Hrvatska - unutarnja agresija

[EdgarFranjul]

ZASTAVE NAŠIH OČEVA: Ako nogometno-medijsku mafiju smeta zastava HOS-a kod hrvatskih navijača u Brazilu – jebite se gospodo...


ČETVRTAK, 19 LIPANJ 2014 20:15 IVANA


Leglo korupcije, nemorala i kriminala, FIFA-ina korupcijska hobotnica, navodno istražuje, kako smo već pisali, hrvatske navijače zbog 'antisemitizma' i 'rasizma', a sve, još jednom navodno, zbog zastave HOS-a na tribinama u Sao Paulu tijekom otvaranja Svjetskog prvenstva, radi se o utakmici Hrvatska – Brazil. Navodno je FIFA-u izvijestilo lijevo, miltantno, krilo FIFA-e, FARE, koji pod krinkom borbe protiv rasizma zapravo nesvjesno prikriva korupcijsku mafiju unutar FIFA-e. Naime, ukoliko je istina da je vrhuška FIFA-e i UEFA-e sudjelovala u namještanju domaćinstava nekih svjetskih prvenstava, kako pišu mediji, onda nema dvojbe da se radi o zločinačkim organizacijama, odnosno, mafiji na čelu svjetskog i europskog nogometa. Dakako da to mediji neće reći ovako direktno. Zašto? Medijska mafija i nogometna banda djeluju vrlo sinkronizirano i zajedno truju sport kroz razne fraze da bi se određeni krug ljudi unutar tih moćnih 'sportskih' asocijacija lakše bogati i nesmetano pljačkao. Medijsko-nogometna mafija nesumnjivo je jedna od najopakijih na svijetu, takva mafija u nekim dijelovima svijeta financira se čak i novcem poreznih obveznika.

No, vratimo se zastavi HOS-a, radi se o zastavi pod kojom su u Domovinskom, obrambenom, antifašističkom, ratu ginuli hrvatski branitelji, naši roditelji, kako takva zastava može biti fašistička i rasistička zastava? Nije, naravno, prvi puta da medijska mafija u Hrvatskoj HOS-ovce naziva fašistima, no, Hrvati znaju o kakvoj je mafiji riječ, zato se i ne obaziru previše. Hrvati znaju da su u jurišu na hrvatske antifašiste Domovinskog rata uglavnom prednjačili lopovi, lijevi fašisti i banditi koji prije Domovinskog rata nisu imali ništa, ali su zato rat iskoristili kako bi se obogatili na krvi hrvatskih branitelja. Naravno da takvu mafiju smeta zastava pod kojom je iskrvario Vukovar, no, nismo vjerovali da će takva mafija se usuditi HOS-ove zastave proglasiti fašističkim i kad ih 'predstavljaju' FIFA-i, po mnogima najmoćnijoj korupcijskoj hobotnici na svijetu. Vođa te hobotnice slika se, bez srama, s ozloglašenim ruskim mafijašima.

Dakle, mafijo, ako vas ne zanima to što vam se vođa fotografira s vođama mafije, što se vođu povezuje s kriminalom, a zanimaju vas zastave o kojima pojma nemate, a opet ih proglašavate fašističkim, pučkim rječnikom rečeno – jebite se. Nije nogomet najvažnija stvar na svijetu, nije vrijedna izdaje, jebite se, organizirajte turnire za mafiju na namještenim svjetskim prvenstvima, prodajte sva domaćinstva mafiji, jer ste i sami mafija, i, naravno, jebite se. Ako vas smetaju zastave naših očeva, a ne smeta vas činjenicu da su Hrvatsku opljačkali medijski tajkuni, medijska mafija, zajedno s političkom mafijom, jebite se nasred Maracane, organizirajte orgije, neke poznate hrvatsko-srpske jebaljke već su se vratile iz Brazila. Ne smetaju vas huligani, kao novinari, ne smetaju vas samozvani pedofili, ne smetaju vas pijanice koje vode novinarski čopor u Hrvatskoj, ne smetaju vas voajeri koji se prikradaju nogometašima čak i u sauni, a onda te fotografije dilaju naokolo, ne smeta vas sudačka mafija koja se po vašem nalogu ponaša poput vaše batine za dirigiranje rezultatima 'važnih' svjetskih nogometnih natjecanja, a smeta vas zastava pod kojom je poginulo na tisuće hrabrih ljudi? Ako da, ponovimo, jebite se i izbacite nas sa Svjetskog prvenstva. Što čekate? Učiniti ćete štetu Hrvatima? Nećete, napraviti ćete štetu medijskoj mafiji koja od sličnih 'sportskih spektakala' živi, učiniti ćete štetu i sami sebi, rastužiti ćete Hrvate, ali ih nećete slomiti, preživjeli su Hrvati fašističku bandu s istoka, fašističku bandu u Drugom svjetskom ratu i komunističku bandu koja nikako da definitivno izumre u Hrvatskoj.

Igrati će se nogomet i nakon što vaše mafije dugo ne bude, i nakon što vaši doušnici završe na moralnom stupu srama, kako najveće moralne ništarije.

http://www.tinolovka-news.com/vijesti-h ... se-gospodo

[EdgarFranjul]

Istražili smo: Ima li Hrvatska još ijednog preostalog saveznika u svijetu?

Autor: Marcel Holjevac
Datum: nedjelja, 22. lipnja 2014. u 10:10

Kad je Hrvatska krenula u osamostaljenje pod pritiskom Miloševićevog plana stvaranja velike Srbije na ruševinama propale Jugoslavije, imala je nekoliko tajnih saveznika. Danas nema niti jednog: Angela Merkel se odbija sastati s Milanovićem dok boravi u Dubrovniku.

Danas, više od dvadeset godina nakon stjecanja neovisnosti, Hrvatska je u međunarodnoj izolaciji u kakvoj nije bila još od rata. Naš premijer i predsjednik od svih glavnih gradova EU putuju jedino u London. Po svijetu ih nitko ne zove, bar nitko bitan, osim što je Josipović svako malo u Srbiji, niti itko dolazi k nama. Sjedinjene države ne pokazuju nikakav interes za Hrvatsku, Josipovićevi pokušaji da se probije u blizinu Obame završavaju neuspjehom. Čak i tradicionalno Hrvatskoj sklone zemlje poput Austrije ili Mađarske se sve više okreću Srbiji kao ključu stabilnosti Balkana, od Strachea, austrijskog desničara koji je naslijedio Jörga Haidera, do Orbanove vlade. Njemačka, nekoć na glasu kao najveći naš saveznik i zagovornik, je kočila ulazak Hrvatske u EU do zadnjeg časa.

Kako smo uspjeli prokockati sva savezništva mukom stvorena devedesetih? Kako to da se i mitteleuropska desnica, koja je tradicionalno i prirodno bila sklona katoličkoj Hrvatskoj, sve više okreće na drugu stranu?

Daleke 1991. stvari po Hrvatsku nisu izgledale sjajno. Niti jedan ozbiljan politički analitičar u svijetu se tada vjerojatno ne bi kladio na to da će Hrvatska biti međunarodno priznata u svojim republičkim granicama: gubitak dijela teritorija činio se prilično izvjesnim. Sama neovisnost i ne toliko: Srbiju ionako nikakav opstanak Jugoslavije tada nije zanimao, tek njihove buduće granice. Rat je bio pred vratima, a Hrvatska je mogla računati tek na naklonost vatikanske diplomacije, te donekle zemalja bivše Austro - ugarske - prije svega Austrije, ali i to s rezervom, dok je Njemačka bila zaokupljena svojim ujedinjenjem i nije bilo posve jasno kud će krenuti njena politika.


Tih devedesetih Hrvatska je, pritisnuta stalnim optužbama za oživljavanje NDH s jedne strane, i interesima SAD i Britanije za očuvanjem Jugoslavije, čijem su nastanku kumovale upravo sile Antante. Podsjetimo, Jugoslavija je stvorena prvenstveno kako bi se stvorila brana širenju njemačkog utjecaja, kako bi joj se zapriječio izlaz na Jadran, ali i pristup sirovinama, prije svega nafti s bliskog istoka. Njemačkoj, koja se u 19. stoljeća razvila u jaku industrijsku silu, sirovine su bile krucijalne: s druge strane, Britanija je kontrolirala resurse na gotovo pola planete - i taj sukob je kumovao izbijanju svjetskog rata.

Tuđman je razumio politički trenutak, shvatio je da je raspad ruskog komunističkog imperija povijesni trenutak za Hrvatsku, i krenuo stvarati savezništva: što javna, što tajna. Kao povjesničar, znao je s kim dijelimo zajednički interes i na koga možemo računati. Uskoro je pridobio na svoju stranu njemačku službenu politiku - ministar vanjskih poslova Genscher je, kako znamo, bio ključna osoba. Njemačka je brzo uvidjela svoj interes: naspram probritanske Jugoslavije, Hrvatska je bila tradicionalno okrenuta germanskom utjecaju, među ostalim i zbog svog Austro-ugarskog naslijeđa. I Papa je među prvima priznao Hrvatsku. Austrija, kao i zemlje bivše Austro-ugarske monarhije, također su podržale Hrvatsku. Tuđman je uspio stvoriti dobre veze i s Turskom, ali, najvažnije od svega, i presudno za ishod rata, kao ključnog saveznika je pridobio Ameriku, koja je ispočetka bila vrlo nesklona raspadu Jugoslavije, u čije je održanje uložila ogromnu svotu novca i koja joj je, za hladnog rata, služila kao "trojanski konj" u socijalističkom bloku.

Krajem rata, Šušak je izgradio odlične odnose s američkim ministrom vanjskih poslova Perryjem koji ga je izuzetno cijenio, pristup Bijeloj kući je Hrvatskoj bio otvoren u svako doba dana i noći, a time je omogućen i završetak rata u korist Hrvatske. No, jednu zemlju ipak nismo uspjeli pridobiti: Britaniju. Silazak s vlasti Hrvatskoj vrlo sklone Margaret Thatcher nesretno se poklopio s početkom rata na Balkanu. Njeni nasljednici nastavili su voditi staru britansku geostratešku politiku, baziranu na "ujedinjenju balkanskih naroda".

No, sve se promijenilo dvijetisućitih, za vlade Ivice Račana. Tada smo prokockali ključnog saveznika: Ameriku. Potpun Račanov zaokret od Tuđmanove politike bilo je odbijanje Hrvatske da potpiše dokument kojim bi se odbilo izručenje američkih vojnika koji sudjeluju u mirovnim misijama pod patronatom UN-a: takvu pljusku Amerika nije očekivala. Još glasniji šamar Račan je udario Americi zabranivši prelet američkim zrakoplovima prilikom invazije na Irak. Da tih poteza nije bilo, prilično sigurno je da nikad ne bi bilo niti optužnica protiv hrvatskih generala: upravo je Amerika u velikoj mjeri kontrolirala sud u Haagu. No, neke stvari se u vanjskoj politici ne opraštaju. Hrvatska projugsolavenska ljevica je, naravno, s pljeskom dočekala takav potez, i pohvalila ga kao "šamar američkom imperijalizmu", znajući da on dugoročno slabi položaj Hrvatske i otvara prostor za neke nove "balkanske politike".

Već tada se moglo osjetiti da je hrvatska politika pod snažnim utjecajem naših "prijatelja" iz Velike Britanije, što se moglo vidjeti i iz vršljanja britanskih obavještajaca po Tuđmanovoj arhivi, uz Mesićev blagoslov. Istovremeno, Njemačka se, svjesna da je Hrvatska postala eksponent britanske politike, odmicala od Hrvatske, kao i Amerika koja je upravo za vrijeme Tuđmana prvi put nakon Drugog svjetskog rata izravno suprotstavila britanskoj politici na Balkanu. Englezi Tuđmanu nikad nisu oprostili što je iza njihovih leđa potražio Amerikance kao saveznike: znalo se, s Velikim bratom s one strane bare se razgovara preko Londona.

U to doba, dvijetisućitih, je Hrvatska u vanjsko-političkom pogledu potpuno oslabila: dok su Amerikanci bili zabavljeni u Afganistanu i Iraku, Hrvatska je posve potpala pod utjecaj britanske politike. Sanader je nastavio Račanovu politiku: četiri puta je, unatoč zamolbama Amerikanaca, odbio potpisati dokument o neizručenju. Rezultate takve Sanaderove politike znamo: Slovenija je odabrana za onu koja će, formalno, kočiti ulazak Hrvatske u EU, dok su iza nje, očito, stajali ipak malo veći igrači. Time se Hrvatska sa svih strana našla u neprijateljskom okruženju, i pod efektivnom političkom kontrolom tradicionalno najvećeg protivnika ideje hrvatske neovisnosti.

Stvari se dodatno pogoršavaju dolaskom Ive Josipovića, koji javno objavljuje da je Velika Britanija naš strateški partner u EU: time smo automatski ušli u svađu s ostalih 26 članica EU. "Ministarka spoljnih poslova regiona", Vesna Pusić, od onda zajedno s Josipovićem radi prvenstveno na oživotvorenju britanskih interesa, oličenih u pojmu "region".

Naravno, slučaj Perković je posljedica takve politike, nipošto uzrok svađe s Njemačkom. Kao i nedolazak Angele Merkel na proslavu ulaska u EU. Velika Britanija je potpuno istisnula Njemačku iz Hrvatske, no to za Hrvatsku ne znači ništa dobro. Naime, postoje samo tri zemlje s kojima Hrvatska može i mora sklopiti strateško partnerstvo: to su Amerika, Njemačka i Izrael. Sve ostale zemlje ili ne vode samostalnu vanjsku politiku, već je vezuju na nekog od većih "igrača", ili imaju trajne interese suprotne opstojnosti Hrvatske, ili jednostavno nemaju nikakvih interesa ovdje.

Tuđmanu je to bilo jasno, pa je, nakon sklapanja strateških partnerstava s Njemačkom i USA, pokušao približiti Hrvatsku i Izraelu. No, trenutno stvari izgledaju sve prije nego sjajno: u novoj geopolitičkoj konstelaciji snaga, definiranoj osvitom novog hladnog rata između Amerike i Rusije, Srbija je naglo dobila na važnosti. Usto, nemoguće je ne primijetiti da razni poslovni subjekti sele sjedišta i "hubove" za jugoistok Europe iz Zagreba za Beograd ili Budimpeštu.

Naime, EU, do nedavno nesklona ideji primanja Srbije, sad ubrzano radi na tome. Stvar je očita: nitko ne želi da Srbija završi na "tamnoj strani", u okrilju majčice Rusije. Zato je instaliran Vučić, i zato EU svim silama vuče Srbiju u EU. Nikom nije u interesu izlazak Rusije na Jadran preko Crne Gore. Za Hrvatsku to sve zajedno, jasno, ne znači ništa dobro: naš je interes da Srbija trajno ostane izvan EU u kojoj joj, uostalom, nije niti mjesto: ona je dio pravoslavnog civilizacijskog konteksta, kao i Rumunjska i Bugarska koje su strano tijelo u EU i nisu u većoj mjeri usvojile civilizacijske standarde zapada, niti postoje naznake da će se to dogoditi.

U tom kontekstu, Amerika je za strateškog saveznika na ovom prostoru odabrala Njemačku. Merkel je dobila zeleno svjetlo da ovaj prostor stabilizira, i da zaustavi prije svega Rusiju, a potom i Tursku i njen utjecaj u BIH. To je i smisao njenog dolaska: jasno da će se razgovarati i o Daytonu dva, i o sudbini BIH. Ti će razgovori biti ključni za opstanak Hrvata ne samo u BIH nego i u Hrvatskoj. No Hrvatska u njima neće sudjelovati: ona je u ovom trenutku svedena, baš kao i Škotska, na prirepak politike Londona.

Hrvatska svoju vanjsku politiku jednostavno - nema. Time, naravno, automatski nema niti saveznike. Osim u spomenutoj Škotskoj: tamo je Hrvatska nevjerojatno popularna, upravo zbog ratnih zbivanja i protivljenja politici Londona. Do Škota, očito, još nisu došle vijesti o novim odnosima snaga...

No, može li se što promijeniti promjenom vlasti, dolaskom Karamarka ili Kolinde? Malo je vjerojatno. Ne toliko zbog toga što je upitno kakvu bi oni politiku vodili, nego jednostavno zato jer u ovom trenutku ni SAD ni Njemačka ne vide svoj interes u Hrvatskoj, jednima i drugima je u ovom trenutku ključno pridobiti Srbiju. Očito, Hrvatskoj više nego ikad nedostaje jedan Tuđman. Jer, da biste imali saveznike za svoju politiku, prvo morate imati svoju politiku, i jasno definirati svoje interese, a onda tek tražiti savezništvo onih čiji se interesi preklapaju s vašima...


Autor: Marcel Holjevac

http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/1 ... ijetu.html

[EdgarFranjul]

JE LI UISTINU DAN DRŽAVNOSTI?

Branitelji: 'Vratite obilježavanje na stari datum! Promijenili ste ga iz inata Tuđmanu!'

Autor: S.Vučković
Datum: utorak, 24. lipnja 2014. u 19:18

"Oni žele da se sve to zaboravi. Zbog tuge za Jugoslavijom ispremiješali su najvažnije državne blagdane, kako bi narod zaboravio što se tada dogodilo. No, za časne Hrvate samo je 30. svibnja istinski Dan državnosti. Zato i tražimo povrat blagdana na taj datum", za medije je istakao Srećko Cvitanović, predsjednik Zdruga hrvatske obrane Nikola Šubić Zrinski.

Prvi višestranački Sabor konstituiran je 30. svibnja 1990. nakon prvih demokratskih višestranačkih izbora u novijoj hrvatskoj povijesti, a do 2002. slavio se kao Dan državnosti. Za branitelje, to je jedini ispravan datum.

- Prebacivanje obilježavanja na 25.06. nije se dogodilo slučajno. Istina, tada je Sabor izglasao Ustavnu odluku o suverenosti i samostalnosti RH, ali za nas, država je rođena 30. svibnja. Ova promjena do dana današnjeg nije nikome sjela, dovela je do zbunjenosti i konfuzije, ljudi su se pogubili u datumima proslave Dana neovisnosti, Dana državnosti, Dana Hrvatskog Sabora... Mislim, nikome više ništa nije jasno. Ali to je i bila poanta. Slavljenje države jednako je nepopularno kao i odavanje počasti braniteljima. Ovo je "kuhinja" jugoslavenskih potomaka koji neumorno rade na minorizaciji hrvatstva. Mi, branitelji, već dugo osjećamo to ponižavanje i sve mi se čini da ispada kako smo samo mi željeli Hrvatsku. Najviše željeli, fizički je ostvarili i... Na kraju, najmanje njenih blagodati uživamo. Naravno, ako izuzmemo 47 "branitelja" koji nas predstavljaju u Saboru – kaže za naš portal Ante Deur, predsjednik zbora Udruga veterana hrvatskih gardijskih postrojbi.

Ovo pitanje prije koju godinu u Saboru je "potegnuo" i Vladimir Šeks:

"Dan državnosti trebao bi se ponovno slaviti 30. svibnja. Taj datum "uhvatio je korijenje" među našim građanima u Hrvatskoj, ali i u dijaspori. Zbog mijenjanja datuma koji su nastupili izmjenom Zakona o državnim blagdanima 2001. godine, građani imaju konfuziju i neprimjereno obilježavaju blagdane. Više se ne snalaze u poplavi datuma, od Dana državnosti koji se sada slavi 25. lipnja, ali i Dana neovisnosti koji se slavi 8. listopada i Dana Hrvatskog sabora koji je sada 30. svibnja. Nastupila je prava konfuzija, a ta se "voćka" lijevo liberalne većine (SDP-a i HSLS-a) iz 2001. godine nije dobro primila – tvrdi odavno Šeks koji misli kako je to bila jedna ishitrena, nedovoljno provjerena i štetna odluka. I on, kao i branitelji, smatra da treba provesti anketu treba li se Dan državnost vratiti na 30. svibnja. Uvjeren je da bi tada građani s više poleta i entuzijazma i s više naboja proslavljali taj dan nego što to danas čine.

U ovu problematiku uključilo se čak 40-tak braniteljskih udruga koje su svoje želje iznijele svome ministru, Predragu Matiću.

“Promjene zakona o blagdanima donešene su u ozračju “detuđmanizacije”, pa se stekao dojam da je to učinjeno iz inata, odnosno zato što je Tuđman označio 30. svibnja kao blagdan još 1990. godine. Takav je postupak mnoge koji su i dalje poštovali djelo prvog hrvatskog predsjednika također udaljio od novih datuma blagdana. Premještanjem Dana državnosti na 25. lipnja, hrvatski narod izgubio je nacionalni praznik poput američkog Dana zahvalnosti (4. srpnja) ili francuskog 14. srpnja kada je pala Bastilla”, kazano je na sastanku s Matićem.

“Znamo kada je proglašen demokratski izabran Hrvatski sabor, ali i kada se u Saboru izglasavao izlazak iz Jugoslavije i kada su članovi partije napustili saborske klupe. Oni žele da se sve to zaboravi. Zbog tuge za Jugoslavijom ispremiješali su najvažnije državne blagdane, kako bi narod zaboravio što se tada dogodilo. No, za časne Hrvate samo je 30. svibnja istinski Dan državnosti. Zato i tražimo povrat blagdana na taj datum" – za medije je istakao Srećko Cvitanović, predsjednik Zdruga hrvatske obrane Nikola Šubić Zrinski.

http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/1 ... dmanu.html

[EdgarFranjul]

Interesni lobiji razaraju Hrvatsku vojsku!

Autor: 7Dnevno 20.lipnja
Datum: srijeda, 25. lipnja 2014. u 10:10

Godinama se ono malo sredstava namijenjenih obrani ulagalo u transportne i logističke kapacitete dok je mogućnost odvraćanja ofenzivnim kapacitetima potpuno zanemarena. To se najbolje vidi po stanju ratnog zrakoplovstva, borbenih helikoptera i zrakoplova, RBS raketa instaliranih na raketnim topovnjačama HRM-a, te tenkovskim snagama u sklopu kopnene vojske.

U jednom od prethodnih brojeva tjednika 7Dnevno pokušali smo rekonstruirati put kojim je u proteklih 15-ak godina kročila Hrvatska vojska. Detektirali smo sve pogubne kadrovske poteze u režiji tadašnjeg predsjednika Stipe Mesića, koji su vodili uništavanju profesionalnih kapaciteta vojske. Također, nastojali smo detektirati i najveće probleme u sve tri sastavnice Oružanih snaga Republike Hrvatske - zrakoplovstvu, kopnenoj vojsci i mornarici. Jer, stanje pobjedničke vojske iz Domovinskog rata nije nimalo dobro - godinama je bila posljednja u proračunskim prioritetima, pa se nekad ozbiljna vojna sila, svela na rang protupožarne brigade namijenjene, između ostalog, traganju i spašavanju.

Ne možemo se oteti dojmu kako su godinama, planski uništavani ofenzivni kapaciteti HV-a. Naime, godinama se, ono malo sredstava namijenjenih obrani, ulagalo u transportne i logističke kapacitete dok je mogućnost odvraćanja ofenzivnim kapacitetima potpuno zanemarena. To se najbolje vidi po stanju ratnog zrakoplovstva, borbenih helikoptera i zrakoplova, RBS raketa instaliranih na raketnim topovnjačama HRM-a, te tenkovskim snagama u sklopu kopnene vojske. Kada proračunskim restrikcijama pridodamo i želju raznih inozemnih "sponzora" za ograničavanjem kapaciteta HV-a, te sve to začinimo s raznim lobijima koji za vlastiti interes, a ne za interes HV-a, rade u MORH-u, dobijemo potpunu besperspektivnost HV-a, koja je na djelu.


Obrambeni problemi riješeni ulaskom u NATO?

Međutim, Hrvati su kao narod osjetljivi na svoju vojsku, iako je se sjete samo kad negdje u svijetu izbije kakav ozbiljan oružani sukob. Osjetljiv je narod, ali je li i politika? Naime, hrvatska politika misli kako je sve obrambene probleme riješila ulaskom u NATO savez. Po njihovim ograničenim razmišljanjima, o našoj sigurnosti trebaju sada brinuti SAD, Velika Britanija, Njemačka i drugi saveznici, a oni će i ono malo sredstava iz proračuna za obranu, prenamijeniti za kupovanje socijalnog mira i novi mandat na čelu države. Vojske bi se sjetili svake godine prilikom održavanja godišnjih sastanaka NATO saveza. I to je to - hrvatski planovi za razvoj vojske i obrane stali su ulaskom u NATO. Europska unija i NATO će vječno trajati, pa nama ne treba rezervni plan!

Sjećam se jedne izjave dr. Ante Cilige, dane u kontekstu turbulentne hrvatske povijesti, a ide otprilike ovako: "Hrvati su stradali 1918. i 1945. jer nisu imali rezervni plan". I doista je tako, u hrvatskoj povijesti nebrojno puta smo kao narod nastradali jer je zakazala nacionalna inteligencija koja je za narod morala smisliti razne scenarije, a ne staviti sav ulog na jednu kartu. Sada smo sve karte stavili na EU i NATO, a nekada na Jugoslaviju - ostaje vidjeti tko je pogriješio - povijest ili političari!

Već spomenuti lobiji, desetljećima politički instalirani u Oružane snage, danas predstavljaju najveću prepreku njihovom razvoju. To se vidi prilikom svakog posla ili nabave provedenih u sklopu OSRH. Prisjetimo se samo nabave vojnih kamiona, oklopnih borbenih vozila, remonta migova i helikoptera. Sve samo afera do afere, sukob lobija i klanova zbog provizije za obavljeni posao, a ne zbog različitih mišljenja o razvoju Oružanih snaga.

Kadar Stipe Mesića na sudu zbog pronevjera

U posljednjem poslu, remontu migova i helikoptera, prema navodima Hrvatskog tjednika koji imenom i prezimenom navodi odgovorne, počinjen je kriminal neviđenih razmjera. Naravno, pritom je ozbiljno ugrožena i nacionalna sigurnost, ali, kao da nikoga to u Hrvatskoj ne brine. Kako će i brinuti kada čelni ljudi Vojno sigurnosno obavještajne agencije (VSOA) danas pred sudom odgovaraju zbog pronevjera proračuna namijenjenog sigurnosti. A to je upravo onaj kadar Stipe Mesića, koji je on doveo u vojsku nakon udara na vojsku i smjene najperspektivnijeg ratnog generalskog kadra.

Razni lobiji u MORH-u nisu se zaustavili na sukobima samo oko vojnih kamiona, borbenih vozila i remonta zrakoplova i helikoptera. Da je bitka za proviziju itekako živa, može se iščitati i iz najnovijih planova nabave za OSRH. Tako je ministar Kotromanović prilikom nedavno održane vježbe HRM-a – Harpun - upoznao javnost s planovima da uskoro pojačamo HRM s dva minolovca iz Njemačke. Riječ je o dva minolovca, svaki dužine 54 metra, brodovima proizvedenima početkom 90-ih. Pripadaju klasi brodova Kulmbach, a kako se neki iz te serije brodova i danas nalaze u sklopu Bundesmarine, nikako se ne radi o njemačkom otpadu. Po poslovično dobroj njemačkoj pedantnosti, elektronika i radari na brodovima su u izvrsnom stanju. Uz to, brodovi su opremljeni topovima bofors i mauser kao i protuzračnim projektilima stinger. Bila bi to gotovo pa donacija SRNJ Hrvatskoj i HRM-u, a dogovor će se formalizirati prilikom posjeta njemačke ministrice obrane, Ursule von den Leyen, Zagrebu. HRM bi tom nabavom napokon dobio i mogućnost sudjelovanja u misijama na Sredozemlju.

Međutim, kako se radi praktički o donaciji SRNJ, interesni lobiji ne vide priliku za zaradom, pa nude svoju viziju obnove HRM-a. Tako su u medije lansirali priču o kupnji zapovjednog broda Finske ratne mornarice, Pohjanamaa. Mogli smo tako pročitati kako se radi o brodu dužine čak 78 metara koji je sudjelovao u NATO misiji protiv somalskih gusara. Poklonici kupnje tog broda navode i kako je brod temeljito obnovljen i moderniziran 1998., a cijena bi mu bila tek između 5-8 milijuna eura. Međutim, pritom ne navode kako je brod operativan od 1978., te kako 2015. odlazi - u staro željezo. Finci su ga mislili poslati u vojni muzej, a ako ga je već moguće prodati, tim bolje za njih.

Black Hawk helikopteri - potpuni promašaj?!

Kada priči o finskim i njemačkim brodovima dodamo i lobi koji je jedno vrijeme gurao nabavu otpisanih brodova američke Obalne straže, dobijemo potpuni nered u sustavu u kojem bi trebao vladati savršen red. Kako je to moguće? Zato jer ne postoji Strategija razvoja Oružanih snaga, pa i ono malo dokumenata o dugoročnom razvoju ostaju tek mrtvo slovo na papiru. Ministarstvom obrane i Glavnim stožerom caruju lobiji koji samo gledaju vlastiti interes. Nedavna priča o mogućnosti nabave Black Hawk helikoptera, samo potvrđuje tezu kako su pravi vladari MORH-a - lobiji. Naime, zbog izuzetno zategnutih odnosa između NATO-a i Rusije, a sve zbog ukrajinske krize, dio profesionalaca u MORH-u želio se riješiti ruske tehnike i potpuno se integrirati u NATO standarde. Tom činu svakako je pridonijela i ruska ucjena oko helikoptera Mi8, zatečenih u ukrajinskim zavodima na Krimu prilikom aneksije. Skupina profesionalnih časnika, nagovorila je tako ministra Kotromanovića da od SAD-a zatraži prodaju polovnih Black Hawk helikoptera, njih 20, kako ne bi više ovisili o ruskim helikopterima Mi8 i Mi171 sh. Pogotovo u pogledu remonta i rezervnih dijelova. Međutim, lobi koji je do sada sasvim dobro zarađivao u poslovima remonta s ukrajinskim i ruskim remontnim zavodima, u medije je pustio priču kako je nabava Black Hawk helikoptera potpuni promašaj, te kako Hrvatskoj ne treba 20 helikoptera te vrste. Također, nisu zaboravili napomenuti kako su helikopteri ruske proizvodnje sasvim dostatni HRZ-u.

Očito je da je vrijeme da ministar obrane Ante Kotromanović i načelnik GSOSRH-a, Drago Lovrić, sagledaju realno stanje u OSRH-u i zapitaju se, upravljaju li vojskom oni ili lobi koji je u vojsku doveo najprije Stipe Mesić, a potom ga zadržao i nadogradio Ivo Josipović? Jer, to je lobi kojemu je jedini pokretač provizija, a ne nacionalna sigurnost i suverenost!

http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/1 ... ojsku.html

[EdgarFranjul]

Mit o 40 tisuća ustaških žrtava kod Jadovnog je LAŽ! U jamu stane svega 800 ljudi, a partizani su u nju 1945. bacali Hrvate!

Objava: 29.06.2014 | 18:07



Nad praznom Šaranovom jamom u mjestu Jadovno i ove godine se održao komemorativni skup tzv. Dan sjećanja na Jadovno 1941. Skup je održan u organizaciji Srpskog narodnog vijeća, Saveza antifašističkih boraca i antifašista RH (SABA RH), Srpske pravoslavne crkve u Hrvatskoj i Koordinacije židovskih općina RH.

Dotične organizacije već godinama na tom mjestu održavaju komemorativne skupove za navodne žrtve ustaškog režima. No, iz samo šturog pogleda na činjenice lako zaključi da su žrtve Jadovnog izmišljene. Naime, kada antifašistička svita, koja organizira komemorativne skupove, govori o broju navodnih žrtava, oni govore o čak 40 tisuća nevinih Srba koji su nemilice bačeni u jamu.

Dr. Srećko Božičević, umirovljeni je geolog, speleolog i hidrogeolog. Speleologijom se bavio punih 60 godina. Bio je 40 godina u Institutu za geološka istraživanja gdje je magistrirao i doktorirao, radio na terenu po svima republikama. Poznata mu je nevjerojatna farsa koju političari čine svake godine komemorirajući žrtve Jadovna na mjestu Šaranove jame. Godinama upozorava da ta jama nije logor Jadovno, nego da su u nju partizani bacili Hrvate.


Dr. Božičević je 1960. godine kao speleolog upravo radio u istraživanju Šaranove jame, u kojoj se navodno nalazilo 40 tisuća ustaških žrtava. On je u Šaranovoj jami i naišao na kosti, no s obzirom na profil i veličinu jame koja je duboka svega 36 metara, Dr. Božičević u svojoj knjizi “Jame kao grobnice” navodi da “ako se žrtve poslažu na horizontalan način, fizički bi u Jamu moglo stati od oko 500 do 800 ljudi“. Dakle, tvrdnja da se u jami nalazi 40 tisuća ustaških žrtava je teška laž.



Štoviše, Dr. Božičević na temelju svojih stručnih istraživanja i ispovijesti okolnih mještana tvrdi da kosti koje se nalaze u Šaranovoj jami nisu nikakve žrtve ustaškog režima, već da se radi o kostima Hrvata koje su partizanski zločinci pobili i bacili u jamu nakon završetka rata 1945. godine.


“Hrvati su iz Gospića s pet i više kamiona dovezeni iz zatvora, pobijeni i bačeni u Šaranovu jamu. Pitajte Gospićane, još ima živih koji se toga sjećaju. Neki su od njih bili u zatvoru i imali su sreću da nisu završili u Šaranovoj jami”, tvrdi Dr. Božičević u intervjuu za portal Hrsvijet.

Dr. Božićević u istim intervjuu navodi kako je prije par godina o Jadovnom zvao i Slavka Goldsteina da mu se pridruži u istraživanju jame. “Zvao sam Slavka Goldsteina i rekao da bih htio s njim razgovarati te mu savjetovati da dade izvaditi kosti iz Šaranove jame, pa ako su u jami kosti njegovih roditelja, kao što tvrdi, a on, njihov sin živ je, neka se onda DNA analizom to utvrdi. Nije mi odgovorio.”

Dokle će samo trajati ovo neljudsko iživljavanje nad hrvatskim narodom kojega se u njegovom dvorištu nepravedno i lažno optužuje za masovne zločine? Samo Bog zna.

http://www.sloboda.hr/jadovno-mit-o-40- ... og-je-laz/

[EdgarFranjul]

Imao sam neki dan žustru raspravu s frendom oko povijesti.
Usudio sam se u razgovoru iznijeti neke podatke i činjenice koje nisu onakve kakve su nas učili u školi i kakve nam režimska glasila svakodnevno serviraju zdravo za gotovo.
Čovjek se raspametio!
Veli da što imam prekopavati i iskopavati grobove i leševe i da njega zanima samo budućnost, da ono što je bilo više ne mogu promijeniti.

Točno.

Ono što se dogodilo, više se ne može promijeniti.
Ali, da se to što se dogodilo ne bi dogodilo ponovo (a događa se!), potrebno je znati što se ustvari i zašto dogodilo.
Upornim ponavljanjem laži i povijesnih neistina stigmatizira se mene i moj narod i uskraćuje se svima nama mogućnost da možemo normalno živjeti i raditi.

I ništa od toga nije slučajno. To je ova tema, tj. podaci koji su ovdje izneseni i dokazala.
Činjenica je da povijest pišu pobjednici.
I podešavaju je prema svojim potrebama.
Ali, u zadnjem, nametnutom ratu smo mi bili pobjednici, a ne možemo ni dan danas doći do povijesne istine čak ni za taj isti rat od prije 20 , a kamoli za onaj prethodni od prije 70 godina...

Ako to nije unutarnja agresija, što je onda???

[EdgarFranjul]

Najgori šljam velikosrpske politike na skupu u Jadovnu

Autor: Pablo Porciani

Datum: ponedjeljak, 30. lipnja 2014. u 10:21


Posebno degutantan detalj ovogodišnje komemoracije bilo je gostovanje srbijanskog ministra Aleksandra Vulina, koji je održao ciničan, uvredljiv govor. Za one koji ne poznaju sve bizarne likove iz najcrnijih vremena Sobodana Miloševića, potrebno je da se radi o jednom od najgorih ratnih huškača, koji se posebno istaknuo kao organizator prosvjeda protiv izručenja Veselina Šljivančanina Haaškom sudu, čovjeka koji je Vukovar sravnio sa zemljom, a koji je „uvaženom gostu" hrvatskih antifašista i do danas ostao uzor i „srpski junak".

U organizaciji Srpskog narodnog vijeća, Saveza antifašističkih boraca RH, Srpske pravoslavne crkve u Hrvatskoj i Koordinacije židovskih općina RH, u nedjelju 29. lipnja kod Šaranove Jame u Jadovnom održan je komemorativni skup "Dan sjećanja na Jadovno 1941.".

Uz uobičajen arsenal demagoških i šupljih fraza za glancanje dogme o navodnom "genocidu" Hrvata nad Srbima, te neizostavnim pozivanjem na progon i zatvaranje svakoga tko se usudi i posumnjati u "istinu" da je prazna Šafranova jama ustvari puna (umirovljeni geolog, speleolog i hidrogeolog dr. Srećko Božičević, koji se speleologijom bavi punih 60 godina, istraživao je tu jamu i ustanovio je da je istina sasvim obrnuta, odnosno da su u ovu jamu partizani bacali Hrvate!), ove godine kao posebno degutantan detalj bilo je gostovanje srbijanskog ministra Aleksandra Vulina ovom skupu, kao i njegov ciničan, uvredljiv i zdravom razumu nepojmljiv govor.

Za one koji ne poznaju sve bizarne likove iz najcrnijih vremena srbijanske ratne vladavine balkanskog satrapa Sobodana Miloševića, potrebno je napomenuti tko je Aleksandar Vulin. Radi se o jednom od najgorih ratnih huškača, intimusu Mire Marković, žene Slobodana Miloševića, koji se posebno istaknuo kao "udarna pesnica" zločinačkog režima protiv demokratske opozicije Srbije, a posebno se istaknuo kao organizator prosvjeda protiv izručenja Veselina Šljivančanina Haaškom sudu, čovjeka koji je Vukovar sravnio sa zemljom, a koji je „uvaženom gostu" hrvatskih antifašista i do danas ostao uzor i „srpski junak".

Evo kako beogradski tjednik „Vreme" (br. 1191., od 31. 10. 2013.) opisuje čovjeka s kojim etnobiznizmen Milorad Pupovac i „antifašist" Mirando Mrsić, glancaju mit o genocidnosti Hrvata:

„Rođen 1972. u Novom Sadu, gde je završio Pravni fakultet, još kao osamnaestogodišnjak je 1990. godine sa generalom Stevanom Mirkovićem bio jedan od osnivača Saveza komunista – Pokreta za Jugoslaviju (SK-PJ). Dugom kosom i hipi stilom izdvajao se u "generalskoj partiji", čije proklamovane levičarske ideje je malo ko tada ozbiljno shvatao. Borac za prava radnika i opstanak Jugoslavije delovanje je nastavio u partijama koje su učinile da svaki pošten rad na ovim prostorima izgleda besmislen, a svojim trudom svojski doprinele rasturanju zemlje. Učestvovao je 1994. godine u osnivanju Jugoslovenske udružene levice (JUL), koju je predvodila Mirjana Marković, supruga Slobodana Miloševića. U toj partiji, omraženoj čak i među Miloševićevim socijalistima, Vulin je portparol, predsednik Jugoslovenske revolucionarne omladine, šta god to bilo, da bi dogurao do zamenika predsednice stranke. Vatreno je branio sve poteze vlasti, od ratova do sukoba sa demonstrantima na ulicama srpskih gradova, uz objašnjenja o pravednoj borbi, što klasnoj, što nacionalnoj. Promocija levičarskih ideja nije išla uz kartelsku prirodu JUL-a, u kome su se skupili novobogataši koji su shvatili gde je prava moć, no to Vulinu nije smetalo. ... Uz političke aktivnosti, pisao je kolumnu u tabloidu "Svet", delu medijske imperije Roberta Čobana. Kolumnu "Levo od raja" obično je počinjao citatima pesama Džonija Štulića. Čoban je kasnije u intervjuu "Plejboju" rekao da je činjenica da je Vulin, sa kojim je i danas prijatelj, u JUL-u bio na visokoj funkciji "tada predstavljala izvestan kišobran, neku zaštitu... od svih sitnijih, potencijalnih neprijatelja". ... Na političku scenu vratio se 2000., "iz potrebe da se suprotstavim onome što je usledilo nakon toga što je Srbija postala plen". Tada je osnovao Partiju demokratske levice (PDL), no ta partija se zajedno sa Demokratskom socijalističkom partijom, još jednog kontroverznog levičara, Milorada Vučelića, kolektivno utopila 2002. godine u Socijalističku partiju Srbije (SPS). ... Bio je među onima koji su 2003. pokušali da spreče hapšenje Veselina Šljivančanina i sukobili se sa policijom, zbog čega je bio i u pritvoru. "Kada je meni policija prilikom hapšenja Šljivančanina rekla da se pomerim, ja to nisam učinio. Jesu li pucali gumenim mecima? Jesu. Jesu li me polivali vodom iz šmrkova? Jesu. Jesu li me tukli? Jesu. Jesam li se žalio zbog toga? Nisam. Ne ide se u revoluciju a da ne dobijete nijedan šamar. Ja sam tokom protesta devedesetih jasno pozvao građane da ne napadaju policiju, a policiju da ne reaguje na način na koji je to činila, i osudio svako nasilje", izjavio je prošle godine Vulin."




Dakako, Aleksandar Vulin se svega toga nije prisjetio u Jadovnom. Velikosrpska agresija za njega je tek „različit pogled na stvari", sravnjivanje Vukovara sa zemljom kao da se nikada nije ni dogodilo, Ovčara, Škabrnja i ina stratišta – što je to? Dok su Slobodan Milošević i Veselin Šljivančanin, Bože moj, za njega, a očito i za one koji su ga ugostili, „antifašisti" – u što očito uopće nema sumnje, „ali se o Jadovnom ne mogu i ne smiju imati različita mišljenja".

Jer „tko drugčije kaže taj kleveće i laže" – zapjevali bi „antifašisti", a etnobiznismen Milorad Pupovac i danas protiv takvih zagovara čvrste „antifašističke" metode „taj osjetit' našu će pest".

Ima li veće groteske i poniženja, ne samo za hrvatski, nego i za onaj časniji dio srpskog naroda koji nije podržavao Miloševića, da usred Hrvatske o „genocidu" laprda netko tko ga je tako javno, nedvosmisleno i s dušom čitavo jedno desetljeće zastupao i branio? Najgori šljam velikosrpske politike, visoki dužnosnik JUL-a, partije Miloševićeve supruge, štovatelj lika i djela vukovarskog satrapa Veselina Šljivančanina, Aleksandar Vulin – nije li to najjadnija slika koja se uopće može zamisliti?

Toliko o poštenju, pravdi, pomirenju i „sjećanjima", koje nam nude Milorad Pupovac i njegovi drugari, poznati „antifašisti" iz Beograda.

http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/1 ... dovnu.html

[EdgarFranjul]

Remont MIG-ova

Pročitajte pismo zabrinutih hrvatskih generala vrhu vlasti!

HGZ je izradio analizu sposobnosti OSRH u zaštiti suverenosti nacionalnog zračnog prostora temeljem javno dostupnih podataka i zaključio da je stanje alarmantno, o čemu treba izvijestiti mjerodavne institucije Republike Hrvatske.


Autor:
Davor Ivanković

HGZ je izradio analizu sposobnosti OSRH u zaštiti suverenosti nacionalnog zračnog prostora temeljem javno dostupnih podataka i zaključio da je stanje alarmantno, o čemu treba izvijestiti mjerodavne institucije Republike Hrvatske.

Problemi s remontom i nadogradnjom hrvatskih MiG-ova, ugrozili su ustavnu obvezu i dugo izgrađivanu sposobnost OSRH u zaštiti suverenosti nacionalnog zračnog prostora i kompromitirale vjerodostojnost RH u preuzetim obvezama prema partnerima u NATO-u. Borbeni avioni MiG-21 dio su sustava nadzora i zaštite zračnog prostora. Kako im je istekao vremenski resurs nakon posljednjeg kapitalnog remonta i modernizacije iz 2003. godine, a unatoč opredjeljenjima izraženim u strateškim dokumentima MORH-a o modernizaciji borbenog zrakoplovstva, a u proteklom periodu nije pripremljena njihova zamjena suvremenim lovcima ili pravovremeno donesena odluka o remontu. Odluka o remontu i nadogradnji postojećih aviona donesena je u uvjetima vremenskog tjesnaca.

Nije jasno na temelju kojih činjenica ili odluka je povjerenstvo, od dva ponuditelja koja su se prijavila na natječaj, predložilo, a MORH odlučio, povjeriti izvođenje radova Ukrspecexportu iz Ukrajine s nekompetentnim podizvođačem za NATO opremu, a eliminirati NATO kompetentni i ranijim uspješnim remontom provjereni Aerostar iz Rumunjske.


Postoje osnovane indicije, da je povjerenstvo od samog početka procesa remonta i nadogradnje definiranjem zahtjeva za ponudu i zanemarivanjem ozbiljnih upozorenjima o nekompetentnost, pogodovalo Ukrspecexportu:

- ignorirano je upozorenje hrvatskog zastupnika češke tvrtke ČLS (podizvođač) na vlastitu nekompetentnost za ugradnju i integraciju NATO kompatibilne navigacijske, komunikacijske i identifikacijske opreme;

- zanemarena su ozbiljna upozore nja na porijeklo vlasništva ponuđenih pet aviona, kao i na sumnjivu vjerodostojnost tvrtke "Scimita Systems SA" preko koje je Ukrspecexport te avione navodno nabavio;

- u natječajnu dokumentaciju iz 2013. doslovce je prekopirana ponuda za RH većinom nepotrebnih, pričuvnih dijelova sa skladišta zavoda u Odesi iz 2011. i proglašena kao nužna potreba HRZ i PZO.

MORH, iako je rok remonta višestruko prekoračen, a niti jedan avion još nije u ispravnom stanju, ne poduzima ugovorom predviđene zaštitne mjere, pri tome ne uzima krajnje ozbiljno činjenice:

- da pet prispjelih aviona nisu u operativno ispravnom stanju, jer na njih nije ugrađena i integrirana neophodna (tražena) komunikacijska, identifikacijska i navigacijska oprema, nadalje

- curenjem goriva i hidraulike te niz drugih neispravnosti, čime se pogubno narušava sigurnost letenja;

- ne inzistira na povratku sedam naših aviona MiG-21 uključujući i četiri dvosjeda, bez kojih je obustavljena obuka pilota, a izvršenje obveza svedeno na dva ili tri aviona remontirana 2003. u Rumunjskoj;

- uporno pokušava dovršiti remont i nadogradnju aviona u ZB Pleso i ZTC-u, što nije moguće, čime odgađa rješenje problema do potpunog gubitka ove sposobnosti za RH.


Sve iznijeto trebalo bi biti dovoljno za hitnu reakciju odgovarajudih institucija RH u pronalaženju rješenja za nastalo stanje i sprječavanju sličnih situacija u budućnosti.

Dugoročno rješenje nadzora i zaštite nacionalno zračnog prostora zbog svoje kompleksnosti zahtjeva ozbiljnije studije i dugoročne pripreme. RH si ne bi smjela dopustiti odlaganje, jer deset godina je tijesno vrijeme za provedbu ovog projekta i nadležne institucije trebale bi startati odmah kako nam se ne bi ponovilo stanje iz prethodnog perioda. Avionima MiG-21 ističu svi vremenski resursi i neće moći biti opcija nakon deset godina.

Predsjednik HGZ: Pavao Miljavac, general zbora - (Pismo je poslano predsjedniku Republike Hrvatske, Sabora i Vlade)

http://www.vecernji.hr/hrvatska/procita ... sti-949312

[EdgarFranjul]

Bivši Miloševićev prijatelj Carl Bildt ponovo među Hrvatima - na poziv Vesne Pusić

Autor: Marcel Holjevac
Datum: subota, 12. srpnja 2014. u 10:31

U normalnoj državi, Carl Bildt bi bio proglašen nepoželjnom osobom. Ne bi mogao doći u Hrvatsku niti na godišnji odmor, kamoli kao počasni gost foruma u organizaciji Ministarstva vanjskih poslova.


Tu se ne radi o nekoj osvetoljubivosti, već jednostavno o elementarnom samopoštovanju. U protivnom ne možete ni od drugih očekivati da vas poštuju. U zemlji poput Engleske ili Izraela, izbile bi velike demonstracije kad bi kakav prijatelj pokojnog Adolfa, ili zagovaratelj njemačke stvari došao u posjet. Tamo čak ni pjevači nakon Drugog svjetskog rata nisu nikad bili dobrodošli ako su bili Nijemci, čak ni oni koji su se otvoreno protivili nacizmu, dok mi uz riječi isprike i naklon dočekujemo zabavljače koljača iz Srebrenice i Omarske, poput Bajage ili Brene. Pa čemu se onda čuditi posjeti Carla Bildta, prijatelja ratnih zločinaca, suučesnika u tim zločinima, zagovaratelja četničke stvari, ratnog profitera, međunarodnog klauna i hoštaplera?

Naravno, on nije došao sam: pozvalo ga je naše ministarstvo vanjskih poslova, odnosno ministarka spoljnih poslova regiona Zapadni Balkan, Vesna Pusić. I to ni manje ni više nego na Croatia forum u Dubrovniku, koji je posvećen, a čemu drugom, nego "integraciji Zapadnog Balkana". Uz podnaslov "trenutna situacija". Za to nije potrebno sazivati forum: trenutna situacija u zemljama "Zapadnog Balkana" je takva da niti jedna od njih ne zadovoljava minimum uvjeta za prijem, niti će skoro, ma koliko se Josipović i Vesna Pusić trudili uvaliti ih u EU. Zanimljivo da se oko prijema Hrvatske nisu ni blizu trudili koliko se trude oko prijema zemalja "Zapadnog Balkana", naročito jedne od njih bez koje je cijela ta kamarila kao riba na suhom.


Dakle: u državi s najduljom recesijom u EU, u državi koja je zapela u predvorju EU, u zemlji s bezbroj problema, kojoj prijeti bankrot, koja ne uspijeva povući sredstva iz fondova, koja ne uspijeva stvoriti saveznike u toj samoj EU, u zemlji čija je vanjska politika nevjerodostojna i nepostojeća, čime se bavi MVPEI? Rješavanjem životnih vanjskopolitičkih problema Hrvatske?


Ne. Bave se integracijom "Zapadnog Balkana", i kao počasnog gosta zovu Slobinog dobrog drugara, čovjeka koji je devedesetih Hrvatskoj napravio više štete nego cijela 28. partizanska divizija koja je tih godina "branila" Zapadnu slavoniju. U iole normalnijoj državi to bi bio prvorazredni diplomatski skandal i ministrica bi već bila smijenjena. U Hrvatskoj se to zove pomirenje i normalizacija odnosa - iako svi znamo da normalnih odnosa neće biti dok god se ne provede temeljita denacifikacija Srbije, koja je nakon zadnjeg rata izostala.

Samo za kratko podsjećanje, Bildt je u više navrata tražio vojnu intervenciju UN-a i NATO-a protiv Hrvatske kako bi se očuvala tzv. SAO Krajina. Kao mirovni posrednik Europske unije za bivšu Jugoslaviju je 1995. najstrože osudio oslobodilačku akciju hrvatskih oružanih snaga. Bavio se opravdavanjem srpskih ratnih zločina u Bosni. Za Miloševića je govorio da je dobar čovjek, dok je Tuđman za njega uvijek bio samo i jedino nacionalist. Na sudu u Haagu je bio svjedok obrane Biljane Plavšić.

Nakon masakra u Srebrenici, poslao je Slobodanu Miloševiću pismo koje počinje s "Dragi gospodine predsjedniče", i piše: "Kada se ponovo sastanemo u petak, postoji opasnost da ćemo se sastati umnogome u drugačijoj situaciji, i to takvoj da će biti teže ostvariti napredak oko pitanja oko kojih smatram da smo obojica uvjereni u potrebu za ostvarivanjem napretka." Toliko je daleko išla njegova briga za sudbinu 8.000 ljudi koje je njegova vojska trebala štititi! Izrazio je jedino zabrinutost za "sigurnost nizozemskog bataljuna" čiji je zapovjednik inače lokao rakijicu s Mladićem dok je njegova vojska iza njihovih leđa klala. "Vjerujem da ćete iskoristiti sve vaše ovlasti da osigurate da vojnici Holandskog bataljona budu oslobođeni što je prije moguće", stoji u pismu. O poklanim Bošnjacima ništa. Zato danas čak i u BIH imaju dovoljno ponosa da kažu da ga tamo ne žele.

Svojevremeno se ta međunarodna kukavica nije usudila odgovoriti glasnogovornici Haškog suda Florence Hartmann koja ga je, govoreći na obilježavanju dana opsade tog grada gdje je i on bio prisutan, javno optužila da ne bi trebao biti u Sarajevu na taj dan jer nije učinio ništa da skrati agoniju tog grada i podsjetila na njegove izjave o "dobrom čovjeku" Miloševiću. Nije tada imao hrabrosti da joj odgovori u oči, ali joj je kasnije odgovorio na svom blogu: "Hartmann bi trebala pročitati moje knjige umjesto da širi laži o meni".


O svom djelovanju je napisao knjigu "Zadatak mir", objavljenu i u Beogradu. Valjda se radi o miru groblja. A usto je i uložio velik novac u poslove sa srpskom stranom, odnosno u biznis s telekom operaterom u Republici Srpskoj u koji je uložio nekoliko stotine tisuća eura, profitirajući tako na svojim ratnim prijateljstvima.

Kad bi Bildt imao obraza, ne bi nikad više ni prismrdio u Hrvatsku, kamoli u Bosnu. A kad bi Pusić imala obraza, ne bi ga zvala. Ali on ne samo da nema obraza, nego je nezadovoljan uslugom nacionalnog avioprijevoznika jer avion kojim je trebao stići u Dubrovnik nije mogao sletjeti u Split, zbog pokvarene Cessne koja je blokirala pistu, a kasnije se zbog nevremena nije mogao nastaviti let prema Dubrovniku pa se avion vratio u Zagreb da promijeni posadu.

Bildt je u vezi tog događaja poslao nekoliko ciničnih tweetova iz kojih je razvidno da je tom plavom Šveđaninu Hrvatska i dalje neka egzotična zemlja na Jugu u kojoj žive divljaci i barabe, neka tamo niža rasa. Čudna zemlja, čudni ljudi, evo tu se uvijek nešto čudno događa.

Carl Bildt se dakle žalio da su ga bespotrebno vozali nekoliko sati oko Hrvatske. On je nas bespotrebno vozao godinama oko EU, pa su zato njegove žalbe neprimjerene. Umjesto da ga pošalje u neku stvar, nacionalni prijevoznik mu se ispričao i dao podrobno objašnjenje zbog čega je uvaženi diplomat izgubio nekoliko sati svog velevrijednog vremena čekajući avion. Uglavnom, nekadašnji dobar prijatelj Slobodana Miloševića danas je dobar prijatelj Vesne Pusić. Što mnogo govori o Vesni Pusić. A to što Hrvati trpe Bildta, dosta na žalost govori i o nama.


Autor: Marcel Holjevac

http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/1 ... pusic.html

[EdgarFranjul]

Predsjednikov novi Ustav - projekt opasnog uma

Autor: Marcel Holjevac
Datum: nedjelja, 13. srpnja 2014. u 11:44

Predsjednik Josipović i dalje pušta probne balone za svoj prijedlog novog Ustava. On je danas rekao da će prijedlog novog ustava ponuditi građanima na referendumu, jer zna da nema izgleda da mu u saboru prođe s dvotrećinskom većinom.

Taj prijedlog bi, na papiru, trebao ići u smjeru jačanja demokracije. U praksi trebao bi ići u smjeru uspostave partijske strogo kontrolirane totalitarne države, a ne treba nimalo sumnjati ni da bi iz Ustava bila izbačena odredba unesena 1997. godine o zabrani pokretanja postupka udruživanja Republike Hrvatske u saveze s drugim državama u kojem bi udruživanje dovelo ili moglo dovesti do obnavljanja jugoslavenskoga državnog zajedništva, odnosno neke balkanske državne sveze u bilo kojem obliku. Vjerojatno je upravo to najvažniji motiv zbog kojeg Josipović uporno pokušava progurati promjenu ustava.

U toj državi bi građani, sudeći po svemu što smo do sad od Josipovića o tom ustavu čuli, imali pravo na referendumu odlučivati o svemu nebitnom, poput visine komunalne naknade ili broju mjesta za prodaju sladoleda i vrstama istih, a o svemu bitnom, poput definicije temeljnih društvenih ćelija kao što je obitelj, bi odlučivala isključivo partija u skladu sa svojim svjetonazorom. Referendum bi, prema onom što je predsjednik do sada iznio, bilo lakše organizirati, trebalo bi manje potpisa građana, ali kaže da se "pritom mora jasno definirati pod kojim uvjetima i koji je krug pitanja koja bi se uopće mogla otvoriti referendumom". To je diplomtski izraz za "narod ne treba gurati nos ono što ga se ne tiče". Međutim, u demokracijama ne postoji pitanje koje se naroda ne tiče: to je njen smisao.

U toj državi bi građani imali pravo javno ispovijedati rodni identitet i seksualnu orijentaciju, ali ne i vjeru, ona bi bila privatna stvar i smjelo bi je se ispovijedati u svojoj kupaonici ili u crkvi, nešto kao u komunizmu gdje ste smjeli govoriti što god ste htjeli dok god vas nitko ne može čuti. Iz onog što je do sad govorio - i još više iz onog što govore ljudi koji ga podržavaju, a ne moraju govoriti uvijeno poput njega - jasno je da bi bilo kakvo iskazivanje vjere bilo praktički protjerano iz javnog prostora. To sad jamči članak 40. ustava, koji izgleda prilično žulja Josipovića, a koji kaže "Jamči se sloboda savjesti i vjeroispovijedi i slobodno javno očitovanje vjere ili drugog uvjerenja". Nešto slično kaže i Opća deklaracija UN o pravima čovjeka iz 1948. godine koju SFRJ nikad nije potpisala, jer se držala stajališta koje su proklamirali SSSR i zemlje Istočnoga bloka – da bi prihvaćanje Deklaracije značilo "povredu suvereniteta države", odnosno "uplitanje u unutarnje stvari". Jugoslavenski helsinški odbor predložio je 1988. Skupštini SFRJ svečano pristupanje Općoj deklaraciji, ali Skupština nije niti odgovorila na taj prijedlog.

Danas su pak upravo ljudska prava ono čime se bivši (?) komunisti najradije kite: naravno, pri tom bi partija imala isključivo pravo definirati ih i tumačiti, pa i spriječiti bilo kakav demokratski proces proglašavanjem naroda "ruljom", kao kod prošlog referenduma - što se kosi s teorijom demokracije, u kojoj narod nikad nije "rulja" već vrhovni suveren - ili floskulama o "teroru većine nad manjinom", što je zgodan način da se temeljem stvarne ili izmišljene "ugroženosti" ovog ili onog pojedinca nametne rješenje koje u tom času vlastima odgovara. Društvo naime nije tek skupina ničim povezanih pojedinaca. Pojedinac, jasno, mora biti zaštićen u svojem ljudskom dignitetu, što uostalom i proizlazi iz kršćanskog morala, ali je kao društveno biće isto tako dužan prilagoditi se uspostavljenim pisanim i nepisanim pravilima po kojima zajednica funkcionira. Ta se pravila pokušavaju danas nasilno, odozgo, mijenjati i nametati.

O tome što spada u javnu sferu, a što u privatnu bi dakle odlučivala partija u skladu sa svojim u osnovi totalitarnim mentalnim sklopom. Vjera jest privatna stvar ako se gleda s aspekta jednakosti i slobode građana na izbor, dakle ustavno pravno, no upravo kroz javno manifestiranje u društvu vjera nalazi mediji i prostor svog djelovanja. Totalitani um je sklon i društvo kao pojam tumačiti kroz totalitarne naočale pa današnji kriptokomunisti smatraju da je sve što je "privatno" neprikazivo igdje drugdje osim i isključivo u privatnom prostoru, nikako društvenom. Društveni prostor je nešto što, po njima, pripada samo njima i samo oni smiju određivati što se smije, a što ne, javno manifestirati. U skladu sa svojim interesima, koji će im omogućiti monopol na određivanje svjetonazora i morala.

Kriterij je u praksi da su javno prikazive samo one "različitosti" koje prostiču iz onih ljudskih osobina koje nisu vezane na određenu kulturu, tradiciju, dakle na nešto što je po njima "društveni konstrukt" (kao da civilizacija kao takva nije "društveni konstrukt" i zasnovana na društvenim konstruktima), dakle kriterij je stvaranje "novog čovjeka", svedenog na fizičko biće i njegove fizičke potrebe, kojim se lako manipulira i lako ga se drži u pokornosti. Totalitarni režimi i totalitarne države ne podnose konkurenciju u vidu organiziranih religija, pa općenito idu na ukidanje i umanjivanje temeljnog ljudskog prava na udruživanje s istomišljenicima: to se uglavnom radi kroz politiku "nediskriminacije", koja naravno nema toliko svrhu "zaštititi manjinu od terora većine", naročito ne u Hrvatskoj (o Americi bi se dalo diskutirati, ona je nastala na posve drugim premisama, no ono što je dobro za Ameriku i daje rezultate u Americi ne mora biti dobro i za druge, bitno različite kulture i nacije). Svrha je prije svega onemogućiti bilo kakvo udruživanje na bilo kakvim ideološkim premisama koje bi predstavljale prijetnju monopolu partije.

Nije teško vidjeti iz dosadašnjih reakcija Ive Josipovića da bi on iz političkog procesa potpuno isključio velik dio građana, odnosno onemogućio ih u političkom djelovanju, time što bi posve onemogućio političko djelovanje RKC i kršćanskih udruga pod firmom "sekularizma", dok se s druge strane forsira NGO-e. No ako se govori o sekularizmu, to samo znači da su sve religije, ideologije, i sve iz određenih religija i ideologija proizašle udruge građana pred državom ravnopravne: i crkva je, u konačnici, udruga građana koliko i Iskorak i BABE, i ona prema svakom demokratskom pravilu ima pravo sudjelovati u političkim procesima, te predlagati ili se zalagati za određenu politiku. To se pod svaku cijenu želi onemogućiti, čime bi se u praksi stvorili građani prvog reda i građani drugog reda ("katolibani"). Nakaradno shvaćanje sekularizma koje se pokušava progurati kroz medije ide upravo za isključivanjem iz politike udruga građana, zasnovanih na premisama kulturnog i nacionalnog ideniteta definiranog na ovim prostorima prije svega kršćanstvom (kao i svugdje u zapadnom svijetu), odnosno specifično za mediteransko - srednjeeuropski prostor katoličanstvom. To se radi kroz larmu o "odvojenosti crkve od države": ta odvojenost međutim ne znači odvojenost crkve od sudjelovanja u političkom procesu pa i političkom odlučivanju, nego sudjelovanje kao jednog od ravnopravnih sudionika u tom procesu, a ne kao organizacije koja ima monopol na odlučivanje o pitanjima društvenih odnosa, kao u srednjem vijeku.

Uostalom, problem tog vremena je upravo bio monopolistički položaj crkve: danas taj monopol žele zauzeti neke druge snage, što je jednako loše i što nas jednako vraća u demokratski srednji vijek: svaki monopol je loš, svaki monopol kako u ekonomiji tako i u politici vodi u iste probleme, i svaki monopolist umjesto na razvoj svoje resurse troši na očuvanje svog monopola. Još je katolički svetac Tomas Moore, kad je Henrik VIII preuzeo od crkve mnoge njene ingerencije na sebe kao kralja, te pored svjetovnog proglasio sebe i vrhovnim vjerskim poglavarom Engleske, upozorio na tu opasnost i povijest je pokazala da je bio u pravu. Kako to funkcionira u praksi najbolje smo vidjeli na primjerima komunističkih država, gdje nikakvog razvoja ni znanstvenog, ni ekonomskog, ni tehnološkog, ni društvenog, nije bilo upravo zbog monopolističkog položaja jedne "vjere".

No i iz drugih se detalja vidi da Josipovićev prijedlog, pod maskom "veće demokracije i većeg prava građana na odlučivanje" ide upravo u suprotnom smjeru. On je za jačanje lokalne i regionalne samouprave, ali je jednom spomenuo da "treba onemogućiti lokalne šerife" koji bi mogli blokirati "strateške projekte". Nije teško iščitati da se tu zapravo radi o tome da se stavi sve pod kontrolu centralne vlasti, a lokalnoj bi se samoupravi dale mrvice: bilo kakav pokušaj građana da spriječe gradnju kakvog megazagađivača ili kakvog kriminalnog projekta na kom će netko dobiti stotinjak milijuna pinke bi se proglasio "strateškim projektom". Naravno, govoreći o "lokalnim šerifima", Josipović nije rekao spada li u takve i njegova dobra prijateljica iz Siska, trenutno s privremenim boravištem u Remetincu.

Na istom tragu uspostave svevlasti partije je i prijedlog o prekrajanju izbornih jedinica, koje bi također trebale ući u ustav, iako to zapravo nije ustavna materija. Nije teško pogoditi da bi izborne jedinice bile skrojene onako kako to SDP-u odgovara, odnosno da bi bile skrojene tako da se određena područja koja gravitiraju HDZ-u pripoje kakvom većem mjestu u kom SDP dominira. Isto tako, postrožile bi se definicije "govora mržnje" u ime nediskriminacije i zaštite ljudskih prava, što je zapravo samo ukidanje osobnih sloboda, prvenstveno slobode savjesti i slobode govora, i povratak cenzure na mala vrata. Današnja "politička korektnost" uostalom ionako neodoljivo podsjeća na "newspeak", novogovor Orwelove fiktivne totalitarne države kojom vlada "Ingsoc" (skraćenica za "engleske socijalste"), kao što i današnje društvo sve više nalikuje na ono iz njegove "1984" u svakom aspektu. "Unutarnji krug partije" od 2% ljudi je, naravno, onaj koji odlučuje o tome što je dobro a što zlo i drugi se nemaju što miješati u to.

Ustav je najvažniji akt države. Osnivači SAD-a, "Founding Fathers" su to pokušali objasniti: Ustav donosi narod – i zato su tada proveli referendum – da bi se vlast "vezala lancima" i pridržavala ga se, jer se vlast temelji na nepovjerenju. Narod je u demokraciji vrhovni suveren. Ustav ograničava i vlast naroda jamčeći prava pojedincima i manjinama, ali logika predsjednika Josipovića prema kojoj se o ljudskim pravima ne može odlučivati na referendumu nije pravnička logika, a nije ni ispravna logika. Jer se tada naime postavlja pitanje tko je taj koji odlučuje o ljudskim pravima: Biblija? Sarnavka? Teršelićka? Ujedinjeni narodi? On sam? Centralni komitet partije? Naime, ni ljudska prava nisu "bogom dana", već su i ona sama uvelike predmet demokratskog odlučivanja, pa i konsenzusa. O njima u Americi odlučuje vrhovni sud, koji je tamo ujedno i ustavni sud (njegove presude su temelj za tumačenje ustava), ali isključivo temeljem američkog ustava. Demokratski donesenog.


Josipovićev prijedlog ustava, po svemu što se o njemu zna, nije drugo nego li podvala koju ne može progurati kroz Sabor, pa je pokušava progurati kroz referendum, koji inače prezire kao formu odlučivanja kad ga raspisuje stožer ili "U ime obitelji". Formulacija da treba zabraniti referendumsko odlučivanje o ljudskim pravima i slobodama je pritom najopasnija: ona naoko može zvučati dobro, ali u suštini ne znači ništa drugo nego li orwelovsku totalitarnu državu po uzoru na onu Titovu, gdje je narod smio odlučivati o svemu osim o onom o čemu je partija uzela sebi za pravo da odlučuje, ili bliskoistočnih mulokracija gdje se smije odlučivati o svemu dok god je u skladu s vrijednostima zapisanim u Kuranu (to je njihov pandan "ljudskih prava") a zakoni su šerijatski, što god narod odlučio: naime na izbore ne smije pristupiti kandidat kojeg ne odobri vijeće mula. Ljudska prava naime nisu univerzalna, kako se često pogrešno misli, bar ne u većem svom dijelu, a još manje je to njihovo tumačenje. Dati nekom monopol da odlučuje o tome o čemu narod smije a o čemu ne odlučivati je upravo uspostava nove "vjerske" države, nipošto demokratske i sekularne, jer pretpostavlja postojanje kaste "prosvijećenih" koji će ionako odlučivati o svemu bitnom.

http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/1 ... g-uma.html