‘U IME OBITELJI’ POZIVA
Potpišite peticiju o preispitivanju odluke o preseljenju Ureda Predsjednika!
Udruga ‘U ime obitelji’ na platformi CitizenGo pokrenula je peticiju kojom poziva Ured predsjednika RH i Vladu RH da djeluje na dobrobit hrvatskog naroda i svih hrvatskih državljana te omogući suradnju svih nadležnih oko nesmetane primopredaje vlasti i povratka povjerenja građana u najviše državne institucije.
U događanjima posljednjih dana se čini kao da Premijer i Predsjednik smišljaju načine kako otežati preuzimanje vlasti novoj predsjednici te joj uskratiti pristup dosadašnjim resursima i arhivima predsjednika.
Započeto preseljenje Ureda iz kojeg se za dva tjedna g. Josipović seli i to bez provedbe analize troškova i koristi te drugih uvjeta koji bi opravdali takvu odluku ostavlja dojam političkog obračunavanja i nezrelog prihvaćanja poraza, otežava prijelaz vlasti i ugrožava nacionalnu sigurnost, smanjuje potencijal za konsenzus oko bitnih nacionalnih pitanja i, ne najmanje važno, ruši ugled Republike Hrvatske
Stoga Vas pozivamo da potpišete peticiju protiv ovakvog postupanja aktualne vlasti i predsjednika u odlasku.
http://www.citizengo.org/hr/17840-omogu ... je-gradana
Raspravom o preseljenju Ureda zaglušuje se medijski prostor kako se ne bi govorilo o važnijim temama kao što su nesposobnost rješavanja problema koju je ova Vlada tijekom svog mandata pokazala, 317 tisuća nezaposlenih, porast stope iseljavanja mladih i činjenica da je Hrvatska jedina zemlja u EU koja ne bilježi rast bruto domaćeg proizvoda i koja je već 7 godinu u recesiji.
Zbog svih tih razloga pozivamo Premijera i Predsjednika da prestanu otežavati primopredaju vlasti i ugoržavati nacionalnu sigurnost na račun poreznih obveznika.
Tekst peticije glasi:
Poštovani Predsjedniče, poštovani Premijeru,
zaprepastila me vaša odluka da dva tjedna prije inauguracije novoizabrane predsjednice donesete odluku o preseljenju Ureda Predsjednika RH s lokacije na Pantovčaku u Visoku ulicu bez da provedbe analize troškova i koristi te drugih aspekata koja bi opravdala takvu odluku.
Vaš potez ostavlja dojam političkog obračunavanja i nemogućnosti da zrelo prihvatite poraz na predsjedničkim izborima.
Još više ste poljulali povjerenje građana u političare, a k tome na račun poreznih obveznika otežavate prijelaz vlasti te ugrožavate nacionalnu sigurnost.
Zbog svega navedenog očekujem od Vas da djelujete na dobrobit hrvatskog naroda i svih hrvatskih državljana te omogućite suradnju institucija Vlade, Ureda predsjednika u odlasku i novoizabrane predsjednice RH, u svrhu nesmetane primopredaje vlasti i povratka povjerenja građana u najviše državne institucije.
Peticiju, koju je pokrenula Udruga ‘U ime obitelji’ možete potpisati ovdje.
Izvor: Narod.hr
http://narod.hr/hrvatska/potpisite-peticiju/
Važno
-
EdgarFranjul
- Sheriff
- Posts: 8473
- Joined: Mon May 17, 2010 8:42 pm
- Location: Pula
- Contact:
Re: Važno
"MOJU PROŠLOST,GOSPODINE, PREPUŠTAM TVOJOJ MILOSTI.
MOJU SADAŠNJOST, TVOJOJ LJUBAVI.
A MOJU BUDUĆNOST, TVOJOJ PROVIDNOSTI."
MOJU SADAŠNJOST, TVOJOJ LJUBAVI.
A MOJU BUDUĆNOST, TVOJOJ PROVIDNOSTI."
-
EdgarFranjul
- Sheriff
- Posts: 8473
- Joined: Mon May 17, 2010 8:42 pm
- Location: Pula
- Contact:
Re: Važno
Matvejević: 'O jugoslavenstvu poslije Jugoslavije'
Autor: Marcel Holjevac
Datum: srijeda, 11. veljače 2015. u 21:27
Portal Tjedno objavio je podulji razgovor s Predragom Matvejevićem, povodom izdanja njegove nove knjige 'Granice i sudbine - o jugoslavenstvu prije i poslije Jugoslavije'.
Iako je Matvejević među rijetkim pobornicima ideje jugoslavenstva koji o tome mogu razgovarati kvalificirano i s određenom dozom intelektualnog poštenja, svejedno je potrebno osvrnuti se na neke zablude koje su ipak više plod romantične ljubavi spram bivše države nego racionalnog promišljanja.
"Jugoslavija je, ma što mislili o njoj, u svima nama koji smo živjeli u toj državnoj tvorevini, ostavila je neizbrisiv trag. I na njeno javno spominjanje možete računati na nepredvidljive reakcije i to ne samo u Hrvatskoj, nego svugdje gdje nekada bila", kaže Predrag Matvejević.
To da je ostavila neizibrisiv trag, to je nesporno. No taj trag zaudara na totalitarizam kojim je ona bila obilježena: Jugoslavija, ona druga o kojoj je riječ, niti jednog dana svog postojanja nije bila demokratska država, ona nije uspostavljena voljom niti jednog naroda već interesima imperijalnih sila svog vremena. Njen trag obilježen je onim što obilježava sve zemlje s naslijeđem komunizma - raširenom korupcijom, siromaštvom, niskom razinom obrazovanja, političkom i ekonomskom nepismenošću, a naročito sklonošću životu od nerada, odnosno tuđeg rada. Jer, budimo realni, svaki socijalizam je protežirao klijentelizam, podobnost je uvijek bila važnija od sposobnosti, veze i poznanstva su donosile više od truda i rada, zaradu bi ionako otela vlast ako je iste bilo. Nesposobni su živjeli iznad svojih realnih mogućnosti, sposobni daleko ispod.
Hrvati su bili najveći Jugoslaveni
Matvejević je zapravo, iako je često posjećivao zemlje bivše Jugoslavije, punih 18 godina proveo u svojevoljnom egzilu, kao profesor u Rimu i Parizu. Rođen u BiH, dugogodišnji stanovnik Hrvatske, on je danas praktički apatrid - zemlje uz koju je vezao svoj nacionalni identitet više nema. Što je ostalo?
"Nisam pisao što se dogodilo 1993., a što 1995. nego sam to pokušao tematski povezati i od toga napraviti jednu knjigu vodeći se idejom o jugoslavenstvu koje je bilo osobito intezivno u Hrvata u 19. stoljeću. O jugoslavenstvu prije Jugoslavije i poslije pada Jugoslavije. To nije bilo isto jugoslavenstvo. Danas se nekoga vrijeđa kad mu se kaže da je Jugoslaven ili jugonostalgičar. A nekada se akademija koja je bila najveća kulturna institucija u Zagrebu zvala Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti i samo se tako zvala u Zagrebu", kaže Predrag Matvejević, ne bez doze nostalgije.
No, Jugoslavenska akademija se tako zvala samo zato jer je Tito odlučio, obzirom da su sve savezne - "jugoslavenske" - institucije bile centraliziane u Beogradu, da i Hrvatima treba baciti koju kost, da se manje bune. Odnosno, jednu saveznu instituciju preseliti u Zagreb. To što Hrvati svoju nisu imali, druga je priča i ni na koji način ne pokazuje nikakvo jugoslavenstvo u Hrvata.
Ono što je međutim točno da je ideja ilirizma - ne jugoslavenstva! - bila raširena u 19. stoljeću među Hrvatima, no to nema veze s onim što je kasnije Jugoslavija stvarno i bila. Romantične nacionalne ideje 19. stoljeća išle su tragom "ujedinjenja Slavena" jer se smatralo da bi se tako lakše pružio otpor Beču i Pešti, no pozadina ideje je bila ta da bi u toj "Iliriji" Hrvati bili dominantan narod. Smatralo se, ne bez razloga, da su Hrvati kulturno i ekonomski, kao baštinici Habsburškog carstva, izrazito superiorni tada posve ruralnoj Srbiji, u kojoj je velika većina stanovništva tada bila nepismena. Razvoj situacije nakon Prvog rata nema veze s idejom jugoslavenstva u Hrvata - ima tek s time da je Hrvastka predana kao ratni plijen Srbiji i dinastiji Karađorđevića, u svojstvu pokorene i okupirane zemlje.
"Šest mjeseci sam kopao po povijesnim vrelima da pokažem kako su Hrvati bili najveći Jugoslaveni. U knjizi sam objavio šezdeset stranica dokumenta", kaže Matvejević. To nije sporno, Hrvati su i dalje najveći pobornici jugoslavenstva od naroda bivše SFRJ! Srbe, osim onih u Hrvatskoj, Jugoslavija davno već nimalo ne zanima! No to i dalje ne znači da je ona Hrvatima donijela išta dobra - bar ne onima koji drže do vlastitog digniteta, i ne smatraju da nam samo Beograd može donijeti slobodu. Uostalom, ako vas netko drugi oslobađa, onda po definiciji niste slobodni.
I nakon Staljina - staljinizam
I oko ekonomije bi bilo teško složiti se s Matvejevićem. "Kad su nam dolazili kolege iz Praga, Budimpešte i raznih slavenskih zemalja govorili su nam: "Vi ste Amerika." Nekada sam kolegama iz istočnih zemalja u Društvu književnika znao dati cijeli svoj honorar da si kod nas kupe ono čega kod njih nije bilo", kaže on.
To je dijelom istina - no isto tako je istina da je za nas Trst bio Amerika, i Graz! Možda smo bili izlog kapitalizma za zemlje poput Albanije ili Ceausescuove Rumunjske, no može li tko smisleno danas argumentirati da je kubanski socijalizam dobar, jer Kuba građanima Sjeverne Koreje vjerojatno djeluje kao kapitalistički raj? Dovoljno je otići danas u Trst ili Graz, pa vidjeti koliko nam to tada blještavo potrošačko carstvo djeluje jadno i spram prosječnog zagrebačkog shopping centra. Braniti komunizam time što je bio malo manje komunizam od onog susjednog, pa je stoga bolji, je zapravo skakanje sebi u usta. Ispada da je komunizam bio bolji tamo gdje ga je bilo manje, što je točno, ali je Matvejevićeva poanta promašena. A braniti ideju Jugoslavije time da nije bilo tako jako loše kao, recimo, u Bugarskoj je još manje smisleno: prije Jugoslavije, Hrvatska je, bar u svom sjevernom dijelu, bila usporediva s ostalim zemljama mediteranskog i srednjeeuropskog kruga, dok je poslije nje bila usporediva uglavnom s nesvrstanim afričkim gubernijama.
No, zanimljiviji je odgovor Matvejevića na pitanje novinara: "Koliko je stara ideja jugoslavenstva toliko je stara i ideja borbe protiv nje. Kako je negiranje jugoslavenstva prevladalo?"
"Došla je jedna nepovoljna situacija u svijetu, došlo je do ekonomske krize i jugoslavenstvo se počelo negirati", kaže Predrag Matvejević. "Tko bi zamislio negiranje Jugoslavije 1948. kad je Jugoslavija bila jedina zemlja u Istočnoj Evropi koja je maknula staljinističku garninturu i ukinula staljinističku praksu".
No Jugoslavija 1948 nije ukinula staljinističku praksu - naprotiv, tek ju tada stvarno i uvela, otvaranjem Golog otoka za neprijatelje režima, i teškim i masovnim represalijama koje su u SSSR-u zaboravljene još tridesetih! Nije maknuta niti staljinistička garnitura - ljudi koji su preživjeli Titove čistke iz vremena rezolucije informbiroa nisu bili, kako bi se iz Matvejevićevog odgovora dalo zaključiti, nikakvi demokrati, niti liberali, niti antistaljinisti! U Jugoslaviji je tek, umjesto komunističkog internacionalizma pod vodstvom Staljina, uvedeno ono što Encyclopedia britannica naziva "nacional-komunizam" pod vodstvom Tita kao apsolutnog gospodara svačijeg života (svaka terminološka sličnost s nacional socijalizmom nije slučajna).
Tito bi dobio izbore - da ih je kojim slučajem kad dozvolio...
"Tada da su napravili ne znam kakve izbore svi bi bili da ostane Tito i Titov režim. Staljin nije bio samo jedan brkati komunistički vođa nego i jedan od najvećih pobjednika u Drugom svjetskom ratu", kaže Matvejević.
To je čista spekulacija. Ono što je činjenica je da Titov režim nikad nije organizrao nikakve izbore! Ako su bili sigurni da će ih dobiti, zašto su onda zazirali od njih kao vrag od tamjana? Izborima bi Tito svakako ojačao svoj legitimitet i u zemlji i u inozemstvu, gdje tada, zbog masovnih pogubljenja i teških kršenja ljudskih prava, baš i nije bio rado viđen gost.[/color]
No svega nekoliko rečenica nakon izjave o Staljinu kao pobjedniku u Drugom svjetskom ratu, Matvejević kaže: "Činjenica je da je NOB sa svim svojim žrtvama spasila ugled svim narodima u svijetu koji su sudjelovali u tom jednom velikom pokolju.To je jedan veliki podvig i zato mislim da je Tito najveći političar na ovim prostorima, a ne zato što mu je stotinu stranih državnika došlo na pogreb".
Slijedom toga, nije li onda Staljin ipak najveći političar na "ovim prostorima", koji god bili? Ipak je njegova vojska oslobodila Beograd i velik dio buduće SFRJ, a usto je Staljin smatrao Tita posve vojno nekompetentnim! Zbog čega Matvejević u jednoj rečenici tvrdi da je Tito zbog NOB-a "najveći političar na ovim prostorima", dok istovremeno kritizira Staljina i hvali raskid s njim? Nije li Tito slijedom te logike stvari raskrstviši sa Staljinom zapravo raskrstio s "antifašizmom" kao Staljnovim "patentom" i prodao se, kako je Staljin tada tvrdio, "zapadnim imperijalistima" koji taj termin nikad nisu koristili? Sa staljinističkom praksom sigurno nije!
"Obično se pretjeruje u tome kako nas je nekada Jugoslavija pljačkala, zar danas sama sebe Hrvatske ne pljačka jednako kao i Srbija samu sebe?", kaže Matvejević,
no "pljačkati samog sebe" nije moguće. Pljačkati vas može samo netko drugi! Korupcija kao unutarnji problem, jasno, nije niti može biti usporediva s onim što se događalo u Jugoslaviji - a nesporno je da je standard u Srbiji i Hrvatskoj u SFRJ bio gotovo izjednačen, dok su danas plaće u Hrvatskoj više nego dvostruke, gotovo trostruke od onih u Srbiji. Isto tako, BDP Hrvatske je danas osjetno veći od BDP-a Srbije, iako potonja ima gotovo dvostruko više stanovnika!
"Krivi su zaslijepljeni nacionalizmi"
"Za propast Jugoslavije najviše okrivljujete zahuktale i zaslijepljene nacionalizme", kaže novinar Matvejeviću.
No niti se tu radilo o "nacionalizmima", radilo se tek o srpskom odbacivanju Jugoslavije, kao rezervnog položaja ideje Velike Srbije, u korist potonje. A to odbacivanje, kao i srpski fašizam osamdesetih koji je na vlast donio Miloševića, nije palo s Marsa, već je logična posljedica neuspjeha Jugoslavije kao takve, njene nesposobnosti da riješi i jedan životni problem svog stanovništva. Kriza u koju je Jugoslavija upala osamdesetih - i koja nije bila "svjetska" kriza, kako se pogrešno navodi, već naša, produkt isključivo neekonomičnog i nesuvislog načina privređivanja, je izrodila taj društveni tektonski poremećaj i bolest Srbije koja još nije zaliječena, kao što je ista takva kriza dala isti rezultat u Njemačkoj tridesetih. Nacionalizmi kao takvi nemaju ništa s tim. Uspješni projekti, firme i države ne propadaju. Samo one neuspješne. I razlozi neuspjeha nikad nisu izvan njih samih.
No najspornija je Matvejevićeva konstatacija slijedeća: "Na Balkanu je nastala europska odnosno Zapadna civilizacija. Balkan je dao veliki doprinos Mediteranskoj civilizaciji. Balkan nije mjesto proklestva, a novija povijest ga je gurnula u jednu situaciju proklestva. I starija povijest na razmeđu puteva sigurno je imala neka svoja iskušenja. Mi smo pojam Balkan uzimali samo u jednom pogrdnom značenju, zaboravljajući pritom da je Balkan jedno od izvorišta evropske kulture. Mnogo više ljudskoj kulturi je donio Balkan nego nordijski sjeverni prostor, koji je civilizacijski tako puzao, ali nisu pritom gubili. Mi smo na Balkanu često gubili, upoznali smo iskustvo gubitništva. To gubljenje i gubitništvo je ostalo u svijestima, u akceptacijama i neakceptacijama mi smo suočeni s tim".
Balkan, jasno, nikad nije dao nikakav bitan doprinos bilo kakvoj i kojoj civilizaciji, on je civilizacijska crna rupa otkad taj termin postoji. Čak ni u vremenu prije turskih osvajanja, zemlje Balkana nisu bile civilizacijski relevantne ni u kom pogledu, razvoj se zbivao negdje drugdje.
No priziva li Matvejević neku novu Jugoslaviju? Ne u izravnom smislu. "Razvijanjem otvorene kulture pružaju se mnoge mogućnosti. Kad to kažem ne mislim napraviti jednu novu Jugoslaviju, mislim da to nije moguće, ali tko zna kakve će biti mogućnosti i što će napraviti buduće generacije. Ulaskom u Evropsku uniju moći će se otvoriti nove komunikacije prema evropskim kriterijima. Kulturne, ekonomske i socijalne odnose uspostavljat će između sebe sada samostalne države s područja bivše Jugoslavije. Mislim da će doći do neke konfederativnosti, ali svatko će imati svoju vladu i poslanike. To će naprosto nalagati evropski kriteriji i ako se ne budu poštivali dolazit će do kazni, pa na kraju i isključenja iz Evropske zajednice", smatra Predrag Matvejević.
U EU ćemo ponovo biti zajedno... kad i ako ostali uđu u nju
I ta teorija ima jednu veliku rupu - naime, Hrvatska je dio EU, dok Srbija, a naročito BIH, to nisu niti će, po svemu sudeći, to ikad biti. Budu li, to sigurno neće biti unutar idućih dvadesetak godina. U Srbiji uostalom niti ne postoji iskrena politička volja za povezivanjem sa zapadom, Srbiju srce više vuče prema Rusiji. EU se već gadno opekla na primanju propalih balkanskih država, Grčke, Bugarske, i Rumunjske, i sigurno neće ponoviti istu grešku sa Srbijom - da je primi u članstvo dok ista ne bude posve spremna, a to je po svoj prilici nikad.
Pa iako Matvejević u svom intervjuu nastupa prilično pomirljivo spram katoličanstva, Hercegovaca, i svega onog što je ljudima socijaliziranim na ideji Jugoslavije obično trn u oku - kod njega nema agresivnosti spram drugih - on nekako ne želi primijetiti da Hrvatska i Slovenija s jedne, i ostale zemlje ex-Jugoslavije s druge strane, pripadaju posve različitim civilizacijskim kontekstima, jednostavno postoje kulturološke, civilizacijske i identitetske razlike zbog kojih je povezivanje u bilo kakvu konfederaciju, federaciju, ili bilo što, jednostavno unaprijed osuđeno na propast. To je uostalom davno dokazao Huntigton, koji je odlično predvidio raspad država koje su skalupljene od nacija koje dolaze iz različitih, pretežno religijom definiranih, civilizacijskih krugova. On kaže da je Jugoslavenstvo poslije Jugoslavije sam ispitivao s jednog kulturnog stanovištva, no upravo je kulturološki moment ono što je presudilo Jugoslaviji.
"Katoličanstvo u Poljskoj je drugačije nego kod nas, kao što je pravoslavlje u Rusiji bilo drugačije nego u Srbiji. Sad se pravoslavlje u Rusiji ponovno budi i vidjet ćemo što će dati i postati. Hoće li nadilaziti granicu katolici-pravoslavci i koliko će univerzalno kršćanskog prevladati nad nacionalno-krišćanskim", smatra Matvejević.
No to također nije točno. Katoličanstvo je, identitetski gledano, uvijek katoličanstvo, i Hrvati će za većinu Srba biti strano tijelo koje ne razumiju i boje ga se - od onih koji će nas gledati kao "crnu vojsku Vatikana", preko onih koji će smatrati da "bogate severozapadne republike pljačkaju siromašni jug", do onih koji će se jednostavno čuditi našim običajima i načinu funkcioniranja na otprilike jednak način na koji su nama strani, i naoko hladni i nepristupačni, protestanti poput Nizozemaca ili Šveđana, i kao što nam je strana i često nerazumljiva Amerika.
Možda bi stoga bilo pristojno i razumno, umjesto promišljanja jugoslavenstva i nakon Jugoslavije, jednostavno konačno priznati smrt dotične, potpisati joj smrtovnicu, i pustiti je da počiva u miru. Ovako, razvlačenje davno mrtve ideje i još mrtvije države ostavlja lagani dojam političke nekrofilije. Matvejević jest značajan intelektualac, no niti intelektualci nisu imuni na emocionalno tumačenje stvarnosti i ispadanje iz racionalnog diskursa kad govore o stvarima koje su im bliske srcu.
http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/1 ... avije.html
Autor: Marcel Holjevac
Datum: srijeda, 11. veljače 2015. u 21:27
Portal Tjedno objavio je podulji razgovor s Predragom Matvejevićem, povodom izdanja njegove nove knjige 'Granice i sudbine - o jugoslavenstvu prije i poslije Jugoslavije'.
Iako je Matvejević među rijetkim pobornicima ideje jugoslavenstva koji o tome mogu razgovarati kvalificirano i s određenom dozom intelektualnog poštenja, svejedno je potrebno osvrnuti se na neke zablude koje su ipak više plod romantične ljubavi spram bivše države nego racionalnog promišljanja.
"Jugoslavija je, ma što mislili o njoj, u svima nama koji smo živjeli u toj državnoj tvorevini, ostavila je neizbrisiv trag. I na njeno javno spominjanje možete računati na nepredvidljive reakcije i to ne samo u Hrvatskoj, nego svugdje gdje nekada bila", kaže Predrag Matvejević.
To da je ostavila neizibrisiv trag, to je nesporno. No taj trag zaudara na totalitarizam kojim je ona bila obilježena: Jugoslavija, ona druga o kojoj je riječ, niti jednog dana svog postojanja nije bila demokratska država, ona nije uspostavljena voljom niti jednog naroda već interesima imperijalnih sila svog vremena. Njen trag obilježen je onim što obilježava sve zemlje s naslijeđem komunizma - raširenom korupcijom, siromaštvom, niskom razinom obrazovanja, političkom i ekonomskom nepismenošću, a naročito sklonošću životu od nerada, odnosno tuđeg rada. Jer, budimo realni, svaki socijalizam je protežirao klijentelizam, podobnost je uvijek bila važnija od sposobnosti, veze i poznanstva su donosile više od truda i rada, zaradu bi ionako otela vlast ako je iste bilo. Nesposobni su živjeli iznad svojih realnih mogućnosti, sposobni daleko ispod.
Hrvati su bili najveći Jugoslaveni
Matvejević je zapravo, iako je često posjećivao zemlje bivše Jugoslavije, punih 18 godina proveo u svojevoljnom egzilu, kao profesor u Rimu i Parizu. Rođen u BiH, dugogodišnji stanovnik Hrvatske, on je danas praktički apatrid - zemlje uz koju je vezao svoj nacionalni identitet više nema. Što je ostalo?
"Nisam pisao što se dogodilo 1993., a što 1995. nego sam to pokušao tematski povezati i od toga napraviti jednu knjigu vodeći se idejom o jugoslavenstvu koje je bilo osobito intezivno u Hrvata u 19. stoljeću. O jugoslavenstvu prije Jugoslavije i poslije pada Jugoslavije. To nije bilo isto jugoslavenstvo. Danas se nekoga vrijeđa kad mu se kaže da je Jugoslaven ili jugonostalgičar. A nekada se akademija koja je bila najveća kulturna institucija u Zagrebu zvala Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti i samo se tako zvala u Zagrebu", kaže Predrag Matvejević, ne bez doze nostalgije.
No, Jugoslavenska akademija se tako zvala samo zato jer je Tito odlučio, obzirom da su sve savezne - "jugoslavenske" - institucije bile centraliziane u Beogradu, da i Hrvatima treba baciti koju kost, da se manje bune. Odnosno, jednu saveznu instituciju preseliti u Zagreb. To što Hrvati svoju nisu imali, druga je priča i ni na koji način ne pokazuje nikakvo jugoslavenstvo u Hrvata.
Ono što je međutim točno da je ideja ilirizma - ne jugoslavenstva! - bila raširena u 19. stoljeću među Hrvatima, no to nema veze s onim što je kasnije Jugoslavija stvarno i bila. Romantične nacionalne ideje 19. stoljeća išle su tragom "ujedinjenja Slavena" jer se smatralo da bi se tako lakše pružio otpor Beču i Pešti, no pozadina ideje je bila ta da bi u toj "Iliriji" Hrvati bili dominantan narod. Smatralo se, ne bez razloga, da su Hrvati kulturno i ekonomski, kao baštinici Habsburškog carstva, izrazito superiorni tada posve ruralnoj Srbiji, u kojoj je velika većina stanovništva tada bila nepismena. Razvoj situacije nakon Prvog rata nema veze s idejom jugoslavenstva u Hrvata - ima tek s time da je Hrvastka predana kao ratni plijen Srbiji i dinastiji Karađorđevića, u svojstvu pokorene i okupirane zemlje.
"Šest mjeseci sam kopao po povijesnim vrelima da pokažem kako su Hrvati bili najveći Jugoslaveni. U knjizi sam objavio šezdeset stranica dokumenta", kaže Matvejević. To nije sporno, Hrvati su i dalje najveći pobornici jugoslavenstva od naroda bivše SFRJ! Srbe, osim onih u Hrvatskoj, Jugoslavija davno već nimalo ne zanima! No to i dalje ne znači da je ona Hrvatima donijela išta dobra - bar ne onima koji drže do vlastitog digniteta, i ne smatraju da nam samo Beograd može donijeti slobodu. Uostalom, ako vas netko drugi oslobađa, onda po definiciji niste slobodni.
I nakon Staljina - staljinizam
I oko ekonomije bi bilo teško složiti se s Matvejevićem. "Kad su nam dolazili kolege iz Praga, Budimpešte i raznih slavenskih zemalja govorili su nam: "Vi ste Amerika." Nekada sam kolegama iz istočnih zemalja u Društvu književnika znao dati cijeli svoj honorar da si kod nas kupe ono čega kod njih nije bilo", kaže on.
To je dijelom istina - no isto tako je istina da je za nas Trst bio Amerika, i Graz! Možda smo bili izlog kapitalizma za zemlje poput Albanije ili Ceausescuove Rumunjske, no može li tko smisleno danas argumentirati da je kubanski socijalizam dobar, jer Kuba građanima Sjeverne Koreje vjerojatno djeluje kao kapitalistički raj? Dovoljno je otići danas u Trst ili Graz, pa vidjeti koliko nam to tada blještavo potrošačko carstvo djeluje jadno i spram prosječnog zagrebačkog shopping centra. Braniti komunizam time što je bio malo manje komunizam od onog susjednog, pa je stoga bolji, je zapravo skakanje sebi u usta. Ispada da je komunizam bio bolji tamo gdje ga je bilo manje, što je točno, ali je Matvejevićeva poanta promašena. A braniti ideju Jugoslavije time da nije bilo tako jako loše kao, recimo, u Bugarskoj je još manje smisleno: prije Jugoslavije, Hrvatska je, bar u svom sjevernom dijelu, bila usporediva s ostalim zemljama mediteranskog i srednjeeuropskog kruga, dok je poslije nje bila usporediva uglavnom s nesvrstanim afričkim gubernijama.
No, zanimljiviji je odgovor Matvejevića na pitanje novinara: "Koliko je stara ideja jugoslavenstva toliko je stara i ideja borbe protiv nje. Kako je negiranje jugoslavenstva prevladalo?"
"Došla je jedna nepovoljna situacija u svijetu, došlo je do ekonomske krize i jugoslavenstvo se počelo negirati", kaže Predrag Matvejević. "Tko bi zamislio negiranje Jugoslavije 1948. kad je Jugoslavija bila jedina zemlja u Istočnoj Evropi koja je maknula staljinističku garninturu i ukinula staljinističku praksu".
No Jugoslavija 1948 nije ukinula staljinističku praksu - naprotiv, tek ju tada stvarno i uvela, otvaranjem Golog otoka za neprijatelje režima, i teškim i masovnim represalijama koje su u SSSR-u zaboravljene još tridesetih! Nije maknuta niti staljinistička garnitura - ljudi koji su preživjeli Titove čistke iz vremena rezolucije informbiroa nisu bili, kako bi se iz Matvejevićevog odgovora dalo zaključiti, nikakvi demokrati, niti liberali, niti antistaljinisti! U Jugoslaviji je tek, umjesto komunističkog internacionalizma pod vodstvom Staljina, uvedeno ono što Encyclopedia britannica naziva "nacional-komunizam" pod vodstvom Tita kao apsolutnog gospodara svačijeg života (svaka terminološka sličnost s nacional socijalizmom nije slučajna).
Tito bi dobio izbore - da ih je kojim slučajem kad dozvolio...
"Tada da su napravili ne znam kakve izbore svi bi bili da ostane Tito i Titov režim. Staljin nije bio samo jedan brkati komunistički vođa nego i jedan od najvećih pobjednika u Drugom svjetskom ratu", kaže Matvejević.
To je čista spekulacija. Ono što je činjenica je da Titov režim nikad nije organizrao nikakve izbore! Ako su bili sigurni da će ih dobiti, zašto su onda zazirali od njih kao vrag od tamjana? Izborima bi Tito svakako ojačao svoj legitimitet i u zemlji i u inozemstvu, gdje tada, zbog masovnih pogubljenja i teških kršenja ljudskih prava, baš i nije bio rado viđen gost.[/color]
No svega nekoliko rečenica nakon izjave o Staljinu kao pobjedniku u Drugom svjetskom ratu, Matvejević kaže: "Činjenica je da je NOB sa svim svojim žrtvama spasila ugled svim narodima u svijetu koji su sudjelovali u tom jednom velikom pokolju.To je jedan veliki podvig i zato mislim da je Tito najveći političar na ovim prostorima, a ne zato što mu je stotinu stranih državnika došlo na pogreb".
Slijedom toga, nije li onda Staljin ipak najveći političar na "ovim prostorima", koji god bili? Ipak je njegova vojska oslobodila Beograd i velik dio buduće SFRJ, a usto je Staljin smatrao Tita posve vojno nekompetentnim! Zbog čega Matvejević u jednoj rečenici tvrdi da je Tito zbog NOB-a "najveći političar na ovim prostorima", dok istovremeno kritizira Staljina i hvali raskid s njim? Nije li Tito slijedom te logike stvari raskrstviši sa Staljinom zapravo raskrstio s "antifašizmom" kao Staljnovim "patentom" i prodao se, kako je Staljin tada tvrdio, "zapadnim imperijalistima" koji taj termin nikad nisu koristili? Sa staljinističkom praksom sigurno nije!
"Obično se pretjeruje u tome kako nas je nekada Jugoslavija pljačkala, zar danas sama sebe Hrvatske ne pljačka jednako kao i Srbija samu sebe?", kaže Matvejević,
no "pljačkati samog sebe" nije moguće. Pljačkati vas može samo netko drugi! Korupcija kao unutarnji problem, jasno, nije niti može biti usporediva s onim što se događalo u Jugoslaviji - a nesporno je da je standard u Srbiji i Hrvatskoj u SFRJ bio gotovo izjednačen, dok su danas plaće u Hrvatskoj više nego dvostruke, gotovo trostruke od onih u Srbiji. Isto tako, BDP Hrvatske je danas osjetno veći od BDP-a Srbije, iako potonja ima gotovo dvostruko više stanovnika!
"Krivi su zaslijepljeni nacionalizmi"
"Za propast Jugoslavije najviše okrivljujete zahuktale i zaslijepljene nacionalizme", kaže novinar Matvejeviću.
No niti se tu radilo o "nacionalizmima", radilo se tek o srpskom odbacivanju Jugoslavije, kao rezervnog položaja ideje Velike Srbije, u korist potonje. A to odbacivanje, kao i srpski fašizam osamdesetih koji je na vlast donio Miloševića, nije palo s Marsa, već je logična posljedica neuspjeha Jugoslavije kao takve, njene nesposobnosti da riješi i jedan životni problem svog stanovništva. Kriza u koju je Jugoslavija upala osamdesetih - i koja nije bila "svjetska" kriza, kako se pogrešno navodi, već naša, produkt isključivo neekonomičnog i nesuvislog načina privređivanja, je izrodila taj društveni tektonski poremećaj i bolest Srbije koja još nije zaliječena, kao što je ista takva kriza dala isti rezultat u Njemačkoj tridesetih. Nacionalizmi kao takvi nemaju ništa s tim. Uspješni projekti, firme i države ne propadaju. Samo one neuspješne. I razlozi neuspjeha nikad nisu izvan njih samih.
No najspornija je Matvejevićeva konstatacija slijedeća: "Na Balkanu je nastala europska odnosno Zapadna civilizacija. Balkan je dao veliki doprinos Mediteranskoj civilizaciji. Balkan nije mjesto proklestva, a novija povijest ga je gurnula u jednu situaciju proklestva. I starija povijest na razmeđu puteva sigurno je imala neka svoja iskušenja. Mi smo pojam Balkan uzimali samo u jednom pogrdnom značenju, zaboravljajući pritom da je Balkan jedno od izvorišta evropske kulture. Mnogo više ljudskoj kulturi je donio Balkan nego nordijski sjeverni prostor, koji je civilizacijski tako puzao, ali nisu pritom gubili. Mi smo na Balkanu često gubili, upoznali smo iskustvo gubitništva. To gubljenje i gubitništvo je ostalo u svijestima, u akceptacijama i neakceptacijama mi smo suočeni s tim".
Balkan, jasno, nikad nije dao nikakav bitan doprinos bilo kakvoj i kojoj civilizaciji, on je civilizacijska crna rupa otkad taj termin postoji. Čak ni u vremenu prije turskih osvajanja, zemlje Balkana nisu bile civilizacijski relevantne ni u kom pogledu, razvoj se zbivao negdje drugdje.
No priziva li Matvejević neku novu Jugoslaviju? Ne u izravnom smislu. "Razvijanjem otvorene kulture pružaju se mnoge mogućnosti. Kad to kažem ne mislim napraviti jednu novu Jugoslaviju, mislim da to nije moguće, ali tko zna kakve će biti mogućnosti i što će napraviti buduće generacije. Ulaskom u Evropsku uniju moći će se otvoriti nove komunikacije prema evropskim kriterijima. Kulturne, ekonomske i socijalne odnose uspostavljat će između sebe sada samostalne države s područja bivše Jugoslavije. Mislim da će doći do neke konfederativnosti, ali svatko će imati svoju vladu i poslanike. To će naprosto nalagati evropski kriteriji i ako se ne budu poštivali dolazit će do kazni, pa na kraju i isključenja iz Evropske zajednice", smatra Predrag Matvejević.
U EU ćemo ponovo biti zajedno... kad i ako ostali uđu u nju
I ta teorija ima jednu veliku rupu - naime, Hrvatska je dio EU, dok Srbija, a naročito BIH, to nisu niti će, po svemu sudeći, to ikad biti. Budu li, to sigurno neće biti unutar idućih dvadesetak godina. U Srbiji uostalom niti ne postoji iskrena politička volja za povezivanjem sa zapadom, Srbiju srce više vuče prema Rusiji. EU se već gadno opekla na primanju propalih balkanskih država, Grčke, Bugarske, i Rumunjske, i sigurno neće ponoviti istu grešku sa Srbijom - da je primi u članstvo dok ista ne bude posve spremna, a to je po svoj prilici nikad.
Pa iako Matvejević u svom intervjuu nastupa prilično pomirljivo spram katoličanstva, Hercegovaca, i svega onog što je ljudima socijaliziranim na ideji Jugoslavije obično trn u oku - kod njega nema agresivnosti spram drugih - on nekako ne želi primijetiti da Hrvatska i Slovenija s jedne, i ostale zemlje ex-Jugoslavije s druge strane, pripadaju posve različitim civilizacijskim kontekstima, jednostavno postoje kulturološke, civilizacijske i identitetske razlike zbog kojih je povezivanje u bilo kakvu konfederaciju, federaciju, ili bilo što, jednostavno unaprijed osuđeno na propast. To je uostalom davno dokazao Huntigton, koji je odlično predvidio raspad država koje su skalupljene od nacija koje dolaze iz različitih, pretežno religijom definiranih, civilizacijskih krugova. On kaže da je Jugoslavenstvo poslije Jugoslavije sam ispitivao s jednog kulturnog stanovištva, no upravo je kulturološki moment ono što je presudilo Jugoslaviji.
"Katoličanstvo u Poljskoj je drugačije nego kod nas, kao što je pravoslavlje u Rusiji bilo drugačije nego u Srbiji. Sad se pravoslavlje u Rusiji ponovno budi i vidjet ćemo što će dati i postati. Hoće li nadilaziti granicu katolici-pravoslavci i koliko će univerzalno kršćanskog prevladati nad nacionalno-krišćanskim", smatra Matvejević.
No to također nije točno. Katoličanstvo je, identitetski gledano, uvijek katoličanstvo, i Hrvati će za većinu Srba biti strano tijelo koje ne razumiju i boje ga se - od onih koji će nas gledati kao "crnu vojsku Vatikana", preko onih koji će smatrati da "bogate severozapadne republike pljačkaju siromašni jug", do onih koji će se jednostavno čuditi našim običajima i načinu funkcioniranja na otprilike jednak način na koji su nama strani, i naoko hladni i nepristupačni, protestanti poput Nizozemaca ili Šveđana, i kao što nam je strana i često nerazumljiva Amerika.
Možda bi stoga bilo pristojno i razumno, umjesto promišljanja jugoslavenstva i nakon Jugoslavije, jednostavno konačno priznati smrt dotične, potpisati joj smrtovnicu, i pustiti je da počiva u miru. Ovako, razvlačenje davno mrtve ideje i još mrtvije države ostavlja lagani dojam političke nekrofilije. Matvejević jest značajan intelektualac, no niti intelektualci nisu imuni na emocionalno tumačenje stvarnosti i ispadanje iz racionalnog diskursa kad govore o stvarima koje su im bliske srcu.
http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/1 ... avije.html
"MOJU PROŠLOST,GOSPODINE, PREPUŠTAM TVOJOJ MILOSTI.
MOJU SADAŠNJOST, TVOJOJ LJUBAVI.
A MOJU BUDUĆNOST, TVOJOJ PROVIDNOSTI."
MOJU SADAŠNJOST, TVOJOJ LJUBAVI.
A MOJU BUDUĆNOST, TVOJOJ PROVIDNOSTI."
-
EdgarFranjul
- Sheriff
- Posts: 8473
- Joined: Mon May 17, 2010 8:42 pm
- Location: Pula
- Contact:
Re: Važno
NA PLATFORMI CITIZIENGO
Pokrenuta međunarodna peticija podrške Dolce i Gabbani – protiv netolerantne inkvizicijeElton Johna
CitizenGO pokrenuo je potpisivanje peticije kojom žele dati podršku i izraziti solidarnost s poznatim dizajnerskim parom Domenicom Dolceom i Stefanom Gabbanom koji su u velikom intervjuu za talijanski časopis Panorama branili pravo djece na oca i majku, te promovirali vrijednost i ljepotu prirodne obitelji, utemeljene na zajedništvu muškarca i žene.
CitizenGO poziva sve da peticiju podijele putem društvenih mreža koristeći hashtag #SupportDolceGabbana.
Prirodna obitelj i nadnaravni osjećaj pripadnosti
U spomenutom intervjuu Domenico Dolce je izjavio: “Tradicionalna obitelji? To je moda koja ne prolazi. Dosta je kemijske djece i iznajmljenih maternica. Djecu kemije zovem sintetičkom djecom. Iznajmljena maternica, sjeme izabrano iz kataloga. Djeca trebaju imati oca i majku.Obitelj nije hir. U njoj se osjeća nadnaravni osjećaj pripadnosti. Nismo mi izmislili obitelj, rađaš se u obitelji koja ima oca i majku. Ili bi barem trebalo biti tako. Ja sam gay, ne mogu imati dijete. Vjerujem kako ne mogu imati sve u životu. Život ima prirodni tijek, neke stvari se ne mogu mijenjati. Jedna od njih je obitelj.”
Ovim riječima Dolce privukao pozornost te je izazvao bijes jednog dijela javnosti, gay lobi se aktivirao i počeo vršiti pritisak. Krenule su uvrede ponajprije na društvenim mrežama, prvenstveno Facebooku i Twitteru, kao i optužbe za homofobiju mada su i Domenico Dolce i Stefano Gabbana homoseksualci.
Krenula je kampanja protiv dizajnera
Reagirao je britanski pjevač Elton John koji je pokrenuo kampanju za međunarodni bojkot brenda Dolce&Gabbana, a pridružio mu se i Ricky Martin, Al Roker i Courtney Love.
Apsurdno je da ne nasilno i demokratsko izražavanje vlastitog mišljenja može izazvati takav val optužbi i uvreda te pokrenuti jednu takvu kampanju kakva je pokrenuta protiv Dolce&Gabbane.
“Stranica LGBT News Italia pozvala je homoseksualne osobe da bojkotiraju D&G kreacije. Ista stranica je pozvala na bojkot tjestenine Barilla nakon što je Guido Barilla dao slične izjave u obranu tradicionalne obitelji. Prijetnje bojkotom su ga uplašile, pa je povukao i svoje izjave”, poručuje se u pozivu na potpisivanje peticije.
CitizenGo želi da se izbjegne još jedan slučaj Barilla: “Želimo slobodu izražavanja! Izjava o braku kao zajednici muškrca i žene od strane najpoznatijih gay dizajnera na svijetu istinski je tsunami. Gay lobi ih optužuje da su homofobni.”
“Važno je da dizajneri koji su slobodno izrazili svoje mišljenje osjete podršku i solidarnost onih koji brane obitelj i prava djece na oca i majku. Želimo iskazati podršku Stefanu Domenicu Dolceu i Stefanu Gabbani te svima koji misle jednako o braku i obitelji, svima koji ne prihvaćaju agresivnost i napade medija jer su izrekli svoje mišljenje, svima koji ne žele najam maternica i umjetnu oplodnju”, navodi se u pozivu na potpisivanje peticije.
Strahoviti pritisak
Nedavno se sa sličnom situacijom suočio i Guido Barillo koji je želio promicati prirodnu obitelj u svojim reklamnim kampanjama, međutim, nakon toga postao je predmet napada i poziva na bojkot. Zbog straha ili manjka osobnog uvjerenja ispričao se i obećao kako će ubuduće raditi gay prijateljske reklame.
Svi koji žele potpisati peticiju to mogu učiniti ovdje. http://www.citizengo.org/hr/20081-supportdolcegabbana
Izvor: narod.hr
Send to your Facebook friends
Podijelite na Twitteru
#SupportDolceGabbana
Poštovani Domenico i Stefano,
želim Vam izraziti podršku povodom osobnih napada i bojkota vaših proizvoda s kojima se suočavate ovih dana, nakon intervjua za Panoramu.
Zahvalni smo za Vašu kampanju #DGfamily, koja pokazuje svu ljepotu obitelji utemeljene na jedinstvu muškarca i žene. Hvala Vam na hrabrosti s kojom ste u intervjuu i reklamnoj kampanji izrekli svoje stavove o surogatstvu i umjetnoj oplodnji iako nisu "politički korektni."
Unatoč pritisku i pokušajima da Vas bojkotiraju, molim Vas nemojte odustati. Neki poduzetnici su odustali zbog straha od posljedica toga što su ustali u obranu obitelji. Odlučili su se "ispričati" i uskladiti se s propagandom. Uvjereni smo kako vi nećete učiniti isto, osobito jer ne postoji ništa zbog čega bi se trebali ispričati ako ste izrekli vlastitio mišljenje.
Hvala vam što ste zauzeli stav u obrani prirodne obitelji nasuprot tehnoloških praksi (heterologne oplodnje, surogat majčinsta) s kojima se ne slažem. Vaše javno svjedočnastvo znak je velike nade.
http://narod.hr/hrvatska/pokrenuta-medu ... e-gabbani/
Pokrenuta međunarodna peticija podrške Dolce i Gabbani – protiv netolerantne inkvizicijeElton Johna
CitizenGO pokrenuo je potpisivanje peticije kojom žele dati podršku i izraziti solidarnost s poznatim dizajnerskim parom Domenicom Dolceom i Stefanom Gabbanom koji su u velikom intervjuu za talijanski časopis Panorama branili pravo djece na oca i majku, te promovirali vrijednost i ljepotu prirodne obitelji, utemeljene na zajedništvu muškarca i žene.
CitizenGO poziva sve da peticiju podijele putem društvenih mreža koristeći hashtag #SupportDolceGabbana.
Prirodna obitelj i nadnaravni osjećaj pripadnosti
U spomenutom intervjuu Domenico Dolce je izjavio: “Tradicionalna obitelji? To je moda koja ne prolazi. Dosta je kemijske djece i iznajmljenih maternica. Djecu kemije zovem sintetičkom djecom. Iznajmljena maternica, sjeme izabrano iz kataloga. Djeca trebaju imati oca i majku.Obitelj nije hir. U njoj se osjeća nadnaravni osjećaj pripadnosti. Nismo mi izmislili obitelj, rađaš se u obitelji koja ima oca i majku. Ili bi barem trebalo biti tako. Ja sam gay, ne mogu imati dijete. Vjerujem kako ne mogu imati sve u životu. Život ima prirodni tijek, neke stvari se ne mogu mijenjati. Jedna od njih je obitelj.”
Ovim riječima Dolce privukao pozornost te je izazvao bijes jednog dijela javnosti, gay lobi se aktivirao i počeo vršiti pritisak. Krenule su uvrede ponajprije na društvenim mrežama, prvenstveno Facebooku i Twitteru, kao i optužbe za homofobiju mada su i Domenico Dolce i Stefano Gabbana homoseksualci.
Krenula je kampanja protiv dizajnera
Reagirao je britanski pjevač Elton John koji je pokrenuo kampanju za međunarodni bojkot brenda Dolce&Gabbana, a pridružio mu se i Ricky Martin, Al Roker i Courtney Love.
Apsurdno je da ne nasilno i demokratsko izražavanje vlastitog mišljenja može izazvati takav val optužbi i uvreda te pokrenuti jednu takvu kampanju kakva je pokrenuta protiv Dolce&Gabbane.
“Stranica LGBT News Italia pozvala je homoseksualne osobe da bojkotiraju D&G kreacije. Ista stranica je pozvala na bojkot tjestenine Barilla nakon što je Guido Barilla dao slične izjave u obranu tradicionalne obitelji. Prijetnje bojkotom su ga uplašile, pa je povukao i svoje izjave”, poručuje se u pozivu na potpisivanje peticije.
CitizenGo želi da se izbjegne još jedan slučaj Barilla: “Želimo slobodu izražavanja! Izjava o braku kao zajednici muškrca i žene od strane najpoznatijih gay dizajnera na svijetu istinski je tsunami. Gay lobi ih optužuje da su homofobni.”
“Važno je da dizajneri koji su slobodno izrazili svoje mišljenje osjete podršku i solidarnost onih koji brane obitelj i prava djece na oca i majku. Želimo iskazati podršku Stefanu Domenicu Dolceu i Stefanu Gabbani te svima koji misle jednako o braku i obitelji, svima koji ne prihvaćaju agresivnost i napade medija jer su izrekli svoje mišljenje, svima koji ne žele najam maternica i umjetnu oplodnju”, navodi se u pozivu na potpisivanje peticije.
Strahoviti pritisak
Nedavno se sa sličnom situacijom suočio i Guido Barillo koji je želio promicati prirodnu obitelj u svojim reklamnim kampanjama, međutim, nakon toga postao je predmet napada i poziva na bojkot. Zbog straha ili manjka osobnog uvjerenja ispričao se i obećao kako će ubuduće raditi gay prijateljske reklame.
Svi koji žele potpisati peticiju to mogu učiniti ovdje. http://www.citizengo.org/hr/20081-supportdolcegabbana
Izvor: narod.hr
Send to your Facebook friends
Podijelite na Twitteru
#SupportDolceGabbana
Poštovani Domenico i Stefano,
želim Vam izraziti podršku povodom osobnih napada i bojkota vaših proizvoda s kojima se suočavate ovih dana, nakon intervjua za Panoramu.
Zahvalni smo za Vašu kampanju #DGfamily, koja pokazuje svu ljepotu obitelji utemeljene na jedinstvu muškarca i žene. Hvala Vam na hrabrosti s kojom ste u intervjuu i reklamnoj kampanji izrekli svoje stavove o surogatstvu i umjetnoj oplodnji iako nisu "politički korektni."
Unatoč pritisku i pokušajima da Vas bojkotiraju, molim Vas nemojte odustati. Neki poduzetnici su odustali zbog straha od posljedica toga što su ustali u obranu obitelji. Odlučili su se "ispričati" i uskladiti se s propagandom. Uvjereni smo kako vi nećete učiniti isto, osobito jer ne postoji ništa zbog čega bi se trebali ispričati ako ste izrekli vlastitio mišljenje.
Hvala vam što ste zauzeli stav u obrani prirodne obitelji nasuprot tehnoloških praksi (heterologne oplodnje, surogat majčinsta) s kojima se ne slažem. Vaše javno svjedočnastvo znak je velike nade.
http://narod.hr/hrvatska/pokrenuta-medu ... e-gabbani/
"MOJU PROŠLOST,GOSPODINE, PREPUŠTAM TVOJOJ MILOSTI.
MOJU SADAŠNJOST, TVOJOJ LJUBAVI.
A MOJU BUDUĆNOST, TVOJOJ PROVIDNOSTI."
MOJU SADAŠNJOST, TVOJOJ LJUBAVI.
A MOJU BUDUĆNOST, TVOJOJ PROVIDNOSTI."
-
EdgarFranjul
- Sheriff
- Posts: 8473
- Joined: Mon May 17, 2010 8:42 pm
- Location: Pula
- Contact:
Re: Važno
Tko uistinu vlada u ovoj zemlji?
Ako su pravosudne, istražne i represivne institucije pod političkim uplivom, ili kako je rekao Bandićev odvjetnik Marijan Hanžeković da iza ovoga stoje „jaki politički nagoni“, onda ostaje zebnja: u čijoj ruci je PNUSKOK kao političko-represivna batina?
Datum objave: 17.03.2015 | 22:12 Autor: zoranvukman.com
Bandićev odvjetnik Marijan Hanžeković rekao je da iza zatvaranja njegovog klijenta stoje „jaki politički nagoni“. Čiji su politički nagoni toliko jaki da im ni moćni i utjecajni vlasnik EPH ništa ne može? Tko uistinu vlada Hrvatskom?
Pravosudno-politička bitka oko Bandića nije samo bitka za vlast u Zagrebu. Ona je odraz jednog šireg rata za prevlast u Hrvatskoj. Tko uistinu iza kulisa vlada u ovoj zemlji? To je ključno pitanje nakon ponovnog pritvaranja zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića koje je očito politički motivirano. Ako su pravosudne, istražne i represivne institucije pod političkim uplivom, ili kako je rekao Bandićev odvjetnik Marijan Hanžeković da iza ovoga stoje „jaki politički nagoni“, onda ostaje zebnja: u čijoj ruci je PNUSKOK kao političko-represivna batina? Ako ni jedan od najmoćnijih ljudi u Hrvatskoj, vlasnik EPH, i vrlo utjecajni odvjetnik Hanžeković ne može zaštititi svog klijenta od političkog progona, čiji su onda „politički nagoni“ toliko jaki da se mogu poigravati s ljudskim sudbinama i represijom prisiljavati Bandića da odstupi s mjesta gradonačelnika?
Milan Bandić je sam po sebi zanimljiv politički lik, moglo bi se reći i politički fenomen. Nedavno su se u medijima pojavila, službeno nepotvrđena nagađanja, da Bandić osniva stranku koja će se zvati „Milan Bandić – stranka rada i solidarnosti“. Ne bih se čudio da je uistinu namjeravao stranku nazvati po svom imenu jer se radi o čovjeku koji o sebi govori u trećem licu jednine, pokazuje ne samo jaku političku volju i upornost nego i političku narcisoidnost koja nije bez populističkog uporišta. Naime, Bandić za svoje fanove i jest svojevrsna hodajuća institucija ili čovjek-stranka, i zatvaranjem čovjeka-stranke, njegovi dojučerašnji partijski sudrugovi iz SDP-a, onemogućuju ga da se poput mačke ponovno dočeka na noge i započne svoj deveti politički život.
Bandić je politički populist-sinkretist, hiperaktivni ideološki svaštar, i kao gradonačelnik, i kao negdašnji predsjednički kandidat okupljao je oko sebe široki spektar, spajao nespojivo, od lijevog do desnog, od liberalnog do konzervativnog, šarmirao je i običan puk i neke vrlo ugledne intelektualce. Ne živim u Zagrebu, pa ne mogu prosuđivati njegov gradonačelnički učinak – jer mislim da ipak treba živjeti u nekom gradu, pogotovo metropoli da bi se mogle osjetiti određene promjene, i steći neki uvid u njegov ritam, kvalitetu življenja, kulturu i urbanitet. Bude li Bandić prisiljen na ostavku, to će biti kraj njegove političke karijere, no ono što je zabrinjavajuće za stanje u državi, upravo je činjenica da je njegov pad iznuđen zloporabom pravosuđa i političkom represijom.
Tko su, dakle, ti moćnici i grupacije koje lome koplja oko Bandića, Zagreba, a time i cijele Hrvatske? Je li meta-vlast, odnosno meta-politika u ovoj zemlji, a to znači ono što se zbiva iza zavjese, iza kulisa, zapravo prava vlast koja stoji i nad onima koji su njezini izvršitelji u Banskim dvorima? Čiji su uplivi i „politički nagoni“ tako jaki i utjecajni da im čak ni Marijan Hanžeković ništa ne može? Iza Potemkinove hrvatske pseudodemokratske fasade dugo je trajala pat pozicija između neoliberalne opcije i interesa krupnog kapitala i krajnje lijeve opcije koja je vrlo šaroliko društvo. Bandićev gambit je povlačenje poteza ove potonje koja želi dobiti partiju. Teško je u Hrvatskoj razlučiti stvarne političke silnice i interese, jer je puno toga fluidno i isprepliće se.
Ako kažemo da je neoliberalni kapitalistički koncept jedna od interesnih silnica, onda opet unutar nje trebamo razlučiti pragmatični interes konzervativaca i liberala. Liberalni (ne mislim na stranku) naginju lijevom konceptu u nekim segmentima, a u nekima se s njima razilaze. Općenito lijevo-liberalna opcija naginje projektu zapadnog Balkana, ali nije u tomu monolitna. Krajnje lijevi anacionalni ateisti Balkan vide kao prostor svoje kulturalne sinteze umjesto negdašnjeg jugo-unitarizma. Posebna je priča regenerirana hobotnica Udbe i Kos-a koja ima svoje kadrove i mrežu u jačim medijima i u strukturama vlasti. Iz globalne perspektive, „na ovim prostorima“, kroz naše hrvatske prilike prelamaju se dva geopolitička koncepta – britanski (engleski) i američki.
Engleski koncept svoje težište stavlja na Beograd kao lidera regije, ukorijenio se u Hrvatskoj preko lijevih struktura, na Pantovčaku je kod Josipovića imao svoj izravni link, obavještajno se infiltira u samu vlast od 2000. godine do danas, i kontrolira jedan dio hrvatske medijsko-političke infrastrukture. Američki koncept je širi i računa s mogućnošću da Zagreb bude njegovo glavno uporište u jugoistočnoj Europi, iako na tom planu nije poduzeo ništa više osim što je SAD u Velikoj Mlaci izgradio svoje veleposlanstvo kao jaku obavještajnu utvrdu i „control-point“ prema Balkanu. U svakom slučaju, američka strategija nije nužno za obnovu jugoslavenskog prostora ali se tomu i ne suprotstavlja. Gdje je u cijeloj toj priči hrvatski domoljubni koncept? On je u smislu političke i glasačke baze najjači, ali je u pogledu društvenog i medijskog utjecaja u latentnoj regresiji. I u ovoj priči o Bandiću, prohrvatska stranačka opcija je u drugom ili trećem planu.
Medijska ''omerta''
Vratimo se priči o lijevo-liberalnoj opciji. Unutar nje postoji interes krupnog kapitala i krajnja neomarksistička opcija, što je očito nespojivo, no opet ih nešto i veže. Često se ta sintagma upotrebljava i kao iskaznica nekih moćnih ljudi u Hrvatskoj. Što je kod nas lijevo a što liberalno? Lijevi se uglavnom pozicioniraju u relativiziranju nacionalnog, u negativiziranju vjere, tradicije i braka, u minoriziranju nacionalne kulture i u balkanskom integrizmu. Lijevi sebi pridaju i značenje liberalnih, tako da se izjašnjavaju često kao lijevo-liberalni. No u ekonomskom i društvenom smislu (neo)liberalno znači posve drukčiji odnos prema tržišnim i socijalnim pitanjima, odnosno u pojam liberalnog uklapaju se i krupni kapitalisti, koji u nekim pitanjima dijele liberalna uvjerenja ali ne i lijeva.
Također među njima se pozicioniraju i oni imućniji koji se smatraju konzervativnijima. Kad su novac i kapital u pitanju teško je govoriti o uvjerenjima ljudi čiji veliki poslovi ovise o ćudi novca i kapitala. Je li Todorić, primjerice, liberalan ili konzervativan bogataš? Ili je za jednog krupnog kapitalistu to minorno pitanje? Slobodno tržište i moć kapitala diktiraju i društvene procese i identifikacije. Iz tog fluidnog prostora, čim dođemo na teren vladajuće Partije, dolazimo u nešto što je ideološki konkretnije, moćnije i opasnije. Uzvraća li imperij udarac zbog suđenja šefovima hrvatske Udbe u Munchenu? (O suđenju Mustaću i Perkoviću u hrvatskim medijima vlada prava – omerta. Izvješća su marginalna s obzirom na važnost događaja.)
Tko su moćnici iz sjene koji vladaju Hrvatskom i koji su kadri Hanžekoviću uzeti njegovih petnaest milijuna kuna jamčevine? Koliko je stvarno moćan tandem Milanović-Ostojić? Koliko je moćna Vesna Pusić kao eksponent britanske politike? Koliko je moćan Josipović, je li riječ o sitnom spletkarošu ili o još jednom jakom lokalnom igraču za britanski „region“? Dokle bismo došli u rasplitanju konca, i bi li uopće došli do glavnog izvora moći? Ne zaboravimo još jedno pritvaranje koje sluti na političku zloporabu.
Branimir Glavaš je ponovno u zatvoru, a sve se poklopilo s njegovim prozivanjem Milorada Pupovca. Tko štiti Pupovca i čini ga nedodirljivim u medijskom i političkom smislu? Zašto se ne može propitati njegova uloga od početka devedesetih do danas, i zašto hrvatski porezni obveznici plaćaju njegov etnobiznis i uhljebe u srpskim „Novostima“ koje su postale novi „Feral Tribune“? Je li hrvatska opcija – iako brojčano nadmoćna – zapravo, tragično politički, medijski i kulturalno minorna, i hoće li ikada imati svoju stvarnu vlast? Na to pitanje bi trebao dati odgovor mandat predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović i jednako tako mogući novi mandat HDZ-a.
No, bez medija, aktivnije uloge Crkve, i pokretanja kulturnog i ekonomskog nacionalnog preporoda, pitanje je, ima li domoljubna opcija dovoljno snage za društveno-nacionalni preokret, ne samo politički? Ako se ne mobilizira hrvatska inteligencija, hrvatska pamet i kapital u zemlji i dijaspori, ostat ćemo taoci jedne jugoslavensko-engleske političko-obavještajne struje koja nas vodi u balkanski limb.
http://direktno.hr/en/2014/medijski_par ... zemlji.htm
Ako su pravosudne, istražne i represivne institucije pod političkim uplivom, ili kako je rekao Bandićev odvjetnik Marijan Hanžeković da iza ovoga stoje „jaki politički nagoni“, onda ostaje zebnja: u čijoj ruci je PNUSKOK kao političko-represivna batina?
Datum objave: 17.03.2015 | 22:12 Autor: zoranvukman.com
Bandićev odvjetnik Marijan Hanžeković rekao je da iza zatvaranja njegovog klijenta stoje „jaki politički nagoni“. Čiji su politički nagoni toliko jaki da im ni moćni i utjecajni vlasnik EPH ništa ne može? Tko uistinu vlada Hrvatskom?
Pravosudno-politička bitka oko Bandića nije samo bitka za vlast u Zagrebu. Ona je odraz jednog šireg rata za prevlast u Hrvatskoj. Tko uistinu iza kulisa vlada u ovoj zemlji? To je ključno pitanje nakon ponovnog pritvaranja zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića koje je očito politički motivirano. Ako su pravosudne, istražne i represivne institucije pod političkim uplivom, ili kako je rekao Bandićev odvjetnik Marijan Hanžeković da iza ovoga stoje „jaki politički nagoni“, onda ostaje zebnja: u čijoj ruci je PNUSKOK kao političko-represivna batina? Ako ni jedan od najmoćnijih ljudi u Hrvatskoj, vlasnik EPH, i vrlo utjecajni odvjetnik Hanžeković ne može zaštititi svog klijenta od političkog progona, čiji su onda „politički nagoni“ toliko jaki da se mogu poigravati s ljudskim sudbinama i represijom prisiljavati Bandića da odstupi s mjesta gradonačelnika?
Milan Bandić je sam po sebi zanimljiv politički lik, moglo bi se reći i politički fenomen. Nedavno su se u medijima pojavila, službeno nepotvrđena nagađanja, da Bandić osniva stranku koja će se zvati „Milan Bandić – stranka rada i solidarnosti“. Ne bih se čudio da je uistinu namjeravao stranku nazvati po svom imenu jer se radi o čovjeku koji o sebi govori u trećem licu jednine, pokazuje ne samo jaku političku volju i upornost nego i političku narcisoidnost koja nije bez populističkog uporišta. Naime, Bandić za svoje fanove i jest svojevrsna hodajuća institucija ili čovjek-stranka, i zatvaranjem čovjeka-stranke, njegovi dojučerašnji partijski sudrugovi iz SDP-a, onemogućuju ga da se poput mačke ponovno dočeka na noge i započne svoj deveti politički život.
Bandić je politički populist-sinkretist, hiperaktivni ideološki svaštar, i kao gradonačelnik, i kao negdašnji predsjednički kandidat okupljao je oko sebe široki spektar, spajao nespojivo, od lijevog do desnog, od liberalnog do konzervativnog, šarmirao je i običan puk i neke vrlo ugledne intelektualce. Ne živim u Zagrebu, pa ne mogu prosuđivati njegov gradonačelnički učinak – jer mislim da ipak treba živjeti u nekom gradu, pogotovo metropoli da bi se mogle osjetiti određene promjene, i steći neki uvid u njegov ritam, kvalitetu življenja, kulturu i urbanitet. Bude li Bandić prisiljen na ostavku, to će biti kraj njegove političke karijere, no ono što je zabrinjavajuće za stanje u državi, upravo je činjenica da je njegov pad iznuđen zloporabom pravosuđa i političkom represijom.
Tko su, dakle, ti moćnici i grupacije koje lome koplja oko Bandića, Zagreba, a time i cijele Hrvatske? Je li meta-vlast, odnosno meta-politika u ovoj zemlji, a to znači ono što se zbiva iza zavjese, iza kulisa, zapravo prava vlast koja stoji i nad onima koji su njezini izvršitelji u Banskim dvorima? Čiji su uplivi i „politički nagoni“ tako jaki i utjecajni da im čak ni Marijan Hanžeković ništa ne može? Iza Potemkinove hrvatske pseudodemokratske fasade dugo je trajala pat pozicija između neoliberalne opcije i interesa krupnog kapitala i krajnje lijeve opcije koja je vrlo šaroliko društvo. Bandićev gambit je povlačenje poteza ove potonje koja želi dobiti partiju. Teško je u Hrvatskoj razlučiti stvarne političke silnice i interese, jer je puno toga fluidno i isprepliće se.
Ako kažemo da je neoliberalni kapitalistički koncept jedna od interesnih silnica, onda opet unutar nje trebamo razlučiti pragmatični interes konzervativaca i liberala. Liberalni (ne mislim na stranku) naginju lijevom konceptu u nekim segmentima, a u nekima se s njima razilaze. Općenito lijevo-liberalna opcija naginje projektu zapadnog Balkana, ali nije u tomu monolitna. Krajnje lijevi anacionalni ateisti Balkan vide kao prostor svoje kulturalne sinteze umjesto negdašnjeg jugo-unitarizma. Posebna je priča regenerirana hobotnica Udbe i Kos-a koja ima svoje kadrove i mrežu u jačim medijima i u strukturama vlasti. Iz globalne perspektive, „na ovim prostorima“, kroz naše hrvatske prilike prelamaju se dva geopolitička koncepta – britanski (engleski) i američki.
Engleski koncept svoje težište stavlja na Beograd kao lidera regije, ukorijenio se u Hrvatskoj preko lijevih struktura, na Pantovčaku je kod Josipovića imao svoj izravni link, obavještajno se infiltira u samu vlast od 2000. godine do danas, i kontrolira jedan dio hrvatske medijsko-političke infrastrukture. Američki koncept je širi i računa s mogućnošću da Zagreb bude njegovo glavno uporište u jugoistočnoj Europi, iako na tom planu nije poduzeo ništa više osim što je SAD u Velikoj Mlaci izgradio svoje veleposlanstvo kao jaku obavještajnu utvrdu i „control-point“ prema Balkanu. U svakom slučaju, američka strategija nije nužno za obnovu jugoslavenskog prostora ali se tomu i ne suprotstavlja. Gdje je u cijeloj toj priči hrvatski domoljubni koncept? On je u smislu političke i glasačke baze najjači, ali je u pogledu društvenog i medijskog utjecaja u latentnoj regresiji. I u ovoj priči o Bandiću, prohrvatska stranačka opcija je u drugom ili trećem planu.
Medijska ''omerta''
Vratimo se priči o lijevo-liberalnoj opciji. Unutar nje postoji interes krupnog kapitala i krajnja neomarksistička opcija, što je očito nespojivo, no opet ih nešto i veže. Često se ta sintagma upotrebljava i kao iskaznica nekih moćnih ljudi u Hrvatskoj. Što je kod nas lijevo a što liberalno? Lijevi se uglavnom pozicioniraju u relativiziranju nacionalnog, u negativiziranju vjere, tradicije i braka, u minoriziranju nacionalne kulture i u balkanskom integrizmu. Lijevi sebi pridaju i značenje liberalnih, tako da se izjašnjavaju često kao lijevo-liberalni. No u ekonomskom i društvenom smislu (neo)liberalno znači posve drukčiji odnos prema tržišnim i socijalnim pitanjima, odnosno u pojam liberalnog uklapaju se i krupni kapitalisti, koji u nekim pitanjima dijele liberalna uvjerenja ali ne i lijeva.
Također među njima se pozicioniraju i oni imućniji koji se smatraju konzervativnijima. Kad su novac i kapital u pitanju teško je govoriti o uvjerenjima ljudi čiji veliki poslovi ovise o ćudi novca i kapitala. Je li Todorić, primjerice, liberalan ili konzervativan bogataš? Ili je za jednog krupnog kapitalistu to minorno pitanje? Slobodno tržište i moć kapitala diktiraju i društvene procese i identifikacije. Iz tog fluidnog prostora, čim dođemo na teren vladajuće Partije, dolazimo u nešto što je ideološki konkretnije, moćnije i opasnije. Uzvraća li imperij udarac zbog suđenja šefovima hrvatske Udbe u Munchenu? (O suđenju Mustaću i Perkoviću u hrvatskim medijima vlada prava – omerta. Izvješća su marginalna s obzirom na važnost događaja.)
Tko su moćnici iz sjene koji vladaju Hrvatskom i koji su kadri Hanžekoviću uzeti njegovih petnaest milijuna kuna jamčevine? Koliko je stvarno moćan tandem Milanović-Ostojić? Koliko je moćna Vesna Pusić kao eksponent britanske politike? Koliko je moćan Josipović, je li riječ o sitnom spletkarošu ili o još jednom jakom lokalnom igraču za britanski „region“? Dokle bismo došli u rasplitanju konca, i bi li uopće došli do glavnog izvora moći? Ne zaboravimo još jedno pritvaranje koje sluti na političku zloporabu.
Branimir Glavaš je ponovno u zatvoru, a sve se poklopilo s njegovim prozivanjem Milorada Pupovca. Tko štiti Pupovca i čini ga nedodirljivim u medijskom i političkom smislu? Zašto se ne može propitati njegova uloga od početka devedesetih do danas, i zašto hrvatski porezni obveznici plaćaju njegov etnobiznis i uhljebe u srpskim „Novostima“ koje su postale novi „Feral Tribune“? Je li hrvatska opcija – iako brojčano nadmoćna – zapravo, tragično politički, medijski i kulturalno minorna, i hoće li ikada imati svoju stvarnu vlast? Na to pitanje bi trebao dati odgovor mandat predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović i jednako tako mogući novi mandat HDZ-a.
No, bez medija, aktivnije uloge Crkve, i pokretanja kulturnog i ekonomskog nacionalnog preporoda, pitanje je, ima li domoljubna opcija dovoljno snage za društveno-nacionalni preokret, ne samo politički? Ako se ne mobilizira hrvatska inteligencija, hrvatska pamet i kapital u zemlji i dijaspori, ostat ćemo taoci jedne jugoslavensko-engleske političko-obavještajne struje koja nas vodi u balkanski limb.
http://direktno.hr/en/2014/medijski_par ... zemlji.htm
"MOJU PROŠLOST,GOSPODINE, PREPUŠTAM TVOJOJ MILOSTI.
MOJU SADAŠNJOST, TVOJOJ LJUBAVI.
A MOJU BUDUĆNOST, TVOJOJ PROVIDNOSTI."
MOJU SADAŠNJOST, TVOJOJ LJUBAVI.
A MOJU BUDUĆNOST, TVOJOJ PROVIDNOSTI."
-
EdgarFranjul
- Sheriff
- Posts: 8473
- Joined: Mon May 17, 2010 8:42 pm
- Location: Pula
- Contact:
Re: Važno
Politika
Kako je prije bilo bolje?
Na ona divna vremena podsjetili su nas serija Crno bijeli svijet, vrijedna 12 milijuna kuna, te film Hoćemo biti prvaci svijeta. Jedan je oduševljeni filmski kritičar, pišući o tom filmu, na jednom mjestu zanosno uskliknuo: Jučer će opet biti sutra! Magla se, naravno, može prodavati tada još nerođenima, koji, kao što bi rekao ministar Vedran Mornar, sve znaju o Ramzesima, ali o Domovinskom ratu znaju malo ili ništa
Nostalgija za starim dobrim vremenima najčešće je sadržana u tvrdnji kako se prije, u socijalizmu, u Jugoslaviji, bolje živjelo, kako su svi imali posao i stan, nitko nije bio gladan, postojali su socijalna sigurnost i jednakost, snimali su se bolji filmovi, športaši su postizali svjetske rezultate i svi su bili sretni i zadovoljni. Na ta divna vremena podsjetili su nas serija Crno bijeli svijet, vrijedna 12 milijuna kuna, te film Hoćemo biti prvaci svijeta. Serija, koja bi da dade cjelovitu sliku osamdesetih prošlog stoljeća, okreće se oko tako značajnih nekoliko diskoklubova i rock sastava, neizbježnih idola tog naraštaja kao što su Johnny Štulić i Goran Bregović, omladinskog tiska, bratstva i jedinstva skovanog u Armiji i ljubavnih veza na crti Beograd-Zagreb. Film napravljen u srpsko-hrvatskoj koprodukciji pak priča o košarkaškoj reprezentaciji Jugoslavije koja je 1970. osvojila Svjetsko prvenstvo u Ljubljani. Jedan je oduševljeni filmski kritičar, pišući o tom filmu, na jednom mjesto zanosno uskliknuo: Jučer će opet biti sutra!
Magla se, naravno, može prodavati tada još nerođenima, koji, kao što bi rekao ministar Vedran Mornar, sve znaju o Ramzesima, ali o Domovinskom ratu, njegovim uzrocima, povodima, tijeku i posljedicama znaju malo ili ništa, a evo bogme je prošlo dvadeset pet godina od velikih promjena. Veliki manipulatori računaju upravo s tom činjenicom. A ta ljepša vremena bila su vremena političkih progona, mase nezaposlenih koji su trbuhom za kruhom odlazili od Njemačke do Australije, vremena trocifrene inflacije, nestašica, nacionalnih sukoba, čak i unutar jedne jedine partije. Hrvatska je, istina, i danas opterećena ekonomskim problemima čiji je ključni izvor u nesposobnim, podaničkim i sebičnim strukturama na vrhu, koje nisu umjele upravljati državom, ali barem živimo slobodu i demokraciju, zemlja izgleda neusporedivo bolje i modernije, dostupniji su zdravstvo i obrazovanje, izgrađene su ceste, hrvatski športaši, umjetnici i znanstveni, za koje se u ta lijepa vremena nije ni smjelo ni moglo znati da su hrvatski, postižu kontinuirano zapažene rezultate širom svijeta.
Jugonostalgija je još uvijek nesmanjenom sentimentalnošću prisutna ponajprije u glavama pripadnika jugoslavenske političke klase, kojima je doista bilo bolje, jer su bili povlašteni, u glavama njihovih rodbinskih i ideoloških baštinika, koji zauzimaju važna mjesta u medijima i kulturi, u glavama pripadnika srpske nacionalne manjine, koji su izgubili vezu sa svojom matičnom domovinom dok su ovdje bili kontrolori duha i tijela. Ali, što je puno ozbiljnije, ona je prisutna i u glavama i planovima kreatora kako domaće tako i dijelova međunarodne politike.
Neojugoslavenski se koncept nakon dvije tisućite očitovao kroz snažnu tzv. regionalnu orijentaciju, koju su naglašeno predvodili i zdušno zagovarali naročito Stjepan Mesić, Ivo Josipović i Vesna Pusić. Na njemu se i dalje inzistira, unatoč činjenici da je Hrvatska postala dijelom euroatlantskih integracija. Bilo je nekoliko pokušaja institucionaliziranja „suradnje“ poput Pakta o stabilnosti, Vijeća regije, inicijative simboličnog naziva Brdo-Brijuni. Josipović je bio ustanovio i godišnje sastanke predsjednika država bivše Jugoslavije. Dogovarani su neki zajednički kulturni, obrazovni, čak i vojni projekti. Te su se ideje povremeno i privremeno razbijale najviše zbog odbijajućeg ekstremnog srpskog nacionalizma i dolaska na vlast aktivnih sudionika velikosrpske miloševićevske politike. Tim nastojanjima trebale su pogodovati odluke Haaškog suda, kojima se željela uspostaviti ravnoteža krivnje za rat, kao i snažno djelovanje tzv. nevladinih udruga financiranih iz domaćih i stranih izvora, koje su snažno angažirane na kriminalizaciji rata za nezavisnost, a time i same nezavisnosti
Velike kompanije imaju svoje zamisli i interese, one idu logikom što veće tržište tim bolje. Pojmovi poput jugosfere ili zapadnog Balkana redovito su stizali iz Londona, odakle su plasirani i glavni Josipovićevi savjetnici Joško Paro i Dejan Jović. Određeni poremećaj predstavlja izbor Kolinde Grabar Kitarović za predsjednicu Hrvatske. Ona ne želi upotrebljavati izraz zapadni Balkan, jasno je istaknula kako mi nismo regija, nego Hrvatska, koja je prvenstveno dio Sredozemlja i Srednje Europe, koja je članicom EU-a i NATO pakta. Britanska je diplomacija ovom promjenom bila pomalo uznemirena pa je odmah sutradan nakon objave rezultata britanski ministar vanjskih poslova doletio u Beograd i u Zagreb. Pretprošlog je vikenda u Splitu u organizaciji The Economista odžan skup ministara država jugoistočne Europe (bez Slovenije), a domaćin skupu bila je kandidatkinja za položaj glavnog tajnika UN-a. Glavna je teza skupa bila: političke, gospodarske i poslovne integracije kao uvjet rasta. Na prvom su mjestu, očito, političke integracije – mada nije do kraja jasno niti je objašnjeno na što bi se one trebale odnositi.
Kao najučinkovitije sredstvo i put reintegraciji naših prostora, kako se često naziva prostor bivše države, već odavno su izabrana područja estrade, medija i športa, jer ona zaokupljaju najširi interes naroda. Pjevači, glumci i slične profesije izabrani su, ponekad možda i bez vlastite volje, kao simboli starih i obnovljenih veza. Radi toga se u nevjerojatnoj mjeri pozornost, ali i različite pogodnosti, poklanjaju Radi Šerbedžiji, Oliveru Frljiću, Breni, Severini, Bregoviću, Čoliću, Štuliću, i sličnima. Silni su napori svojevremeno ulagani na obnovi prijateljstva pokojnog Borisa Dvornika i Bate Živojinovića, kao što se još uvijek neuspješno pokušava Olivera Dragojevića ili Mišu Kovača privoljeti na jedno beogradsko gostovanje. Zasuti smo filmskim i zabavnim emisijama te kazališnim predstavama u zajedničkoj produkciji, obično Beograda i Zagreba.
Danas imamo već dvije neojugoslavenske televizije (N1 i Al Jazeera Balkans) koje su čak više regionalne od nekadašnje Jugoslavenske radio televizije, a ni HTV, Nova ili RTL za njima puno ne zaostaju. Političke vijesti Al Jazeere redovito preuzima i Sportska TV Hrvatskog olimpijskog odbora! Izbori, primjerice, u Srbiji prate se kao da su u našoj zemlji. Čak su i poplave s obje strane Save i Dunava prošle godine iskorištene za podsjećanja na zajedničku sudbinu i Balkan bez granica. Pretežiti dio kolumnista mainstream medija izrazito je projugoslavenski orijentiran. Nakon što već postoje regionalne lige u skoro svim športovima, predsjednik Hrvatskog nogometnog saveza i novopečeni član Izvršnog odbora Uefe Davor Šuker najavio je pokretanje regionalne nogometne lige. Kako je ta najava stigla istoga dana kad je i izabran u tu europsku nogometnu vladu, jasno je kako je baš to i bio ključni argument za njegov izbor.
Pa još kad kažu kako politika i šport nemaju ništa zajedničko.
04.04.2015 21:25
Izvor: Josip Jović/Dnevno
http://www.portaloko.hr/clanak/kako-je- ... e/0/72138/
Kako je prije bilo bolje?
Na ona divna vremena podsjetili su nas serija Crno bijeli svijet, vrijedna 12 milijuna kuna, te film Hoćemo biti prvaci svijeta. Jedan je oduševljeni filmski kritičar, pišući o tom filmu, na jednom mjestu zanosno uskliknuo: Jučer će opet biti sutra! Magla se, naravno, može prodavati tada još nerođenima, koji, kao što bi rekao ministar Vedran Mornar, sve znaju o Ramzesima, ali o Domovinskom ratu znaju malo ili ništa
Nostalgija za starim dobrim vremenima najčešće je sadržana u tvrdnji kako se prije, u socijalizmu, u Jugoslaviji, bolje živjelo, kako su svi imali posao i stan, nitko nije bio gladan, postojali su socijalna sigurnost i jednakost, snimali su se bolji filmovi, športaši su postizali svjetske rezultate i svi su bili sretni i zadovoljni. Na ta divna vremena podsjetili su nas serija Crno bijeli svijet, vrijedna 12 milijuna kuna, te film Hoćemo biti prvaci svijeta. Serija, koja bi da dade cjelovitu sliku osamdesetih prošlog stoljeća, okreće se oko tako značajnih nekoliko diskoklubova i rock sastava, neizbježnih idola tog naraštaja kao što su Johnny Štulić i Goran Bregović, omladinskog tiska, bratstva i jedinstva skovanog u Armiji i ljubavnih veza na crti Beograd-Zagreb. Film napravljen u srpsko-hrvatskoj koprodukciji pak priča o košarkaškoj reprezentaciji Jugoslavije koja je 1970. osvojila Svjetsko prvenstvo u Ljubljani. Jedan je oduševljeni filmski kritičar, pišući o tom filmu, na jednom mjesto zanosno uskliknuo: Jučer će opet biti sutra!
Magla se, naravno, može prodavati tada još nerođenima, koji, kao što bi rekao ministar Vedran Mornar, sve znaju o Ramzesima, ali o Domovinskom ratu, njegovim uzrocima, povodima, tijeku i posljedicama znaju malo ili ništa, a evo bogme je prošlo dvadeset pet godina od velikih promjena. Veliki manipulatori računaju upravo s tom činjenicom. A ta ljepša vremena bila su vremena političkih progona, mase nezaposlenih koji su trbuhom za kruhom odlazili od Njemačke do Australije, vremena trocifrene inflacije, nestašica, nacionalnih sukoba, čak i unutar jedne jedine partije. Hrvatska je, istina, i danas opterećena ekonomskim problemima čiji je ključni izvor u nesposobnim, podaničkim i sebičnim strukturama na vrhu, koje nisu umjele upravljati državom, ali barem živimo slobodu i demokraciju, zemlja izgleda neusporedivo bolje i modernije, dostupniji su zdravstvo i obrazovanje, izgrađene su ceste, hrvatski športaši, umjetnici i znanstveni, za koje se u ta lijepa vremena nije ni smjelo ni moglo znati da su hrvatski, postižu kontinuirano zapažene rezultate širom svijeta.
Jugonostalgija je još uvijek nesmanjenom sentimentalnošću prisutna ponajprije u glavama pripadnika jugoslavenske političke klase, kojima je doista bilo bolje, jer su bili povlašteni, u glavama njihovih rodbinskih i ideoloških baštinika, koji zauzimaju važna mjesta u medijima i kulturi, u glavama pripadnika srpske nacionalne manjine, koji su izgubili vezu sa svojom matičnom domovinom dok su ovdje bili kontrolori duha i tijela. Ali, što je puno ozbiljnije, ona je prisutna i u glavama i planovima kreatora kako domaće tako i dijelova međunarodne politike.
Neojugoslavenski se koncept nakon dvije tisućite očitovao kroz snažnu tzv. regionalnu orijentaciju, koju su naglašeno predvodili i zdušno zagovarali naročito Stjepan Mesić, Ivo Josipović i Vesna Pusić. Na njemu se i dalje inzistira, unatoč činjenici da je Hrvatska postala dijelom euroatlantskih integracija. Bilo je nekoliko pokušaja institucionaliziranja „suradnje“ poput Pakta o stabilnosti, Vijeća regije, inicijative simboličnog naziva Brdo-Brijuni. Josipović je bio ustanovio i godišnje sastanke predsjednika država bivše Jugoslavije. Dogovarani su neki zajednički kulturni, obrazovni, čak i vojni projekti. Te su se ideje povremeno i privremeno razbijale najviše zbog odbijajućeg ekstremnog srpskog nacionalizma i dolaska na vlast aktivnih sudionika velikosrpske miloševićevske politike. Tim nastojanjima trebale su pogodovati odluke Haaškog suda, kojima se željela uspostaviti ravnoteža krivnje za rat, kao i snažno djelovanje tzv. nevladinih udruga financiranih iz domaćih i stranih izvora, koje su snažno angažirane na kriminalizaciji rata za nezavisnost, a time i same nezavisnosti
Velike kompanije imaju svoje zamisli i interese, one idu logikom što veće tržište tim bolje. Pojmovi poput jugosfere ili zapadnog Balkana redovito su stizali iz Londona, odakle su plasirani i glavni Josipovićevi savjetnici Joško Paro i Dejan Jović. Određeni poremećaj predstavlja izbor Kolinde Grabar Kitarović za predsjednicu Hrvatske. Ona ne želi upotrebljavati izraz zapadni Balkan, jasno je istaknula kako mi nismo regija, nego Hrvatska, koja je prvenstveno dio Sredozemlja i Srednje Europe, koja je članicom EU-a i NATO pakta. Britanska je diplomacija ovom promjenom bila pomalo uznemirena pa je odmah sutradan nakon objave rezultata britanski ministar vanjskih poslova doletio u Beograd i u Zagreb. Pretprošlog je vikenda u Splitu u organizaciji The Economista odžan skup ministara država jugoistočne Europe (bez Slovenije), a domaćin skupu bila je kandidatkinja za položaj glavnog tajnika UN-a. Glavna je teza skupa bila: političke, gospodarske i poslovne integracije kao uvjet rasta. Na prvom su mjestu, očito, političke integracije – mada nije do kraja jasno niti je objašnjeno na što bi se one trebale odnositi.
Kao najučinkovitije sredstvo i put reintegraciji naših prostora, kako se često naziva prostor bivše države, već odavno su izabrana područja estrade, medija i športa, jer ona zaokupljaju najširi interes naroda. Pjevači, glumci i slične profesije izabrani su, ponekad možda i bez vlastite volje, kao simboli starih i obnovljenih veza. Radi toga se u nevjerojatnoj mjeri pozornost, ali i različite pogodnosti, poklanjaju Radi Šerbedžiji, Oliveru Frljiću, Breni, Severini, Bregoviću, Čoliću, Štuliću, i sličnima. Silni su napori svojevremeno ulagani na obnovi prijateljstva pokojnog Borisa Dvornika i Bate Živojinovića, kao što se još uvijek neuspješno pokušava Olivera Dragojevića ili Mišu Kovača privoljeti na jedno beogradsko gostovanje. Zasuti smo filmskim i zabavnim emisijama te kazališnim predstavama u zajedničkoj produkciji, obično Beograda i Zagreba.
Danas imamo već dvije neojugoslavenske televizije (N1 i Al Jazeera Balkans) koje su čak više regionalne od nekadašnje Jugoslavenske radio televizije, a ni HTV, Nova ili RTL za njima puno ne zaostaju. Političke vijesti Al Jazeere redovito preuzima i Sportska TV Hrvatskog olimpijskog odbora! Izbori, primjerice, u Srbiji prate se kao da su u našoj zemlji. Čak su i poplave s obje strane Save i Dunava prošle godine iskorištene za podsjećanja na zajedničku sudbinu i Balkan bez granica. Pretežiti dio kolumnista mainstream medija izrazito je projugoslavenski orijentiran. Nakon što već postoje regionalne lige u skoro svim športovima, predsjednik Hrvatskog nogometnog saveza i novopečeni član Izvršnog odbora Uefe Davor Šuker najavio je pokretanje regionalne nogometne lige. Kako je ta najava stigla istoga dana kad je i izabran u tu europsku nogometnu vladu, jasno je kako je baš to i bio ključni argument za njegov izbor.
Pa još kad kažu kako politika i šport nemaju ništa zajedničko.
04.04.2015 21:25
Izvor: Josip Jović/Dnevno
http://www.portaloko.hr/clanak/kako-je- ... e/0/72138/
"MOJU PROŠLOST,GOSPODINE, PREPUŠTAM TVOJOJ MILOSTI.
MOJU SADAŠNJOST, TVOJOJ LJUBAVI.
A MOJU BUDUĆNOST, TVOJOJ PROVIDNOSTI."
MOJU SADAŠNJOST, TVOJOJ LJUBAVI.
A MOJU BUDUĆNOST, TVOJOJ PROVIDNOSTI."
-
EdgarFranjul
- Sheriff
- Posts: 8473
- Joined: Mon May 17, 2010 8:42 pm
- Location: Pula
- Contact:
Re: Važno
PISMO LUSTIGU
Marušić: Zašto se pitanja o stradalima u Jasenovcu nazivaju ustašlukom?
Je li se itko, a zapravo su gotovo svi živi – ispričao hrvatskome narodu zbog te strašne neistine, zbog deseterostrukoga uvećanja broja žrtava?
Datum objave: 17.05.2015 | 13:09 Autor: Hkv.hr
Sveučilišni profesor i znanstvenik napisao je pismo koje je uputio Branku Lustigu, a tiče se Jasenovca i govora koji je tamo održao
Poštovani gospodine Lustig,
ovo moje obraćanje odnosi se na Vaš nedavni posjet Jasenovcu i govor koji ste tamo održali. Ono ne samo da nije zakašnjelo, nego, vjerujem, ima određenu trajnu vrijednost jer je Vaš posjet (vjerujem da ste toga svjesni) otvorio ključna pitanja tragedije Jasenovca, ne samo one ratne i poratne nego i one svega vremena koje je slijedilo, do danas.
Obraćajući se Vama, obraćam se zapravo svim ljudima dobre volje i slobodna mišljenja jer, stvarno, ako to pitanje nećemo rješavati i riješiti danas, u demokraciji, slobodi, općeproširenoj visokoj razini naobrazbe i informiranosti i, zapravo, ipak dobroti i dobrim namjerama svih nas, onda s nama doista nešto nije u redu i zaslužili smo ostati u balkanskome glibu neznanja, predrasuda, mržnje i nesreće.
Ne tražim od Vas odgovor, nego samo svijest da u današnjoj Hrvatskoj postoje ljudi koji pošteno i objektivno misle, a svoju Domovinu vole kao i svi njihovi preci, dakle do razine da su za nju spremni dati svoje jedine živote. Molim uočite, brzim pogledom na hrvatsku povijest od 1102. godine, da ovo nije nikakva patetika; zauzvrat, ja ću Vas poštedjeti nabrajanja hrvatskih junaka, dokumenata i žrtava u tih devet stotina godina.
Nisam baš gladan niti komentara drugih ljudi koji će se sa mnom suglasiti ili ne će; ovo nije ni komentar niti polemika; ponavljam da želim prvo Vama, a onda i svi drugim građanima Hrvatske pa i drugih zemalja i sredina, dati na znanje kako ima mnogo ljudi u današnjoj Hrvatskoj koji shvaćaju da je došlo vrijeme da se o svim prijeporima kaže istina zasnovana na znanosti i objektivnim podatcima, da se ne nastrada zbog delikata riječi i mišljenja i da se ne dopusti neukima, zlima i glupima, da bez otpora truju javnost lažima, glupostima, objedama, etiketiranjima, neraspoloženjem i mržnjom.
1. Gospođa Predsjednica i Vi
Za Hrvatsku je veličanstven događaj da Vas je gđa Predsjednica zamolila, a Vi prihvatili, da ju predstavljate u Jasenovcu. Tomu je mnogo razloga, ali ne ću ih sve nabrajati nego ću navesti činjenice da ste Vi najbolji mogući izbor simbola jasenovačke patnje, a da je gospođi Predsjednici bila pripremljena jeftina zamka za poniženje, izrugivanje i mržnju, od čega ste ju Vi viteški zaštitili. Hvala Vam.
Po sjećanju ću citirati jednu Vašu rečenicu koju držim neizrecivo važnom; neću se ispričati ako koju riječ krivo navedem, jer to za ovu temu nije važno, ali hoću, ako tu misao tumačim drukčije nego Vi; no u tom slučaju tu rečenicu primite kao simbol našega uljuđenoga nesuglasja: "Ovdje su se dogodili strašni zločini, iako oni još nisu dobro dokazani."
S obzirom na sve što sam o Jasenovcu čuo i pročitao, jako sam suglasan s tom rečenicom, s tim da ju tumačim ovako: nema dovoljno čvrstih dokaza da su zločini onih razmjera i prirode o kojima se učilo u školama i pričalo i priča i danas u Jasenovcu doista i počinjeni! To ne znači da zločini nisu počinjeni, ali znači, a za to postoji mnogo dokaza, da su zastrašujuće uvećani i obojani u neljudski strašne pojedinosti koji nisu istiniti. A kad u strašnoj priči jasno nađemo samo jednu laž, imamo pravo sumnjati i o drugim dijelovima te priče, zar ne?
To znači da svi zajedno (naši stručnjaci), svih svjetonazora i pred očima cijele javnosti, moramo znanstveno, objektivno i pošteno istražiti što se stvarno dogodilo, svim sredstvima znanosti i struke i svim dokazima do kojih se može doći.
A onda ćemo se svi, ili barem neki (primjerice ja), pokajati, ispričati i ožalovati, zagrliti se, pomiješati suze i prestati jedni druge mučiti tim tužnim i nepopravljivim pitanjima koja truju život generacija i koja će ga i dalje trovati ako na njih primjereno ne odgovorimo. Drugim riječima, želim izjaviti da mi Hrvati nikad i nipošto ne ćemo priznati ni jedan zločin, s bilo koje strane, koji nije objektivno, znanstveno i pošteno dokazan.
Ja sam u školi učio, a kao neuk, siromašan, ali marljiv učenik to sam činio zdušno i jako dobro, da je u Jasenovcu ubijeno 700 tisuća Srba; kadšto se govorilo "žrtava", iako je razlika vrlo velika. Pokojni prvi hrvatski predsjednik, gospodin Franjo Tuđman osuđen je na zatvorsku kaznu jer je objavio svoju procjenu da se radilo o 60 do 80 tisuća žrtava, dakle deset puta manje.
Prošlo je mnogo godina i sada se "prihvaća" (naprimjer, gospodin Slavko Goldstein) da je riječ o "80 do 100 tisuća žrtava". A ja pitam – kako se došlo do novoga broja, deset puta manjega? Tko je do toga broja došao? I – najvažnije – je li se itko, a zapravo su gotovo svi živi – ispričao hrvatskome narodu zbog te strašne neistine, zbog deseterostrukoga uvećanja broja žrtava? Držim da se trebaju ispričati svi koji su to govorili i zamisliti se svi koji su to vjerovali.
Prošlo je još dosta daljih godina, a javljaju se ugledni ljudi s dokazima o još mnogo mogućih laži. Nije moje da to procjenjujem, ali jest da pitam: zašto se zabranjuje i izbjegava to pitanje i ta istraživanja? Je li istina da se ranih pedesetih godina prošloga stoljeća, u Titovu režimu, u Jasenovcu kopalo i da je u tri iskapanja iskopano manje od 500 kostura? Je li istina da su uz te kosture nađeni dijelovi domobranske i ustaške opreme i odjeće? To se odnosi na priču da su partizani dio ljudi s Križnoga puta skrenuli u Jasenovac i tamo ih poubijali. Nadalje, imamo svjedočenja da je Jasenovac potom postao "treći logor" - za golootočke zatvorenike; da je "radio" sve do šezdesetih godina...
Zašto se to ne smije istražiti? Zašto se takva pitanja nazivaju "ustašlukom", "revizijom povijesti" i drugim odvratnim izrazima? U svojoj biti povijest je znanost i ljudi ju imaju pravo preispitivati i donositi nove dokaze. Da, mi Hrvati imamo pravo postaviti ta pitanja, sva pitanja za koja imamo i najmanji razlog; ja imam pravo postaviti ta pitanja, napose u svjetlu dakle dokazanih laži, deseterostrukoga uvećanja broja žrtava. Ne mogu oprostiti onima koji su me kao neuka, siromašna dječaka učili lažima protiv mojega vlastitoga naroda!
3. Moje pitanje
Ja nisam stručnjak za povijest, a nisam u povijest ni posebno dobro upućen. No dogodilo mi se nešto čudno u životu, godine 1976. godine, u Americi, u gradiću Oak Ridge, u državi Tennessee. Tamo sam bio na znanstvenome usavršavanju i moj prvi susjed u sveučilišnome kampusu bio je kolega Theodore Gottlieb, newyorkški Židov. Odmah smo se sprijateljili. Ja sam njega učio nogomet, a on je ispravljao moj engleski; čak smo i radili na istome katu.
Ništa nismo znali jedan o drugome kad smo se upoznali: ja nisam ništa znao o Židovima u New Yorku, a on nije nikad čuo za Hrvate u Jugoslaviji. Pa smo razgovarali, sve ljepše i dublje, i ja sam mu rekao osnovne stvari o sebi - da sam Hrvat iz Jugoslavije i da mi Hrvati nismo sretni u toj federaciji; ukupno nisam rekao ništa bitno više od toga.
Tri dana poslije, Ted je došao meni jako ljutit i optužio me da sam neki oblik ustaše (ja ustaše uopće nisam bio spominjao). No najvažnije je ovo: optužujući me prijateljski, ali ogorčeno, Ted mi je rekao da je Nezavisna Država Hrvatska, NDH, jedina zemlja saveznica Hitlera koja je doista i platila Njemačkoj trideset maraka po glavi Židova koje su Nijemci odvezli iz Hrvatske u koncentracijske logore u Njemačkoj. Ni jedan drugi kvislinški satelit, sve do petainovske Francuske, nije platio, samo Hrvati (ogorčeno je govorio Ted)!
Ted nikako nije mogao o ustašama znati više od mene, osim da se o toj temi informirao kad sam mu rekao da sam Hrvat. Tada nije bilo interneta, a Oak Ridge bio je mali grad s 30 tisuća stanovnika, s knjižnicom koju sam dobro pretražio i o nama našao samo Đilasovu knjigu Wartime. Ted je, dakle, informaciju dobio od nekoga drugoga, nekoga izvan Oak Ridgea. To je u redu, pametni i školovani ljudi zanimaju se za stvari koje su im važne i informiraju se. Mene je, međutim, zaprepastila ta priča o "trideset maraka po glavi". U Jugoslaviji sam svašta čuo, pročitao bezbroj knjiga o Drugom svjetskome ratu, o Jasenovcu (jeste li čitali Nikolu Nikolića?), ali nikad za to nisam čuo.
Dakle ovo je istina: Ted je znao, doznao o mojoj domovini nešto što ja nikad nisam bio čuo. Kad sam se vratio u Zagreb, malo sam se raspitivao (bila je to opasna tema), ali nitko nije znao o tih trideset maraka. I sada pitam Vas, simbolično: je li istina da su zemlje saveznice nacističke Njemačke trebale Njemačkoj platiti trideset maraka po osobi za odvoz Židova u Njemačku i da je, o, Bože moj, apsurda, račun platila samo NDH?
Hrvatski židovski povjesničar gospodin Slavko Goldstein rekao je na TV-u da je u Jasenovcu ubijeno devet tisuća Židova. A koliko ih je odvezeno u Njemačku? I je li odvezen i jedan, i - je li to plaćeno? To ustaše ne bi ekskulpiralo od grijeha rasnih zakona i odnosa prema hrvatskim Židovima, ali definitivno znači da ti ljudi, za koje je plaćeno 30 maraka po glavi, nisu ubijeni u Jasenovcu. Bez obzira na to što je i jedno i drugo strašno, velika je razlika jesu li ubijeni ili odvezeni. Zašto bi netko tvrdio da su ubijeni ako su odvezeni?
Nijemci su zacijelo sačuvali račune. Možda i ustaška vlast. Jesu li ti računi traženi? Jesu li nađeni? Jesu li zatajeni? Zašto se to ne spominje? Je li Ted lagao? Ne znam, ne vjerujem, s tako malo znanja o Hrvatima koje sam mu ja prenio, tako složenu stvar nikako nije mogao izmisliti. Lažem li ja? Ne lažem, Ted je još uvijek moj prijatelj i sada je odvjetnik (za patente) u New Yorku. Tko sumnja u mene, neka pita njega, danas to nije problem.
Ja se time ne bavim, niti ću, ali ta me priča muči od proljeća 1976. Imam li pravo na stručan, dokumentiran odgovor? Uvjeren sam da imam. To je moje ljudsko pravo, pravo znanstvenika, pravo Hrvata, pravo čovjeka koji se stidi hrvatskih zločina, na rasnoj, vjerskoj ili kakvoj god drugoj osnovi.
Vratimo se na početak, gospodine Lustig, i recimo jednostavno: kao i svaki Hrvat koji se stidi zločina koje su počinili pripadnici njegova naroda, ali ne dopušta da mu se laže i njegov ljubljeni narod prlja zlonamjernim izmišljotinama, izjavljujem da priču o Jasenovcu ne prihvaćam ni u kojemu obliku dok ne dobijem (znanstveno) zadovoljavajući odgovor na to pitanje. I na mnoga druga pitanja, od "Male Floramy", preko Crvenoga križa, siročadi s Kozare, do pitanja ostataka domobranskih odora u masovnim grobnicama – u Jasenovcu.
Gore navedena rečenica iz Vašega govora ohrabrila me da to uvjerenje ipak trebam javno izreći. Isto vrijedi za sve one koji su donijeli dokumente, dokaze i svjedočanstva o stvarima koje su drukčije nego što se priča na različitim skupovima bivših ili sadašnjih komunista, poput onoga na kojemu ste nedavno govorili u Jasenovcu.
Dok se god ta pitanja bude zanemarivalo ili njihove autore optuživalo za revizionizam, mi ćemo znati da se radi o nečasnoj namjeri sramoćenja Hrvata zbog političkih razloga. A te političke razloge svrstavat ćemo u skupinu povijesnih djelovanja kako bi se spriječilo da mi Hrvati imamo samostalnu, suverenu i demokratsku državu.
Zato Vas molim da nam - svima - pomognete da dođemo do najbolje moguće istine, i da onda počnemo novi, sretniji život.
4. Pitanje ustaša
Ovim obraćanjem ne ciljam na branjenje ustaša, ne daj, Bože. No pošten mi čovjek to ne bi smio ni reći, a pošten i pametan ne bi takvo što smio niti pomisliti. Ustaše su činile zločine, strašne i velike, ali, kao što sam rekao, to ne znači da se dodatni smiju izmišljati, a učinjeni preuveličavati. A da i ne ponavljam da to izmišljanje ima svoju političku funkciju, što smo vidjeli u povijesti, a vidimo i danas.
Ne želim da me se miješa s ustašama! Ne želim da se ikoga miješa s ustašama. A o ustašama želim dokumente i istinu, znanstveno zasnovanu istinu! Jer, poštovani gospodine Lustig, priče koje se čuju sa suprotnih strana toliko su različite da iole objektivan čovjek mora posumnjati u objektivnost obiju strana.
Ne bih htio čuti ni da je to stvar prošlosti, ili da (nekoga) to ne zanima. Mene zanima, Hrvate zanima, rabi se kao političko oruđe, sramoti se ljude, naciju, krivotvori povijest, stvara zlu krv. Tko god kaže da ga to ne zanima, zapravo podržava laži i manje ili više svjesno pripada antihrvatskoj političkoj opciji!
5. Hrvatski tjednik
Ako Vam kažu da je Hrvatski tjednik (HT) desničarski, proustaški list i da je moje obraćanje Vama upravo u njemu ispod Vaše (ili moje) razine, ja Vam dajem ove informacije:
a) Ja sam sveučilišni profesor, znanstvenik, čak i pisac i znam što radim.
b) Ni jedan moj politički obojen članak nisu nikad objavile glavne hrvatske dnevne ili tjedne novine, iako sam im ih slao. Objavio mi ih je samo HT.
c) A ako tko zloban i površan lane 'naravno, desničar u desničarskim novinama', neka zna da sam u HT-u svojedobno poslao članak u 'obranu' g. Rade Šerbedžije i da se urednik nije suglasio s mojim stavom, ali mi je rekao: 'Ja vodim demokratske novine, i objavit ću Vaš članak iako se s njim ne slažem'. Ja sam mu onda predložio da to neslaganje tiska u nastavku mojega članka, i tako je i bilo (HT, 17. travnja 2014. str. 21). Razumijem se u urednički posao i znam da je g. urednik HT-a postupio ispravno, po najvišim uredničkim i demokratskim kriterijima. Čije djelovanje nikad, apsolutno nikad nisam doživio od drugih novina u Hrvatskoj.
Vjerujem da sada razumijete zašto pišem u HT-u. Vjerujem da shvaćate da bi HT objavio i članke autora sasvim različitih svjetonazora. Vjerujem da shvaćate da bi bilo jako zanimljivo i bogougodno da tome demokratskom listu i Vi ponudite neko svoje mišljenje, analizu, svjedočenje. Barem kao test tolerancije i demokratičnosti.
Moje poštovanje i najsrdačniji pozdrav.
dr. Matko Marušić
Hrvatski tjednik
http://direktno.hr/en/2014/medijski_par ... 1lukom.htm
Marušić: Zašto se pitanja o stradalima u Jasenovcu nazivaju ustašlukom?
Je li se itko, a zapravo su gotovo svi živi – ispričao hrvatskome narodu zbog te strašne neistine, zbog deseterostrukoga uvećanja broja žrtava?
Datum objave: 17.05.2015 | 13:09 Autor: Hkv.hr
Sveučilišni profesor i znanstvenik napisao je pismo koje je uputio Branku Lustigu, a tiče se Jasenovca i govora koji je tamo održao
Poštovani gospodine Lustig,
ovo moje obraćanje odnosi se na Vaš nedavni posjet Jasenovcu i govor koji ste tamo održali. Ono ne samo da nije zakašnjelo, nego, vjerujem, ima određenu trajnu vrijednost jer je Vaš posjet (vjerujem da ste toga svjesni) otvorio ključna pitanja tragedije Jasenovca, ne samo one ratne i poratne nego i one svega vremena koje je slijedilo, do danas.
Obraćajući se Vama, obraćam se zapravo svim ljudima dobre volje i slobodna mišljenja jer, stvarno, ako to pitanje nećemo rješavati i riješiti danas, u demokraciji, slobodi, općeproširenoj visokoj razini naobrazbe i informiranosti i, zapravo, ipak dobroti i dobrim namjerama svih nas, onda s nama doista nešto nije u redu i zaslužili smo ostati u balkanskome glibu neznanja, predrasuda, mržnje i nesreće.
Ne tražim od Vas odgovor, nego samo svijest da u današnjoj Hrvatskoj postoje ljudi koji pošteno i objektivno misle, a svoju Domovinu vole kao i svi njihovi preci, dakle do razine da su za nju spremni dati svoje jedine živote. Molim uočite, brzim pogledom na hrvatsku povijest od 1102. godine, da ovo nije nikakva patetika; zauzvrat, ja ću Vas poštedjeti nabrajanja hrvatskih junaka, dokumenata i žrtava u tih devet stotina godina.
Nisam baš gladan niti komentara drugih ljudi koji će se sa mnom suglasiti ili ne će; ovo nije ni komentar niti polemika; ponavljam da želim prvo Vama, a onda i svi drugim građanima Hrvatske pa i drugih zemalja i sredina, dati na znanje kako ima mnogo ljudi u današnjoj Hrvatskoj koji shvaćaju da je došlo vrijeme da se o svim prijeporima kaže istina zasnovana na znanosti i objektivnim podatcima, da se ne nastrada zbog delikata riječi i mišljenja i da se ne dopusti neukima, zlima i glupima, da bez otpora truju javnost lažima, glupostima, objedama, etiketiranjima, neraspoloženjem i mržnjom.
1. Gospođa Predsjednica i Vi
Za Hrvatsku je veličanstven događaj da Vas je gđa Predsjednica zamolila, a Vi prihvatili, da ju predstavljate u Jasenovcu. Tomu je mnogo razloga, ali ne ću ih sve nabrajati nego ću navesti činjenice da ste Vi najbolji mogući izbor simbola jasenovačke patnje, a da je gospođi Predsjednici bila pripremljena jeftina zamka za poniženje, izrugivanje i mržnju, od čega ste ju Vi viteški zaštitili. Hvala Vam.
Po sjećanju ću citirati jednu Vašu rečenicu koju držim neizrecivo važnom; neću se ispričati ako koju riječ krivo navedem, jer to za ovu temu nije važno, ali hoću, ako tu misao tumačim drukčije nego Vi; no u tom slučaju tu rečenicu primite kao simbol našega uljuđenoga nesuglasja: "Ovdje su se dogodili strašni zločini, iako oni još nisu dobro dokazani."
S obzirom na sve što sam o Jasenovcu čuo i pročitao, jako sam suglasan s tom rečenicom, s tim da ju tumačim ovako: nema dovoljno čvrstih dokaza da su zločini onih razmjera i prirode o kojima se učilo u školama i pričalo i priča i danas u Jasenovcu doista i počinjeni! To ne znači da zločini nisu počinjeni, ali znači, a za to postoji mnogo dokaza, da su zastrašujuće uvećani i obojani u neljudski strašne pojedinosti koji nisu istiniti. A kad u strašnoj priči jasno nađemo samo jednu laž, imamo pravo sumnjati i o drugim dijelovima te priče, zar ne?
To znači da svi zajedno (naši stručnjaci), svih svjetonazora i pred očima cijele javnosti, moramo znanstveno, objektivno i pošteno istražiti što se stvarno dogodilo, svim sredstvima znanosti i struke i svim dokazima do kojih se može doći.
A onda ćemo se svi, ili barem neki (primjerice ja), pokajati, ispričati i ožalovati, zagrliti se, pomiješati suze i prestati jedni druge mučiti tim tužnim i nepopravljivim pitanjima koja truju život generacija i koja će ga i dalje trovati ako na njih primjereno ne odgovorimo. Drugim riječima, želim izjaviti da mi Hrvati nikad i nipošto ne ćemo priznati ni jedan zločin, s bilo koje strane, koji nije objektivno, znanstveno i pošteno dokazan.
Ja sam u školi učio, a kao neuk, siromašan, ali marljiv učenik to sam činio zdušno i jako dobro, da je u Jasenovcu ubijeno 700 tisuća Srba; kadšto se govorilo "žrtava", iako je razlika vrlo velika. Pokojni prvi hrvatski predsjednik, gospodin Franjo Tuđman osuđen je na zatvorsku kaznu jer je objavio svoju procjenu da se radilo o 60 do 80 tisuća žrtava, dakle deset puta manje.
Prošlo je mnogo godina i sada se "prihvaća" (naprimjer, gospodin Slavko Goldstein) da je riječ o "80 do 100 tisuća žrtava". A ja pitam – kako se došlo do novoga broja, deset puta manjega? Tko je do toga broja došao? I – najvažnije – je li se itko, a zapravo su gotovo svi živi – ispričao hrvatskome narodu zbog te strašne neistine, zbog deseterostrukoga uvećanja broja žrtava? Držim da se trebaju ispričati svi koji su to govorili i zamisliti se svi koji su to vjerovali.
Prošlo je još dosta daljih godina, a javljaju se ugledni ljudi s dokazima o još mnogo mogućih laži. Nije moje da to procjenjujem, ali jest da pitam: zašto se zabranjuje i izbjegava to pitanje i ta istraživanja? Je li istina da se ranih pedesetih godina prošloga stoljeća, u Titovu režimu, u Jasenovcu kopalo i da je u tri iskapanja iskopano manje od 500 kostura? Je li istina da su uz te kosture nađeni dijelovi domobranske i ustaške opreme i odjeće? To se odnosi na priču da su partizani dio ljudi s Križnoga puta skrenuli u Jasenovac i tamo ih poubijali. Nadalje, imamo svjedočenja da je Jasenovac potom postao "treći logor" - za golootočke zatvorenike; da je "radio" sve do šezdesetih godina...
Zašto se to ne smije istražiti? Zašto se takva pitanja nazivaju "ustašlukom", "revizijom povijesti" i drugim odvratnim izrazima? U svojoj biti povijest je znanost i ljudi ju imaju pravo preispitivati i donositi nove dokaze. Da, mi Hrvati imamo pravo postaviti ta pitanja, sva pitanja za koja imamo i najmanji razlog; ja imam pravo postaviti ta pitanja, napose u svjetlu dakle dokazanih laži, deseterostrukoga uvećanja broja žrtava. Ne mogu oprostiti onima koji su me kao neuka, siromašna dječaka učili lažima protiv mojega vlastitoga naroda!
3. Moje pitanje
Ja nisam stručnjak za povijest, a nisam u povijest ni posebno dobro upućen. No dogodilo mi se nešto čudno u životu, godine 1976. godine, u Americi, u gradiću Oak Ridge, u državi Tennessee. Tamo sam bio na znanstvenome usavršavanju i moj prvi susjed u sveučilišnome kampusu bio je kolega Theodore Gottlieb, newyorkški Židov. Odmah smo se sprijateljili. Ja sam njega učio nogomet, a on je ispravljao moj engleski; čak smo i radili na istome katu.
Ništa nismo znali jedan o drugome kad smo se upoznali: ja nisam ništa znao o Židovima u New Yorku, a on nije nikad čuo za Hrvate u Jugoslaviji. Pa smo razgovarali, sve ljepše i dublje, i ja sam mu rekao osnovne stvari o sebi - da sam Hrvat iz Jugoslavije i da mi Hrvati nismo sretni u toj federaciji; ukupno nisam rekao ništa bitno više od toga.
Tri dana poslije, Ted je došao meni jako ljutit i optužio me da sam neki oblik ustaše (ja ustaše uopće nisam bio spominjao). No najvažnije je ovo: optužujući me prijateljski, ali ogorčeno, Ted mi je rekao da je Nezavisna Država Hrvatska, NDH, jedina zemlja saveznica Hitlera koja je doista i platila Njemačkoj trideset maraka po glavi Židova koje su Nijemci odvezli iz Hrvatske u koncentracijske logore u Njemačkoj. Ni jedan drugi kvislinški satelit, sve do petainovske Francuske, nije platio, samo Hrvati (ogorčeno je govorio Ted)!
Ted nikako nije mogao o ustašama znati više od mene, osim da se o toj temi informirao kad sam mu rekao da sam Hrvat. Tada nije bilo interneta, a Oak Ridge bio je mali grad s 30 tisuća stanovnika, s knjižnicom koju sam dobro pretražio i o nama našao samo Đilasovu knjigu Wartime. Ted je, dakle, informaciju dobio od nekoga drugoga, nekoga izvan Oak Ridgea. To je u redu, pametni i školovani ljudi zanimaju se za stvari koje su im važne i informiraju se. Mene je, međutim, zaprepastila ta priča o "trideset maraka po glavi". U Jugoslaviji sam svašta čuo, pročitao bezbroj knjiga o Drugom svjetskome ratu, o Jasenovcu (jeste li čitali Nikolu Nikolića?), ali nikad za to nisam čuo.
Dakle ovo je istina: Ted je znao, doznao o mojoj domovini nešto što ja nikad nisam bio čuo. Kad sam se vratio u Zagreb, malo sam se raspitivao (bila je to opasna tema), ali nitko nije znao o tih trideset maraka. I sada pitam Vas, simbolično: je li istina da su zemlje saveznice nacističke Njemačke trebale Njemačkoj platiti trideset maraka po osobi za odvoz Židova u Njemačku i da je, o, Bože moj, apsurda, račun platila samo NDH?
Hrvatski židovski povjesničar gospodin Slavko Goldstein rekao je na TV-u da je u Jasenovcu ubijeno devet tisuća Židova. A koliko ih je odvezeno u Njemačku? I je li odvezen i jedan, i - je li to plaćeno? To ustaše ne bi ekskulpiralo od grijeha rasnih zakona i odnosa prema hrvatskim Židovima, ali definitivno znači da ti ljudi, za koje je plaćeno 30 maraka po glavi, nisu ubijeni u Jasenovcu. Bez obzira na to što je i jedno i drugo strašno, velika je razlika jesu li ubijeni ili odvezeni. Zašto bi netko tvrdio da su ubijeni ako su odvezeni?
Nijemci su zacijelo sačuvali račune. Možda i ustaška vlast. Jesu li ti računi traženi? Jesu li nađeni? Jesu li zatajeni? Zašto se to ne spominje? Je li Ted lagao? Ne znam, ne vjerujem, s tako malo znanja o Hrvatima koje sam mu ja prenio, tako složenu stvar nikako nije mogao izmisliti. Lažem li ja? Ne lažem, Ted je još uvijek moj prijatelj i sada je odvjetnik (za patente) u New Yorku. Tko sumnja u mene, neka pita njega, danas to nije problem.
Ja se time ne bavim, niti ću, ali ta me priča muči od proljeća 1976. Imam li pravo na stručan, dokumentiran odgovor? Uvjeren sam da imam. To je moje ljudsko pravo, pravo znanstvenika, pravo Hrvata, pravo čovjeka koji se stidi hrvatskih zločina, na rasnoj, vjerskoj ili kakvoj god drugoj osnovi.
Vratimo se na početak, gospodine Lustig, i recimo jednostavno: kao i svaki Hrvat koji se stidi zločina koje su počinili pripadnici njegova naroda, ali ne dopušta da mu se laže i njegov ljubljeni narod prlja zlonamjernim izmišljotinama, izjavljujem da priču o Jasenovcu ne prihvaćam ni u kojemu obliku dok ne dobijem (znanstveno) zadovoljavajući odgovor na to pitanje. I na mnoga druga pitanja, od "Male Floramy", preko Crvenoga križa, siročadi s Kozare, do pitanja ostataka domobranskih odora u masovnim grobnicama – u Jasenovcu.
Gore navedena rečenica iz Vašega govora ohrabrila me da to uvjerenje ipak trebam javno izreći. Isto vrijedi za sve one koji su donijeli dokumente, dokaze i svjedočanstva o stvarima koje su drukčije nego što se priča na različitim skupovima bivših ili sadašnjih komunista, poput onoga na kojemu ste nedavno govorili u Jasenovcu.
Dok se god ta pitanja bude zanemarivalo ili njihove autore optuživalo za revizionizam, mi ćemo znati da se radi o nečasnoj namjeri sramoćenja Hrvata zbog političkih razloga. A te političke razloge svrstavat ćemo u skupinu povijesnih djelovanja kako bi se spriječilo da mi Hrvati imamo samostalnu, suverenu i demokratsku državu.
Zato Vas molim da nam - svima - pomognete da dođemo do najbolje moguće istine, i da onda počnemo novi, sretniji život.
4. Pitanje ustaša
Ovim obraćanjem ne ciljam na branjenje ustaša, ne daj, Bože. No pošten mi čovjek to ne bi smio ni reći, a pošten i pametan ne bi takvo što smio niti pomisliti. Ustaše su činile zločine, strašne i velike, ali, kao što sam rekao, to ne znači da se dodatni smiju izmišljati, a učinjeni preuveličavati. A da i ne ponavljam da to izmišljanje ima svoju političku funkciju, što smo vidjeli u povijesti, a vidimo i danas.
Ne želim da me se miješa s ustašama! Ne želim da se ikoga miješa s ustašama. A o ustašama želim dokumente i istinu, znanstveno zasnovanu istinu! Jer, poštovani gospodine Lustig, priče koje se čuju sa suprotnih strana toliko su različite da iole objektivan čovjek mora posumnjati u objektivnost obiju strana.
Ne bih htio čuti ni da je to stvar prošlosti, ili da (nekoga) to ne zanima. Mene zanima, Hrvate zanima, rabi se kao političko oruđe, sramoti se ljude, naciju, krivotvori povijest, stvara zlu krv. Tko god kaže da ga to ne zanima, zapravo podržava laži i manje ili više svjesno pripada antihrvatskoj političkoj opciji!
5. Hrvatski tjednik
Ako Vam kažu da je Hrvatski tjednik (HT) desničarski, proustaški list i da je moje obraćanje Vama upravo u njemu ispod Vaše (ili moje) razine, ja Vam dajem ove informacije:
a) Ja sam sveučilišni profesor, znanstvenik, čak i pisac i znam što radim.
b) Ni jedan moj politički obojen članak nisu nikad objavile glavne hrvatske dnevne ili tjedne novine, iako sam im ih slao. Objavio mi ih je samo HT.
c) A ako tko zloban i površan lane 'naravno, desničar u desničarskim novinama', neka zna da sam u HT-u svojedobno poslao članak u 'obranu' g. Rade Šerbedžije i da se urednik nije suglasio s mojim stavom, ali mi je rekao: 'Ja vodim demokratske novine, i objavit ću Vaš članak iako se s njim ne slažem'. Ja sam mu onda predložio da to neslaganje tiska u nastavku mojega članka, i tako je i bilo (HT, 17. travnja 2014. str. 21). Razumijem se u urednički posao i znam da je g. urednik HT-a postupio ispravno, po najvišim uredničkim i demokratskim kriterijima. Čije djelovanje nikad, apsolutno nikad nisam doživio od drugih novina u Hrvatskoj.
Vjerujem da sada razumijete zašto pišem u HT-u. Vjerujem da shvaćate da bi HT objavio i članke autora sasvim različitih svjetonazora. Vjerujem da shvaćate da bi bilo jako zanimljivo i bogougodno da tome demokratskom listu i Vi ponudite neko svoje mišljenje, analizu, svjedočenje. Barem kao test tolerancije i demokratičnosti.
Moje poštovanje i najsrdačniji pozdrav.
dr. Matko Marušić
Hrvatski tjednik
http://direktno.hr/en/2014/medijski_par ... 1lukom.htm
"MOJU PROŠLOST,GOSPODINE, PREPUŠTAM TVOJOJ MILOSTI.
MOJU SADAŠNJOST, TVOJOJ LJUBAVI.
A MOJU BUDUĆNOST, TVOJOJ PROVIDNOSTI."
MOJU SADAŠNJOST, TVOJOJ LJUBAVI.
A MOJU BUDUĆNOST, TVOJOJ PROVIDNOSTI."
-
EdgarFranjul
- Sheriff
- Posts: 8473
- Joined: Mon May 17, 2010 8:42 pm
- Location: Pula
- Contact:
Re: Važno
SRBIJANSKA AGRESIJA
Nazor: činjenice zašto Domovinski rat nije i ne može biti građanski rat
Povjesničar i voditelj Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata Ante Nazor za direktno.hr objasnio je zašto rat u Hrvatskoj krajem prošlog stoljeća nije bio "građanski rat"
Datum objave: 19.05.2015 | 10:17 Autor: Ante Nazor
Domovinski rat široko je prihvaćen naziv za razdoblje hrvatske povijesti u 90-im godinama XX. stoljeća, u kojem je stvorena, a potom u nametnutom ratu i obranjena suvremena Republika Hrvatska.
Nastojanje da se Domovinski rat prikaže kao „građanski rat" pokušaj je zamagljivanja činjenica, jer osim teoretske podloge koja u obzir uzima da je u tom ratu na strani agresora sudjelovao dio Srba iz Hrvatske, a koja je potpuno nevažna za razumijevanje karaktera Domovinskoga rata, svi drugi elementi pokazuju da je riječ o osvajačkom ratu, započetom u ljeto 1991. radi pripajanja Srbiji znatnih dijelova Hrvatske, a potom Bosne i Hercegovine, odnosno radi ostvarenja glavnoga cilja velikosrpske politike – da „svi Srbi žive u jednoj državi", koju je tada provodilo srbijansko vodstvo predvođeno Slobodanom Miloševićem.
Do tada su tekle pripreme za agresiju, koje se očituju kroz protuustavno i terorističko djelovanje te naoružavanje i oružanu pobunu dijela Srba u Hrvatskoj od sredine 1990. (tzv. puzajuća ili prikrivena agresija).
Oni koji govore o „građanskom ratu", ne samo da uglavnom izbjegavaju spomenuti odgovornost Srbije za rat (bez vojne te ostale logističke i financijske pomoći Srbije, nakon što je pridobila JNA na svoju stranu, rata ne bi ni bilo), nego uglavnom zanemaruju i činjenicu da se rat vodio radi pripajanja dijela teritorija RH Srbiji, a ne zbog promjene ili preuzimanja vlasti u Hrvatskoj.
Naime, srpski izvori jasno pokazuju da nakon što je Hrvatska 25. lipnja 1991. proglasila svoju neovisnost i samostalnost, niti jedan relevantan dokument političkog ili vojnog vodstva pobunjenih Srba u Hrvatskoj ne pokazuje njihovu namjeru da ostanu živjeti u Hrvatskoj, odnosno da prostor koji su do kraja 1991. okupirali uz pomoć JNA i snaga iz Srbije i Crne Gore mirnim putem vrate u ustavno-pravni sustav Republike Hrvatske.
Dakle, cilj rata nije bio promjena vlasti u Hrvatskoj ili borba za prevlast u Hrvatskoj (u okviru njezinih granica), nego pripajanje („prisajedinjenje") Srbiji točno određenih dijelova Republike Hrvatske (do linije Virovitica-Pakrac-Karlovac-Ogulin s dijelom Gorskog kotara-Karlobag). Činjenica je da je taj projekt potaknut iz Beograda, odnosno da iza njega stoji Srbija, kao što je i činjenica da je agresija Srbije i Crne Gore, odnosno JNA i srpsko-crnogorskih postrojbi potaknuta velikosrpskom politikom, te da je JNA bila glavno sredstvo za njezino ostvarenje.
U prilog zaključku da Domovinski rat nije bio građanski govori i sama činjenica da se Međunarodni sud pravde u Haagu (koji je zadužen za sporove među državama) proglasio nadležnim za Tužbu Hrvatske protiv Savezne Republike Jugoslavije, odnosno Srbije, zbog povrede UN-ove Konvencije iz 1948. godine o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida, a posebice presuda toga suda od 3. veljače 2015., kojom je utvrđeno (čl. 426) da su politička vodstva Srbije i Srba u Hrvatskoj zajednički dijelili cilj stvaranja etnički homogene srpske države, i da je to bio kontekst u kojem su se događali zločini koji čine „actus reus genocida" nad Hrvatima.
S obzirom na to da prema vojnoj terminologiji riječ „okupacija" podrazumijeva „privremeno nasilno zauzimanje cjelokupnog ili dijela teritorija jedne države oružanim snagama druge države i uspostavljanje okupatorske vlasti na njoj" (u određenim uvjetima ne mora biti rezultat vojnog djelovanja, nego posljedica drugih okolnosti - prijetnje ratom i slično), treba podsjetiti da i Rezolucije UN-a jasno govore da je dio teritorija Republike Hrvatske bio „okupiran". Primjerice, Rezolucija Četvrtog političkog Odbora Opće skupštine UN-a (od 21. listopada 1994.), osim što je potvrdila „načelo o neprihvatljivosti stjecanja teritorija primjenom sile" i istaknula "da su teritoriji uključeni u Zaštićena područja Ujedinjenih naroda ('UNPA područja') integralni dio Republike Hrvatske", izrazila je "uznemirenost i zabrinutost činjenicom da sadašnje stanje u hrvatskim područjima pod nadzorom Srba 'de facto' dopušta i promiče stanje okupacije dijelova suverenog hrvatskog teritorija te time ozbiljno prijeti suverenitetu i teritorijalnom integritetu Republike Hrvatske".
Sve strane, "a osobito Savezna Republika Jugoslavija (Srbija i Crna Gora)" pozvane su da „u potpunosti poštuju sve rezolucije Vijeća sigurnosti u vezi sa stanjem u Republici Hrvatskoj i da strogo poštuju njezinu teritorijalnu cjelovitost". S tim u vezi zaključeno je da su "djelovanja u cilju postizanja uključenja okupiranih teritorija Hrvatske u administrativni, vojni, obrazovni, prometni sustav i sustav komunikacija Savezne Republike Jugoslavije (Srbija i Crna Gora) nezakonita, nevažeća i ništavna i moraju odmah biti prekinuta".
Na to da se nije radilo o građanskom, nego o osvajačkom ratu, s ciljem stvaranja „velike Srbije" upućuje i rezolucija koju je 13. rujna 1991. prihvatio američki Senat; u njoj se, između ostaloga, kaže: „Djelovanje JNA je nelegalno i izvan kontrole jugoslavenskoga Predsjedništva. Osim toga, JNA sluša samo Slobodana Miloševića i srpske nacionaliste u Hrvatskoj.
Vlast je u Srbiji despotska; uz pomoć sile želi dostići svoj neprihvatljivi cilj stvaranja velike Srbije na uštrb drugih republika". I američki državni tajnik James Baker, koji se, inače, zalagao za „jedinstvenu" Jugoslaviju, 25. rujna 1991. ne govori o „građanskom ratu", nego o tome da je "JNA započela nešto što se može opisati jedino kao ilegalna vojna intervencija protiv Hrvatske te da srpske vlasti aktivno podržavaju i pomažu srpske militariste i JNA u očitovanju sile."
Da Hrvatska nije „poprište građanskoga rata, već vojne invazije", govorio je u Le Mondu 4. listopada 1991. francuski filozof i političar Alain Finkielkraut, a drugi francuz, Paul Garde, u svojoj knjizi Život i smrt Jugoslavije (travanj 1992., str. 321) primijetio je da je „srpski tabor planirao sukob u Hrvatskoj kao osvajački rat i još konkretnije kao potpuno osvajanje...", te zaključio: „Podcrtajmo naposljetku da se ne radi, kao što krivo prenose naši (francuski) mediji, o 'građanskom ratu'. U građanskom se ratu (kao u Španjolskoj 1936.-1939., u Rusiji 1918.-1922.) pripadnici jedne iste nacije bore jedni protiv drugih, a izbor jednog ili drugog tabora tragična je osobna odluka koja razdire obitelji. Ništa od toga u sadašnjem sukobu (osim u slučajevima miješanih brakova, koji su dosta brojni): dva se naroda sučeljavaju u svojoj cjelini, a tragični izbor koji se postavlja (ratobornost ili miroljubivost za Srbe, otpor ili kolaboracija za Hrvate) izbor je koji se postavlja u međunarodnim ratovima."
Spomenute izjave u svojoj knjizi zapisao je akademik Davorin Rudolf.
http://direktno.hr/en/2014/direkt/15291 ... ki-rat.htm
Nazor: činjenice zašto Domovinski rat nije i ne može biti građanski rat
Povjesničar i voditelj Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata Ante Nazor za direktno.hr objasnio je zašto rat u Hrvatskoj krajem prošlog stoljeća nije bio "građanski rat"
Datum objave: 19.05.2015 | 10:17 Autor: Ante Nazor
Domovinski rat široko je prihvaćen naziv za razdoblje hrvatske povijesti u 90-im godinama XX. stoljeća, u kojem je stvorena, a potom u nametnutom ratu i obranjena suvremena Republika Hrvatska.
Nastojanje da se Domovinski rat prikaže kao „građanski rat" pokušaj je zamagljivanja činjenica, jer osim teoretske podloge koja u obzir uzima da je u tom ratu na strani agresora sudjelovao dio Srba iz Hrvatske, a koja je potpuno nevažna za razumijevanje karaktera Domovinskoga rata, svi drugi elementi pokazuju da je riječ o osvajačkom ratu, započetom u ljeto 1991. radi pripajanja Srbiji znatnih dijelova Hrvatske, a potom Bosne i Hercegovine, odnosno radi ostvarenja glavnoga cilja velikosrpske politike – da „svi Srbi žive u jednoj državi", koju je tada provodilo srbijansko vodstvo predvođeno Slobodanom Miloševićem.
Do tada su tekle pripreme za agresiju, koje se očituju kroz protuustavno i terorističko djelovanje te naoružavanje i oružanu pobunu dijela Srba u Hrvatskoj od sredine 1990. (tzv. puzajuća ili prikrivena agresija).
Oni koji govore o „građanskom ratu", ne samo da uglavnom izbjegavaju spomenuti odgovornost Srbije za rat (bez vojne te ostale logističke i financijske pomoći Srbije, nakon što je pridobila JNA na svoju stranu, rata ne bi ni bilo), nego uglavnom zanemaruju i činjenicu da se rat vodio radi pripajanja dijela teritorija RH Srbiji, a ne zbog promjene ili preuzimanja vlasti u Hrvatskoj.
Naime, srpski izvori jasno pokazuju da nakon što je Hrvatska 25. lipnja 1991. proglasila svoju neovisnost i samostalnost, niti jedan relevantan dokument političkog ili vojnog vodstva pobunjenih Srba u Hrvatskoj ne pokazuje njihovu namjeru da ostanu živjeti u Hrvatskoj, odnosno da prostor koji su do kraja 1991. okupirali uz pomoć JNA i snaga iz Srbije i Crne Gore mirnim putem vrate u ustavno-pravni sustav Republike Hrvatske.
Dakle, cilj rata nije bio promjena vlasti u Hrvatskoj ili borba za prevlast u Hrvatskoj (u okviru njezinih granica), nego pripajanje („prisajedinjenje") Srbiji točno određenih dijelova Republike Hrvatske (do linije Virovitica-Pakrac-Karlovac-Ogulin s dijelom Gorskog kotara-Karlobag). Činjenica je da je taj projekt potaknut iz Beograda, odnosno da iza njega stoji Srbija, kao što je i činjenica da je agresija Srbije i Crne Gore, odnosno JNA i srpsko-crnogorskih postrojbi potaknuta velikosrpskom politikom, te da je JNA bila glavno sredstvo za njezino ostvarenje.
U prilog zaključku da Domovinski rat nije bio građanski govori i sama činjenica da se Međunarodni sud pravde u Haagu (koji je zadužen za sporove među državama) proglasio nadležnim za Tužbu Hrvatske protiv Savezne Republike Jugoslavije, odnosno Srbije, zbog povrede UN-ove Konvencije iz 1948. godine o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida, a posebice presuda toga suda od 3. veljače 2015., kojom je utvrđeno (čl. 426) da su politička vodstva Srbije i Srba u Hrvatskoj zajednički dijelili cilj stvaranja etnički homogene srpske države, i da je to bio kontekst u kojem su se događali zločini koji čine „actus reus genocida" nad Hrvatima.
S obzirom na to da prema vojnoj terminologiji riječ „okupacija" podrazumijeva „privremeno nasilno zauzimanje cjelokupnog ili dijela teritorija jedne države oružanim snagama druge države i uspostavljanje okupatorske vlasti na njoj" (u određenim uvjetima ne mora biti rezultat vojnog djelovanja, nego posljedica drugih okolnosti - prijetnje ratom i slično), treba podsjetiti da i Rezolucije UN-a jasno govore da je dio teritorija Republike Hrvatske bio „okupiran". Primjerice, Rezolucija Četvrtog političkog Odbora Opće skupštine UN-a (od 21. listopada 1994.), osim što je potvrdila „načelo o neprihvatljivosti stjecanja teritorija primjenom sile" i istaknula "da su teritoriji uključeni u Zaštićena područja Ujedinjenih naroda ('UNPA područja') integralni dio Republike Hrvatske", izrazila je "uznemirenost i zabrinutost činjenicom da sadašnje stanje u hrvatskim područjima pod nadzorom Srba 'de facto' dopušta i promiče stanje okupacije dijelova suverenog hrvatskog teritorija te time ozbiljno prijeti suverenitetu i teritorijalnom integritetu Republike Hrvatske".
Sve strane, "a osobito Savezna Republika Jugoslavija (Srbija i Crna Gora)" pozvane su da „u potpunosti poštuju sve rezolucije Vijeća sigurnosti u vezi sa stanjem u Republici Hrvatskoj i da strogo poštuju njezinu teritorijalnu cjelovitost". S tim u vezi zaključeno je da su "djelovanja u cilju postizanja uključenja okupiranih teritorija Hrvatske u administrativni, vojni, obrazovni, prometni sustav i sustav komunikacija Savezne Republike Jugoslavije (Srbija i Crna Gora) nezakonita, nevažeća i ništavna i moraju odmah biti prekinuta".
Na to da se nije radilo o građanskom, nego o osvajačkom ratu, s ciljem stvaranja „velike Srbije" upućuje i rezolucija koju je 13. rujna 1991. prihvatio američki Senat; u njoj se, između ostaloga, kaže: „Djelovanje JNA je nelegalno i izvan kontrole jugoslavenskoga Predsjedništva. Osim toga, JNA sluša samo Slobodana Miloševića i srpske nacionaliste u Hrvatskoj.
Vlast je u Srbiji despotska; uz pomoć sile želi dostići svoj neprihvatljivi cilj stvaranja velike Srbije na uštrb drugih republika". I američki državni tajnik James Baker, koji se, inače, zalagao za „jedinstvenu" Jugoslaviju, 25. rujna 1991. ne govori o „građanskom ratu", nego o tome da je "JNA započela nešto što se može opisati jedino kao ilegalna vojna intervencija protiv Hrvatske te da srpske vlasti aktivno podržavaju i pomažu srpske militariste i JNA u očitovanju sile."
Da Hrvatska nije „poprište građanskoga rata, već vojne invazije", govorio je u Le Mondu 4. listopada 1991. francuski filozof i političar Alain Finkielkraut, a drugi francuz, Paul Garde, u svojoj knjizi Život i smrt Jugoslavije (travanj 1992., str. 321) primijetio je da je „srpski tabor planirao sukob u Hrvatskoj kao osvajački rat i još konkretnije kao potpuno osvajanje...", te zaključio: „Podcrtajmo naposljetku da se ne radi, kao što krivo prenose naši (francuski) mediji, o 'građanskom ratu'. U građanskom se ratu (kao u Španjolskoj 1936.-1939., u Rusiji 1918.-1922.) pripadnici jedne iste nacije bore jedni protiv drugih, a izbor jednog ili drugog tabora tragična je osobna odluka koja razdire obitelji. Ništa od toga u sadašnjem sukobu (osim u slučajevima miješanih brakova, koji su dosta brojni): dva se naroda sučeljavaju u svojoj cjelini, a tragični izbor koji se postavlja (ratobornost ili miroljubivost za Srbe, otpor ili kolaboracija za Hrvate) izbor je koji se postavlja u međunarodnim ratovima."
Spomenute izjave u svojoj knjizi zapisao je akademik Davorin Rudolf.
http://direktno.hr/en/2014/direkt/15291 ... ki-rat.htm
"MOJU PROŠLOST,GOSPODINE, PREPUŠTAM TVOJOJ MILOSTI.
MOJU SADAŠNJOST, TVOJOJ LJUBAVI.
A MOJU BUDUĆNOST, TVOJOJ PROVIDNOSTI."
MOJU SADAŠNJOST, TVOJOJ LJUBAVI.
A MOJU BUDUĆNOST, TVOJOJ PROVIDNOSTI."
-
EdgarFranjul
- Sheriff
- Posts: 8473
- Joined: Mon May 17, 2010 8:42 pm
- Location: Pula
- Contact:
Re: Važno
Željka Markić: ‘Milanović razgovarao s braniteljima baš jučer kako bi odvukao pažnju od vijesti o nezakonitoj prodaji Croatia osiguranja
Gostujući u emisiji Novi dan na N1 televiziji, dr. Željka Markić govorila je o aktualnim pitanjima u Hrvatskoj politici i društvu i komentirala rezultat i stanje referenduma u Irskoj, prosvjed branitelja i odnos prema njima, odnos političkih stranaka prema svjetonazorskim i gospodarskim pitanjima
Na pitanje Tihomira Ladišića o odnosu HDZ-a i SDP-a, Markić je rekla kako su HDZ i SDP bili na suprotnim stranama na prvom građanskom referednumu o ustavnoj zaštiti braka kao zajednice žene i muškarca, ali su se složile oko drugog referenduma, koje je također svjetonazorsko pitanje. Jer, pošteni i pravedni izborni sustav kojim se biraju zastupnici koji nas predstavljaju također ulazi u domenu svjetonazora. Vidjeli smo kako su se obje velike stranke složile oko zaštite svojih vlastitih interesa, a protiv pravednijeg izbornog sustava koji bi doveo i do bolje mogućnosti odlučivanja birača i izbora vlastitih kandidata i predstavnika.
Sve hrvatske stranke imaju mnogo poštenih i sposobnih ljudi, ali je pitanje koliko ih sustav, odnosno institucije podržavaju u poštenju i otežavaju im da od poštenih postanu nepoštenie institucije države su te koje trebaju nagrađivati poštenje, a kažnjavati nepoštenje, bojim se da danas to često nije slučaj i to se treba promijeniti, komentirala je dr. Markića pitanje voditelja što misli o odnosu HDZ-a i SDP-a prema korupciji.
Neizbježno pitanje bio je i prosvjed branitelja, kao i sastanak premijea Milanovića s njima. Zanimljivo je, misli Markić, da je premijer tajmirao razgovor s braniteljima prvi radni dan nakon što je Državna revizija utvrdila nezakonitosti u prodaji Croatia osiguranja. Drugim riječima, pitanje Croatia osiguranja, za koju je utvrđeno da je prodana nezakonito i da je oštećen državni proračun, taj dan se stavlja u stranu i Milanović razgovara s braniteljima. Profesor Jakovčević sa Ekonomskog fakulteta u Zagrebu procijenio je da je Croatia osiguranje prodano za 148 milijuna Eura Adris grupi, a trebalo je biti prodano za 566 milijuna Eura. Dakle, državni proračun, svi mi, oštećenim smo za oko 3,5 milijarde kuna. To vam je jedna petina novaca koji se godišnje koristi na zdravstvo u Hrvatskoj.
Tko je odgovoran za prosvjed branitelja, pitao je voditelj Ladišić. Svi kao građani imamo odgovornost, ali najveći dio odgovornosti moraju podnijeti oni koji upravljaju, oni koji vladaju. Oni su odgovorni za to da se sjedne za stol i pronađe rješenja, ali teško je kad razgovore s braniteljima treba voditi ministar Matić za kojeg se jasno vidi da se jako loše nosi sa stresom te da ne može obavljati svoju ulogu ministra onako kako bi trebao – s odmakom, zalažući se za dobro onih koje predstavlja – branitelje. Branitelji su ljudi koji su pokazali da su se spremni žrtvovati za opće dobro, oni imaju pravo na to da se prema njima odnosi s poštovanjem i uvažavanjem.
Je li ovaj sukob branitelja u stvari sukob s HDZ-om?, pitao je voditelj. Uvijek se neki prosvjed može politizirati, ali mora se razgovarati i izraziti poštovanje prema onima koji prosvjeduju, a posebno prema braniteljima. Stalno se stvaraju dvostruki kriteriji – jedan je odnos prema g.Pernaru, koji je prosvjedovao protiv premijerke Kosor dok je HDZ bio na vlasti, a a drugi je odnos prema braniteljima koji prosvjeduju protiv premijera Milanovića dok je SDP na vlasti.
Na pitanje voditelja je li zakon jednak za sve, budući da se implicira kako su branitelji iznad zakona, Markić je rekla: “Zakon trebaju svi poštivati, ali zakon u Hrvtskoj nije jednak za sve. Mogu izdvojiti primjer DORH-a, koji je izdvojio udrugu U ime obitelji između više od 400 udruga kojima je grad Zagreb, istim procesom odlučivanja, dodijelio sredstava te je “istragom” (je li grad Zagreb smio dodijeliti besplatene štandove za skupljanje potpisa za referendum o promjeni izbornog sustava) u stvari išlo rušiti ugled udruge U ime obitelji i zastrašivati udrugu koju aktualna vlada neprekidno napada. Nismo svi isti pred zakonom i to je problem. Oni koji ga trebaju primjenjivati ga ne primjenjuju – prodaja Croatia osiguranja je to pokazala. Ministarstvo financija odgovorio je Državnoj reviziji da su suglasnost za protuzakonitu prodaju kojom se pogodovalo u prodaji Adris grupi dala i ministarstva i uredi kojima su na čelu HNS-ova Pusić, Vrdoljak, Pejnović – pokazali su kako se država može oštetiti za ogroman iznos novca. Tko će za to odgovarati?”.
Je li država danas uređenija nego ikad, kako tvrdi premijer Milanović?, glasilo je pitanje.
“Premijer puno ponavlja svoje mantre, moram tako reći ne želeći a uvrijediti. Njegov govor nazivam mantrama, jer on ne iznosi nikakve činjenice ili dokaze za svoje tvrdnje Ali mene zanimaju činjenice. Po čemu je ovo najbolja Vlada? Malobrojni su mediji koji mu postavljaju pitanja kad iznosi ovakve neutemeljene tvrdnje, tako da smo u stvari izloženi sustavnom pranju mozga.”
Jesu li plinske boce kontraproduktivne za branitelje?
Jesu, to nije dobro i treba se toga kloniti. S druge strane, to treba pogledati u kontekstu. Ako imaš populaciju koja je spremna i sebe ugroziti i ima PTSP, onda eskalaciju napetosti odgovorni trebaju spriječiti, a ne izazivati., smanjivati napetosta, a ne je povećavati”, rekla je dr. Markić.
Kakav je bio položaj Crkve, ona je otvorila vrata crkve sv. Marka braniteljima, okrenula leđa policiji?
Otvaranjem vrata crkve otvorio se prostor da se ispoštuje zahtjev vlasti i da se branitelji maknu sa Trga sv. Marka na kojem su se nalazili ( a trebali su se maknuti do 10 sati navečer).To je bilo u interesu sprječavanja sukoba. I dobro je da je otvoren taj fizički prostor za pronalaženje rješenja. Policija je bila prebrutalna i to kažu neovisni stručnjaci i očevici. Nisu bili u funkciji sprječavanja sukoba, već stvaranja sukoba. To nije u interesu Hrvatske i moramo naći način rješenja problema i dobro je da se sjelo i počelo razgovarati, iako je odabir termina sastanaka, nakon više od 7 mjeseci braniteljskih prosvjeda, posložen da sakrije SDP-ovu privatizaciju Croatia osiguranja.
Voditelj se dotaknuo i pitanja o papi Franji – jesu li njegove poruke u neskladu s onima u vrhu hrvatske Crkve?
Moramo razumjeti iz kojeg kuta dolaze te tvrdnje. U Hrvatskoj obično od udruga i pojedinaca koji bi najaradije zabranili djelovanje Katoličkoj crkvi i koji, baš kao u komunizmu, tvrde da je vjera opijum naroda. Dakle, tvrdnje kako su hrvatski biskupi loši, a papa Franjo je odličan, kad dolaze bez argumenata iz usta onih koji inače stalno napadaju Katoličku crkvu, treba uzeti s rezervom. Poruke pape Franje otvorene su prema svim ljudima dobre volje.Čuli smo najave da će u subotu u Sarajevu biti više od 100 000 hrvatskih katolika, svi biskupi iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine, dakle hrvatski biskupi, svećenici i redovnici,vjernici očito te pruke ljubavi i mira prihvaćaju.
Ali papa kritizira kapitalizam?
Da, i izuzetno je važno o tome razgovarati. Papa stoji na čelu zajednice vjernika, Crkve koja okuplja više od milijardu katolika, jedan je od najutjecajnijih ljudi u svijetu, a svijet je u vrlo složenoj situaciji. Papa naglašava kako “slobodno tržište” mora biti ograničeno našom solidarnošću sa slabima, nemoćnima, siromašnima. Ako pogledate Hrvatsku danas, sa siromaštvom se bore mnogi ljudi koji su cijeli svoj život pošteno radili, izdvajali za zdravstveno osiguranje i mirovine, a danas su se zatekli sa sramotno niskim mirovinama, na pragu siromaštva, jer su u tu situaciju dovedeni pogrešnom politikom HDZ-a i SDP-a, privatizacijama i osiromašivanjem zemlje radi nečije osobne koristi. Istaknula bih primjer Mađarske koja nije slušala savjete MMF-a, koja ne primjenjuje slijepo neoliberalni model reguliranja tržišta i čije gospodarstvo raste i pri tom uspješno vode politiku demografskog oporavka. Mađarska je pokazala jako puno konkretnih koraka u zaštiti vlastitih interesa. Mađarska vlada prvo štiti interese svog naroda i svoje zemlje, te se i sa Europskom komisijom bori za zaštitu onoga što im je povjereno na brigu – mađarski interesi.
Orban se zalaže za uvođenje smrtne kazne?
“Ja sam protiv smrtne kazne. Orban je pokazao da u ekonomskom smislu brine o svojim građanima. Napravili su puno konkretnih koraka u promociji i napretku svoje zemlje i na to bi se trebali ugledati i u Hrvatskoj. I Milanović tvrdi da je u sukobu s EK, ali to je drugo pitanje. Milanović je, kada je odbio izručiti Perkovića, osramotio cijelu Hrvatsku i tu smo mi izgubili jako puno kredibiliteta u Europskoj uniji. Vlada se ne bori za nas onako kako bi trebala”. Pogledajte Njemačku – Juncker ih pritišće zbog vinjeta, ali Njemačka štiti sebe. Nadam se da će se to i kod nas pormijeniti.
Koji su razlozi referendumske pobjede kojim su istospolni brakovi izjednačeni sa brakom muškarca i žene u Irskoj?
60:40 posto je bio odnos na referendumu. Jako je dobro da se na tako važnom pitanju odlučuje na referendumu. Irska je prva koja je referendumom odlučila to pitanje, ali nije dobro to što se nije odvijalo u demokratskom ozračju. Sve 4 glavne stranke su bile za to da se Ustav promijeni. U trenutku kad se vodi tako važna debata, praktički svi mediji su bili na strani države, i nije bilo nijedne stranke koja bi predstavljala oko 750.000 ljudi. Referendum u Irskoj je rezultat 10-godišnje kampanje protiv braka i vrijeme će pokazati što je tu ustvari bilo.
I Irska i Mađarska imaju visok natalitet?
Da, Irska je u vrijeme gospodarskog rasta imala i demografski rast, bilo je puno mladih i ljubav prema životu je tu igrala važnu ulogu.
O Irskoj se govori o katoličkoj zamlji?
Ako je kampanja u koju je uloženo mnogo novca trajala 10 godina i medijski popraćena, ljudi nisu dolazili do informacija. Ali, svatko treba i može sam odlučiti. Kod nas je bila drugačija situacija: mi smo bili “izazivači”, 98% medijskih izvještaja je bilo protiv, ali ljudi su vidjeli o čemu se radi. Kao što smo vidjeli da je nepoštivanje domoracije nešto što dolazi od ljudi koji pokušavaju izvana promijeniti vrijednosni sustav. Kod nas se napadalo ljude, a nije se išlo argumentima.
Pripremate li neke nove ideje i akcije?
Informiramo birače da daju potpis za novu referendumsku incijativu protiv novog refrendumskog zakona, koji praktički želi ukinuti mogućnost održavanja referenduma kao demokratskog procesa. Neprestano ukazujemo i na ministra Bauka koji nikako da riješi popis birača.
Kako komentirate situaciju da se više govori o svjetonazoru, a ne ekonomiju?
Bez vrijednosti i svjetonazora se ne može, on je utkan u sve, pa i u ekonomiju. Zbog vrijednosti se odlučujemo na što ćemo trošiti novac. Mi se ne moramo složiti oko pitanja braka, ali se moramo složiti oko toga da moramo pošteno voditi Hrvatsku. Demokracija se gradi tako da se znaju kriteriji i procedura, a onda se ide raspravljati argumentima. Za sada mislim da se ide ljude dijeliti.
Podjele su normalne u demokraciji, ali ne može se ljude vrijeđati ako različito misle. To nas muči zadnjih 20 godina, ali moram reći da mediji moraju štititi tu visoku razinu, a ne podržavati nisku razinu demokracije.
Sklopljeno je 80 životnih partnerstva a samo jedno raskinuto? Prosjek je uspješniji od statistike brakova između muškaraca i žena?
“Ne, nije, nije. To je manipuliranje statistikama. Homoseksualci čine samo tri posto stanovništva. Zakon o životnom partnerstvu, koji je Bauk nametnuo, očekujemo da će bit povučen jer je nedemokratski. Što god mi napravili, vlast će napraviti što god želi. Sabor mora još jednom razgovarati o tom Zakonu. Mislim da, ako Milanović ostane premijer, neće doći do povlačenja zakona. Ne znam je li HDZ spreman povući zakon”
Kako vidite način i trenutak u kojem je Tomislav Karamarko sklopio svoj drugi brak, je li on bio važan za imidž konzervativnog političara i kandadata za premijera?
Ne znam puno o tome, čitala sam u novinama. Drago mi je da se ljudi vole i da pronalaze način da se vole.
Izvor: Narod.hr
http://narod.hr/hrvatska/zeljka-markic- ... osiguranja
Gostujući u emisiji Novi dan na N1 televiziji, dr. Željka Markić govorila je o aktualnim pitanjima u Hrvatskoj politici i društvu i komentirala rezultat i stanje referenduma u Irskoj, prosvjed branitelja i odnos prema njima, odnos političkih stranaka prema svjetonazorskim i gospodarskim pitanjima
Na pitanje Tihomira Ladišića o odnosu HDZ-a i SDP-a, Markić je rekla kako su HDZ i SDP bili na suprotnim stranama na prvom građanskom referednumu o ustavnoj zaštiti braka kao zajednice žene i muškarca, ali su se složile oko drugog referenduma, koje je također svjetonazorsko pitanje. Jer, pošteni i pravedni izborni sustav kojim se biraju zastupnici koji nas predstavljaju također ulazi u domenu svjetonazora. Vidjeli smo kako su se obje velike stranke složile oko zaštite svojih vlastitih interesa, a protiv pravednijeg izbornog sustava koji bi doveo i do bolje mogućnosti odlučivanja birača i izbora vlastitih kandidata i predstavnika.
Sve hrvatske stranke imaju mnogo poštenih i sposobnih ljudi, ali je pitanje koliko ih sustav, odnosno institucije podržavaju u poštenju i otežavaju im da od poštenih postanu nepoštenie institucije države su te koje trebaju nagrađivati poštenje, a kažnjavati nepoštenje, bojim se da danas to često nije slučaj i to se treba promijeniti, komentirala je dr. Markića pitanje voditelja što misli o odnosu HDZ-a i SDP-a prema korupciji.
Neizbježno pitanje bio je i prosvjed branitelja, kao i sastanak premijea Milanovića s njima. Zanimljivo je, misli Markić, da je premijer tajmirao razgovor s braniteljima prvi radni dan nakon što je Državna revizija utvrdila nezakonitosti u prodaji Croatia osiguranja. Drugim riječima, pitanje Croatia osiguranja, za koju je utvrđeno da je prodana nezakonito i da je oštećen državni proračun, taj dan se stavlja u stranu i Milanović razgovara s braniteljima. Profesor Jakovčević sa Ekonomskog fakulteta u Zagrebu procijenio je da je Croatia osiguranje prodano za 148 milijuna Eura Adris grupi, a trebalo je biti prodano za 566 milijuna Eura. Dakle, državni proračun, svi mi, oštećenim smo za oko 3,5 milijarde kuna. To vam je jedna petina novaca koji se godišnje koristi na zdravstvo u Hrvatskoj.
Tko je odgovoran za prosvjed branitelja, pitao je voditelj Ladišić. Svi kao građani imamo odgovornost, ali najveći dio odgovornosti moraju podnijeti oni koji upravljaju, oni koji vladaju. Oni su odgovorni za to da se sjedne za stol i pronađe rješenja, ali teško je kad razgovore s braniteljima treba voditi ministar Matić za kojeg se jasno vidi da se jako loše nosi sa stresom te da ne može obavljati svoju ulogu ministra onako kako bi trebao – s odmakom, zalažući se za dobro onih koje predstavlja – branitelje. Branitelji su ljudi koji su pokazali da su se spremni žrtvovati za opće dobro, oni imaju pravo na to da se prema njima odnosi s poštovanjem i uvažavanjem.
Je li ovaj sukob branitelja u stvari sukob s HDZ-om?, pitao je voditelj. Uvijek se neki prosvjed može politizirati, ali mora se razgovarati i izraziti poštovanje prema onima koji prosvjeduju, a posebno prema braniteljima. Stalno se stvaraju dvostruki kriteriji – jedan je odnos prema g.Pernaru, koji je prosvjedovao protiv premijerke Kosor dok je HDZ bio na vlasti, a a drugi je odnos prema braniteljima koji prosvjeduju protiv premijera Milanovića dok je SDP na vlasti.
Na pitanje voditelja je li zakon jednak za sve, budući da se implicira kako su branitelji iznad zakona, Markić je rekla: “Zakon trebaju svi poštivati, ali zakon u Hrvtskoj nije jednak za sve. Mogu izdvojiti primjer DORH-a, koji je izdvojio udrugu U ime obitelji između više od 400 udruga kojima je grad Zagreb, istim procesom odlučivanja, dodijelio sredstava te je “istragom” (je li grad Zagreb smio dodijeliti besplatene štandove za skupljanje potpisa za referendum o promjeni izbornog sustava) u stvari išlo rušiti ugled udruge U ime obitelji i zastrašivati udrugu koju aktualna vlada neprekidno napada. Nismo svi isti pred zakonom i to je problem. Oni koji ga trebaju primjenjivati ga ne primjenjuju – prodaja Croatia osiguranja je to pokazala. Ministarstvo financija odgovorio je Državnoj reviziji da su suglasnost za protuzakonitu prodaju kojom se pogodovalo u prodaji Adris grupi dala i ministarstva i uredi kojima su na čelu HNS-ova Pusić, Vrdoljak, Pejnović – pokazali su kako se država može oštetiti za ogroman iznos novca. Tko će za to odgovarati?”.
Je li država danas uređenija nego ikad, kako tvrdi premijer Milanović?, glasilo je pitanje.
“Premijer puno ponavlja svoje mantre, moram tako reći ne želeći a uvrijediti. Njegov govor nazivam mantrama, jer on ne iznosi nikakve činjenice ili dokaze za svoje tvrdnje Ali mene zanimaju činjenice. Po čemu je ovo najbolja Vlada? Malobrojni su mediji koji mu postavljaju pitanja kad iznosi ovakve neutemeljene tvrdnje, tako da smo u stvari izloženi sustavnom pranju mozga.”
Jesu li plinske boce kontraproduktivne za branitelje?
Jesu, to nije dobro i treba se toga kloniti. S druge strane, to treba pogledati u kontekstu. Ako imaš populaciju koja je spremna i sebe ugroziti i ima PTSP, onda eskalaciju napetosti odgovorni trebaju spriječiti, a ne izazivati., smanjivati napetosta, a ne je povećavati”, rekla je dr. Markić.
Kakav je bio položaj Crkve, ona je otvorila vrata crkve sv. Marka braniteljima, okrenula leđa policiji?
Otvaranjem vrata crkve otvorio se prostor da se ispoštuje zahtjev vlasti i da se branitelji maknu sa Trga sv. Marka na kojem su se nalazili ( a trebali su se maknuti do 10 sati navečer).To je bilo u interesu sprječavanja sukoba. I dobro je da je otvoren taj fizički prostor za pronalaženje rješenja. Policija je bila prebrutalna i to kažu neovisni stručnjaci i očevici. Nisu bili u funkciji sprječavanja sukoba, već stvaranja sukoba. To nije u interesu Hrvatske i moramo naći način rješenja problema i dobro je da se sjelo i počelo razgovarati, iako je odabir termina sastanaka, nakon više od 7 mjeseci braniteljskih prosvjeda, posložen da sakrije SDP-ovu privatizaciju Croatia osiguranja.
Voditelj se dotaknuo i pitanja o papi Franji – jesu li njegove poruke u neskladu s onima u vrhu hrvatske Crkve?
Moramo razumjeti iz kojeg kuta dolaze te tvrdnje. U Hrvatskoj obično od udruga i pojedinaca koji bi najaradije zabranili djelovanje Katoličkoj crkvi i koji, baš kao u komunizmu, tvrde da je vjera opijum naroda. Dakle, tvrdnje kako su hrvatski biskupi loši, a papa Franjo je odličan, kad dolaze bez argumenata iz usta onih koji inače stalno napadaju Katoličku crkvu, treba uzeti s rezervom. Poruke pape Franje otvorene su prema svim ljudima dobre volje.Čuli smo najave da će u subotu u Sarajevu biti više od 100 000 hrvatskih katolika, svi biskupi iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine, dakle hrvatski biskupi, svećenici i redovnici,vjernici očito te pruke ljubavi i mira prihvaćaju.
Ali papa kritizira kapitalizam?
Da, i izuzetno je važno o tome razgovarati. Papa stoji na čelu zajednice vjernika, Crkve koja okuplja više od milijardu katolika, jedan je od najutjecajnijih ljudi u svijetu, a svijet je u vrlo složenoj situaciji. Papa naglašava kako “slobodno tržište” mora biti ograničeno našom solidarnošću sa slabima, nemoćnima, siromašnima. Ako pogledate Hrvatsku danas, sa siromaštvom se bore mnogi ljudi koji su cijeli svoj život pošteno radili, izdvajali za zdravstveno osiguranje i mirovine, a danas su se zatekli sa sramotno niskim mirovinama, na pragu siromaštva, jer su u tu situaciju dovedeni pogrešnom politikom HDZ-a i SDP-a, privatizacijama i osiromašivanjem zemlje radi nečije osobne koristi. Istaknula bih primjer Mađarske koja nije slušala savjete MMF-a, koja ne primjenjuje slijepo neoliberalni model reguliranja tržišta i čije gospodarstvo raste i pri tom uspješno vode politiku demografskog oporavka. Mađarska je pokazala jako puno konkretnih koraka u zaštiti vlastitih interesa. Mađarska vlada prvo štiti interese svog naroda i svoje zemlje, te se i sa Europskom komisijom bori za zaštitu onoga što im je povjereno na brigu – mađarski interesi.
Orban se zalaže za uvođenje smrtne kazne?
“Ja sam protiv smrtne kazne. Orban je pokazao da u ekonomskom smislu brine o svojim građanima. Napravili su puno konkretnih koraka u promociji i napretku svoje zemlje i na to bi se trebali ugledati i u Hrvatskoj. I Milanović tvrdi da je u sukobu s EK, ali to je drugo pitanje. Milanović je, kada je odbio izručiti Perkovića, osramotio cijelu Hrvatsku i tu smo mi izgubili jako puno kredibiliteta u Europskoj uniji. Vlada se ne bori za nas onako kako bi trebala”. Pogledajte Njemačku – Juncker ih pritišće zbog vinjeta, ali Njemačka štiti sebe. Nadam se da će se to i kod nas pormijeniti.
Koji su razlozi referendumske pobjede kojim su istospolni brakovi izjednačeni sa brakom muškarca i žene u Irskoj?
60:40 posto je bio odnos na referendumu. Jako je dobro da se na tako važnom pitanju odlučuje na referendumu. Irska je prva koja je referendumom odlučila to pitanje, ali nije dobro to što se nije odvijalo u demokratskom ozračju. Sve 4 glavne stranke su bile za to da se Ustav promijeni. U trenutku kad se vodi tako važna debata, praktički svi mediji su bili na strani države, i nije bilo nijedne stranke koja bi predstavljala oko 750.000 ljudi. Referendum u Irskoj je rezultat 10-godišnje kampanje protiv braka i vrijeme će pokazati što je tu ustvari bilo.
I Irska i Mađarska imaju visok natalitet?
Da, Irska je u vrijeme gospodarskog rasta imala i demografski rast, bilo je puno mladih i ljubav prema životu je tu igrala važnu ulogu.
O Irskoj se govori o katoličkoj zamlji?
Ako je kampanja u koju je uloženo mnogo novca trajala 10 godina i medijski popraćena, ljudi nisu dolazili do informacija. Ali, svatko treba i može sam odlučiti. Kod nas je bila drugačija situacija: mi smo bili “izazivači”, 98% medijskih izvještaja je bilo protiv, ali ljudi su vidjeli o čemu se radi. Kao što smo vidjeli da je nepoštivanje domoracije nešto što dolazi od ljudi koji pokušavaju izvana promijeniti vrijednosni sustav. Kod nas se napadalo ljude, a nije se išlo argumentima.
Pripremate li neke nove ideje i akcije?
Informiramo birače da daju potpis za novu referendumsku incijativu protiv novog refrendumskog zakona, koji praktički želi ukinuti mogućnost održavanja referenduma kao demokratskog procesa. Neprestano ukazujemo i na ministra Bauka koji nikako da riješi popis birača.
Kako komentirate situaciju da se više govori o svjetonazoru, a ne ekonomiju?
Bez vrijednosti i svjetonazora se ne može, on je utkan u sve, pa i u ekonomiju. Zbog vrijednosti se odlučujemo na što ćemo trošiti novac. Mi se ne moramo složiti oko pitanja braka, ali se moramo složiti oko toga da moramo pošteno voditi Hrvatsku. Demokracija se gradi tako da se znaju kriteriji i procedura, a onda se ide raspravljati argumentima. Za sada mislim da se ide ljude dijeliti.
Podjele su normalne u demokraciji, ali ne može se ljude vrijeđati ako različito misle. To nas muči zadnjih 20 godina, ali moram reći da mediji moraju štititi tu visoku razinu, a ne podržavati nisku razinu demokracije.
Sklopljeno je 80 životnih partnerstva a samo jedno raskinuto? Prosjek je uspješniji od statistike brakova između muškaraca i žena?
“Ne, nije, nije. To je manipuliranje statistikama. Homoseksualci čine samo tri posto stanovništva. Zakon o životnom partnerstvu, koji je Bauk nametnuo, očekujemo da će bit povučen jer je nedemokratski. Što god mi napravili, vlast će napraviti što god želi. Sabor mora još jednom razgovarati o tom Zakonu. Mislim da, ako Milanović ostane premijer, neće doći do povlačenja zakona. Ne znam je li HDZ spreman povući zakon”
Kako vidite način i trenutak u kojem je Tomislav Karamarko sklopio svoj drugi brak, je li on bio važan za imidž konzervativnog političara i kandadata za premijera?
Ne znam puno o tome, čitala sam u novinama. Drago mi je da se ljudi vole i da pronalaze način da se vole.
Izvor: Narod.hr
http://narod.hr/hrvatska/zeljka-markic- ... osiguranja
"MOJU PROŠLOST,GOSPODINE, PREPUŠTAM TVOJOJ MILOSTI.
MOJU SADAŠNJOST, TVOJOJ LJUBAVI.
A MOJU BUDUĆNOST, TVOJOJ PROVIDNOSTI."
MOJU SADAŠNJOST, TVOJOJ LJUBAVI.
A MOJU BUDUĆNOST, TVOJOJ PROVIDNOSTI."
-
EdgarFranjul
- Sheriff
- Posts: 8473
- Joined: Mon May 17, 2010 8:42 pm
- Location: Pula
- Contact:
Re: Važno
KOMENTAR GLAVNOG UREDNIKA GLASA KONCILA
Ivan Miklenić: Specifična hrvatska korupcija je posvemašnja, ali odbrojava svoje zadnje dane
Snaga političke korumpiranosti spriječila je prošle godine brže rješenje, brže izlaženje iz aktualnoga, nevidljivoga, ali stvarnoga ropstva umreženim skupinama, no sve stravičnije posljedice takvoga upravljanja Hrvatskom sve su vidljivije, sve su opipljivije na koži sve brojnijih hrvatskih građana, pa takvoj vladavini, htjele to tzv. političke elite ili ne, mora doći kraj., piše u svom novom komentaru glavni urednik Glasa Koncila mons. Ivan Miklenić.
Korupcija umrežena u državne institucije
»Temeljno značenje korupcije je dvoličnost, iskvarenost. I dok se u nas isticanjem pojedinih slučajeva čini da se korupcija želi suzbiti, postoji ona koja se pokazuje kao sustav, podržavan političkim odnosima, koja ima obilježja političke korupcije umrežene u državnim institucijama. Koliko ima samo zakona u našem zakonodavstvu koji u svojoj neusklađenosti pogoduju takozvanoj zakonskoj korupciji« – rekao je doslovno kardinal Josip Bozanić u homiliji koja je bila popraćena spontanim dugim pljeskom koji je značio slaganje većine okupljenih u crkvi sv. Marka s izrečenim naglascima na misi za domovinu na Dan državnosti. Sa stajališta služenja općemu dobru države Hrvatske i svih njezinih stanovnika iznimno su bili važni i drugi izrečeni naglasci – poput upozorenja na nužnost »odmaka i otklona od ideologija zla dvadesetoga stoljeća: fašizma, nacizma i komunizma«, odnosno na nužnost »prevladavanja totalitarnoga naslijeđa«, no to ipak nije privuklo takvu pozornost da bi urodila očitovanjem političara ili medija.Izostanak reakcije na kardinalovo jasno i neosporno stajalište, izneseno isključivo s nakanom stvarnoga služenja općemu dobru cjelokupne hrvatske društvene zajednice, nastavak je sve češće prakse u hrvatskoj javnosti, po kojoj se smišljeno bitne, sudbinski važne teme ignoriraju ili potpuno marginaliziraju jer otvaranje tih tema nije po volji tzv. političkim elitama. Činjenica da je u Hrvatskoj sve više takvih tema za koje nema sluha ni garnitura na vlasti ni formalna opozicija otkriva s jedne strane da je glavna struja javnoga mnijenja apsolutno kontrolirana i usmjeravana, zapravo okupirana točno određenim političkim i ideološkim matricama, a s druge strane da po stajalištu onih koji kontroliraju hrvatsko društvo i njihovih slugu na vlasti i u opoziciji još uvijek nije došlo vrijeme da se na dnevni red stavi stvarna sudbina države Hrvatske, hrvatskoga naroda i svih hrvatskih građana. Onemogućavanje ili istjerivanje bitnih sudbinskih tema iz javnosti, premda se one sve češće i sve snažnije pojavljuju, otkriva da se u hrvatskom društvu ipak događa neizbježno i nezaustavljivo buđenje i da je sve izvjesnije da toj represiji nad javnim mnijenjem otkucava nasilno oteto vrijeme.
Specifična hrvatska korupcija – odgovara onima koji kontroliraju društvo
Već takav odnos prevladavajućega i kontroliranoga javnoga mnijenja prema sudbinskim hrvatskim temama dokaz je specifične hrvatske korupcije koja je prožela kako garnituru na vlasti tako i garnituru u formalnoj opoziciji, i koja je stvarni razlog zašto Hrvatska ni 25 godina od svoje samostalnosti ne može imati relevantne slobodne medije lijevoga i desnoga centra. Naime, upravo stvarno slobodni mediji, bili oni lijevoga i/ili desnoga centra, mogli bi biti u službi općega dobra, mogli bi se baviti i bavili bi se sudbinskim hrvatskim pitanjima, a upravo to ne odgovara onima koji kontroliraju hrvatsko društvo. Izvrsno je kardinal istaknuo da se »isticanjem pojedinih slučajeva čini da se korupcija želi suzbiti«, jer je činjenica da su sve to zapravo predstave za javnost u kojima više ili manje stradaju više ili manje krivi, redovito najprije politički otpisani pojedinci, a sama bit hrvatskoga koruptivnoga umrežavanja ostaje netaknuta. Takvom stanju pridonose i brojni pojedinci i skupine koji su vođeni neutaživom pohlepom pa im takvo stanje izvrsno odgovara jer – kako je doslovno rekao kardinal – »korupcija relativizira važnost institucija, pojedincima nudi privlačnost novca, bogatstvo pod svaku cijenu, kao vrijednost koja bi trebala zamijeniti čast i poštenje«.
Rezultati korupcije vidljivi su na koži hrvatskih građana
Očito je da je Hrvatskoj potrebno stvarno oslobođenje od te specifične korupcije. Premda je – sa žaljenjem treba priznati – propuštena velika prilika koju bi donio da je održan referendum s pozitivnim ishodom o promjeni izbornoga zakonodavstva koji je prošle godine potaknula građanska inicijativa »U ime obitelji«, a koja je bila na sve moguće načine, vrlo nečasno, izigrana, hrvatsko društvo u cjelini, kao i svjesni pojedinci i skupine, što bude više insistiralo upravo na sudbinskim hrvatskim pitanjima, to će više slabiti aktere i protagoniste te specifične korupcije. Snaga političke korumpiranosti spriječila je prošle godine brže rješenje, brže izlaženje iz aktualnoga, nevidljivoga, ali stvarnoga ropstva umreženim skupinama, no sve stravičnije posljedice takvoga upravljanja Hrvatskom sve su vidljivije, sve su opipljivije na koži sve brojnijih hrvatskih građana, pa takvoj vladavini, htjele to tzv. političke elite ili ne, mora doći kraj.
Liječiti koruptivne odnose i tako mijenjati mentalitet
S pravom je kardinal Bozanić u istoj homiliji upozorio: »Nesigurnost koja je prisutna u poslovanju, strah i odgađanja donošenja odluka ljudi na odgovornim mjestima, govori o ozračju u koje su naše društvo doveli korumpirani odnosi. Potrebno je i moguće je liječiti te odnose i mijenjati takav mentalitet.« Ta procjena, a lako je složiti se da je istinita i objektivna, raskrinkava sve rječite obmane sadašnje vladajuće skupine i medija koji su se podali tim obmanama, ali i obvezuje sve skupine koje su započele neformalnu predizbornu kampanju i koje žele osvojiti vlast u Hrvatskoj. Upozorenje da je potrebno i moguće liječiti koruptivne odnose i koruptivni mentalitet obvezuje sve hrvatske građane, sve institucije i osobito sve političare. Kardinalovo upozoravanje na katastrofalnu demografsku situaciju te na sve veći problem masovnoga iseljavanja najsposobnijih i najvitalnijih ljudi iz Hrvatske podsjećanje je na ono što je svima vidljivo i jasno i što ni političari, koliko god bili vješti, ne mogu više skrivati. Zato sadašnji model specifične hrvatske korupcije neumitno odbrojava svoje posljednje vrijeme.
Izvor: Narod.hr/Glas Koncila
http://narod.hr/hrvatska/ivan-miklenic- ... adnje-dane
Ivan Miklenić: Specifična hrvatska korupcija je posvemašnja, ali odbrojava svoje zadnje dane
Snaga političke korumpiranosti spriječila je prošle godine brže rješenje, brže izlaženje iz aktualnoga, nevidljivoga, ali stvarnoga ropstva umreženim skupinama, no sve stravičnije posljedice takvoga upravljanja Hrvatskom sve su vidljivije, sve su opipljivije na koži sve brojnijih hrvatskih građana, pa takvoj vladavini, htjele to tzv. političke elite ili ne, mora doći kraj., piše u svom novom komentaru glavni urednik Glasa Koncila mons. Ivan Miklenić.
Korupcija umrežena u državne institucije
»Temeljno značenje korupcije je dvoličnost, iskvarenost. I dok se u nas isticanjem pojedinih slučajeva čini da se korupcija želi suzbiti, postoji ona koja se pokazuje kao sustav, podržavan političkim odnosima, koja ima obilježja političke korupcije umrežene u državnim institucijama. Koliko ima samo zakona u našem zakonodavstvu koji u svojoj neusklađenosti pogoduju takozvanoj zakonskoj korupciji« – rekao je doslovno kardinal Josip Bozanić u homiliji koja je bila popraćena spontanim dugim pljeskom koji je značio slaganje većine okupljenih u crkvi sv. Marka s izrečenim naglascima na misi za domovinu na Dan državnosti. Sa stajališta služenja općemu dobru države Hrvatske i svih njezinih stanovnika iznimno su bili važni i drugi izrečeni naglasci – poput upozorenja na nužnost »odmaka i otklona od ideologija zla dvadesetoga stoljeća: fašizma, nacizma i komunizma«, odnosno na nužnost »prevladavanja totalitarnoga naslijeđa«, no to ipak nije privuklo takvu pozornost da bi urodila očitovanjem političara ili medija.Izostanak reakcije na kardinalovo jasno i neosporno stajalište, izneseno isključivo s nakanom stvarnoga služenja općemu dobru cjelokupne hrvatske društvene zajednice, nastavak je sve češće prakse u hrvatskoj javnosti, po kojoj se smišljeno bitne, sudbinski važne teme ignoriraju ili potpuno marginaliziraju jer otvaranje tih tema nije po volji tzv. političkim elitama. Činjenica da je u Hrvatskoj sve više takvih tema za koje nema sluha ni garnitura na vlasti ni formalna opozicija otkriva s jedne strane da je glavna struja javnoga mnijenja apsolutno kontrolirana i usmjeravana, zapravo okupirana točno određenim političkim i ideološkim matricama, a s druge strane da po stajalištu onih koji kontroliraju hrvatsko društvo i njihovih slugu na vlasti i u opoziciji još uvijek nije došlo vrijeme da se na dnevni red stavi stvarna sudbina države Hrvatske, hrvatskoga naroda i svih hrvatskih građana. Onemogućavanje ili istjerivanje bitnih sudbinskih tema iz javnosti, premda se one sve češće i sve snažnije pojavljuju, otkriva da se u hrvatskom društvu ipak događa neizbježno i nezaustavljivo buđenje i da je sve izvjesnije da toj represiji nad javnim mnijenjem otkucava nasilno oteto vrijeme.
Specifična hrvatska korupcija – odgovara onima koji kontroliraju društvo
Već takav odnos prevladavajućega i kontroliranoga javnoga mnijenja prema sudbinskim hrvatskim temama dokaz je specifične hrvatske korupcije koja je prožela kako garnituru na vlasti tako i garnituru u formalnoj opoziciji, i koja je stvarni razlog zašto Hrvatska ni 25 godina od svoje samostalnosti ne može imati relevantne slobodne medije lijevoga i desnoga centra. Naime, upravo stvarno slobodni mediji, bili oni lijevoga i/ili desnoga centra, mogli bi biti u službi općega dobra, mogli bi se baviti i bavili bi se sudbinskim hrvatskim pitanjima, a upravo to ne odgovara onima koji kontroliraju hrvatsko društvo. Izvrsno je kardinal istaknuo da se »isticanjem pojedinih slučajeva čini da se korupcija želi suzbiti«, jer je činjenica da su sve to zapravo predstave za javnost u kojima više ili manje stradaju više ili manje krivi, redovito najprije politički otpisani pojedinci, a sama bit hrvatskoga koruptivnoga umrežavanja ostaje netaknuta. Takvom stanju pridonose i brojni pojedinci i skupine koji su vođeni neutaživom pohlepom pa im takvo stanje izvrsno odgovara jer – kako je doslovno rekao kardinal – »korupcija relativizira važnost institucija, pojedincima nudi privlačnost novca, bogatstvo pod svaku cijenu, kao vrijednost koja bi trebala zamijeniti čast i poštenje«.
Rezultati korupcije vidljivi su na koži hrvatskih građana
Očito je da je Hrvatskoj potrebno stvarno oslobođenje od te specifične korupcije. Premda je – sa žaljenjem treba priznati – propuštena velika prilika koju bi donio da je održan referendum s pozitivnim ishodom o promjeni izbornoga zakonodavstva koji je prošle godine potaknula građanska inicijativa »U ime obitelji«, a koja je bila na sve moguće načine, vrlo nečasno, izigrana, hrvatsko društvo u cjelini, kao i svjesni pojedinci i skupine, što bude više insistiralo upravo na sudbinskim hrvatskim pitanjima, to će više slabiti aktere i protagoniste te specifične korupcije. Snaga političke korumpiranosti spriječila je prošle godine brže rješenje, brže izlaženje iz aktualnoga, nevidljivoga, ali stvarnoga ropstva umreženim skupinama, no sve stravičnije posljedice takvoga upravljanja Hrvatskom sve su vidljivije, sve su opipljivije na koži sve brojnijih hrvatskih građana, pa takvoj vladavini, htjele to tzv. političke elite ili ne, mora doći kraj.
Liječiti koruptivne odnose i tako mijenjati mentalitet
S pravom je kardinal Bozanić u istoj homiliji upozorio: »Nesigurnost koja je prisutna u poslovanju, strah i odgađanja donošenja odluka ljudi na odgovornim mjestima, govori o ozračju u koje su naše društvo doveli korumpirani odnosi. Potrebno je i moguće je liječiti te odnose i mijenjati takav mentalitet.« Ta procjena, a lako je složiti se da je istinita i objektivna, raskrinkava sve rječite obmane sadašnje vladajuće skupine i medija koji su se podali tim obmanama, ali i obvezuje sve skupine koje su započele neformalnu predizbornu kampanju i koje žele osvojiti vlast u Hrvatskoj. Upozorenje da je potrebno i moguće liječiti koruptivne odnose i koruptivni mentalitet obvezuje sve hrvatske građane, sve institucije i osobito sve političare. Kardinalovo upozoravanje na katastrofalnu demografsku situaciju te na sve veći problem masovnoga iseljavanja najsposobnijih i najvitalnijih ljudi iz Hrvatske podsjećanje je na ono što je svima vidljivo i jasno i što ni političari, koliko god bili vješti, ne mogu više skrivati. Zato sadašnji model specifične hrvatske korupcije neumitno odbrojava svoje posljednje vrijeme.
Izvor: Narod.hr/Glas Koncila
http://narod.hr/hrvatska/ivan-miklenic- ... adnje-dane
"MOJU PROŠLOST,GOSPODINE, PREPUŠTAM TVOJOJ MILOSTI.
MOJU SADAŠNJOST, TVOJOJ LJUBAVI.
A MOJU BUDUĆNOST, TVOJOJ PROVIDNOSTI."
MOJU SADAŠNJOST, TVOJOJ LJUBAVI.
A MOJU BUDUĆNOST, TVOJOJ PROVIDNOSTI."
-
EdgarFranjul
- Sheriff
- Posts: 8473
- Joined: Mon May 17, 2010 8:42 pm
- Location: Pula
- Contact:
Re: Važno
Komentari i kolumne
Dame i gospodo vegani, zašto poštujete životinje, a ne poštujete tuđe pravo na mišljenje?
Kategorija: Komentari i kolumne
Kreirano Petak, 14 Kolovoz 2015 13:32
Napisao/la G.M.
Istinski me užasavaju ljudi koji sebe smatraju osvještenijima i naprednijima od ostalih, zbog određenih stavova koje zagovaraju. Ateisti – ne svi ateisti (!) već samo oni koji sebe smatraju progresivnima u odnosu na 'zaostale' vjernike jer su lišeni vjere u boga. Promicatelji abortusa kao ljudskog prava koji drvljem i kamenjem napadaju one koji mirno mole u krugu bolnice za duše nerođene djece i njihovih majki. Zagovornici državnog homoseksualnog braka koji vide primitivce u onima koji se takvom braku protive. 'Napredni' ljevičari nasuprot 'ognjištarskim' desničarima.
Nitko od njih ne užasava me zbog stava koji ima – onaj da državni homoseksualni brak treba biti dozvoljen čak i dijelim – već zbog svoje netolerancije i isključivosti te ponajviše zbog stava da je netko zbog određenog mišljenja vrjedniji od drugih. Za mene su mišljenja, kako stara izreka kaže, poput stražnjica. Netko se njome ponosi, netko se stidi, nečija upada u oči više, neka manje, nekoj se dive, neka šokira, a neka inspirira, no kako god bilo, svatko ima jednu pa zato nije zbog nje bolji od ostalih. Tako je i s mišljenjima.
Među onima kojima to nije jasno anonimna je grupa vegana koji su napali Danijelu Dvornik zbog statusa na Facebooku kojeg je napisala povodom medijske hajke na glumicu Doris Pinčić koja je udarila sina po guzi. Dvornik je podržala Pinčić te između ostalog napisala:
'S Ellom nikada nisam imala problema ali znala sam primijeniti 'pec, pec po rukici i guzi'čisto da zna da je prevršila granicu prihvatljivog ponašanja. To se danas zove zlostavljanje djece. Kako se zovu djeca čiji roditelji su zadrti vegani pa djeci ne daju da jedu normalnu hranu u vrtiću nego ta jadna djeca gledaju drugu djecu kako jedu sve ono što bi htjeli, a ne smiju jer su roditelji odlučili za njih'.
Za napisano je dobila značajnu podršku no ubrzo su se javili i gore spomenuti vegani koje je njeno mišljenje duboko uvrijedilo. Pa su joj napisali:
A dok sam jela meso dok sam bila mala, zar isto tako nisu roditelji odlučili za mene što ću jesti koji su mi to davali jer su mislili da mi tako čine dobro? Tek u tinejdžersko dobi sam se oslobodila uvjerenja koja su mi bila nametnuta od malih nogu, jer sam počela misliti svojom glavom. Ovo je jedan neosviješten status od osobe koja niti ne može razmišljati drugačije jer za to bi joj trebao viši nivo, a ne ovaj na kojem je sada.'
Poznajem nekoliko vegetarijanaca, kao i jednu djevojku koja je u načelu vegan ali joj se tu i tamo omakne koji komad sira (usput, nisam sigurna je li namjera Danijele Dvornik bila kritički se osvrnuti baš na vegane ili ne razumije razliku između vegetarijanca i vegana). Unatoč tome što jedem meso, ribu i životinjske proizvode poput sira, vrhnja, jaja i maslaca, nije mi problem za njih pripremiti jelo u skladu s njihovim prehrambenim navikama kad mi dođu u posjet. Suprugu – koji ima jednake prehrambene navike kao i ja – i sebi također s vremena na vrijeme pripremam vegetarijanska jela koja su nam vrlo ukusna. Nikada nam nije palo na pamet svoje prijatelje vegetarijance pokušavati uvjeravati da u životu nešto propuštaju jer ne jedu meso ili im na bilo koji način dati do znanja da zbog toga manje vrijede od nas. Ne solimo im pamet o važnosti dovoljnog unosa proteina i o 'slabašnim vegićima', i ne ismijavamo ih jer 'žive od trave.' Oni nas, pak, ne proglašavaju ubojicama zato jer jedemo meso i ne drže nam lekcije o moralu. Mi poštujemo njihov izbor, oni poštuju naš, i upravo ta međusobna tolerancija čini nas prijateljima.
Gore citiran komentar anonimnog vegana ne odlikuje se tolerancijom već iluzijom o vlastitoj superiornosti koje zapravo nema, a koja se najbolje očituje kroz veličanje mišljenja 'svojom glavom.' Da, imati vlastito, neovisno mišljenje svakako je bolja opcija od papagajskog ponavljanja društveno prihvaćenih mantri bez promišljanja o njima. No 'misliti svojom glavom' zapravo i nije neka kvaliteta samo po sebi jer mišljenje, kako smo gore već pokazali, ionako svatko ima. Želja za razvijanjem mišljenja koje će biti suprotno prvo onome roditeljskom, a onda onome društva prvenstveno je odraz lažnog buntovništva koje se manifestira kroz potrebu da se bude drugačiji pod svaku cijenu. Ona ne predstavlja nikakav odmak od tinejdžerstva, kako autorica gore spomenute tvrdnje misli, već je upravo ona odraz jednog vrlo tinejdžerskog načina razmišljanja. Zreo čovjek razumije da ono što ga izdiže iznad ostalih nije njegovo mišljenje, ma koliko neovisno bilo, već poznavanje činjenica.
Tvrditi da ste na višoj razni osviještenosti samo zato jer ne razmišljate poput ostalih jest bezobrazno i krajnje arogantno. Još veća količina bezobrazluka i arogancije krasi sljedeći komentar na status Danijele Dvornik:
'Kakvo plitkoumno, usko, zadrto razmišljanje. Zar joj ni jednom kroz tu crkoždersku glavu ne prođe ideja da je njena ishrana zlostavljanje? Ma znaš šta, treba joj tu glavu odvaliti o zid.'
Na stranu nepismenost koja se očituje kroz izraze kao što su 'crkoždersku' i 'šta', doista je tragikomično optužiti nekoga za zadrtost istovremeno mu prijeteći nasiljem zbog različitog stava o prehrani. Što bi bilo kada bi netko od nas, ljubitelja mesa, nekom veganu ili vegetarijancu rekao da je idiot kojem treba glavom odvaliti o zid? Kladim se da bi se isti tren na stražnje noge dignule razne udruge za zaštitu životinja i za ljudska prava te da bi se autora te izjave napalo svim mogućim oružjima istovremeno ga optužujući za primitivizam i netoleranciju prema različitima od sebe. I imali bi pravo. Pitanje je samo, zašto sve ne mjerimo istim metrom i zašto sada ne postupaju na isti način. Zašto ti veliki ljubitelji ravnopravnosti sada ne stanu u obranu Danijele Dvornik koja svojom izjavom, mada se ona može protumačiti i kao pomalo ishitrena u dijelu u kojem spominje vegane, nije nikome nanijela zlo?
Krajnje je ironično i to da iste osobe koje užasava navodno nasilje nad životinjama koje nam služe za hranu – kažem 'navodno' jer se životinju koja služi u tu svrhu može ubiti i brzo i bezbolno – nimalo ne smeta gore spomenuta izjava kojom se poziva na nasilje prema drugom ljudskom biću. Žele li time poručiti da život čovjeka koji ne dijeli njihov vrijednosni sustav vrijedi manje od života jednog pilića ili jedne krave? Odgovor se nekako sam nameće i opasno smrdi na apsolutizam i netoleranciju.
Ključno pitanje ovdje uopće nije 'treba li jesti meso (i životinjske proizvode) ili ne?' već 'kako koegzistirati s onima koji misle drugačije od nas?' Civilizirani ljudi stav Danijele Dvornik, u slučaju da ga smatraju pogrešnim, ignorirali bi ili bi o njemu kulturno debatirali. Nedostatak osviještenosti ne proizlazi iz činjenice da netko voli jesti govedinu, svinjetinu ili piletinu već iz saznanja da netko nije u stanju poštovati one koji misle drugačije od njega. Toleranciju, pak, ne čini tapšanje po ramenu istomišljenika koji nam idu niz dlaku već prihvaćanje onih koji su drugačiji i čije ponašanje nas možda i vrijeđa, ili na neki drugi način smeta. I konačno, veličina čovjeka odlikuje se u sposobnosti prihvaćanja kritike na vlastiti račun. Ako svoja uvjerenja i vrijednosni sustav morate braniti prijetnjama nasiljem neistomišljenicima, možda oni i nisu tako čvrsti kao što mislite.
http://www.fizzit.net/vijesti-i-politik ... -misljenje
Dame i gospodo vegani, zašto poštujete životinje, a ne poštujete tuđe pravo na mišljenje?
Kategorija: Komentari i kolumne
Kreirano Petak, 14 Kolovoz 2015 13:32
Napisao/la G.M.
Istinski me užasavaju ljudi koji sebe smatraju osvještenijima i naprednijima od ostalih, zbog određenih stavova koje zagovaraju. Ateisti – ne svi ateisti (!) već samo oni koji sebe smatraju progresivnima u odnosu na 'zaostale' vjernike jer su lišeni vjere u boga. Promicatelji abortusa kao ljudskog prava koji drvljem i kamenjem napadaju one koji mirno mole u krugu bolnice za duše nerođene djece i njihovih majki. Zagovornici državnog homoseksualnog braka koji vide primitivce u onima koji se takvom braku protive. 'Napredni' ljevičari nasuprot 'ognjištarskim' desničarima.
Nitko od njih ne užasava me zbog stava koji ima – onaj da državni homoseksualni brak treba biti dozvoljen čak i dijelim – već zbog svoje netolerancije i isključivosti te ponajviše zbog stava da je netko zbog određenog mišljenja vrjedniji od drugih. Za mene su mišljenja, kako stara izreka kaže, poput stražnjica. Netko se njome ponosi, netko se stidi, nečija upada u oči više, neka manje, nekoj se dive, neka šokira, a neka inspirira, no kako god bilo, svatko ima jednu pa zato nije zbog nje bolji od ostalih. Tako je i s mišljenjima.
Među onima kojima to nije jasno anonimna je grupa vegana koji su napali Danijelu Dvornik zbog statusa na Facebooku kojeg je napisala povodom medijske hajke na glumicu Doris Pinčić koja je udarila sina po guzi. Dvornik je podržala Pinčić te između ostalog napisala:
'S Ellom nikada nisam imala problema ali znala sam primijeniti 'pec, pec po rukici i guzi'čisto da zna da je prevršila granicu prihvatljivog ponašanja. To se danas zove zlostavljanje djece. Kako se zovu djeca čiji roditelji su zadrti vegani pa djeci ne daju da jedu normalnu hranu u vrtiću nego ta jadna djeca gledaju drugu djecu kako jedu sve ono što bi htjeli, a ne smiju jer su roditelji odlučili za njih'.
Za napisano je dobila značajnu podršku no ubrzo su se javili i gore spomenuti vegani koje je njeno mišljenje duboko uvrijedilo. Pa su joj napisali:
A dok sam jela meso dok sam bila mala, zar isto tako nisu roditelji odlučili za mene što ću jesti koji su mi to davali jer su mislili da mi tako čine dobro? Tek u tinejdžersko dobi sam se oslobodila uvjerenja koja su mi bila nametnuta od malih nogu, jer sam počela misliti svojom glavom. Ovo je jedan neosviješten status od osobe koja niti ne može razmišljati drugačije jer za to bi joj trebao viši nivo, a ne ovaj na kojem je sada.'
Poznajem nekoliko vegetarijanaca, kao i jednu djevojku koja je u načelu vegan ali joj se tu i tamo omakne koji komad sira (usput, nisam sigurna je li namjera Danijele Dvornik bila kritički se osvrnuti baš na vegane ili ne razumije razliku između vegetarijanca i vegana). Unatoč tome što jedem meso, ribu i životinjske proizvode poput sira, vrhnja, jaja i maslaca, nije mi problem za njih pripremiti jelo u skladu s njihovim prehrambenim navikama kad mi dođu u posjet. Suprugu – koji ima jednake prehrambene navike kao i ja – i sebi također s vremena na vrijeme pripremam vegetarijanska jela koja su nam vrlo ukusna. Nikada nam nije palo na pamet svoje prijatelje vegetarijance pokušavati uvjeravati da u životu nešto propuštaju jer ne jedu meso ili im na bilo koji način dati do znanja da zbog toga manje vrijede od nas. Ne solimo im pamet o važnosti dovoljnog unosa proteina i o 'slabašnim vegićima', i ne ismijavamo ih jer 'žive od trave.' Oni nas, pak, ne proglašavaju ubojicama zato jer jedemo meso i ne drže nam lekcije o moralu. Mi poštujemo njihov izbor, oni poštuju naš, i upravo ta međusobna tolerancija čini nas prijateljima.
Gore citiran komentar anonimnog vegana ne odlikuje se tolerancijom već iluzijom o vlastitoj superiornosti koje zapravo nema, a koja se najbolje očituje kroz veličanje mišljenja 'svojom glavom.' Da, imati vlastito, neovisno mišljenje svakako je bolja opcija od papagajskog ponavljanja društveno prihvaćenih mantri bez promišljanja o njima. No 'misliti svojom glavom' zapravo i nije neka kvaliteta samo po sebi jer mišljenje, kako smo gore već pokazali, ionako svatko ima. Želja za razvijanjem mišljenja koje će biti suprotno prvo onome roditeljskom, a onda onome društva prvenstveno je odraz lažnog buntovništva koje se manifestira kroz potrebu da se bude drugačiji pod svaku cijenu. Ona ne predstavlja nikakav odmak od tinejdžerstva, kako autorica gore spomenute tvrdnje misli, već je upravo ona odraz jednog vrlo tinejdžerskog načina razmišljanja. Zreo čovjek razumije da ono što ga izdiže iznad ostalih nije njegovo mišljenje, ma koliko neovisno bilo, već poznavanje činjenica.
Tvrditi da ste na višoj razni osviještenosti samo zato jer ne razmišljate poput ostalih jest bezobrazno i krajnje arogantno. Još veća količina bezobrazluka i arogancije krasi sljedeći komentar na status Danijele Dvornik:
'Kakvo plitkoumno, usko, zadrto razmišljanje. Zar joj ni jednom kroz tu crkoždersku glavu ne prođe ideja da je njena ishrana zlostavljanje? Ma znaš šta, treba joj tu glavu odvaliti o zid.'
Na stranu nepismenost koja se očituje kroz izraze kao što su 'crkoždersku' i 'šta', doista je tragikomično optužiti nekoga za zadrtost istovremeno mu prijeteći nasiljem zbog različitog stava o prehrani. Što bi bilo kada bi netko od nas, ljubitelja mesa, nekom veganu ili vegetarijancu rekao da je idiot kojem treba glavom odvaliti o zid? Kladim se da bi se isti tren na stražnje noge dignule razne udruge za zaštitu životinja i za ljudska prava te da bi se autora te izjave napalo svim mogućim oružjima istovremeno ga optužujući za primitivizam i netoleranciju prema različitima od sebe. I imali bi pravo. Pitanje je samo, zašto sve ne mjerimo istim metrom i zašto sada ne postupaju na isti način. Zašto ti veliki ljubitelji ravnopravnosti sada ne stanu u obranu Danijele Dvornik koja svojom izjavom, mada se ona može protumačiti i kao pomalo ishitrena u dijelu u kojem spominje vegane, nije nikome nanijela zlo?
Krajnje je ironično i to da iste osobe koje užasava navodno nasilje nad životinjama koje nam služe za hranu – kažem 'navodno' jer se životinju koja služi u tu svrhu može ubiti i brzo i bezbolno – nimalo ne smeta gore spomenuta izjava kojom se poziva na nasilje prema drugom ljudskom biću. Žele li time poručiti da život čovjeka koji ne dijeli njihov vrijednosni sustav vrijedi manje od života jednog pilića ili jedne krave? Odgovor se nekako sam nameće i opasno smrdi na apsolutizam i netoleranciju.
Ključno pitanje ovdje uopće nije 'treba li jesti meso (i životinjske proizvode) ili ne?' već 'kako koegzistirati s onima koji misle drugačije od nas?' Civilizirani ljudi stav Danijele Dvornik, u slučaju da ga smatraju pogrešnim, ignorirali bi ili bi o njemu kulturno debatirali. Nedostatak osviještenosti ne proizlazi iz činjenice da netko voli jesti govedinu, svinjetinu ili piletinu već iz saznanja da netko nije u stanju poštovati one koji misle drugačije od njega. Toleranciju, pak, ne čini tapšanje po ramenu istomišljenika koji nam idu niz dlaku već prihvaćanje onih koji su drugačiji i čije ponašanje nas možda i vrijeđa, ili na neki drugi način smeta. I konačno, veličina čovjeka odlikuje se u sposobnosti prihvaćanja kritike na vlastiti račun. Ako svoja uvjerenja i vrijednosni sustav morate braniti prijetnjama nasiljem neistomišljenicima, možda oni i nisu tako čvrsti kao što mislite.
http://www.fizzit.net/vijesti-i-politik ... -misljenje
"MOJU PROŠLOST,GOSPODINE, PREPUŠTAM TVOJOJ MILOSTI.
MOJU SADAŠNJOST, TVOJOJ LJUBAVI.
A MOJU BUDUĆNOST, TVOJOJ PROVIDNOSTI."
MOJU SADAŠNJOST, TVOJOJ LJUBAVI.
A MOJU BUDUĆNOST, TVOJOJ PROVIDNOSTI."