Hrvatska - unutarnja agresija

[EdgarFranjul]

Željko Primorac: Milanović i službeno potvrdio, na lex Perković 'naložila' ga Velika Britanija


Četvrtak, 26 Rujan 2013 21:30



U intervju premijera Zorana Milanovića, danom 25. rujna Mislavu Bagi i Novoj TV, potvrđeno je ono što dio političkih analitičara već duže vrijeme smatra kao ključni razlog iracionalnog Milanovićeva inzistiranja na lex Perkoviću.


Razočarat će se svi poklonici politike premijera Milanovića i SDP-a, ali i oni koji su mislili kako Milanović u sukobu sa Europskom komisijom i Saveznom Republikom Njemačkom nastupa s pozicije državnika koji štiti ugled i bori se za ravnopravnost male države u ogromnoj zajednici naroda. Na njihovu žalost, razlog Milanovićeva sukoba sa Europskom komisijom je mnogo prozaičniji. On je posljedica mnogo šire igre velikih europskih igrača u koju se naš blentavi premijer uključio svim srcem, kao mali od kužine, svrstao se na stranu jedne europske velesile protiv druge. Na koncu su, kao rezultat ovakve politike, najviše stradali hrvatski građani.


Milanović: Bez promjene Ustava nema izručenja Perkovića


No vratimo se na sami lex Perković, brojnim analitičarima nije promakla premijerova samouvjerenost u konfliktu sa Vivian Reding. Premijer je više puta ponovio kako u svojim stavovima protiv potpredsjednice Europske komisije nije usamljen. Dok je dio javnosti automatski pomislio kako uz Milanovića stoje socijalisti iz Europskog parlamenta, pažljivim promatračima nije promaknulo nekoliko posjeta britanskog ministra vanjskih poslova Williama Haguea Zagrebu u samo par mjeseci. Također, prvi put u od osamostaljenja RH jedna britanska postrojba, 3. bojna Royal Anglian Regimenta predvođena vojvodom od Gloucestera, sudjelovala je na zajedničkoj vježbi u Hrvatskoj sa postrojbama Hrvatske vojske. Sve se to događalo u jeku žestokih prepiski Vlade RH i Europske komisije.



Da sve ne bi ispalo kao još jedna teorija urote politički analitičari su zaključili kako će se sve znati nakon odgovora Velike Britanije na pismo kojim je Europska komisija obavještavala države članice o pokretanju postupka uvođenja sankcija RH. U međuvremenu je postignut dogovor između RH i Europske komisije pa reakcije, među njima i onu Velike Britanije, najvjerojatnije nećemo ni vidjeti.



Međutim, premijer je u intervju Mislavu Bagi ispalio kao iz topa- baš me zanima što bi na sve to kazala Velika Britanija.



Time je jasno potvrdio kako je upao u geopolitičku igru velesila u Europi, koju ne razumje niti će je ikada razumjeti. Vječita težnja Velike Britanije za sprečavanjem njemačkog utjecaja na istoku i jugoistoku Europe prelomila se preko siromašne Hrvatske. Također, Velika Britanija je dobila i jedinstvenu priliku unijeti još malo pomutnje u Europsku uniju. Koji su interesi Hrvatske u ovoj priči, valjda zna samo Zoran Milanović.



Kao što je nekada Britanija iskoristila generala Dušana Simovića koji je organizirao puč protiv vlade Kraljevine Jugoslavije koja je nastojala državu poštedjeti kaosa Drugog svjetskog rata i zadržati neutralnost, tako je i ovaj put iskorišten Milanović kao produžena ruka Britanskih interesa u ovom dijelu Europe.





Željko Primorac

http://www.hrsvijet.net/index.php?optio ... Itemid=388

[EdgarFranjul]

nastavak

2. Strategije susjeda


2. 1. Srpsko velikodržavlje i dalje na djelu

Na dvadeset petu obljetnicu (2011. godine) objavljivanja Memoranduma Srpske
akademije nauka i umetnosti, koji je bio znanstveno-teorijsko polazište za osvajačke
ratove u svrhu stvaranja 'Velike Srbije', u kojima „Srbija nije sudjelovala“, osmišljen je
njegov nastavak – Memorandum 2.


Glavna misao Memoranduma 2 prema srpskim akademicima je: „Kako u miru vratiti ono što je izgubljeno u ratu“.

Memorandum 2 proslijeđen je svim članovima srpske Vlade.


Memorandum 2 na djelu


Aktualna srpska politika izričajima da je „zaštita interesa srpskog naroda u regiji politički, povijesni pa i moralni imperativ“ (Vuk Jeremić), odnosno da je za Srbiju „prioritet položaj Srba u drugim zemljama u regiji“ (Ivica Dačić) dokazuje da su postavke iz Memoranduma 2 na djelu.



Cilj Memoranduma 2 je Srbiju staviti u ravnopavan položaj sa svim državama na koje
je ona izvršila agersiju.


(Slika 4,)

Devet zadaća


Program, ciljevi i metode Memoranduma 2 uobličene su u dvije cjeline s ukupno devet
zadaća:


Promjeniti karakter rata

Umanjiti odgovornost Srbije za počinjene zločine i razaranja, i optužnicama, potjernicama i montiranim sudskim procesima protiv državljana Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Kosova staviti je u ravnopravan položaj s državama u okruženju.

Odvratiti pozornost regionalnih i međunarodnih medija sa završnih procesa bivšim
pojedincima srbijanskog političkog, vojnog i sigurnosnog vrha i političkog vrha Republike Srpske kojima se sudi u Haškom tribunalu.

Susjedne države Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu i Kosovo dovesti u položaj da odustanu od tužbi najavljenih pred međunarodnim sudovima. Jedan od načina je da se pozornost javnosti zaokupi optužnicama, potjernicama i sudskim procesima koji će se odvijati pred srbijanskim pravosuđem protiv državljana Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Kosova.

Pokajničkim akcijama dovesti Srbiju u jednak položaj sa stradalim i oštećenim državama iz okruženja.

Ustrajavati na zatvaranju Haškog tribunala i na suđenju generalu Ratku Mladiću pred
domaćim pravosuđem.

Ostvariti teritorijalne probitke

Destabilizirati vlade susjednih država, provocirati unutarnje nezadovoljstvo i nemire i tako slabiti oštricu optužbi protiv Srbije. Ovu zadaću provoditi pod geslom „slaba vlast, slaba država“. U tom kontekstu, prijeko je potrebno provocirati unutarnje nezadovoljstvo i nemire – jer se „u politički nestabilnim državama slabi oštrica optužbi protiv Srbije“.

Pomagati otcjepljenje Republike Srpske.

Ustrajavati na konstitutivnosti Srba u Hrvatskoj, Crnoj Gori i Kosovu i provesti
preoblikovanje srpskih zajednica u državama okružja u unitarnu svesrpsku zajednicu.
Pri tome i dalje instrumentalizirati Srbe u zemljama okruženja. Pokazati „veliku brigu“ za Republiku Srpsku, zatim za srpsku manjinu u Vukovaru, istočnoj Slavoniji i sjevernom dijelu Kosova, kako bi oni u ovim djelovima postali konstitutivan narod a potom zahtjevati teritorijalnu autonomiju Srba u tim dvijema državama. Nikada ne prihvatiti kao konačan gubitak „Srpsku Krajinu i slavonske zemlje“ po uzoru na Njemačku za koju Istočna Njemačka nikad nije bila izgubljena.

Donijeti Zakon o dijaspori i Srbima u regiji u kojemu se treba naglasiti pojam svesrpske zajednice. (eufemizam za veliku Srbiju).

Zaustaviti odvajanje Vojvodine, spriječiti daljnju regionalizaciju Srbije i oslabiti djelovanje Islamske zajednice u Sandžaku.




Zaključak: Ako je Memorandum 1 pruzročio genocid, urbicid, ratne zločine i razaranja, Memorandum 2 prema autorima, treba završiti u miru sve one velikosrpske projekte koji nisu ostvareni u ratu.

[EdgarFranjul]

nastavak

2. 2. Bošnjačka dvostruka igra


Bošnjačka intelektualna elita nije kao srpska ponudila svoj Memorandum, ali postupci
bošnjačkih političara i Bošnjačkog instituta pokazuju da je na djelu jedan cjelovit plan.


Po načinu kako istupa i djeluje bošnjačka politička elita glavna misao toga 'plana' bila
bi pretvaranje Hrvata u Bosni i Hercegovini u manjinu te poticanje njihovog iseljavanja, gašenje Republike Srpske i priznavanje Srbima formalne konstitutivnosti unutar unitarizirane Bosne i Hercegovine, razbuktavanje nereda u Sandžaku i proglašenje sandžačke autonomije koja se u budućnosti treba pripojiti nacionalnoj bošnjačkoj državi, matici Bosni i Hercegovini, po uzoru na Kosovo.



Program, ciljevi i metode toga 'plana' po iskazu (djelovanju) mogu se uobličiti u više
cjelina:


Status apsolutne žrtve

Umanjiti odgovornost Bošnjaka za počinjene zločine i razaranja, i optužnicama, potjernicama i montiranim sudskim procesima pripadnicima hrvatske i srpske nacionalnosti u Bosni i Hercegovini. Osigurati Bošnjacima dugotrajan staus apsolutne žrtve. Spriječiti optuživanje pripadnika Armije BiH, posebno generala.


Izolirati Bošnjake od informacija hrvatskih i srpskih medija. Usaditi im osjećaj pravednika i najveće žrtve. Jačati želju za osvetom. Obučiti ih da sve činjenice Hrvata i Srba u BiH, koji nisu na tragu unitarne države, nazivati fašističkim i separatističkim.


Građanska država

Kao većinski narod zagovarati građansku državu. Vezati nacionalni pokret uz novu
bošnjačku stranku, koja će imati građanski a ne nacionalni predznak, kako bi se pridobili predstavnici međunarodne zajednice, posebno Amerikanci.


Izmjenama izbornog zakona predstavničku demokraciju u Federaciji pretvoriti u
pripadničku. Imenovati svoje ljude na sva mjesta koja pripadaju Hrvatima, tamo gdje
to omogućavaju nedostaci izbornog zakona. Potkupiti buduće visoke predstavnike u Bosni i Hercegovini kapitalom iz prijateljskih islamskih država.


Privući podobne Hrvate i Srbe u Federaciji kojima će se moći prodati priča o građanskoj Bosni i Hercegovini. Ako se takvi ne mogu pronaći kupiti ih pozicijama, slavom i moći. Ako ne bude niti takvih, pronaći korumpirane i ucijeniti ih.


Umrtviti Hrvate

Osnovati stranku s hrvatskim predznakom koja mora imati radikalnu hrvatsku retoriku.
Politički eutanazirati Hrvatsku ponavljanjem priče o dogovoru Boban-Karadžić i Tuđman-Milošević. Svaki pokušaj hrvatskih političara koji bi bio na tragu jačanja položaja Hrvata u Bosni i Hercegovini prozivati preko medija i denuncirati promidžbom o obnavljanju Karadžić-Bobanovog puta.


Podržavati sve Vlade u Hrvatskoj bilo da je vodi HDZ ili SDP, koje nisu prijetnja
bošnjačkoj ideji.


Povike o konstitutivnosti Hrvata, gušiti propagandom kako nisu samo HDZ-ovi Hrvati
dobri Hrvati. Izbjegavati pojmove konstitutivnost, Ustav i kolektivna prava, namećati
pojmove programska i ideološka koalicija.


Približavanje Hrvata i Srba u Bosni i Hercegovini najopasnija je posljedica cjelovitog
projekta pretvaranja Federacije u građansku državu. Sve Hrvate koji budu zagovarali
suradnju sa Srbima u Bosni i Hercegovini prozivati kao srpske plaćenike.


Jačati prijateljstvo s Hrvatima u Hrvatskoj na svim razinama, uključujući prijateljstvo
Vukovara i Sarajeva. Iskoristiti protuhercegovačko raspoloženje u Hrvatskoj kao
argument za negiranje protuhrvatskog raspoloženja kod Bošnjaka argumentima da
Hrvati u Hrvatskoj i oni u Bosni i Hercegovini nisu isti po principu 'dobrih i loših momaka'.


Svaki zahtjev za trećim entitetom gušiti pričom o „hrvatskoj Posavini“, to jest Posavinu javno priznavati kao jedini komad Bosne i Hercegovine koji pripada Hrvatima kako bi se zahtjevi za trećim identitetom što intenzivnije gasili.


Specijalna djelovanja

Preuzeti javne medije u državi. Preko njih kriminalizirati i držati u šaci sve one koji se
budu opirali probosanskom projektu. Za to vrijeme na terenu raditi na radikalnoj
islamizaciji Bošnjaka putem nevladinih organizacija iz islamskog svijeta.


Negirati priču o etničkom čišćenju Sarajeva te pola milijuna Hrvata i Srba koji nedostaju na većinskom bošnjačkom području u Bosni i Hercegovini.


U suradnji s Turskom u istočni Mostar nastaniti tisuće studenata koji trebaju postati
budući bošnjački lideri Mostara i Hercegovine.


Pronaći među svećenstvom one koji će raditi za bošnjački nacionalni program, te im dati medijske i svake druge privilegije.


Razvijati svijest o genocidu. Korištenjem modela genocida slabiti položaj Banja Luke.
U međunarodnim kontaktima negirati turski genocid nad Armencima kako bi se osigurala dugoročna potpora Turske.


U Sjedinjenim Američkim Državama zagovarati da pomaganjem Muslimana na Balkanu imaju dugoročno jak protuargument kod islamskih zemalja za sve optužbe kako je Amerika antiislamska.


Jačati suradnju s Turskom i koristiti njezine resurse moći u svijetu. Na sastancima s
Turcima izražavati im vjernost i pripadnost jednoj naciji, a u Bosni i Hercegovini javno
se ograđivati od turkofilije kako bi se zadržala patriotska probosanska pozicija.


Sve osobe iz srednjovjekovne bosanske povijesti, bili oni katolici ili pravoslavci proglasiti drevnim Bošnjacima kako bi se osigurao višestoljetni nacionalni kontinuitet i priskrbila slika temeljnog naroda. Ujedno Hrvate i Srbe proglasiti u Bosni i Hercegovini doseljenicima.


Sufinancirati Islamske zajednice u Sandžaku i Hrecegovini.



Zaključak: Bošnjački 'memorandum' ('plan') osmišljen je tako da se na
istočnoj obali Jadrana uspostave i učvrste strategijske pozicije i ostvare
interesi islamskih zemalja, prije svega Turske, kako bi se stvorila muslimanska
država u Europi, ostvario prodor fundamentalističkoj ideologiji i postiglo
izravnije uplitanje u ovo područje svjetske muslimanske zajednice ljudskim
potencijalom, te materijalnom i financijskom pomoći.

[EdgarFranjul]

nastavak

2. 3. I Slovenija ima svoj Memorandum



Za oslikavanje slovenske geoplitike prema samostalnoj Hrvatskoj nužno je naznačiti
da se jedina promjena vanjskih granica Jugoslavije 1945. dogodila u područjima koja
su 1918. potpale pod Italiju. Za povratak tih područja u okrilje Hrvatske nisu toliko
zaslužni Titovi komunisti, koliko će oni kasnije to sebi pripisivati, nego Katolička crkva
koja je u uvjetima zastrašujuće talijanizacije uspjela sačuvati hrvatski identitet Istre i
Kvarnerskih otoka. Posebnu zaslugu ima velečasni Božo Milanović, koji je prije
prihvaćanja sporazuma u Parizu 1948. priložio nepobitan dokaz – etničku kartu –
prema kojoj su Hrvati bili većina, na tom, inače povijesnom hrvatskom prostoru.


Ta promjena granice od osamostaljenja Slovenije svim slovenskim političkim elitama,
bez izuzetka, služi da prijetnjama i ucjenama traže ili teritorijlne ili materijalne ustupke.
Slovenska politika to čini u suglasju sa srbijanskom, a pod patronatom britanske
politike.


Iako Slovenija nema dokumet poput srbijanske ili bošnjačke intelektualne elite to ne
znači da ne postoji Memorandum na slovenski način. On se iščitava iz niza
postupaka slovenske politike prema susjednoj državi Hrvatskoj.



Samostalna Slovenija i 'velika Srbija'


Dok je vojni vrh u Beogradu sredinom osamdesetih godina mijenjao sustav zapovijedanja i preustrojavao oružane snage za djelovanje u izvanrednim prilikama, odnosno, pripremao Jugoslavensku narodnu armiju da postane srpska imperijalna sila, u Ljubljani u jesen 1985. održan je razgovor između srpskih i slovenskih intelektualaca o prekrajanju te iste Jugoslavije.

Slovenski intelektualci preporučili su srpskim da je za Srbe jedino rješenje zalaganje
za očuvanje Jugoslavije. Za razliku od homogene Slovenije, uvjeravali su slovenski
intelektualci svoje srpske kolege, Srbija je podijeljena na pokrajine i s velikim brojem
Srba u drugim republikama, pa za sebe ne može izboriti bolji status i poziciju, nego
što to može u Jugoslaviji.


Ovu postavku slovenskih, srpski su intelektualaci objeručke prihvatili kao političku
platformu i pretočili je u slogan – Slovenija van, a ostatak 'velika Srbija' ili krnja
Jugoslavija.


Slovenija je posebna


Stavovi iz Ljubljanje ubrzo će biti ugrađeni i u srpski, i u slovenski nacionalni program.
Formulirani nacionalni program Slovenci objavljuju u „Novoj reviji“. Transformiranje
Jugoslavije u konfederaciju s posebnim statusom Slovenije prva je zadaća slovenske
politike u vremenima koja slijede. Slovenija na to ima pravo, jer je posebna. Njezina
je posebnost, isticali su zagovornici nacionalnog programa, po tome što je
opredijeljena za civilno društvo, a i sastavni je dio Zapadne Europe, a ne Balkana. Ona više nema ništa zajedničkog s ostalima u Jugoslaviji, koji su ispod civilizacijske razine Europe, a koje karakterizira zaostala svijest i ponašanje, spore promjene u kulturi, i koji žive na račun razvijenih.


Dva slovensko-srpska sporazuna


U godini otvorene srpske agresije na Hrvatsku potpisana su dva sporazuma Kučan-Milošević. Prvi u siječnju 1991. na kojemu je dogovoreno „odcijepljenje Slovenije i stvaranje autonomnih oblasti u Hrvatskoj“. U drugom sporazumu iz kolovoza 1991. predviđene su političke i teritorijalne promjene bivše Jugoslavije, pa i „samoopredjeljenje naroda iz kojeg treba da proiziđu različiti oblici autonomija“.


Simulirani rat

Slovensko-srpski dogovori i sporazumi za logičnu posljedicu imaju da je 'rat' u Sloveniji
trajao deset dana, ali je zato po Hrvatskoj buktio godinama.

U što je vjerovao vojni vrh izdajući zapovijed da na području Slovenije „1 900 vojnika
i starješina s odgovarajućom tehnikom pod nadzor stavi 137 objekata“? Vjerovao je
da će hrvatska politika povući katastrofalan potez i pohititi u pomoć Sloveniji, kako bi
se dobio izgovor za okupaciju Hrvatske kada ona nije spremna. Slovenci su sa Srbima simulirali rat.


Izlaz Slovenije na otvoreno more


Sa stajališta pomorskog prava dvojbe oko Savudrijske vale ne bi smjelo biti. Zašto
slovenska politika ustrajava, iako je svjesna da ne mogu nikako imati izravan izlaz na
otvoreno more?
Oni dobro znaju da su Talijani, koji glume suzdržanost, na njihovoj strani, i čekaju u zavjetrini. Naime, u pitanju su Osimski sporazumi, jer negraničenje Hrvatske s Italijom otvara novu međunarodnopravnu situaciju. Ako se arbitražom, na koju hrvatska politika i po cijenu neulaska u Europsku uniju nije smjela pristati, izuzme dio mora po principu koridora, u tom slučaju Osimski sporazumi sigurno bi poprimili savim drukčije konotacije između Hrvatske i Italije.
Hrvatska bi bila dovedena u poziciju Srbije i Crne Gore, Makedonije ili Bosne i Hercegovine prema kojima Italija, glede Osimskih sporazuma nema nikavu obvezu. Osim toga, izravni
izlaz Slovenije na otvoreno more, otvara pitanje i gospodarskog pojasa. Sigurno bi
uslijedio zahtjev – Slovenija mora imati svoj gospodarski pojas.


Slovenski agresivni čin


Sveta Gora (ne Gera), je eklatantan primjer u suvremenoj Europi da se na ozemlju jedne suverene države, nesporazumno nalazi vojska druge države. To je po svim pravilima međunarodnog ratnog prava agresija, ali ne i za hrvatsku službenu politiku. I umjesto da se hrvatska vlast jasno odredi o zaštiti svog teritorijalnog i akavatorijalnog integriteta, ona se sa Slovenijom upušta u dvojbene i protuustavne rasprave i trgovine.


Slovenija, koja na geostrateškoj karti Europe predstavlja patuljka u svakom pogledu, svoju drskost 'crpi' iz interesa koji na jugoistoku Europe prije svega imaju Velika Britanija i Italija. Služeći srpskom velikodržavlju ona će u konačnici, ako nastavi s dosadašnjom politikom, a da toga nije svjesna, platiti veliku cijenu.




Zaključak: Po pravilu Slovenija sustavno određenim ritmom ucjenjuje
Hrvatsku, Sv. Gorom, nuklearkom Krško, Savudrijskom valom, gospodraskim pojasom, Ljubljanskom bankom. Amplitude te ucjene su u proljeće i u jesen kada je hrvatski čovjek najradosniji ili najopušteniji. Odmora nema. Strateškim riječnikom rečeno Slovenija je 'unutarnji krug' koji se aktivira onda kada glavni igrači iz 'vanjskog kruga' Velika Britanija kada je u pitanju Jugosfera, a Italija kada je na redu Jadran kao 'talijansko jezero', odluče Hrvatsku i dalje držati u 'odgođenom kaosu'.

[EdgarFranjul]

nastavak

2. 4. Talijanski nevidljivi Memorandum


Talijanska geopolitika prema istočnoj obali Jadrana uobličena je u izričaju «Naš istok».

Kakvi su planovi s tim talijanskim istokom vidljivo je iz stava: „Veliki potencijal, prirodni i ljudski resursi koji postoje u ovoj regiji Jugoistoka Europe, a kako radije, nego imenom Balkan, nazivaju ta područja narodi koji ga naseljavaju. Nisu tu samo hrvatske obale nego unutrašnjost, pa tisuće diplomiranih ljudi koji obavljaju lošije poslove, a koji bi mogli u širem tržištu rada naći odgovarajuće zaposlenje. Naravno, proces integracije treba biti popraćen ulaganjem u infrastrukturu.“ (izrekao Riccardo Illy)


Talijanska geopolitika definirana kao „naš istok“ iščitava se u nekoliko slučajeva.


Zajednička jadranska granica


Italija je jasno dala do znanja da ne može prihvatiti hrvatsko proglašenje isključive ribolovno-ekološke zone, jer je za nju „prioritetno učiniti zajedničkom jadransku granicu“. Ali ne samo to nego tu granicu „treba pomaknuti mnogo istočnije, na bivšu Jugoslaviju i Albaniju, pa i na Bugarsku i Rumunjsku“. To se može riješiti ako se „Balkan jedna prazna kutija ispuni institucijama, ljudima te idejama“, pri čemu neće „nestati samo kopnene već i morske granice“. (postavke Lucia Caracciolia i Giannia De Michellisa)



Talijansko filmsko-televizijsko 'tepih bombardiranje' Italija da bi Hrvatsku držala pod
prismotrom povlači pomno pripremljene poteze. Jedan od takvih je i prikazivanje televizijskog filma "Il cuore nel pozzo" ("Srce u jami"). Rađen je po načelu specijalnog ratovanja poznat kao 'tepih bombardiranje'. U biti taj je film slijed haškog bombardiranja na zadanu temu o 'zločinačkom pothvatu'. Šutnju službenog Zagreba na otvorenu optužbu za 'etničko čišćenje Talijana' s istočne obale Jadrana s ironijom popratio je čak i talijanski
Osservatore Balcanico.


Jadransko more 'talijansko jezero'


Talijanska službena politika objeručke želi Hrvatsku u Europskoj uniji. Za to ima i razloga. Prema talijanskom gledanju „kada Hrvatska uđe u Europsku uniju, logike i perspektive cijelog Jadrana dobit će potpuno novo svjetlo“ jer će Jadran biti „europsko more“. Tada Farnesina (sjedište talijanske diplomacije) treba preuzeti kompletan balkanski dosije, obzirom na to da se o njemu više nitko ne brine, kako bi se riješila otvorena pitanja i kako bi „sve perspektive suradnje trebale biti ocijenjene ne kroz optiku zaštite nacionalnih interesa, već kroz usuglašavanje“. Ovdje se dakle govori ne o hrvatskom Jadranu, nego o 'europskom Jadranu', čitaj talijanskom. Ne o hrvatskim nacionalnim interesima, nego o
preuzimanju 'zapadnog Balkana' u talijanske ruke. Ne o 'nestanku' talijanskih morskih
granica, nego hrvatskih.



Dan sjećanja


Italija od 10. veljače 2005. obilježava 'Dan sjećanja'. Na taj su dan Istra, Rijeka,
kvarnerski otoci i Zadar Pariškim mirovnim ugovorom iz 1947. vraćeni bivšoj Jugoslaviji, odnosno, Hrvatskoj. Odluka o obilježavanju 'Dana sjećanja' u talijanskom Parlamentu donijeta je glasovima i desnih i lijevih stranaka. Dakle, cijela talijanska politička lepeza jednoglasno je pristala na političku ocjenu da su odluke Pariške mirovne konferencije, odnosno gubitak teritorija na istočnoj obali Jadrana – povijesna nepravda.


Esuli talijanski operator krize


Esuli za talijansku politiku uvijek su bili operator krize pomoću kojeg su pokušavali
dokazati da je na kraju Drugog svjetskog rata na istočnoj obali Jadrana učinjeno 'etničko čišćenje'. Da je to točno potvrđuju riječi nekadašnjeg potpredsjednika talijanske vlade i ministara vanjskih poslova Gianfranca Finia: „Italija kao zemlja članica i jedna od utemeljiteljica Europske unije mora pomoći Hrvatskoj da se oslobodi aveti prošlosti“. Koliko talijansko licemjerje nema granica, pokazuje upravo ovaj slučaj, gdje se postfašist Gianfranco Fini, bez imalo stida usuđuje govoriti o 'avetima prošlosti' i 'ratnim zločincima'.


Ovakva 'neformalna' talijanska geopolitička ali i formalna diplomatsko-politička razmišljanja utjecala su da uplašena hrvatska Vlade uputi prijedlog kako bi „ribolovno-ekološka zona“ bila suspendirana u Hrvatskom saboru. Nakon toga otvorila se nova (stara) stranica, pa Italija sve otvorenije i bezobzirnije iskazuje svoje nikad ugasle apetite prema istočnoj obali Jadrana. To je ujedno otvorilo dodatni prostor slovenskom agresivnom nastupanju prema hrvatskom morskom i kopnenom prostoru.




Zaključak: Dok se hrvatski političari, ali i većina medija, bave prolaznim i nebitnim aspektima talijanske politike prema Hrvatskoj i dalje na margini javne pozornosti ostaje uskraćena temeljna konstanta po kojoj dnevno političke promjene na javnoj sceni Italije ničim ne dovode u pitanje glavne strategijske pravce njezine politike prema Hrvatskoj. U tom smislu, nema nikakve razlike tko god u Italiji bio na vlasti, u prošlosti ili budućim vremenima.


Okvir 2.



Na srpski, bošnjački, slovenski i talijanski javni, polujavni ili tajni Memorandum Hrvatska djelotvorno može odgovoriti provedbom ovih pet zadaća:


1. Ponašati se pobjednički, ne trijumfalistički. To znači postati subjektom koji ne uzmiče nego u svakoj situaciji štiti nacionalne interese.

2. U svakoj prigodi i na svakom mjestu naznačavati da je temelj Hrvatske države 5. kolovoza.

3. Bez zadrške obznaniti da je zaštita hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini na prvom mjestu hrvatskih nacionalnh interesa.

4. Ratificirati Washingtonske sporazume.

5. Proglasiti gospodarski pojas.

[EdgarFranjul]

nastavak


3. Nositelji unutarnje agresije, i metode djelovanja


Da bi Hrvati osvijestili sebe, svoj ponos, svoje postojanje, svoj identitet, i ponašali se kao istinski pobjednici, jer to i jesu, kao što reče istočnonjemačka književnica Gabi Kachold, moraju konačno istupiti iz tuđe – srpske, mađarske, talijanske, austrougarske, turske, briselske, a prije svega jugoslavenske povijesti. U protivnom, bez toga pročišćenja, ne će biti ni hrvatske države, jer će se, kameleonskom prilagodljivošću, versajska tvorevina uvijek pojavljivati.


3. 1. Pet ciljeva za slamanje suvremene Hrvatske države


Dvije suprotstavljene Hrvatske


Osamnaest godina poslije Domovinskog rata primjenom metode 'promjenjive slike' uspjelo se stvoriti dvije Hrvatske. Jedna je ona nacionaln, domovinsko-braniteljska i
vjernička, ali je djelovanjem, prije svega 'meke sile' (medija), obespravljena i ušutkana. Druga je bučna, nametljiva i isključiva čiji postroj čine nepopravljivi jugoslaveni, orjunaši, militantni liberalisti i bezbošci. Te dvije u temeljima oprečne Hrvatske, ne mogu koegzistirati. Njihov je sraz neizbježan. Ne fizički, nego duhovno-vrijednosni i ako pobijedi ova druga, doći će do potpunog sloma, a posljedično tome i poništenja Hrvatske kao države.

Problem su Jugoslaveni

Prijeko je potrebno napomenuti da nisu, niti mogu Hrvatskoj i Hrvatima problem biti Srbi,
unatoč Memorandumima, jer su ih Hrvati pobjedili i Srbi to znaju. Problem Hrvatske i
Hrvata su Jugoslaveni – nositelji unutranje agresije.

Dva 'smrtna grijeha' Hrvata

Prema gledanju militantnog liberalizma samostalna, slobodna, demokratska i nezavisna Hrvatska država i vjernost Hrvata Petrovom nasljedniku dva su 'smrtna grijeha' Hrvata. Sadašnjim i svim budućim hrvatskim naraštajima trebalo bi biti znano da narodu na istočnoj obali Jadranskog mora nikada ne će biti oprošten taj 'magnum crimen'. Isto tako, trebalo bi im biti znano da će se juriš na 'neustrašive svjedoke Evanđelja', kojeg su prije više od stošezdesetpet godina započeli 'veliki meštri' obmane Karl Marx i Fridrich Engels, na početku 21. stoljeća, unatoč ulaska Hrvatske u Europsku uniju, nastaviti.


Pet ciljeva slamanja Hrvatske


Pet je ciljeva čija bi uspješna provedba treba dovesti do sloma suvremene hrvatske države.

Prvi je, usprkos oslobađajućoj presudi hrvatskim generalima u Haagu, Domovinski rat proglašavati dvojbenim.

Drugi cilj plana podrazumjeva produbljivanje relativizacije geostrateškog značenja prostora na kojem obitavaju Hrvati, kako bi im se što lakše oduzeli ključni izvori – more, pitka voda, šume i plodna zemlja. Za to su i osmišljene takozvane „strateške investicije“.

Otvoreni talijanski apetiti prema istočnoj obali Jadrana, i slovenske ucjene, predstavljaju treći cilj.

Četvrti je onaj koji predviđa operacionalizaciju projekta 'države u državi' na nekada okupiranim područjima Republike Hrvatske pod nadzorom UNPROFOR-a.

I konačno, peti cilj, koji je i najteže ostvariv, je taj, kako učiniti da Katolička Crkva u Hrvata ne bude Crkva tog naroda.



Ostvarivanje ovih pet ciljeva, je moguće ako se Hrvatska prethodno oslabi iznutra, to jest da joj se rastroji vojska, uništi obavještajni sigurnosni sustav, obespravi policija, svemoćni mediji postanu glavno oruže napada, proizvedu političke i ine svađe, nametne golemo zaduženje i da korupcionaške afere postanu svkodnevnica. Vidljivo je da se u svemu navedenom poprilično daleko odmaklo.



Hrvati poput vojnika koji spava


Zašto su Hrvati postali slični vojniku koji je usred bitke zaspao. Naprosto, prepustili su se malodušju kao posljedici stanja koje je nastalo svakodnevnim 'tepih bombardiranjem' jurišnika 'meke sile'.




Zaključak: U Hrvatskoj podjelom na lijevo i desno stvara se prividan dojam o dvije političke mogućnosti koje se prepuštaju političkom demokratskom tržištu da presudi koja je bolja. Takvim se postupkom, „legalizira jedan protunaravni, nerijetko i nasilni proces“. Ako nema bitne razlike između te dvije opcije, a od 2000. godine nema, onda se to neprirodno stanje očituje u podjeli na dvije Hrvatske, koja jedna s drugom nema dodirnih točaka. Izlazak iz asimetrične, bipolarne podjele Hrvatske je krenuti jednim putem, onim Tuđmanovim, a ne neprstano nuditi više putova.

[EdgarFranjul]

nastavak

3. 2. Informacijski rat sredstvo unutarnje agresije na Hrvatsku



Međunarodni moćnici uz pomoć 'meke sile' i dalje će neprestano poticati nepravedan mir, paradigma jednake krivnje, nego li pristati na pravedan ishod rata u kojemu srpski agresor biva kažnjen za svoje čine. To je valjanji razlog da Hrvati napokon prestanu svoju energiju rasipati u pogrešnom smjeru – protiv posljedica događaja, a ne protiv uzroka – a također bi morali postati svjesni da stroj u kojemu se sustavno provodi njihovo 'pranje mozga' je 'meka sila', odnosno mediji.



U Hrvatskoj bjesni informacijski rat.


Moralne i duhovne žrtve

Informacijskim ratom U Hrvatskoj napada se duh čovjeka i naroda, U tom ratu nema – rana, krvi, tjelesa, dima, zgarišta i ruševina – ali se zato razara duh i identitet bilo čovjeka bilo naroda. Ovakav rat nema fizičkih žrtava ali zato ima moralnih i duhovnih.


Kolektivna krivnja


Tehnologija napadaja informacijom, ostaje naraštajima zahvaljujući informatičkoj revoluciji i razvoju komunikacijskih sredstava, ima posebno psihološko značenje za ciljanu žrtvu, ali i za njezin okoliš. Ubija se ne samo čovjek, nego i njegovi bližnji, njegova obitelj, prijatelji, istomišljenici, a narodu se nameće kolektivna krivnja za nešto što nije učinjeno tako da se ne može obraniti, niti se kroz dugi vremenski period optužba može izbrisati. Kolektivna krivnja tako ostaje naraštajima u 'nasljeđe'.


Inverzija pojmova


U informacijskom ratu proizvodi se inverzija pojmova. U Hrvatskoj se to naočitije vidi u pojmovima lijevo i desno. Ljevičari često uporabljuju izraz 'desnica' ali ne kao atribuciju političkog stajališta, nego je to buzdovan, kojim se protivnik izbacuje iz diskusije – jer biti 'desničar' je nešto sumnjivo, zločinačko, te čak i od fašizma (ustaštva) nije daleko.



Rubni problemi


U Hrvatskoj kampanja protiv fašizma (ustaštva) služi u prvom redu jednom cilju: da bi se vlasti, bavile sporednim, rubnim problemima. Kad se vlast bavi (imaginarnim) problemima i virtualnim neprijateljima, ona više nema vremena – primjerice za promicanje nacionalnih interesa, ili njihovu zaštitu ako su ugroženi od globaliziranog divljeg kapitalizma.



Vrijeme samoljubljivaca


Jedna od posljedica informacijskog rata je ta da je prošlo vrijeme junaštva, heroizma,
hrabrosti i domoljublja. Više nije uzvišeni čin žrtva za nekoga ili nešto, osim ako to nije 'žrtva' za sebe samoga, za svoju ugodu. Današnje je vrijeme, vrijeme samoljublja
i samoljubljivaca. Samoljubljivac je sam sebi junak, sam sebi božanstvo. Koliko je takvih u Hrvatskoj, posebno među političarima.


Samoljubljivac je čovjek za kojega naravni zakoni nisu krajnja granica. Naravnost za
samoljubljivca nema punovažnost, smjernice nužnosti. Gura se i prodaje i to naravno
k onima od kojih nešto očekuje, da bi naplatio svoju poslušnost.


Dok je junački život zaokruženo djelo, žrtva samoljubljivcu ne pada napamet. Zato je
samoljubljivac bez razine i bez suprotnosti, ne osvrće se i ne obazire ima li koga tko bi mu prigovorio za ono što čini. Takav se čovjek najviše približio bezbitnosti.



Uništavanje izvrsnosti


Na svakom koraku, i pred očima, informacijskim ratom uništava se izvrsnost koja je prirodna zaštita i hraniteljica duha. Uništenjem izvrsnosti (elite naroda) suverene države bez otpora padaju u jaram neokolonijalizma. Hrvatska u tomu nije izuzetak, naprotiv ona je negativni uzor.



Zaključak: Hrvatski narod od 2000. ostavši bez svoje narodne političke
elite, olako prihvaća militantni liberalizam, unatoč gorkom iskustvu s komunizmom.

[EdgarFranjul]

Ž. Dogan: Previše balkanske kuhinje

Objavljeno Petak, 04 listopada 2013 17:00


Hrvatska i "Zapadni Balkan"


Za one Hrvate koji još uvijek u glavi nisu na čistu u vezi s načinom ulaska te mjestom i ulogom Hrvatske u EU i 'Našoj Regiji' evo malo najnovije medicine.

Nakon ponovnog uspjeha na njemačkim parlamentarnim izborima prošli tjedan kancelarka Angela Merkel, izjavila je:'' Uvijek smo govorili da države ZAPADNOG BALKANA imaju perspektivu pristupanja EU, ali i da se moraju pridržavati uvjeta. Upravo u vezi s Hrvatskom me žalosti što moramo netom nakon pristupanja već ponovo govoriti o tome čega se netko ne pridržava'' (Večernji List, 24.09. 2013).

Vratimo se još malo unatrag, u tjedan prije toga. Na trećem sigurnosnom („bezbjednosnom") forumu BALKAN 2020. održanom u Beogradu (21.O9. 2013.) kojem su bili nazočni vodeći, trenutni i bivši dužnosnici NATO-a i EU, među njima i Kolinda Grabar –Kitarović, bivši predsjednik Europske komisije i ministar vanjskih poslova Italije Franco Frattini izjavio je:'' Proširenje EU na ZAPADNI BALKAN počelo je ulaskom Hrvatske, a bit će završeno tek kada sve zemlje članice ove regionalne zajednice postanu članice EU '' (Blic, 22.09. 2013.).


I kada bi se sada tragom ovakvih i sličnih izjava čelnika EU o članstvu Hrvatske u novoj 'regionalnoj' zajednici vraćali unatrag iz tjedna u tjedan, iz mjeseca u mjesec, iz godine u godinu, došli bi smo do 24. studenog 2000. - te godine i Mesićeva Balkanskog summita država nastalih raspadom Jugoslavije u Zagrebu, na kojem je bez znanja i pitanja hrvatskog naroda potpisana pristupnica Hrvatske recikliranoj novoj Jugoslaviji (minus Slovenija + Albanija) pod službenim imenom ZAPADNI BALKAN.


Od tada do danas zasipani smo brdom indentičnih izjava svih bivših i trenutnih dužnosnika EU koji stalno u prvi plan ističu čvrstu pripadnost Hrvatske 'novoj' regionalnoj zajednici ZAPADNI BALKAN i hrvatskim političarima šalju jasne poruke da se drže potpisanih obveza koje iz tog članstva proističu.

Hrvatskim političarima, naime, od tada se stalno daje na znanje da se moraju pridržavati potpisanog plana o obnovi neke vrste Jugoslavije (minus Slovenija plus Albanija) koju su Mesić i njegovi mentori izvana (Bildt, Patten, Chirac) lukavo (u obliku tzv. non papera) podvalili tadašnjem premijeru Račanu i njegovom ministru vanjskih poslova Piculi u završnoj deklaracije tog skupa.


„Pacta sunt servanda"

'Pacta sunt servanda' (Potpisano se mora poštovati) često je nakon toga, s priličnom dozom zlobe i ironije znao s visoka podbadati hrvatske političare bivši slovenski ministar vanjskihposlova Dimitrije Rupel, budući da su slovenski političari odbili nazočiti Mesićevom summitu bivših jugo republika uz obrazloženje da je na njemu previše balkanske kuhinje za njihov osjetljivi želudac.


Ako je u sadržaju Zagrebačke deklaracije, koja je na završetku tog skupa usvojena i potpisana i bilo nešto nejasno i dvosmisleno sve dileme je otklonilo vrijeme i razvitak događaja od tada do danas. Savršeno je jasno da hrvatskim političarima nakon toga nije ostalo puno prostora za kreaciju i vođenje vlastite državne vanjske politike, jer su bili obvezni svoje vanjsko političko djelovanje usmjeriti uglavnom na povezivanje Hrvatske s drugim članicama 'svoje Regije'.


Za one koji vole teorije zavjera možda još samo treba spomenuti da je deklaracija o stvaranju ZAPADNOG BALKANA potpisana 24. studenog u Zagrebu, točno na godišnjicu osnutka prve Jugoslavije, odnosno istog datuma kada je 1918. hrvatsko izaslanstvo iz Zagreba s sličnim zaključcima krenulo u Beograd.


Tek kada se temeljito istraži i razriješi pitanje o značenju zagrebačkog Balkanskog summita i mračna uloga tadašnjeg hrvatskog predsjednika Mesića u planiranoj, korak po korak, regionalnoj ugradnji hrvatske države u novojugoslavensku zajednicu ZAPADNI BALKAN, steći će se jasnija slika i bolji uvid u uzroke današnjeg nezavidnog političko - gospodarskog stanja u kojem se Hrvatska (kao talac 'Regije'), trenutno nalazi.


No, za one koji malo pozornije prate što se s Hrvatskom od tada događa, dvojbe nema. Grubo rečeno, od Mesićevog zagrebačkog summita zemalja nastalih raspadom SFRJ, Hrvatska je za EU i svijet službeno postala jedna od zapadnobalkanskih republika s sjedištem u Zagrebu. Spoznaja o tome postala je evidentnom činjenicom. Uostalom, zar sva dosadašnja politička praksa, izjave i odnos čelnika EU spram Hrvatske to ne potvrđuju?


Pitanja

Pravo pitanje na koje sada treba tražiti odgovor jest - zašto hrvatski vladajući političari i mediji još uvijek o tome šute i drže u zabludi narod u Domovini? Zašto mu i dalje mažu oči smokvinim listom 'dobrosusjedske suradnje' kako bi se bez ikakvih pitanja pomirio s namjerom da se njegova, od balkanske tiranije konačno slobodna zemlja, ponovo ispod žita, 'neprimjetno' utopi u nekakvu fantomsku zapadnobalkansku zajednicu s kojom se većina hrvatskih državljana nikada ne bi pomirila?


Zašto su Mesićevi izabranici i nasljednici na vlasti u Zagrebu (Sanader, Kosor, Milanović, Josipović) godinama obmanjivali i još uvijek svjesno obmanjuju hrvatski narod u Domovini da je Hrvatska ulaskom u EU uspjela pobjeći s Balkana iako ga čelnici EU stalno uvjeravaju u suprotno? I ne samo čelnici EU nego (doduše puno obazrivije) i uvijek dobro informirani srpski političari. Poglavito oni povezani s vrlo utjecajnim ljudima iz centara moći 'međunarodne zajednice' koji unaprijed znaju što se to Hrvatskoj kuha u 'novom' zapadnobalkanskom loncu.


Tako je npr. čelnik Samostalne Srpske Stranke u Hrvatskoj (inače, predsjednik Odbora za vanjsku politiku hrvatskog Sabora) Milorad Pupovac, u intervju za beogradski B92 još tamo davne 2007. Godine znakovito rekao:

''Za dvadeset godina, sasvim sam siguran, ljudi će znati ono što treba znati... Za dvadeset godina će hrvatsko-srpski odnosi i prostor od Rumunjske granice do Sutle (slovenske granice o.a.) biti bitno, bitno drugačije uređeni....''.


Da i ne nabrajamo koliko je puta veliki meštar sveg hrvatskog nereda od 2000. - te do danas, Stipe Mesić, javno priznao da je 'naša Regija' (nova Jugoslavija) gotova stvar. Na primjer, na sastanku nekakve Igmanske inicijative (koja okuplja 140 tzv. nevladinih udruga iz bivše Jugoslavije) koncem lipnja 2005. god. u Beogradu,on je izmamio buran pljesak okupljenih nakon što je kazao:'' Ideja da Hrvatska treba pobjeći iz Regije i odvojiti se od svojih susjeda promašena je. Upravo suprotno. Hrvatska mora ostati i činiti sve što može kako bi Regija postala stabilna i mirna'' (Novi List, 28. O6. 2005).

Autentičan glas cijele „Regije"


Ili kada je pri kraju svog predsjedničkog mandata, u sklopu priprema za Sarajevski summit čelnika EU - Zapadni Balkan (koji je zamišljen kao proslava desetgodišnjice Zagrebačkog na kojem su udareni temelji ZAPADNOG BALKANA) posjetio Sarajevo i okružen svojim domaćinima Silajdžićem i Komšićem na konferenciji za medije (19.11.2009.) stavio šlag naslavljeničku tortu izjavom:'' Moram reći kako su europski i svjetski mehanizmi načistu da je s arhitekturom ovog prostora gotovo i da sada moramo razvijati međusobnu suradnju na putu cijele Regije u Europi''.


Doduše, Mesić je usput zaboravio spomenuti tko su bili ti 'međunarodni' arhitekti preuređenja prostora bivše Jugoslavije u ZAPADNI BALKAN i tko je s hrvatske strane bio glavni arhitekt koji je Hrvatsku ponovo ugradio u taj, za Hrvate kobni prostor.


No, da tadašnjeg hrvatskog predsjednika na odlasku ipak ne bi mimoišlo zasluženo priznanje, pobrinuli su se njegovi domaćini, Komšić i Silajdžić koji su u zajedničkoj izjavi naglasili su da je upravo on - Mesić - ''tijekom svoja dva mandata bio autentičan glas cijele Regije''.


Apsolutno je svakom razumnom političaru, novinaru i običnom čovjeku jasno da ponovno guranje i zadržavanje Hrvatske u raljama nekakve nejasne balkanske asocijacije donosi kaos, nesređeno stanje u državi i u konačnici - opet krvoproliće. Politički analitičari s nesumnjivim svjetskim autoritetom odavno već upozoravaju koliko Hrvatskoj to šteti i čiji se zapravo interesi ostvaruju nastavkom njene pogubne balkanizacije.

Problem je jedino u tome što se njihovi glasovi rijetko čuju u domovini.

Željko Dogan

http://www.hkv.hr/izdvojeno/vai-prilozi ... hinje.html

[EdgarFranjul]

nastavak


3. 3. Inverzija vrjednota


U Hrvatskoj uz sudjelovanje vladajuće i šutnju oporbene političke elite, medija i nevladinih udruga u školama, sveučilištima, kulturnim institucijama predaje se 'jedina znanstvena istina', kako urediti ljudski život bez Boga.


Svaki narod pa i Hrvatski lišen duhovne vertikale slijepo vjeruje tiskanoj riječi i lažnom blještavilu i slatkorječivim obećanjima s televizijskih zaslona, a zbog sugeriranih mu zabluda nosi neprijateljstvo prema svima i svemu, a u konačnici i prema vlastitom narodu i vlastitoj državi.


Obezglavljeni narod


Neprijateljstvo prema vlastoj državi i narodu se povećava u gospodarskoj krizi, pa tada obezglavljeni narod (porezni obveznik) ne traži i ne prepoznaje prave ljude koji su u stanju voditi narod, nego se olako prepušta, potpuno, u ruke vanjskim moćnicima, recimo, briselskim. Takav narod, a Hrvati se tu, itekako, mogu prepoznati, počima gmizati, postaje bezdušan prema slabostima i nemilosrdan prema pogrješkama, a popustljiv prema nepravdi.


Vremena relativizma


U inverziji dobra i zla, istine i laži sve postaje relativno, pa i vrjednote. Sada, u vremenima relativizma i medijske virtualne stvarnosti, u kojem živi Hrvatska, čovjek ima
poteškoću razlikovati sramotu od vrline ili zločin od žrtve. Jedno i drugo nisu više čin,
(ne)djelo pojedinca ili skupine, oni su stvar odabira, predodređenosti, dio očekivanog
rezultata predviđenog planom u nekom procesu upravljanja krizom.


Što je danas korisnost


Danas u Hrvatskoj činiti loše i(ili) sramotno, više nije kompromitacija nego je to korisnost. Sve što je korisno i služi ugodi, nije nedjelo. U najboljem slučaju može biti skandal, a u njemu nema sramote i lošeg čina jer čovjek u njemu ne propada, nego postaje poznat, 'netko', a doživi i svojih 'deset minuta slave'.


Kratkotrajna atrakcija


U relativizmu stvari su postavljene naglavačke, čovjekova stvaralačka afirmacija nije put do slave, u najvišem je tek sporadičan uspjeh, nije veličina, u najboljem slučaju tek glasina, nije djelo, može biti tek kratkotrajna atrakcija. Zato su bestidnost ili bezobraznost postali preduvjet da se netko s prezirom može odnositi prema dobru i žrtvi.


Karakter goniča


Relativizam je izrodio i odnjegovao novi, do sada nepostojeći, karakter – karakter goniča.
Gonič ne iznosi nikakav svjetonazorski program, nego, neovisno od bilo kakvog programa, uznemiruje, uzrujava, omalovažava, potkazuje, prokazuje, optužuje svakoga i sve. Gonič ne priopćava i ne iznosi nikakve teze i misli, nego lišava čovjeka njegove sigurnosti, ravnoteže, mira samog. On ni sam ne vjeruje u to što govori i ni ne govori zato da bi mu se povjerovalo, nego radi nemira, uzrujanosti, nereda, i velike zbrke, radi nadziranog kaosa. U Hrvatskoj, nažalost popriličan je broj goniča.


Podmitljivost posvuda


U društvu (državi) u kojem se vrjednote počimaju odbacivati podmitljivost (korupcija)
nastaje posvuda, do bogatstva se dolazi varanjem drugih i države, lopovskim
poslovima, prevladavaju 3r (raspojasanost, razuzdanost i raskalašenost), blijede (slabe) osjećaji prema domovini i vjeri koji se dodatno potiskuju kozmopolitskim utjecajima, pa je tada najlakše dovesti ili nametnuti vladajuću strukturu koja je bez zadrške spremna izvršiti sve na štetu vlastitog naroda.


Koliko su Hvatskoj, od 2000. godine, ove ili one vlade donijele odluka na štetu hrvatskog naroda i hrvatskih državljana, teško ih je i prebrojiti.


Inverzija istine


Sloboda, ili njezina inverzija 'ljudska prava', po katekizmu militantnog liberalizma znači pravo činiti sve što je dopušteno zakonom. Sve što nije zabranjeno dozvoljeno je. Tako je sloboda svedena na proizvoljnost i poželjni odabir, a ne da je ona put u otkrivanju istine. Čineći inverziju pojma slobode militantni liberalizam ne mijenja društvo da bi ga se dovelo u sklad s istinom, nego da bi i od istine učinili inverziju.
Teror zakona i inverzija istine najjasnije se očituje u slučaju Vukovara – takozvano
„pravo na dvojezičnost“.


Identitetska stožerna točka


Najprepoznatljiviji indikator unutarnje agresije na narod i državu je napad na identitet. Identitet je stožerna točka opstanka. Ako se čovjekov život i život naroda odvoji od te fiksne točke, raspada se i kržlja. Glavna bitka za optojnost Hrvatske na prvim vratima Euroazije je bitka za identitet.



Zaključak: Čovjek koji nema duhovnu bazu, on je inverzni čovjek i može se prepoznati po tome da u svemu vidi samo ono što je dopadljivo na kratke staze. Militantni liberalizam je u čovjeku probudio nostalgiju prema primitivnosti, jer mu je stegu kršćanske civilizacije nametnuo kao teret. Zato je moguće da danas skupa idu dobro i zlo, pravda i nepravda, idealizam i materijalizam, nagon za pravdom i nasilje. Rješenje je: Kad su teret i patnja već tu, čovjek treba prihvatiti i teret i patnju i treba ih učiniti smislenim. To je kršćanski put. Bez patnje život nema smisla i to je ono što se naziva ozbiljnošću života. U ovome leže razlozi bjesomučnog napada na Katoličku Crkvu u Hrvata.

[EdgarFranjul]

nastavak


3. 4. Doktrina i provoditelji unutranje agresije


Znano je, da je nacionalna osvješćenost (nacionalizam) glavna pokretačka snaga
oslobodilačkih pokreta, ali je i prirodni nerijatelj svake retrogradne ideologije. Nacionalna osvješćenost i Katolička Crkva bili su glavni i najopasniji neprijatelji oblikovateljima zbilje u Hrvatskoj, koji su svoju doktrinu i svjetonazor temeljili na marksizmu. Ideologiju marksizma danas je zamjenila idelogija militantnog liberalizma.


U današnje vrijeme hrvatski politički estabilišmenet, pojačan takozvanim nevladinim
udrugama i medijima guše pojavu društvenih mreža koje zagovaraju definiranje hrvatske zbilje prema nacionalnim i kršćanskim vrjednotama.

Program nacionalne slobode i socijalne pravde najsnažnija je brana militantnom
liberalizmu.


Nema više jasne granice


Suvremena Hrvatska država nastaje u vremenima kada se stvara globalna informacijska infrastruktura koja oblikuje novi, dotada u povijesti nepoznati informacijski prostor – cyberspace. U tom novom prostoru ruše se tradicionalne odrednice znanja, jer više nema jasne granice između: javnog i tajnog znanja, društvenog i privatnog znanja, informacije i protuinformacije, istine i dezinformacije.
Informacija je postala ključnim intrumentom nacionalne moći, ona je postala oružje. Zato najmoćniji razvijaju nacionalne strategije da bi osigurale svoj infomacijski prostor. One zemlje koje imaju dominaciju u informacijskom prostoru – vladaju svijetom. Informacijski prostor postao je bojišnica, a posljedično tome nastao je i informacijski rat.


Donošenje odluka na vlastitu štetu


Sukladno novom ratovanju tu je i nova doktrina. Ta nova doktrina obuhvaća 'legalizaciju' uporabe medija kojima je sve dozvoljeno, agencija za odnose s javnošću, nevladinih organizacija, Pool agencija, razmjene stručnjaka, s ciljem da se privole javnositi napadnute države i njezini političari, da se ponašaju i donose odluke na vlastitu štetu.

Zar „strateške investicije“ i privatizacija svega što je Hrvatskoj preostalo nisu, više nego, vidljiv dokaz prethodno navedenog.


Sila koja kontrolira vlade

Oblikovatelji novog međunarodnog poretka od odabranih i dodatno educiranih nevladinih
organizacija stvorili su 'silu' koja, u većoj ili manjoj mjeri, kontrolira vlade i parlamente
u državama u kojima djeluju. U Hrvatskoj ta je nova 'sila' već izborila sebi mjesto koje je iznad i Vlade i Sabora.


Nova gerila


U Hrvatskoj nisu problem tisuće različitih udruga od strukovnih, zavičajnih, humanitranih do braniteljskih, naprotiv to je bogatstvo, nego problem nastaje kada se na atribut civilnog društva prvenstveno pozivaju one udruge i njihovi glasnogovornici kojima je namjera (zadaća) 'predvoditi vlade' i konktrolirati javno znanje, a da sami nemaju demokratski legitimitet.

Oni ne samo što nemaju nikakv legitimitet, ti 'akteri bez društva' (po Miroslavu Tuđmanu) su stvoreni i umreženi od preživjelih ostataka oblikovatelja komunističkog društva i jugoslavenstva. U biti oni su nova gerila, novi soj terorista, u rušenju jednog cjelovitog i održivog sustava, kao što je suverena hrvatska država.


Bez legitimiteta


'Gerilsko' djelovanje 'aktera bez društva' nastoji na različite načine narušiti čvrstinu
kolektiviteta države bez demokratskog legitimiteta u ime demokracije.


Inžinjeri društva

Hrvatska je postala dualno društvo. Nasuprot promocije i očuvanja nacionalnog i kulturnog identiteta i domoljublja kao mjere solidarnosti na žrtvu, da bi se osiguralo pravo i pojedinca i zajednice na nacionalnu slobodu, stoji 'svjetonazor' inžinjera društva koji
provodi plan „formiranja društva kao što se grade strojevi“.

U takvom planu slobode nema, a pseudo sloboda se mjeri formom i procedurom za
pojedinca, a napredak statističkim pokazateljima rasta. Sve se želi uniformirati, izjednačiti, obezduhoviti. Ovakav svjetonazor ne poznaje ni univerzalne vrijednosti
slobode, istine i pravde jer one nužno vode afirmaciji razlika bogatstva i ljepoti različitosti života.


Znakovi agresije


Privatizacija gospodarstva u uvjetima nepostojanja jasno definiranih nacionalnih interesa i prioriteta, a zbog izostanka domaćeg financijskog kapitala rezultira prodajom najatraktivnijih izvora i poduzeća. Pristajanje na ustupke moćnih i poigravanje nacionalnim suverenitetom, Hrvatsku je dovelo u stanje u kojem se sada nalazi – stanje beznađa.

Ako u politici prevladava korumpiranost, na financijskom području lihvarenje banaka,
a na ulicama organizirani kriminal onda je to upozoravajući znak da je unutarnja agresija u punom zamahu.


Mreže posvuda


Unutarnju agresiju obilježava to da se bitka vodi integrirano, po cijeloj dubini, i u svakom
trenutku (vremenu). To se postiže pomoću mreža. Zato su u Hrvatskoj mreže posvuda, od medija, preko nevladinih udruga, kulturnih institucija do same zakonodavne i izvršne vlasti, gotovo u svakom segmentu hrvatskog društva.


Zaključak. Mogu li se Hrvati suprotstaviti unutranoj agresiji? Mogu! I to vrlo jednostavno. I dalje nepokolebljivo moraju ostati 'neustrašivi svjedoci Evanđelja'. A kao 'narod nade', nikada ne smiju zaboraviti riječi pape Agatona, one koje govore da je Isus 'Bog Hrvata'. Samo duboka vjera može suzbiti malodušje, zbunjenost, strah, ali i paniku. To je jedini način da Hrvati opet pobijede, ali ovaj put u jednoj drugoj Oluji.