Da se ne zaboravi: kako je počelo

[EdgarFranjul]

http://www.hrsvijet.net/index.php?optio ... Itemid=112

Davor Dankinić: Jugoslavenska 'plava trava zaborava' u neovisnoj Hrvatskoj ( I. dio)

Utorak, 10 Rujan 2013 00:00 .

Od "pete kolone" u Hrvatskoj i njihovih pomagača u mainstream medijima odavno imamo pokušaje krivotvorenja novije hrvatske povijesti. Stoga, pokušajmo se prisjetiti kronologije događaja, odnosno podsjetimo se na događaje koji su doveli do rata i velikosrpske agresije, te ćemo tako vidjeti svu besmislenost tvrdnji o „dogovorenom ratu“, „Jugoslaviji kao članici EU-a“, podjeli krivnje i slično.

Plava trava zaborava - tako se zvala nekada jedina grupa country glazbe u Hrvatskoj i Jugoslaviji. "Trava", je u žargonu, naziv i za marihuanu i hašiš. Pušenjem ovakve "trave", ovisnici postaju sretni i zaboravljaju sve.

Plava trava zaborava - tako bi danas mogli nazvati sveopću propagandu hrvatskih mainstream medija, koji stanovništvu svakodnevno nude. Travu plave jugoslavenske boje, i uživanjem te ponuđene trave, narod treba zaboraviti uzroke rata, treba misliti da su on, hrvatski narod, njegova država i njegovo vodstvo bili krivi za izbijanje rata. I da je njegova država zločinačka i ne zaslužuje da postoji. I napokon s tim uživanjem plave trave, taj narod treba biti toliko drogiran, debiliziran i smekšan, da bi kasnije prihvatio da mu ukinu tu istu državu.

U svim drugim europskim medijima, ako se katkad spominje rat u Hrvatskoj i BiH, kaže se jasno i glasno, da su Milošević i Srbi izazvali taj rat. Jedino u hrvatskim medijima to nije tako jasno. Kada bi neki stranac danas došao u Hrvatsku i jedno dva tjedna pratio mainstream medije ovdje, došao bi do zaključka, da je Hrvatska bila kriva za izbijanje rata, i da su Srbi bili žrtve. Tako djeluje jugofilska plava trava zaborava.

Međutim postoje činjenice, koje se na daju izrbisati, ni zaboraviti.

Memorandum SANU – velikosrpski 'Mein kampf'

1986. je izišao takozvani Memorandum SANU, koji je za velikosrpski nacistički pokret, koji će uskoro nakon toga pokrenuti Milošević, bio isto ono što je bila Hitlerova knjiga Moja borba (Mein kampf) za nacistički pokret u Njemačkoj tridesetih godina. Dakle, duhovna i ideološka podloga za kasnije ratove i osvajanja.

Slično kako je Hitler u svojoj knjizi lamentirao, da je njemački narod ponižen i da mu treba vratiti dostojanstvo i njegove povijesne teritorije i granice, tako su srpski akademici u Memorandumu lamentirali da je srpski narod ponižen i u najgoroj situaciji od postanka i da mu treba vratiti njegove povijesne granice koje su oni vidjeli daleko na zapadu, negdje oko Karlovca.

Autori Memoranduma čekali su samo trenutak da se pojavi jedan srpski firer, vožd, koji će ostvariti ciljeve, koje su oni zacrtali u tom dokumentu. Taj vožd, pojavljuje se godinu dana kasnije u liku Slobodana Miloševića.

1987. Milošević postaje novi predsjednik CK SKS. On uklanja iz CK SKS Ivana Stambolića, čovjeka koji ga je doveo na vlast, onoga istog Stambolića, kojega će godinama kasnije, dati ubiti. Milošević ubrzo čisti sve stare kadrove u SKS i zamjenjuje ih sa velikorspskim kadrovima. Te iste godine je Milošević po prvi put na Kosovu i na prosvjedu Srba izriče onu poznatu rečenicu: "Niko ne sme da vas bije!" Ali zato se naravno "sme da bije" Albance i onda počinje nemilosrdni progon Albanaca, koji su bili prve žrtve srbonacizma. To je bio početak nacifikacije Srbije i Srba. Zapravo je taj proces uspona velikosrpstva započeo tiho već nakon Titove smrti, 1981. godine na Kosovu, kada su srbijanski i jugoslavenski mediji počeli stvarati mit o progonu Srba i Crnogoraca sa Kosova. Već tada su srpske snage sigurnosti i JNA provodili teror nad albanskim stanovništvom. Policija je pucala na albanske demonstrante i već tada, 1981. je nemilosrdno ubijeno na desetine Albanaca. Samo što se to tada naravno nije smjelo znati u tadašnjim jugoslavenskim komunističkim medijima u kojima je vladala stroga cenzura.

Miloševićeva 'mašinerija' na djelu

Dolaskom Miloševića na vlast 1987. pojačava se srpska propaganda protiv Albanaca, koja je dakle trajala već od 1981. godine. Ranije je ta propaganda bila uvijena u tipične floskule, borbe za bratstvo i jedinstvo jugoslavenskih naroda, i slično. Međutim, dolaskom Miloševića na vlast, ta će propaganda postati postupno sve agresivnija, otvorenija i velikosrpskija.

Svi srbijanski mediji su već 1988. obrađeni i u službi Miloševićeve velikosrpske propagande. RTV Beograd, Politika, Večernje novosti, Nin, Duga,..itd.. U stilu zloglasnog lista "Stürmer", koji je tridesetih godina u Njemačkoj huškao protiv Židova, svakodnevno huškaju protiv drugih naroda i republika. Pošto je prvo bilo na redu, disciplinirati Kosovo, prvi su na redu Albanci. Najviše se huška protiv njih, pa onda protiv Slovenaca, koji se tada jedini suprotstavljaju srbijanskoj samovolji i zastrašivanju. Onda dolaze na red polako i Hrvati i Bošnjaci.

Najprije je to huškanje bilo nešto suzdržanije, umotano u tipične floskule komunizma i jugoslavenstva. Govorilo se o onima "koji razbijaju Jugoslaviju", kontrarevolucionaruima, i slično. Kako će vrijeme odmicati, ti huškački napadi postajat će sve otvoreniji i sve gori.

U srbijanskim tiskovinama se počinju svakodnevno izvještavati o navodono ugroženim Srbima, iz Hrvatske i BiH. Počinje se rabiti termin "srbofobija". Svi oni, koji pokušaju kritizirati sve otvoreniju i agresivniju velikosrpsku propagandu, naziva se "srbofobima".

U tadašnjoj "Politici" je postojala čuvena rubrika "odjeci i reagovanja" u kojoj su se javljali navodno ugroženi Srbi iz svih krajeva Jugoslavije. Svakodnevno su objavljivana pisma Srba i z Hrvatske i BiH, koji su govorili o sve većoj mržnji Hrvata i muslimana protiv Srba. Da im Hrvati sve više prijete terorom i klanjem, da žive totalno u strahu i slično.

Izmišljene priče o ugroženosti Srba služile su rasplamasavnju mržnje, trebale su Srbe postpuno psihološki pripremiti za rat i trebalo se naći opravdanje za kasniju agresiju na Hrvatsku i BiH koja se već tada pripremala.

Emir Kusturica, tada još sekularni musliman sa velikim M, podrijetlom iz jedne muslimanske ateističke, komunističke obitelji, po prvi put je obznanio svoje velikosrpske simpatije 1989. u tjedniku "Duga". Ovaj tjednik se od 1987. godine postepeno pretvorio u otvoreni fašističko i četničko glasilo. Glavni urednik Dragoš Kalajić se sam deklarirao kao fašist. Duga je bila glavno okupljalište najgorih velikosrpslih ideologa i Srbonacista. Kao književnici Matija Bećković, Dobrica Ćosić, Gojko Đogo, Rajko Petrov Nogo i mnogi drugi.

U tom razgovoru Kusturica je na sav glas hvalio Srbe i njihovu navodno veliku povijesnu zaslugu za oslobađanje ostalih jugoslavenskih naroda i stvaranje Jugoslavije. Kusturica je posebno napao Slovence i Hrvate, i nazvao ih podlacma, kukavicama i vječitim germanofilima i simpatizerima fašizma. I Kusturica je pričao o svom navodnom srpskom podrijetlu, rekavši, da je njegov pra-pra-pra-pra-djed bio pravoslavni Srbin, koji je za vrijeme turske vlasti prešao na islam. Tako se Kusturica srpskoj javnosti predstavio kao idealni pošteni musliman, baš onako po velikosrpskoj ideologiji, koja je tvrdila da su muslimani "Srbi islamske vere". Matija Bećković, jedna od glavnih perjanica srbonacističke klike iz SANU, bio je oduševljen je Kusturicom. I hvalio ga na sav glas.

Kolektivno ludilo

Iste godine Vuk Drašković, tada još veliki četnik i prijatelj i kum Šešelja, izdao je svoj pro-četnički roman "Nož", i povodom toga dao je razgovor za zagrebački tjednik "Start". U tom razgovoru, Drašković se otvoreno založio za Veliku Srbiju.

Na pitanje novinara, gdje bi trebale biti granice te Velike Srbije, Drašković je odgovorio: "Tamo gde je kapala krv sa ustaškog noža, tamo su zapadne granice Srbije". Matija Bećković, izjavio je da su "Srbi u Hrvatskoj ostaci zaklanog naroda." Povjesničar Vasilije Krestić nazvao je Hrvate genocidnim narodom.

U srpskim medijima se piše da riječ Hrvat u stvari dolazi od riječi krv i da Hrvat znači krvav, jer su Hrvati u prošlosti uvijek bili okrutni i krvožedni te da im je uvijanje u genima.

Tako su tada svakodnevno u srbijanskim medijima napadani Hrvati i namjerno je podgrijavana mržnja. Protiv Hrvata se za tu psihološku pripremu koristio jasenovački mit, a protiv Albanaca i Muslimana (Bošnjaka), nekadašnja turska vladavina u Srbiji i mit o Kosovskoj bitci. Tako se o turskoj vladavini i Kosovskoj bitci, piše svakodnevno.

Uz obilato financiranje Miloševićeve vlasti, TV Beograd snima megalomanski film o Kosovskoj bitci, koji je trebao podgrijati mit o srpskoj hrabrosti i okrutnosti Turaka. Naravno Turci su ovdje bili više sinonim za "poturice", Albance i Muslimane.
To je bilo pravo ludilo. Kao jedna vrsta velikosrpskog transa.

Gotovo svi srpski intelektualci govorili su o posebnom srpskom narodu, koji je najbolji na svijetu i svi su protiv njega, postoji "svetska zavera" protiv srpskog naroda. Najčešće je spominjana takozvana "vatikansko-kominterovska zavera" protiv Srba.

Patrijarh Pavle je govorio o "nebeskom srskom narodu". Književnik Momo Kapor, također jedan od velikosrpske klike iz SANU, ushićeno je hvalio Miloševića i govorio, kako će Srbija za pet godina biti bogata kao Švicarska. Najluđi lik od sviju bio je slikar, koji se nazivao Milić od Mačve. Taj tip koji je stalno hodao u nekakvoj reneseansnoj odjeći, je govorio da su Srbi "najstariji narod na svetu", i da svi drugi narodi potječu od Srba, i da će Srbi uskoro "zagospodariti svetom". Ako se itko usudi napasti Beograd, Srbi će upotrijebiti neko Teslino tajno oružje i bit će odmah uništeni Zagreb, Beč i Vatikan, i onda će ustati stanovnici potonuog grada Atlantide i proglasiti Srbe imperijalnim narodom i "gospodarima sveta". On je, na takozvanim vampirskim večerima prizivao srpskog vampira da pomogne Srbima u borbi protiv Zapada i da srpski vampir pobjedi svjetski vampirizam. Uputio je i kletvu Americi. Po njegovoj teoriji, nastati će svjetski potres koji će uništiti cijeli Zapad i svijet i samo će Srbi ostati jedini na kugli zemaljskoj.

U tadašnjim srbijanskim medijima falsificira se povijest. Svakodneno se pišu laži i izmišljotine. Tvrdi se da je BiH uvijek bila "srpski vekovni teritorij" i više od pola Hrvatske također. Govori se o "starom srpskom gradu Dubrovniku", o "srpskoj Dalamciji". Piše se čak da su Srbi u tzv. Krajinu doselili prije Hrvata, već u šestom stoljeću. I da su im Hrvati oteli Dalmaciju.

Srpski povjesničari kao Vladmir Dedijer, Milan Basta, Vasilije Krestić i mnogi drugi pišu debele knjižurine o NDH i Jasenovcu i o nepopravljivom fašističkom karakteru svih Hrvata. Ona ionako totalno napuhana brojka od 700.000 jasenovačkih žrtava, koja je desetljećima bila službena brojka u jugoslavenskim režimskim povijesnim udžbenicima, još se više napuhava. Govori se o 1 milijun samih Srba, ubijenih Srba u Jasenovcu, pa onda se ta brojka penje na 1.500.000. Ne samo u kvazi-povijesnim knjigama, već i u srpskim medijima, se svakodnevno govori o NDH, Jasenovcu i ustaškim zločinima. To je sve u službi psihološko-propagandnog rata i pripreme Srba za budući rat.

Projekt guranja ćirilice

U jeku je totalna velikosrbizacija, na svim poljima. U to vrijeme, odnosno, već nakon, dolaska Miloševića na vlast, 1987. , kao dio tog procesa buđenja velikosrpstva, započeo je i proces guranja ćirilice. Prije toga je polovica srbijanskih medija izlazila na latinici, a na TV Beograd se uvijek pisalo samo latinicom. Sada TVB potpuno izbacuje latinicu i rabi se isključivo ćirilica, i u titlovima prilikom emitiranja stranih filmova, ili čak i kada se objavljuju glazbeni spotovi stranih engleskih hitova, engleski naslov pjesme piše se po vukovski, ćirilicom. Na TV se posebno rado sve češće rabi i ona stara, manstirska ćirilica.

Današnji zahtijevi za ćirilicom u Vukovaru i Hrvatskoj nisu zahtjevi za kulturnom autonomijom, već upravo ostaci ovog procesa miloševićevizma i velikosrpstva. Jedan od ciljeva velikosrpske agresije na Vukovar 1991. bio je i postavljanje ćirilice. I današnji zahtjevi za ćirilicom u Vukovaru imaju simbolički značaj i nisu ništa drugo već provokativni ostatak velikosrpske politike, pa makar se svi režimski novinari toliko natežu da nam pokažu kako je to samo legitimno pravo na kulturnu autonomiju i da je ćirilica navodno i hrvatsko pismo. Nije i ne će nikad biti. I današnji zahtjevi za ćirilicom u Vukovaru i drugdje se ne mogu promatrati izvan ovog velikosrpskog konteksta i ne mogu se tek tako nojevski zabijati glavu u pijesak i tvrditi da su ti zahtjevi samo legitimni zahtjevi jedne manjine.



(Nastavlja se)





Davor Dankinić

[EdgarFranjul]

23 godine od osamostaljenja Republike Hrvatske izloženi smo sustavnom mijenjanju i iskrivljavanju povijesti, postalo je sramota reći nekome da si Hrvat. Prvi hrvatski predsjednik optužuje se redovno kao uzročnik rata, nameće nam se "region" i jugonostalgija, što je očito svakodnevno, u svim medijima. Pa tako na radiju slušamo "najbolje jugoslavenske pjesme", najbolje "jugo "grupe, gledamo partizanske filmove, slavimo petokraku (koju su nosili oni koji su u Hrvatskoj ubijali, silovali i palili) i djecu učimo da smo ustvari zločinci.

Ima nas još koji se dobro sjećamo što je i kako je ustvari bilo a ovaj članak je dobar podsjetnik na ono što se doista dogodilo.

Nemojmo zaboraviti Churchill-ove riječi:

"Narod koji zaboravlja na svoju prošlost,osuđen je da je ponovo proživi"

[EdgarFranjul]

http://www.hrsvijet.net/index.php?optio ... Itemid=112


Davor Dankinić: Jugoslavenska 'plava trava zaborava' u neovisnoj Hrvatskoj ( II. dio) .


Četvrtak, 12 Rujan 2013 11:14 .


Od "pete kolone" u Hrvatskoj i njihovih pomagača u mainstream medijima odavno imamo pokušaje krivotvorenja novije hrvatske povijesti. Stoga, pokušajmo se i u drugom nastavku prisjetiti kronologije događaja, odnosno podsjetimo se na događaje koji su doveli do rata i velikosrpske agresije, te ćemo tako vidjeti sav besmisao o „dogovorenom ratu“, „Jugoslaviji kao članici EU-a“, podjeli krivnje i slično.


1988. započinje turneja velikosrpskih mitinga. Takozavni "mitinzi istine", o "patnjama srpkog naroda" na Kosovu. Trebalo je uvjeriti sve u Jugoslaviji, da na Kosovu Srbi navodno strašno pate. Ali u stvarnosti su ti mitinzi bili orgijanje velikosrpstva i njihov cilj je bio zastrašiti sve ostale u Jugoslaviji i mentalno pripremiti Srbe na rat. Skoro svakog tjedna Srbi prave negdje mitinge istine i demonstriraju, a sve to plaćeno je na državni račun. Besplatni autobusi prevoze mitingaše po cijeloj Srbiji, a malo kasnije i po BiH i Hrvatskoj. U krajevima sa srpskom većinom u BiH i Hrvatskoj, već tada 1988. se dakle također počinju održavati velikosrpski mitinzi. Mnogi demonstranti slobodno nose stare šajkače srpske kraljevske vojske iz vremena stare Jugoslavije, neki nose i crne četničke kape. Pijana rulja urla protiv Slovenaca, Hrvata, Albanaca i pjeva srpske pjesme.

Takozvanom "jogurt-revolucijom" ruši se najprije staro partijsko rukovodstvo SK Vojvodine. Ta revolucija bila je organizirani i planirani miting Slobinih pristaša i velikosrba, koji su srbijanski mediji predstavili kao spontanu demonstraciju, nezadovoljnih građana. Na čelo SKV su postavljeni velikosrpski, Slobini igrači. Nakon toga na redu je kosovsko partijsko rukovodstvo. Stari partijski kadar CK Kosova biva zamijenjen Srbima i Slobinim pijunima "poštenim Albancima". Tako su Kosovo i Vojvodina disciplinirani, na Miloševićevu liniju, odnosno, faktički im je ukinuta autonomija.


Vrhunac tih mitinga 1988., bio je veliki miting u Beogradu na Ušću, krajem godine. Gdje se skupilo oko pola milijun Srba iz cijele Jugoslavije.

Početkom 1989. dolazi do rušenje crnogorskog rukovodstva, Opet planirani i organizirani miting. Horde velikosrba i četnika iz sjeveroistočnog, prosrpskog dijela Crne Gore, iz Srbije, iz istočne Hercegovine okupili su se po narudžbi u Titogradu, pred zgradom crnogorskog partijskog rukovodstva. I po istom scenariju, kao i u Novom Sadu, zahtijevaju ostavku crnogorskog rukovodstva. I ovdje stari titovski kadar CK SKCG biva srušen i vlast u CKSCG preuzimaju dva mlada Slobina čovjeka, Milo Đukanović i Momir Bulatović. Milo će se, kako znamo, kasnije okrenuti protiv Slobe, kada je naslutio, da će Slobo izgubiti.
Na ovom mitingu, pjevale su se po prvi put pjesme "Slobodane pošalji salate, bit će mesa klat ćemo Hrvate" i "Muslimani. crni vrani, crni su vam došli dani". Crnogorski književnik Jevrem Brković, koji je ispričao da se na mitingu u Titogradu pjevalo "Slobodane pošalji salate..", napadnut je u velikosrpskim medijima i pobjegao u Zagreb.

Nakon faktičnog ukidanja autonomije Kosovu, srbijanska vlast i JNA uvode aparthejd protiv albanskog stanovništva. Počinje nemilosrdni progon Albanaca. Zbog toga dolazi do velikog štrajka albanskih rudara u Kosovskoj Mitrovici, u veljači 1989. Rudari protestiraju protiv ukidanja autonomije i ne žele napustiti rudarske jame.

Srbijanski mediji su napravili pravu hajku na te rudare, koji su za njih kontrarevolucionari, separatisti, i neprijatelji Srbije. Moglo se čuti takve komentare, da jednostavno treba kamionima dovesti tone betona i zabetonirati ulaze u rudarsku jamu i ostaviti sve te albanske rudare da pocrkaju.

U ostatku Jugoslavije, osim Slovenaca, nitko drugi ne smije pisnuti. Kučan i Slovenci su tada jedini koji imaju hrabrosti suprostaviti se sve agresivnijem i otvorenijem srbonacizmu. U Cankarjevom domu u Ljubljani, Slovenci organiziraju sjednicu solidarnosti sa albanskim rudarima. Svi sudionici sjednice na rukavima nose žute trake sa židovskom zvijezdom.

To je onda razbjesnilo Srbonaciste u Beogradu. U srbijanskim medijima dolazi do eksplozije bijesa i mržnje prema Slovencima. Utrkuju se tko će više uvrijediti Slovence. Slovenci su nezahvalne izdajice, te Srbi su ih navodno oslobađali od Austro-Ugarske i Njemačke, ali oni su i dalje ostali "bečki konjušari" i germanofili. I kako se drski Slovenci usuđuju nositi žute vrpce sa židovskom zvijezdom i optužiti Srbe za fašizam, pa Srbi su naravno vječni antifašisti i vječne žrtve. Srbi ne mogu nikad biti zločesti. Srbi nisu nikad ni muhe zgazili, Srbi su u ratu bili žrtve kao židovi.

Bora Đorđević iz Riblje Čorbe se već tada otvoreno deklarira kao velikosrbin i pravi jednu pjesmu rugalicu na račun Slovenaca: "Hoće da se otcepe, bečki konjušari, pa neka se otcepe, šta će nam ustvari".

U Beogradu, u ožujku 1989, se pravi veliki režirani miting studenata pred saveznom skupštinom.

Na ovom skupu je Milošević faktički razvlastio Predsjedništvo SFRJ i preuzeo vlast. Stara garda komunističkih funkcionira vjernih Titu i takozvanoj avnojskoj Jugoslaviji, bila je nemoćna i sve je više uzmicala, pred agresivnom velikosrpskom politikom Miloševića i SKS, a i JNA se postupno sve više pretvarala u velikosrpsku armiju.

Stara garda partijaša, pokušavala je popuštanjem zadovoljiti Srbe. Tako je tadašnji predsjednik Predsjedništva SFRJ, OZNA-š Raif Dizdarević bio prisutan na ovom mitingu i držao govor. Dizdarević je sa govornice pokušao bezbojnim i praznim komunističkim frazama o očuvanju Jugoslavije i bratstva i jedinstva umiriti napaljenu velikosrpsku masu. Dizdareviću se vidjelo da je uzbuđen i uplašen. Velikosrpska rulja ga je izviždala i tražila svog vožda- Slobu. Između ostalog čulo se: "Slobodane samo reci, letećemo kao meci", "Dajte nam oružje!", »Obesite Vlasija!" "Smrt Vlasiju!". I onda je na govornicu izišao Milošević, praćen burnim i glasnim povicima obožavanja svoje publike. Milošević je započeo svoj govor a rulja je skandirala "Uhapsite Vlasija!"
On se pravio da ne čuje, pa je rekao: "Ne čujem dobro!..., ne čujem dobro!....ali obećavam...da će svi...oni koji su se poslužili narodom za razbijanje Jugoslavije, biti kažnjeni!" Rulja je urlala od oduševljenja. Već par dana kasnije vođa kosovskih Albanaca, Azem Vllasi je uhićen i uvedeno je izvanredno stanje na Kosovu. Srbizirana JNA je dovela tenkove. Ubrzo nakon toga u jednom staljinističkom procesu Vllasi će biti osuđen na zatvorsku kaznu.

Zbog prkošenja Slovenaca u Cankarjevom domu, Srbi su kasnije htjeli održati veliki miting u Ljubljani. Međutim, slovensko vodstvo donijelo je odluku o zabrani tog mitinga. I postavilo slovensku policiju na ulazu u Sloveniju na zamišljenoj granici između Slovenije i Hrvatske. Situacija je bila napeta i Jugoslavija je tada po po prvi put na rubu rata. Strahovalo hoće li pijane horde velikosrpslih mitingaša iz Srbije i BiH doista krenuti u Ljubljanu. Slovenci su također strahovali od moguće intervencije JNA, jer su se drznuli zatvoriti granice Slovenije. Ipak, Srbi su popustili i miting je bio otkazan, ali su u Srbiji proglasili bojkot slovenske robe.


Vrhunac cijele velikosrpske mitomanije i megalomanije bila je proslava 600-te godišnjice Kosovske bitke na Gazimestanu, na Kosovu u ljeto 1989, na kojoj se okupilo milijun Srba iz svih krajeva Jugoslavije. Ovo orgijanje velikosrpstva trebalo je utjerati strah u kosti, ne samo Albancima, već i svima ostalima u Jugoslaviji, da znaju što ih čeka. A to je Milošević u svom govoru na skupu tada i po prvi put najavio, rekavši: "Pred nama su mnoge bitke, od kojih ni one oružane, nisu isključene."

Nekoliko dana kasnije je proslava Kosovske bitke održana i u Kninu gdje se srbovalo bez ograničenja. I Srbi su zatražili svoju kulturnu autonomiju u SR Hrvatskoj. Ti će zahtjevi uskoro prerasti u zahtjeve za političkom autonomijom i neovisnošću. U ožujku 1990. Srbi održavaju miting na Petrovoj gori i prijete tadašnjem hrvatskom partijskom rukovovodtsvu iz SKH.


Hrvatskoj se prijetilo i prije dolaska HDZ-a na vlast


Dakle, već prije izbora i prije dolaska na vlast Tuđmana i HDZ-a, prijetilo se Hrvatskoj. Već tada početkom 1990. Hrvatska faktički nema kontrolu nad jednim dijelom svog teritorija. Zapravo već od 1988. godine, Hrvatska nije imala kontrolu nad nekim područjima, buduće tzv. SAO Krajine. Već 1988. godine u Kninu i još nekoliko mjesta sa srpskom većinom, je bila faktički formirana srpska državica usred Hrvatske.


U kolovozu 1990., Srbi su napali hrvatsku policiju u Benkovcu, oteli oružje i postavili barikade na cestama. To je bio početak takozvane balvan-revolucije. Dakle, već godinu dana prije početka rata.


Odmah nakon toga održava se samovoljni i nelegalni referendum o autonomiji Srba u Hrvatskoj u krajevima sa srpskom većinom. Nakon masovnog mitinga agresivnih Srba na Baniji krajem rujna, hrvatska policija je intervenirala, a Srbi su zatražili zaštitu od strane JNA. Malo kasnije proglasili su autonomiju Srba u Hrvatskoj, a krajem te godine, proglašavaju tzv. SAO Krajinu. Dva mjeseca kasnije, krajem veljače 1991. tzv. Srpsko nacionalno vijeće u Kninu i "Izvršno vijeće SAO Krajine" proglašavaju da se "SAO Krajina razdružuje od Republike Hrvatske i ostaje u Jugoslaviji, "odnosno u zajedničkoj državi sa republikom Srbijom i Crnom Gorom, kao i sa srpskim narodom u republici Bosni i Hercegovini".


Ovo u ovom proglasu bilo je faktički proglašenje Velike Srbije. Nekoliko dana kasnije dolazi do srpskog napada na hrvatsku policiju u Pakracu. JNA intervenira protiv hrvatske policije, na strani Srba. I faktički oduzima legitmnost hrvatskoj državi u tom gradu. Krajem ožujka dogodio se "krvavi Uskrs", kada su Srbi napali hrvatsku policijsku postaju na Plitvicama, a mjesec dana kasnije, četnički napad na hrvatske policajce u Borovom selu...To je bila kronologija velikorspskih provokacija u Hrvatskoj, koje su prethodile konačnoj agresiji, koja će uslijediti dva mjeseca kasnije.


Krajem 1991., dok je u Hrvatskoj već bjesnila velikosrpska agresija, Šešelj na TV Beograd javno objašnjava kako se Hrvate i Muslimane može klati i zahrđalim žicama i svakim drugim sredstvima.


Početkom 1992. uoči izbijanja rata u BiH, Karadžić je u paralamentu BiH, otvoreno zaprijetio, ako muslimani glasuju za odcjepljenje BiH od Jugoslavije, da će onda nestati BiH i nestati će muslimana kao naroda. One karikature od haških sudaca mogli bi pogledati malo taj snimak TV Sarajevo, sa te sjednice i te riječi Karadžića.

Ovo se svakako može usporediti sa onim Hitlerovim govorom 1938. u njemačkom parlamentu, gdje je razbješnjeni Hitler rekao, ako židovi hoće rat, nestaće židova i bit će potpuno istrijebljeni.


Ovaj Karadžićev govor je jedan od dokaza da su Srbi imali namjeru ne priznati volju većine na referendumu, ne priznati samostalnu BiH i napasti BiH i istrijebiti muslimane.


Međutim presudom protiv šestorice Hrvata i oslobađanjem jednog od glavnih vođa bosanskih Srba, Krajišnika, Haag je faktički prebacio svu krivicu na Hrvate. Dok je Srbima lijepo darovan i legaliziran plod njihovih ratnih osvajanja, Republika Srpska.


Razdoblje hrvatske šutnje



Jugoslavija se već od 1987. bila počela raspadati i to pod pritiskom sve više rastućeg srbonacizma. Hrvatski SKH sa Račanom i Šuvarom pokušavao je nešto malo kritizirati Miloševića, ali, jako bojažljivo i uvijeno. Zbog brojnih Srba u SKH, hrvatski komunisti se ne usuđuju suprotstaviti tako kao slovenski, jer je ondašnja SR Hrvatska oduvijek bila faktički država dvojnog suvereniteta, i hrvatska i srpska, jedna vrsta Srbohrvatske. Što je bilo zapisano i u Ustavu SRH.


Međutim srpsko stanovništvo u Hrvatskoj i BiH, ne interesiraju toliko SKH i SK BiH. Slobo je već odavno postao njihova glavna zvijezda. Srbi slave Slobu od Zvornika do Knina. U to vrijeme, 1988. i nastaje onaj termin "hrvatska šutnja", i to zbog jalovosti i kukavičluka SKH koji se ne usuđuju reći "popu pop i bobu bob". Iako je baš to Šuvar gromoglasno najavljivao, tresla se brda rodio se miš. Ipak nije imao hrabrosti, jasno i glasno reći o čemu se radi, kao što su rekli Slovenci. Tada se često održavaju sjednice SKJ i pokušava se napraviti lažni mir, lažno jedinstvo, pokušava se spasiti SKJ i Jugoslavija.


Međutim, Milošević i SKS odavno su preuzeli sve konce u svoje ruke i osim Slovenaca, svi drugi drhte i uvijaju se pred njima. Na jednoj od tih brojnih jalovih sjednica SKJ na kojoj je Šuvar gromoglasno najavio da će reći "popu pop i bobu bob", izrekao je samo malu blagu kritiku na račun Miloševića i SKS, i to jako uvijeno, ne spominjući izravno one na koje je kritika bila upućena.


Šuvar je tom prigodom rekao, da se neki koriste populizmom i da neki pjevaju da im je rat sreća. Pri tome je mislio na pjesmu "Ko to kaže, ko to laže, Srbija je mala", koju su velikorspski mitingaši pjevali često na svim mitinzima. Na ono: "...nije mala, tri put ratovala, i opet će ako Bog da sreće.."


Ali i ova blaga i neizravna kritika bila je već dovoljna da razjari srbonaciste. U srbijanskim medijima i javnosti Šuvara se napalo iz svih oružja. Nazvali su ga "srbofobom", pa čak i ustašom. Račan je bio još uvijeniji i neodređeniji od Šuvara. Poznat je bio Račanov stil govora u kojem mu je za tri-četiri rečenice trebalo jedno deset minuta i to bi to sve uvijek bilo toliko zapakirano u komunističe frazetine i potpuno bezbojno i prazno.


„Drugovi...(pauza jednu minutu)...ja mislim da...(pauza)...mi moramo... (pauza)...izvršiti potrebne reforme..(pauza)....ovog našega SKJ.... ali da.... ostanemo na Titovom putu....i sačuvamo.......bratstvo i jednistvo......naših naroda i narodnosti“, otprilike su tako zvučali Račanovi govori.


Hrvati su svakodnevno ponižavani. I u srbijanskim medijima i od Srba u Kninu, Benkovcu, itd..koji su mirno srbovali i držali svoje velikosrpske mitinge. Emisari i novinari iz Beograd svakodnevno su boravili u krajevima sa srpskom većinom u Hrvatskoj i BiH. Već tada 1988. i 1989 godine, usred Hrvatske se svakodnevno pljuvalo na Hrvatsku i na Hrvate. A tek u Srbiji i srbijanskim medijima.
(Nastavlja se)




Davor Dankinić

[EdgarFranjul]

Davor Dankinić: Jugoslavenska 'plava trava zaborava' u neovisnoj Hrvatskoj ( III. dio) .


Ponedjeljak, 16 Rujan 2013 21:48

Od "pete kolone" u Hrvatskoj i njihovih pomagača u mainstream medijima odavno imamo pokušaje krivotvorenja novije hrvatske povijesti. Stoga, pokušajmo se i u drugom nastavku prisjetiti kronologije događaja, odnosno podsjetimo se na događaje koji su doveli do rata i velikosrpske agresije, te ćemo tako vidjeti sav besmisao o „dogovorenom ratu“, „Jugoslaviji kao članici EU-a“, podjeli krivnje i slično.


Dok se 1989. u drugim komunističkim državama, narod digao na noge i komunističke vlade su padale jedna za drugom kao gnjile kruške u Jugoslaviji je neostaljinistički sistem Miloševića pomiješam sa ekstremnim velikosrpskim nacionalizmom držao ostatak Jugoslavije za vrat i pokušavao spriječiti ono što je bilo neminovno; pad komunizma i raspad Jugoslavije. Zapad je zaigrao tada na pogrešnu kartu, pokušaja očuvanja reformirane Jugoslavije. Sa svojim igračima, Antom Markovićem i Budimirom Lončarem, Zapad je tada bio spreman, tako reći zažmiriti na jedno oko, tj. dopustiti da u Jugoslaviji ostane jednopartijski sustav, sa reformiranim SKJ, i da se uvede tržišna ekonomija. Otprilike nešto slično kao današnji kineski sustav. Nešto kao komunistički kapitalizam.

Zato je apsolutna glupost, koju je, prije nekoliko mjeseci, izjavio general-bojnik Ivo Jelić, da je Zapad, odnosno London htio razbiti Jugoslaviju i uništiti komunizam i da je taj Zapad posvađao "nas", "bratske narode" Hrvate i Srbe. Tako se i Jelić svrstao u red hrvatskih revizionista koji svjesno pristaju na srpsko zamagljivanje uzroka izbijanja rata i srpske težnje za izjednačavanjem krivnje po onom načelu: ko nas bre zavadi.


Milošević urušio Markovićeva nastojanja


Međutim provobitna nastojanja Zapada da sa Markovićevim reformama očuva Jugoslaviju i jednopartijski sustav, minirali su upravo Milošević i Srbi, koji provaljuju u Saveznu banku Jugoslavije. Jugoslavija je pred ekonomskim kolapsom.


Početkom 1990. dolazi i do konačnog raskola u SKJ i njegovog faktičkog raspada. Zapad pokušava spasiti što se spasiti može i tako Ante Marković izlazi iz SKJ i osniva svoju vlastitu stranku, Saveza reformskih snaga Jugoslavije, koju je već tada podržavao i George Soros, koji se ubrzo također uključio u borbu za očuvanje Jugoslavije, osnivanjem televizije Yutel, u kojoj su tada bili okupljeni mnogi bivši novinari iz svih republičkih redakcija JRT. Jedan od glavnih bio je Goran Milić. Svi ti novinari pokušavali su, potpunim ignoriranjem sve agresivnijeg velikosrpskog nacionalizma i očigledne opasnosti od vojnog puča JNA, održavati romantičnu sliku bratstva i jedinstva, tako što su izjednačavali krivicu i davali packe svim stranama.

Ono što mi imamo danas u hrvatskim mainstream medijima, pokušaji izjednačavanja krivice za rat, na sve strane, to je Yutel radio već 1990. i 1991. godine, i nakon što je rat izbio. Nakon što su JNA i velikosrpske trupe napali Hrvatsku i Sloveniju, Yutel je stalno diplio: mir, mir, nitko nije kriv. To je bila krilatica zatvaranje očiju i zamagljivanja problema. Markovića su tada podržavali i mnogi poznati iz jugoslavenskog šou-biznisa, kao Goran Bregović, koji je nakon više od dva desetljeća članstva u SKJ, koje mu je omogućilo da Bijelo dugme bude jedna vrsta režimske rock-grupe kojoj je Partija gledala kroz prste i ekscese sa drogama. Nakon što je pokušaj s Markovićem propao, Bregović će sa svojim prijateljem Kusturicom otići u Beograd i dalje ostati na strani jačega.


Nakon propasti Markovićevih reformskih planova, i nakon prvih demokratskih i višestranačkih izbora u Sloveniji i Hrvatskoj i nakon referenduma o odvajanju dviju republika iz jugoslavenske federacije, Zapad je još uvijek inzistirao na "dogovoru sviju strana", još uvijek je oklijevao priznati realnost i priznati volju naroda. I to oklijevanje je samo ohrabrivalo Miloševića i Srbe.


Nakon što se dogodio napad na Sloveniju i nakon što je uveliko bjesnila velikosrpska agresija na Hrvatsku, Zapad je tada krajem 1991. godine, još uvijek inzistirao na dogovoru sviju šest republika. Zapad je uvjetovao razlaz jugoslavenskih republika, samo ako svih 6 republika na to pristanu, dakle samo ako i Srbi dadnu svoj pristanak.

Jer Srbi su bili jedini, koji na sastancima predstavnika šest jugoslavenskih republika nisu pristajali na mirni razlaz, i priznavanje tzv. avnojevskih republičkih granica kao novih državnih granica, već su inzistirali na crtanju novih granica.


Na posljednjem takvom sastanku krajem 1991. godine, pod pokroviteljstvom EU, pet republika pristalo je na mirni razlaz i priznavanje tzv. avnojevskih granica, jedino je Milošević bio protiv. Čak se i njegov mali pijunčić, Bulatović drznuo, u ime Crne Gore stati na stranu ostale 4 republike, iako je kasnije na pritisak Slobe morao povući svoj pristanak.


Pojava Tuđmana


Franjo Tuđman je još godinu dana ranije, nakon pobjede HDZ-a na prvim demokratskim izborima u Hrvatskoj, zajedno sa Kučanom, predlagao da se Jugoslavija preustroji u jednu konfederaciju, koja bi bila prijelazna faza ka potpunom osamostaljenju republika, po uzoru na tadašnji Zajednicu neovisnih država, koju je nakon raspada SSSR-a, stvorio Jeljcin. Ta ZNS kao labava nasljednica SSSR-a, postojala je samo par godina, i onda su 15 bivših sovjetskih republika iz ZNS postale potpuno neovisne države.


Tuđman je, nakon pobjede HDZ-a, također odmah ponudio razgovore predstavnicima Srba u Hrvatskoj i više puta se sastajao sa tadašnjim čelnicima SDS-a, Jovanom Raškovićem, Jovanom Opačićem i drugima. Tuđman je još 1990. dakle Srbima ponudio svaku široku kulturnu autonomiju, i vlastito pismo, i sve ostalo, ako prihvate Hrvatsku kao svoju državu i domovinu. Međutim, ti Srbi su već odavno bili u službi pete kolone Beograda i odbili su sve prijedloge. Oni uopće nisu htjeli prihvatiti nikakvu hrvatsku državu, za njih je jedino rješenje bilo, Jugoslavija, i to ona centralistička, velikosrpska, kakva je bila prva Jugoslavija i kakvoj je težio Milošević.


Srbi su se bunili što je iz hrvatskog ustava izbačena ona odrednica da je SR Hrvatska država hrvatskog i srpskog naroda u Hrvatskoj i nisu prihvaćali novu hrvatsku zastavu sa hrvatskim grbom. Već je Opačić predlagao da se na hrvatsku zastavu, pored hrvatskog grba, postavi i srpski grb sa 4S. Dakle, oni su se pobunili, što im je bio oduzet status privilegirane manjine, koja je desetljećima faktički bila suvladar u SR Hrvatskoj, gdje je SRH bila jedina jugoslavenska republika sa dvojnim suverenitetom, i država i Hrvata i Srba, moglo bi se reći Srbo-Hrvatska.


Ovaj drski prijedlog Opačića zapravo pokazuje, da oni nisu željeli odustati od te Srbo-Hrvatske sa podijeljenim suverenitetom u kojoj je manjina od 10% imala jednak utjecaj, kao i većina od 90%. I danas je u Hrvatskoj događa slična priča. Milanovićeva jugofilska i antihrvatska vlada uz pomoć Pupovca i ostalih jugofilskih i antihrvatskih Srba zastupljenih u kukuriku vladi, zapravo želi ponovo uspostaviti onu SR Hrvatsku, odnosno Srbo-Hrvatsku, kakav je postojala od 1945 do 1990.



Na prvu radnu sjednicu, novoga hrvatskog Sabora zastupnici SDS-a bili su došli i napravili očito unaprijed pripremljeni incident. Kada je predstavnik SDS-a, Radoslav Tanjga svjesno provocirao i rekao da je ta Hrvatska, ustaška država i da je oni ne priznaju. Nakon čega, je bijesni, Ivan Bobetko za njim bacio torbu. Tanjga i ostali predstavnici SDS-a, su nakon toga odmah napustili sjednicu. Njihova namjera je i bila samo da izazovu ovakvu provokaciju, i da odmah napuste Sabor. Jer taj Sabor oni nisu ni priznavali. Povod za konačni potpuni bojkot Sabora, bio je slučaj Mlinar, koji se dogodio malo kasnije.


Naime, srpski mediji su bili objavili vijest da je srpski student iz Benkovca, Miroslav Mlinar, navodno bio napadnut nožem od grupe nepoznatih počinitelja, "ekstremnih ustaških nacionalista". Rašković i ostali predstavnici SDS-a odmah su podigli buku, a beogradski mediji su se raspisali kao po narudžbi: "Ustaše ponovo kolju!" Ova Hrvatska je nova NDH, "Srbima preti novi Jasenovac"! i slično. Kasnije se uspostavilo da je to sve bila inscenirana predstava. Da nije bilo nikakvog napada i nikakvih "ustaških ekstremista", već da se Mlinar sam malo porezao džepnim nožem, odnosno porezali su ga njegovi prijatelji iz SDS-a, i napravili mu nekoliko manjih ogrebotina, nakon čega su. objavili da su ga napali ustaški ekstremisti i htjeli ga zaklati.


Od tada zastupnici SDS-a nisu više povirili u Sabor. Na svečano proglašenje Tuđmana za predsjednika Republike Hrvatske, nisu došli ni oni ni predstavnici SPS-a. TV Beograd započeo je svoju emisiju Dnevnika te večeri ovako: prvo su prikazali snimke sa proglašenja NDH 1941. i ustoličenja Pavelića, a onda su nakon toga prikazali snimke iz Sabora i proglašenja Tuđmana za predsjednika. Hrvatska=NDH. Tuđman=Pavelić.


Dakle, prije, nego što su HDZ i Tuđman uopće počeli vladati, bili su već proglašeni ustašama. I ovdje se vidjelo, da Srbima nije nikad bilo do ikakvog dijaloga i da je svaka hrvatska država za njih neprihvatljiva i ustaška.


Podvale jugounitarista



Sve ove činjenice se moraju naglasiti, jer jugofili i revizionisti Domovinskog rata, u hrvatskim medijima danas stalno tvrde, da Tuđman navodno nije htio priznati postojeće avnojevske granice i da je želio rat zajedno sa Miloševićem za prekrajanje granica.

Također ponavljaju teze da su Tuđman i HDZ imali nekakav zločinački plan čiji je cilj bio čišćenje Srba iz Hrvatske.


Dakle, još jednom, saberimo kratko, činjenice su:

1) da je Tuđman odmah nakon pobjede HDZ-a, nekoliko puta vodio razgovore sa predstavnicima Srba i ponudio im svaku kulturnu autonomiju,

2) da je Tuđman 1990. zajedno sa Kučanom predlagao da se Jugoslavija preustroji kao konfederacija do potpunog mirnog razlaza jugoslavenskih republika,

3) da je Tuđman krajem 1991. godine, kada je Hrvatska već mjesecima bila pod velikosrpskom agresijom, zajedno sa predsjednicima Slovenije, BiH i Makedonije (te nakratko i Crne Gore), bio pristao na prijedlog tadašnjih pregovarača EU, da se jugoslavenske republike razdvoje, i da postojeće republičke avnojevske granice, postanu državne granice novih 6 država. I jedino su se Srbija, odnosno Milošević, suprotstavili tom prijedlogu pregovarača EU.


I ovdje se vidi tko je doista želio rat i prekrajanje granica. Dakle, da su Srbi tada pristali na taj prijedlog EU, rat bi tada, krajem 1991. godine odmah bio okončan i došlo bi do razlaza 6 jugoslavenskih država i njihovog osamostaljenja.


Miloševićevi planovi


Međutim, Srbi su tada jedini imali ogromne količine naoružanja i JNA te su se osjećali nadmoćnim i nisu htjeli mirni razlaz, nisu htjeli priznati tzv. avnojevske granice, već su htjeli prekrajanje granica i Veliku Srbiju. A znali su očito, da je EU papirnati tigar i da neće ništa poduzeti.


Prvobitni plan A, Miloševića i srbonacista bio je očuvanje Jugoslavije i ukidanje federacije. Pretvaranje tzv. SFRJ u unitarističku, centralističku državu,sa potpunom srpskom prevlašću, onakva kakva je bila prva, kraljevska Jugoslavija.


Dakle tzv. SFRJ trebala se pretvoriti u jednu vrstu Srboslavije. Zato su Srbi već 1988. i 1989. inzistirali na načelu jedan čovjek-jedan glas. Nakon što su Slovenci prvi proglasili odvajanje od Jugoslavije, JNA ih je onim operetnim napadom pokušala onemogućiti, da bi se ostvario plan te centralističke Jugoslavije, odnosno Srboslavije.

Ali, Srbi i JNA su ubrzo uvidjeli da bi taj pokušaj sprječavanja izlaska Slovenaca i nasilnog očuvanja Jugoslavije donio samo probleme i gubitke i da bi se to moglo odužiti i ne bi imalo koristi. Zato su brzo odustali od tog plana A. Dakle, odustajanjem od daljnje agresije na Sloveniju, srbonacistička klika u Beogradu i JNA, su tada, sredinom 1991. godine, odustali od Jugoslavije i faktički je pokopali. To je bio definitivni kraj SFRJ.


Nakon toga prešli su na plan B, a to je bilo, stvaranje Velike Srbije na liniji Karlobag-Karlovac-Virovitica, što je bila maksimalna varijanta, ili osvajanjem 70% BiH i 33% Hrvatske, što je bila pričuvna varijanta. I ovu varijantu Velike Srbije, Srbonacisti su do 1993. već bili i ostvarili. Do tada su bili osvojili trećinu Hrvatske i dvije trećine BiH.

Milošević i Srbi su u to vrijeme kalkulirali sa ciparskim rješenjem. Dakle, osvojiti što više teritorija, to zacementirati i tijekom vremena, bi tzv. međunarodna zajednica bila priznala faktičko, realno stanje. Kao na Cipru, gdje su ciparski Turci, potpomognuti turskom armijom, prije 38 godina osvojili sjeverni Cipar i takvo stanje je i do dan danas. Ali je Oluja 1995. godine razbila ove planove Srbonacista i njihovih lobista sa Zapada.


Pogreške Zapada i raspad SSSR-a


Upravo je velika pogreška Zapada i tada još male EU, bila, što su tada te tri godine 1989-1991. predugo inzistirali na opstanku Jugoslavije, i što su predugo inzistirali na tomu, da svih 6 republika mora donijeti jednoglasnu odluku o razlazu jugoslavenskih republika, tj. da se i Srbi trebaju s time složiti. Dakle da se, bez pristanka i Srba, neće priznati nove države. Tako je Zapad pristao na to da ostali budu taoci Miloševića i Srba. Tako je Zapad faktički samo ohrabrio Miloševića i Srbe. Jer je bilo jasno, da Srbi ne će pristati na mirni razlaz jugoslavenskih republika po postojećim republičkim granicama.


Velika je povijesna sreća bila za narode bivšeg SSSR-a što se u tom povijesnom trenutku našao jedan razumni Boris Jeljcin, koji je uvidio kako je nemoguće da SSSR opstane, suprotstavljajući se onim snagama u Rusiji i SSSR-u, komunističkim i velikoruskim snagama, koji su htjeli nasillno održanje SSSR-a, kao što su Milošević i Srbi htjeli nasilno održanje Jugoslavije, odnosno stvaranje velike Srbije. Te snage u Rusiji, na čelu sa starim komunističkim generalom Dimitrijom Jazovim, su 1991. pokušale izvršiti puč protiv Gorbačova i Jeljcina. Upravo su te snage ohrabrivale Miloševića i JNA u Jugoslaviji. Jazov je tada rekao Blagoju Adžiću i Veljku Kadijeviću, da slobodno napadnu Sloveniju i Hrvatsku, da se Zapad neće usuditi intervenirati. Očito je Jazov dobro znao za jalovost i neodlučnost Zapada i EU.


U borbi za vlast u SSSRu. na kraju je Jeljcin izvojevao pobjedu, spriječio puč i spriječio Jazova istomišljenike da naprave ono što je Milošević napravio u bivšoj SFRJ. U Jugoslaviji, odnosno u Srbiji, nije bilo jednog takvog političara kakav je bio Jeljcin. Upravo zbog toga, zato je jedino Zapad mogao spriječiti rat i velikosrpsku agresiju i omogućiti miran razlaz jugoslavenskih republika.


Zapad je to mogao učiniti već prije napada JNA na Sloveniju, ili najkasnije nakon toga, odnosno prije početka velikosropske agresije na Hrvatsku. Da je Zapad tada 1991. intervenirao i pokazao zube, mogao je spriječiti velikosrpsku agresiju i sve ono što se kasnije događalo. Onda ne bi morali činiti ono što su činili 1999. kada su bombardirali Srbiju.


Godine 1991. bi bilo dovoljno da je Zapad odmah priznao Sloveniju i Hrvatsku i volju dvaju naroda izraženu na referndumu, te da je nakon toga NATO bio stacionirao trupe u Jadranskom moru i ozbiljno zaprijetio Miloševiću.


Međutim tada nije bilo ni snage ni odlučnosti ni volje ni valjanje političke procjene, a u EU je bilo prosrpskog lobizma od strane Londona i Pariza. Taj lobizam je trajao i kasnije cijelo vrijeme rata u Hrvatskoj i BiH, i taj lobizam je sprječavao svaku oštriju mjeru protiv Srba. London je uvijek bio centar prosrpskog lobizma i jugoslavenskog unitarizma, to znaju već i mala djeca, pa ipak general-bojnik Jelić prije nekoliko mjeseci ponavlja u stvari smiješne srpske bajke, i tvrdi da je London htio razbiti Jugoslaviju i komunizam.


Bivši njemački ministar za vanjske poslove, Joschka Fischer, sam je priznao, 2000. godine, dok su još trajali napadi NATO-a na Srbiju, da je Europa pogriješila, što je cijelih deset godina dopustila Miloševiću osvajanja i ubijanja i da je Europa davno prije trebala reagirati i spriječiti ga.


Tuđman i HDZ došli su 1990. na vlast, kao logičan odgovor na višegodišnje velikosrpsko divljanje i ponižavanje Hrvata, kao odgovor na "hrvatsku šutnju" Šuvara i Račana, koji se nisu smjeli, ili nisu željeli, suprotstaviti Miloševiću. Pobjeda HDZ bila je izraz volje hrvatskog naroda, da jednom za svagda želi prekinuti sa Srbima i izići iz Jugoslavije i ostvariti svoj gotovo tisućugodišnji san, o vlastitoj državi.

Davor Dankinić


http://www.hrsvijet.net/index.php?optio ... Itemid=112

[scout]

..iz vremena kad je počelo ..

Vlado Gotovac
30.08.1991 godine


Ja vas volim i ja se s vama ponosim. I kada bih trebao birati da li ću s vama umrijeti ili s ovim strašilima živjeti, izabrao bih smrt. Jer davno već u onom svijetu postoji jedan divni stih jednog velikog pjesnika koji kaže “U Navarri se umiralo od srama”. Mi Hrvati kada ne bi imali ovo dostojanstvo i kada ne bi imali ovu ljubav mi bi umirali od srama, ali ovi ovdje nemaju od čega umrijeti jer nemaju ni dostojanstva ni ljubavi. Kada bi generali imali obitelj, kada bi generali imali djecu, kada bi generali imali bližnje, onda nikada ne bi zasjeli u ovoj zgradi. Ali generali nemaju djecu ja vas uvjeravam, jer onaj koji tuđu djecu ubija nema djece. Jer onaj tko tuđe majke ucviljuje nema majke. Jer onaj tko ruši tuđe domove nema doma. I oni moraju znati da na ovoj zemlji za njih nema ni majka ni djece ni doma. Umrijet će u pustoši svog mrtvog srca. Sramit će ih se njihova djeca, jer nisu im bili očevi. Sramit će ih se njihove žene, jer su bili ubojice tuđe djece. Sramit će ih se njihove obitelji, jer su uništavali tuđe obitelji.
Stojimo ovdje dragi Zagrepčani, znate li pred kojom zgradom? Pred “Hrvatskim radišom”, sazidanim da bi hrvatski đaci i sirotinja se školovala, da bi hrvatska napredovala, da bi Hrvatska bila moderna nacija. Tu zgradu su gradili najhrabriji i najsiromašniji Hrvati da bi Hrvatska bila dostojna Europe. A tko je u njoj sada, ostaci komunizma, ubojice hrvatskog naroda! Oni imaju obraza da zaposjevši naše svete zgrade, naše zadužbine, govore o svom posjedu u Hrvatskoj. Oni nam prijete da će uzeti ono što je njihovo. Oni nam govore da će odlazeći ostaviti iza sebe pustoš. A mi znamo da će se vratiti jedino s onim što će ukrasti, jer nikada ništa drugo nisu ni imali. Sve što imaju, sve što jedu, sve što piju, sve što oblače vaše je. Vi to plaćate, vi zato radite, vi zato stradate. Oni će kažu ukrasti, a pitam tu gospodu, a gdje su oni to stekli bogatstvo koje je Hrvatska stjecala tisuću godina. Neka nam ispripovijedaju gdje su to njihovi gradovi stari tisuće godina, gdje su to njihovi dvorci, gdje su to njihove palače, gdje je to njihovo blago koje mi ovdje imamo i koje prijete da će nam uništiti. Neka unište svoje, ali lako im je, ne trebaju uništavati jer ništa od toga ni nemaju.
Ono što oni žele, zapamtite dobro, žele nas izjednačiti sa sobom, žele da budemo divlji kao oni, žele da nemamo ništa kao oni, žele da budemo ubojice kao oni, žele da nemamo morala kao oni, žele da sjedimo u tuđim domovima i u tuđim gradovima kao oni. Nama to ne treba. Mi imamo svoju domovinu, mi imamo svoje gradove, mi imamo svoju kulturu, mi imamo svoju naciju. Neka odlaze odavde!
Molim vas lijepo, kakvi su to ljudi, ako smijemo govoriti uopće o ljudima, koji sjede u tuđim kućama, koji se griju na tuđim ognjištima, koji žive u tuđim zgradama, koji uživaju tuđi novac i tuđi kruh, i usuđuju se ubijati one koji im to daju. Umrli bi davno da imaju i traga čovjeka u sebi. Umrli bi od srama, umrli bi od poniženja, umrli bi od onoga od čega svaki pošten čovjek umire kad je pogriješio. Ali demoni se kroz povijest provlače kao da su besmrtni. Ali neka ne zaborave da je smrt koja im je došla definitivna. Ono što je umrlo u Moskvi, umrijet će i ovdje, ono što umire sa ruskim generalima, umrijet će i ovdje. Moj kolega je rekao, uvijek će ostati jedno pero i uvijek će netko reći: ne. Ostat će hrvatski narod, ostat ćemo ovdje sa stotinama, sa tisućama pera, da pokažemo koliko smo i kako kroz ovu povijest učinili, da bi opstali, da bi bili ljudi, da nikad ne bi pristali da postanemo moralna strašila kao oni koji nam tvrde da nas štite. Od koga nas štite u našoj domovini? Od nas. Neka nas puste na miru, bolje ćemo se od njih snać´. Neka nas puste na miru, mi ćemo osigurati svoju slobodu, svoju nezavisnost i svoje dostojanstvo.
I napokon, vi majke i vi žene, koje ste tu došle u jedinstvenom skupu koji je ikada u Europi održan vi još jednom pokazujete da je Hrvatska u dubini svog srca ona koja je obrazovana i ona koja nije obrazovana, ona koja je muško i ona koja je žensko, prožeta istim veličanstvenim načelom ljubavi i dostojanstva. I zato sam počeo s tim da vas volim i zato sam počeo s tim da rađe s vama umirem nego sa ovima živim. I znam, sasvim sigurno znam da ću u ovoj ljubavi i s ovom ljubavi, u ovom dostojanstvu i s ovim dostojanstvom živjeti i kad me ne bude i to je moja radost i to je moja snaga kao i svih vas.
A neka ta snaga, neka ta ljubav i neka ta hrabrost vodi Hrvatsku, onu naoružanu i onu nenaoružanu, jer mi koji nismo naoružani nismo ništa manje hrabri, nismo ništa manje ponosni, nismo ništa manje zaljubljeni u svoju domovinu.
Ako nemamo oružje, imamo snagu ovoga što je tu, snagu svoje ljubavi, snagu svog dostojanstva, snagu svoje spremnosti da umremo ako ne možemo kao ljudi živjeti. I to je ono što ne damo! Ja se zato ne bojim.
Živa je, bila je živa i živjet će Hrvatska! Živjeli!

[EdgarFranjul]

[Fratt]

Posljednji mohikanac,sve nakon njega je ogrezlo u lopovluku...

[EdgarFranjul]

Bio je veliki intelektualac i domoljub, ali, nažalost, nije bio državnik.

[EdgarFranjul]

Dio članka Hrvoja Hitreca:

O Gotovcu još jednom

Povod: televizijski dokumentarac o Vladi Gotovcu, emitiran ovih dana, a snimljen prije dosta vremena. O Gotovcu sam pisao, ne vidim razloga za ponavljanje – životopis u dva dijela, u prvome buntovnik, disident i žrtva komunističkoga režima, u vrijeme početne srpske agresije zavazda zapamćen govornik pred stožerom JNA u Zagrebu, u drugome dijelu žrtva svojih iluzija i nesnalaženja, žrtva onih koji su oko njega pleli konce, a u rečenom dokumentarcu zaigrali pred publikom – Ivo Godstein, Vesna Pusić, Mesić i slični s jedinom željom da sruše Tuđmana usred rata i okrenu kotač povijesti u suprotnom smjeru, u starom smjeru.

Oni oko njega svjesno, on nesvjesno, nadam se. Meni je Gotovca u to doba uvijek bilo pomalo žao, ta zajedno s njim, Šoljanom i više se ne sjećam s kim još, pisao sam u Društvu književnika one izjave koje su tada odjekivale jer legalne oporbe još nije bilo, branio sam ga početkom devedesetih i kada je bilo očito da nije izabrao dobro društvo i kada se počeo čudno ponašati, cijenio sam onaj prvi dio njegova životopisa i nije mi bilo lako, a otpisao sam ga tek kada je počeo rabiti mesić - manolićevske fraze pojačane goldsteinovsko - pusićevskim točenjima oko Bosne i Hercegovine.

Ma, nije sada toliko ni važno, a ni dokumentarac nije toliko loš da svatko tko ga je gledao ne bi stvorio svoje zaključke. Ono što sam na margini toga televizijskog proizvoda zabilježio jest ime tužitelja u procesu koji je završio osudom Vlade Gotovca na četiri godine robije u Gradiški. Tužitelj se zvao Željko Jovanović. Dr. Željko Jovanović. Eto, vjerojatno nema nikakve veze, ali tko može odoljeti.

[EdgarFranjul]

Istina i Dobro jači su od laži i prešućivanja

Autor V. Bogdanić
Utorak, 22 Listopada 2013 10:55



HRVATSKA UDRUGA BENEDIKT PREDSTAVILA... Riječ na promociji knjige Slavice Bilić „ Prsten mira i majčinske ljubavi“ memoarskim sjećanjima na Bedem ljubavi mirotvorni pokret majki iz 1991.

Tko god nastoji razumijeti vrijeme početka rata u Hrvatskoj 1991. teško može izbjeći „Bedem ljubavi“ pokret majki za mir. Riječ je o pokretu nastalom kao reakcija na ratnu prijetnju i tragične događaje koji su obilježili suvremenu hrvatsku povijest devedesetih godina 20 stoljeća. Mada se radi o građanskoj inicijativi koju su obilježile i masovnost i oduševljenje ipak je činjenica da se bitne značajke tog pokreta u Hrvatskoj danas prešućuju. Za svjedoke i sudionice nema dvojbe da je riječ o sramotnom, žalosnom i ignorantskom odnosu.


Razlog ovakvom stanju leži u nepobitnoj istini da se niz važnih događaja i ljudi iz hrvatske povijesti posreduje ideološkim obrascima koji su padom komunističko-socijalističkog sustava i država te padom berlinskog zida doživjeli svoj fijasko. Riječ je o svojevrsnom anakronizmu koji nema svoj pandan u drugim post-socijalističkim i komunističkim zemljama koje su iz vremena Varšavskog pakta prešle trnovit put do svog ulaska u EU.

Hrvatski put nije bio ništa manje trnovit dapače u mnogočemu bio je i teži a ipak navedeni ideološki obrasci dominiraju našim javnim prostorom. Umjesto bavljenja vitalnim problemima društva svjedočimo kako se s vrhova vlasti raspiruju stare vatre i ideološki sukobi koji ukazuju na njezinu potpunu nekompetentnost.


Bedem ljubavi o kojem u knjizi „Prsten mira i majčinske ljubavi“ piše njezina legendarna predsjednica Slavica Bilić nastao je spontano i rađao se tijekom cijele 1991 godine. Njegovo geslo s kojim je stekao respekt i utjecaj bilo je „Vratite nam naše sinove“! Broj majki koje su sa zebnjom osluškivale najavu ratnih događaja svakodnevno je rastao posebice nakon slovenske epizode kao uvoda u ratove na tlu bivše države. Sila kojom je ponajprije raspolagala JNA bila je u rukama onih koji se sa padom berlinskog zida nisu mirili i koji su do zadnjeg časa očekivali „bratsku pomoć“ iz Moskve. Da je bilo po njima te da je zapad pristao na „sređivanje“ u Jugoslaviji i majke i njihovi sinovi bili bi grubo maknuti sa scene. Kako se kotač povijesti ipak i nasuprot jakim centrima moći nije mogao zaustaviti došlo je do neizbježnog sudara autentičnog pokreta majki protiv rata i za svoje sinove te JNA i njezinog elitnog borbenog odijela KOS-a. Na temelju javno upućenog apela majkama putem HRTV i emisije koju je vodila Hloverka Novak-Srzić ( HRTV-„Slikom na sliku“ ) organiziran je skup na kojem se okupila kritična masa od nekoliko stotina majki spremnih na prosvjede i akcije. Taj je skup održan u znanoj zgradi INE u Šubićevoj ulici u Zagrebu ( znanoj po povijesnoj odluci Sabora R.H. o razdruživanju svih sveza s SFRJ ) i na njemu je dogovoren odlazak majki u Beograd te poziv majkama iz ostalih sredina bivše države da se odlasku pridruže. U uvjetima krajnje logističke ogranićenosti, s neupitnom distancom naspram tadašnje vlasti R.H. odlučeno je da u Beograd krenu samo majke sinova koji se nalaze u JNA. Na prvom je okupljanju upozoreno na prisutne agente UDBE te se inzistiralo da pokret čine samo majke. Ovo je bilo višestruko važno jer je time smanjena mogućnost KOS-a i raznih agentura da se akcija razbije na samom startu.

Posebice je važna bila činjenica da je Bedem ljubavi kao pokret u nastajanju povela i odlučno mu dala osobni pečat Slavica Bilić. Bila je ne samo hrabra i odlučna već i mudra te spremna na razna iskušenja. Tih je što su žene dolazile bliže Beogradu bilo sve više da bi ludilo KOS-ovske manipulacije i maltretiranja doživjelo vrhunac za boravka u dvorani Garde u Topčideru u koji su vlasti odvele autobuse i majke pristigle iz raznih krajeva Jugoslavije. Velikom broju majki ubrzo je Slavica Bilić postala istinski predvodnik a KOS-u i generalima Negovanoviću i Vasilijeviću glavna meta koju se nastojalo svim sredstvima odvojiti od većine. Bilo bi prirodno da našu povijesnu znanost zanimaju dokumenti o događajima u Beogradu. Kako je i zašto vrh JNA odveo majke u dvoranu Garde, kako se dogodilo da usred ljeta u dvorani bude uključeno grijanje i kakvim se sve metodama služio KOS u nastojanju da pokret razbije, razjedini i kompromitira.


Taj je događaj po prvi puta u proteklih više od 20 godina opisan u knjizi Slavice Bilić no ostaje činjenica da se do audio i video zapisa koji sigurno postoje u arhivima JNA i KOS-a do dana današnjeg nije došlo. Oni koje smo spomenuli na početku ove recenzije a koji hrvatskoj javnosti našu povijest posreduju ideološkim obrascima iz vremena 1945-1990 sigurno ne brinu o dokumentima iz vremena Bedema ljubavi a majke i svjedoci koje to itekako zanima društevno su marginalizirani i još k tome izloženi sramotnim objedama.

Jedna od sramnih objeda koju je još u samom nastanku Bedema lansirao KOS a koju recikliraju pojedinci kao Žarko Puhovski i novo nastali „dokumentacioni“ centri jest ona o tome kako je Bedem ljubavi izvlačio mladiće iz jedne da bi ih slao u drugu vojsku! To su Generali Negovanović i Vasilijević govorili od prvog dana ne očekujući da će se hrvatskim majkama pridružiti i majke iz drugih djelova Jugoslavije te i iz same Srbije. Kad je postalo bjelodano da je Bedem predvođen Slavicom objedinio strepnje i brigu majki iz cijele države ova je objeda prestala no nju su 15 godina nakon vrhunca Bedema obnovili upravo navedeni „dokumentaristi“ i Žarko Puhovski.

Nisu doduše vodili računa o izvoru te sramne teze kao ni o stvarnom raspoloženju u Bedemu ljubavi okupljenih majki. Istina je međutim da za razliku od majki i Slavice Bilić u onim dramatičnim i nadasve opasnim danima nikog pa ni g. Žarka Puhovskog i falange trabanata nije bilo nigdje ni kad su hrvatski ni mladići ostalih nacionalnosti panično napuštali JNA niti kasnije. Oni su s interpretacijom svojih „svjedočanstava“ počeli tek kad je sve već davno bilo gotovo i kad je servisiranje tzv. 3 siječanjske politike osiguralo novac i logistiku kakvu za svo svoje vrijeme Bedem ljubavi nije mogao ni sanjati. Tad se odjednom broj „mirotvoraca“ i „hrabrih aktivista“ povećao do za svjedoke puta u Beograd i Bruxelles nepojmljivih razmjera. Istina je da majke iz 1991.nikad i nigdje nisu mogle sresti te novokomponirane „aktiviste“. Njih tada kad je trebalo i hrabrosti i odlučnosti da se ustraje jednostavno nije bilo nigdje. Posebice ne u autobusima kojima su putovale u Beograd ili kasnije u Bruxelles i europska središta moći, posebice ne u dvorani Garde na Topčideru u Beogradu ili na zboru u Zagrebu gdje je okupljeno mnoštvo nakon nezaboravnih govora Nedjeljka Fabrija, Paje Kanižaja i Vlade Gotovca s zebnjom iščekivalo povratak majki iz Beograda. Utoliko je put u Beograd i skup pred zgradom nekadašnjeg Hrvatskog Radiše na Krešimirovom trgu u Zagrebu i to pred sjedištem tadašnje Komande V vojne oblasti JNA bio točka zrenja pokreta i istinske ljubavi i vjere hrvatskih majki. Ovo je jednostavna i povijesna istina.


U trenutku kad je pokret Bedem ljubavi dosegao svoj vrhunac ugled i povjerenje koje je Slavica Bilić imala u svim slojevima društva i to od hrvatske sirotinje do vrhova vlasti bio je neupitan. Razlog nije samo u dramatićnosti vremena već ne manje u odmjerenosti, skromnosti i odgovornosti koja ju je resila. Ovo se najbolje moglo vidjeti u trenucima iskušenja ne samo prema vrhu KOS-a i JNA već i odnosu prema vodstvu Republike Hrvatske. Svaki autentični pokret nalaže distancu prema svakoj vlasti a u uvjetima brutalnog napada na Hrvatsku to je značilo snagu karaktera i silnu mudrost. Za razliku od neiskusnih pojedinki okupljenih u spontani pokret Slavica Bilić je inzistirala na samostalnosti i nezavisnosti pokreta posebno u kreiranju akcija i brizi za mladiće drugih nacionalnosti zahvaćenih ratnim događanjima. Upravo ta distanca i mudrost bile su povod nesuglasicama u vođenju pokreta. Istina je da je Slavica Bilić svoje vođenje Bedema ljubavi i to nakon bitnih uspjeha u europskim središtima te susreta s čelnicima Europske Unije okončala razlazom u znaku optužbi da radi protiv hrvatskog vodstva !! To naravno nije bila istina a ništa nije moglo bolje posvjedočiti laž takve optužbe od onog što je kasnije uslijedilo. Najprije je Slavica tiho kako je došla na javnu scenu sišla s nje. Bez repova ili galame i objeda prema bilo kome. Vratila se svom pozivu patronažne sestre i nastavila živjeti jednako skromno kao i prije Bedema ljubavi. Kad je nakon nekoliko godina postalo poželjno pljuvati po prvom Predsjedniku Republike Dr. Franji Tuđmanu nije joj palo na pamet sudjelovati u takvu zboru. Da je samo jednom gestom naznačila kakvom je optužbom okončano njezino vrijeme u pokretu majki protiv JNA i KOS-a bila bi itekako prihvaćena od medija i nove vlasti. To se nije dogodilo ni tada ni do današnjih dana. Takvom ljudskom i karakternom vrlinom sačuvala je trajno poštovanje. Uvjeren sam kako joj to poštovanje i ugled među narodom nitko ni u buduće neće i nemože umanjiti.


Na dan promocije knjige gospođe Bilić u Splitu bilo je za pretpostaviti interes hrvatskih medija za taj događaj. On je izostao. Bez želje da se za to nekog poimence krivi činjenica je da se na takav način prešućuje jedno časno vrijeme i jedan autentični pokret kakav bi s ponosom isticale mnoge zemlje s znatno većom tradicijom građanskih i humanitarnih pokreta.

Činjenica da je Hrvatska udruga Benedikt prihvatila organizaciju promocije knjige „Prsten mira i majčinske ljubavi„ služi joj na diku. Znala je naime u vremenu kaosa ustrajati na istini i lučiti vrijedno od manje vrijednog. Časno od profanog.

Vladimir Bogdanić

http://croative.net/index.php/drustvo/i ... 4%87ivanja