Hrvati još nemaju Hrvatsku

[EdgarFranjul]

Smisao i narav


OVO SVAKI HRVAT MORA ZNATI! PROČITAJTE I ZAPAMTITE: Deklaracija o Oluji

Autor: Iva Međugorac
Utorak, 04. Kolovoz 2015. u 15:40

Sami Letica podsjetio je na značaj Deklaracije o Oluji.

Deklaraciju o Oluji Hrvatski sabor usvojio je 30.lipnja 2006. godine, a osobno ju je napisao i predložio ugledni hrvatski analitičar i bivši političar Slaven Letica. Na nju je uoči obilježavanja 20. Godišnjice Oluje podsjetio na svojem Facebook profilu jer kako je napisao vrijedno je pročitati taj tekst kroz koji su Letica, ali i Sabor dobro odredili smisao i narav te najvažnije hrvatske ratne operacije. Sukladno tome i mi deklaraciju o Oluji, vrijednu čitanja i pamćenja prenosimo u cijelosti.

HRVATSKI SABOR

Privrženi najvišim vrednotama ustavnog poretka Republike Hrvatske i međunarodnoga pravnog poretka;

Osnažujući smisao i sadržaj Deklaracije o Domovinskom ratu koju je Hrvatski sabor usvojio 13. listopada 2000. godine, u kojoj se Domovinski rat određuje kao »pravedan i legitiman, obrambeni i osloboditeljski«;

Prisjećajući se – s osjećajem uzbuđenja, ponosa i zahvalnosti – dramatičnih i tragičnih, ali i pobjedničkih i slavnih dana u kojima su ostvarene pobjedničke vojno-redarstvene akcije »Bljesak« (svibanj 1995.) i »Oluja« (kolovoz 1995.) kojima je naš narod ostvario povijesno pravo na slobodu i kojima je Republika Hrvatska ostvarila temeljne preduvjete za mirnu reintegraciju preostalih okupiranih područja, a time i postignuće teritorijalne cjelovitosti i punog suvereniteta;

Zabrinuti zbog činjenice što se u optužnicama Haškog tribunala pravedna, međunarodno-pravno legitimna i pobjednička vojno-redarstvena akcija »Oluja« kvalificira kao »udruženi zločinački pothvat« kojem cilj nije bilo samo oslobađanje Republike Hrvatske od velikosrpske okupacije i sustavnog paravojnog terora, već i provođenje navodnog projekta etničkog čišćenja (»deportacije i prisilnog raseljavanja srpskog stanovništva Krajine«);

Odlučni u nakani da povijesnu istinu o »Oluji« – njezinim sudionicima, zapovjednicima i kreatorima – branimo svim legitimnim sredstvima: prikupljanjem i sređivanjem arhivske građe, poticanjem i financiranjem slobodnih znanstvenih istraživanja, diplomatskom djelatnošću i pravnim postupcima pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu i Haškim tribunalom;

Jedinstveni u osudi svakog pojedinačnog i svih zločina koji su se doista dogodili tijekom i nakon operacija »Bljesak« i »Oluja«, a kojih su žrtve, nažalost – kako to i inače u ratovima biva – bili nevini i nemoćni civili;

Izražavajući duboku i trajnu zahvalnost i poštovanje prema svakom i svim sudionicima Domovinskoga rata, bez čije odlučnosti, ljubavi, junaštva, patnje i žrtve Republika Hrvatska ne bi bila slobodna, suverena i cjelovita država;

Upućujući posebne izraze trajne zahvalnosti i poštovanja članovima obitelji i prijateljima svih poginulih za hrvatsku slobodu te svakom i svim preživjelim ranjenim, invalidnim i bolesnim hrvatskim ratnicima;

Izražavajući posebnu zahvalnost svim pojedincima (novinarima, ratnim reporterima, znanstvenicima, nobelovcima, humanitarnim i karitativnim djelatnicima i tzv. običnim ljudima) i institucijama međunarodne zajednice koje su od samog početka velikosrpske i JNA agresije na Republiku Hrvatsku tu agresiju ispravno definirale i tretirale: kao »okupaciju suverenih dijelova hrvatskog teritorija« (Rezolucija Opće skupštine UN 49/43 »Situacija na okupiranim područjima Hrvatske, 21. listopada 1994);

Upućujući posebne i trajne izraze zahvalnosti i poštovanja bivšem američkom predsjedniku Billu Clintonu i njegovim najbližim suradnicima (Al Gore, Madeleine Albirght, Richard Holbrooke, Anthony Lake, Peter Galbright i drugi) za odlučujuću ulogu u preuzimanju vodstva u procesu slamanja velikosprske agresije i sprečavanju daljnjeg genocida u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini;

Mi, zastupnice i zastupnici Hrvatskoga sabora, na sjednici 30. lipnja 2006., donosimo

DEKLARACIJU O OLUJI

Priroda, svrha i tijek akcija. Vojno-redarstvena akcija »Oluja« započela je 4. kolovoza 1995. godine u 5.00 sati, a trajala je tri i pol dana, do 7. kolovoza 1995. godine u 18.00 sati. Srpska je vojska priznala poraz činom predaje 8. kolovoza 1995. godine u 19.00 sati kada je u Viduševcu zapovjednik tzv. 21. Krajinskog korpusa pukovnik Čedomir Bulat, predajući se, podnio prijavak generalu Hrvatske vojske Petru Stipetiću, priznajući bezuvjetni poraz srpske vojske i neupitnu pobjedu Hrvatske vojske. Poštujući ratna pravila i običaje, zapovjedništvo Hrvatske vojske ostavilo je tom prigodom zarobljenim srpskim vojnicima kratko naoružanje.

Svrha i istinski cilj akcije »Oluja« bili su oslobađanje okupiranoga hrvatskog teritorija i uspostava ustavno-pravnog poretka Republike Hrvatske na prostoru koji se pod okupacijom nalazio pune četiri godine. Na okupiranom su području srpske paravojne snage i snage Jugoslavenske narodne armije provodile velikosrpsku osvajačku i zločinačku politiku Slobodana Miloševića, »etnički čisteći« okupirane prostore od hrvatskog i drugog nesrpskog stanovništva. Uz to, s okupiranih su prostora Republike Hrvatske srpske snage organizirale i vršile sustavnu agresiju usmjerenu prema slobodnim i oslobođenim dijelovima naše zemlje i susjedne nam Bosne i Hercegovine. Krajnji je cilj srpske okupacije, agresije i etničkog čišćenja bio stvaranje Velike Srbije. Vojno-redarstvena akcija »Oluja« bila je upravo zbog toga opravdana, nužna i pravedna ratna operacija. Republika Hrvatska odlučila je provesti »Oluju« tek onog trenutka kad su iscrpljene doslovce sve mogućnosti mirne reintegracije okupiranih područja u ustavni, prometni, gospodarski i društveni poredak Republike Hrvatske. Hrvatski sabor posebnu zahvalnost i poštovanje duguje predsjedniku dr. Franji Tuđmanu koji je, kao predsjednik Republike i vrhovni zapovjednik oružanih snaga, imao ključnu ulogu u pripremi, zapovijedanju i nadzoru vojnih operacija.

Međunarodno-pravno legitimna akcija. Vojno-redarstvena akcija »Oluja« pripremljena je i provedena uz poštivanje svih odredbi međunarodnoga ratnog, humanitarnog i civilnog prava i uz poštivanje svih međunarodno prihvaćenih obveza naše zemlje. »Oluja« je međunarodnopravni legitimitet temeljila na ovim dokumentima: (a) pravnim mišljenjima Arbitražne komisije o Jugoslaviji, (b) odredbama Zajedničke deklaracije predsjednika Republike Hrvatske i Savezne Republike Jugoslavije usvojene u Ženevi 30. rujna 1992. godine tijekom Međunarodne konferencije o bivšoj Jugoslaviji, (c) Rezoluciji Opće skupštine UN 49/43 »Situacija na okupiranim područjima Hrvatske od 21. listopada 1994. godine, (d) Rezoluciji Vijeća sigurnosti UN 779 (1992) o trećem proširenju mandata UNPROFOR-a, (e) rezolucijama Vijeća sigurnosti 815 (1993), 847 (1993) i 871 (1993), 981 (1995) kojima se potvrđuje teritorijalna cjelovitost Republike Hrvatske. Na sam dan početka »Oluje« Republika Hrvatska je posebnim pismom (koje je potpisao ministar vanjskih poslova dr. Mate Granić) precizno obavijestila Vijeće sigurnosti o suštinskim razlozima i ciljevima operacije: uspostava vladavine prava, ustavnog poretka i vojne sigurnosti u RH te pružanje vojne podrške obrani Bihaća (u to doba Zaštićene zone UN). U pismu se spominju i drugi legitimni razlozi za akciju: propast pregovora na Međunarodnoj konferenciji o bivšoj Jugoslaviji (srpsko odbijanje Plana Z-4), zajednička ofenziva bosanskih i hrvatskih Srba na Bihać, obveze RH iz Splitskog sporazuma Tuđman – Izetbegović o zajedničkoj obrani itd.
Pobjednička akcija. Oluja je pobjednička vojno-redarstvena akcija u kojoj je, na strani osloboditelja, sudjelovalo oko 250.000 ratnika (80.000 u brigadama, 70.000 u domobranskim pukovnijama i 50.000 kao pričuva) koji su raspolagali s 350 tenkova, 3000 topova, 50 raketnih bacača, 18 zrakoplova i 50 helikoptera. Na strani neprijatelja, prema srpskim izvorima, borilo se oko 50.000 vojnika, koji su raspolagali s 200 tenkova, 350 topova i 25 raketnih sustava.
Saveznička antiteroristička akcija. Promatrana iz suvremene perspektive borbe protiv terorizma, vojno-redarstvena akcija »Oluja« mora se shvatiti, između ostaloga, kao međunarodna, saveznička ratna operacija. Naime, »Oluja« je sredinom devedesetih godina prošlog stoljeća postala izraz dominantne političke volje slobodnog svijeta o nužnosti zaustavljanja velikosrpske osvajačke i agresivne politike i terora koji su provodile srpske regularne i paravojne snage želeći po svaku cijenu stvoriti Veliku Srbiju. Nakon Splitskog sporazuma Izetbegović-Tuđman (22. srpnja 1995. godine) o zajedničkoj obrani Bihaća buduća akcija »Oluja« i formalno je dobila status savezničke akcije. U suštinskom pogledu, ona je to postala znatno ranije, jer su u obavještajnoj, strategijskoj, operativnoj i diplomatskoj pripremi i realizaciji »Oluje« sudjelovali predstavnici mnogih zemalja, a hrvatski narod i Republika Hrvatska posebnu zahvalnost duguju administraciji i vodstvu bivšega američkog predsjednika Billa Clintona i snagama NATO-a koje su imale vrlo važnu ulogu u konačnom slamanju velikosrpske agresije.
Odlučujuća bitka. Prema mišljenjima svih kvalificiranih stručnjaka »Oluja« je bila tzv. odlučujuća bitka ne samo za rat u Republici Hrvatskoj, već i za završetak rata u Bosni i Hercegovini. Oluja je, naime, započela svega dvadesetak dana nakon genocida u Srebrenici (11. srpnja 1995. godine) u kojem je mučki ubijeno više od 7.000 Bošnjaka. Oluja je, po svemu sudeći, organizirana i provedena u posljednji čas, jer je poraz srpskih snaga spriječio ponavljanje »scenarija« Srebrenice u drugim dijelovima Bosne i Hercegovine, posebice u Goraždu, Bihaću, Sarajevu, Tuzli, Cazinskoj krajini i Posavini. Atribut »odlučujuće bitke« Oluja zaslužuje zbog niza razloga: (a) jer je Republici Hrvatskoj donijela mir i slobodu, (b) jer je trajno promijenila (suštinski i psihološki) odnose vojnih snaga u Bosni i Hercegovini i (c) jer je srušila mit (kojeg su podržavali ili su mu robovali mnogi zapadni novinari, diplomati i političari) o snazi, junaštvu i nepobjedivosti srpske vojske.
Nezaboravna bitka. Obveza je Hrvatskoga sabora, hrvatske stručne javnosti, hrvatskih znanstvenih i obrazovnih ustanova i medija da »Oluju« tijekom vremena pretvore u bitku koja se ne smije i neće zaboraviti: u odlučujuću, slavnu, pobjedničku bitku Domovinskoga rata koja će postati dijelom hrvatske »korisne prošlosti« za buduće generacije. Čuvanje sjećanja na »Oluju« treba, dakako, sadržavati i pravo svih znanstvenika, novinara, aktivista za zaštitu ljudskih prava i drugih ljudi na sustavno slobodno istraživanje tamnih strana te i svih ratnih operacija: kršenja odredbi ratnog i humanitarnog prava, činjenja zločina, ljudskog stradanja i patnje.
Posljednja bitka. Njegovanje sjećanja na »Oluju«, na junaštvo i patnju njezinih sudionika, ali i njegovanje sjećanja na tragične prilike u našoj zemlji u godinama koje su joj prethodile – godinama velikosrpske agresije i terora – nužni su nama i našim susjedima kako se ratovi ne bi ponovno vratili na naše prostore i kako bi bio ostvaren ideal svih nas: da »Oluja«bude u povijesti zabilježena i zapamćena ne samo kao pobjednička i odlučujuća, već i kao »posljednja hrvatska bitka«.

Klasa: 018-05/05-01/26

Zagreb, 30. lipnja 2006.

HRVATSKI SABOR

Predsjednik

Hrvatskoga sabora

Vladimir Šeks, v. r.

http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/o ... uji-820436

[EdgarFranjul]

‘OLUJA KOJU NISMO MOGLI IZBJEĆI’
Ante Gugo, autor knjige o Oluji: Nije problem što oni lažu. Problem je što mi šutimo.

Dvadeset godina nakon vojno-redarstvene operacije „Oluja“, uoči same obljetnice, svjetlo dana ugledala je knjiga ratnog reportera, novinara, i pisca Ante Guge. Osim što je knjiga kronologija operacije “Oluja”, autor je sabrao i analizirao sve najvažnije događaje koji su obilježili raspad SFR Jugoslavije i nastanak hrvatske države, stavljajući tako ovu najveću pobjedu u njezin povijesni kontekst.

Pritom je autor koristio različite izvore (novine, memoare, vojne publikacije, dokumente iz arhiva MORH-a), te tako napravio kronologiju koja obuhvaća deset godina burne prošlosti: od 23. svibnja 1985., kad su srpski akademici odlučili izraditi Memorandum SANU, do 8. kolovoza 1995., kad se predao cijeli 21. kordunski korpus srpske vojske. Knjiga je obilno dokumentirana, uz fotografije i zemljovide.

S autorom knjige Antom Gugom, koji je “Oluja koju nismo mogli izbjeći” napisao kao svjedok vremena i događaja, razgovarali smo uoči proslave 20. obljetnice Oluje u Kninu.

Puno nepoznatih ili malo poznatih detalja o tadašnjim zbivanjima

Narod.hr: Što vas je potaklo na pisanje ove knjige?

– Nekoliko me stvari potaklo na pisanje knjige „Oluja koju nismo mogli izbjeći“. Prvo je bila činjenica da mi 20 godina nakon kraja Domovinskog rata imamo sramotno malo proznih i istraživačkih djela s temom stvaranja hrvatske države i vojne pobjede nad okupatorima i pobunjenicima.

Drugo, zbog katastrofalnog obrazovnog sustava koji nimalo ne drži do temeljnih nacionalnih vrijednosti. Naša djeca ne znaju gotovo ništa o Domovinskom ratu, stvaranju samostalne i suverene Republike Hrvatske i političkim procesima koji su svemu tome prethodili.

Treći je razlog nešto što se dogodilo kad sam već počeo istraživati za knjigu o samoj vojno-redarstvenoj akciji Oluja. Naime, tada sam shvatio da postoji jako puno nepoznatih ili malo poznatih detalja koji su utjecali na tadašnja zbivanja. Baš na temelju toga i danas se nastavlja politička agresija na Republiku Hrvatsku, kako iz Srbije, tako i iz Slovenije. Kod nas je relativno nepoznat podatak koji su predstavnici UN-a javno izrekli, da je 1993. na okupiranim područjima živjelo oko 80 000 ljudi. Postavlja se pitanje kako smo mi onda mogli, navodno, protjerati 250 000 Srba s okupiranih područja.

Još je manje poznato da je 24. siječnja 1991. slovenski predsjednik Kučan s Miloševićem potpisao sporazum po kojem mu daje za pravo ostvariti ideju po kojoj će svi Srbi živjeti u jednoj državi. Taj je sporazum značio odobrenje za agresiju na Hrvatsku i BiH, iako je samo četiri dana ranije Kučan s Tuđmanom potpisao sporazum o suradnji u obrani u slučaju intervencije JNA.

Htio sam, dakle, da javnosti postanu još dostupnije činjenice koje govore da su nas namjerno vodili u rat misleći da će nas tako konačno uništiti kao narod. Mi Oluju jednostavno nismo mogli izbjeći. Nju su drugi planirali, koliko god sad žalili zbog toga.

Knjiga posvećena poginulim kolegama

Narod.hr: Kažu da „ono što nije zapisano, kao da se nije ni dogodilo”. Jasno je koliko je to važno u slučaju Domovinskog rata, jer bi bez vrijednih dokumentarnih materijala hrvatskih ratnih reportera, koji osim što su tada prenosili svijetu pravu sliku rata, danas bi teško dokazali mnoge činjenice. Vi ste svoju knjigu posvetili upravo kolegama – hrvatskim ratnim izvjestiteljima, koji su dali živote kako bi zabilježili i svijetu prenijeli istinu o Domovinskom ratu.

Objasniti zbivanja vezana uz nastanak države, a ne objasniti ono što se zbivalo u savezu komunista u doba SFRJ jednostavno nije moguće. Kad sam ušao u Hrvatski državni arhiv i zatražio mape s partijskom arhivskom građom, dočekala me obavijest da je na temelju ugovora između SDP-a kao sljednika Komunističke partije i Republike Hrvatske potpisan ugovor po kojem će to gradivo imati oznaku tajnosti još 30, a u nekim slučajevima i 50 godina ili više godina. Jedini način da razjasnim tadašnja zbivanja bili su novinski tekstovi. Tek tad sam shvatio koliko je naš novinarski rad zapravo važan. Mi smo svjedoci vremena. Zakopao sam se u stare novinske uveze i krenuo istraživati.

Knjigu sam posvetio poginulim kolegama jer oni su dali život za to da bi svjedočili o zbivanjima u ratu. Nažalost, iako je Republika Hrvatska imala snage dati braniteljski status brojnima koji zvuk pucnja puške nikad nisu čuli, neki od poginulih ratnih reportera i snimatelja, taj status nikad nisu dobili. Smatram da je to bila moja moralna obveza prema kolegama s kojima sam tih godina dijelio sudbinu. Zato u mojem životopisu na kraju i stoji da sam nositelj spomenice Domovinskog rata, posebnog priznanja 133. brigade HV-a za zasluge u obrani Otočca i da nemam formalni status hrvatskog branitelja. Jednom mi je netko rekao da sam trebao samo podnijeti zahtjev – nisam trebao i nikad neću. Ako država nema evidenciju o onome tko je bio spreman život dati za njezinu obranu ili za istinu o toj obrani i ako taj status branitelja takvim ljudima ne može dati jednakom brzinom i jednakim automatizmom kao što vam Porezna uprava blokira račun ako imate dug, onda to nije dobra država.

Oslobađajućom presudom generalima srušeni su lažni podaci o ubijenim i protjeranima

Narod.hr: Knjiga donosi i Sažetak presude Žalbenog vijeća Međunarodnog suda u Haagu u postupku protiv generala Ante Gotovine i Mladena Markača. To ste poglavlje naslovili “Nakon vojnog i pravosudni poraz”. Što je za Hrvatsku značila ta presuda – na vanjsko-političkom, ali i unutrašnjem političkom planu?

– Ta je presuda jedan od najvrjednijih dokumenata naše novije povijesti. Pogledajte ovu histeriju koja se diže iz Srbije oko naše proslave Oluje. Zamislite što bi tek bilo da je samo jedna osoba u Haagu osuđena zbog nekog zločina počinjenog u Oluji. Osim toga, ne smijemo zaboraviti da se u suđenju našim generalima pokušala nametnuti teza o postojanju udruženog zločinačkog pothvata.

Oslobađajućom presudom generalima Gotovini i Markaču srušena je teza o tome da je oslobađanje okupiranih područja bio zločinački pothvat, čime je u korijenu sasječena bilo kakva ideja o mogućoj srpskoj autonomiji u Hrvatskoj, što žarko žele oni koji su odbacili Plan Z-4, a danas galame protiv naše proslave Oluje.

Oslobađajućom presudom našim generalima rečeno je da su lažni podatci o ubijenima i protjeranima, a koje su prikupili HHO, Documenta i još neke navodno mirovne udruge. Ukratko, tom oslobađajućom presudom srušena je bilo kakva sumnja u to da je uspostava samostalne i na cijelom teritoriju suverene Republike Hrvatske ostvarena suprotno međunarodnom pravu.

“Nije problem što oni lažu. Problem je što mi šutimo.”

Narod.hr: No i uz sve dokumente međunarodnih institucija, te nakon presude Međunarodnog suda u Haagu i danas se ponovno pokušava krivotvoriti povijest i stvoriti nova mitologija. Posebno to dolazi do izražaja ovih dana gdje srbijanska strana, uz potporu srpskih udruga iz Hrvatske, ali i nekih hrvatskih nevladinih udruga plasira tezu o 250 000 protjeranih Srba za vrijeme Oluje. Vi u knjizi donosite dokumente koji to pobijaju.

– Srbi su zbog svoje sklonosti mitomaniji isprovocirali ratove koje su izgubili. Lakoća njihova igranja povijesnim podatcima, a posebno brojkama, nešto je što treba ozbiljno proučavati. Oni su agresiju na Hrvatsku pravdali pričom da je na području NDH 1941. živjelo 3 milijuna ljudi, od čega je do 1945., prema njihovim mitovima, milijun pobijeno. Tu je priču dvanaestorici ministara tadašnje Europske zajednice ispričao i Borisav Jović na sastanku koji je održan 29. svibnja 1991. u Beogradu. Istom je prilikom u nastavku rekao da i te 1991. izvan Srbije, na području BiH i Hrvatske živi tri milijuna Srba i da Srbija ne može dopustiti da raspadom Jugoslavije toliki broj Srba ostane izvan matične države. Jović nije ni pokušao objasniti kako je moguće da je između 1941. i 1945. pobijeno milijun Srba, što bi trebalo značiti da ih je ostalo samo dva milijuna i da ih je 1991. opet bilo tri milijuna. Kojom je čarobnom demografskom formulom to moguće?

Pogledajte ove brojke o navodno protjeranima u Oluji. Krenuli su s brojkom od 220 000, da bi za nekoliko dana bili na 250 000, a mislim da nije kraj ni onih 280 000 o kojima se govorilo na onom mitingu beogradskih studenata na kojem je srbijanski predsjednik Nikolić opet vrijeđao Hrvatsku. Nije problem što oni lažu. Problem je što mi šutimo, odnosno što im naša diplomacija ne odgovara i što oni u svijetu već nisu prikazani kao nevjerodostojni i nespremni za demokratsku Europu.

Narod.hr: Čemu se nadate prilikom ovogodišnje proslave Dana pobjede i domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja?

– Nadam se prevladavanju podjela i jačanju hrvatskog jedinstva. Nadam se da će se Hrvati barem taj jedan dan početi ponašati onako kako se ponašaju Amerikanci kad slave 4. srpnja ili Francuzi kad slave pad Bastille. Nadam se da će povodom nacionalnih vrijednosti, što Oluja nesumnjivo jest, raspoloženje javnosti biti takvo da nekim Frljićima, Jovićima, Documentama i sličnima neće ni pasti na pamet da baš tog dana vrijeđaju naše nacionalne osjećaje.

Izvor: Narod.hr

http://narod.hr/hrvatska/ante-gugo-auto ... -mi-sutimo

[EdgarFranjul]

D. Dijanović: Branko Vukšić i visokoprofitno poduzeće „antifašizam d. o. o.“

Objavljeno: 18. kolovoza 2015.

B. Vukšić prozvao Kolindu da propagira i reklamira fašizam

Zašto pravna država i represivni aparat žmire na sve učestalije propagiranje fašizma, zapitao se saborski zastupnik Branko Vukšić na konferenciji za novinare. Po njemu je ideologija jako važna tema jer određuje i uvjetuje ekonomiju, donosi HRT.

Vukšić kaže kako će "udbaši" i s ljevice i desnice nametati ideološke teme i u predizbornoj kampanji. Razlog tome je, kaže, jer dosad nisu riješili nijedan problem iz prošlosti.

Propagiranje nacizma s najviših političkih mjesta nije marginalna tema. Ako predsjednica reklamira koncert koji počinje sa 'Za dom spremni', to nije marginalna tema. Zbog čega onda mladi, plavokosi ljudi ne bi mislili da je koketiranje s fašizmom 'in'?", pita se Branko Vukšić.

Kad nemaš što pametno reći protiv političkog neistomišljenika, optuži ga za fašizam, staro je nepisano pravilo tzv. "antifašista" u Hrvatskoj kojima se u poduzeću "antifašizam d. o. o." sada pridružio i veliki ljevičar i ljubitelj skupocjenih modela naočala Branko Vukšić.


Vukšić je ovim napadom, doduše, pokazao kako je politološki i historiografski polupismen (ponajbolji poznavatelj fašizma, njemački povjesničar Ernst Nolte, pisao je da se ustaše ne može poistovjetiti s fašistima, a i površan poznavatelj povijesti znade da je nacistička stranka u Hrvatskoj u vrijeme NDH bila zabranjena), no negativno određivanje kao "antifašist" i zazivanje nepostojećih fašista (kad neprijatelja nema treba ga izmisliti) konstanta je u Hrvatskoj, budući da bi određenje "za što" su tzv. „antifašisti“ u Hrvatskoj pokazalo kako je mahom riječ o bivšim sljedbenicima boljševizma i jugoslavenskoga komunističkog totalitarizma.

Antifašistima se u Hrvatskoj tako nazivaju isključivo okorjeli staljinisti, boljševici i egzemplarni komunistički zločinci kao što je bio bjelosvjetski hohštapler Tito, dok se prešućuju istinski borci protiv fašizma kao što su bili, primjerice, otac Petar Perica, bl. Alojzije Stepinac, Edit Stein ili Maksimilijan Kolbe.


A primjer koji možda i ponajbolje ilustrira jugoslavenski „antifašizam“ činjenica je da su partizani prilikom ulaska („oslobođenja“) u Dubrovnik likvidirali - pored svih ostalih - i osam osoba koje su u dokumentima talijanskih fašista slovile kao opasni i dokazani antifašisti. Miroslava Bulešića - jednoga od potpisnika Spomenice koja je odigrala ključnu ulogu u priključenju Istre Jugoslaviji - komunistički su „antifašisti“ likvidirali kao psa. Riječ je o prilično ilustrativnome primjeru kako su od strane jugoslavenskih "antifašista" prolazili neboljševički borci protiv fašizma. U jednoj okružnici Oblasnog komiteta KPH za Dalmaciju iz rujna 1944. tako stoji: „ (...) ako je netko neprijatelj samo naše Partije, to nije dovoljan razlog za likvidaciju. To može dati suprotne rezultate. Ukoliko pak dolazi do likvidacije takovih elemenata, treba ih okarakterisati kao suradnike okupatora, ustaša i njihovih pomagača“. Zvuči poznato u današnjim, sada doduše političkim likvidacijama?

Zanimljivo je pritom da optužbe koje dolaze od strane domaćih "antifašista" u dlaku korespondiraju s optužbama srbijanskih političara (koji se mahom regrutiraju iz bivšeg četničkog miljea) o fašizmu u Hrvatskoj. I za velikosrpskog provokatora Vulina i za domaće uzgajatelje ustaških zmija i fašističkih aždaja Hrvatska je, naime, fašistička zemlja.

Proizvodnja nepostojećih ustaša i fašista u Hrvatskoj

K tome, ne treba zaboraviti i financijske razloge. Naime, kao što u Hrvatskoj postoje etnobiznismeni koji žive od potenciranja sukoba srpske manjine s većinskim hrvatskim narodom, tako postoje i profesionalni „antifašistički“ honorarci koji vrlo dobro žive od izmišljanja nepostojećeg fašizma u Hrvatskoj. Dakako, isti ti „antifašistički šintari“ koji konstantno love fašiste i ustaše, šute na četnički fašizam koji se manifestira u obliku oskvrnjivanja hrvatskih državnih simbola i rehabilitaciji četništva. Vukšić tako šuti da u Borovu Selu, mjestu pogibije hrvatskih redarstvenika, postoje spomenici četnicima, ali – kao profesionalni „antifašist“, koji dobro znade što je u Hrvatskoj isplativo – strasno i žarko napada pozdrav „Za dom – spremni!“ i pritom optužuje predsjednicu za reklamiranje fašizma.

Hrvate se je u vremenu prve Jugoslavije optuživalo da su komunisti - tada je to bilo najsnažnije diskreditacijsko sredstvo kojim se režim monarhističke Jugoslavije pokušao poslužiti i protiv Stjepana Radića-, a kasnije je, nakon Drugoga svjetskog rata, fašizam postao najbolji bič za nepokorne Hrvate koji bi samo i pomislili o vlastitoj državi. Neposredno nakon rata, u vremenu obračuna s "narodnim neprijateljima", ta je optužba služila kao "legitimacija" za fizičku likvidaciju. Danas služi za političku diskreditaciju. Zapravo, riječ je o modusu koji je preuzet od tzv. lijeve inteligencije koja je još za vrijeme prve Jugoslavije sve svoje protivnike – bez iznimke – proglašavala fašistima, pa su tako u njihovoj percepciji socijal-demokrati bili „socijal-fašisti“. To što su jugoslavenski „antifašisti“ kasnije bili u savezu s nacističkom Njemačkom i digli ustanak tek nakon što je Hitler napao SSSR, ta se činjenica, naravno, prešućuje od strane domaćih zaposlenika visokoprofitnog poduzeća „antifašizam d. o. o.“.

Pisac ovih redaka u jednom je članku na ovom Portalu pred nekoliko mjeseci zapisao da nas do parlamentarnih izbora čeka – kao na pokretnoj traci – proizvodnja nepostojećih ustaša i fašista u Hrvatskoj, državi u kojoj sve bitnije pozicije moći zauzimaju bivši komunistički i udbaški „funkcioneri“. Vladajući, kojima se očito pokušava prikrpati i veliki intelektualac Branko Vukšić, jednostavno ne mogu opravdati svoju nesposobnost i svoju anakronu političku platformu bez zazivanja ustaša i fašista protiv kojih će se oni, hrabri „antifašisti“, boriti u šesnaestoj neprijateljskoj ofenzivi. Scenarij je proziran, no u ratu „mi ili oni“ sva su sredstva dopuštena. Komunisti su, naime, oduvijek bili ljubitelji ne samo Staljinove glave i brkova, nego i Machiavellia.

Davor Dijanović

http://www.hkv.hr/izdvojeno/komentari/d ... d-o-o.html

[EdgarFranjul]

JOŠKO ČELAN

I nakon četvrt stoljeća nezavisnosti još nas tlače Srbijom i srpstvom!


Autor: Joško Čelan/ 7 Dnevno/ 14. kolovoza 2015.
Četvrtak, 20. Kolovoz 2015. u 12:00


Povod ovim mislima je nekakav navodni i glupi 'incident', koji je, nota bene, proizvela borbena Radmanova partizansko-četnička 'HRT' – to, naime, da, kako kažu, nije prenošeno intoniranje srpske himne prilikom proglašenja pobjednika na svjetskom prvenstvu u rusko-tatarskom gradu Kazanu. Čitanje reakcija tamošnjih medija očekivano sliči na opću medijsko-psihijatrijsku seansu.

Proslava 20. obljetnice slavne osloboditeljske „Oluje“ i sjećanje na velike događaje iz tih dana pokazala je da su Hrvati kroz povijest, kad je postojala makar i minimalna ravnoteža snaga, i te kako znali izaći na kraj sa Srbima na bojnom polju, što je oduvijek bilo područje najveće kušnje. No, ovo što se događa posebno ovih dana, ali i gotovo svih mjeseci i godina od nastanka nezavisne hrvatske države, svjedoči o tome da brojni i prekobrojni Hrvati jednostavno ne znaju mentalno izaći na kraj s njima.

Istina je da je velika većina i današnjih i jučerašnjih Srba – ali posebno njihova sadašnja neskriveno četnička vlast i elita – osim što je trajna prijetnja svim temeljnim hrvatskim interesima, istodobno i napasna kao svrab ili čak, što ja znam – srdobolja. Ipak, treba se konačno suočiti s istinom: oni to ne bi mogli biti da na ovoj hrvatskoj strani nemaju ne samo brojnu i fanatičnu četničku „petu kolonu“, sastavljenu – i to posebno zapanjuje – ne samo od etničkih Srba, već i od Hrvata. Pri tome su ovi drugi, Hrvati četnici, žešći i opakiji i od samih izvornih četnika!

Ipak, čak i takvi Hrvati četnici nekako su, da kažemo, zadana konstanta. Tako se kao pravi problem ukazuju brojni obični, čak i dobronamjerni Hrvati koji se ne znaju nositi sa sindromom „opsesije Srbijom i srpstvom“ – koji ih tlači evo i dan-danas, nakon četvrt stoljeća izlaska iz jugostrapije i života u koliko-toliko slobodnoj i demokratskoj hrvatskoj državi.

Srpsko ‘ludilo’ prema Jovanu Raškoviću

Povod ovim mislima je nekakav navodni i glupi „incident“, koji je, nota bene, proizvela borbena Radmanova partizansko-četnička „HRT“ – to, naime, da, kako kažu, nije prenošeno intoniranje srpske himne prilikom proglašenja pobjednika na svjetskom prvenstvu u rusko-tatarskom gradu Kazanu. Čitanje reakcija tamošnjih medija očekivano sliči na opću medijsko-psihijatrijsku seansu: varijacije se kreću od „čemu to, komšije“ do „besraman potez“. Miloševićeva desna ruka Ivica Dačić čak je u beogradskom Kuriru rekao da su i zbog ovoga „Hrvati sramota za Europu“.

Priča pak ovdje ne staje: srpski mediji prenose da se potom oglasio i zagrebački Večernji list, također s osudom, a onda i znameniti srpsko-britanski „čovek“ iz Josipovićeva kabineta Dejan Jović, također ogorčen što nije čuo srpsku himnu „Bože pravde“. Sam Radman se očekivano nešto ispričavao i obećavao istragu (događalo se i ranije da Srbi napadnu na svoje ovdašnje „korisne budale“ – tako su prije otprilike tri desetljeća, zbog tzv. slučaja Krcun, medijski nasrnuli na Miljenka Smoju, da bi na kraju sve završilo u ljubavi i bratimljenju).

Vrlo je moguće da se radilo o običnoj pogrješci, jer se u cijeloj ovoj priči otkrilo da je i dosad Radmanova Yutelica prekidala prijenose prije službenih proglašenja pobjednika i sličnog, ali stvar uopće nije bila u tome, nego u činjenici da Srbi i danas – nakon rata i četvrt stoljeća kakve-takve ljekovite daljine – smatraju da mogu određivati što će Hrvatska televizija prenositi, a što neće! Kao da bi, recimo, mene bilo briga je li bilo koja srpska televizija prenosila Čilićevu pobjedu na American Openu ili pobjedu Blanke Vlašić na svjetskim prvenstvima u Osaki 2007. ili Berlinu 2009. godine.

Srpska politika u tom smislu, posebno ovih olujno-jubilejnih dana, izgleda potpuno luda i šizofrena: s jedne strane, tamošnji četnički predsjednik Toma Grobar faktički prijeti novim ratom – a „hrvatski“ mediji to prikrivaju – a još mahnitiji premijer Vučić govori o mirenju i „zajedničkoj počasti“ žrtvama. „Srpsko ludilo“, o kojem je svojedobno prije tri desetljeća znalački i iznutra pisao Jovan Rašković, ipak ne treba uzimati zdravo za gotovo. Raškovićevo „ludilo“ je i tada bilo više bahatost i prijetnja, nego socio-psihijatrijska dijagnoza za kakvu se izdavala.

I, što je puno gore, često se pokaže da je to srpsko „ludilo“ puno darovitija i djelotvornija (veliko)srpska politika od hrvatske „europske uljuđenosti“, koja je nerijetko obična glupost, pokvarenost ili pak kukavičluk – ne samo elita, nego i nemalih dijelova naroda. Promislimo ponekad doista o stvarnom povijesnom i geopolitičkom ishodu velikosrpske agresije 1991.-1995. godine: Hrvati su doista herojski i obranili svoj „AVNOJ-ski kiflić“ i s razlogom se tom obranom i ponose, a vojnički su pobijedili i u BiH, ali politički nisu: Srbi, naprotiv, imaju etnički očišćenu i polupriznatu Republiku Srpsku, a Hrvati su za zasluge dobili podstanarstvo u be-ha džamahiriji, generale na dugim haaškim prvostupanjskim robijama i „tihi genocid“ koji je u tijeku.

Institucionalizirane velikosrpske provokacije

To „utucanje (veliko)srpstva“ Hrvatima u mozak je sustav – medijski prije svega, ali i svaki drugi. U Hanžekovićevu jugomasonskom – a odnedavno se javno govori i KOS-ovskom – Jutarnjem listu, postoje čak i „institucionalizirane“ rubrike i egzekutori velikosrpskih provokacija, recimo, novinarka Mirjana Dugandžija i njen privilegirani sugovornik Igor Mandić. Oni su i dan-danas, jamačno tempirano pred „Oluju“, 1. kolovoza – umjesto o ponovo povampirenom četništvu govorili o hrvatskoj „srbofobiji“, iako je i nesavršeni Haaški sud potvrdio kako genocidno završavaju srpske „pobjede“, recimo, u Vukovaru i Srebrenici, a kako hrvatske – Oluje i sve ostale. Srbima u bijegu ostavljani su koridori, a hrvatski general Stipetić govorio je na televiziji kako je neprijateljskom četničkom generalu nakon potpisa poraza ostavljao samokres i „pazio da ga ne ponizi“, dok su pobijeđeni Hrvati završavali s metkom u čelo na Ovčari i u konc-logorima po Srbiji. I opet ovakvi mandići i dugandžije Hrvate ne prestaju klevetati! Takve apologete velikosrpstva i klevetnike hrvatstva, na čelu s njihovim jugomasonskim gazdom, odavno je trebala preuzeti – ne kritička javnost, već nadležne sudske ustanove.

I umjesto da Hrvati u miru žive svoju krvavo stečenu slobodu, bave se sobom i svojim problemima, taj odvratni udbomasonski sustav stalno im „liferuje“ tone i tone „bratskih“ sadržaja i likova. Kad ovdašnjoj vladajućoj kasti ponestane domaćih izvršitelja, odjednom ovdje osvanu neke veličine iz „Regiona“ – bili oni pisci, filmaši, rokeri ili koje god već smeće bilo – koji hrvatskoj katoličkoj većini ne prestaju govoriti koliko je „ružna, prljava i zla“.

Dovoljno je, recimo, pogledati na forumima uz vodeće oligarhijske („mainstream“) medije, koliko se svakodnevice na nju izručuje mržnje – od „pete kolone“ iz Hrvatske, ali još više iz istočnog susjedstva – da bi nakon nekog vremena i ovdašnji ljudi u svome otporu, isprovocirani mržnjom i psovkama, počeli sličiti svojim neprijateljima. Sve to omogućuju, dakako, podzemni vladari svega, jer to histeriziranje društva jamstvo je njihove vlasti.

Čovječno i rodoljubno Malecovo rješenje

Sjećam se samih početaka – istaknutog hrvatskog ljevičarskog intelektualca Stanka Lasića. On je, naime, u vrijeme dok su po hrvatskim glavama padale granate – a tada se, opće je poznato, pamet svima naglo prosvijetli, samo što to kod mnogih kratko traje – rekao: „Srbi nama trebaju postati isto što i Bugari“. Tada je to zvučalo pomalo i radikalno, ali nije bilo baš precizno: jer, što fali Bugarima?!

Bio je, međutim, jedan još točniji iskaz jednog svjetski poznatog hrvatskog intelektualca, za koji mnogi ne znaju, ali ja znam, jer sam ga zabilježio u svome tekstu „Hrvati i Srbi: izvlačenje iz ‘bratskog’ zagrljaja“, objavljenom u tadašnjem političkom tjedniku „Glasnik“ od 28. rujna 1992. godine. Radilo se o glazbeniku svjetskog glasa, pariškom kozmopolitu, ali i jasnom i trijeznom hrvatskom rodoljubu Ivi Malecu. On je u Vjesniku od 16. rujna 1992. godine rekao – a ja, eto, podcrtao tada, a naglašavam i sada, jer nije izgubilo na vrijednosti, naprotiv.

„Previše je nesreće Srbija donijela mome narodu, previše uništenja i smrti“, rekao je tada Ivo Malec na Vjesnikovo pitanje o budućnosti hrvatsko-srpskih odnosa. „Žao mi je što ih moram tretirati kao što su Francuzi tretirali Nijemce 1945. godine… Za mene su mostovi srušeni, ostavljam drugoj ili trećoj generaciji da ih obnavlja Ja ih neću uspostavljati, nemam apsolutno nikakva interesa ni želje da ih obnavljam… Ja ne gajim nikakvo neprijateljstvo, ali moj ponos i, iznad svega, princip opstanka moga naroda toliko su pogođeni da ja ne mogu zaboraviti“.

Nevolja je u tome što ovo čovječno, razumno i rodoljubno Malecovo rješenje većinski katolički Hrvati jednostavno ne mogu djelotvorno provoditi, jer su gotovo sva sredstva i institucije za tu svrhu u rukama njihovih jugošovinističkih neprijatelja.

Dok ih se ne razvlasti Hrvatima nema ni boljitka, a dugoročno ni opstanka.

Novinar Slobodne Damir Pilić, ‘zastao u razvitku’ četvrt stoljeća

ŽIVLI TITO, KARDELJ i njihov eksperiment!

U medijskom krajoliku u Hrvatskoj ima svakovrsnih nadrealnih slučajeva, ali takvi kakav je novinar Slobodne Dalmacije Damir Pilić, doista su posebna rijetkost: čovjek koji je cijelu četvrtinu stoljeća jednostavno „zastao u razvitku“. Postoje, naime, cijele bulumente jugovića, mrzitelja hrvatstva i katoličanstva, prožetih ovakvim ili onakvim komunističkim atavizmima, ali u svakoga se nađe barem mrvica nove liberalne „političke ispravnosti“ ili pak nekog minimalnog prihvaćanja koliko-toliko nove demokratske stvarnosti. Neki su pak koliko-toliko svjesni anakronosti svojih najdubljih političkih poriva pa ih više ili manje uspješno pokušavaju prikriti.

Pilić je, čini se po svemu, jedan od rijetkih javnih djelatnika u Hrvatskoj kojeg se ama baš ništa nakon pada Berlinskog zida i propasti komunizma nije dodirnulo! General Gotovina je, recimo, zbog bijega od svojih progonitelja bio nekoliko godina odsutan iz Hrvatske i u jednom svom intervjuu rekao je da većina ljudi u Hrvatskoj nije svjesna koliko se zemlja samo u tih nekoliko godina promijenila. Damir Pilić je, koliko mi je poznato, svih ovih godina trajno živio u Hrvatskoj, ali je ipak ostao, čini se, trajno zamrznut u vremenu svoje adolescencije, što je pojava opisana u različitoj psihološkoj literaturi.

‘Dan ustanka naroda Dalmacije’

Tako je, u okviru napora njegove redakcije Slobodne Dalmacije na njegovanju partizanskih i komunističkih revolucionarnih tradicija, Pilić 8. kolovoza napisao tekst pod naslovom „Prvi solinski partizani“. Riječ je o tekstu kakav zacijelo nisam pročitao u četvrt stoljeća od pada komunizma: on jest ostao na razini svoje adolescencije, ali se istodobno misaono asimilirao s onom šačicom preostalih partizana i SUBNOR-aca, koji samo što nisu stupili pred Vječnoga suca. Istodobno, dakle, i star i mlad, ili, kako se to kaže – starmal.

Pilić je također sačuvao cjelovit rječnik onoga vremena – nema čak ni „antifašista“, jednostavno su, brate, na djelu „partizani“, koje ovi današnji ipak malčice nerado spominju, i narodni neprijatelji. Zaludu Jurčeviću i drugim hrvatskim povjesničarima sve one stotine knjiga, uzalud Bleiburške komemoracije, hrvatske i srpske knjige o Titu, posebno one iz njegova moskovskog vremena, za Pilića u prošlosti kao u njegovim pionirskim danima postoje samo „strani okupatori“ i „domaći izdajnici“ na jednoj, i slavni Titovi partizani na drugoj strani. Događaj o kojemu piše trebao bi se slaviti kao „Dan ustanka naroda Dalmacije“ (naroda u jednini ili množini?).

„Domaći izdajnici“ koji su nas „osramotili“ uradili su to „zauvijek“, a zapravo nisu – ta bi sramota bila „vječna i neizbrisiva“ da nije bilo spomenute „solinske mladosti“. Ima čak jedna riječ koju doista od tih vremena nisam čuo: „poražene snage“, koje se „puzajući rehabilitiraju“. Partizanski vođa Josip Broz, jedan od deset najvećih zločinaca 20. stoljeća – prema više zapadnih rang-lista – kaže, „najbolje je što je Hrvatska ikada dala svijetu“.

Hanžekovićev SOUR s nizom OOUR-a

Grad Solin, pak, „nije bio avangarda samo u Drugom svjetskom ratu, nego i poslije“. Ovdje slijedi prava pjesma u prozi: „Tvornica ‘Prvoborac’ upisana je u svjetske udžbenike borbe za radnička prava i slobode, jer je upravo tamo 29. prosinca 1949. godine osnovan prvi radnički savjet u bivšoj Jugoslaviji: upravo je iz ove antifašističke tvornice krenuo jedinstveni Kardeljev samoupravni eksperiment“. Njegovi zaposlenici bili su „prvi radnici u svijetu koji su sami odlučivali o rezultatima svoga rada“. Danas „djecu ne uče o tom prvom legendarnom radničkom savjetu“ – u kakvom zbog razmjerne mladosti Pilić nikada nije sjedio kad se, recimo, odlučivalo o novoj sistematizaciji radnih mjesta ili, ne daj Bože, o kadrovskim stanovima – već ih se „priprema za eksploataciju kapitalizma“.

I ne samo to, današnjim mladima je „pod krinkom patriotizma usađen nacionalizam“, pa oni, umjesto da „propituju kapitalizam“ „mrze Srbe“ – „umjesto da bude obrnuto“ (vole Srbe, a mrze kapitalizam). Nad Hrvatskom se „nadvija duh koji pokušava poništiti civilizacijska postignuća“.

Ostaje vječna tajna kako je ovakav mislilac prosperirao i u Feral Tribuneu gazde Georgea Sorosa, ali i u današnjoj Slobodnoj Dalmaciji antifašističkog i možda potajnog samoupravno-socijalističkog gazde Marijana Hanžekovića, trenutno zabludjelog utjerivača dugova hrvatske sirotinje. Ali, nikad ne reci „nikad“: možda još doživim, kao kod onih ekscentričnih milijunaša koji daruju svoju imovinu sirotinji, da gazda Hanžeković prezre sve svoje milijune, podijeli ih radnicima, svoja brojna poduzeća pretvori u SOUR s nizom OOUR-a, a Damira Pilića imenuje predsjednikom Radničkog savjeta, recimo, OOUR-a Izdavačka djelatnost. Već sam doživio čuda za, ne jedan, nego deset života, ali, iskreno – ne bi me iznenadilo da doživim i to.

I, za kraj, gotovo da zaboravim: Bože, budi na pomoći zemlji u kakvoj Damir Pilić ili netko njemu sličan – a ima ih! – može biti vodeći novinski komentator!

http://www.dnevno.hr/kolumnisti/josko-c ... vom-823898

[EdgarFranjul]

‘NE SPOMINJEMO SVE ŽRTVE JEDNAKO, komunistički režim gušio je od 1945. pa sve do Domovinskog rata’

Jelena Jakšić 23. Kolovoz 2015. Hrvatska


”Logično je da akutalna vlast, odnosno Milanovićeva partija nema interesa i ne želi kazniti sve komunističke zločine jer su upravo oni, nastavili slijediti njihovu politiku”, kazao je Ivan Tepeš, zastupnik u Gradskoj skupštini grada Zagreba i predsjednik Hrvatske stranke prava dr. Ante Starčević.

20. stoljeće obilježili su režimi koji su odnijeli milijune nedužnih ljudskih života, samo zato što su mislili i vjerovali drugačije. Milijuni žrtava diljem Europe upravo danas, imaju svoj dan, točnije Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima. Žrtava se prisjeća i Hrvatska, ali čini se, nekih više, nekih manje.

”Ne spominjemo se svih žrtava jednako. To je činjenica i HSP AS zajedno sa svojom domoljubnom koalicijom dolaskom na vlast, ovu će činjenicu itekako promijeniti. Upravo putujemo za Goli otok i obilježit ćemo među sobom Dan žrtava komunizma za koji se nadamo kako će već iduće godine biti spomendan na nacionalnoj razini”, kazao nam je Ivan Tepeš, zastupnik u Gradskoj skupštini grada Zagreba i predsjednik Hrvatske stranke prava dr. Ante Starčević i dodaje kako su nacizam, fašizam i komunizam bila tri jednako velika zla.

IVAN TEPEŠ: ”Hrvatskoj je potrebna lustracija!”

”Milijuni žrtava zbog tri režima diljem Europe, ali moramo primijetiti kako se žrtava nacističkog i fašističkog režima sjetimo u više navrata. Ove žrtve imaju Holokaust i Jasenovac, a što imaju žrtve komunistiških zločina? Upravo zato, inzistirat ćemo da današnji dan u budućnosti postane upravo Dan žrtava komunizma. Zašto? Sjetite se zvijezde petokrake na uniformama JNA koje su haračile po Vukovaru i Škabrnji. Zločini ovog režima započeli su 1945., a nastavili su se za vrijeme Domovinskog rata”, kazao je Tepeš i upozorio kako je vrlo jasno da aktualna vlast na čelu s SDP-om, nema interes za suočavanje i kažnjavanje komunističkih zločina.

”To je i logično jer na kraju krajeva, upravo su oni preuzeli njihovu ostavštinu i nastavili njihovu politiku. Volje nemaju i to je očito, suđenje u Munchenu opet nije njihova volja već zahtjev Europe tako da je Hrvatskoj potrebna lustracija i dolaskom na vlast, mi ćemo je provesti”, rekao je prvi čovjek HSP-a AS i ističe kako će se upravo za lustraciju, posebno zalagati.


Politički logor Goli otok je zloglasni logor na istoimenim otoku za jugoslavenske političke zatvorenike osnovan je 1949. po nalogu rukovodstva komunističke partije i države.

”Sljedbenici komunističke partije neće lustrirati sami sebe, ali to ćemo učiniti mi, nema oprosta za niti jedan zločin”, zaključuje naš sugovornik. Podsjetimo, lustracija u Hrvatskoj pojam je o kojem (barem za sada), ne postoji zakonska odredba. Iako je HSP ovaj zakon predložio u nekoliko navrata, oba puta bio je odbijen većinom glasova. Naime, upravo ovaj zakon spriječio bi nositelje nekadašnjih visokih dužnosti u komunističkoj partiji, tajnim policijama i UDBI u obnašanju visokih državničkih funkcija, odnosno općenito sudjelovanje u državnoj vlasti.


Hrvatska i Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima

Obilježavanjem ovog dana, Hrvatska se pridružila većini zemalja članica Europske unije u kojima se, na preporuku samog Europskog parlamneta potiče na promišljanje osjetljivih i kompleksnih pitanja zajedničke povijesti i njezina očuvanja.

Europski je parlament u svojoj preporuci naglasio da svaka zemlja vrijeme i način obilježavanja sjećanja na žrtve totalitarnih režima, prilagodi vlastitoj povijesti i tradiciji.

Upravo zato, Hrvatski sabor 30. lipnja 2006. godine donosi Deklaraciju o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnog komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945.-1990. (NN, 76/2006) u kojoj je navedeno da su totalitarni koministički režimi bili, bez iznimke, označeni kao masovna povreda ljudskih prava.

Sve do danas ne možemo govoriti o točnom broju žrtava komunizma na području bivše Jugoslavije. S brojem žrtava, nažalosti, igra se i spekulira ovisno o interesima i ciljevima.

http://www.zagreb.info/aktualno/hrvatsk ... rata/11883

[EdgarFranjul]

Bolje štetna istina, nego korisna laž
24 Kol



Ne vjerujem nikome, a ponajmanje „politički korektnima“, i onima koji prekrajaju povijest! Englezi i svjetska javnost u nebo dižu snajperistu jer je hitcima ustrijelio egzekutore ISIL-a, koji su htjeli odrubiti glave ocu i sinu. I to je u redu. Potpuno opravdano i u redu! Ali nije u redu što se šuti za 500.000 žrtava Bleiburga i Križnog puta. Nije u redu što se Jasenovac prikazuje kao Ustaški logor smrti, a logor je radio od 1945-1951 PUNOM PAROM kao srbokomunistički logor smrti u kojem su ubijani Hrvati, Hrvatice,Nijemci,Mađari ratni zarobljenici. O tome kada se povede riječ, prozvani izgube dar govora. Hm!…a znamo svi da je nakon rata SKJ na čelu sa SPC i Srbijom, optužio i nabacio na pleća Hrvatske i Hrvata brojku od 1.700.000 žrtava.Ovo je bilo umjesto uvoda.

Kada se povede priča o broju posmicanih Hrvata i uništavanju hrvatskih gradova, u Domovinskom ratu svi moćni lobiji se dižu na zadnje noge. Poznato?

Jasenovac jedna velika monstruozna laž!

Laž je oružje Sotone, a ono što smo čuli u Jasenovcu na tobožnjim komemoracijama S.Mesića, I.Josipovića i današnje predsjednice K.G.Kitarović je strašno i nepojmljivo za normalan hrvatski um. Toliko bestijalnih laži izrečenih na jedan jezovit, okrutan i hladnokrvan način, ne, to nikako ne može biti djelo čovjeka, to progovara Sotona. Sotona koja udobno živi od Hrvata i od njihove krvi, a udobnost joj je zajamčena sve dok se ne raskrinka ta njezina strašna laž o Hrvatima kao zločincima.

Lažno optuži da ne odgovaraš za zločine počinjene! – Bilo je i ostalo pravilo kojim se služe Srbski političari i Srbija!

Dakle od nekud su morale poći špekulacije, a to je upravo ova brojka. Pokolj na Bleiburgu je svima- Englezima i Srbokomunistima dao krila sa kojima su poletjeli, no taj let je kratko trajao- sve dok nije počela istina izlaziti na vidjelo. U Sloveniji postoji (doznao sam) problem je jer je u Sloveniji 600 masovnih grobišta…kada su komunisti likvidirali ljude, likvidirali su zajedno Hrvate, Slovence, Volksdeutschere, vojne zarobljenike.

…

Dakle umanjivati svoj Crimen koji su sami počinili, je stari sport Engleza, Srbokomunista, i Židova. Činjenica je jedna NEOSPORNA a to je da je Srbija bila prva JUDEN FREI, i da su te žrtve pripisali Ustašama. O kakvom se zločinačkom narodu radi dovoljno govori ovo da Srbi ne mogu pogledati u svoje lice i priznati sebi da su smeće od naroda, i iz tog straha i odbojnosti koju osjećaju prema sebi, optužuju one koje su najmanje krivi- a to su svi susjedni narodi sa kojima su dolazili u sukob. Od tud hrane svoje iluzije o velikosrbstvu, sv.Savi, koji je najvjerovatnije bio običan prljavi prota, jednako prljav po izgledu i retorici, kao Irinej, kojeg danas viđamo po Hrvatskoj, kao emisara i apostola politike: “Ko nas bre zavadi!?” Poglavaru SPC je nešto najnormalnije : Paliti, silovati, klati a prije svih ovih djelatnosti- DATI BLAGOSLOV, postrojbama četničkim i to riječima:”Sretno otišao, sretno se vratio!”

Ja ovo ne mogu prešutjeti, ne samo Srbima već BILO KOME, a pošto je uradak, prvi po redu o Jasenovcu (video) načinio Englez koji je najvjerovatnije učestvovao u pokolju na Bleiburgu, ostavljam ipak hrvatskim povjesničarima da kažu posljednju riječ. A od kud vjetrovi dolaze, čini mi se iz istog kraja, kao i odakle je potpisnik ovog videa koji ga je postavio na youtube.

Pogledajte video. Špekulacija Jasenovačkim “žrtvama” je počela odavno:

https://www.youtube.com/watch?v=h_Psj2nqYNw

Jer VELIKA je razlika između SPC i Katoličke vjere. SPC je sekta poput Sai Babe, Hare Krisna koje su direktno povezane sa Sotonskim obredima. Agresivna je i krvoločna, slično poput ISIL-a, jer niti jedna vjera na svijetu te ne može nagovarati i blagoslov davati za zločine koje čine u ime nečega-ideologije, vođe, a vjere ponajmanje ( bilo čega), a SPC je najlažljivija, najpodmuklija, sekta koja postoji na ovom svijetu.

Tko je Gavrilo Princip!? Bolesna budaletina koja je izazvala rat sa katasrofalnim posljedicama.

Nije li njegov “uradak” (atentat) bio povod za 1.svjetski rat!?

Nisu li Srbi započeli Domovinski rat!?

Nisu li Srbi započeli rat u Bosni!?

Nisu li Srbi započeli rat na Kosovu!?

Ne provode li Srbi i dalje ekspanzionističku politiku koju je Ilija Garašanin opisao u tzv-Načertanijama!?

…

U beogradskim konclogorima “Sajmište” i “Banjica” ubijeno je mnogo ljudi, više nego u Jasenovcu, a o tim logorima se uopće ne govori. A radi se o logorima u glavnom gradu jedne države. Pri tome je logor “Sajmište” bio “Judenlager”, dakle logor isključivo za Židove.Taj logor danas u Beogradu nije ni obilježen! I to izgleda nikome ne smeta. A iz njega, kao ni iz “Banjice” niti jedan Židov nije izišao živ! Logoraši su ubijani čak i po ulicama grada Beograda.

No bitno je da Ustaška guja živi u grudima Hrvata i Hrvatice, zar ne Josipoviću!?

…

Pa Nedićeva vlada i Srbska Pravoslavna crkva vjerovale su u Hitlerov novi svjetski poredak pa su činile sve da bi stvorili Veliku Srbiju u okviru tog poretka. S druge strane, već tijekom rata, a pogotovo poslije njega, stvaran je JASENOVAČKI MIT, kao osnova u dokazivanju tzv. genocidnosti hrvatskog naroda, kako bi mogli sakriti svoje djelovanje tijekom Drugog svjetskog rata. Da bi se mogao stvoriti JASENOVAČKI MIT kroz uvećavanje broja žrtava ovog logora za deset i više puta, moralo se ići i s uvećanjem ukupnih žrtava tijekom Drugog svjetskog rata.

Vukovar se sam porušio?

U Srebrenici je 8.000 Muslimana, izvršilo suicid?

“Zlo su činili susjedi nama i mi njima, ali mi u mnogo manjoj meri.”-reče patrijarh Irinej na Krku. A od zločina, krvoprolića, i zlobnih namjera se ne vidi niti Pravoslavlje niti raspelo.

Nije li to narod, “religiozni”, čiji prota sa “bradom do pupka” blagoslovi odrede “Škorpiona” prije počinjenja masovnih strijeljanja u Srebrenici!?

Pa koliko Srbima treba lekcija da bi naučili jedno osnovno pravilo-„…ako tražiš batine dobit ćeš ih!“

A Srbi i Srbija na čelu sa SPC ih traže stalno. I dobijaju ih. U jednako raspoređenim porcijama. Što se mene tiče ograda koju su Mađari podigli treba biti viskoga 3x više od berlinskog zida, i dobro izminirati polje iza zida a onome tko uspije prijeći ogradu, neka dobije 40 godina zatvora (minimalno) uz težak fizički rad.

…

A Bog neka oprašta koliko hoće, jer može i smije. Ja ne mogu i NEĆU. Hrvat sam. Osim toga, danas su TERORISTI ljudi, obični Domoljubi poput mene i Vas koji se bore, za istinu, govore i pišu ISTINU.“Politička korektnost” je u današnjem svijetu, postala važnija od ISTINE, moralna načela su izgubljena. Zakon se primjenjuje drugačije od slučaja do slučaja, to znači da nismo svi isti ispred zakona.

A sve dok mi plešemo na glazbu koja izvana dolazi i to od DJ-a koja na plesni podij uz prijetnje oružjem tjera silom čitav svijet, jer treba zaplesati u ritmu pjesme koja se zove-“6.000.000 žrtava Holokausta”, dotle i mi, čitav Hrvatski narod, plešemo uz taktove sablasnog srbo-komunističkog valcera”Jasenovac” kojeg su skladali sami sužnji Sotone!

…

Ne vjerujem onima koji tapšu Srbiju po ramenu i sokole ih u nakanama njihovim.

Za kraj bih citirao jednog vrhunskog hrvatskog intelektualca:

(početak citata) “Hrvatska je tvrdi dijamant na kojem će puknuti cijela masonska priča: referendum o zaštiti tradicionalne obitelji na kojem su Hrvati nedavno pobijedili, ujedno je svjetonazorni trijumf zakona Božjeg nad zakonom sotone.

Nacionalno biće nastoji se podijeliti i razoriti zato da masonerija zdrobi posljednju točku otpora u Europi i svijetu. Dok god postoji otpor svjetonazornim perverzijama, dotle sotona ne može nadzirati svijet. Masonerija mora slomiti Hrvatsku da ukloni svaku zapreku.

No, to im više ne može uspjeti, jer gdje je narod uz zakon Božji, tu je i Bog da porazi sotonu i njegove predstavnike. Sa geostrateške pozicije Hrvatska je važna točka, raskrižje ili Križ civilizacija, i tko nadzire križ najvažnijeg kontinenta, Europe, taj nadzire cijeli svijet.

Moraju pokušati slomiti Hrvatsku da bi se nadzor nad cijelim svijetom uredno proveo: to moraju učini sredstvima progona, ucjene ili rata i pomora. Što god se dogodilo Bog će biti s Hrvatima i pobjeda će biti ­ Božja.”(završen citat) Emil Ćić.

http://hrvatskoobrambenostivo.com/

[EdgarFranjul]

POZDRAV 'ZA DOM SPREMNI'

Panična nespremnost Predsjednice i HDZ-a za Dom pokazuje da slijede Josipovića u ratu s ‘ustaškom zmijom’

Autor: Marko Ljubić
Srijeda, 26. Kolovoz 2015. u 11:41

Koliko god Predsjednica i njeni umovi u brojnim sobama Pantovčaka misle da je ovakva inicijativa provokacija, toliko su i daleko više imali razloga pomisliti kako je to izraz povjerenja tih ljudi i djela hrvatskoga naroda

Munjevita reakcija Predsjednice i HDZ na zahtjev da se „Za dom spremni“ zakonski uvede kao službeni pozdrav Oružanih snaga može značiti puno toga. Možda Predsjednica i Karamarko vjeruju Nikoliću kada kaže da je današnja Hrvatska „Pavelićeva“, te da tisuće i tisuće „hrvatskih fašista“ u šumama i gorama, oštri kame i čeka pohod za „klanje srpske nejači“. Možda mi Hrvati i ne znamo koji smo gadovi, pa bi bilo razumno poslušati druge kad nas uvjerevaju da nam nema u gadostima ravnih. Na primjer Irineja. A može biti da predsjednica i Karamarko vjeruju ili imaju saznanja o „ustaškoj zmiji“ koju je Josipović promovirao u Izraelu.

Može biti sve navedeno, ali vrlo vjerojatno nije ništa od toga.

Radi se puno vjerojatnije o temeljnom nedostatku nacionalnoga samopoštovanja i državničke vizije.

Ta šizofrena situacija oko „Za dom spremni“ koji je bez obzira na povijesna tumačenja bio poklič hrvatskih vojnika u obrani zemlje od srpskoga agresora i samim time zavrijedio dostojan odnos hrvatskoga naroda, mora se prekinuti odmah. A ovo što radi Predsjednica države, zapravo samo legalizira velikosrpske nasrtaje, koji, nemojmo imati iluzija, neće stati niti uopće staju na „Za dom spremni“, jer snagama koje politički kriminaliziraju taj poklič, ne smeta ni Luburić ni Pavelić – nego sve hrvatsko i sve što pokazuje samopoštovanje i dostojanstvo, a sve zajedno pod jednim imenom – hrvatska državnost i sloboda.

Zar je to nekome razumnom potrebno objašnjavati?

Više sam puta, i ne samo ja, pisao o varljvosti izvanjskih manifestacija u hrvatskoj politici. Lijepo je ali i potencijalno varljivo, izbacivanje biste zločinca iz Ureda predsjednika države, lijepo je vidjeti Predsjednicu u Crkvi kako sudjeluje u misi ne samo kao protokolarni promatrač. Ali, kako je stalna slika iz crkve i Bandić koji se pričešćuje gdje god tko ponudi hostiju bez policijske kontrole, otprilike vjerodostojno kao što bi drpio sendvič iz Ramine ruke i progutao ga bez da trepne, ta slika je upozorenje da puno toga nije onakvo kakvim vidimo, ili bar isključivo tako. To je percepcija, jednom ovakva, jednom onakva, ali nikada sama po sebi dovoljna. Javnu percepciju HDZ-a i Predsjednice uveliko određuje i ovakva neotesana reakcija na zahtjev tisuća ljudi, među kojima su mnogi ugledniji nego što će oni ikada biti u poslovima kojima se bave. S tom razlikom, što svaki taj čovjek, potpisnik ove Peticije ima pravo biti i glup, s njim se ne mora složiti, ne mora se ni odobravati njegove zahtjeve ali – mora ih se poštovati.

Ne može biti provokacija zahtjev jednog akademika Pečarića za uvođenje „Za dom spremni“ u zakonodavstvo RH, a ne biti provokacija tisuće simbola komunističkog poretka ili živih velikosrpskih spodoba zaštićenih državnih poretkom na svakom koraku u Hrvatskoj.

Ured Predsjednice je inicijativu za rehabilitaciju pozdrava „Za dom spremni“ osudio i to na višestruko neprihvatljiv način.

Prvo, izjavu su emitirali preko Tportala, što je nakon nastupnih intervjua Kolinde Grabar Kitarović u izdanjima EPH više nego znakovito. Ako sa svim analitičarima u svom Uredu, Predsjednica misli da je izbor medija za emitiranje poželjnih poruka nebitan, onda se u Americi na koju se furaju, ili sve potpuno promjenilo i iščašilo, ili oni nemaju blage veze ni o čemu. Ili, zapravo, osokoljeni općim nacionalnim oduševljenjem na svakom koraku, koje se ljetos moglo opipati, misle kako su najednom postali – sveti. Ne znam jesu li ikada čuli za veličanstvenu mudrost pokojnoga Petra Miloša, kojom je upozoravao Matu Bobana da je političaru najopasnije postati svetac, jer u tradiciji hrvatskoga naroda je uz štovanje i – beštimanje svetaca. Nitko neće opsovati ni Pupovca, ni Mesića, ni Josipovića, jer u hrvatskom narodu ne vrijede koliko crno ispod nokta, niti će netko, koliko god bio pijan susjedu opsovati recimo Budu Lončara.

Kako se od svetaca najviše očekuje i moli im se, najviše i stradaju u nevoljama onih koji mole.

Izraz je, ili nevjerojatne nesenzibilnosti ili nevjerojatne bahatosti, poručiti ljudima koji su uputili i potpisali tu peticiju da je to što su tražili “neozbiljno, neprihvatljivo i na razini provokacije”.

Moguće je da je moglo sve to skupa biti politički ozbiljnije, jer je dvojbeno je li peticija trebala ići na adrese Predsjednice države i HDZ-a, pogotovo što je HDZ oporbena stranka. Moguće je da je trebalo poštivati adrese barem po funkcijama koje znače realnu moć. Moguće je da je bilo oportuno sačekati sa sličnim inicijativama radi prevažne inicijative koju su inicirali Pečarić i Marušić, a na koju šuti više od mjesec dana Predsjednica, iako je inicijativa temeljni imperativ za početak rješavanja svih problema Republike Hrvatske danas. Ali, ima li tikvana u Hrvatskoj koji uistinu misli da je realno i ozbiljno takav zahtjev poslati Milanoviću i Vesni Pusić?

Koliko god Predsjednica i njeni umovi u brojnim sobama Pantovčaka misle da je ovakva inicijativa provokacija, toliko su i daleko više imali razloga pomisliti kako je to izraz povjerenja tih ljudi i djela hrvatskoga naroda. Možda se samo o tome radi. Pozdrav „Za dom spremni“ je zbog svoje nedavne povijesne krstionice, kada je snažno podizao moral, značio prepoznatljvost stotinama tisuća mladića na prvim crtama protiv brutalnog zločinca, zbog svoje prihvaćenosti u hrvatskome narodu, makar ga koristio Pavelić, zaslužio bar trunku poštovanje. U konačnici, hrvatskoj suverenosti nikada ne može biti opasnost Pavelić, koliko Tito ili neprijateljska Srbija, a i Srbiji i Titu se daju nevjerojatne satisfakcije van svakoga razuma i logike. Zbog toga je priklanjanje osudi i kriminalizaciji „Za dom spremni“ izravno stajanje na stranu sila koje nikada nisu prihvatile hrvatsku državnost.

Osobno sam vrlo skeptičan prema svakoj političkoj inicijativi Mladoga Jastreba, jer je svojom postratovskom karijerom, a pogotovo političkom, pokazao da nema nikave političke vrijednosti ili idejne konzistentnosti. Njegovo vrludanje sa stotinu političkih inicijativa, stranaka, strančica, lista i pokušaja uvaljivanja u Sabor neodoljvo podsjeća na notornoga Branka Vukšića, bivšega polukomesarskog komentarora Nove TV na njenim početcima, bivšega laburista i svega i svačega, dok se nije uvalio u Sabor na bezimenoj listi laburista.

Tragikomična je Borkovićeva reakcija da vjerojatno Predsjednica nema ništa sa ovim priopćenjem Ureda!? Tipična komunistička floskula, koja nije znak pripadnosti nekakvoj partiji, već mentalitetu, koji je od notornoga zločinca Tita radio sveca, svaljujući golemo društveno zlo na njegove suradnike, a svaku utopiju ili nekakav uspjeh vezao za njegovu svetost.

Koga briga je li ured sam nešto uradio ili nije? Utoliko gore po Predsjednicu ako ona nema ništa s ovim priopćenjem, to je potpuno delegitimira kao sposobnu državnicu i političarku. Ona je ured i točka.

Iako ne mislim da je pozdrav „Za dom spremni“ u ovom trenutku ključna odrednica ili simbolika oko koje se mora razvrstavati hrvatski narod, ima tisuće važnijih stvari, ali upravo zbog sveprisutne ustašizacije svega i svačega u zemlji, koju beskrupulozno provodi velikosrpska politika i peta klona u Hrvatskoj, vodstvo države bi moralo imati daleko više senzibiliteta za ovakav zahtjev. Prvenstveno zbog toga, što se i na taj način zauzima pozicija na kojoj se velikosrpskoj agresiji koju samo idioti ne vide – mora reći dosta. Osobno mislim da bi to mogao biti, upravo pozdrav „Za dom spremni“ i da bi bilo znakovito harangi koja se vodi protiv hrvatskoga naroda kazati upravo na tome – sada je dosta. Jednako kao što mislim usprkos paničnim reakcijama inače mudrih ljudi koji mi ovih dana govore kako bi pozdrav „Za dom spremni“ pokrenuo nekakvu opaku židovsku kampanju protiv Hrvatske, da mi nikada nismo imali problema sa Židovima, već s onima koji su svoje besramne osobne i nacionalne ciljeve u nedostatku vlastite argumentacije često branili nekakvom židovskom opsesijom hrvatskim ustašlukom. Dajte molim vas!?

Negdje se mora zauzeti čvrsta pozicija, a braniti se stalno i to na najvišoj razini od besmislenih optužbi koje dnevno proicira velikosrpska kuhinja, je izraz nemoći, nedostatak kulture državnosti i ponajprije državne odlučnosti i povjerenja u svoj narod. Bio „Za dom spremni“ navodno ustaški ili ne, današnja Hrvatska i na razini simbolike mora agresorima pokazati da ćemo samo mi odlučiti što je nama prihvatljivo i da nitko nema mogućnosti nametati hrvatskome narodu prihvatljive matrice ponašanja. A pogotovo netko tko je do vrata u neopranoj hrvatskoj krvi.

Upravo zbog toga se nije smjelo osuditi ovu inicijativu, pa čak iako ju se možda nije moglo prihvatiti kao programsko načelo.

Priopćenje HDZ-a je pogotovo skup idiotskih fraza koje samo pokazuju da ti ljudi i taj vrh u ovom trenutku računa na činjenicu da pred političkim propalicama i počesto običnim izdajnicima kojima obiluje aktualna vlada i državna uprava, svatko može biti – poželjan. Mogli bi se prevariti.

Nije fora biti bolji od Marasa, Matića i sličnih političkih nakaza, nije fora u bilo kojoj suverenoj državi i naciji biti veći domoljub od Vesne Pusić, jednako kako nije bila fora pravdati nedostatke svih mogućih sloboda u bivšoj državi usporedbom s neslobodama u Albaniji ili Rumunjskoj.

„Suvremena hrvatska država temelji se na Domovinskom ratu. Hrvatska vojska ima svoje pozdrave koji odražavaju domoljublje i zajedništvo proizašlo upravo iz Domovinskog rata, a to su “Domovini vjerni” i “Pozdrav domovini” – mudruju u HDZ-u. Pa nastavljaju davati „očinske“ savjete naciji : ….tešku gospodarsku situaciju, pad životnoga standarda, iseljavanje velikog broja mladih, zajednički trebali okrenuti rješavanju pitanja važnih za budućnost naše Domovine.“

Hrvatska vojska ima svoje pozdrave, a te pozdrave je kao i sve zakone, kao i sve što Oružane snage danas čine donio zakonodavac. Taj zakonodavac u današnjoj Hrvatskoj počiva ne izrazito invalidnom temelju, jer je izbornim manipulacijama gotovo polovici Hrvata onemogućeno biranje i sudjelovanje u izbornome procesu. U takvim okolnostima više od tri milijuna Hrvata izjednačeno je s nekoliko tisuća najradikalnijih Srba u Hrvatskoj, sve od reda bivših pripadnika agresorske paradržave RSK, koju u miru predstavlja Milorad Pupovac.

Dakle, takav zakonodavac je donio vojsci „njen“ pozdrav. Vojska po definiciji nema niti smije imati nikakvu samostalnost, u njoj nema ništa „njeno“, izuzev baštine, koja u ovoj vojsci jedino smije i može biti baština slavnih ratnih brigada iz Domovinskoga rata. A u toj baštini „Za dom spremni“ zauzima časno i slavno mjesto. Vojska dakle ima ono što joj država ozakoni, pa je tako i postroj Oružanih snaga mogla organizirati Vesna Pusić, iako je cjelokupnom svojom karijerom činila sve da ne bude ni Oružanih snaga ni hrvatske države. Ali vojska ima i ono što svaki vojnik nosi iz obiteljskoga odgoja, svoga sjećanja i povijesti svoje vojne postrojbe. To nitko ne može ni kriminalizirati niti treba ozakoniti, a upravo je to uz nacionalno vodstvo preduvjet potencijalnih ratnih pobjeda. Čovjek se mora pitati, bi li ovakvo nacionalno vodstvo sa takvim senzibilitetom prema osobnoj baštini hrvatskih vojnika i pobjedničke vojske iz DR, moglo povesti ove oružane snage u pobjede?

Budalaštine koje javno spominje HDZ samo su izraz nevjerojatne nesposobnosti, nemoći i nedostatka svake vizije i osjećaja za aktualni trenutak u zemlji.

Složenost situacije u Hrvatskoj upravo obavezuje HDZ da kao alternativa ovim protuhama na vlasti, ponudi rješenja. Koja?

Ima li bilo što što su do sada istakli, pa i u ovom priopćenju, što ne može ponoviti ili izvaliti Maras, Mrsić, Matić, Pusić, što neće svakodnevno trubiti Grčić? Zar je netko od njih ikada čuo da nisu za budućnost, za blagostanje, za demokraciju, za razvoj? Pa i Pupovac je za to. Samo, o predznaku se radi, a to nije nimalo nebitno.

Taj predznak je uvjet svih uvjeta, koji jednom čovjeku daje ime, jednom narodu zajednički duh i prepoznatljivost, jer da se se stvari u životu svode samo na blagostanje, onda ni jedan jedini čovjek na svijetu ne bi svoje određenje tražio u korjenima ili pripadnosti naciji, već kancelariji u kojoj ostvaruje egzistenciju.

http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/p ... jom-825224

[EdgarFranjul]

KAKO UDBAŠKA DESNICA IZJEDNAČUJE HRVATSKU PREDSJEDNICU I MILANOVIĆA


U Hrvatskoj ima puno političkih bedaka. Ali je najgore kada i ono dobro idemo poništiti. Zašto je za hrvatsku desnicu Kolinda postala ‘ljevija’ od Josipovića? Iz čistog neznanja, hrvatskog jala i prosrpskih glasila.


Već odavno znamo da je babićev Index filijala srbovanja, nije bolje niti u Jutarnjem listu, bez obzira tko je vlasnik, tamo Lovrićka, obožavateljica srpskih tenkova i još deprimirana Pavić nakon oslobađajuće presude Gotovini jadikuju nad srpskom sudbinom, a meta je Kolinda. Ona je kriva što Milanović 4 godine nije ništa radio, osim što je obilazio ljubavnicu zrakoplovom i helikopterom. Ona je kriva i udbaškoj desnici u Dnevno hr. Čak bi se reklo da ova desnica je više zla donijela u politički kaos od klasičnih srpskih glasila u Hrvatskoj. Zašto? Zato što ima izuzetnih domoljubnih vijesti, ali borbom protiv Kolinde ipak pokazuju svoj udbaški karakter. U njihove zamke uskaču i naivni domoljubi.


Zato što nije dala potporu inicijativi “Za dom spremni” gurnuta je uz bok sa Milanovićem. I to vrište budale na desnici. Kojoj desnici? Na desnici vidim jedino Keleminca. On protestira, drugi ili se skrivaju iza HDZ-a ili odlaze na konzultacije Mesiću. Ostali ispijaju kave po salonima, dobro žive, pojavljuju se na promocijama knjiga i baš su nizašta. Ne protestiraju, već namjerno uništavaju desnicu. I zato četništvo u Hrvatskoj jača. I tko proklamira takve desničare? Dnevno hr. i Tjedno hr, još većeg marginalca u medijima, nekog tragikomičnog Stjepandića, koji je sebe proglasio Obamom iz Dubrave (https://www.youtube.com/watch?v=pPF1u21k1vc), iako više liči na sjebanog Gillana iz Deep Purple. Samo je pitanje jel taj potrčko takvih desničara uopće čuo za tu vrstu muzike… Oni su marginalce na desnici napravili zvijezdama, jer su i sami marginalci .
I naravno kad u medijima prevladava takva jedna debilana, kvazi desničari uredno bljuju svoje gluposti po narodu. Neki Miljak, neki Srb, neki još manji marginalci urlaju o pozdravu ‘Za dom spremni’, ali stvarno ne poznam niti jednog ustašu sa crvenom knjižicom da je 1941. godine vikao ‘ Za dom spremni’. Nisu imali crvene knjižice. I sad takvi ljudi sa crvenim knjižicama su desničari, a Kolinda je postala partizanka.


Licemjerje hrvatskog naroda

Odjednom pišu svakakve spodobe da ih je izdala. Izabrali smo Kolindu da bi svi vikali ‘za dom spremni’?


U četri godine rada do dolaska Kolinde nisam čuo niti Josipovića niti Milanovića da su išta poručili slično srpskim zločincima Vučiću i Nikoliću kao što je to ona učinila u Kninu. Vrlo jasno je rekla da je dosta srpskih laži, a tako je rekla i Pupovcu i svoj parazitskoj žgadiji. Ona je maknula zločinca Tita iz ureda. Naše muškarčine su šutjele 4 godine.


Što se tiče ekonomije, prozvala je vlast za nerad. To jedan Josipović nikada nije napravio. RBA zadrge su kriminal nad kriminalom, koji je tolerirao predsjednik Josipović, iako je njegova žena doktorirala na bankarskim otimanjima imovine. Milanović i Cvitan znaju za taj problem, ali ne poduzimaju ništa i time ruše ustavopravni poredak. Kolinda Grabar Kitarović je stala uz narod protiv banaka.


Milanović ne može stati uz narod jer se zadužio u udbaškoj banci u Frankfurtu- LHB banci. Jesmo li manje desno kao portal, kako nas udbaška ekipa u novinarskom društvu proziva, jer smo dali jednom ljevičaru Kajinu podršku u svezi rješavanja te monstruozne prevare?
Nije li krak LHB banke i RBA zadruga neka veza? Nisu li prevaranti komunisti? Potpuno je logično da udbaška hobotnica koja je krala Jugu sada to radi i u Hrvatskoj. I to rade od sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Niti Tito ih nije mogao zaustaviti. To je istina. Nitko.


Danas ta ekipa ucjenjuje političare, privrednike i kupuje njih nekretninama i novcem. Zato jednako smeta Kolinda Babiću, koji je izvarao državu, kao i Dnevnom hr., čiji vlasnik je najveći porezni prevarant u državi. Tko bi držao jednog prezaduženog ‘desničara’ da nema računicu u njemu? Niti je on desničar, niti su kvazi pravaši desničari, pa prema tome neka ne bacaju ti bivši crveni kamenje na Kolindu.


Politika je stvar mogućeg. Pozdrav ‘ za dom spremni’ sigurno sada nije moguć u ovoj EU, što je primjer Šimunića najbolje pokazao. Sa gnušanjem je EU na njega gledala. I tko nas je najviše hranio tim pozdravom u medijima? Dnevno hr.


Svaki put kada bi trebali dići nakladu seruckalo se o tome. Uzmite broj članaka i to je enorman broj članaka. Stotine i stotine članaka. Ispada da samo o tome pozdravu sve ove godine raspravljamo. Za razliku od njih tzv. desničara, naš portal nije imao niti jedan članak o tome, jer nismo htjeli potpirivati nešto, za što nema političke osnove. I to će vrijeme pokazati da smo u pravu. Iako jedan klaun Pernar svugdje baš nas predstavlja kao ustaški portal. Nakon podmetnute svastike na Poljudu od strane srboudbaša, EU će jedva dočekati ‘Za dom spremni kao pozdrav’ i proglasiti nas fašističkom zemljom. Upravo ono što Srbi pričaju, svi smo mi ustaše. Na kraju će biti ‘istina’ ; Srbi nakon svih klanja što su učinili biti će u pravu, da su klali iz straha. Stari hrvatski pozdrav ili ne, nema mogućnosti biti prikazan na povijesni način .


U principu udbaške zvijeri i ubojice ovom inicijativom vračaju se u igru i jasno će prikazati sebe i crvenu zvijezdu kao nešto progresivno.


Hrvatska elita koja se stavila na čelo ove inicijative, predvođena hrvatskim profesorom sa beogradskog sveučilišta, čini veliku štetu naciji, dok Kolinda Grabar Kitarović procjenjuje realno. Nije trenutak niti politička situacija za ovakve ideje.


Hrvatsko licemjerje broj 2


Zbog čega toliko po facebooku viđamo taj pozdrav, a ne smeta nas broj četnika u našoj policiji? Možemo urlati koliko god želimo ‘Za dom spremni’, ali državu nam vode Srbi, posrbice, kulturom nam vladaju Srbi, a spomenici Tuđmana sliče na spomenike nekom komičaru.

Kakve to ratne pokliče izgovaramo, kada smo potiho okupirani. Vičemo ‘za dom spremni’, ali lustracije nema. Manolić, Mesić, Lončar vode zemlju, a Kolindu ismijavaju. Pita li se netko što će se dogoditi ako ovakva nakaradna i udbaška desnica se odrekne Kolinde? I ono malo jada na desnici neće razlučiti razliku između Kolinde i Milanovića. Za to služe oni koji Tuđmana prikazuju istim kao Miloševića. Na kraju neće biti nikakve razlike između nas i Srba i postati ćemo katolički Srbi.


Velika je razlika između Kolinde i Milanovića, ona nije osvetoljubiva, a inicijativi kvazi desničara je rekla svoje. Da je imalo pameti u glavama, poslije Poljuda ne bi bilo dolijevanje ulja na vatru. Kao da netko stalno i namjerno lude srpske političare namjerno vraća u igru. Ili svastikama ili pozdravima.


Igor Drenjančević/hop.hr

http://hu-benedikt.hr/?p=43597

[EdgarFranjul]

RIJEČ GLAVNOG UREDNIKA


Što to Pupovac i SANU prodaju ‘tupavim Hrvatima’ i svjetskim politikama?


Autor: Nikica Gović / 7Dnevno / 28. kolovoza 2015

Petak, 28. Kolovoz 2015. u 10:02

Sukladno Memorandumu II, povezivanje Oluje s Jasenovcem element je koji sustavno ubacuje službeni Beograd i Pupovčev SNV, čime poistovjećuju Hrvatsku s NDH. Ocrnjuju državu na čijem su tlu podigli oružanu pobunu na krilima Miloševićeve velikosrpske agresije i zamjenom teza hrvatski narod i prohrvatski orijentirane političare optužuju za stigmatizaciju Srba...

Milorad Pupovac nakon cijele gužve koja se stvorila nakon što ga je voditeljica dnevnika Nove TV Romina Knežić pristojno upozorila da je u 2015., a ne u 1945. godini, se ipak svrstao i na trenutak pokazao svoje pravo lice, koje samo slijepac u Hrvatskoj može ne vidjeti. U pokušaju postizanja ”kontrole štete” koju su Pupovcu proizveli upravo njegovi jugo-novinari dižući tenzije nakon intervjua na Novoj TV i okomljujući se na voditeljicu hrpom glupe patetike, patetičnih ”otvorenih pisama” – ali bez argumenata – Pupovac je postigao kontraučinak. Još više se legitimirao u svojoj velikosrpskoj priči. Za ”kontrolu štete” bila je zadužena, a tko drugi nego N1 televizija, koja se predstavlja k’o ”srpska franšiza CNN-a”. “Kad bi se naša predsjednica ogradila od uzvikivanja ‘Za dom, spremni’ i ‘Ubij Srbina’, onda bih se i ja ogradio od izjava predsjednika Nikolića” – izjavio je Pupovac i potom je, u trenutku shvativši što je izgovorio, dodao: ”Ne slažem se s predsjednikom Nikolićem. Već sam jedanput i više puta to rekao”. Ako se ne slaže s Nikolićevim izjavama da je ”Vukovar srpski grad” ili da u Srebrenici ”nije počinjen genocid” i slično , kako onda može uvjetovati Predsjednici da se prvo ona ogradi od izjave ”Za dom, spremni”, nakon čega će se on ograditi od Nikolića? Pupovac je tom izjavom upao u još veću kontradikciju. Legitimirao je, zapravo, da je Tomislav Nikolić njegov predsjednik, što dokazuju i sva izvješća SOA-e, koja brižljivo prati i bilježi Pupovčeve česte odlaske u Beograd, njegova ”minglanja” po raznim ministarstvima gdje prima instrukcije što i kako dalje. Milorad Pupovac i njegovo Srpsko narodno vijeće, kao i stranka, su posve precijenjeni. Zoran Milanović jako griješi što s njima ”balansira” računajući na glasove Srba u Hrvatskoj. Jer glasovi koje dobivaju Pupovac i njegovi su minorni i nikome ne mogu biti osigurač za izbornu pobjedu.

Pupovac ne predstavlja većinu Srba u Hrvatskoj

Većina Srba u Hrvatskoj ipak svoj glas daje hrvatskim političkim strankama, uglavnom lijevima, i Pupovca ne smatra svojim političkim predstavnikom. Pupovac i ”ekipa” iz Srpskog narodnog vijeća ponajprije dobro žive od svog ”etnobiznisa” i od novca hrvatskih poreznih obveznika. Vesna Pusić na početku mandata Kukuriku vlade, uz nevoljki pristanak premijera Milanovića Pupovcu je dala mjesto predsjednika Odbora za vanjsku politiku Hrvatskog sabora, čime je Pupovac postao visoki dužnosnik hrvatske države, i to na poziciji s koje može sve bitne informacije prenositi u Beograd, a i provoditi kontrolu određenih za državu vrlo važnih stvari – kao što je izbor i imenovanje hrvatskih diplomata, jer svatko od njih nakon što su predloženi mora dobiti ”zeleno svjetlo” Odbora za vanjsku politiku.


Pupovac se u biti slaže s Tomislavom Nikolićem, koji je njegov predsjednik. Pupovčeva predsjednica nije Kolinda Grabar Kitarović, koja – nota bene – nikad nije veličala pozdrav ”Za dom, spremni” niti skandiranja ”Ubij Srbina”. Skandiranja te vrste nisu pristojna niti prihvatljiva, ali nisu nepoznanica na stadionima i raznim, uglavnom ”nacionalcentričnim”, skupovima diljem Europe i svijeta (Italiju bi po tome već sto puta trebalo proglasiti Mussolinijevom državom). Takve skupine zapadna društva nazivaju ”subkulturnim” i imaju zakone koje u tom slučaju provode.


Kao i Hrvatska uostalom, i gdje bi završili Renzi ili Merkel ili belgijske i nizozemske krunjene glave i njihovi premijeri itd. kad bi se javno ograđivali i ispričavali za ispade u Hamburgu, Rimu ili Antwerpenu. Za to postoji ono što je temelj demokracije – a to je vladavina prava. Predsjednica Kolinda Grabar Kitarović je, osim toga, peticiju kojom se od nje i predsjednika HDZ-a traži da prihvate pozdrav “Za dom, spremni” u HV-u (a ne od Hrvatskog sabora, što je u startu glupo i nelegitimno od strane autora peticije) nazvala ”neozbiljnim apelom koji ni ne zaslužuje službeni komentar”.


Predsjednik Tuđman, podsjećam, na kojeg se svi “kunu”, se strogo protivio pozdravu ”Za dom, spremni”, nazivao ga je štetnim za mladu hrvatsku državu i taj pozdrav se nikad nije rabio, osim možda u početku isključivo i samo u HOS-u, u Hrvatskoj vojsci tijekom Domovinskog rata. HV, danas moderna vojska, taj pozdrav nikad nije rabio. Naklapanja o starom povijesnom pozdravu koji označava domoljublje Hrvata su suvišna i nepotrebna i njegovo vrednovanje je posao povjesničara, a ne biskupa Pozaića i Košića, kojima se pridruži poneki akademik. Taj pozdrav je kontaminiran u Drugom svjetskom ratu, kao što su i mnogi časni i povijesni domovinski pozdravi drugih europskih zemalja kontaminirani totalitarnim režimima u Drugom svjetskom ratu, ali i nakon njega, kao npr. u Francovoj Španjolskoj.

Borkovićev vjetar u leđa Pupovcu i njegovoj velikosrpskoj strukturi

Za očekivati je bilo da će se Predsjednica ili oglušiti ili ograditi od zahtjeva kojeg je inicirao Mladi Jastreb za kojeg ni dan danas ne znamo kako je uspio izaći iz Vukovara neposredno prije pada tog ubijenog grada. Hrvatska vojska u 21. stoljeću, vojska države članice NATO saveza i države članice EU-a ne može u svoju vojsku, koja je i zakonski i doktrinarno ustrojena u duhu Saveza i izazova modernog doba, implementirati pozdrav ”Za dom, spremni”.


Mladi Jastreb koji je to inicirao, a naivni biskupi koji su također ”zamrznuti u vremenu” zaboravili na obvezu čitanja znakova vremena i ostali potpisnici te peticije, su nakon svega dali vjetar u leđa upravo Pupovcu i njegovoj velikosrpskoj strukturi. To je konačni učinak te internetske peticije.


Koliko god je ona možda i pisana u dobroj namjeri i s domoljubnim žarom, i uvjerenjem o starom hrvatskom povijesnom pozdravu, nije napravila dobro Hrvatskoj. UN-ova komisija za ljudska prava u Ženevi kojom, kao i po svim diplomatski bitnim mjestima, srbijanski diplomati ”žare i pale” – teško da će shvatiti da je ”Za dom, spremni” doista povijesni pozdrav.

I zato je reakcija Kolinde Grabar Kitarović jedina moguća, jedina očekivana, i posve je u skladu s njezinim inače izvrsnim inauguracijskim govorom.

Ono što je stvaran problem i na što se treba referirati, a zasad se na to jasno i otvoreno referirala jedino SOA u svom godišnjem izvješću za javnost, su četnički elementi koji se iz Srbije povezuju sa svojim istomišljenicima u Hrvatskoj. Prvi, ali i Drugi memorandum SANU-a spominjao je, a Prvi i elaborirao, hrvatski pravni tim u postupku Hrvatske protiv Srbije za genocid pred Međunarodnim sudom pravde, koji je – podsjećam – presudio da je Srbija pokušala ostvariti svoj plan stvaranja Velike Srbije genocidnim radnjama na teritoriju Republike Hrvatske. Ono što je Prvi memorandum SANU-a, manifest srpske inteligencije, definirao 1984., Drugi je 2012. samo redefinirao i, kako dobro primjećuje hrvatska tajna sluzba, ”elementi” velikosrpske misli u Hrvatskoj rade – i to vrlo dosljedno – po tom novom dokumentu Srpske akademije nauka i umetnosti.

Memoranduma II – saniranje štete nanesene velikosrpskom projektu

Pisao sam u više navrata o tom memorandumu, kako vidim pročitala ga je hrvatska i novinarska i akademska elita, ali većina uglavnom o tome šuti, dok narod nema apsolutno nikakve svijesti o opasnom tangu koji se po odrednicama tog novog memoranduma pleše u Hrvatskoj, a ritam mu diktira dio hrvatske politike i diplomacije te udruge poput Documente koje kao da nisu ništa drugo nego ekspoziture KOS-a, čiju mrežu Srbija po Drugom memorandumu daje na raspolaganje ponajprije Republici Srpskoj, ali i Srbima u Hrvatskoj i na Kosovu.


Podsjetit ću, jer je to očito potrebno: Drugi memorandum SANU-a u svom sadržaju nimalo ne odstupa od već poznatih velikosrpskih programa (Načertanije, Srbi svi i svuda, Homogena Srbija…) samo je moderniziran za svoje vrijeme. Ponajviše je usmjeren na saniranje štete što ga je velikosrpskom projektu i ugledu Srbije nanijela neuspješna agresija na Hrvatsku i BiH, neuspješno dekonstituiranje Kosova. Za izvršenje ovog memoranduma naglašena je misija Srpske pravoslavne crkve, glavnog nositelja velikosrpske propagande.


Dvije su izjave dobar opis glavnog motiva stvaranja Drugog memoranduma. Prva je ona koju je rekao otac srbijanske politike druge polovine 20. st. Dobrica Ćosić je 2012. izjavio za beogradski tisak “da su Srbi u 20. st. izgubili četiri rata (Slovenija, Hrvatska, BiH i Kosovo), ali da u 21. st. trebaju gledati kako se u miru dobivaju izgubljeni ratovi”.

Druga izjava je ona, odnedavno pokojnog, prof. Ljube Tadića (oca Borisa Tadića, ondašnjeg predsjednika Srbije), koji nije nebitni neovisni intelektualac, nego jedan od najistaknutijih srpskih intelektualaca: “Vojni gubitak Srpske Krajine i slavonskih zemalja, gde su Srbi bili većina, mi ne smijemo nikad prihvatiti kao definitivni gubitak. Te krajeve nikad ne treba smatrati izgubljenim, jer ni Nijemci nisu Istočnu Njemačku smatrali definitivno izgubljenom. Čak ni u Ustavu.”

Drugi memorandum SANU-a osmišljen je u devet točaka. Izbacio je ono što je pisalo u Prvom memorandumu – nasilje i “bitke koje mogu biti i oružane”. Evo tih 9 točaka Drugog memoranduma:

1. Umanjiti odgovornost Srbije za počinjene zločine i razaranja, i optužnicama, potjernicama i montiranim sudskim procesima protiv državljana BiH, Hrvatske i Kosova staviti je u ravnopravan položaj s državama u okruženju.

2. Odvratiti pažnju regionalnih i međunarodnih medija sa završnih procesa bivšim pripadnicima srbijanskog političkog, obavještajnog i vojnog vrha i političkog vrha Republike Srpske kojem se sudi u Haaškom tribunalu.

3. Susjedne države BiH, Hrvatsku i Kosovo dovesti u položaj da odustanu od tužbi najavljenih pred međunarodnim sudovima.

4. Pokajničkim akcijama dovesti Srbiju u jednak položaj sa stradalim i oštećenim državama iz okruženja.

5. Inzistirati na zatvaranju Haaškog tribunala i na suđenju generalu Ratku Mladiću pred domaćim pravosuđem.

6. Destabilizirati vlade susjednih država, provocirati unutarnje nezadovoljstvo i nemire i slabiti oštricu optužbi protiv Srbije.

7. Pomagati odcjepljenje Republike Srpske.

8. Inzistirati na konstitutivnosti Srba u Hrvatskoj, Crnoj Gori i Kosovu i izvršiti tranziciju srpskih zajednica u državama regije u unitarnu, svesrpsku zajednicu.

9. Zaustaviti odvajanje Vojvodine, spriječiti dalju regionalizaciju Srbije i oslabiti djelovanje Islamske zajednice u Sandžaku.

Posebno poglavlje ovog memoranduma bavi se ovim ozemljima susjednih država: istočna Hrvatska, Republika Srpska u BiH te sjeverno Kosovo. Tajni velikodržavni dokument nastao je prije nekoliko godina u krugu srpskih akademika iz Beograda, vrlo precizno definira strateške velikosrpske ciljeve i daje detaljne upute političkom rukovodstvu Republike Srpske i Srbije kako ih operacionalizirati.

Usklađeno djelovanje “vulina” i pete kolone u sotoniziranju Hrvatske

Drugi memorandumu SANU-a se, kao i prethodni, temelji na velikosrpskoj politici “krvi i tla” prema kojoj je Srbija tamo gdje žive Srbi.

Mislim da svaki prosječan Hrvat u akcijama srpske politike, osobito nakon ulaska Hrvatske u EU, što je još veći paradoks – može prepoznati odrednice Drugog memoranduma SANU-a. Posebno točku 1 kroz optužnice koje stižu iz Beograda po univerzalnoj nadležnosti mini Haaga allias maxi Beograda koju je po pitanju ratnih zločina Srbija proglasila za sve bivše jugoslavenske republike bez obzira što su dvije već članice EU-a, ali i točku 4, a posebno točku 6 u kojoj se zrcale Vulinovi govori u Hrvatskoj, Vučićevi koji ga podržavaju, sustavan diplomatski rad Srbije na usporavanju kanonizacije kardinala Stepinca koja je za njih velika prijetnja u demontaži njihovih laži i mitova, i predstavljanje tog čina kao političkog problema njihove države, sustavno spominjanje Jasenovca i NDH, manipulacija brojkama žrtava tog logora u Drugom svjetskom ratu, a posebna ”poslastica” im je sustavno ponavljati da je tijekom Oluje protjerano 250.000 Srba.

A toliko ih nije živjelo na tom teritoriju ni prije rata. Prešućuju činjenicu da je njihove tzv. Krajina u Haagu presuđena kao udruženi zločinački pothvat, a da im je voljeni vođa Sloba osigurao put za evakuaciju o čemu je, kao i o činjenici da su svi oni bili do zuba naoružan narod, u postupku protiv Gotovine Čermaka i Markača svjedočio general Mile Mrkšić, odnedavno pokojni osuđenik za Ovčaru i šef te evakuacije uoči operacije Oluja.

Stigmatizacija Hrvata Jasenovcem, a prešućivanje činjenice da je otpor fašizmu i nacizmu nastao dobrim dijelom i zbog te NDH upravo u Hrvatskoj, a ne u Srbiji gdje su nakon pada Užičke republike, ostali i opstali samo četnici koji su poslije raskoljeni u dvije struje, kraljevu i đeneral-Dražinu, potkraj rata skidali kokarde (kraljeva struja po njegovu naputku iz Londona) i stavljali zvijezde petokrake, kako bi s njima ubijali po križnim putevima i ostalim stratištima nakon 8. svibnja 1945. Tako da je povezivanje Oluje s Jasenovcem neminovni element kojeg provodi srpska službena politika i Pupovčev SNV, čime sustavno i sve otvorenije poistovjećuju Hrvatsku s NDH i time očito postižu tu relativizaciju zapisanu u odrednicama Drugoga memoranduma, sustavno stigmatizirajući državu na čijem su tlu podigli oružanu pobunu na krilima Miloševićeve velikosrpske agresije, te klasičnom zamjenom teza hrvatski narod i prohrvatski orijentirane političare optužuju za stigmatizaciju Srba. I tu priču, mora se priznati, dosta uspješno ”prodaju” svjetskim politikama.

Na domaćem planu u tome im pomažu, doduše sve slabiji i neutjecajniji, autori u većini hrvatskih medija. Dio njih su, kad im se prouče podrijetlo i obiteljski odnosi, ili ”obraćeni” potomci ustaša iz malih sela ili bivši sjemeništarci i bogoslovi – riječju ”vrbovani” kompleksaši. Dio njih je naslijeđen iz Jugoslavije i ozbiljan su dio KOS-ovih struktura, a njihova imena se spominju u još uvijek zaštićenim haaškim iskazima, najviše sa suđenja Miloševiću. Ono što je najžalosnije, uspjeli su isprati mozgove i dobrom dijelu Hrvata koji su ili neinformirani ili selektivno informirani, svi odreda uglavnom osiromašeni, pa im pitanje ”jadnih Srba” dođe kao ventil za ispuhivanje vlastitih frustracija.


Na diplomatskom planu Srbi istupaju svi kao jedan, u čemu im često pomažu i hrvatski diplomati proizašli iz starih struktura Budimira Lončara, i koji po diplomatskim misijama uglavnom rade protiv, a ne u korist svoje države.


Neke nade, koje po specijalnim grupama i društvenim mrežama gaje romantični hrvatski desničari – a prema kojima će te i takve “srediti” Predsjednica – su smiješne. Neće, jer su svi oni radili u sustavu i dok je ona bila ministrica. Lošoj percepciji Hrvatske koju stvara Srbija doprinosi također i arhaično-neuka, a često glasna hrvatska desnica koja, eto, organizira peticije o pozdravu ”Za dom, spremni” bez imalo razumijevanja za prostor i vrijeme u kojem živi i u kojem se treba afirmirati moderna Hrvatska.

Argumente koji idu u korist Hrvatske, i koji su egzaktni i neoborivi, hrvatska politika i diplomacija ne koriste u međunarodnim odnosima. Tek nedavno, i to teška srca, jer je riječ o njezinu prijatelju Pupiju – kako od milja zove Pupovca – ministrica Pusić je u Ženevi iznijela podatak koji nije baš dopro do hrvatske javnosti – a to je da je RH na srpsku zajednicu dosad potrošila 38 milijuna eura proračunskog novca.

Trideset i osam milijuna eura!!! Zamislimo što se sve korisno s tim novcem moglo učiniti. Osim toga, po posebnom zakonu se u ovoj godini pred izbore ubrzano radi na povratu imovine Srbima koji su napustili Hrvatsku nakon što su ratovali protiv nje.


I to se radi u tišini, mimo kontrole javnosti, ali i saborske oporbe koja to zna, ali i ona šuti. Umjesto da netko postavi pitanje – da li ljudi koji su po nama pucali kao povratnici postaju problem naše nacionalne sigurnosti i političke stabilnosti? Drugo pitanje je i pitanje nove srpske veleposlanice koja dolazi u Zagreb, a koja je iz Karlovca, izbjegla tijekom rata u Srbiju, dok joj je otac, oficir JNA, ostao ”braniti Otadžbinu”. Može li ta žena dobiti agreman od Hrvatske? I prvo i drugo pitanje treba postaviti u Hrvatskom saboru, a nakon toga uz čvrste argumente definirane prije svega u presudama dvaju međunarodnih sudova i u Bruxellesu. To dosad nitko nije učinio.

http://www.dnevno.hr/7dnevno/sto-pupova ... ama-825667

[EdgarFranjul]

Antun Babić: Tragična razjedinjenost domoljubne Hrvatske

29.08.2015.

rijeka_mars_prosvjed.jpg (68.98 KiB) Viewed 17622 times

Osim što su žestoko naljutili crvenog gradonačelnika Vojka Obersnela, nedavni su riječki prosvjedi – «marševi odgovorne slobode», pokazali žalosnu i duboku podijeljenost među hrvatskim braniteljima te drugim hrvatskim «domoljubnim» udrugama i organizacijama.

Imajući u vidu sve moguće prepreke na koje su organizatori prosvjeda nailazili, njihovi su napori ipak urodili značajnim uspjehom. Već se dugo godina nije u hrvatskim medijima, a posebno na domoljubnim portalima, toliko puno pisalo o Rijeci kao gradu koji gospodarski i demografski propada, ali i kao tvrđavi antihrvatstva, komunizma i jugoslavenstva.

Kako sam i u mojim prvim javljanjima iz tog grada najavio, Rijeka je postala grad slučaj. Naravno, to je užasno naljutilo krutog SDP-ovog gradonačelnika Vojka Obersnela, koji je od te ljutnje dodatno pocrvenio i vidi ustaše iza svakog ugla. Vjerojatno prije nego što legne spavati pogleda ispod kreveta kako bi provjerio nisu li možda Ante Pavelić, Musollini i Hitler ispod njegovog kreveta. Duboko uvjeren da mu se nitko neće još dugo vremena usuditi suprostaviti, taj autoritarni neokomunistički riječki vladar nije niti pomišljao da će doći dan kad će mu jedna manja, ali hrabra, skupina riječkih dragovoljaca Domovinskog rata, i drugih građana, javno reći – gospodine Obersnelu, sada je dosta, podnesite račune za sve Vaše neuspjehe u našem gradu, a posebno za podjelu koju ste izazvali postavljajući Olivera Frljića za intendanta HNK, koji nije ništa drugo nego politički provokator, hrvatomrzac i zagovaratelj povratka velikosrpske Jugoslavije.

Veliki uspjeh relativno malobrojnih domoljubnih prosvjednika u Rijeci najbolje svjedoči i činjenica da je čak i riječki Novi list, za kojeg mnogi tvrde da je najdosljedniji ljevičarski i projugoslavenski dnevnik u Hrvatskoj, odlučio dati značajan prostor događajima koji su vezani uz te prosvjede. Možda je to i najava mogućih promjena u tom listu? Dolaze parlamentarni izbori. Posebno iznenađuje objava mojeg priopćenja za medije pod velikim naslovom: «Babić: napad na mene naručili neojugoslaveni i neokomunisti». Mnogi su mi Riječani rekli kako se uopće ne sjećaju kada je zadnji puta sličan naslov objavljen u Novom listu.

Druga strana riječkih prosvjeda

Nažalost, postoji i druga, vrlo tužna i neuspješna strana riječkih prosvjeda. Da nisam bio u Rijeci u to vrijeme, teško bi mogao povjerovati da među hrvatskim braniteljima vlada tako golema razjedinjenost, a da su mnogi drugi tzv. hrvatski domoljubi, kako u Rijeci tako i diljem naše Domovine, organizirani u političkim strankama, udrugama i organizacijama, ljudi koji imaju jako malo toga zajedničkog s istinskim hrvatskim domoljubljem. Danas u Hrvatskoj imamo nekoliko stotina braniteljskih udruga i hrvatskih domoljubnih organizacija, na razini općina, gradova, županija i cijele Hrvatske. U normalnom svijetu i normalnim državama ratni veterani imaju jednu jaku središnju udrugu i samo nekoliko specifičnih ogranaka te udruge. To omogućava veliki lobistički utjecaj ratnih veterana u očuvanju njihovih stečenih prava i osigurava da će iza svake inicijative središnjeg tijela takvih udruga stati jako veliki broj ljudi da ih svaka vlada i cijelo društvo moraju uzeti za više nego ozbiljno. Nažalost, u Hrvatskoj nije tako. A znamo i zašto.

I hrvatski branitelji imaju, po broju, možda i najveću mogućnost utjecaja u hrvatskom društvu. Ne samo kad su u pitanju njihova opravdana prava, nego i u kriznim vremenima, u kakvim se Hrvatska danas nalazi. Nažalost, nedavni prosvjedi u Rijeci, ma koliko ih možemo u datim okolnostima ocijeniti vrlo uspješnim, jer su bili brojniji nego bilo kada u zadnjih puno godina, nisu bili toliko uspješni koliko su trebali i mogli biti upravo zbog teškog i neprihvatljivog stanja u kojem se nalaze hrvatski domoljubi u Rijeci. Treba odmah istaknuti kako se tu ne radi o propustu organizatora prosvjeda nego o vanjskim čimbenicima tj. neshvatljivom ponašanju brojnih braniteljskih udruga i drugih domoljubnih organizacija, kako u Rijeci tako i diljem Hrvatske.


Putovali smo i po tisuću kilometara da bi sudjelovali u antijugoslavenskim prosvjedima

Od 1960. do 1990. godine hrvatski su iseljenici diljem svijeta, a posebno u Australiji, Kanadi, Americi i nekim europskim zemljama, redovno organizirali antijugoslavenske javne i masovne prosvjede. Nije u hrvatskoj političkoj emigraciji vladala idila i homogenost kako se to često misli. Bili smo jako razjedinjeni. Naravno, i Udba je imala prste u stvaranju tog nejedinstva. Sve to, međutim, nije spriječavalo Hrvate u svijetu da se u velikom broju odazovu, putujući i do tisuću kilometara, na antijugoslavenske prosvjede, bez obzira koja ih je hrvatska politička skupina organizirala. U većini zemalja postojao je i zajednički Organizacijski odbor. Nisu to bili prosvjedi na kojima je sudjelovalo nekoliko stotina ljudi kao u Rijeci, nego nekoliko tisuća, pa i nekoliko desetina tisuća osoba. U kolovozu 1989. u Canberri, glavnom gradu Australije, na prosvjedu ispred državnog parlamenta bilo je oko četrdeset tisuća Hrvatica i Hrvata.

Kao sudionik prosvjeda u Rijeci, i medijski izvjestitelj, ne mogu a da ne postavim pitanje, na koje tražim i javan odgovor: zašto su druge braniteljske udruge (tu izdvajam Stožer za obranu Vukovara i branitelje u Savskoj 66), domoljubne stranke i hrvatske nevladine udruge zapravo bojkotirale prosvjede riječkih dragovoljaca protiv crvenog gradonačelnika Vojka Obersnela i njegovog štićenika Olivera Frljića? Zar je moguće da su rađe spremni otrpjeti užasne političke provokacije i uvrede Olivera Frljiće nego dati potporu inicijativi UHDDR-a Rijeke? Meni je to neshvatljivo i neprihvatljivo. Možda u tome i leži sav jad i bijeda tj. neuspjeh hrvatske domoljubne politike u Hrvatskoj od 2000. godine do danas? Da je na zadnjem prosvjedu protiv Obersnelove despotske i antihrvatske politike u Rijeci bilo nekoliko tisuća prosvjednika-domoljuba, Obersnel, Komadina i Milanović sigurno ne bi mogli mirno spavati, kao što to sada rade, jer im to omogućava razjedinjenost i oportunizam tzv. hrvatskih domoljuba u svim strankama i udrugama.

Fingirano domoljublje

Sve više uočavam kako je to domoljublje kod nekih vodećih ljudi u strankama, udrugama i društvima samo fingiranje i gluma tj. nastavak politike iz doba komunizma, kad su se ljudi dodvoravali Komunističkoj partiji. Zato se ne treba više ni čuditi što danas najradikalnija, ali ne i nakorisnija, politička «domoljubnja» rješenja za probleme u Hrvatskoj dolaze upravo od onih koji su vjerno do zadnjeg dana komunističke Jugoslavije bili članovi KPJ i časnici JNA. A da ne govorim o onima koji su pola svog života, prema vlastitoj volji, proveli u Beogradu. Takvi su ljudi danas u Hrvatskoj «domoljubne ikone», a politički emigranti, povratnici u Hrvatsku, kao što je bio pokojni Zvonko Bušić, koji su cijeli svoj život žrtvovali za Hrvatsku bez i najmanje materijalne koristi, izrugivani su kao naivni idealisti i budale. Kad izraze svoje čuđenje i razočaranje zbog duhovne i moralne krize hrvatskog društva dobiju odgovor kako je njihov problem što se ne prilagode takvom stanju i što ne poznaju način života u Hrvatskoj. U Hrvatskoj se i dalje živi prema dugogodišnjoj jugoslavenskoj izreci: «snađi se druže, važno je da se dokopaš utjecajnog mjesta i položaja u vlasti gdje možeš doći do love». Sve drugo je samo igrokaz za «raju».

Oportunizam i prevrtljivost prešli su sve granice

Oportunizam i prevtrljivost u Hrvatskoj politici prešli su sve granice. Kad dođe vrijeme za dijeljenje stolica i plijena, onda se svi busaju u prsa kako su veliki Hrvati, koji su patili i bili šikanirani pod neokuminističkom vladom u Hrvatskoj. No, kad, s druge strane, trebaju podnijeti i najmanju žrtvu i učiniti najmanji napor (odustati od ispijanja piva i kave u kafićima gdje beskrajno raspravljaju o politici i nude «mudra» rješenja) da bi došli na prosvjed, onda se izgovaraju kako nisu imali vremena, jer su imali druge obaveze, kao što je ići na kupanje, itd. Ima li danas u Hrvatskoj veća obaveza od rušenja, demokratskim putem, sadašnje za Hrvatsku katastrofalne Vlade Zorana Milanovića i Vesne Pusić na državnoj razini i Vojka Obersnela na razini Grada Rijeke? Ja mislim da nema.

U Rijeku sam došao prije dva mjeseca zbog teško bolesnog člana obitelji. Ni sam nisam više nešto posebno zdrav, imam ugrađenih šest stentova i pacemaker, a bio sam operiran barem desetak puta. No, to me nije spriječilo da se pridružim prosvjedima protiv Olivera Frljića, Milorada Pupovca, Vesne Teršelič i Vojka Obersnela. Prije prvog prosvjeda nisam zapravo niti znao tko je Mile Biondić, osim da je predsjednik UHDDR-a Rijeke. Nije me to ni zanimalo. Kao nekada u političkoj emigraciji, ako sam se našao u nekom gradu u kojem je organiziran prosvjed protiv Titove Jugoslavije za mene je bila sveta dužnost nazočiti na tom prosvjedu. Titova Jugoslavija je nestala kao jedinstvena država, ali, nažalost, Tito, komunizam i Jugoslavija ostali su duboko usađeni u glavama mnogih Hrvata u današnjoj Hrvatskoj. Sve dok se to stanje ne promijeni, ja ću do kraja života ići na mirne i dostojanstvene prosvjede, bez obzira koja ih domoljubna udruga ili skupina organizira. Sve dok Hrvatska ne bude u u cijelosti slobodna, niti ja se neću u Hrvatskoj osjećati slobodan i siguran.



Antun Babić

http://www.hrsvijet.net/index.php/vijes ... e-hrvatske