Lustracija

[EdgarFranjul]

Ako Stožerovi registri ne prođu u Sabor, zastupnici će morati objasniti zašto su protiv lustracije, popisa udbaša, privatizacijskih kriminalaca...


Stožeraši su se ovih dana aktivirali na izvlačenju izjava kojima su u Kukuriku koaliciji branili objavu Registra branitelja. Zamisao je vrlo jednostavna – kada ih vladajući, kako očekuju, napadnu zbog ideje koja stoji iz objave registara, Stožer će im uzvratiti njihovim vlastitim argumentima, podsjećajući tko je što i kada rekao kada je branio objavu Registra branitelja.

Prošlog smo tjedna ekskluzivno objavili popis 11 registara čije će objavljivanje predložiti Stožer za obranu hrvatskog Vukovara. Hrvatski građani čiste savjesti oduševljeni su idejom, dok mnogi drugi – drhte. Što ako ideja Stožera prođe? Što ako se objavi popis udbaša? Hoće li suci koji su sudili u politički montiranim procesima doći na stup srama? Hoće li konačno neki veliki "igrač" odgovarati zbog malverzacija tijekom privatizacije?

Teško će do Sabora

Već je sada jasno da nema gotovo nikakve šanse da ovi registri dođu na dnevni red Sabora. Trećina od 151 zastupnika, koliko ih je trenutno u Hrvatskom saboru, morala bi inicijativu podržati. Stožer će teškom mukom prikupiti i polovicu od 51 potrebnog zastupnika. No, i Stožeraši to znaju. Zato je vrlo realno očekivati da će krajnji domet ove inicijative biti "stup srama" saborskih zastupnika koji je nisu podržali. Hrvatskoj javnosti to će biti jasan signal – ili im savjest nije čista, ili nije čista nekom iz vrha njihove stranke, ili joj se doista protive, a da to nije iz svojih ili stranačkih interesa već iz uvjerenja (takvih će biti minimalan broj). Naravno, političari će imati prilike objasniti zašto su protiv, a na javnosti je da procijeni koliko su u tome iskreni.

Stožeru bi za prolaz inicijative u Sabor bili dovoljni glasovi, primjerice, HDZ-a (43), Laburista (6) te brace i seke Kerum-Bečić. No, kako su u samom vrhu najveće opozicijske stranke imena koja bi se lako mogla pojaviti na nekom od registara, za očekivati je da Stožeraši neće dobiti njihovu potporu. Ovdje će na djelo, kako to već biva u tradiciji hrvatske parlamentarne demokracije, čije su navike derivirale iz starog sustava jednoumlja, stupiti odluka vrha stranke koja će biti nametnuta svim pojedincima. Ili gotovo svim. Ne treba zaboraviti ni nedavno javno odricanje od Stožera Tomislava Karamarka koje zasigurno ne ide u prilog željama Stožera da ih u inicijativi podrži 51 zastupnik. Znajući to, manje stranke poput HDSSB-a bi mogle podržati inicijativu kako bi sakupile toliko potrebne političke bodove.

Tomac: Jedinstveni registar onih koji su sudjelovali u represiji

Zdravko Tomac, bivši saborski zastupnik i sveučilišni profesor, podržava inicijativu, ali slaže se s tim da će registri teško doći na dnevni red Sabora. Vjeruje kako je objava 11 registara velik zalogaj za Stožer i smatra da bi se trebalo ići obrnutim putem – prvo napraviti Prijedlog zakona o lustraciji (što je Stožer najavio kao aktivnost nakon inicijative za objavu registara), a zatim krenuti s objavom najvažnijih registara. Po njemu su to registar svih koji su radili za tajne službe bivše države; registar sudaca koji su sudili u politički montiranim procesima, kojem bi Tomac dodao i registar lažnih svjedoka na tim procesima; te registar političara koji su odgovorni za političke procese. Dobra ideja bila bi i ujedinjenje ovih registara u registar onih koji su sudjelovali u represiji, smatra Tomac.

- Što se Domovinskog rata tiče, smatram da bi bilo pošteno da se napravi registar svih pripadnika agresorske vojske, državljana Hrvatske, pogotovo onih koji su danas u državnoj službi. Slažem se i s objavom registra onih koji su odbili sudjelovati u Domovinskom ratu te registra političara koji su mogli, ali nisu htjeli. Smatram da će registar o pretvorbi biti veliki zalogaj i da se treba usmjeriti na krupne "ribe" – kaže Tomac. Dodaje kako ga brine što je za pisanje takvih registara potrebna ogromna ekipa ljudi i stručnjaka koji će osigurati da se ne naprave loši registri s pogrešnim podacima.

Stožer će na vladajuće udariti njihovim argumentima

Kako doznajemo, Stožeraši su se ovih dana aktivirali na "izvlačenju" izjava kojima su u Kukuriku koaliciji branili objavu Registra branitelja. Zamisao je vrlo jednostavna – kada ih vladajući, kako očekuju, napadnu zbog ideje koja stoji iz objave registara, Stožer će im uzvratiti njihovim vlastitim argumentima, podsjećajući tko je što i kada rekao kada je branio objavu Registra branitelja.

U svakom slučaju, iz cijele priče zasigurno će proisteći barem jedan registar – registar saborskih zastupnika koji su odbili inicijativu.

Pa neka objašnjavaju zašto...

http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/1 ... alaca.html

[EdgarFranjul]

Prijedlog zakona o lustraciji uskoro u hrvatskom Saboru? Provedba će biti teška jer 'oni drže medije'


Na prijevodu poljskog zakona o lustraciji ovog trenutka rade tri Poljaka, dragovoljci Domovinskog rata. Ostalo im je još jedno poglavlje, nakon čega se kreće u usklađivanje s hrvatskim zakonodavstvom. Ako Stožerova inicijativa uspije, ova trojica Poljaka mogli bi biti zlatnim slovima upisani u hrvatsku povijest kao ljudi koji su, po drugi put, pomogli da se hrvatska obrani od agresije. Prvi put vanjske, ovaj put – unutarnje.

Stožer za obranu hrvatskog Vukovara sredinom ili krajem siječnja završit će s prevođenjem poljskog zakona o lustraciji i njegovim prilagođavanjem hrvatskom zakonodavstvu. Nakon toga kreće teži dio posla – natjerati vladajuće elite da prijedlog zakona stave na dnevni red Sabora.

Podsjetimo, Stožer je odabrao upravo poljski zakon jer se smatra da je, uz češki, najbolji. Iako njegova provedba nije bila potpuno uspješna, ova zemlja je, uz Češku, Slovačku, Mađarsku, Bugarsku, Makedoniju, Srbiju i Albaniju, barem krenula u lustraciju. U nekim od ovih zemalja provedba nije ni započela. Ali je barem donesen zakon.

Lustracija – čišćenje od grijeha

Vrlo je zanimljiva povijest pojma lustracija. On se koristio u starorimskoj religiji i označavao je obredno čišćenje od grijeha i ispitivanje vlastite savjesti. Provođena je nakon krvavih rimskih pirova i sličnih situacija koje su zahtijevale 'čišćenje'. Upravo je to bit lustracije kakva bi bila provedena u Hrvatskoj – na margine društva staviti one koji su u bivšoj državi bili alatom represivnog sustava koji je, ne samo tlačio, već i ubijao. Važno je naglasiti da protiv lustriranih ne bi bili pokretani sudski postupci već bi im samo bilo zabranjeno obavljanje javnih dužnosti.

Jasno je stoga što bi provedba ovakvog zakona značila u našoj zemlji. Na taj način onemogućilo bi se bivšim udbašima, kosovcima, oznašima i drugim komunističkim obavještajcima i istaknutim dužnosnicima, da sudjeluju u obavljanju odgovornih javnih poslova. Oni više ne bi mogli biti ministri, saborski zastupnici, suci, policajci... S hrvatske javne scene morao bi sići velik broj "uglednika".

S ovim zakonom valja povezati i registre, za čiju se objavu zalaže Stožer. Kada bi postojali registri sudaca koji su sudili u politički montiranim procesima, svih djelatnika zloglasnih jugoslavenskih tajnih službi i slični, i lustracija bi bila mnogo lakše provediva.

Provedba će biti vrlo teška

A što s provedbom? Stvar je zapravo vrlo jednostavna – lustraciju trenutno nema tko provesti! Vlast, oporba, sudstvo... Oni koji bi bili zahvaćeni lustracijom nalaze se na najvišim pozicijama u svim porama društva i prema ovakvom će prijedlogu pružiti snažan otpor. Nevjerojatna je činjenica da od 40 sudaca Vrhovnog suda RH samo troje sudaca u Građanskom odjelu nisu bili suci u bivšem režimu, a od 16 sudaca Kaznenog odjela tek jedna sutkinja nije radila kao sudac u SFR Jugoslaviji. Pri čemu ne insinuiramo da bi svi oni bili lustrirani; no broj je svakako znakovit. Vladajući su jasno izrazili svoj stav prema lustraciji; ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić rekla je da lustracija Hrvatskoj nije potrebna i da se samo "treba držati propisa EU". Iako Pusić i Milanović nisu uvijek na istoj liniji, ovdje se sigurno neće razilaziti.

Nije teško zamisliti na što će se svesti otpor prijedlogu za lustraciju – potpuno ignoriranje Stožerove inicijative. Mogućim lustrantima ovo neće biti teško postići jer u rukama drže gotovo cjelokupni medijski prostor. Teško je očekivati da će doći do javne rasprave većeg opsega, kao što je bio slučaj sa ćirilicom i referendumom o braku (iako je i tu bila riječ uglavnom o jednostranom napadanju na 'konzervativce'). Zašto? Lustracija bi bila izravan udar na džep lustriranog. Izgubio bi poziciju, s pozicijom moć i utjecaj, s time i ono najvažnije – novac. Stoga je o tome najbolje – šutjeti. I ne dati drugima da govore.

Perković – najjače oružje zagovornika lustracije

Najbolji primjer tezi da lustraciju nema tko provesti je Josip Perković. Kada Njemačka traži bivšeg SDS-ovca zbog ubojstva, a Hrvatska ga štiti svim mogućim sredstvima, na tom putu se zamjerivši Europskoj uniji, onda je jasno koliku moć u Hrvatskoj imaju oni koji su je imali i u bivšoj državi. Iako Perković ne obavlja nijednu javnu dužnost, njegov je utjecaj na vrh vlasti očito ogroman. Neki vjeruju da bi se upravo Perković mogao pokazati najjačim oružjem zagovornika lustracije. Ukoliko ga vladajući ne uspiju spasiti od izručenja Njemačkoj, ovaj obavještajac u javnost bi mogao "pustiti" najprljavije tajne hrvatskih političkih elita. Ako se to kojim čudom dogodi, možda se nešto i pokrene.

Na prijevodu poljskog zakona o lustraciji ovog trenutka rade tri Poljaka, dragovoljci Domovinskog rata. Ostalo im je još jedno poglavlje, nakon čega se kreće u usklađivanje s hrvatskim zakonodavstvom. Ako Stožerova inicijativa uspije, ova trojica Poljaka mogli bi biti zlatnim slovima upisani u hrvatsku povijest kao ljudi koji su, po drugi put, pomogli da se hrvatska obrani od agresije. Prvi put vanjske, ovaj put – unutarnje.

http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/1 ... edije.html

[EdgarFranjul]

Drug nam Tito pokupio žito...

Autor Nikola Petak, 03 Siječnja 2014 07:48


...sad se vrza oko kukuruza


»Drug nam Tito pokupio žito, sad se vrza oko kukuruza«, glasi jedna od pučkih pjesmica u ona huda poratna vremena kad je KPJ bila na vrhuncu svoje moći. Svu su vlast imali u svojim rukama. I nemilosrdno je primjenjivali. Zakukale su mnoge majke. Tako je, nažalost, sve do danas. Oni nisu otišli. A trebali su.


Zbog toga je Hrvatska siromašna i gladna, jednostavno ucjenjiva. Baš onakva kakvu oni žele. Jer devedesetih godina kad se bio boj za slobodu, oni su bili boj za svoje bolje sutra. Nastojali su se što bolje usidriti u novoj vlasti. Ona, pak, zbog rata nije mogla provesti lustraciju i skakavci su pojeli devedesete i godine poslije njih. Tuđman i oni koji su išli za njim dobili su državu, oni su zadržali vlast. Pravedno?


Aktivistkinje Femena polugole su nasrnule na oltar katedrale u Kölnu tijekom božićne polnoćke. Mirnim, pobožnim ljudima ukrale su božićnu radost. Mediji u hrvatskom narodu nisu osudili taj čin. Za njih je to prirodno. Tko je vidio slaviti tamo nekog Isusa! A da su tako nasrnuli na kakav masonski hram uši bi nam probili vapajem za tolerancijom, demokracijom itd. Umjesto svega nariču za drugaricama u Rusiji koje su napravile nešto slično pa ih Putin poslao u Sibir. On je diktator, a one zastupnice ljudskih prava. Tako to rade mediji kad se prodaju za Judine škude. Sva sreća da su se kršćani ipak u posljednje vrijeme trznuli pa sam o svemu saznao preko jednog portala koji nije kršćanski, ali koji jest nastao na kršćanskim temeljima. On se toga ne stidi, kao što se Europska unija stidi svojih kršćanskih korijena. Ne bi se ni ona stidjela da se drži demokracije i ćudoređa. Umjesto toga dala se upregnuti i sad je slijepa sluškinja nesavjesnih tipova koji su se izuzetno obogatili na prljav način.

Znam, svijet sve više nalikuje na Srednji vijek kad su postojali vrli plemići i prljava svjetina. Oni prvi imali su bogatstvo i moć, ovi su drugi radili da ih imaju što više. Ali zalaganjem kršćanstva sve se preokrenu. Ljudi se izbaviše iz toga ropstva. Zbog toga taj Srednji vijek bi nazvan mračnim, a današnje mračno doba prosvijetljenim. I poče prštati glazba na sve strane. Dogodi se i Woodstock. Često se u medijima pojavi hvalospjev njemu u čast. Kao, tada je počela povijest. Stvarnost bi posve drukčija. Središta moći iz sjene provodila su svoj pokus. Na farmu su doveli nekoliko stotina tisuća mladih ljudi. Vozila su ostavljena desetak km od nje. Počela je kiša. Glazba je treštala. Blata je bilo do koljena. Droge, LSD-a, koliko hoćeš. Pokus je išao svojim tijekom. Danas smo tu gdje jesmo. Snowden nam je malo otvorio oči, ali nastojat će nam ih oni zatvoriti, ne bojte se.

I kod nas se ovih dana obavlja neviđen pokus. Već smo govorili o tome, ali oni nikako da stanu. Počeli su sad, kao, podizati spomenike komunističkim zločinima. Radi se o trenutnoj hrvatskoj vlasti, da ne bude zabune. Naoko sve je u redu. Ta zaista su komunisti činili zločine. Međutim, ovakav način samo je mazanje očiju. Istina se toliko probila da više ne mogu reći da komunisti nisu činili zločine. No, može se prikriti sami zločin. A i Europska unije je pritisnula svojim zahtjevima. Zbog toga iskopaš kosti žrtava na što brži način i što brže ih negdje zbaciš. Poslije postaviš spomenik koji zapravo služi kao gromobran za tvoj rad, a ne kao dostojanstvo žrtvi. Profesionalna ruka na djelu. Krade obiteljima cjelinu istine. Te žrtve netko je pobio, uz te su se žrtve nalazili određeni predmeti, način na koji su pokopane kazuje što se događalo u njihovim posljednjim trenutcima, njihove kosti vape ponovno pripadati svome tijelu i po mogućnosti biti nazvane imenom i prezimenom, zaslužili su i da ih se dostojno pokopa uz molitvu svećenika. Ali od svega toga ništa. Ukradeno. Zbog toga je mjesni župnik don Stanko Smiljanić u Sincu imao pravo što nije došao na ovaj igrokaz, kao i mjesni biskup don Mile Bogović. Nisu došli ni članovi obitelji ubijenih, kao i mještani. Oni, časni ljudi, trebali su poslužiti nečasnoj radnji. E, ne ide to tako, drugovi dragi.

Što se može, i meni su ponešto ukrali. Školovanje, braću i sestre razasute diljem svijeta umjesto da kod kuće zarađuju svoj kruh, mjesece provedene u njihovoj vojsci... Ali bilo je drugima i gorih stvari pa se ne želim žaliti, samo spominjem da mlađi naraštaju stječu znanje što je bilo, moglo bi se reći, jučer. Ne bi smjeli nasjesti na ponovno oživljene komunističke namisli. To su one namisli koje između ostaloga vrište da je Hrvatska pokradena, a zapravo se dogodilo sljedeće. Prije nego što je došla demokracija sve su držali u svojim rukama. Kad je ta demokracija došla, nešto je ipak uspjela ugrabiti, ostalo je nastavilo životariti u njihovim uzama. Imali su prave informacije, bili već na odgovornim mjestima i nije im tako teško bilo vući, za njih, prave poteze. Zbog toga sve dok stranka koja ih je naslijedila, SDP, ne položi račun hrvatskom narodu, tom narodu ne će biti dobro. I ispričati bi se trebala, pokajati... ima tu dosta toga.

Što će biti, teško je reći. Na nama je boriti se i uvijek držati svoje vrijednosti unatoč svemu. Nekada ćemo imati i neočekivane saveznike. Nedavno su to bili oni iz Facebooka. Opomenuli su tzv. Građansku akciju zbog govora mržnje prema vjernicima. Zar treba ponavljati da razvikani mediji u hrvatskom narodu o tome nisu izvijestili. Za njih bi bila vijest da je bilo suprotno. Oni su, naime, na istom zadatku. Kradu nam sadašnjost, kradu prošlost, a htjeli bi i budućnost. Budimo poput svećenika i biskupa, bližnjih i puka pobijenih u Sincu. Jasno i glasno rekli su: Ne.

Miljenko Stojić/hrsvijet.net

http://croative.net/index.php/magazin/i ... kupio-žito

[EdgarFranjul]

'Lustracija će se provesti: Zašto se u Hrvatskoj lopova ne može nazvati lopovom, a udbaša udbašem?'


Iz Stožera podsjećaju kako su inicijativu za objavu devet registara pokrenuli 23. prosinca s ciljem da, nakon što dobiju političku i zakonodavnu potporu, nadležne državne institucije u roku od devet mjeseci napišu i javno objave registre.

Stožer za obranu hrvatskog Vukovara ocijenio je danas neprihvatljivim da se na njihovu inicijativu upućenu prošloga mjeseca saborskim klubovima i zastupnicima, političarima i političkim strankama o objavi devet registara kako bi se provela lustracija u Hrvatskoj, nitko dosad nije očitovao, iako rok koji je postavio stožer istječe 14. siječnja. "Lustracija je Hrvatskoj nužna za izazak iz krize i bit će provedena. Ako su lustraciju mogle provesti sve postkomunističke države, može i Hrvatska", kazao je na konferenciji za novinare predsjednik Stožera Tomislav Josić zapitavši se zašto se u Hrvatskoj lopova ne bi moglo nazvati lopovom, a udbaša udbašom.

Iz Stožera podsjećaju kako su inicijativu za objavu devet registara pokrenuli 23. prosinca s ciljem da, nakon što dobiju političku i zakonodavnu potporu, nadležne državne institucije u roku od devet mjeseci napišu i javno objave registre.

Riječ je o registrima koji bi sadržavali imena svih koji su sudjelovali u pretvorbi i privatizaciji te u kojem svojstvu i s kojim novčanim iznosom, svih pripadnika agresorske vojske državljana RH tijekom Domovinskog rata, svih protiv kojih u DORH-u postoje dokazni materijali ili svjedočanstva koja ih terete za zločine počinjene u Domovinskom ratu.

Žele i izradu registra svih političara i državnih dužnosnika od 1991. do 2013. koji su mogli, a nisu branili Hrvatsku u Domovinskom ratu.

Traže i objavu registra s imenima svih koji se nisu odazvali mobilizaciji u obrani Hrvatske u Domovinskom ratu, svih sudaca u RH koji su sudjelovali u političkim procesima u bivšoj SFRJ, imena svih u voditeljskim strukturama tajnih službi bivše SFRJ te onih koji su obavili likvidacije kao i imena svih kojima je omogućena zamjena portfelja dionica za dionice u portfelju HZMO-a. Traži se i objava registra imovinskog stanja bivšeg Saveza komunista RH, kasnije SDP-a, od 1988., 1989., 1990. i 1991. te novčano-imovinske transakcije iz tog razdoblja.

Na konferenciji za novinare Josić je također kazao kako Stožer skreće pozornost vladajućima i na samoubojstava do kojih dolazi među braniteljima. Na pitanje novinara, znaju li se razlozi zbog kojih se branitelji odlučuju na samoubojstva, naveo je kako tek mali dio branitelja ima povlaštene mirovine dok se "ostali skidaju sa skrbi, pa vi razmislite koji su razlozi".

Autor: Hina/ A.Š.

http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/1 ... basem.html

[EdgarFranjul]

Lažu oni koji tvrde da u Hrvatskoj nije provedena lustracija!

Autor Mladen Pavković
Nedjelja, 13 Travanj 2014 12:33


Gotovo preko noći maknuta je većina hrvatskih domoljuba, stradalnika komunističkog režima, hrvatskih branitelja, i na njihova mjesta na visokim političkim, redarstvenim i gospodarskim funkcijama na vlasti i dalje su oni koji su i te kako poznati iz vremena komunizma kao kršitelji ljudskih prava, kao ljudi koji su uhićivali, mučili, zatvarali, prijavljivali sve one koji nisu "klečali" pred Brozom i njegovim istomišljenicima.

Mnogi se pitaju: zašto u Hrvatskoj još nije donesen Zakon o lustraciji, tj. zašto nije obavljena provjera i uklanjanje iz javnog političkog života osoba koje su bile aktivne, koje su obnašale visoke dužnosti u komunističkoj partiji, tajnim policijama, obavještajnoj službi UDBA u Brozovom totalitarnom režimu, tim prije što je većina zemalja u našem okruženju to već učinila ili će učiniti? Na to ih obvezuje i Rezolucija Vijeća Europe 1481(2006). Međutim, kad je riječ o ovom problemu, u Hrvatskoj i dalje važi ono što je svojedobno izgovorio jedan od najvećih zločinaca XX. stoljeća Josip Broz da se "suci ne trebaju držati zakona kao pijani plota!", pa je i to valjda jedan od razloga što se Hrvatskoj oprostilo da sprovede Rezoluciju (lustraciju), koja je, ako se ne varamo, bila i jedan od uvjeta za ulazak naše zemlje u Europsku uniju!?


Stoga, svi oni koji misle da se u Hrvatskoj nije provela lustracija, varaju se. Ne govore istinu. Hrvatska je među prvima, ako ne i prva od početka devedesetih godina, pa sve do današnjih dana provela i provodi lustraciju, samo ne onako kako je to zamislila Europa, već kako je željela većina onih koji su obnašali ili obnašaju najviše političke dužnosti u Hrvatskoj.

(Ne će udbaš udbaša progoniti!)

Naime, ako pogledate popise najviših hrvatskih dužnosnika, ("od stoljeća sedmog"), zatim onih koji vode najveće hrvatske gospodarske tvrtke, banke, medije, koji su i dalje suci, državni odvjetnici, šefovi policija, veleposlanici i drugi, relativna većina, dakle ne svi, je zauzela te ključne pozicije, ili fotelje, jednim udarcem, kao da ubijaju muhe- gotovo preko noći maknuta je većina hrvatskih domoljuba, stradalnika komunističkog režima, hrvatskih branitelja, i na njihova mjesta (neka svatko pokuša po tom pitanju napraviti analizu u svojoj sredini, gradu ili selu, općini ili županiji) pa će vidjeti da su (najvećim) dijelom na visokim političkim, redarstvenim i gospodarskim funkcijama na vlasti i dalje (svaka čast izuzecima) oni koji su i te kako poznati iz vremena komunizma kao kršitelji ljudskih prava, kao ljudi koji su uhićivali, mučili, zatvarali, prijavljivali sve one koji nisu "klečali" pred Brozom i njegovim istomišljenicima. Ako pak nisu oni, onda su na vlasti i centrima moći (i veliki menageri) dobrim dijelom njihovi najbliži (ne pada jabuka (zar ne Perkoviću) dalje od stabla).

Dakle, Hrvatska je "primjer" u ovom dijelu Europe kako se "provodi" lustracija, pa onda se i ne treba čuditi zbog čega se u nas uopće više i ne govori i ne piše, a kamoli donosi zakon po tom pitanju. Stožer za obranu hrvatskog Vukovara, koji bi trebalo preimenovati u Stožer za obranu Hrvatske, nedavno je zatražio da se, među ostalim, lustracija provede i u Hrvatskoj. Kakav je odgovor na ovo pitanje onih koji su trenutačno na vlasti? Šutnja, marginaliziranje i podcjenjivanje, kao da kod nas u vrijeme Broza nisu postojali logori gdje se odlazilo i ako je nekome tekst u javnim glasilima počinjao sa slovom "U". (Čudi nas da se već netko nije sjetio i slovo "U" izbacio iz hrvatske abecede!).

Stoga, nisu u pravu oni koji tvrde da Hrvati nisu sproveli lustraciju- maknuli su žrtve, a doveli podobne i provjerene, kako bi rekao dr. Franjo Tuđman, prvi hrvatski predsjednik – crvene, crne, žute i zelene vragove, koji su nas doveli i do dna dna, do tri tisuće suicida hrvatskih branitelja, oko 30 tisuća prerano umrlih hrvatskih branitelja, do kopanja po kantama za smeće, prodavanja kapitalnih gospodarskih i inih objekata hrvatskim tajkunima za "kunu", a možda i za "dvije", do već blizu 400 tisuća nezaposlenih, do uništavanja poljoprivrede, zdravstva, školstva, pa do toga da svaki drugi Hrvat ima barem jednu ovrhu, što znači da im neprestano prijeti da ih i iz obiteljskih kuća i za male novce, zajedno s djecom, mogu istjerati (i tjeraju ih) i na ulicu.

Pored toga, jeste li zamijetili da i unatoč spora koji u vezi genocida vodimo sa srpskim agresorom u Den Haagu, malo koji političar (osim onih krajnje desnih) javno ističu Srbe, Crnogorce, zločinačku JNA i domaće izdajice u negativnom kontekstu, već se ta tema u njihovim govorima jednostavno – preskače i prešućuje. Balkanski krvnik, ratni zločinac Slobodan Milošević se kod nas spominje možda jednom ili dva puta na godinu, a da "lijepo stoji crvena i krvava zvijezda petokraka" svako malo. Ali, za to puni su novinski kiosci i knjižare knjiga u kojima se ("ispod stola") veliča Broz, partija i Jugoslavija. Osim toga, sve se više tiskaju i prodaju knjige o Hitleru i fašizmu, dok će se one o hrvatskom Domovinskome ratu i stvaranju slobodne, samostalne i neovisne hrvatske države uskoro možda zbog nezainteresiranosti prestati i objavljivati.

A sve to je baš djelo onih koji su bili "zahvaćeni" lustracijom, koja se jedino kod nas provodi na način – jednom udbaš, uvijek udbaš!

Međutim, u svemu tome je neshvatljivo i to da se ti koji su bili zahvaćeni "lustracijom" (zvanom udbaš-udbašu) uopće ne skrivaju niti nastoje zataškati svoju životnu povijest, već znaju isticati kako tu nema ništa spornoga jer su uvijek radili – po zakonu!

Najbolji primjeri za to su razni perkovići, manolići, mesići, boljkovci i mustaći.

Mladen Pavković,

predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91.(UHBDR91.)

http://www.dragovoljac.com/index.php?op ... &Itemid=11

[EdgarFranjul]

Lustracija - ultradesničarenje ili suočavanje s prošlošću?

Autor: Marcel Holjevac
Datum: petak, 25. travnja 2014. u 20:43

Dok nas politikanti pokušavaju suočiti s falsificiranom prošlošću, suočavanje sa stvarnom prošlošću Hrvatske, kao jedine iz nekadašnjeg komunističkog bloka se odgađa a svaki pokušaj u tom smjeru proglašava "ultradesničarenjem". Kakva su Njemačka iskustva?

Slijedom filozofije po kojoj je ideja lustracije "ultradesničarska", sve države bivšeg komunizma su zapravo ultradesničarske i fašističke, jer su svugdje građanima otvoreni na uvid njihovi dosjei iz vremena komunizma. I tamo je mnoge čekao šok: svemoćnoj tajnoj policiji cinkarili su svi. Djeca roditelje, supružnici jedni druge, prijatelji najbliže prijatelje, suradnici i kolege s posla, rođaci. U pravilu, oko jedne četvrtine građana je u bivšim komunističkim državama povremeno surađivalo s tajnim službama cinkajući svoje najbliže, one o kojima su najviše znali. Mnogi danas kažu da je prošlo više od dvadeset godina od pada komunizma, da u to ne treba dirati, da su šefovi bivših tajnih službi poput Manolića, Boljkovca, ili Perkovića odigrali veliku ulogu u osamostaljenju Hrvatske. Međutim, svi ti argumenti su posve bezvrijedni

Njemački DW je objavio niz članaka o lustraciji u Njemačkoj u svom hrvatskom izdanju. U njima se lustracija ističe kao nužnost pomirenja nacije same sa sobom i suočavanja s vlastitom prošlošću. Onom stvarnom, bitnom, koja se dogodila, ne onom frljićevskom iskonstruiranoj i politikantskom. I paralele s denacifikacijom nakon drugog svjetskog rata nisu tek puko izjednačavanje nacizma i komunizma, već jednostavno načelo pravednosti da o jednakim postupcima treba jednako suditi, neovisno s koje su strane dolazili.

A upravo je denacifikacija Njemačke nakon drugog svjetskog rata, koja je u stvari ozbiljno započela tek više od dva desetljeća nakon drugog svjetskog rata, dokaz ništavnosti argumenta da lustracija, nakon toliko godina, danas više nema smisla.

Šamar očevima

Ključni trenutak bio je šamar koji je 7. Studenog 1968. godine u Berlinu, na kongresu Kršćansko-demokratske unije (CDU), njemačka novinarka Beate Klarsfeld odvalila zapadnonjemačkom kancelaru Kurtu Georgeu Kiesingeru uzvikujući pritom: „Nacist! Nacist! Nacist!". Kiesinger je bio član Hitlerove nacionalsocijalističke stranke NSDAP još od 1933., odmah nakon Hitlerovog dolaska na vlast, a od 1940. je bio u Ministarstvu vanjskih poslova u Odjelu za radijsku politiku zadužen za propagandu, i čovjek za vezu s Ministarstvom propagande zloglasnog Josepha Goebbelsa. Ona je tada rekla da se tu radilo o „akciji djece nacista protiv njihovih nacističkih očeva."

Djeca komunista u Hrvatskoj, danas, međutim, nemaju nikakvu namjeru povesti akciju protiv totalitarnog naslijeđa svojih udbaških očeva, a slučajevi Mustač i Perković su najzorniji dokaz toga. Naprotiv, oni parazitiraju unutar paralelnih struktura vlasti i prošlost svojih očeva koriste kao odskočnu dasku. U svoje krugove povlaštenih ne primaju nikog sa strane, čija prošlost nije "provjerena" i tko nije pouzdan kadar s ideološkim zaleđem: trebalo bi biti obratno. Hrvatski pripadnici tajnih službi nisu prošli ni kroz kakvo sito, ni kroz kakvu katarzu: jednostavno su se jednog jutra probudili, i više nisu bili komunisti već socijaldemokrati, hadezeovci, bilo što. Više nisu upravljali društvenim vlasništvom, već su ga privatizirali u svoje vlastito. Više nisu proganjali hrvatske nacionaliste, već su s njima - surađivali. Često, doduše, s figom u džepu, kako se kasnije pokazalo, i pogledom čvrsto i dalje uperenim u antifašistički Beograd.



Argument "lova na vještice"

Hrvatima su dani na uvid njihovi dosjei, međutim na tome je lustracija stala. Provjere javnih dužnosnika i novinara nema. Protivnici lustracije kao argument iznose da bi takav zakon mogao dovesti do lova na vještice usmjernog protiv ljudi koji su danas na položajima. No upravo nesuočavanje s prošlošću i potiče na takav lov na vještice i sumnjičenje svih i svakog. Nitko se ne može od toga braniti jer dokumenti o tome ostaju skriveni. Istovremeno, na čelnim mjestima, od predsjednika države Josipovića i bulumente njegovih savjetnika, do direktora javne TV Radmana, od medija gdje jedna bivša članica CK, Jelena Lovrić, kroji javno mišljenje u "vodećem opinion making" dnevniku koji je u vlasništvu bivšeg urednika lista partijskog glasila "Komunist" Pavića do gospodarstva gdje u javnim tvrtkama dominiraju "podobni" kadrovi. Tu se dakle ne radi o "lovu na vještice", već jednostavno o neodrživosti koncepta da demokratskom državom vladaju ljudi povezani s represivnim aparatom jedne totalitarne države, ili njihova djeca. Radi se upravo o potrebi suočavanja Hrvatske s njenom komunističkom prošlošću.

Tipičan primjer čovjeka kojem je UDBA odredila život je Anđelko Mijatović, povjesničar i savjetnik za kulturu prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana. U razgovoru za Deutsche Welle on je rekao kako su njegovi problemi počeli sasvim banalno 1961. godine, kada se prijatelju, za kojeg nije ni slutio da je doušnik UDBA-e, požalio kako ne može naći posao zato što nije bio član tadašnjeg KP-a. Kao kritičar državnog uređenja, a uz to i kao vjernik koji redovno posjećuje crkvu, Mijatović se našao na listi "sumnjivih". Unatoč idiličnoj fasadi, tadašnje jugoslavensko društvo je bilo daleko od zdravog, kaže Mijatović. Značajan dio građana prisluškivao je svoje susjede, prijatelje i kolege bilo jer su bili ucijenjeni, bilo jer su bili ideološki isprana mozga.



Ljudi iz sjene

„Praćenje ne primjećujete. Udba bi uvijek našla načina da vas uhodi. Jednom je to bio prijatelj, drugi puta kolega s posla, ili čak djevojka..." rekao je on za DW. Njemu su doušnici, među kojima je bio i ravnatelj njegove škole, ali i prijatelj za kojega se ispostavilo da je završio Školu unutrašnjih poslova u Srijemskoj Kamenici, iz inozemstva poslao sedam letaka koje je po uputi proslijedio. Na lecima su bile parole protiv beogradskog režima. Molio ga je da mu to više ne šalje, ali nakon mjesec dana je bio uhićen. Sličnu priču je za TV ispričao i poznati naš umjetnik Alfred Pal, koji je bio i u nacističkim logorima i na golom otoku: njemu su također poslali agenta provokatora, koji mu je govorio protiv vlasti a kojeg nije prijavio vlastima: dovoljan razlog da ponovo završi na Golom.

Vratimo se revolucionarnoj šezdesetosmaškoj generaciji u Njemačkoj. Ta generacija imala je dojam, kako je to rekao pripadnik te generacije i kasniji ministar vanjskih poslova Joschka Fischer, da je „gotovo sveukupna elita zapadne Njemačke bila prožeta suradnicima i suborcima Adolfa Hitlera". A to nije bilo bez razloga, iako je nakon rata provedena denacifikacija. U tri zapadne okupacijske zone do kraja 1949. godine sudski postupak denacifikacije prošlo je oko 2,5 milijuna Nijemaca, od čega je više od polovice označeno sljedbenicima (Mitläufer). Više od 800 ljudi je osuđeno na smrt. Sljedbenicima je zabranjeno raditi u određenim javnim službama, na osjetljivim mjestima, u politici.

No početkom pedestih godina, u osvit Hladnog rata, dolazi i do promjene odnosa prema nekadašnjim aktivnim suradnicima nacističkog režima. Sve više sljedbenika i sitnijih nacističkih dužnosnika ponovo je uključivano u državne strukture i nastavljalo svoju raniju karijeru: od pravnika, državnih službenika i nastavnika, pa sve do političara ili umjetnika. A već sredinom 1951. je denacifikacija i službeno okončana donošenjem „Zakona o završetku procesa denacifikacije".

Samo članstvo u naci-partiji u Zapadnoj Njemačkoj nikada ni nije bilo kažnjivo, pa niti članstvo u ozloglašenim Specijalnim postrojbama NSDAP-a (SS). Prema nekim procjenama su tijekom 1950ih godina više od dvije trećine službenika njemačkog Saveznog kriminalističkog ureda bili bivši članovi SS-a!

Lustracija i denacifikacija

Sličan proces odvijao se i na Istoku: tamo je sredinom pedesetih prihvaćena ideološka konstrukcija po kojoj su tu na vlasti komunisti koji su po definiciji antifašisti, te da je obračun s nacistima pobjedom socijalizma definitivno obavljen, dok je istovremeno u redove komunističke tajne policije regrutirano sve više kadrova iz nekadašnjeg SS-a, a zbog nedostatka stručnjaka koji se u komunističkom dijelu države sve više osjećao rehabilitirani su i mnogi drugi nacisti, prvenstveno znanstvenici koji su sad trebali služiti novim vladarima.

Nešto konkretnije je provedena lustracija nakon pada komunizma. Istočnonjemački pastor Joachim Gauck preuzeo je dokumentaciju bivše tajne policije Stasi i tako je nastao tzv. Gauckov ured. Glavna zadaća je bilo davanje građanima na uvid njihovih dosjea koje je desetljećima pisala komunistička tajna policija. Najveći dio su činile informacije dobivene špijuniranjem građana od strane njihovih prijatelja, susjeda ili kolega na poslu, te članova obitelji, što je za mnoge bio strašan šok. Takvih doušnika tajne policije je bilo u dokumentima zavedeno čak 600.000! Ti "amaterski špijuni" su bili označavani kao "neslužbeni djelatnici" Stasija i svaki je imao svoje kodno ime! Možemo li samo zamisliti koliko ih je bilo u Hrvatskoj?


Lustracija - pitanje političke higijene

Nakon ponovnog ujedinjenja Njemačke ponovljena je praksa koja je korištena 1945: članstvo u bivšoj istočnonjemačkoj komunističkoj partiji niti špijuniranje za Stasi nije samo po sebi bilo kažnjivo, ali su oni, uključivo sa svim doušnicima, odstranjeni iz javnih službi što je proglašeno "pitanjem političke higijene" i "poštovanja žrtava komunističkog terora". Opći je politički i društveni konsenzus u Njemačkoj da djelatnici i doušnici komunističke tajne policije nemaju što tražiti u javnim službama jedne demokratske države. Oni koji budu otkriveni se ne uhićuju, ali ih se šalje u mirovinu ili se premještaju se namanje važna radna mjesta ili im se onemogućuje napredak u poslu.

Kod nas je kako znamo drukčije, pa se ljudi koji su Vladu Gotovca osudili na 14 godina robije zbog verbalnog delikta, i njihovi potomci, danas predstavljaju kao zaštitinci demokracije i pozivaju se na demokratsko naslijeđe tog istog Gotovca! Prema žrtvama pijeteta nema nikakvog, što smo jasno vidjeli na primjeru procesa Perkoviću i Mustaču, koji je zornije nego išta demonstrirao koliko su strukture proizašle iz komunističke tajne policije kod nas jake. One su u sudstvu, medijima, politici, svugdje: Perkovića su štitili i sudovi, i politika, čak se htjelo zbog njega mijenjati ustav, mediji su mu dali neviđen prostor za njegove basne o tome kako je on praktički sam obranio Hrvatsku, ukrao Rašeti par tona zlata pred nosom, spašavao Stepinca... u normalnoj državi bi se to tretiralo kao abolicija jednog starog nacista.

Podsjetimo se, Đureković je smaknut jer je bio opasan za korumpirane političare bivše Jugoslavije. Slučaj bi, nadaju se mnogi, mogao potaknuti rasvjetljavanje brojnih drugih Udbinih likvidacija, kako u Hrvatskoj, tako i među emigrantima. Odvjetnik obitelji pretpostavlja da bi se tijekom suđenja moglo štošta saznati i o smrti Damira Đurekovića, sina ubijenog Đurekovića, koji je pod sumnjivim okolnostima stradao 1987. u Calgaryju.


No, slično, kao i SS-ovci u Njemačkoj nakon Drugog svjetskog rata, i u Hrvatskoj su se stari udbaši i ubojice tajne službe provukli time što su bili potrebni - novoj vlasti, u procesu uspostave države. Bez njih se nije moglo, i Tuđman ih je uključio u mnoge strukture kako bi mu pomogli protiv Miloševića.

Nepostojanje društvene stigme

I dok u Njemačkoj već i članstvo u nekadašnjoj komunističkoj partiji, a pogotovo aktivnost kao doušnika Stasija, predstavljaju društvenu stigmu - s izuzetkom Lijeve stranke, "Linken", nastale na temeljima nekadašnje komunističke partije DDR-a, stasijevska prošlost uvijek znači i kraj bilo kakve političke karijere, a bilo je i slučajeva da su tajnice ili nižih referenata u komunalnim službama bili otpuštani zbog svoje prošlosti - kod nas je takvo članstvo, ili udbaški pedigre, preduvjet napretka u državnim službama!

Očito je da u Hrvatksoj i dalje postoje centri moći koji državom upravljaju iz sjene, i upravo zbog toga nam je lustracija, po uzoru na njemački model denacifikacije i lustracije, bez revanšizma i uhićenja ljudi samo zbog članstva u partiji, ali uz temeljito čišćenje javnih službi od svih doušnika, potrebnija nego ikad. Dok god se to ne dogodi, u Hrvatskoj neće biti mjesta za sposobne, već samo za podobne. Hrvatska je i dalje po strukturi komunistička zemlja, zaogrnuta u demokratsko ruho, no ta demokracija nije stvarna, ona je samo Potemkinovo selo. Na žalost, u Hrvatksoj ne postoji kritična masa ljudi koja bi pokrenula to pitanje, i većina nasjeda na udbaške "ne talasaj (da mi ne padnemo s vlasti)" spinove.

Međutim, time se samo odgađa neminovan trenutak kad će se Hrvatska morati suočiti sama sa sobom u ogledalu, i kad će konačno netko odlučiti udariti šamar vlastitim očevima. Ne treba zaboraviti: najuspješnije postkomunističke države su one u kojima je lustracija najtemeljitije provedena, dok one, poput Srbije ili Rusije, gdje uopće nije provedena, ili tonu ili su strukture proizašle iz tajne policije javno preuzele vlast i uspostavile nove totalitarne antidemokratke modele vladanja.

http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/1 ... loscu.html

[EdgarFranjul]

GREDELJ O SLUČAJU BOLJKOVAC

17:59, 22.05.2014.



Povijest koju učimo u Jovanovićevim školama je komunistička propaganda

Odvjetnik Vladimir Gredelj smatra kako se postupak suđenja Josipu Boljkovcu događa s dvadesetogodišnjim zakašnjenjem i ne slaže se s Antom Nobilom kako se postupak nije trebao ni dogoditi.

„Upravo suprotno. Trebao se dogoditi, ali daleko prije. Umjesto da ga se postavlja na visoke dužnosti u RH, Boljkovac je trebao zauzimati jedno od najviših mjesta na optužnici od više desetina ili stotina zločinaca iz redova „partizana“ i „komunista“, naglasio je Gredelj te dodao kako je spominjanje starostI besmisleno.

„I Andrija Artuković je bio star kao i mnogi drugi nacistički zločinci, što Nobilo dobro zna. Židovi nam trebaju biti uzor u nepokolebljivoj želji da progone zločince sve dok dišu. Ako Vam suza krene, sjetite se samo da su danas simpatični čičice ubijali i starije i nemoćnije no što su oni danas. Da ne spominjem tek rođene i one nerođene“, smatra Gredelj.

Posebno je naglasio kako Hrvatska ne može naprijed dok ustavne vrednote ne zažive, dok svi pred zakonom jednaki – ne bude značilo svi su zločini i zločinci isti, dok se ne revidira povijest.

„Ne treba se bojati to reći na glas. Optužbe da želimo revidirati povijest treba hitno priznati, a ne braniti se jer povijest koju još i danas, više od dvadeset godina nakon konstituiranja hrvatske države učimo u Jovanovićevim školama, nije povijest već komunistička propaganda koju moramo uništiti želimo li sačuvati nadu u bolju budućnost“, rekao je Gredelj za narod.hr.

Mišljenja je kako za to nisu krivi SDP, Milanović, Račan niti Jovanović već da je odgovornost na onima koji su dopustili da to zlo preživi.

Odluku o tome hoće li Boljkovac skončati u zatvoru ili u krevetu svoga doma Gredelj prepušta sudu jer kako kaže, za razliku od Milorada Pupavca vjeruje u kriterije hrvatskog sudstva.

„Budimo strpljivi. Ni slučaj Josipa Perkovića nije krenuo najbolje na nižim razinama“, kazao je Gredelj.

Izvor: narod.hr

http://narod.hr/hrvatska/hrvatska-ne-mo ... -povijest/

[EdgarFranjul]

Ustanovljeno Hrvatsko etičko sudište za veleizdajničku politiku i političare

Autor: 7Dnevno 13.lipnja, 2014.
Datum: ponedjeljak, 16. lipnja 2014. u 16:30

U pripremnom materijalu za osnivanje Hrvatskog etičkog sudišta (HES) podsjeća se da je Hrvatska u dubokoj političkoj, moralnoj i svekolikoj krizi, te da je na vlasti skupina političara koji se ne rukovode hrvatskim nacionalnim interesima. Konstatira se da je na djelu izdaja hrvatskih nacionalnih interesa, pa je to bio povod da se priđe osnivanju tog etičkog tijela, koji bi s te pozicije sudio pojedincima za izdaju zemlje.

U subotu 7. lipnja u zagrebačkom hotelu Palace ustanovljeno je Hrvatsko etičko sudište, kao tijelo koje će s moralnog i etičkog stajališta prosuđivati o političkim pojavama i samim političarima s kojima se suočava hrvatsko društvo. Inicijativa za osnivanje Hrvatskog etičkog sudišta potekla je od predsjednika Hrvatskog žrtvoslovnog društva i bivšeg ministra u Tuđmanovim vladama, profesora emeritusa Zvonimira Šeparovića.

Utemeljitelji Hrvatskog etičkog sudišta

Ideju za osnivanje Hrvatskog etičkog sudišta, kao utemeljitelji, podržali su: akademik Slobodan Novak, akademik Josip Pečarić, akademik Ivica Đikić (Frankfurt), prof. dr. Zvonimir Lukšić (Split), prof. dr. Andrija Hebrang, prof. emeritus Željko Horvatić, prof. dr. Josip Jurčević, prof. dr. Josip Farčić (Zadar), prof. dr. Hrvoje Mazija, maestro Nikola Debelić, prof. dr. Danko Milošević, odvjetnik Željko Olujić, odvjetnik Zvonimir Hodak, Marko Franović (Sydney), Ante Glibota (Pariz), akademski slikar Josip Botteri (Split), akademski slikar Miljenko Romić (Vukovar), Zdravko Vladanović, književnica Nevenka Nekić, Neva Mihalić, književnik Đuro Vidmarović, predsjednica Udruge Bedem ljubavi Slavica Bilić, preživjela iz masakra u Škabrnji Negzana Pavičić, Rozalija Bartolić iz Udruge udovica Domovinskog rata, Ante Beljo, Tomislav Josić, predsjednik Stožera za obranu hrvatskoga Vukovara, Vlado Iljkić (Vukovar), publicist Mate Kovačević, publicist Joško Čelan (Split), dr. med. Aleksandar Soltyšik, dr. med. Srećko Sladoljev, brigadni general Tomo Medved, Ante Deur i Dražen Šantić iz Zbora veterana gardijskih brigada, Mario Šošić (Pula), Vinko Šeparović Markota (Blato na Korčuli), pjesnik Ante Nadomir Tadić - Šutra (Knin), povjesničar dr. Ante Milinović (Zrin), povjesničar Ivan Kozlica. Većina navedenih bili su i nazočni na utemeljiteljskom sastanku u Zagrebu.

Prije utemeljiteljske sjednice, na pripremnom skupu, članovi Hrvatskog etičkog sudišta zaključili su da je njegovo osnivanje opravdano, aktualno i društveno korisno. Ono će temeljiti svoj rad na sljedećim postavkama i zadaćama:


HES neovisan od države i stranaka

1) HES će u svojem djelovanju biti neovisan od države i političkih stranaka, objektivan i legitiman, ali neće donositi izvršne odluke;

2) Za potrebe HES-a istraživanja će voditi komisije ili pojedinci koje odredi HES;

3) Rad Hrvatskog etičkog sudišta je otvoren, a njegove odluke priopćavat će se javnosti;

4) Osoba koja će biti predmet istrage ili optužbe bit će obaviještena o sjednici HES-a i imat će pravo sudjelovati u raspravi;

5) Predmetom istraživanja i rasprave bit će samo teški oblici izvršene ili pokušane izdaje hrvatskih nacionalnih interesa, kao što su ugrožavanje državnog suvereniteta, teritorijalnog integriteta i opstojnosti hrvatskoga naroda.


U kratkom pripremnom materijalu za osnivanje Hrvatskog etičkog sudišta podsjeća se da je Hrvatska u dubokoj političkoj, moralnoj i svekolikoj krizi, te da je na vlasti skupina političara koji se ne rukovode hrvatskim nacionalnim interesima. Konstatira se da je na djelu izdaja hrvatskih nacionalnih interesa, pa je to bio povod da se priđe osnivanju tog etičkog tijela, koji bi s te pozicije sudio pojedincima za izdaju zemlje.

Utemeljitelji se pozivaju na slične institucije koje postoje još od starog Rima, te se posebno apostrofira u prošlom stoljeću tzv. Russelov sud britanskog fizičara Bertranda Russela, koji je kasnije prerastao u Sartreov sud istaknutog francuskog književnika Jeana Paula Sartrea. Spominje se i Komisija za istinu i pomirbu, koju je utemeljio prvi južnoafrički predsjednik nobelovac Nelson Mandela na poticaj biskupa Tutua. Ta Mandelina komisija predstavljala je svojevrsnu lustraciju za tešku kolonijalnu prošlost Južnoafričke Republike.

Osuda će biti samo moralna

Sudište će u pojedinom predmetu sačinjavati istaknute osobe izrazitog moralnog integriteta, stručnosti i ugleda, odnosno prominentne ličnosti iz javnog života, te utjecajni pojedinci. Sudit će se na temelju poznatih etičkih načela, a osuda će biti samo moralna. Sudit će se u slučajevima u kojima su grubo narušena temeljna etička načela u javnom djelovanju.

Netko je od utemeljitelja Hrvatskog etičkog sudišta citirao jednog od najumnijih Hrvata, Antuna Gustava Matoša, kad je opisujući u svoje doba stanje duha nacije napisao: "Hrvatska već vidje dosta raznih čuda, ali ne nađe štrika za toliko Juda". Nažalost, ta njegova sentenca preživjela je cijelo stoljeće, sve do današnjih dana.

Iako se na prvom sastanku Hrvatskog etičkog sudišta nije govorilo o pojedincima i o izdajničkim pojavama, jasno je da u tom smislu osnivanje Sudišta nije promašilo cilj. Činjenica je da postoji niz primjera "ugrožavanja državnog suvereniteta, teritorijalnog integriteta i opstojnosti hrvatskoga naroda" među najvišim državnim dužnosnicima.

Dovoljno je spomenuti slučaj Stipe Mesića, koji je kao predsjednik države svjedočio protiv Hrvatske na Haaškom tribunalu. Njegov nasljednik Ivo Josipović je već žestoko u izbornoj kampanji za drugi mandat, nizom postupaka, izjava i svrstavanja ugrozio državni suverenitet, teritorijalni integritet i opstojnost hrvatskoga naroda. Mrtvima se, naravno, ne može suditi na ovom Sudištu, ali treba spomenuti kapitulantski sporazum Račan-Drnovšek po kojemu je bivši predsjednik Vlade ustupio Slovencima 80 posto Savudrijske vale, a njegova nasljednica iz kumrovečke škole, Jadranka Kosor, pristala je na ucjenu Slovenaca da se to rješava arbitražom, a ne po međunarodnom pravu na za to specijaliziranim sudovima.

Naravno, tu spada i bivši premijer i predsjednik HDZ-a Ivo Sanader, ali se o njemu brine redovni sud za sva zlodjela protiv hrvatskih nacionalnih interesa. Posebna je priča sadašnji premijer i predsjednik SDP-a Zoran Milanović, koji smatra da je Hrvatska slučajna država i da se u njoj vodio građanski rat, a ne da je bila žrtva velikosrpske agresije. Samom upornošću da se zadrži na vlasti, Zoran Milanović predstavlja predmet za raspravu na Hrvatskom etičkom sudištu, jer svojom nesposobnošću u upravljanju državom dovodi u pitanje opstojnost hrvatskoga naroda. Ta je opstojnost ugrožena golom činjenicom da je zbog pogrešne Vladine politike, Hrvatska izložena visokom stupnju depopulacije i iseljavanja mladih i školovanih ljudi u inozemstvo.

Sustavna nenarodna politika

U ovom prikazu mogućih javnih osoba koje bi mogle biti predmetom rada Hrvatskog etičkog sudišta, svakako treba spomenuti gospođu ministarku tzv. Zapadnog Balkana, a ne aktualnu ministricu vanjskih i europskih poslova Republike Hrvatske, Vesnu Pusić. Gotovo u svakoj izjavi i postupku ona ugrožava državni suverenitet i teritorijalni integritet hrvatske države.

Predmet rasprave na Hrvatskom etičkom sudištu trebao bi svakako biti i čelnik Srpskog narodnog vijeća i saborski zastupnik Milorad Pupovac, koji svojim postupcima uopće ne krije da je na čelu velikosrpske "pete kolone" u Hrvatskoj. On sustavno ugrožava državni suverenitet, teritorijalni integritet i opstojnost hrvatskoga naroda, jer je za njega, prema vlastitoj izjavi, glavni grad Beograd, a ne Zagreb.

Pored spomenutih tu bi se moglo nanizati niz osoba iz javnog života koji sustavno provode nenarodnu protuhrvatsku politiku. Jedan od takvih je i prof. Žarko Puhovski koji koristi Hrvatsku televiziju kao svoj privatni televizijski kanal za promicanje protuhrvatskih stajališta.

Kao što je prorekao A. G. Matoš, Hrvatska nema dovoljno štrika za svoje Jude, pa je zato pojava Etičkog sudišta dokaz da u zemlji ipak još uvijek ima intelektualne savjesti da se barem na moralnoj razini raskrinkaju takvi Jude.

http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/1 ... icare.html

[EdgarFranjul]

objavljeno u 21:30h, 25.06.2014.g

TAKO TO ONI VIDE

Frankfurter Allgemeine Zeitung: U Hrvatskoj vlada kartel postkomunističkih oligarha

'Zakazalo je otkrivanje komunističkih zločina.'

Autor: PolitikaPlus/DW


U Hrvatskoj i drugim bivšim komunističkim zemljama na vlasti su i dalje stare elite, tvrdi se u članku lista FAZ. Autor u tome vidi i razlog za rijetko kazneno gonjenje komunističkih zločina te preporučuje lustraciju, piše Deutsche Welle.

'I dok se u baltičkim državama, Poljskoj, Češkoj, Slovačkoj i Mađarskoj još donekle uspjelo zamijeniti stare elite, u Rumunjskoj, Bugarskoj, Sloveniji i Hrvatskoj su one skoro nedodirljive - u politici, gospodarstvu i pravosuđu, isto kao i u visokom školstvu i medijima', iznosi autor Karl-Peter Schwarz u svom članku 'Organizirano okretanje glave' objavljenom u jučerašnjem (24.6.) izdanju njemačkog dnevnog lista Frankfurter Allgemeine Zeitung (FAZ), prenosi Deutsche Welle.

Za ilustraciju navodi nekoliko primjera, između ostalih i slučaj rumunjske novinarke Ondine Ghergut, koju je nedavno američko Veleposlanstvo u Bukureštu odlikovalo za njezina istraživanja o političkoj korupciji i vezama komunističke tajne službe Securitate. No ta ista novinarka sada je u svojoj domovini osuđena na novčanu kaznu od 300.000 eura zato što je svojim pisanjem 'narušila ugled' jednog od bivših državnih odvjetnika, protiv kojeg se već vodi postupak zbog korupcije. 'Kod prosječne mjesečne plaće od oko 400 eura takva je presuda isto što i doživotni prisilni rad', zaključuje autor.

'Kartel postkomunističkih oligarha'

U članku se navode i porazni rezultati istraživanja 'Platforme europskog sjećanja i savjesti' koja koordinira djelovanje instituta i organizacija koji obrađuju povijest totalitarnih režima. '25 godina nakon godine promjena 1989. predočila je (ta platforma, o.a.) otrežnjujuću bilancu: istočnoj i jugoistočnoj Europi nije uspjelo uspješno prebroditi naslijeđe komunizma; njegovi zločini gotovo da i nisu gonjeni, a ni u jednoj postkomunističkoj zemlji ne vladaju solidni državnopravni odnosi. Komunizam je, doduše, ideološki odstupio, ali 'nova klasa' je zadržala svoju vlast', prenosi Schwarz. On navodi kako je i Milovan Đilas već 1957. tu klasu definirao kao 'eksploatacijsku vlasničku klasu' koja se sastoji od članova komunističke partije koja je na vlasti.

'Novim političkim etiketama ta klasa još uvijek čuva svoje interese. U Rusiji je sovjetsku diktaturu zamijenila plebiscitiarna diktatura jednog predsjednika koji si svojom antizapadnom i nacionalističkom retorikom osigurava podršku za svoju politiku agresije i destabilizacije susjednih zemalja. U istočnoj i jugoistočnoj Europi iza demokratske fasade vlada kartel postkomunističkih oligarha, koji je preuzeo vlast nad državama, strankama i medijima', upozorava se u članku u listu Frankfurter Allegemeine Zeitung.


'Zakazalo je otkrivanje komunističkih zločina'

Prenosi se i najnoviji indeks zaklade Bertelsmann o razvoju demokracije i tržišnog gospodarstva u tranzicijskim zemaljama koji ukazuje na pogoršanje u 12 od ukupno 17 postkomunističkih europskih država. Napredak je očito zabilježen samo u baltičkim zemljama i Poljskoj. "Nije slučajnost da su se zemlje koje su postigle najbolje rezultate također najviše i pozabavile svojom prošlošću. Dobro se pokazala upravo lustracija, često kritizirana na Zapadu, kojom su bivši dužnosnici isključeni iz javnog života. No zakazala je u pravosuđu. U skladu s time, pravosuđe je neotporno na političke utjecaje i korupciju", pojašnjava Karl-Peter Schwarz.

On zaključuje da je s time povezano i 'zakazivanje postkomunističkih država kod otkrivanja i i progona komunističkih zločina'. I za kraj podsjeća na dimenzije tih zločina prenoseći procjene francuskog povjesničara Stephanea Courtoisa da su komunisti širom svijeta ubili 85 do 100 milijuna ljudi te da su milijuni građana završili u kaznenim ili radnim logorima, deportirani ili protjerani.

http://www.politikaplus.com/novost/1058 ... h-oligarha

[EdgarFranjul]

Antifašizam je u Hrvatskoj bio zločinački pokret

Autor Jure Zovko

Ponedjeljak, 30 Lipanj 2014 07:57


Dugo prešućivani Bleiburški masakar baca neizbrisivu ljagu na antifašistički pokret. Do danas nije procesuiran nijedan partizanski zločin osim minornog slučaja Josipa Boljkovca, prvog HDZ-ovog ministra unutarnjih poslova.


Prije točno tri godine započeo sam pisati kolumne za portal Dnevno.hr objavljivanjem teksta ''Antifašizam? Ne hvala, bilo je dosta''. U toj sam kolumni rezolutno zatražio reviziju vrednovanja antifašizma u Republici Hrvatskoj jer je riječ o protudemokratskom pokretu koji je uspostavio totalitarni režim na području bivše Jugoslavije po uzoru na model ''realnoga socijalizma'' u Sovjetskom savezu koji je također bio nametnut građanima istočne i srednje Europe. Antifašizam je jedan od ustaljenih klišeja kojima su nas desetljećima indoktrinirali drugarice i drugovi proglasivši ga političkim sustavom bez alternative.

Ako bismo htjeli dati objektivan prikaz antifašizma, mogli bismo govoriti o tri razdoblja ili stadija. Prvi stadij predstavlja antifašizam kao oslobodilački pokret protiv fašizma, nacizma i njihovih kvislingških saveznika u kojem su osim prononsiranih zločinaca poput Druga Tita, Aleksandra Rankovića, Moše Pijade i sličnih vucibatina, također sudjelovali ugledni književnici poput Vladimira Nazora, Ivana Gorana Kovačića i Jure Kaštelana. Moglo bi se govoriti o oslobodilačkom pokretu koji zaslužuje priznanje i zasluge zbog svrgavanja jednog zločinačkog fašističkoga režima. Pri tom se u prikazu antifašističkoga pokreta ispušta iz vida da su uvaženi drugovi svoju pobjedu nad poraženom vojskom po završetku Drugog svjetskog rata okončali na veoma brutalan način počinivši nedopustiv zločin protiv čovječnosti nad zarobljenicima. Dugo prešućivani Bleiburški masakar baca neizbrisivu ljagu na antifašistički pokret. Do danas nije procesuiran nijedan partizanski zločin osim minornog slučaja Josipa Boljkovca, prvog HDZ-ovog ministra unutarnjih poslova.

Prva faza antifašizma postupno je prešla u drugu, koju možemo okarakterizirati kao proces kontinuiranih obračuna s protivnicima socijalizma. U poražene nisu uvršteni samo aktivni borci, protivnici antifašističkih snaga, nego i članovi njihovih obitelji, neovisno o tome jesu li rođeni prije ili poslije 1945. Svi su oni bili u permanentnoj opasnosti da ih se po potrebi uvrsti u tabor fašista i obračuna s njima na najperfidniji način kao s narodnim neprijateljem. Sa stajališta suvremenih civilizacijskih i moralnih dostignuća danas moramo najoštrije osuditi takve postupke koji su počinjeni u drugoj fazi antifašizma.

Treba jednostavno konstatirati da su hrvatski antifašisti nakon rata uspostavili totalitarnu, jednopartijsku strahovladu i zabranili svaki oblik političkoga djelovanja izvan Komunističke partije Jugoslavije. To je jedan od razloga da je prijeko potrebno osuditi antifašizam koji je drugoj fazi postao partijski ideologem u obrani totalitarnoga režimima.

Za razliku od južnoslavenskih okvira, uporaba pojma ''antifašizam'' uvijek je bila i ostala legitimna u zapadnoeuropskim zemljama gdje je borba protiv njemačkih nacista, talijanskih fašista i njihovih kvislinga, završila ponovnom uspostavom demokratskog višestranačkoga sustava i svih stečevina građanskog društva.

To nažalost nije bio slučaj na južnoslavenskim prostorima gdje je Komunistička partija zlorabila narodnooslobodilački pokret uspostavom totalitarnoga jednopartijskog sustava. Istodobno je nastavljena intenzivna borba protiv fašizma u formi obračuna s unutarnjim klasnim neprijateljem. Veliki klasici svjetske književnosti, a spomenut ću samo neke od nobelovaca kao što su Boris Pasternak, Aleksandar Solženjicin, Czeslaw Milosz, Milan Kundera, Herta Müller, pokazali su u svojim djelima svu mračnu stranu ovog groznog razdoblja koje su naši marksisti svojedobno pokušali prikazati kao "socijalizam s humanim likom". Ako je vladavina Aleksandra Rankovića okarakterizirana u djelima jugoslavenskih praksisovaca kao "socijalizam s humanim likom", onda je razumljivo da će u takvim okolnostima nastati i čuveni vic kako je od staljinizma gori jedino "socijalizam sa humanim likom".

Kada slušamo Milanovićev i Josipovićev govor u šumi Brezovica povodom proslave Dana antifašističke borbe, razvidno je da smo duboko ušli u treću fazu antifašizma koji se pokušava lažno prikazati kao borba za ideale humanizma.

Koliko god to zvučalo simpatično, nesporno je riječ o lažnom prikazivanju povijesnih činjenica, jer se Komunistička partija Jugoslavije nije borila ni za suverenu državu Hrvatsku, niti pak za ideale humanizma i demokracije. Danas je antifašizam u svojoj trećoj fazi preobučen u nova ruha velikih naracija posttotalitarnih struktura. Jedna od omiljenih antifašističkih ''velikih priča'' u hrvatskim medijima svakako je borba protiv homofobičnosti u Lijepoj našoj koja se u pravilu tumači kao nastavak antifašističke borbe. Riječ je o pokušaju reafirmacije jednoga pokreta u jednom novom povijesnom kontekstu sa stajališta suvremenoga poimanja tolerancije i međusobnoga uvažavanja.

Unatoč svemu možemo se složiti da antifašizam nije više u očima građana bezazlen ni nedužan pokret kakvim ga se desetljećima nastojalo prikazati. Svi pokušaji da se iz njega izvuče neka ''nova mitologija'' građanske uglađenosti i uljudbe izgledaju zapravo poput drvenog željeza. Ni Drug Tito, kao nepoderiva ikona antifašizma, nije više ono što je nekoć bio, unatoč svim titoističkim performansima bezazlenih kumrovečkih ''Crven-kapica''. Nakon što su eksperti za proučavanje počinjenih zločina uvrstili Druga Tita na listu deset najvećih zločinaca u 20. stoljeću, vrijeme je konačno da ga se nazove pravim imenom, a njegovo ime makne sa svih trgova i ulica.

U pomanjkanju ozbiljnih i stručnih rasprava hrvatskoj se javnosti nameću prozirne, tričaste teme koje se proglašava epohalno značajnim za državu i naciju. Svi hrvatski dužnosnici koji s punim pravom polažu vijence na mjesto ustaškoga zločina u Jasenovcu ili u šumu Brezovica, trebali bi biti svjesni činjenice koja se desetljećima prešućivala, da su, naime, i osloboditelji po završetku rata počinili strašan zločin ne samo nad neprijateljskom vojskom, nego i nad nedužnim građanstvom koje je u strahu pred partizanima iz šume u dvojbi ostati ili otići, odabralo drugu opciju.

Komunistički je antifašizam u pogledu nijekanja demokracije i građanskih vrijednosti bio gotovo istovjetan s totalitarizmom fašističke provenijencije pa kao takav ne zaslužuje nikakvu pohvalu niti afirmativni sud. Oslobađanje od jednog totalitarnog režima da bi se uspostavio drugi ne predstavlja nikakav napredak u pogledu Hegelove svijesti o slobodi građana. Demokracija i temeljne građanske vrijednosti uspostavljene su u Hrvatskoj tek nakon sloma komunizma, nakon što se dogodila Mirovna revolucija u Europi.

Formalno uspostavljena demokracija na našim prostorima u proteklih četvrt stoljeća najčešće je funkcionirala kao "partitokracija" u kojoj dominiraju bivši skojevci i aparatčiki nekadašnjega Saveza komunista. Čuvari jugoslavenskoga kulturnog pamćenja kao da još uvijek ne žele prihvatiti činjenicu da je pala željezna zavjesa berlinskoga "Antifašističkoga štita". Sve dok Mirovna revolucija ne uđe u glave novih naraštaja, u Hrvatskoj se neće ništa revolucionarno promijeniti u napretku svijesti o demokraciji kao odgovornom obliku vladavine gdje bi građani po vlastitoj prosudbi trebali birati najbolje i najsposobnije osobe da upravljaju državom.

Kao pristaša europske moderne odlučno sam osuđivao totalitarističke stečevine antifašizma kao što su narušavanje individualne slobode, demokracije i ozračja tolerantnosti. U tom smislu nastavljam zagovarati reviziju antifašizma i stvaranja objektivnoga suda o jednom pokretu koji je na ovim prostorima nanio mnogo zala i ostavio mnoštvo negativnih posljedica. Negativne posljedice antifašizma osjećamo i danas na vlastitoj koži četvrt stoljeća nakon uspostave demokracije.

Vozeći na međunarodnu konferenciju ''The Long Shots of Sarajevo'', koja se povodom stote obljetnice Sarajevskog atentata održava na Filozofskom fakultetu u Sarajevu 24-28. lipnja, mogao sam naučiti da se u Bosni pojam ''fašizam'' može po potrebi primijeniti na svakoga tko ima drugačije mišljenje. Antifašist je, naravno, uvijek u pravu. Na magistralnoj cesti između Maglaja i Zenice u mjestu Nemila nezadovoljni su prosvjednici zapriječili promet, parkirali trakore posred ceste, postavili na njih zastave BiH. Svatko tko bi prigovorio bilo što prosvjednicima, automatizmom je nazvan ''fašistom'', odosno narušavateljem bosansko-hercegovačkoga suvereniteta. Fašisti su, da ne bude zabune, predstavnici kantonalne i federalne Vlade u BiH, kao i svi oni koji nisu suglasni s prosvjednicima. Zbog antifašističkih prosvjeda protiv ''fašističke'' vlasti u BiH morao sam strpljivo čekati više od dva sata. Nije pomogao ni velikodušni zagovor ljubaznih policajaca da me se pusti kako ne bih zakasnio na svečano otvaranje međunarodne konferencije.

Jure Zovko/dnevno.hr