PETA KOLONA U HRVATSKOJ

[EdgarFranjul]

Oliver Frljić vojnik je i agent specijalnog rata protiv Hrvatske

Ova osma partizanska ofenziva započela je svrgnućem Ive Josipovića. Nakon što je Josipović prokazan kao srpski agent kodnog imena 'Hrestomatija', drugovi u Zagrebu i Beogradu su zaključili da je poraz SDP-a vrlo izvjestan.

Datum objave: 25.06.2015 | 14:19 Autor: Marko Jurič

Srbija i dio hrvatske vlasti vode specijalni rat protiv Hrvatska. To se mora jasno reći. U to više ne smije biti nikakve sumnje. Previše je 'slučajnih' slučajeva koji svaki za sebe jasno razotkriva smišljenu provokaciju, diverziju.

Bez obzira je li u pitanju podmetanje kukastog križa na Poljudu ili Frljić-Ostojić postavljanje kukastog križa u Rijeci, Vulinovo prozivanje ustaškog vikara, varanje ljudi lažnim anketama ili izbjegavanje Vlade da provede Ustavni zakon o ćirilici. Zajednički je nazivnik ovih i mnogih drugih operacija jednak i glasi: provokacija.

Te provokacije stvaraju nemir, svađe, iscrpljuju, jer ogromna količina energije odlazi na beskrajne polemike. I što je najvažnije spiniraju javnost, odnosno, preusmjeravaju pozornost s nekih drugih tema. To se zove manipulacija. Jer narod koji se bavi, koji je prisiljen svakodnevno rješavati nekakve križaljke iz svoje povijesti, koji se stalno mora braniti od teških optužbi i dokazivati svoju nedužnost postaje emocionalno iscrpljen narod, pada u emocionalni zamor u tupost i rezignaciju. Upravo se to događa Hrvatima.

Ova osma partizanska ofenziva započela je svrgnućem Ive Josipovića. Nakon što je Josipović prokazan kao srpski agent kodnog imena 'Hrestomatija', drugovi u Zagrebu i Beogradu su zaključili da je poraz SDP-a vrlo izvjestan. Kako bi se to izbjeglo potrebno je dobro protresti društvo, izbaciti ga iz svjetonazorskog trenda koji dovodi HDZ na vlast. Zato se ide s raznim sablažnjivim provokacijama. I bit će ih u narednom razdoblju još više.

Primjerice, Frljić je za svoju riječku perverziju sa svastikom dobio zaštitu Ostojićeve policije. Oliver Frljić je dio sustava, vojnik, agent specijalnog rata protiv Hrvatske. To je kazneno djelo i Frljić bi trebao u zatvoru dočekati mirovinu koju je zaslužio kao član nove skupine nasljednika 'Labradoraca' iz 1991. godine 'Odelenja za propagandni rat' kontraobavještajnog sustava Srbije. Frljić je dio šire akcije koja se provodi iz Srbije, a koju vodi srbijanski predsjednik vlade Aleksandar Vučić. Njegov četnički intimus Aleksandar Vulin s provokacijom o ustaškom vikaru Stepincu i odgovor Aleksandra Vučića koji je stao uz riječi svojeg ministra i izaslanika razbijaju bilo kakve sumnje da je Srbija ponovo zaigrala opasnu igru. Stoje li uz Srbiju još neki međunarodni čimbenici, države ili agenture, možemo nagađati, ali poučeni iskustvom iz Domovinskog rata to nas ne bi trebalo iznenaditi.

Međutim, ono što je daleko važnije jest ponašanje hrvatskih vlasti koje se razotkriva kao veleizdajničko. Prošla su već dva tjedna od ukazanja kukastog križa na Poljudu i do danas nije pronađen krivac. Da se tu radi o navijačima ili nekakvim ekstremistima davno bi bili otkriveni. Međutim, očito je da se ovdje radi o profesionalcima, ali ne samo to. S obzirom kako je ministar policije s veseljem komentirao pojavu kukastog križa, a i s obzirom da do danas nije otkriven počinitelj postaje jasno da Ostojićeva policija ni ne traži krivce. Ostojićeva policija čuva provokatore. Kako Frljića u Rijeci, tako i ove poljudske. To je zastrašujuće, otvara pitanje hrvatske pete kolone, odnosno u kojoj mjeri dio hrvatskih vlasti surađuje sa srpskom agenturom?

Dan nakon diverzije u Jadovnu srbijanski je ministar Vulin izjavio kako je za međusobne odnose Srbije i Hrvatske 'ljekovito' govoriti 'o fašizaciji političkog života' i poručio kako je Srbija spremna zajedno s Hrvatskom boriti se protiv fašizacije. Dakle, Srbija je 'zajedno s Hrvatskom' spremna boriti se protiv fašizacije Hrvatske! Kako bi se to Srbija 'zajedno s Hrvatskom' borila protiv fašizacije Hrvatske? Možda slanjem interventnih policajaca iz Srbije, koji bi pomogli Ostojićevim policajcima u hapšenju 'fašista' u Hrvatskoj? Postoji li tajni plan poziva Srbiji na neki oblik 'antifašističke' intervencije policijske, vojne, diplomatske ili kakve već? Jer fašizacija je tu, na svakom koraku. Ako ne vjerujete pitajte Mesića, Josipovića, Pusićku, Pupovca, Teršeličku, Frljića i ostale hrvatske petokolonaše. Ako ne vjerujete kupite 'hrvatski' tisak, poslušajte 'hrvatske' televizije.

Teren 'fašizacije' se zagrijava i to žestoko. Hrvatska se u domaćoj i stranoj javnosti sve intenzivnije prikazuje kao fašistička. Zadnjih dana Milorad Pupovac u svojim nastupima hinjene emocionalne potresenosti kao da najavljuje slučaj nekog novog Miroslava Mlinara i 'ustaškog noža u Benkovcu' koji je devedesete bio okidač za pobunu Srba. Naime, ukoliko SDP izgubi vlast u Hrvatskoj to će onda biti prikazano kao poraz demokracije i slobode, kao pobjeda fašizma i 'fašizacije Hrvatske', a Srbi će ponovo biti 'ugroženi'. Tada će početi snažna kakofonija glasova iz Srbije, poraženih Kukurikavaca, NGO sektora, domaćih medija na čelu s Radmanovim HRT-om. Ti će glasovi vrištati o 'fašizaciji' i zazivati strogi monitoring nove vlasti koji bi de facto bio poništenje izbornih rezultata. U strahu da joj se ne dogodi još jedna 'Ukrajina' EU će u svojoj oportunosti, pogurana britanskim i ruskim lobiranjima biti na velikoj kušnji da tako nešto provede u djelo.

http://direktno.hr/en/2014/direkt/17936 ... vatske.htm

[EdgarFranjul]

ZABRINJAVAJUĆE SLIČNOSTI

Zbog ‘hrvatske šutnje’ umalo smo izgubili državu! Zašto i danas Hrvatska šuti?

Autor: Dmir Kramarić/ 7 Dnevno/ 3. srpnja 2015.
Ponedjeljak, 06. Srpanj 2015. u 17:13

TV Zagreb, Vjesnik i Večernji list, pravili su se da ih se ne tiče što na 'događanjima naroda' u Hrvatskoj, masa uzvikuje: 'Ovo je Srbija'. Pojedini novinari u Hrvatskoj i danas podupiru sličnu velikosrpsku politiku, iako ju osuđuju i srbijanski intelektualci. Upozoravaju da Srbija nije odustala od ideje - svi Srbi u jednoj državi - te da zbog toga nije isključen ni novi rat.


Kada je na prostoru bivše Jugoslavije, pa i u Hrvatskoj, krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća Slobodan Milošević raspirivao vatru “antibirokratske revolucije”, odnosno radikalnog srpskog nacionalizma i hegemonizma, pa čak i kada je otvoreno zveckao oružjem i najavljivao agresiju, u Hrvatskoj je vladala – šutnja.

Tadašnji hrvatski komunisti, pritisnuti kompleksom vječitih dežurnih krivaca i odgajani da budno paze na svaku naznaku buđenja hrvatske nacionalne svijesti, kao odgovor na ratno-agresivnu politiku iz Beograda dugo su “odgovarali” tek politikom čekanja i nezamjeranja.

Na žestoku nacionalističku medijsku propagandu iz Srbije, protuargumentima i iznošenjem istine nisu odgovarajuće uzvratili ni hrvatski mediji (udbaška premreženost redakcija, zatvaranje i progon hrvatskih proljećara učinili su svoje), zbog čega je u srbijanskoj javnosti, ali i kod velikog dijela hrvatskih i bosanskih Srba, stvoren dojam da Milošević s pravom viče da su Srbi ugroženi, te da trebaju veća prava, makar to značilo rušenje republičkih granica te stvaranje Velike Srbije. Ne treba vjerojatno ni podsjećati da su činjenice govorile posve suprotno, odnosno da su Srbi i Jugoslaveni bili najbrojniji u svim institucijama u Jugoslaviji i u SR Hrvatskoj, što znači da su imali najmanje argumenata za tvrdnje da su nacionalno ugroženi.

Paralizirajuća hrvatska šutnja

U to vrijeme tek su pojedini politički analitičari političkog tjednika “Danas”, poput dr. Slavena Letice, kao i sveučilišni profesori poput dr. Zdravka Tomca sa zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti…, više ili manje, otvoreno progovarali o opasnosti od radikalno srpskog nacionalizma i hegemonizma, odnosno o namjeri Slobodana Miloševića da sruši tadašnju SFRJ i uspostavi Veliku Srbiju.

Televizija i Radio Zagreb, Vjesnik i Večernji list, tada najveći i najutjecajniji hrvatski mediji, pravili su se da ih se ne tiče što na “događanjima naroda” u Hrvatskoj, masa ljudi sa šajkačama na glavama uzvikuje: “Ovo je Srbija.”

Nije stoga čudno što je Beograd – bez ikakvog otpora službenog Zagreba, a uoči sve izvjesnijeg rata, Hrvatskoj uzeo svo njeno oružje, odnosno naoružanje teritorijalne obrane! Zbog svega navedenog, Hrvatska je potpuno nespremna dočekala rat, što je rezultiralo gubitkom trećine teritorija u prvim mjesecima agresije, te velikim stradanjima hrvatskih branitelja i civila i velikom materijalnom štetom…

Nema, dakle, nikakve sumnje da su “hrvatska šutnja” kao i veliko kašnjenje s pripremama na otpor agresiji, Hrvatsku skupo stajali. No, bez obzira na to bolno iskustvo, situacija u Hrvatskoj i danas – više od četvrt stoljeća kasnije – u mnogome podsjeća na predratne osamdesete, dakle na godine koje su obilježili opasna “događanja naroda” te paralizirajuća hrvatska šutnja.

Premda stoji činjenica da danas imamo samostalnu državu koja je članica NATO saveza i Europske unije, zbog čega je Republika Hrvatska u bitno drukčijem položaju nego tada…, pojedini analitičari upozoravaju da Hrvatska ni danas nije sigurna od ugroze s istoka.

Priznaju to i neki ugledni srbijanski intelektualci, poput povjesničarke Latinke Perović. Ona je, da podsjetimo, u intervjuu za Večernji list izjavila da Srbija nije odustala od ideje da svi Srbi budu u jednoj državi, te je dodala da zbog toga ne treba isključiti ni mogućnost novog rata na ovim prostorima!

Pojedini hrvatski analitičari upozoravaju već godinama, osim toga, na postojanje “pete kolone” u Hrvatskoj, te na provođenje unutarnje agresije “izdajnika domovine” u koje intelektualci – okupljeni oko Hrvatskog nacionalnog etičkog sudišta – ubrajaju premijera Zorana Milanovića, potpredsjednicu Vlade, Vesnu Pusić, bivše predsjednike Ivu Josipovića i Stjepana Mesića, te Budimira Lončara i druge aktualne ili bivše dužnosnike. Ta “peta kolona”, tvrde analitičari, dodatno destabilizira Hrvatsku i čini ju ranjivijom na moguće udare iz vana.


Kako se, uostalom, usprotiviti optužbama iz Srbije, Rusije i Velike Britanije da je u Hrvatskoj na djelu nova fašizacija i ustašizacija, kada te iste optužbe javno izgovaraju i visoki hrvatski dužnosnici, a podržavaju ih mnogi novinari u Hrvatskoj?

Vladajući blokiraju domoljubne misli

Godine “ispiranja mozga” u bivšoj državi, te činjenica da u Hrvatskoj nikada nije provedena lustracija – zbog čega su udbaške strukture i danas prisutne u svim institucijama i u većini medija – očito su učinile svoje. Zato su i danas u javnosti prisutne udbaško-komunističke dogme i neistine prema kojima partizani i komunisti nisu nikada činili zločine, po kojima je Alojzije Stepinac zločinac, a ne osoba koja će zbog mučeništva biti proglašena svetom, i prema kojim je Josip Broz Tito “najveći Hrvat u povijesti” te koji – kao takav – ne može biti odgovoran za masovna ubojstva nakon Drugog svjetskoga rata te za progon i likvidacije političkih protivnika…

A da je i danas u Hrvatskoj uveliko prisutno stanje zarobljene svijesti, potvrđuju događaji i izjave oko Stepinca, odnosno nereagiranje hrvatskih dužnosnika na otvoreno pljuvanje srbijanskog ministra Vulina na hrvatske svetinje, kao i pojedini novinski tekstovi na tu temu.

Tako je kolumnist Jutarnjeg, Jurica Pavičić, u potpunosti prihvatio Vulinove teze o Stepincu kao ustaškom vikaru te osobi koja nipošto ne zaslužuje da ju se proglasi svetom…, što srbijanskim dužnosnicima (mnogi su bili pripadnici četničkog pokreta) dolazi kao naručeno za daljnje “pljuvanje” po hrvatskom mučeniku Alojziju Stepincu i za blaćenje Republike Hrvatske.

Kako istaknuti intelektualci – koji ni 1989. nisu šutjeli – komentiraju aktualnu “hrvatsku šutnju”, podsjećaju li ih nedavni događaji i provokacije iz Srbije na predratnu situaciju, te misle li da je šutnja opasna kada s druge strane dolaze agresivne i provokativne poruke poput vrijeđanja Alojzija Stepinca i bleiburških žrtava iz usta srbijanskog ministra Vulina, te predsjednika Nikolića i premijera Vučića?

”Danas ne postoji hrvatska šutnja, ali postoji blokada domoljubne misli u vladajućim garniturama. Postoje sličnosti u sadašnjoj političkoj situaciji s onom iz kraja osamdesetih godina. Ona izvire iz agresivnog ponašanja jednog, ali vodećeg dijela srpske javne riječi, kao što su proizvodi Srpske akademije nauka i umetnosti. Njihov prvi Memorandum stvorio je temelj za agresivne ratove Miloševića i Srbije protiv Hrvatske, BiH i Kosova. Drugi Memorandum te iste Akademije temelj je za današnje divljanje četništva, za rehabilitaciju Draže Mihailovića, za Šešeljevo ponavljanje poruka o Velikoj Srbiji. Krajnje je nesretna okolnost da današnju Srbiju vode četnički vojvoda Nikolić, koji je ubijao Hrvate u istočnoj Slavoniji i premijer Aleksandar Vučić, koji je podupirao i hrabrio srbijansku pobunu u Kninu”, ističe dr. Zvonimir Šeparović, bivši rektor zagrebačkog Sveučilišta i ministar vanjskih poslova ratne vlade, te aktualni predsjednik Hrvatskog nacionalnog etičkog sudišta, koji je nedavno završio na obavijesnom razgovoru u policiji, jer ga je prijavila Vesna Teršelič iz Documente.



Peta kolona: Cenzura i blokada u vodećim medijima

Dr. Šeparović potom pojašnjava da niti krajem osamdesetih u Hrvatskoj nije vladala potpuna šutnja, odnosno da su pojedinci i tada govorili i pisali u korist Hrvatske .

”Tada se nije smjelo govoriti protiv Velike Srbije jer je u bivšoj državi dominirao Beograd i jer se za krivu riječ išlo u zatvor. Hrvatska šutnja je nametnuta ’71., kada se udaralo po ‘proljećarima’ i kada su u zatvoru završili brojni akteri Hrvatskog proljeća poput Tuđmana, Veselice, Gotovca… Mi koji smo ostali na slobodi bili smo pritisniti sviješću da borba za slobodu vodi neminovno u zatvor… Djelovali smo boreći se za ljudska prava. Činili smo koliko smo mogli. Osobno sam, kao rektor zagrebačkog Sveučilišta, putovao po svijetu, išao u kanadski Norval, u Australiju, Pariz, te djelovao na promicanju hrvatskih nacionalnih interesa. No, tek na sastanku u Društvu hrvatskih književnika, te na Saboru HDZ-a, počelo se otvoreno govoriti o opasnosti od Velike Srbije, bujajućem četništvu i opasnosti od srpske agresije”, podsjeća Šeparović.

Pojašnjava potom da ni danas ne vlada šutnja o obnovi četništva i o djelovanju pete kolone u Hrvatskoj, ali je, kaže, problem u tome što se državotvorni govor ne čuje dovoljno.

”Danas je izdavaštvo domoljubnih autora prisutnije nego ikad prije. Tako iz tiska izlaze, ili su izašle, knjige dr. Zdravka Tomca, akademika Josipa Pečarića, Josipa Jurčevića i drugih autora. Hrvatsko nacionalno etičko sudište vrlo je aktivno u osudi izdajničke politike, no, problem je u tome što nas javni mediji namjerno ignoriraju. Slijede upute Vesne Teršelič, koja me je prvo prijavila policiji, a poslije je izjavila da je bolje ignorirati nas ‘kako nas ne bi učinili vidljivim’. Ona, dakle, zagovara cenzuru, a mediji ju provode. Za to vrijeme srbijanski ministar Vulin usred Hrvatske vrijeđa blaženog Alojzija Stepinca, a hrvatski ministar Šipuš na to ne reagira. Čak štoviše, u svom govoru staje uz tu ‘Vulinovu’ liniju! U subotu smo na sjednici Hrvatskog etičkog sudišta zatražili ostavku ministra Šipuša, zbog kulturocida u Hrvatskoj. Mi, dakle, reagiramo na skandale, ali to ne dolazi do najšire javnosti, jer su dominantni mediji okupirani petom kolonom. Bez obzira na tu blokadu, na našim je skupovima sve više ljudi. Tako je Muzej Mimara u subotu bio pun, kao što je i dvorana Lisinski prije toga bila pretijesna da primi sve koji su htjeli prisustvovati sjednici Etičkog sudišta. Ne postoji, dakle, ‘hrvatska šutnja’ već cenzura i blokada koju provodi peta kolona u vodećim medijima. To je opasna pojava, ali, uvjeren sam da će se to izmijeniti pod pritiskom naroda i nakon predstojećih parlamentarnih izbora”, podvlači dr. Šeparović.

U Srbiji postoji i jedna druga, normalna Srbija

Podsjeća potom na svojevrsni apsurd, odnosno činjenicu da brojni ugledni intelektualci u Srbiji govore o neporaženim velikosrpskim idejama i bujajućem četništvu, dok brojni novinari u Hrvatskoj sve to negiraju, pišući i govoreći upravo ono što govore i velikorsbi: da je u Hrvatskoj na djelu nova fašizacija i buđenje ustaštva, zanemarujući pri tom da tako pomažu probuđenim velikosrpskim težnjama.

”U Srbiji postoji jedna druga, normalna Srbija, koja tvrdi da je ideja velike Srbije promašena. To govori Latinka Perović, koja je ugledna povjesničarka, a to su govorili i Bogdan Bogdanović, pokojni Jovan Bamburač, a to govori i Nenad Vlahović, predsjednik Srpske pravedne stranke u Hrvatskoj. On je pravedan i čestit Srbin, koji je glavni protivnik Milorada Pupovca i njegove politike i koji, poput Nikole Tesle, ponosno ističe svoju pravoslavnu vjeru i domovinu Hrvatsku. Kada se stvori takvo javno mnijenje, imat ćemo red, a Srbi će imati osigurana sva prava. Poznato je da je u Domovinskom ratu sudjelovalo i oko 10.000 Srba na hrvatskoj strani jer su branili domovinu Hrvatsku. I ranije smo u povijesti imali Srbe koji su, poput Svetozara Pribičevića, priznavali domovinu Hrvatsku i koji nisu pristajali uz velikosrpsku politiku. O tome treba govoriti i pisati i danas, pa velikosrpska ideja više neće moći pasti na plodno tlo”, zaključuje dr. Šeparović.

I dr. Slaven Letica, politički analitičar koji je i prije 1990. u svojim kolumnama u tjedniku “Danas” upozoravao na velikosrpsku opasnost te na “hrvatsku šutnju”, slaže se da je i danas prisutan sličan fenomen na hrvatskoj medijskoj i političkoj sceni.

”Postoje bitne razlike između tadašnje i aktualne ‘hrvatske šutnje’. Tada se nije smjelo otvoreno govoriti, a danas se šuti zbog političkog oportunizma, nepostojanja državničke osviještenosti i drugih razloga. Žalosno je da kardinal Bozanić na Misi za domovinu mora kazati da je sramota da se dopušta vrijeđanje Stepinca. Hrvatska država ima obvezu ne dopuštati vrijeđanje pokojnog kardinala, jer je Republika Hrvatska pravni sljednik Socijalističke Republike Hrvatske koja je osudila Stepinca u montiranom političkom procesu. Stepinca, doduše, i ne treba svjetovno štititi jer je on postao blažen, a sutra će biti i svetac, zbog svog mučeništva”, ističe Letica.

Podsjeća potom da je ipak posve neprilično da nitko od državnih dužnosnika nije reagirao na Vulinove uvredljive izjave u Jadovnom.

Sužen medijski prostor za državotvorne ideje

”Predsjednica je rekla da se treba izdignuti iznad Vulinova primitivizma. To je damska izjava, ali nije državnička. Najveća srbijanska provokacija za mene je podizanje spomenika Gavrilu Principu, jer to nije pljuska samo Hrvatskoj, već i Europskoj uniji. Zašto u Hrvatskoj ni danas nema reakcija na brojne provokacije iz Srbije, kao što ih nije bilo ni krajem osamdesetih? Današnji razlozi su bitno drukčiji. Ranije je trebalo imati građanske hrabrosti i biti u poziciji da se može govoriti. Osobe poput Tuđmana i drugih disidenata nisu mogli govoriti, dok danas svi mogu slobodno istupati. Problem je, dakle, u tome što su glavni mediji blokirani, pa zato imamo dojam da Hrvatska opet šuti.

Medijski prostor za državotvorne ideje vrlo je sužen i svodi se na svega nekoliko portala i tjednika, među koje spada i tjednik 7Dnevno i portal dnevno. Glavni mediji zatvoreni su za bitne teme, zbog čega se može steći dojam da danas, kao i krajem osamdesetih, u Hrvatskoj prevladava zloslutna ‘hrvatska šutnja”’, zaključuje dr. Letica.

http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/z ... uti-813609

[EdgarFranjul]

UGROŽAVANJE HRVATSKIH NACIONALNIH INTERESA

VESNA PUSIĆ – nagazna mina za hrvatsku predsjednicu


Autor: Zdravko Tomac / 7dnevno / 10. srpnja 2015.Srijeda, 15. Srpanj 2015. u 09:33

Da bi sustav funkcionirao potreban je visoki stupanj suglasnosti između sukreatora vanjske politike. No, toga nema jer Grabar Kitarović zagovara vezivanje Hrvatske za SAD, EU i NATO, a Pusićka i Milanović za Srbiju i regiju, Rusiju i Veliku Britaniju

Hrvatska predsjednica Kolinda Grabar Kitarović ima značajne ovlasti u vanjskoj politici, ona je ne samo sukreator vanjske politike, nego odlučuje i o vrlo konkretnim pitanjima imenovanja i razrješenja diplomatskih predstavnika, predstavljanja Hrvatske u međunarodnim institucijama, te bez njene suglasnosti nije moguće donijeti mnoge važne odluke u vanjskoj politici. Njene ovlasti su velike, ali u praksi ipak ograničene, jer je Ustav obvezao predsjednicu države, predsjednika Vlade i ministricu vanjskih poslova da usuglašavanjem odnosno suglasnošću donose sve odluke.

Dakle, da bi sustav funkcionirao potreban je visoki stupanj suglasnosti između sukreatora vanjske politike.

Nepomirljive koncepcije vanjske politike

Nije tajna da takve suglasnosti nema i da Pusićka i Milanović nastoje blokirati rad predsjednice države, da guraju svoju koncepciju koja je u potpunoj suprotnosti s koncepcijom vanjske politike koju je predsjednica najavila u predizbornoj kampanji. Njena je strategija vezivanje Hrvatske za SAD, EU i NATO. A njihova je vezivanje Hrvatske za Srbiju i regiju, za Rusiju i Veliku Britaniju.

Zbog svega toga ne treba očekivati bilo kakve značajnije promjene u hrvatskoj vanjskoj politici prije parlamentarnih izbora.

Međutim, i u takvoj situaciji Kolinda Grabar Kitarović mora odlučno reći dosta i zaustaviti Pusićku u njenoj antihrvatskoj politici.

Potonja je naime, bahato povukla niz poteza privatizacije: MVP-a, diplomacije, Vlade… kako bi ih uvukla u proces prikupljanja poena i suglasnosti širom svijeta za svoju kandidaturu za glavnu tajnicu UN-a.

Pokušala je izmanipulirati predsjednicu, u čemu je djelomično i uspjela, lažnim prikazom navodne joj njene podrške, pri čemu se ni sama predsjednica nije najbolje snašla prešutjevši Pusićkine tvrdnje. Ona je zapravo kazala kako još nije vrijeme za utvrđivanje kandidata Hrvatske za visoku poziciju u UN-a, ali kada dođe za to vrijeme da će kao predsjednica biti za to da Hrvatska ima svoga kandidata ili kandidatkinju. Medijskom kampanjom Pusić je takvu izjavu proglasila podrškom predsjednice njenoj kandidaturi.

Jedan od temelja njenog plana dobivanja široke podrške za svoju kandidaturu je savezništvo sa Srbijom i podrška srpskoj politici i pod cijenu žrtvovanja hrvatskih nacionalnih interesa. Da bi dobila Srbiju za svoju kandidaturu, koja može bitno utjecati na podršku Rusije i Velike Britanije, Vesna Pusić se ne koleba i dalje izdavati hrvatske nacionalne interese za ostvarivanje svoje ambicije. Zato je do zadnjeg trenutka pokušala povući tužbu Hrvatske protiv Srbije za učinjeni genocid u Hrvatskoj, čak je izjavila da joj je žao što to nije uspjela. Zbog istih razloga ona dopušta strašne uvrede srpskog državnog vodstva, koji oni sustavno nanose hrvatskoj svetinji kardinalu Alojziju Stepincu. Što god Srbija nečasno i uvredljivo napravi Hrvatskoj odgovor Vesne Pusić je uvijek isti, mi nećemo mijenjati svoju politiku prema Srbiji, mi ćemo biti prijatelji Srbije i jedan od najvažnijih zadatak Hrvatske je da Srbija postane što prije članica EU-a. Zato ona ne odgovara na strašne uvrede ni ruskog ministra vanjskih poslova, jer se ne želi zamjeriti Rusiji, želi podršku Rusije za svoju kandidaturu, a ne stavljanje veta. A cijelo vrijeme ona je, kao projekt britanske politike i zaštite njenih interesa, radila, s ostalima iz Kukuriku koalicije, na sukobu s Njemačkom.

Koristeći sredstva državnog proračuna, putuje i lobira ne za hrvatske nacionalne interese, nego za svoju kandidaturu. Vrlo je lukava i prepredena te stalno lansira nove laži u medijima. Kad je osjetila nesimpatiju hrvatske javnosti prema njenoj samokandidaturi izišla je s novom krivotvorinom, da je njena kandidatura inicirana izvan Hrvatske, da iza nje stoje značajne europske i svjetske političke snage.

Čak ni Bildt – Pusićkina “stara ljubav” – nije stao uz nju

Nakon novinarskog inzistiranja da kaže barem jedno svjetsko ime koje stoji iza nje, našla se u neugodnoj situaciji budući da nema nijednog značajnika koji bi javno rekao: Da, ja sam predložio Vesnu Pusić i smatram da bi zbog tih i tih razloga ona bila dobar glavni tajnik UN-a.

Tražila je i tražila, ali kada nije mogla naći zadovoljila se i svojom “starom ljubavi” – Carlom Bildtom. Ta kreatura je omražena kod hrvatskog naroda u RH, tako i u BiH, jer je za vrijeme rata obnašao važne dužnosti na kojima je vodio antihrvatsku i antibošnjačku politiku. Carl Bildt je poznat, između ostalog, i po tome što je otvoreno, grubo i javno proglašavao operacije Bljesak i Oluju zločinačkim pothvatima, što je izjednačavao krivnju Tuđmana i Miloševića, što je javno tražio da se nakon Oluje Tuđmana optuži kao ratnog zločinca. Koliko je Vesna Pusić u škripcu pokazuje i činjenica da je morala reći da je njena kandidatura došla od Carla Bildta. Pusić i Bildt su kao prst i nokat u antihrvatskoj politici. Oni su zajedno radili na Tuđmanovu rušenju, jedno izvana, a drugo iznutra. Međutim, uskoro se otkrilo da čak taj i takav Bildt nije podržao njenu kandidaturu. Bildt je rekao sljedeće: “Ne bih rekao da sam je ja baš savjetovao da istakne kandidaturu, ali, da, spomenula mi je to u jednom trenutku.”

Dakle, ministrica vanjskih poslova bezočno laže da je inicijativa za njenu kandidaturu došla iz Europe. Ali, usprkos svim tim činjenicama, ne treba podcijeniti Pusićkinu kandidaturu, nego je na vrijeme zaustaviti. Ona, koja je eksponent britanske politike, dobila je zadatak velikosrpsku agresiju pretvoriti u građanski rat, ali to ne uspijeva odraditi do kraja.

Pobjeda Kolinde Grabar Kitarović zaustavila je njenu strategiju, što je zabrinulo i srpsku i rusku i britansku politiku. Kako Pusićka vjerojatno neće dugo biti ministrica vanjskih poslova traže se novi putovi, nove metode i novi oblici ostvarivanja istih ciljeva. Zato se, s puno argumenta, može reći da je podrška Pusićkinoj kandidaturi nova urota protiv hrvatske politike.

Raste nezadovoljstvo Kolindinom mlakom politikom

S obzirom da predsjednica Hrvatske nije na vrijeme demantirala Pusićkine krivotvorine, počelo je rasti nezadovoljstvo njenom mlakom politikom. S više strana mnogi, koji su joj davali bezrezervnu podršku, počeli su prigovarati i tražiti da odlučno kaže Vesni Pusić: Dosta! Širilo se i nezadovoljstvo i prema HDZ-u koji je propustio priliku da u Hrvatskom saboru zaustavi privatizaciju hrvatske vanjske politike i spriječi da Vesna Pusić cijelu vanjsku politiku privatizira i podređuje svojim interesima. Počeli su se žestoko buniti i hrvatski branitelji, koji su bezrezervno podržavali Kolinda Grabar Kitarović.

Zato ne iznenađuje što se na različite načine u hrvatskoj javnosti otvoren proces raskrinkavanja samokandidature Vesne Pusić i javno demantiranje podrške njenoj kandidaturi. Najdalje su otišli hrvatski branitelji, koji su ustvrdili da tek treba početi proces kandidiranja hrvatskog kandidata. Da treba u početku imati više kandidata te onda demokratskom procedurom doći do najboljega kandidata.

Zvonko Sesar, predsjednik Veterana, otišao je i dalje pa je iznio prijedlog da kandidat Hrvatske bude branitelj, a sada veleposlanik Amir Muharemi. HDZ je odmah dao do znanja da u procesu kandidiranja Pusićka neće biti njihov kandidat, nego vjerojatno Muharemi. I Kolinda Grabar Kitarović je preko jednih dnevnih novina dala do znanja da Vesna Pusić neće biti njen kandidat, kada dođe do procesa službenog kandidiranja hrvatskog kandidata. Vesna Pusić je vrlo grubo i oštro reagirala i začuđeno se bahato zapitala: pa ne bira se kandidat za mjesnu zajednicu, čime je u svom stilu eventualne protukandidate svrstala na razinu mjesne zajednice, a sebe uzdigla u jedinog mogućeg i pravog kandidata. Upravo zbog njenog takvog ponašanja i štete koju već godinama i danas radi u Hrvatskoj važno je argumentima utvrditi da Vesna Pusić nema ni moralno ni bilo kakvo drugo pravo biti kandidat za takvu veliku dužnost. Umjesto njene kandidature potrebo je u Hrvatskom saboru i u hrvatskom društvu u cjelini pokrenuti proces njenog smjenjivanja.

Podsjetit ću, jer se u nas sve brzo zaboravlja, samo na neke razloge zašto ona nikako ne smije dobiti podršku Hrvatske. Glavni razlog je u tome što bi njen izbor bio velika opasnost za hrvatske nacionalne interese, jer bi dobila mogućnost da na višoj razini nastavi svoju antihrvatsku politiku, da ostvaruje one ciljeve uz pomoć dijela međunarodne zajednice, koji ju i danas guraju na to mjesto, u provođenju antihrvatske strategije.

Antihrvatska politika – nit vodilja svih njenih aktivnosti

Cijelo vrijeme u procesima stvaranja Hrvatske kao samostalne i suverene nacionalne države ona je sustavno vodila antihrvatsku politiku i lažno optuživala i sotonizirala dr. Franju Tuđmana i hrvatske branitelje. Optužila je državno i vojno vodstvo Hrvatske da su zajedno s hrvatskim braniteljima izvršili zločinački pothvat i etničko čišćenje Srba u Hrvatskoj i Bošnjaka u BiH, s ciljem stvaranja etnički čiste velike Hrvatske kao nacionalističke i fašizirane države. Nije samo govorila i pisala protiv hrvatskih nacionalnih interesa, nego i politički djelovala pokušavajući uz ostalo i smijeniti Tuđmana bez izbora.

Bila je jedan od autora “otrovnog” pisma u kojem je 1994. tražena Tuđmanova ostavka. To pismo bilo je pokušaj političkog ubojstva Franje Tuđmana, s ništa manjim, da je uspjelo, razornim posljedicama za hrvatske nacionalne interese od pokušaja stvarnog fizičkog ubojstva Tuđmana raketiranjem Banskih dvora 7. listopada 1991.

I prije toga i poslije toga pisma Pusićka je sustavno je sotonizirala i optuživala Tuđmana tvrdeći lažno da je Domovinski rat izmišljotina i prijevara, da nema Domovinskog rata nego da se radilo o prljavom dogovornom ratu po scenariju Milošević-Tuđman, odnosno da se radilo o ratu srpskog i hrvatskog nacionalizma radi komadanja i podjele BiH. Od samog ulaska na hrvatsku političku scenu stalno zastupa stajalište da su Srbi žrtve hrvatskog nacionalizma i žrtve ustaške politike čiji je cilj istjerati Srbe iz Hrvatske te zločinom i etničkim čišćenjem smanjiti njihov broj u Hrvatskoj od 12,13% na 4%. Cijelo vrijeme sve do danas ona lažno optužuje Tuđmana i HDZ da vode ustašku politiku. Ne treba zaboraviti ni veliku njenu ulogu u pripremi i provođenju državnog udara, puča u Saboru kojim bi se uz pomoć disidenata iz HDZ-a, na čelu s Manolićem i Mesićem, dobila većina za smjenu Tuđmana bez izbora. Taj puč je skoro uspio jer je pučistima trebalo samo nekoliko ruku da dobiju većinu. Da su u tome uspjeli, ne bi bilo Oluje ni hrvatske države.

Na državni trošak proslavila rođendan – Carle del Ponte!

Nakon Tuđmanove smrti ona je jedna od najistaknutijih aktera detuđmanizacije i označavanja Tuđmanovog doba sintagmom “deset mračnih godina”. Uz Stipu Mesića glavni je suradnik Tužiteljstva Haaškog suda i propagiranja monstruoznih optužnica protiv Tuđmana, Gotovine, Markača i ostalih. Poznata je i po tome što je osporavala Deklaraciju o Domovinskom ratu, što je čak tvrdila da je ona sramota, što je tražila da hrvatski generali budu suđeni po zapovjednoj odgovornosti, što je veličala Carlu del Ponte, čak je organizirala proslavu njenog rođendana na državni trošak. Tražila je i poduzimala akcije za smjenjivanje svih onih političara i novinara koji su govorili istinu o Tuđmanu i Domovinskom ratu.

Nakon 2000. godine, kada je Račanova koalicija o kojoj je ona bila glavni napadač na Tuđmanovu politiku izdala hrvatske nacionalne interese i omogućila Haaškom sudu da procesuira cijelu Oluju kao zločinački pothvat, žestoko sam se s njom sukobljavao, ali bez većeg uspjeha jer nisam dobio Račanovu podršku. Na vukovarskom groblju 5. kolovoza 2000. rekao sam: “Dosta gospodo iz Haaga, nikada nećemo prihvatiti laž i lažnu optužbu da su hrvatski generali bili na čelu zločinačkog pothvata i druge lažne optužbe.” Nekoliko mjeseci potom sam bio izložen strašnim optužbama i pokušajima smjenjivanja. Pokušao sam braniti istinu o Tuđmanu i Domovinskom ratu i bio sam u stalnim sukobima zbog kojih je pokrenuta velika akcija moga smjenjivanja i diskreditiranja. Ta akcija najbolje pokazuje tko je Vesna Pusić.

Na znanstvenom skupu o dr. Tuđmanu 2002. podnio sam opširan referat o Tuđmanovoj ulozi i politici od 1989. do 1992. godine. Taj moj referat bili su izvodi iz mojih knjiga objavljenih 1992. i 1994. godine. Vesna Pusić, MVP BiH i dio medija kreće u strašnu kampanju. Vesna Pusić vodi inkvizitorsku politiku, piše pismo predsjedniku Sabora i traži moje smjenjivanje. Treba navesti neke ocjene iz pisma predsjedniku Tomčiću, kao i prosvjedne note Veleposlanstva BiH, jer oni autentično svjedoče o tome kakvu je antihrvatsku politiku vodila Vesna Pusić uz pomoć bošnjačke politike iz MVP-a BiH.

Pusićka o Tuđmanu za Veleposlanstvo BiH

Citiram tek dio: “Politika bivšeg predsjednika Franje Tuđmana, kao i politika njegove stranke dok je bila na vlasti, prema BiH bila je jedan od izrazito negativnih elemenata u povijesti moderne samostalne Hrvatske.” Zatim: “Teritorijalne pretenzije i uplitanje u rat u BiH, koji su okaljali hrvatski ugled i moralnu jasnoću. Ta politika svela se na istu razinu na kojoj su bile i ove snage u Srbiji koje su formirale RS. Između ostalog ta je politika desetkovala hrvatsku populaciju u Bosni i Hercegovini.”

Nakon što me optužila da podržavam i rehabilitiram Tuđmanovu politiku napisala je: “Takvi stavovi gospodina Tomca nanose ogromnu štetu ugledu Hrvatske i njezinim izgledima da se kvalificira na svom putu prema EU.” Istovremeno je došla i prosvjedna nota Veleposlanstva BiH koje ponavlja na drugi način bit optužbe Vesne Pusić. Između ostalog, optužili su me da moja politika “dovodi u pitanje opstojnost Bosne i Hercegovine”.

Dakle, Vesne Pusić i MVP BiH, uz dio medija u Hrvatskoj, pokrenuli su moje smjenjivanje i pravi politički linč zato što sam u obrani istine o Tuđmanu i Domovinskom ratu ponovio što sam napisao 1992. i 1994., kada ti moji stavovi nisu izazvali nikakvu kritiku. To pismo je dokaz prave antihrvatske i antinacionalne histerije koju je predvodila Vesna Pusić. Ona je tu svoju politiku u kontinuitetu provodila sve do današnjih dana te i danas tvrdi da je Hrvatska fašizirana država, da je nasljednica NDH i da nije demokratska država.

Moglo bi se navesti i još mnogo drugih činjenica i dokaza zbog kojih bi bila prava katastrofa kada bi predsjednica Hrvatske i prešutno prešla preko kandidature Vesne Pusić, kada bi HDZ i dalje šutio u Saboru i kada bi dopustili da ide dalje proces privatizacije hrvatske vanjske politike i podređivanje te politike osobnim bolesnim ambicijama Vesne Pusić.

Ako to predsjednica države i HDZ propuste učiniti bit će odgovorni za užasno teške posljedice za hrvatski narod i državu u slučaju njenog kandidiranja, a pogotovo u slučaju da ju antihrvatske snage izguraju na to mjesto. Tada bi dobila priliku da na djelu dokaže da je Hrvatska bila agresor na BiH, tada bi dobila novu šansu da velikosrpsku agresiju pretvori u građanski rat s podijeljenom krivnjom, itd. Zbog svega toga nema važnijeg političkog zadatka nego što je moguće prije zaustaviti Vesnu Pusić.

http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/v ... icu-815908

[EdgarFranjul]

‘Vesna Pusić ZNALA JE DA GUBIMO SAVUDRIJU, šutjela je jer ju NIJE BRIGA za hrvatske interese!’

Autor: Damir Kramarić
Četvrtak, 23. Srpanj 2015. u 15:43

Hrvatska doživljava pravi debakl na diplomatskom polju. Srbija nas je deklasirala - jer su hrvatski saveznici odustali od dolaska na mimohod, u isto vrijeme izbija i skandal s Arbitražnim sudom, a hrvatska diplomacija spava, primjećuje pravni ekspert Pero Kovačević

Nakon izbijanja skandala s Arbitražnim sudom u Haagu, odnosno objavljivanja snimke iz koje je bjelodano da su slovenski predstavnici nedopušteno utjecali na suce tog suda te nakon što je i najširoj javnosti postalo jasno da će Arbitražni sud presuditi na štetu Hrvatske, silovito se otvaraju pitanja o nevjerojatnim propustima hrvatske diplomacije.

Šefica diplomacija morala je, naime, znati što se Hrvatskoj sprema, no ona je reagirala kao da o ničemu pojma nema, zgražajući se, tobože, nad činjenicom da je odluka Arbitražnog suda već poznata i da će ta odluka biti na štetu Hrvatske.

Ako su hrvatske tajne službe odavno znale što se kuha u Haagu (a morale su znati) i ako su s tim upoznale Hrvatsku vladu, odnosno Ministarstvo vanjskih poslova (morale su ih upoznati), zašto Vesna Pusić nije učinila nešto? Zbog čega nije odmah upalila alarm, pogotovo ako postoji pravilo da jedna strana mora reagirati najkasnije u roku mjesec dana od trenutka kada dozna za neku nepravilnost? Što bi, nakon ovoliko propusta hrvatske diplomacije, morao biti sljedećihrvatski potez kojim bi se, eventualno, sanirala nastala šteta, upitali smo političke analitičare dobro upoznate sa svim okolnostima višegodišnjeg procesa oko arbitraže granice u Savudrijskoj vali.

”Skupo plaćamo ceh sulude politike kojoj je ulazak Hrvatske u Europsku Uniju bio jedini mogući cilj, cilj svih ciljeva kojemu je sve ostalo trebalo podrediti. Nažalost, mi nakon Tuđmana ni nemamo vanjsku politiku. O negativnom ishodu odluke Arbitražnog suda već dugo se priča u kuloarima, za to su trebale znati hrvatske tajne službe, jer im je to posao – što znači da je sa svime odavno trebala biti upoznata i ministrica vanjskih poslova, kao i hrvatski premijer te hrvatska predsjednica. Vesna Pusić se, pak, pravi da je zgrožena informacijama iz transkripata, premda je za te razgovore i činjenicu da je sud – po svemu sudeći – već donio odluku protiv interesa Hrvatske, odavno morala znati. No, budući da nemamo diplomaciju koja bi štitila hrvatske nacionalne interese, izostala je očekivana reakcija. Ovo je tko zna koji propust Vesne Pusić u njezinoj karijeri. Sjetite se samo skandalozne izjave da ‘umirovljenici neće dobiti mirovine ako ne glasaju za ulazak Hrvatske u EU’, izrečene dan uoči referenduma o EU! Samo zbog te izjave trebala je dati ostavku na sve dužnosti i zauvijek otići iz politike. No, mi imamo vlast koja u kontinuitetu ne vodi računa o hrvatskim nacionalnim interesima, pa ovakvi gafovi nisu izuzetak, već pravilo”, upozorava Pero Kovačević, bivši dugogodišnji saborski zastupnik HSP-a i pravni ekspert Suda u Haagu, itekako upoznat sa svim okolnostima ‘Pirangate-a’, kako su pojedini novinari već nazvali ovu veliku međunarodnu aferu.

Kovačević potom podsjeća i na druge velike diplomatske poraze diplomacije kojoj je na čelu Vesna Pusić.

”Hrvatska ovih dana doživljava pravi debakl na diplomatskom polju s mimohodom za proslavu 20. Godišnjice Oluje. Srbija nas je deklasirala, jer su gotovo svi naši saveznici, zbog njihovog lobiranja, odustali od dolaska u Zagreb. U isto vrijeme, izbija i skandal s Arbitražnim sudom, a hrvatska diplomacija opet spava. Svemu ovome prethodile su, nažalost, pogrešne odluke Vlade i Sabora. Zato Vlada, Sabor i Predsjednica RH trebaju pod hitno utvrditi činjenice u vezi s objavljenim transkriptima i stati u obranu hrvatskih nacionalnih interesa. Hrvatska treba pokušati nadoknaditipropušteno. Ako se utvrdi da su transkripti vjerodostojni, treba žurno sazvati sjednicu Sabora, na kojoj bi trebalo donijeti odluku da Hrvatska odustaje od arbitraže na kompromitiranom sudu. U Saboru je većina onih koji su glasali za arbitražu, pa neka sada poprave ono što su uprskali”, napominje Pero Kovačević.


Pobrojao je zatim što je sve Hrvatska naivno žrtvovala za članstvo u EU, da bi kasnije spoznala da Europska Unija nije nikakav raj na zemlji, kakvim su ga narodu godinama prikazivali Vesna Pusić i ostali političari.

”Zbog Europske Unije izručili smo generala Gotovinu, odustali smo od ZERP-a i proglašenja gospodarskog pojasa, odrekli smo se, de facto, Savudrijske vale, a zauzvrat smo dobili jako malo. Europska Unija nipošto nije vrijednažrtvovanja vitalnih nacionalnih interesa. Upozoravao sam na to i ranije, no nisu htjeli slušati. Otriježnjene je uvijek bolno”, zaključuje Pero Kovačević, koji je saborski zastupnik bio do 2007. godine.

Vrlo slično razmišljanje ponudio nam je i admiral Davor Domazet Lošo, čija je geostrateška analiza – objavljena u srijedu navečer – izazvala brojne burne reakcije naših čitatelja, gnjevnih zbog silnih propusta hrvatskih političara i hrvatske diplomacije.

”Ako admiral – koji više nije djelatan – zna već dva mjeseca kakva će biti odluka Arbitražnog suda, onda bi hrvatske tajne službe za to trebale znati znatno duže. To znači da i Vesna Pusić odavno zna za sve ovo. No, više puta sam upozoravao da dolaskom Vesne Pusić na čelo Ministarstva vanjskih i europskih poslova mi prestajemo imati vanjsku politiku. Vesna Pusić vodi isključivo politiku Zapadnog Balkana, a ne Republike Hrvatske. Ona je morala znati za ovo i kriva je, u najmanju ruku, zbog propusta. A znamo da je propust najteži grijeh”, ističe Domazet.

Dodaje potom kako ga ne bi iznenadilo da su transkripte u javnost pustili pripadnici slovenske, a ne hrvatske tajne službe.

”Obavještajni sam analitičar, pa mi ovo izgleda kao rukopis slovenskih tajnih službi. Zašto bi oni ovo objelodanili? Pa da pripreme hrvatsko javno mnijenje na gubitak akvatorija. Računaju da će nakon početne reakcije, Hrvatska biti sretna ako barem malo ublaži štetu, odnosno da će na koncu pristati na pravnu agresiju nešto manjeg intenziteta, to jest na neznatno povoljniju varijantu razgraničenja u Savudrijskoj vali. Zato hrvatska reakcija mora biti žurna i odlučna. Svi moramo ustati protiv ovoga! I hrvatski narod i vlast i opozicija, i Sabor i Vlada i hrvatska predsjednica. Jer radi se o pravnoj agresiji, a Arbitražni sud ne može biti iznad naroda,” podvlači Domazet.

Pojašnjava zatim što je hrvatska šefica diplomacije trebala učiniti u trenutku kada je doznala što se sprema na Arbitražnom sudu.

”Iste sekunde je morala pozvati slovenskog veleposlanika i uručiti mu hrvatski demarš. Budući da nije ništa učinila, mogu pretpostaviti da je sudjelovala u ovome. Znamo li da Vesna Pusić ionako ne štiti hrvatske nacionalne interese, logično je da nije ni ovaj put smatrala da treba reagirati. Učinila je to tak kada su o skandalu progovorili svi hrvatski, slovenski, pa i srpski mediji. Sljedeći hrvatski korak trebao bi biti raspisivanje referenduma s pitanjem želi li se narod odreći suvereniteta nad dijelom akvatorija. Jedino narod odlučuje o ovome, što znači da nikakva odluka Arbitražnog suda za hrvatski narod nije obvezujuća. Predsjednik Hrvatskog sabora žurno, stoga, treba sazvati sjednicu, na kojoj bi se zastupnici trebali konsenzusom očitovati o skandalu s Arbitražnim sudom. Treba reagirati odmah, jer je agresija u pitanju”, zaključuje admiral Domazet.


http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/v ... ese-817971

[EdgarFranjul]

Treba li oduzeti državljanstvo Miloradu Pupovcu i protjerati ga iz Hrvatske?

Srpanj 23, 2015 Naslovna, Vijesti 5 Komentari


Milorad Pupovac mora biti prvi Srbin kojega će hrvatska vlada protjerati iz Hrvatske i oduzeti mu državljanstvo.


Piše: Marko Jurič

To mora učiniti nakon Pupovčeve izjave u Globusu gdje on kaže da vlada u Zagrebu, to se valjda odnosi na hrvatsku vladu, “nije imala pravo protjerati gotovo 250.000 svojih državljana srpske nacionalnosti samo u Oluji, a one koji su ostali ne zaštititi od ubijanja, njihovu imovinu od pljačke i paljenja.
Još manje je imala pravo njihovu imovinu proglasiti svojom, dodijeliti je drugima, a izbjeglim Srbima onemogućavati povratak različitim sredstvima“.

Nakon ovakve izjave Pupovcu više nema mjesta u Hrvatskoj, a pogotovo da osoba s takvim stavovima obnaša dužnost Predsjednika saborskog odbora za vanjsku politiku.

Uopće ne treba polemizirati s Pupovcem jer on nije u sukobu samo s istinom, on je u sukobu s hrvatskim ustavom, hrvatskim zakonima, hrvatskim državnim sustavom, hrvatskom politikom i s hrvatskim državnim interesima. Od takvog Pupovca se može očekivati da s riječi pređe na dijela.

Naime, ako on smatra da postoji takva stravična nepravda počinjena od strane državnog aparata, a budući se radi o političaru i predstavniku srpske zajednice onda je logično očekivati da će on svojim aktivnostima pokušati promijeniti takvo stanje.

Stoje mu na raspolaganju razne metode od političkih do terorističkih. Hrvatska nema potrebu polemizirati s takvim Pupovcem i razmišljati hoće li on i do koje mjere dalje uzbunjivati Srbe u Hrvatskoj. Pupovac to čini, a Hrvatska ima loša iskustva s tzv. srpskim ‘mirotvorcima’, poput Jovana Raškovića koji su u konačnici bili zečetnici srpske pobune i terorističkih akcija u Hrvatskoj.

Čovjek koji smatra da je hrvatska država organizirala protjerivanje i ubijanje svojih državljana kvalificira Hrvatsku kao zločinačku državu. U civiliziranom svijetu nema mjesta takvoj državi. Ovakvim stavovima Pupovac Hrvatsku stavlja uz bok država poput Sjeverne Koreje te zaziva reakciju tog civiliziranog svijeta protiv Hrvatske.

To više nije spor na razini tumačenja zakona ili Ustava, to je temeljno razilaženje Pupovca i Hrvatske oko prava hrvatske države na postojanje. To je teško kriminaliziranje, pokušaj ubojstva Hrvatske, koje se ni po čemu ne razlikuje od retorike Vojislava Šešelja, Mile Martića, Ratka Mladića ili tzv kapetana Dragana odnosno Dragana Vasiljkovića. Nažalost ta se retorika ne razlikuje ni od službene retorike vlasti u Srbiji.

Ovakve izjave su korak do objave rata Hrvatskoj jer ako netko misli da Hrvatska ubija i protjeruje Srbe onda je logično da će se taj tome suprotstaviti u okviru mogućnosti koje su mu na raspolaganju. Milorad Pupovac ima velike mogućnosti, osobito kao Predsjednik saborskog odbor za vanjsku politiku, a njegovi pajdaši u Srbiji još veće.

Ostaviti Pupovca nakon ove izjave na miru, na svim pozicijama koje obnaša i to sa svim onim golemim proračunskim sredstvima kojima po raznim linijama raspolaže mogu samo kompletni politički idioti. Jer tko može jamčiti da Milorad Pupovac neće započeti s organiziranjem terorističkih akcija s ciljem destabilizacije Hrvatske? Na raspolaganju ima novac, infrastrukturu, tvrdi politički stav i potporu najmanje jedne strane države koja se već bavila terorizmom protiv Hrvatske.


U konačnici ni Miloradu Pupovcu nije lako živjeti u Hrvatskoj. Zamislite da se svaki dan budite u državi koju smatrate zločinačkom i odgovornom za sva ta teška stradanja o kojima priča u intervjuu Globusu. Teška je to muka. Hrvatska će zapravo i njemu učinit dobro djelo kad mu oduzme državljanstvo i protjera ga iz Hrvatske.

http://www.maxportal.hr/treba-li-oduzet ... -hrvatske/

[EdgarFranjul]

LUKA MIŠETIĆ

Odvjetnik Ante Gotovine SPUSTIO Documenti i SNV-u: Zabili ste klasičan autogol!
Autor: A. Pranjić

Ponedjeljak, 03. Kolovoz 2015. u 14:20

''Činjenica je da nakon puna dva dana, SNV, Documenta i SENSE ne mogu naći jednu činjeničnu grešku u mom blogu. Umjesto toga, odlučili su pustiti priopćenje u kojem me napadaju na osobnoj razini (i napadaju moj rodni grad, Chicago). To je njihova stvar. No, današnje priopćenje od strane SNV, Documenta i SENSE (nenamjerno) potvrđuje točnost navoda u mom blogu od petka, jer da su mogli naći grešku, valjda bi to naveli u priopćenju'', poručuje Mišetić.

SENSE, Srpsko narodno vijeće i Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću izdali su priopćenje u kojem odgovaraju odvjetniku Ante Gotovine u Haagu – Luki Mišetiću. U nedjelju je Mišetić putem svog bloga reagirao nakon navedenog priopćenja.

<<< Mišetić odgovorio SNV-u: ‘Malo istine o Oluji u Haagu’



”Srpsko narodno vijeće, SENSE i Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću predstavili su na konferenciji za novinare održanoj u petak, 31. jula 2015. interaktivni narativ Oluja u Haagu. U njemu su prikazane ključne činjenice, argumenti i dokazi optužbe i obrane iznijeti na suđenju pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju (MKSJ), u predmetu Gotovina i drugi.

Interaktivna prezentacija je dostupna na adresi, na engleskom i hrvatskom jeziku.

Istoga dana čikaški odvjetnik Luka Mišetić je na svom blogu objavio uradak pod naslovom ‘Malo istine o Oluji’, koji je zatim prenijet u dijelu hrvatskih medija.

Luka Mišetić, najblaže rečeno, lažno predstavlja našu prezentaciju – u njoj nema drugih zaključaka osim zaključaka sudskih vijeća (Prvostupanjskog i Žalbenog, te Međunarodnog suda pravde).

Još jednom – predstavili smo ključne argumente i dokaze sa suđenja i gledatelje/čitatelje interaktivnog narativa pozvali da sami donesu sud! Što bi tu mogao biti Mišetićev problem? Ili mu se ne dopadaju dokazi (koje su on i njegov tim predočili) ili ga je strah da bi netko mogao zaključiti da oslobađajuća presuda njegovom klijentu nije plod njegovih tobožnjih odvjetničkih kvaliteta već rezultat sticaja nekih drugih, dobro mu poznatih, okolnosti. No, to je druga, i duga, priča.

Smatramo važnim obavijestiti javnost da neki mediji uopće nisu izvijestili o našoj konferenciji, ali su prenijeli odgovor na nju odvjetnika obrane Luke Mišetića. Na kraju, kako se vidi na Mišetićevom blogu, on je svoj tobožnji odgovor na naš interaktivni narativ napisao i objavio prije nego što smo mi predstavili i prije nego što je mogao znati o čemu se tu, zapravo, radi!? U skladu s najboljom tradicijom Divljeg zapada ili Čikaškog podzemlja: prvo pucaš, a onda pitaš tko je”, navodi se u priopćenju SNV-a, SENSE-a i Documente.



Odgovor Luke Mišetića

Srpsko Narodno Vijeće, Documenta i novinska agencija SENSE danas su izdali priopćenje u kojem tobože odgovaraju na moj blog od petka. Podsjećam vas da sam u petak napisao blog u kojem sam detaljno obrazložio kako su SENSE, SNV I Dokumenta u svojoj “interaktivnoj prezentaciji” o predmetu Gotovina, namjerno skrivali neke ključne zaključke prvostupanjskog i žalbenog vijeca ICTY-a. Naime, u “interaktivnoj prezentaciji” SNV-a, Documente i SENSE-aa, ne mogu se naći sljedeće činjenice koje proizlaze iz presuda Haaškog tribunala:

1. Nije bilo UZP-a na hrvatskoj strani.

2. Krajinski Srbi nisu deportirani iz Hrvatske od strane hrvatskih vlasti, već su napustili Hrvatsku iz drugih razloga nevezanih od nezakonito ponašanje od strane Hrvatskih dužnosnika;

3. Hrvatska vlast, ne samo da nije dopustila zločine protiv Srba i srpske imovine, nego je bila aktivna protiv tih zločina;

4. Potvrđeno je 20.000 kuća nisu spaljene nakon Oluje. Broj je vjerojatno bliži 5000 i to u oba sektora, Sjever i Jug;

5. Presudom je utvrđeno da je ukupno 44 civila ubijeno od strane hrvatskih snaga, a ne 320 kako je tvrdilo Tužiteljstvo, a nije ni 600 kao što je tvrdio HHO, a pogotovo ne 2000 kako tvrdi „Veritas“ i Savo Štrbac.

6. Nije bilo politike neistraživanja zločina od strane hrvatskih vlasti.

7. Stambeni zakoni poslije Oluje nisu bili u koaliziji s međunarodnim humanitarnim pravom.



Nakon dva dana razmatranja mojih argumenata, SNV, Documenta i SENSE oglasili su se putem priopćenja za javnost u kojem nisu ni pokušali opovrgnuti činjenice iz Haaških presuda koje sam naveo u mom blogu. Jer ne mogu osporiti istinu. I ne mogu demantirati da su sve te zaključke Haaškog tribunala koje sam naveo, namjerno izostavili iz njihove “interaktivne prezentacije”.

Činjenica je da nakon puna dva dana, SNV, Documenta i SENSE ne mogu naći jednu činjeničnu grešku u mom blogu. Umjesto toga, odlučili su pustiti priopćenje u kojem me napadaju na osobnoj razini (i napadaju moj rodni grad, Chicago). To je njihova stvar. No, današnje priopćenje od strane SNV, Documenta i SENSE (nenamjerno) potvrđuje točnost navoda u mom blogu od petka, jer da su mogli naći grešku, valjda bi to naveli u priopćenju.

Zato je današnje priopćenje SNV-a, Documente i SENSE-a klasičan primjer autogola.

http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/o ... gol-820211

[EdgarFranjul]

http://croative.net/?p=35613

Milorad Pupovac – strani agent u Hrvatskome saboru
• Utorak, 18 Kolovoz 2015 9:35


Saborski zastupnik Srpske nacionalne manjine u Hrvatskom saboru Milorad Pupovac po svojim postupcima za vrijeme velikosrpske agresije, a još više po djelovanju i izjavama u ovih dvadesetak godina državne neovisnosti deklarirao se kao vođa velikosrpske pete kolone u Hrvatskoj.

Koristeći nesavršenost Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina, ali još više popustljivost vodećih političkih stranaka, prije svega SDP-a, ali i HDZ-a, prema njegovim sve većim zahtjevima stavio je se u poziciju da velikosrpsku agresiju sustavno želi pretvoriti u građanski rat i na taj način amnestirati ne samo Srbiju nego i onaj dio srpske manjine u Hrvatskoj koja se pobunila protiv vlastite države.

Pri tome važno je napomenuti da je Milorad Pupovac samozvani predstavnik Srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj jer je za njega na posljednjim saborskim izborima u njegovoj manjinskoj izbornoj jedinici glasovalo svega 17,2% od ukupnog broja birača na listi srpske manjinske zajednice. Pored toga, on ni slučajno ne može biti politički predstavnik onih hrvatskh Srbea koji smatraju Hrvatsku svojom domovinom, a takvih je oko 6 posto bilo i u Domovinskom ratu, pa i u samom Vukovaru koji su se borili protiv velikosrpske agresije. Nažalost ni jedna od vodećih političkih stranaka ne usudi se upozoriti Milorada Pupovca da je on politički gledano hrvatski političar i da se kao takav treba zalagati za hrvatske državne interese. Štoviše vladajući SDP koji se nikad nije suštinski oslobodio „bratstva i jedinsva“ ostajući i dalje mentalno jugoslavenska stranka izabaro je u Hrvatskome saboru Milorada Pupovca za predsjednika saborskog Odbora za vanjsku politiku (?!).

U sadašnjoj napetosti između Hrvatske i Srbije koju je izazvalo četničko vodstvo susjedne države na čelu s osvjedočenim četnicima predsjednikom države Tomislavom Nikolićem i premijerom Aleksandrom Vučićem, Milorad Pupovac odlazi u Beograd i sa srbijanskim premijerom raspravlja o položaju srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj.


Štoviše, to nije slučajno jer je Milorad Pupovac ne tako davno javno izjavio da je za hrvatske Srbe glavni grad Beograd. To je izravan napad na hrvatski integritet i suverenitet izgovoren ni manje ni više nego iz usta predsjednika saborskog Odbora za vanjsku politiku.


Nitko se u Hrvatskome saboru u kojemu sjede politički stranački zombiji ni tada nije uzbudio, kao što se nije uzbudio ovih dana kad je Milorad Pupovac otišao po velikosrpske instrukcije kod srbijanskog premijera Aleksandra Vučića.

U tom susretu s premijerom strane države, a ne s premijerom države u kojoj je saborski zastupnik i za što ga debelo plaćaju hrvatski porezni obveznici, Milorad Pupovac je ponovio stare zahtjeve koje u svojoj politici prema Hrvatskoj zastupa i srbijanski premijer.


To su pitanje nestalih, obnova povjerenja i suđenje za ratne zločine, te statusni položaj srpske manjine u Hrvatskoj. U izjavi nakon susreta s premijerom Vučićem Milorad Pupovac je izjavio da je nakon ulaska Hrvatske u Europsku uniju došlo do pogoršanja odnosa prema Srbima. I sama njegova određenica o Srbima a ne o pripadnicima srpske nacionalne manjine, ili pak o hrvatskim Srbima govori o predsjedniku Srpskog narodnog vijeća i saborskom zastupniku Miloradu Popovcu kao upornom velikosrpskom eksponentu u hrvatskoj politici.

Djelovanje, a osobito posljednji potezi Milorada Pupovca više nisu stvar stvar slobodnog izražavanja mišljenja, to je djelovanje koje predstavlja napad nas temelje hrvatske države, pa bi se Miloradom Pupovcem trebala pozabaviti ne samo Sigurnosna obavještajna agencija nego i pravosudni organi kojima je dužnost štititi integritet i suverenitet Republike Hrvatske.


Kao zaključak ostaje gola činjenica da ovakav Milorad Pupovac djeluje u Hrvatskome saboru kao agent strane države koja je posebice u posljednje vrijeme pokazala nizom postupaka i izjava da kao susjedna država vodi neprijateljsku politiku prema Republici Hrvatskoj.

Skandalozno je da se o takvom Pupovčevom ponašanju nitko posebno ne uzbuđuje. Naravno, tu dimenziju neprijateljskog Pupovčevog djelovanja ne će kritizirati SDP, jer je svojedobno njihov predsjednik i premijer Zoran Milanović izjavio kamo su Srbi njegovi glasači, ali se zato pruža idealna prilika vodećoj oporbenoj stranci HDZ-u da u ovo pretkampanjsko vrijeme raskrinka ne samo Milorada Pupovca nego kolaboracionističku politiku SDP-a prema njemu.


Vjekoslav Krsnik

[EdgarFranjul]

'Neka Hrvati priznaju da ne postoje'

Hrvatski jezik je nacionalistički i treba ga ukinuti?

Autor: Marcel Holjevac
Četvrtak, 20. Kolovoz 2015. u 22:15

Jučerašnja izjava stanovitog Dejana Jovića, velikosrpskog nikogovića čiji se odnos spram Hrvatske može komotno porediti s odnosom britanskih imperijalista viktorijanske ere spram njihovih kolonija, trebala bi zapravo rezultirati time da tajne službe malo preispitaju njega i Ivu Josipovića, koji ga je godinama držao kao savjetnika na Pantovčaku. I čitav njihov krug ljudi, jer i te kako ima razloga smatrati da se radi o vidu ne samo protuustavnog već i zavjereničkog djelovanja. I ne, nisam sklon teorijama zavjera niti paranoji.

No, kad netko izvali nešto takvo kao što je da hrvatski jezik zapravo ne postoji, i kad je taj netko bivši savjetnik Predsjednika republike i njegov glavni politički analitičar, a ujedno i netko tko i danas predaje na fakultetu u Hrvatskoj, treba se zapitati jesu li nam možda u vodstvu države ljudi koji bi najradije da je nema. Peta kolona, kvislinzi. Naime, u kontekstu povijesne borbe za samostalnost Hrvatske od Srbije, odnosno Jugoslavije, bitna je odrednica upravo borba za jezik. Preko njega su se lomila koplja od samih početaka srpskih posezanja za Hrvatskom: još je Vuk Karadžić preko jezika dokazivao da su Hrvati u stvari “pokatoličeni Srbi”. U svom djelu “Srbi svi i svuda”, on zastupa tezu da su svi štokavci, neovisno o vjeri, tradiciji, regionalnoj pripadnosti, ili vlastitom nacionalno osjećaju pripadnosti, u stvari Srbi.

…”tri milijuna su zakona grčkog (pravoslavci), a od ostala dva milijuna dvie trećine zakona turskog (muslimani), a jedna trećina rimskog… Svi pametni ljudi i od grčkog i od rimskijeh Srba, priznaju, da su jedan narod, samo je onima rimskog zakona još težko Srbima nazivati se, ali će se po svojoj prilici i tome pomalo naviknuti, jer ako ne će, da su Srbi, oni nemaju nikakoga narodnoga imena”.

A na tome su im išli na ruku i Hrvati. Krajem 19. stoljeća usvojena štokavica kao jezični standard upravo kako bi olakšali ujedinjenje sa Srbijom, u priglupoj i naivnoj nadi da će Hrvati, kao kulturniji i civiliziraniji, ekonomski daleko razvijeniji, dominirati zajedničkom državom. A da pritom Hrvati nikakve atribute državnosti nisu imali: ni vojsku, ni dvor, ni kralja. Upravo se u Jugoslaviji vodila bitka za hrvatski jezik, pa je i “Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika” iz 1967. bila uvod u Hrvatsko proljeće, a ono pak uvod u masovne progone i čistke, te Ustav iz 1974. – dvije stvari koje su odredile sudbinu Jugoslavije. Represija je samo zapečatila hrvatsku odlučnost da kad-tad izađu iz moralno i ekonomski propale Titove države, a Ustav iz 74. je samo zapečatio Srbe u uvjerenju da ostalim narodima u SFRJ ne treba dati nikakva prava, već da treba uvesti diktaturu. Tu deklaraciju su potpisali svi vodeći hrvatski intelektualci tog vremena, uključujući i one bliske Titovom dvoru i dvorskim strukturama, poput Krleže. I zbog nje su brojni završili na robiji: iz toga se vidi koliko je vlastodršcima u Jugoslaviji bilo bitno zapriječiti Hrvatima da svoj jezik zovu svojim imenom, i da se taj jezik razvija neovisno od srpskog. Deklaraciju možete u cijelosti pročitati ovdje, a samo spomenimo da tamo piše:

Dosadašnja ustavna odredba o “srpskohrvatskom odnosno hrvatskosrpskom jeziku” svojom nepreciznošću omogućuje da se u praksi ta dva usporedna naziva shvate kao sinonimi, a ne kao temelj za ravnopravnost i hrvatskog i srpskog književnog jezika, jednako među sobom, kao i u odnosu prema jezicima ostalih jugoslavenskih naroda. Takva nejasnoća omogućuje da se u primjeni srpski književni jezik silom stvarnosti nameće kao jedinstven jezik za Srbe i Hrvate.

Zašto je povijest bitna? Zato da bi se razumjelo što stoji iza svih pokušaja negiranja samobitnosti hrvatskog jezika: velikosrpska posezanja za Hrvatskom, i baš ništa drugo. Preko izjednačavanja hrvatskog i srpskog jezika se uvijek pokušavala nametnuti dominacija Srbije. U praksi, Srbima je uvijek bilo svejedno zove li se jezik srpskohrvatski ili srpski, dok god Hrvati nemaju svoj jezik, kao što im je bilo svejedno zove li se država Jugoslavija ili Srbija, dok god je savezna blagajna u Beogradu a ne u Zagrebu i dok god srpski žandar drži ruku s pendrekom nad Hrvatom u Hrvatskoj, dok hrvatski žandar koji bi uredovao po Nišu i Čačku nije bio opcija. Po imperijalnoj logici, sve što je bilo hrvatsko je automatski postajalo zajedničko, a ono što je i do tad bilo srpsko je i dalje ostalo samo srpsko.

get_img

get_img1.jpg (97.23 KiB) Viewed 5129 times

Zato danas velikosrbi i njihovi agenti u Zagrebu pokušavaju predstaviti problem jezika kao primarno lingvistički problem. No on to uopće nije, to je prvenstveno politički problem. Ali niti s lingvističke strane nije moguće tvrditi da su hrvatski i srpski književni jezici jedan jezik (govorni jezik je pak nešto drugo, mi govorimo o jezičnom standardu).

Zašto? Upravo zbog onog na čemu Srbi inzistiraju: ćirilice. Naime, pismo je sastavni dio svakog standardnog, književnog jezika. Grčki jezik se ne može pisati latinicom, već se piše alfabetom. Ruski je uvijek na ćirilici, inače to nije ruski književni jezik. Kineski, arapski, japanski, imaju svoje znakove. I tako dalje. Da i nema nikakve druge razlike među jezicima, već sama činjenica da je standardno pismo srpskog jezika ćirilica, a standardno hrvatskog latinica, značilo bi da se radi, tehnički, o dva jezika. Ne postoji nigdje shema “jedan jezik, dva pisma”: jezik i pismo su jedinstvena i nerazdvojna cjelina, ako govorimo o književnom jeziku. Naravno, govorni jezik je drugo, pa i neoficijelno piskaranje. Srbi mogu imati i pola svojih portala na latinici, ali standardno pismo srpskog jezika će uvijek biti ćirilica.

Velikorspska su posezanja, dakle, uvijek polazila od jezika, pa odatle polazi i Bora, pardon Dejan Jović. Da bi se uništilo jedan narod, potrebno mu je prije svega oduzeti vlastiti identitet, jezik, s identitetom se ljudima otima dostojanstvo, samopouzdanje, a zatim ih je moguće oblikovati po volji. Nije zato čudo da svako inzistiranje na dosljednoj upotrebi hrvatskog jezika nailazi na agresivnu reakciju i na optužbe za “nacionalizam” od strane četnika, velikosrba, i “antifašista”. Kad se recimo pred koju godinu jedan gledatelj RTL-a požalio da se krši zakon time što nema titlova, sa svih medijskih strana antifašističkih strana su krenuli napadi na “nacionaliste” koji bi titlove, kao da ne razumiju srpski! Stvar nije, naravno, u tome razumije li tko srpski ili ne. Razumijem ja i engleski, pa svejedno očekujem prijevod – titlove ili sinkronizaciju – kad nešto američko gledam na javnoj TV stanici registriranoj u Hrvatskoj. U Danskoj je nezamislivo da se švedski programi prikazuju bez titlova, i obratno, iako su jezici vrlo slični, otprilike kao hrvatski i srpski. Istovremeno, kad Srbi u Vukovaru traže ćirilicu, nitko im neće reći “a što će vam, kad ionako razumijete i latinicu”: ne. Ćirilica, dakle srpski jezik, dvojezične škole i tako dalje, su srpsko pravo – a hrvatski jezik je “hrvatski nacionalizam”. Uostalom, hrvatski “antifašisti”, u pravilu veći velikosrbi od četnika, često vole citirati izreku kako je “patriotizam zadnje utočište svih hulja” – a vjerojatno niti ne znaju da je to izreka Samuela Johnsona, ideologa britanskog imperijalizma i kolonijalizma, iz vremena kad su se britanci borili protiv američkih patriota – boraca za neovisnost.

Ovdje se borci protiv hrvatske neovisnosti pozivaju na to da su oni koji inzistiraju na svom jeziku “nacionalisti”: Jović u svom tweetu kaže, “Neka HDZ prizna da su srpski i hrvatski jedan jezik (kao što objašnjava S. Kordić) pa je problem riješen. Zakon je o dvojezičnosti”. Bilo bi zanimljivo znati “priznaje” li SDP da je to jedan jezik, jer Jović specifično proziva samo HDZ? I što znači to “neka prizna”? Nema problema, neka Srbi priznaju da se taj “jedan jezik” zove hrvatski i da je službeno pismo latinica, usvoje ijekavicu kao standard, i idemo dalje!

No što kaže Snježana Kordić, koju on apostrofira? Ona je pred četiri godine objavila studiju “Jezik i nacionalizam”: da, uvijek taj nesretni hrvatski nacionalizam, umjesto da Hrvati lijepo priznaju da je to jedan, srpski, jezik! Ona u toj knjizi upozorava na, kako to ona objašnjava, nespremnost “ovdašnjih država” da stvore građansko društvo u punom smislu te riječi, kao i na opasnost ulaganja u reakcionarnu ideju plemensko-etničkog kolektiva koji se danas uzgaja kako u Hrvatskoj. “Jezik i nacionalizam” je zapravo politički pamflet koji je dobra “znanstvena” podloga “hrvatskim intelektualcima” kako bi otvoreno i javno propagirali od struke davno odbačenu četničku tezu kako se radi o jednom jeziku. “Intelektualci” koji tu tezu zagovaraju su Oliver Frljić, Ivana Simić Bodrožić, Predrag Lucić, Nikola Petković, Vuk Perišić, Predrag Matvejević, Dubravka Ugrešić, Miljenko Jergović, Viktor Ivančić, Igor Mandić, Slobodan Šnajder, Marinko Čulić, Boris Dežulović… dakle, uglavnom prononsirani jugoslaveni i velikosrbi, koji svoj što jugo što sprski nacionalizam podlo podmeću drugoj strani.

Namjere samozvanih “intelektualaca”, većinom polupismenih likova iz pasivnih krajeva Srbije i BIH koje nam mediji podvaljuju kao vrhunske intelektualce i mislioce, prepoznali su još davno pravi intelektualci, oni iz HAZU – dakle ljudi s malo ozbiljnijim znanstvenim opusom od Igora Mandića i malo ozbiljnijim kućnim odgojem od Olivera Frljića. Stajalište HAZU o posebnosti hrvatskoga jezika izazvano je, kako oni navode, “nerazumijevanjem pa i osporavanjem hrvatskoga sociolingvističkoga stanja nakon god. 1990. u krugovima dijela inozemnih slavista”. Samo inozemnih? U Promemoriji o hrvatskome jeziku Matice hrvatske se navodi:

“Hrvatski jezik poseban je slavenski jezik kad se gleda i s lingvističkoga i sociolingvističkoga gledišta, a jednako tako i s ostalih kao što je kulturno, povijesno i političko. Nesporazumi oko te posebnosti proizlaze iz činjenice što on u srpskome jeziku ima bliskoga suradnika i što je u 19. i 20. stoljeću bilo nastojanja da se od ta dva jezika načini jedan, ali to se u stvarnosti nikada nije dogodilo.

(…)

Zbog toga ta dva jezika imaju odvojenu kulturnu i jezičnu povijest i književnost. Uz to je hrvatski književni jezik izgrađivan stoljećima na bogatoj crkvenoj i svjetovnoj književnosti, a kako je srpska moderna književnost nastala tek polovicom 19. st., to su na ta dva književna jezika izgrađene dvije jasno odijeljene književnosti: hrvatska i srpska.

(…)

Zbog bliskosti tih dvaju književnih jezika bilo je u 19. i 20. stoljeću dogovora da se od njih stvori jedan jezik. Hrvati su u tome sudjelovali iz ideoloških i političkih razloga, a Srbi su to prihvatili nakon stvaranja Jugoslavije videći u jednom jeziku još jedno sredstvo kojim su nastojali uništiti sve hrvatske posebnosti pa i Hrvate kao narod. Zbog toga su nastojali da se jezično jedinstvo ostvari i silom državne, političke i vojne prevlasti, ali ti pokušaji nisu uspjeli zbog stabiliziranosti tih dvaju književnih jezika i zbog jakoga kulturnog i političkog otpora s hrvatske strane.

Za ilustraciju razlika između hrvatskoga i srpskoga jezika oni navode kratak recept koji na srpskom jeziku glasi:

Čorba od kelerabe sa pečenicom. Sitno iseckati crni luk, pa ga popržiti u Zepter posudi. Dodati kelerabi supu i kuvati 15 minuta. Propasirati čorbu. Dodati pavlaku. Ukrasiti pečenicom, isečenom na rezance, kao i listićem peršuna.

U hrvatskom prijevodu taj bi recept glasio:

Juha od korabice s pečenicom. Sitno isjeckati (crveni) luk, pa ga popržiti u Zepter posudi. Dodati korabici juhu i kuhati 15 minuta. Propasirati juhu. Dodati vrhnje. Ukrasiti pečenicom, izrezanom na rezance, kao i listićem peršina.

“35 riječi, a 12 razlika ili 35 posto. Nikakvom se kombinacijom od toga ne može napraviti tekst koji bi bio i hrvatski i srpski, tj. srpskohrvatski”, kažu oni, i dodaju da su i u SFRJ, gdje je to službeno bio jedan jezik, zakoni uvijek donošeni na 4 jezika – odvojeno na srpskom i hrvatskom, uz makedonski i slovenski.

No, mi bismo istakli i druge razlike. Recimo, na hrvatskom se kaže “četnik”, a srpski izraz je “antifašista”. A znamo i da povijest nije isto što i historija. Povijesno, Hrvati i Srbi su dva naroda, a historijski, Hrvati su pokatoličeni Srbi. Isto tako, geografija nije zemljopis, geografski, granica Srbije je negdje na liniji “Kavlovac – Kavlobag – Vivovitica”, kako bi rekao ćosavi vojvoda, a zemljopisno je na Dunavu.

U svakom slučaju, od Jovića je ovakav velikosrpski stav i očekivan. Bivši prvi suradnik Predsjednika republike je i prije zagovarao manje više otvoreno četničke stavove iz Načertanija. Malo je poznato da je početkom prošle godine britanski povjesničar i profesor sa sveučilišta Kingston u Londonu Marko Attila Hoare optužio Dejana Jovića za podržavanje ekstremno “antihrvatskih, antibosanskih i velikosrpskih teza” koje je u svojoj knjizi “Humanitarno razaranje Jugoslavije” iznio David Gibbs. “Da je Jović samo znanstvenik koji iznosi svoje osobno mišljenje, ne bi bilo bitno što njegov rad rehabilitira Miloševića i JNA. Ne bi bilo bitno što se u njegovom radu hvali propagandni pamflet bez znanstvene vrijednosti, što podržava teritorijalni raspad Hrvatske i negira genocid u Srebrenici, jer kao znanstvenik ima pravo slobodno izražavati svoje stajalište. No, opasno je i za Hrvatsku i za BiH da netko s takvim stajalištima i lošom analitičkom procjenom zauzima mjesto glavnog analitičara predsjednika Josipovića”, napisao je tada Hoare u opsežnom osvrtu na Jovićeve tekstove. Gibbs naime ne samo da otvoreno negira genocid u Srebrenici nego ga opravdava tobožnjom odmazdom zbog prije počinjenih zločina te tvrdi da je legalna i međunarodno priznata vlada Republike BiH granatirala vlastite građane u opsjednutom Sarajevu, a Jović Gibbsa u više tekstova reklamira i hvali. Ostale teze – koje Jović ne zastupa izravno, već preko Gibbsa, kao eto nisam ja to rekao al dobro čovjek kaže – su da “moderna Hrvatska ima bitne povijesne poveznice s Pavelićevom marionetskom državom”, da je Franjo Tuđman “preporučivao genocidno nasilje protiv Židova”, kako Hrvatska i Slovenija nisu od Srbije doživjele nikakvo ugnjetavanje prije proglašenja nezavisnosti pa nisu imale temelja za odcjepljenje od Jugoslavije, da je rat u Hrvatskoj imao “svoj začetak u buđenju nacionalističkih snaga tijekom kampanje 1990. godine nakon koje je HDZ došao na vlast”, i tako dalje.

Dakle, radi se o nastavku velikosrpske politike od strane pete kolone u samom vrhu hrvatske vlasti. Naravno da će mnogi sad pokušati ponovo sve prebaciti na lingvističko polje i da će se mediji sprdati s primitivnim nacionalistima koji “ne umeju da čitaju ćirilicu i prave se da ne razumeju srpski”, no ne radi se uopće o tome. Radi se o nastavku imperijalne politike Srbije, a sve drugo su priče za malu djecu.

http://www.dnevno.hr/vijesti/komentari/ ... uti-824149

[EdgarFranjul]

ONA BI HTJELA, ALI...

Ovo su razlozi zbog kojih nas Vesna Pusić NE SMIJE predstavljati u UN-u

Autor: I. MeđugoracČetvrtak, 03. Rujan 2015. u 19:48

Koliko god Milanović na ovaj potez gledao blagonaklono, dio javnosti i prohrvatski orijentiranih intelektualaca protivi se slanju Vesne Pusić na ovako značajnu funkciju.

Bilo da na Vesnu Pusić gledate kao na ministricu vanjskih poslova, ministarku regiona ili pak šeficu HNS-a jedno je sigurno, ova kontroverzna dama uspela se za još jednu stepenicu na svojem putu za glavnu tajnicu UN-a. Potporu njezinoj ambiciji dala je i Vlada čiji je službeni kandidat za ovu laskavu titulu. Sve donedavno šefica diplomacije tvrdila je da ima potporu šefice države, a kroz dio javnosti provukla se teza da je Grabar Kitarović zbog ove povukla čak i inozemne veze. Čini se ove glasine ipak nisu istinite jer je Predsjednica RH danas jasno rekla kako prijedlog Vlade ne podržava.

“Neću ići protiv nacionalnog kandidata, ali smatram da on mora imati široku potporu, gotovo na razini nacionalnog konsenzusa. Nije riječ o međunarodnom natjecanju ili javnom pozivu na koji bi se javio bilo koji kandidat pa ova odluka nije dobra i bojim se da će stvoriti razdor u zemlji”, kazala je objašnjavajući kako je odluku o hrvatskom kandidatu za glavnog tajnika ili tajnicu Ujedinjenih naroda trebalo prepustiti novoj Vladi jer su izbori preblizu.

No, okrenimo se Milanovićevoj ideji. S lakoćom se može tvrditi da je ovo lansiranje svadljive Pusić u bijeli svijet olakšica po Zorana Milanovića. On će bez nje na čelu HNS-a znatno lakše posložiti koalicijske planove.

Koliko god Milanović na ovaj potez gledao blagonaklono, dio javnosti i prohrvatski orijentiranih intelektualaca protivi se slanju Vesne Pusić na ovako značajnu funkciju. Ne čudi takvo što previše kada se samo površno zagrebe njezina biografija iz koje je vidljivo da je zajedno s Ivom Josipovićem baš ona perjanica britanske politike na ovim prostorima. Britanska politika, za sobom jasno vuce onu prosrpsku koja se pak zasniva na stvaranju zapadnog Balkana, odnosno nove Jugoslavije. Uz to, posve je legitimno zapitati se kakve to kvalifikacije ima Pusić da je se bez javne rasprave lansira u UN? Osim što se proslavila mrzilačkim porukama spram naroda koji je nije ni birao, a koji financira njena putovanja i lobiranja za ovu poziciju, neosporna je činjenica da ministrica nikada ni jedne izbore nije dobila. Bilo da je riječ o predsjedničkim, izborima za gradonačelnika Zagreba, ali i onim unutarstranačkim. Lošim rezultatima usprkos posljednjih 15-tak godina ona se uvijek uspjela ugurati u neku od značajnijih fotelja.

Tko stoji iza nje lansirajući je uvijek u vrh još je jedna od nepoznanica, ponovno poveziva s britanskom politikom. Dok se na hrvatskom tlu vodio rat Pusić izlazi na scenu uspostavljajući komunikaciju srpsko-hrvarskih intelektualaca organizirajući sastanak. Od tada do danas ostaje vjerna istoj politici i retorici kojom širi krivotvorine o Domovinskom ratu svodeći ga pod gradanski sukob s podjeljenom odgovornošću. Sipala je Pusić s lakoćom optužbe na Tuđmanov račun, a prozivke iz njenih usta čuli su čak i generali. Prisan odnos njegovala je sa zloglasnom Carlom del Ponte, a ujedno je i potpisnik pisma kojim se tražila Tuđmanova smjena uoči Oluje. Mnogi i danas pamte njeno proglašenjE Hrvatske agresorom na BiH, ali i negiranje deklaracije o domovinskom ratu.

Danas se gotovo nedvojbeno može tvrditi da iza Pusić među ostalim stoji Carl Bildt njrna stara ljubav i mrzitelj svega iole hrvatskoga. Bude li ona izabrana u UN to bi mogla biti prava katastrofa jer iz svega do sada viđenog jasno je kojim smjerom plovi njezin politički brod. Hoće li ga predsjednica zaustaviti, ostaje za vidjeti.

http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/o ... n-u-827416

[EdgarFranjul]

PODRŠKA – NIKAKVA!
Karamarko: Vesna Pusić je loša kandidatkinja za glavnu tajnicu UN-a i ne znam zbog čega je ona samu sebe proglasila kandidatom

Predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko rekao je u petak da je ministrica vanjskih i europskih poslova Vesna Pusić loša kandidatkinja za glavnu tajnicu UN-a, zamjerivši joj da je samu sebe proglasila kandidatkinjom za tu dužnost.

“Ne, ni slučajno, ona je loš kandidat i ja ne znam zbog čega je ona samu sebe proglasila kandidatom”, rekao je Karamarko u Drnišu.

Pritom je istaknuo kako se slaže s predsjednicom Kolindom Grabar-Kitarović, koja, po njemu, ima silno međunarodno iskustvo u međunarodnim institucijama i NATO-savezu, a kritizirala je odluku o hrvatskom kandidatu rekavši da ju je trebalo prepustiti novoj vladi.

“Po čemu je to gospođa Pusić zaslužila biti kandidat? Osim toga, ja sumnjam, kada bi hipotetski – što je zapravo nemoguće u ovoj situaciji – to i postala, ne znam kako bi funkcionirala u odnosu na Republiku Hrvatsku jer njeni stavovi u odnosu na stvaranje Republike Hrvatske, u odnosu na situaciju u BiH, optužbe prema narodnjačkim snagama u Republici Hrvatskoj su vrlo upitne i dvojbene”, poručio je Karamarko.

Na novinarski upit kako bi Hrvatska trebala postupati u vezi aktualne izbjegličke krize, Karamarko je kazao kako je to pitanje “za aktualnog premijera još dva mjeseca”.

“Naravno, to je pitanje koje će dočekati i nas (nakon izbora). Mislim da je potrebna jedna europska strategija oko rješavanja tog pitanja”, kazao je. Dodao je da su trenutni potezi u vezi izbjegličke krize samo “ublažavanje posljedica i zbrinjavanje ljudi”, a da bi problem trebalo rješavati tamo gdje se događa.

Što se tiče ideje o izgradnji zida i na mađarsko-hrvatskoj granici koju je iznio mađarski premijer Viktor Orban Karamarko je kazao da će “Mađarska, nažalost, učiniti ono što misli da treba učiniti”.

“Ograde same po sebi su privremeno rješenje”, kazao je Karamarko, ponovivši kako nedostaje jedna opća strategija. Smatra kako će se uskoro ona morati donijeti te da će se Hrvatska u nju morati uklopiti.

“Moramo znati da mi nemamo prebogate kapacitete, da smo u užasnoj gospodarskoj situaciji, nažalost – u mišjoj smo rupi u režiji gospodina Milanovića i njegovih prijatelja”, dodao je Karamarko.

Karamarko: HDZ ima prednost 12 do 14 posto ispred SDP-a

Predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko u petak je ocijenio falsifikatom najnovije rezultate ankete CRO demoskop, po kojima se SDP ‘primaknuo’ na oko dva posto zaostatka za HDZ-om, rekavši kako je trenutačna razlika 12 do 14 posto u korist HDZ-a.

Na novinarsku zamolbu da prokomentira rezultate redovitog mjesečno istraživanje agencije Promocije plus o društvenim i političkim preferencijama – CRO Demoskop, prema kojima se SDP, odnosno lijeva koalicija, primakla na dva posto desnoj HDZ-ovoj koaliciji, Karamarko je rekao kako je on „krivi čovjek koji će komentirati Crodemoskop“, jer već tri godine ukazuje na falsificiranje tih rezultata.

„Ja ih tri godine komentiram i ukazujem na falsificiranje tih rezultata. Ne znam s kime će ti ljudi raditi u uređenom društvu kada mi dođemo na vlast. Prema tome razlika između nas je 12 do 14 posto“, rekao je predsjednik HDZ-a Karamarko u Drnišu.

Ponovio je da su najbolje ankete na dan izbora, na kojima HDZ pobjeđuje već tri i pol godine zaredom, a, istaknuo je, pobijedit će i sada.

Na upit kako komentira podatke o gospodarskom rastu u Hrvatskoj, o kojem u zadnje vrijeme govori Vlada pripisujući sebi zasluge za to, Karamarko je uzvratio protupitanjem: “Ma šta raste, gospodarstvo raste? Koliko smo platili da to gospodarstvo raste, koliko smo se zadužili ove godine? Zadužili su moje i vaše unuke“, zaključio je.

Karamarko: Milanovićeva Vlada zadužila Hrvatsku oko 100 milijardi kuna

Ponovio je da se za vrijeme mandata sadašnje Milanovićeve Vlade Hrvatska zadužila oko 100 miljardi kuna, rekavši: “Hvala Bogu da izbori nosu u prvom mjesecu, jer bi bilo ravno 100 milijardi kuna“.

„Oni se godišnje zadužuju 25 milijardi kuna, toliko nas košta ulaganje u to njihovo gospodarstvo“, kazao je Karamarko.

Dodao je kako je europski kontekst malo zaživio, a naši žilavi gospodarstvenici i poduzetnici doveli su do toga da se dogodi ovaj mali rast, koji nitko i ne osjeća na svom standardu jer ljudi i dalje iseljavaju iz Hrvatske.

Karamarko je rekao da je HDZ-ov gospodarski program gotov i dio je HDZ-ove strategije, a bit će poznat kada to bude potrebno.

Naglasio je kako je žalosna činjenica da Hrvatska uvozi 70 posto hrane, i da je porast naše turističke proizvodnj zapravo porast nečije tuđe robe u našim hotelima.

Jedan od prvih projekata HDZ-ove vlade je da ćemo našom kvalitetnom robom spriječiti uvoz loše robe, rekao je Karamarko.

Na novinarski upit je li HDZ već ‘složio svoju Vladu’ s obzirom da je uvjeren u svoju pobjedu na parlamentarnim izborima, Karamarko je kazao da će imena objaviti kada za to dođe vrijeme.

„Ne, nismo složili Vladu, razmišljamo, imamo imena, vrtimo, ali ništa ne objavljujemo. Nikomu nisam rekao da je kandidat i neću jer je još rano za to. Učinit ću to kad dođe vrijeme, kada sazrije“, kazao je Karamarko u Drnišu gdje je danas posjetio 2. Međunarodni sajam pršuta.

HDZ: Vladine socijalne mjere platit će svi građani

Predsjednik HDZ-ova Odbora za financije, Tomislav Ćorić, izjavio je u petak kako aktualna Vlada mjerama za švicarski franak i vaučere za struju želi stvoriti dojam kod socijalno ugroženih građana da mjesec dana prije izbora brine za njih, i na taj način ‘utržiti neki glas’, a sve će to na kraju platiti svi građani.

“Rješenja za švicarski franak i vaučere za struju imaju za cilj samo kod socijalno ugroženih kategorija građana pokušati stvoriti dojam da Vlada mjesec dana prije izbora brine za njih, i na taj način utržiti neki glas. S druge strane, hrvatska javnost ‘tapka u mraku’ kao i puno puta u posljednjih nekoliko godina, i pita se – kako, na koji način i s kojim ishodom. Na žalost, sve će to platiti naši građani”, izjavio je Ćorić novinarima u Središnjici HDZ-a komentirajući Vladine financijske i socijalne mjere.

Pokazavši naslovnicu današnje Slobodne Dalmacije, na kojoj su ministrica socijalne politike i mladih Milanka Opačić, Vlada, HEP i razna ministarstva različito odgovorili na pitanje – hoće li zbog vladine Uredbe o kriterijima za stjecanje statusa ugroženih kupaca energije iz umreženih sustava poskupjeti struja, Ćorić je naglasio kako je riječ o nizu kaotičnih komunikacijskih poruka iz raznih ministarstava, HEP-a i Vlade, “a nitko ne zna što se događa”.

Dodao je kako nitko ne zna kakvo će biti rješenje za švicarski franak jer još nije do kraja dorađeno.

Upitan kako komentira podatak da je u osam mjeseci državni proračun u suficitu za 200 milijuna kuna, predsjednik HDZ-ova Odbora za financije Ćorić istaknuo je da će Hrvatske, na žalost, do kraja godine ponovno imati deficit proračuna na razini pet posto BDP-a, čime će naš deficit ponovno biti jedan od najvećih u EU.

Na pitanje pod kojim bi uvjetima HDZ podržao rješenje za švicarski franak, Ćorić je kazao kako je sada u javnom prostoru o tom pitanju potpuni kaos.

“Evidentno je da se kod rješenja za franak nije uvažavala činjenica da se treba sjesti za stol i razgovarati. Prije svega ta rješenja su donesena kako bi se ‘pokupili glasovi’ i djelovalo na javnost da je rješenje postignuto. Jedino čemu sada svjedočimo je politika sukoba prema svima i sa svima”, rekao je-

Reiner o anketi CRO Demoskop: HDZ će na izborima imati puno bolje rezultate

Potpredsjednik Hrvatskog sabora Željko Reiner (HDZ) komentirao je najnovije rezultate ankete agencije Promocije plus o društvenim i političkim preferencijama – CRO Demoskop, prema kojima se SDP ‘primaknuo’ na oko dva posto zaostatka za HDZ-om, rekavši kako su srećom izbori vrlo blizu, i oni će pokazati nešto sasvim drugo.

“Srećom će vrlo brzo biti izbori koji će pokazati najbolju anketu. Uvjeren sam da će ona biti na tragu svih onih ranijih anketa u zadnje dvije-tri godine tj. da ankete govore jedno, a HDZ-ovi izborni rezultati nešto sasvim drugo – puno, puno bolje”, rekao je Reiner u Središnjici HDZ-a, komentirajući redovito mjesečno istraživanje Crodemoskopa, provedeno između 31. kolovoza i 3. rujna.

Po tim rezultatima HDZ je i dalje vodeća stranka u Hrvatskoj sa 31,1 posto glasova (u kolovozu su imali 31,3%), a SDP je s 29 posto (26,6% u kolovozu) smanjio zaostatak za HDZ-om 2 posto.

Uime HDZ-a Reiner je izrazio zabrinutost ako su točni navodi medija, da su u skladištu Instituta Ruđer Bošković uskladištene značajne količine radioaktivnog otpada.

Istaknuo je i da je taj radioaktivni otpad već trebao biti uklonjen jer je ova godina rok za njegovo uklanjanje. “Očito nikome do toga nije bilo stalo. Očito da nikome nije stalo da se iz centra Zagreba, milijunskog grada i glavnog grada RH, ukloni radioaktivni otpad. Ako je to točno svi zajedno, a ne samo HDZ, moramo biti jako zabrinuti”, upozorio je Reiner.

Izvor: narod.hr/h

http://narod.hr/hrvatska/karamarko-vesn ... kandidatom