Da se ne zaboravi: kako je počelo

[EdgarFranjul]

TRENUTAK ISTINE: 'Mrtvi branitelji svake noći šapću mi na uho. Obećao sam im da će Hrvati sve doznati od mene, a ne Documente...'


Autor: Snježana Vučković
Datum: nedjelja, 20. srpnja 2014. u 18:52


"Riječ je, zapravo, o tome da jednom za svagda želim arhivirati Domovinski rat. Da buduća pokoljena imaju gdje vidjeti što se to događalo u 90-ima, da nitko njima ne manipulira, da nam se ne događa prekrajanje povijesti, da se ne ponavlja Bleiburg. Činim to za njih, ali i zbog sebe", objašnjava Petar Malbaša.


Petar Malbaša, jedini je pravi, istinski, živući ratni reporter koji ima što za ispričati i pokazati. Iako na bojišnicama nije bio naoružan, količina ispucanih filmova i nasnimanih materijala tijekom Domovinskoga rata pogodila je ravno "u sridu" i zauvijek ovjekovječila ratnu istinu. Ono što je Malbaša snimao teško dolazi do javnosti jer HRT za koji je radio kao vanjski suradnik nikada nije uvidio vrijednost njegove ratne građe, iako je izglednije da to nije želio. Petar Malbaša svojim snimkama pobija mnoge "istine" koje nam se serviraju godinama...

- Godine prolaze i ja sve teže prihvaćam da me jednom neće biti, a da Hrvati neće doznati kojom je mukom stvorena naša Domovina. I ne samo to, nego i čašću. Znam to, gledao sam sve te momke... Mnogi nisu preživjeli... Zbog njih želim sprati ljagu koja im se sustavno nameće i dokazati da je hrvatski vojnik bio častan – kazuje za naš portal poznati Sinjanin koji je odlučio da Documenta i Vesna Teršelič više neće biti jedini koji zbrajaju i sortiraju žrtve:

- Odlučio sam se svojom istinom suprotstaviti "nevladinim udrugama" koje za velike novce čine prljave poslove za Vladu i manipuliraju brojkama i činjenicama. Uredio sam internetsku stranicu koju sam nazvao "Heroji rata" i koju pomalo punim materijalima, a vjerujte mi, ima ga... Mnogi projekti vrte mi se po glavi, ali za to treba i nešto novca. Stoga su mi ljudi koji se u to razumiju rekli da i ja osnujem udrugu koja će se financirati iz proračuna. To ču i učiniti i nazvat ću je jednako kao i portal – Heroji rata. U planu mi je ljudima pokazati kroz snimke, tonove i svjedočanstva, što je Škabrnja, Kijevo, kako se sve događalo i zašto su baš oni simbol početka rata te na taj način nas, Hrvate suočiti s prošlošću. Ne treba to činiti Vesna Teršelič koja brine samo o srpskim žrtvama i na račun toga organizira okrugle stolove koje onda prenose vodeći hrvatski mediji, na čelu s HRT-om. Toj ženi priznajem samo jednu stvar. Ona je natjerala Srbe da tuže Hrvatsku i to zahvaljujući njezinom angažmanu i prikupljanju svjedočanstava. Kada su Srbi izgubili u tim procesima, na naplatu su im došli ogromni računi sudskih troškova koje su morali podmiriti. Onda je otišla ravno predsjedniku moliti i kukati da im da im se ti troškovi oproste. To vam je sve ista klika, Teršelič, Zoran Pusić, Saša Milošević, Eugen Jakovčić, svi oni pušu u isti rog i pjevaju istu pjesmu. Ali, to nije hrvatska pjesma – zaključuje Malbaša koji iza sebe ima 12 snimljenih filmova, niz tonskih zapisa i snimaka velike vrijednosti. Jedna od snimaka po kojoj se Malbaša i pročuo jest ona na kojoj je snimao generala Gotovinu koji u Kninu generalima i zapovjednicima "drži lekcije".

- Riječ je, zapravo, o tome da jednom za svagda želim arhivirati Domovinski rat. Da buduća pokoljena imaju gdje vidjeti što se to događalo u 90-ima, da nitko njima ne manipulira, da nam se ne događa prekrajanje povijesti, da se ne ponavlja Bleiburg. Činim to za njih, ali i zbog sebe. Nagledao sam se smrti, ti momci moraju znati zašto su umrli. Čini mi se da ih ponekad noću čujem kako mi na uho šapuću da ih ne zaboravim – završio je Petar Malbaša prekinut suzama.

http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/1 ... video.html

[EdgarFranjul]

Ovako je to izgledalo 1996. godine u Kninu kad je govorio Franjo Tuđman! (VIDEO)



Autor: I.Galešić
Datum: utorak, 05. kolovoza 2014. u 19:31

Govor Milanovića i Josipovića danas u Kninu nije ostavio neki dojam, ali zato onaj Franje Tuđmana iz 1996. godine još uvijek odzvanja!

"U jesen '91. kad je agresija jugokomunistička i srpska bila u punom zamahu, proglasili su čak zabranu prodaje oružja Hrvatskoj, embargo na naoružanje. Znali su da je jugokomunistička armija četvrta oružana sila u Europi i računali su s time da ćemo biti poraženi. I ja i moji suborci vjerovali smo u hrvatski narod, vjerovali smo da se politikom pomirbe domovinske i iseljene Hrvatske, s politikom pomirbe svih hrvatskih stališa možemo odoljeti svim silama, da je na našoj strani pravda, da su na našoj strani sva povijesna htijenja i žrtve koje je hrvatski narod dao i da uz Božju pomoć možemo uspjeti ono u što nitko nije vjerovao osim nas koji smo znali da hrvatski narod može izdržati i može naći snage u sebi i nakon što su nam razorili Vukovar i nakon što je čitavi Svijet htio da budemo poraženi! To su dani, to su prilike koje mnogi zaboravljaju, kao da je to bilo pred stoljeća, a nije bilo pred stoljeća niti pred desetljeća nego pred svega pet, šest godina. Još u siječnju ove godine kada sam održao sastanak i govorio o tome da nam spremaju da nas vrate u Balkansku konfederaciju ili Uniju jugoistočne Europe i mnogi su politički diletanti u Hrvatskoj vikali da ja izmišljam, da to nije nikakva opasnost. Poslije toga imao sam prilike da razgovaram i s predstavnicima Europske unije i s predstavnicima NATO-a koji su izravno to tražili od mene da pristanem da Hrvatska bude sastavni dio te Unije jugoistočne Europe. Ta i takva Unija bila bi gore za hrvatski narod nego što je bila bivša Jugoslavija. Svojim odlučnim držanjem mi smo osujetili takve planove, barem su privremeno pred takvim držanjem odustali. To smo postigli samo zahvaljujući tome što su bili suočeni s našom odlučnošću i što znaju da iza te odlučnosti postojite i vi - Hrvatska oružana sila i golema većina svjesnog hrvatskog naroda koji se više neće dati zavesti ni od koga."

http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/1 ... video.html

[EdgarFranjul]

ZAPAMTIMO IH: Od njih 58, poginulo je 25... 'Kad je 'pukla' naša linija, pao je Vukovar'(VIDEO)

Autor: S.Vučković
Datum: četvrtak, 04. rujna 2014. u 20:02

"Svi moji dečki ranjeni su od metaka ili od ručne bombe. Ali, njihovi vojnici su spavali s druge strane ulice, tako da... Broj poginulih samo čudom nije veći, mogli smo svi izginuti. Trebali smo svaku pomoć, naravno, no nama nitko nije htio doći. Tako da, kada je pukla linija koju je držao HOS, pao je i Vukovar", riječi su zapovjednika Zvonimira Ćurkovića

Što se više bliži obljetnica pada Vukovara, to su slike mrtvog, spaljenog i u pepeo pretvorenog grada jasnije. Nepošteno mutne i nejasne, ostaju slike velikih ljudi koji su umrli za spas grada – heroja. Malo je postrojbi u svijetu koje su podnijele gubitke kakve je podnijela postrojba HOS. U spomen i sjećanje herojima koji su se iz cijele Hrvatske slili u ovu postrojbu, popričali smo s njihovim zapovijednikom Zvonimirom Ćurkovićem:

- Kada je nas 58 HOS-ovaca stiglo u Vukovar, Dedaković nas je odmah poslao na "vrata Vukovara", Sajmište. Kao u pijesku, povukli smo crtu i odlučili da preko nje neće prekoračiti srpska vojska. Međutim, ne znam može li shvatiti onaj koji to nije doživio, tamo su se vodile doslovno ulične borbe... Tukli smo se za svaku kuću, svaki pedalj hrvatskog tla... Zato nije ni čudo da smo završili sa gotovo 50 posto gubitaka... 25 poginulih i samo dvojica koji nisu ranjena – doznajemo od zapovjednika Ćurkovića koji je i sam tri puta ranjen, od toga jednom iz škorpiona, a drugi put od dum-dum metka.

- Da, to svjedoči o bliskim borbama. Svi moji dečki ranjeni su od metaka ili od ručne bombe. Ali, njihovi vojnici su spavali s druge strane ulice, tako da... Broj poginulih samo čudom nije veći, mogli smo svi izginuti. Trebali smo svaku pomoć, naravno, no nama nitko nije htio doći. Tako da, kada je pukla linija koju je držao HOS, pao je i Vukovar – prisjeća se ratnih dana Zvone, kako zapovijednika zovu njegovi suborci.

Zvone Ćurković, kao izuzetno ugodan i elokventan sugovornik, slaže se da se HOS nepošteno etiketira predznacima kao što su "ustaše":

- Da, postrojba HOS-a bila je izrazito borbena i srčana. Pa, tjednima smo držali tu neobranjivu liniju. Ali, po ne znam koji put naglašavam da smo bili moralno čisti. Ja sam pazio na ratni kodeks i u najtežim trenicima. Jer, da nisam, možda je i moglo biti drugačije. Vojnici HOS-a zbog izrazito teškog terena bili su pod velikim pritiskom. Ne zaboravite, svaki pedalj Vukovara mirisao je na smrt i znalo se dogoditi da i u našim redovima dođe do "pucanja". Jedan moj vojnik je u rastrojstvu, a toga se sjećam i danas, rekao "sada ću zaklati barem srpsku kokoš". Primio sam ga za ramena, protresao i podsjetio zašto smo tu. Rastrojstvo je normalna stvar u ratu, ali mi smo to imali pod kontrolom bolje od mnogih. Što se tiče usporedbi s ustašama? Smatram da je ustaštvo očajnički čin naših predaka željnih pravde i slobode koji su prekoračili nužnu obranu. Moja postrojba nikada nije povrijedila ratnu etiku – tvrdi Zvone koji je i danas moralna i duhovna vertikala branitelja HOS-a i koji kaže kako nikada "nije brijao na fašizam:

- Čisti smo domoljubi i puno bolje kotiramo na duhovnom planu. Fašizam, komunizam... To je tlaka za naš narod kojim se namjerno kvari životna mjera – smireno zaključuje zapovijednik Ćurković.

Ne zaboravite HOS-ovce koji su svoj život dali za naš: Zdravko Bezuk, Ivan Krajinović - Ićo, Dragan Peša - Šiljo, Ivan Brdar, Željko Herceg - Đero, Tihomir Tomašić - Tihica, Rudolf Vuković - Senzen, Željko Delič - Švico, Ohran Merić, Dragan Granić, Jeann Michel Nicollier - Francuz, Mladen Amstrong -Grof, Robert Šilić - Robi, Duško Smek - Bosanac, Jadranko Anić Antić - Šnicla, Tomislav Lesić - Dok, Pavao Spudić - Dado, Vid Ivanić, Žarko Manjkas - Crvenkapa, Zdravko Špalj - Papundek, Anđelko Sakač, Ante Šarić, Zoran Antunović, Nikola Bogojević, Dubravko Rusek



http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/1 ... video.html

[EdgarFranjul]

TKO ŽELI DA SE NE ZNA? Prešućena obljetnica jednog od nakrvoločnijih četničkih zločina


Autor: S.Vučković
Datum: petak, 05. rujna 2014. u 20:43

Toga dana, četnik Relja je došao na svoje, uhvatio Rukavinu i uz podršku i navijanje horde nožem iščupao mu srce! Nesretni Borotavac pronađen je opečen i preklan s pramenovima svoje kose u rukama koju je počupao u nezamislivim bolovima... Na takve i slične načine, pobijeno je svih 22 dvoje Hrvata i to u samo nekoliko sati.





Niz je zločina kojim su četnici obilježili ratovanje na hrvatskom tlu. Neki od tih zločina, a zanimljivo je i da su to upravo oni najkrvoločniji, od prvog dana nisu dovoljno dostupni javnosti koja ima pravo znati što se, kome i na koji način dogodilo. Ako ništa drugo, onda barem za obilježavanje godišnjica i odavanja počasti žrtvama stravičnih pokolja, a to su uglavnom bili potpuno nevini civili. Jedna od takvih tužnih obljetnica je masakr u selima Četekovac, Balinci i Čojlug. Nažalost, jedini koji su se sjetili 22 ubijenih hrvatskih civila su djelatnici TV Kalendara čiji urednik Vladimir Brnardić, koji prepoznaje važnost ovakvih podsjetnika i zaslužuje svaku pohvalu, a koji je zbog toga u posljednje vrijeme na meti antifašističkih grupacija.

Vratimo se 23 godine unazad...

Početkom 90-ih pale su sve maske o bratstvu i jedinstvu. To se najjasnije moglo vidjeti u ova tri hrvatska sela čijim pobijenim stanovnicima nitko, ali baš nitko od dotadašnjih susjeda i prijatelja Srba iz susjednih sela, nije dojavio za krvavi scenarij koji im se sprema. Užasan scenarij napisala je JNA koja je naoružala srpske mještane čiji je zadatak bio u potpunosti "očistiti" ova sela. Miroslav Gazda, član HVIDRE iz Orahovice vrlo je upućen u slučaj zvjerski ubijenih 22 civila, čije su slike svojedobno zgrozile svijet. Svojedobno, kažemo, jer od 90-ih na ovamo, o ovom zločinu nitko gotovo niti riječi:

- U papučkim dijelovima sredinom '91. osniva se 12. slavonska brigada i 5. partizanski korpus gdje su unovačeni uglavnom lokalni Srbi, ljudi koji su svakodnevno komunicirali sa žrtvama koje su kasnije pobili, ljudi s kojima su se igrali kao djeca... - izjavio je Gazda.

Komandant JNA Borivoj Lukić zvani Munja, održao je smrtonosni sastanak na kojemu je zapovijedio potpuno istrebljenje Hrvata u Četekovcima, Balincima i Čojlugu. A onda su povampireni četnici naoružani noževima, puškama i pištoljima održali jedan od najjezivijih balova na hrvatskom tlu tijekom Domovinskoga rata. Iako su ova sela u danima koji su prethodili masakru bila konstantno granatirana, dio stanovništva je ostao i nadao se najboljem. Nikada nisu ni pomislili da će im upravo dojučerašnji prijatelji biti egzekutori. Četnici su ušli u selo i počeli ubijati sve redom... Pritom nisu birali ni spol ni dob pa je u samo jednom danu ubijeno 22 civila, u dobi od 18 do 80 godina, što žena, što muškaraca. Načini su bili stravični...

Krvavi pir

- Granatiranje je bio dio plana. Oni su željeli da se civili posakrivaju u podrume, kako bi ih mogli na hrpama lakše likvidirati. Ništa nije bilo slučajno – potvrdio je Miroslav Gazda.

Ivan Rukavina, jedan je od Hrvata kojeg je četnik i njegov poznanik Relja odavno imao na piku zbog "hrvatstva". Toga dana Relja je došao na svoje, uhvatio Rukavinu i uz podršku i navijanje četničke horde nožem iščupao mu srce! Juraj Borotovac je unatoč granatama u svom dvorištu pekao rakiju, ne znajući kakav se masakr odvija po okolnim dvorištima. Kada su četnici došli na njegov posjed, on ih je, s obzirom na to da ih je poznavao, ponudio rakijom, ali oni su ga ugurali u kipući kotao i nakon toga zaklali. Nesretni Borotavac pronađen je opečen i preklan s pramenovima svoje kose u rukama koju je počupao u nezamislivim bolovima... Na takve i slične načine pobijeno je svih 22 Hrvata i to u samo nekoliko sati.

Unatoč preživjelim svjedocima, Stjepanu Butorcu i Ivici Tomljenoviću, do danas za ovaj zločin nitko nije procesuiran, a do zaključenja ovog teksta doznali smo kako se žrtava na obljetnicu njihova ubojstva netko ipak sjetio. Na mjesnom groblju u Četekovcu održana je komemoracijana kojoj su brojna izaslanstva položila cvijeće i zapalila svijeće. Uz načelnika općine Mikleuš Milana Dundovića, virovitičko-podravskog župana i predsjednika Hrvatske zajednice županija Tomislava Tolušića, pojavio se i potpredsjednik Hrvatskog sabora, Željko Reiner.

http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/1 ... video.html

[EdgarFranjul]

Da se ne zaboravi

PRIJE 23 GODINE: Na današnji dan počeo napad na Dubrovnik

Već u srpnju 1991. godine Generalštab tzv. JNA donosi odluku o formiranju Druge operativne grupe, na čelu s generalom Jevremom Cokićem, kojoj je zadatak bio izraditi plan napada i izvršiti okupaciju Dalmacije. U ovoj vojnoj operaciji trebali su sudjelovati Kninski, Sarajevski, Mostarski, Podgorički i Užički korpus, te 9. Vojno pomorski sektor Boka. Nepovoljan razvoj događaja na hrvatskim ratištima i problemi u provođenju mobilizacije, kao i promjena raspoloženja međunarodne zajednice, onemogućili su i odgodili početak planiranih ratnih operacija.

Polovicom rujna 1991. vojni vrh je odlučio, u skladu s izmijenjenim ratnim planovima, aktivirati i upotrijebiti Drugu Operativnu grupu za izvođenje napadnih djelovanja s ciljem zauzimanja dubrovačkog područja i doline Neretve. S obzirom na smanjeni opseg operacije u njen sastav ušle su slijedeće postrojbe: 2. podgorički korpus pod zapovjedništvom generala Radomira Eremije; 37. užički korpus pod zapovjedništvom generala Milana Torbice; 9. vojno pomorski sektor Boka, kojim nakon ubojstva kbb. Krsta Đurovića 5. listopada 1991., zapovijeda admiral Miodrag Jokić.

Njemu su podčinjene jedinice 2. TG pod zapovjedništvom generala Branka Stankovića, trebinjska 472. mtbr (pukovnik Obrad Vičić), pripadnici TO Crne Gore (ministar Božidar Babić) i jedinice specijalne crnogorske policije (ministar Pavle Bulatović).

Komandno mjesto je prvotno smješteno u Kifinu Selu kod Nevesinja, a kasnije u Trebinju (BiH). Komandu nad ovim jedinicama, koje su brojile između 11.000 i 13.000 vojnika, imao je već ranije imenovani general Cokić, a od 12. listopada 1991. tu dužnost je preuzeo general Pavle Strugar. Snage 2. OG imale su zračnu potporu dijela snaga RZ i PZO iz baza u Mostaru i Podgorici. Topničku potporu činilo je prosječno oko 120 oružja većeg kalibra te oko 100 tenkova i 50 oklopnih transportera.


Istodobno s održavanjem pregovora između predsjednika Tuđmana i Miloševića 17. rujna u Igalu, kada je u nazočnosti Kadijevića i lorda Carinngtona dogovoreno primirje, tzv. JNA provodi opću mobilizaciju za napad na dubrovačko područje. Slab odaziv vojnih obveznika u Srbiji, kao i odlazak s ratišta cijelih postrojbi poput topnika iz Valjeva, primorao je vojni vrh u Crnoj Gori na dodatnu mobilizaciju. Kako bi smanjili mogućnost za neodazivanje poziv je upućen i javno preko crnogorskih radio-postaja. Umjesto tako oslabljenog Užičkog korpusa, zahvaljujući popuni svojih redova brojnim dragovoljcima, Podgorički korpus je, uz 472. mtbr iz Trebinja, postao udarna snaga u izvođenju borbenih djelovanja 2. Operativne grupe.

Nasuprot neprijatelju stali su slabo naoružani pripadnici Narodne zaštite, Policijske uprave, postrojba ZNG Dubrovnik i malobrojni dragovoljci iz sastava Teritorijalne obrane, koji su podnijeli najveći teret i žrtve u početnom napadu na dubrovačko područje.


Ratna djelovanja na dubrovačkome ratištu, nakon niza manjih provokacija, otpočela su 22. rujna 1991. neprijateljskom minobacačkom vatrom po Đurinićima i Vitaljini, a učestale su i pucnjave pješačkim oružjem po Brgatu. Agresorski topnički napadi primorali su obrambene snage u Konavlima da se 26. rujna povuku do Molunta i Pločica.

Zapovjednik 2. OG general Jevrem Cokić 29. rujna šalje na odobrenje Generalštabu prijedlog „direktive” za opći napad na dubrovačko područje. Prema njegovom svjedočenju slijedećeg dana održan je sastanak u Beogradu, koji je sazvao Savezni sekretar za NO general Veljko Kadijević, na kome je njegov prijedlog usvojen. Kadijević je vrijeme početka napada na Dubrovnik naredio riječima: ”Odmah, već sutra”. U zapovijedi za napad Cokić naređuje: „Većim dijelom snaga preći u napad glavnim snagama na pravcima: Ljubinje – Zavala – Slano; s. Ljubovo – Ivanica – Čibači i Grab – Dubravka – Molunat, a pomoćnim snagama obezbediti objekte i aerodrom Mostar u dolini Neretve, sa ciljem: uz avio, artiljerijsku i brodsku podršku jednovremenim i energičnim dejstvom razbiti snage na pravcima napada i izbiti na obalu, preseći jadransku magistralu na više mesta na odseku Slano – Prevlaka, blokirati sa kopna i mora Dubrovnik, aerodrom Čilipi i Prevlaku i onemogućiti manevar snaga neprijatelja, a zatim, obezbeđujući se sa pravca Ploče, pristupiti uništenju i razoružavanju okruženih snaga neprijatelja i biti u gotovosti za dalja ofanzivna dejstva u zapadnu Hercegovinu.”.

Rok za izvršenje svih navedenih zadaća određen je u trajanju od 4-5 dana, što potvrđuje da su provoditelji agresije imali točna saznanja o malobrojnosti dubrovačkih branitelja te kako su priče o „30 hiljada ustaša koje su krenule u napad na Boku” bile smišljene laži namijenjene podizanju ratnog raspoloženja u crnogorskog javnosti.


Istodobno Komanda VPS Boka upućuje Kriznom štabu Dubrovnika obavijest o uvođenju pomorske blokade kojom zabranjuje plovidbu izvan crte od rta Bat do rta Pelegrin.

Opći napad započeo je jutarnjim satima 1. listopada 1991. godine. Nastojeći uspostaviti potpunu informativnu blokadu Dubrovnika agresor je zrakoplovima raketirao zgradu Centra za obavješćivanje te repetitor i relej na Srđu, što je uzrokovalo prekid telefonskih i oštećenje radijskih veza, a Grad je ostao bez vode i struje. I dok su se pred neusporedivo nadmoćnijim neprijateljem malobrojni branitelji postupno izvlačili, radi izvođenja obrane na užem prostoru, bezobzirno su razarani civilni objekti, a u požarima izazvanima djelovanjem agresora gorjele su tisuće hektara šume.


S topovnjače jugo–mornarice 3. listopada zapaljen je nadaleko poznati “Arboretum” u Trstenom.

O težini napada svjedoči činjenica da je samo u prvom tjednu listopada bilo 100 ranjenih i 27 poginulih dubrovačkih branitelja i građana. Neprijatelj je već u prvim okršajima doživio neočekivane poraze i gubitke od preko 150 poginulih i više stotina ranjenih, posebno na Čepikućama, Osojniku, Brgatu i u Prapratnu, gdje su bili raspoređeni pripadnici 1/116. “A” bojne ZNG i Policijske uprave Dubrovnik. Mobilizacijom i prijemom dragovoljaca u sastav 116. brigade ZNG–a ustrojavaju se i popunjavaju prateće postrojbe.

Početkom oružanih sukoba na dubrovačkom području, s pripadnicima Odreda Narodne zaštite i dragovoljcima, bilo je ukupno od 700 do 750 branitelja.

Kada vidimo kakav je bio odnos snaga i raspoloživog naoružanja moramo odati priznanje svima koji su u to vrijeme branili Grad. Očito puno važnije od broja i oružja bilo je srce i inat. Čini mi se kako i sami branitelji olako zaboravljaju da su bez obzira koliko ih je bilo herojski obranili Grad i donijeli nam pobjedu u Domovinskom ratu.

http://www.portaloko.hr/clanak/prije-23 ... k/0/65649/

[EdgarFranjul]

Žarko Domljan: predsjednik Tuđman nakon raketiranja Banskih dvora shvatio s kim ima posla – bio je rasni borac za Hrvatsku

Na današnji se dan obilježava 23 godine od napada zrakoplova Jugoslavenske narodne armije (JNA) na ondašnje Predsjedničke dvore – sjedište prvog predsjednika Republike Hrvatske Franje Tuđmana koji je 7. listopada, u trenutku napada, pregovarao s predsjednikom Predsjedništva SFRJ Stjepanom Mesićem i predsjednikom Saveznog izvršnog vijeća Antom Markovićem u prostorijama istih.

Dva bojna zrakoplova JNA raketirala su 7. listopada 1991. nešto poslije 15 sati Banske dvore, a objavljeno je kako su od šest ispaljenih raketa dvije pogodile zgradu Banskih dvora dok su ostale pogodile zgrade u njihovoj blizini. Dio krova Banskih dvora bio je razrušen, oštećeno je pročelje i gotovo sve prostorije. Posebno je bilo oštećeno predsjednikovo krilo zgrade, u kojem su bile njegove radne prostorije i dvorana za konferencije, u kojoj se 200 kilograma težak kristalni luster srušio na stol. Ocijenjeno je kako se radilo o atentatu na predsjednika Tuđmana, jer je napad vođenim raketama u prvom redu bio usmjeren na predsjednikove radne prostorije. U zgradi nitko nije poginuo, ali je nekolicina ljudi ranjena.


Ondašnji predsjednik Hrvatskoga sabora Žarko Domljan u razgovoru za narod.hr opisao je tijek događaja tog 7. listopada 1991. godine.

„Bio sam u Saboru gdje se održavala sjednica Kluba HDZ-a i gospodin Manolić održavao je baš jedan tvrdi, ideološki, dogmatski govor o našim obavezama i o stranačkoj stezi“, kroz smijeh se prisjetio Žarko Domljan za narod.hr.

„Taman kad je rekao: ‘Evo to je ono što sam vam htio reći’, grunula je jedna ogromna eksplozija. Staklo je prsnulo, zapravo staklena pregrada u hodniku se srušila. Nitko nije stradao, ali znali smo da se dogodilo nešto strašno. Mislili smo da je bomba pogodila u samu zgradu Sabora. Sjurili smo dolje u podrum, među tiskarske strojeve. Tada je došla vijest da se iznad Predsjedničkih dvora, sada Banskih, diže jedan veliki oblak dima“, kazao je Domljan.

“Izjurio sam van, pretrčao preko trga koji je bio pun iverja i tamo je ležao okov koji je držao vrata. Naime, vrata Banskih dvora nije bilo. Ušao sam unutra i scena je bila strašna – raketa je udarila u rub pa je upala u dvorište koje je bilo prekriveno ostacima, stabla su bila sasječena, zastori su vijorili van…Svi su bili u šoku”, kazao je Domljan.

“Naime, htio sam vidjeti što je s predsjednikom Tuđmanom jer sam znao da je održavao sjednicu s Markovićem i Mesićem. Prema Ustavu, u slučaju da je predsjednik države u nemogućnosti izvršavati tu funkciju, predsjednik Sabora preuzima istu”, objasnio je Domljan.

Nastavio je: “Pitao sam stražu gdje je predsjednik koja mi je odgovorila da je na nepoznatom mjestu na što sam im rekao da kao predsjednik Sabora moram znati gdje je on”.

Nema više dogovora!

„Tada su shvatili i odveli me u Tkalčićevu ulicu gdje je iza jedne kuće bio tunel za koji nisam znao, a radila ga je vjerojatno vojska u slučaju neke nezgode. Tamo sam u tom tunelu ispod Gornjega grada, našao predsjednika Tuđmana u slabije osvijetljenoj prostoriji“, prisjetio se Domljan.

“Prvi sam put vidio Tuđmana koji je inače bio uvijek spreman i samopouzdan – uzdrmanog i pokolebanog. Shvatio je, normalno, da mu se radilo o glavi, da mu je to priredio čovjek s kojim je on do tada sjedio, držao konferencije i dogovarao…”, istaknuo je Domljan.

Prisjetio se kako je predsjednik Tuđman “bio potresen i vjerojatno mu je prolazilo kroz glavu kako ga je taj čovjek htio hladnokrvno likvidirati”.

Kazao je kako predsjednik nije bio spreman za neke dulje razgovore, već su odmah dogovorili da brzo donesemo u Saboru odluku o raskidu i da nema više dogovora o ničemu, a dogovorili su i tajnu sjednicu.

„Do tada se vjerovalo i predsjednik Tuđman je vjerovao da će se sve dogovoriti i da će sve biti u redu, međutim, tad je, imao sam dojam, Tuđman prvi put shvatio s kim ima posla“, istaknuo je Domljan.

Tog je dana istjecao i tromjesečni moratorij od odluke o uspostavi samostalne države Hrvatske.

Naime, 25. lipnja te iste godine, trojka iz Beograda koju su činili Hans van den Broek, Jacques Poos i Gianni de Michelis, tražila je da se spomenuta odluka suspendira, odnosno tražili su moratorij na odluku što su Hrvatska i Slovenija morale prihvatiti. “No tada je počeo desetodnevni rat u Sloveniji gdje im je Armija bila praktički poražena. Na inzistiranje trojke iz Beograda, instaliran je Stjepan Mesić na mjesto predsjednika Predsjedništva SFRJ”, objasnio je Domljan.

“Dakle, 7.listopada je istjecao taj moratorij i znali smo da će se nešto dogoditi, da će nešto pokušati, a dobili smo i neku dojavu i služba je za to znala. Čak je i ruski predsjednik Gorbačov poslao Tuđmanu i Gregoriću obavijest da se nešto sprema”, napomenuo je.

Kako je istaknuo Domljan, hrvatski sustav službe je iz nepoznatih razloga to ignorirao. “Špegelj je u svojoj knjizi napisao da su bile dvije dojave i da su došla dva MIG-a 21 iz Batajnice u Bihać. Sada je li da oni napadnu katedralu, neka industrijska postrojenja, državne ustanove – ne znam, ali naša to služba nekako nije ozbiljno shvatila i zato što su se ta dva aviona prikrila bez ikakvog upozorenja. Mi smo u kolovozu i rujnu skoro svaki dan trčali u podrume, bile su uzbune…”, dodao je Domljan.

“O novovjekim divljacima i barbarima…”

“Drugog dana, 8. listopada sazvao sam prvi put sjednicu putem medija – televizije i radio postaje su nekoliko puta emitirale poziv u kojima se naglasio da će se zastupnici naći na dva mjesta – jedno je bilo gradski podrum, a drugo Internacional, a gdje su bili autobusi koji će ih odvesti na tajno mjesto”, kazao je.

Dogovoreno je bilo da će sjednica biti u podrumu INE u Šubićevoj. “Međutim, kad smo Vladimir Šeks i ja ušli u tu zgradu, shvatili smo da prostorija nije podrumska, već prizemna građevina sa staklenim krovom u dvorištu te zgrade i tada sam rekao Šeksu da smo izloženiji nego u Saboru koji je barem čvrsta građevina s debelim zidovima, a ovdje nas mogu i praćkom”, rekao sam Šeksu.

Kazao je da su se pronijeli glasovi da su se znale čak i koordinate od prostorije i da bi mogli biti napadnuti, no bilo je kasno da se išta mijenja i trebali je čim prije donijeti odluku. “Svi smo pogledavali gore u stakleni krov, no sve je dobro prošlo”, prisjetio se Domljan te dodao kako je on otvorio sjednicu.

“Držao jedan uvodni govor o novovjekim divljacima i barbarima radi kojih nikada hrvatski Sabor do turskog zuluma nije zasjedao izvan Zagreba, a da smo zbog njih prisiljeni tražiti sigurnije, tajno mjesto… Nakon toga je trebalo pročitati odluku koja glasi …raskid svih sveza na temelju kojih je Hrvatska bila s drugim republikama u sastavu nekadašnje Jugoslavije…“, rekao je Domljan te naglasio kako odluka već u svome naslovu nosi negaciju Jugoslavije.

“Već tada Jugoslavija nije za nas postojala zato što smo tri mjeseca ranije, 25. lipnja donijeli odluku o uspostavi samostalne i suverene Republike Hrvatske. I to je datum hrvatske nezavisnosti! Od tada se i u međunarodnoj politici računa da je postala samostalna, a 8. listopada je bila još samo jedna potvrda onog što se zaključilo 25. lipnja”, istaknuo je Domljan.


25. lipnja – pravi datum neovisnosti

“Važno je napomenuti kako je 25. lipnja pravi datum neovisnosti, no kad je SDP došao na vlast, on je ipak pristao na intervenciju Ive Škrabala koji je nametnuo 8. listopada kao Dan neovisnosti čime je zapravo i skratio samostalnost Hrvatske jer se uvijek računalo u svim rangovima – pregovorima ili financijskim obračunima pa čak i granice od 25. lipnja su ostale. To je pravi datum, a ovaj je dodatna potvrda, no sada ga više nema smisla vraćati jer su ljudi zbunjeni”, ocijenio je Domljan.


“Vladimir Šeks je pročitao tu povijesnu odluku jer sam morao na Pantovčak – zvao je predsjednik. Tamo se sastalo Vijeće za narodnu obranu i trebali smo donijeti neke odluke jer je to već bilo vrijeme kad je opkoljen Vukovar, u Osijek se nije moglo ući, osim jednim uskim puteljkom, već su trajali napadi na Dubrovnik, Konavle, Zadar, Split, Šibenik…”, napomenuo je Domljan koji je priznao kroz smijeh kako je teška srca otišao i prepustio čitanje povijesnog dokumenta Vladimiru Šeksu.

“A kakva je bila atmosfera među zastupnicima? Zastupnici su svi bili napeti i uznemireni. Znali su da prisustvuju jednom važnom trenutku od kojeg nema povratka. Sada slijedi otvoreni rat do istrebljenja vašeg ili našeg – nema tu više pregovora i razgovora”, kazao je Domljan koji ipak nije očekivao krvavi rat kakav je bio upravo Domovinski.

Franjo Tuđman – pravi borac za Hrvatsku

“Moram priznati da nisam očekivao krvavi rat. Bolje rečeno, predsjednik Tuđman je vjerovao. On je ipak bio odgojen u jednom titovskom duhu bratstva i jedinstva i vjerovao je da armija neće nikada učiniti ono što je učinila. I u tome je možda i imao pravo dok je armija zbilja bila višenacionalna. U međuvremenu, ona je posrbljena, pogotovo zapovjedništvo i dijelom časnici pa je armija postala srpska, a ne više narodna ili jugoslavenska”, istaknuo je Domljan.

Dodao je kako je predsjednik Tuđman ispočetka s velikim ponosom govorio kako neće biti rata, kako će Hrvatska izboriti samostalnost bez kaplje krvi i to je naglasio nekoliko puta u svojim govorima.

“No, to se promijenilo jer se znalo da Milošević neće to tako… Jedno je govorio, drugo mislio, treće radio… To bi se moglo nazvati nekim povjerenjem predsjednika Tuđmana u one strukture koje je i on sam na neki način gradio i bio dio toga. Međutim, to se sve izvitoperilo”, ocijenio je Domljan.

“Ali na kraju je predsjednik Tuđman ipak nadmudrio Miloševića. On je shvatio o čemu se radi i svi njegovi kasniji potezi su bili takvi da je Milošević svakim potezom gubio do kraja, do Oluje i povratka teritorija. A još prije Oluje su strani diplomati govorili kako mi to ne možemo i da smo slabiji od Srbije… Dobrim manevriranjem i pripremom smo pobijedili, a da Milošević nije maknuo ni prstom”, naglasio je Domljan.

“Dakle, cijela strategija koju je vodio Tuđman bila je izvanredna. Imao je hrabrost i pokazao je da je ipak bio pravi pobjednik u više navrata. Ja sam možda po prirodi malo oprezniji, no predsjednik je bio pravi borac. I to zbuni protivnika što je jako važno u diplomatskom i svakom drugom pogledu, a pogotovo na ratnom polju. Morate biti korak ispred onog drugoga, a to je predsjednik imao u sebi. Bio je rasni borac”, zaključio je Domljan u razgovoru za narod.hr u povodu 23. obljetnice raketiranja Banskih dvora.

Izvor: narod.hr

http://narod.hr/hrvatska/zarko-domljan- ... -hrvatsku/

[EdgarFranjul]

[EdgarFranjul]

ZAGREPČANI, ONI SU VAM OBRANILI GRAD! Kako je 30-tak diverzanata iz Crnih mambi u Farkašiću 'rasturilo' JNA i spasilo metropolu!

Autor: S.Vučković
Datum: utorak, 21. listopada 2014. u 21:45

Pročitajte što su sve prošle Crne mambe kako bi spriječili prodor JNA sve do Zagreba: "Sasvim slučajno upali smo u njihov tabor! Oko nas je bilo vojske kao mrava. Ipak, odlučili smo se na juriš", doznaje se od ovih hrvatskih heroja.

Većina Zagrepčana niti ne sluti da je njihova sudbina te '91. godine poprilično ovisila o svega 30-tak pripadnika izviđačko – diverzantske jedinice "Crne mambe", 2A brigade, "Gromovi". Jer, da su to znali, otišli bi im ovih dana odati počast u Farkašić u kojem su izveli pravo čudo, za koje će mnogi reći da graniči s ludošću. Svaki bi, dakle, stanovnik metropole, dok hoda zagrebačkim pločnicima, trebao znati ovu priču i sa zahvalnošću je prenositi budućim naraštajima...

Moćna JNA je tog listopada '91. godine, zaključila kako će se lakoćom pravcem Petrinja - Lekenik – Velika Gorica spojiti s ostalim postrojbama JNA, čime bi Zagreb imala na pladnju. Nikako nisu računali na Farkašić, malo mjesto kraj Kupe, a niti na želju diverzanata iz Crnih mambi da ih odbiju po svaku cijenu. Bitka je započela 18.10. i iako je brojčana nadmoć i bolja opremljenost više stotina vojnika JNA ukazivala na njihovu glatku pobjedu, Mambe pojačane lokalnim branitelja obranile su selo i zarobile tri tenka, a da pritom nisu imali gubitke.

Sljedećeg dana – šok. Hrabri izviđači pod zapovjedništvom Petra Bajana zbog guste magle slučajno upadaju među četnike i vojnike JNA, kada dolazi do izražaja Bajanovo lukavstvo:

- Ono što smo ujutro našli, bilo je za nevjerovati. Njihovi napušteni tenkovi su još brujali, sve je bilo puno krvi i zavoja, ali nigdje leševa. Oni su cijelu noć izvlačili svoje mrtve... Moji dečki su skidali s tenkova mitraljeze, a ja sam si za opasač stavio jugoslavensku zastavicu koju sam tamo našao. Poveo sam 5-6 dečki po toj magli u izviđanje, zanimalo me gdje su se povukli. Krenuli smo i srećom, nismo imali običaj u takvim akcijama nositi naše oznake, jer smo se već sljedećeg trenutka našli usred njihovog tabora! Bilo ih je kao mrava, a svi su iskopali rovove po dužini. Tenkova je bilo više nego naših vojnika. Tamo smo se našli usred ručka jer smo vidjeli kako stoje u redu za čaj i paštetu. Malo nas je uhvatila panika, ali ona zastavica za pojasom popravila je stvar. Stali smo i pribrali se. Nismo bezglavo odjurili, jer smo računali i na minsko polje. Posnimali smo što sve oni imaju, a to ga je bilo puno. Shvatili smo, da ako oni rasporede tenkove – nema nam spasa. Jedina šansa, bila nam je juriš – za medije je ispričao o nevjerojatnoj akciji višestruko ranjavani Bajan koji je kod svojih vojnika uočio strah, ali im nije dao uzmaknuti. "Povlačenja nema", kazao je Bajan i doveo Crne mambe 200 metara od neprijateljske vojske. Odvažnost koju je Bajan tada pokazao, zvuči nevjerojatno. Iako se obratio značno brojčano nadmoćnijoj srpskoj vojsci, od njih je zatražio da se predaju! Zbunjenost i iznenađenost JNA, mambe su iskoristile za žestoki napad pri čemu su na samom početku iz ose pogodili prvi tenk:

- Ma, mi smo ih rasturili! Tukli smo se s njima, oni onako zatečeni pokušavaju na tenkove, a mi samo udaramo. Dočepali smo se njihovog "pinzgauera" koji je bio pun osa i zolja, ali smo stalno bili u očekivanju pojačanja koje nikako da stigne. Ipak, nas 15-20 njih je rasturilo – izjavio je Bajan koji je prije svega i samom generalu Boži Budimiru u zapovjedništvu ukazivao na važnost Farkašića.

- Bitka u Farkašiću bila je ključna. Tvrdio sam, ako on padne, linija borbe je u Zagrebu i to na zaobilaznici. Već tada sam tražio pojačanje... - tako je Bajan uvjeravao generale, koji s njim baš i nisu dijelili mišljenje. Ispostavilo se da zapovjednik Crnih mambi bio u pravu. Unatoč svemu, ludo hrabri izviđači su izvojevali pobjedu u kojoj su imali dva poginula, a do 22. listopada potjerali su agresora sve do Glinske poljane.

http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/1 ... opolu.html

[EdgarFranjul]

31. LISTOPADA 1991.

09:01, 31.10.2014.



‘Operacija Otkos': prva velika oslobodilačka akcija ZNG-a i oslobođenje Bilogore

Operacija Otkos 10 bila je jedna od prvih oslobodilačkih operacija Hrvatske vojske u Domovinskom ratu. Izvedena je na području Bjelovarsko-bilogorske i Virovitičko-podravske županije, a započela je 31. listopada 1991. i završila 4. studenog 1991. Oslobođen je okupirani dio Bilogore od oko 300 četvornih kilometara.

Cilj operacije

Budući da je cilj srpskih snaga na zapadno-slavonskom bojištu bio snagama 5. korpusa JNA (Banja Luka) napredovati smjerom Pakrac-Grubišno Polje i spojiti se sa snagama 28. partizanske divizije na Bilogori te presjeći Podravsku magistralu i izbiti na granicu s Madžarskom, cilj hrvatskih obrambenih snaga bio je potisnuti JNA iz sjevernog dijela zapadnoslavonskog teritorija. Ponajprije se to odnosilo na područje Bilogore i Papuka, kako bi se osjetno skratila crta bojišnice i time olakšala obrana Pakraca i Lipika.
Dodatni je razlog ofenzivnih djelovanja bio i u srpskom ugrožavanju Podravske magistrale, ključne za povezivanje s ostatkom Slavonije.

Tijek operacije

Dana 31. listopada 1991. počela je akcija Otkos 10. Tog dana neprijatelj je unatoč snažnom otporu odbačen na pričuvne položaje uz znatni broj poginulih i ranjenih s obje strane. Oslobođena su naselja Gornja Kovačica, Velika Barna, Gornja Rašenica, Rastovac i Treglava.

Drugog dana akcije 1. studenog pobunjeni su Srbi započeli s evakuacijom civila, a oslobođene su Lončarica, Zrinska, Sibenik i Cremušina.

Trećeg je dana, 2. studenog, nakon spajanja hrvatskih snaga iz nekoliko pravaca oslobođena prometnica Virovitica – Grubišno Polje, čime je okončana prva faza.

Četvrti dan, 3. studenog, hrvatske su snage ušle na poligon JNA u Gakovu, da bi zatim uspostavile nadzor zapadno od prometnice Virovitica -Grubišno Polje.

Naposljetku, petoga dana, 4. studenog, oslobođene su Munije, Turčević Polje i Dijakovac, te 13. studenog Brđani Bastajski, nakon čega je zauzeto “izmješteno zapovjedno mjesto” 28. partizanske divizije, gdje su zarobljene i znatne količine naoružanja i opreme.


Rezultat operacije

Oružane snage RH su tijekom operacije Otkos 10 zaustavile velikosrpski prodor na području Bilogore. Oslobođeno je 300 četvornih kilometara s dvadesetak sela i zaselaka.
Operacijom Otkos 10 sačuvana su materijalna bogatstva Virovitice, Grubišnog Polja, Bjelovara, Daruvara od daljnjih razaranja, a stanovništvo tog prostora od stradavanja. Otvorena je prometnica Grubišno Polje-Virovitica, izuzetno važna u razdoblju od studenoga 1991. do svibnja 1995., tj. do završetka operacije Bljesak.

U operaciji zarobljeni pripadnici neprijateljskih postrojba korišteni su za razmjenu hrvatskih, od strane Srba i JNA zarobljenih, civila. Zarobljena je i znatna količina oružja, streljiva, minsko-eksplozivnih sredstava i neprijateljske dokumentacije. Praktičkim uništenjem neprijateljske postrojbe snage brigade znatno je urušen moral neprijatelja.

Velikosrpski projekt ujedinjuje različite ideologije za progon i uništenje Hrvata


Zanimljivo je primijetiti da su pobunjeničke snage na tom području zajednički činile postrojbe regularne komunističke JNA, postrojbe domaćih Srba koje su nosile ime 28. partizanske divizije, četničke postrojbe Belih Orlova koje su kasnije počinile velike zločine u Voćinu i razne druge postrojbe. To govori da su se u velikosrpskom projektu ujedinile razne političke ideologije sa različitim znakovljem (službena JNA, kokarde, crvena petokraka i dr.) sa ciljem protjerivanja i uništavanja Hrvata na područjima gdje su živjeli.

Na hrvatskoj strani su se borile postrojbe Zbora narodne Garde, policije i narodne zaštite isključivo i samo pod hrvatskim znakovljem u jednoj ideologiji – oslobođenje okupirane domovine.

Izvor: CIA (Central Intelligence Agency)

Izvor: Narod.hr

http://narod.hr/kultura/operacija-otkos ... -bilogore/

[EdgarFranjul]

NA DANAŠNJI DAN

11:18, 05.11.2014.


Palo veliko skladište oružja Jamadol kod Karlovca u ruke Hrvatske vojske

Na današnji dan, 5. studenoga 1991. godine u ruke Hrvatske vojske palo je veliko skladište streljiva, eksploziva i vojne opreme Jamadol kod Karlovca, kao i kompletno naoružanje Tertorijalne obrane općina Karlovac, Duga Resa, Ozalj, Vojnić i Vrginmost.

Strateški značaj grada Karlovca

Karlovac je bio strateški vrlo značajan grad za JNA i srpske paravojne jedinice. U gradu i okolici je bilo smješteno mnogo objekata neprijateljske vojske: vojarne, skladišta, raketni poligoni, a tu je bilo i Zapovjedništvo Garnizona JNA na čelu sa zapovjednikom Svetozarom Marjanovićem, ratnim zločincem osuđenim na 20 godina zatvora za ubojstvo najmanje 412 osoba sa karlovačkog područja, te uništenje više stotina kuća, kulturnih objekata i 12 sakralnih objekata (crkava, kapelica, groblja).

Osim toga, osvajanjem Karlovca sjeverna i južna Hrvatska bile bi razdvojene na dva dijela i veza prema ostatku Hrvatske bila bi prekinuta. To je i bio cilj komunističke JNA potpomognute militantnim fašističkim milicijama srpskih dobrovoljaca: ispresijecati Hrvatsku na više dijelova i onda je polagano osvajati dio po dio. Tako su uspjeli osvojiti Maslenički most u Dalmaciji, Okučane na autocesti prema istoku Hrvatske, došli na 2 km od Podravske magistrale i postavili najveći cilj: osvajanje Karlovca. To bi bio udarac od kojeg bi se Hrvati teško oporavili.

Napadi JNA i četnika na Karlovac 1991 godine

Zbog toga su krajem rujna i u listopadu 1991. godine grad i okolica žestoko napadani, a neprijateljska vojska je došla gotovo do mostova na ulazu u grad. Situacija je bila više nego kritična, a slabo naoružane postrojbe ZNG-a branile su grad na samim prilazima.

Osobito kritična situacija bila je u velikom prigradskom naselju Turanj kojeg su branile malobrojne postrojbe domaćih vojnika potpomognute dragovoljcima iz Zagreba. Zbog velikog granatiranja i ruševina Turanj je prozvan „malim Vukovarom“.

Skladište Jamadol u rukama Hrvatske vojske

5.11.1991. godine u ruke Hrvatske vojske palo je veliko skladište streljiva, eksploziva i vojne opreme Jamadol kod Karlovca, kao i kompletnim naoružanjem Tertorijalne obrane općina Karlovac, Duga Resa, Ozalj, Vojnić i Vrginmost.

To oružje je omogućilo naoružavanje brojnih postrojbi Hrvatske vojske i jačanje otpora neprijateljskim snagama, tako da ubrzo HV prelazi iz defanzive u ofenzivne akcije, osobito na slavonskom bojištu.

Prije toga ratni zločinac Marjanović prijetio je dizanjem skladišta u zrak ako hrvatski vojnici ne izađu iz brojnih osvojenih vojarni u gradu. Tu prijetnju je i ostvario raketiranjem VBR-ima na Jamadol, ali tragedija je izbjegnuta brzim manevrom snaga HV-a i sklanjanjem najvrjednijeg oružja.


SKH-SDP predao oružje Teritorijalne obrane neprijateljskoj JNA

Odluku o oduzimanju oružja Teritorijalne obrane Slovenije i Hrvatske donio je Generalštab JNA na čelu sa ratnim zločincem Blagojom Adžićem.

Poslušnička SKH-SDP predala je oružje Teritorijalne obraneu ruke neprijateljske JNA između dva kruga izbora 1990 g. To je bila velika količina pješačkog, protuoklopnog i protuzračnog oružja, te lako topništvo. Tim oružjem se moglo naoružati na desetine tisuća ljudi i bitno olakšati obrana Hrvatske.

Za razliku od SKH-SDP, Savez komunista Slovenije odbio je predati oružje slovenskog naroda u ruke JNA odlučnim odbijanjem i organiziranjem otpora neprijatelju.

Izvor: narod.hr

http://narod.hr/hrvatska/palo-veliko-sk ... ke-vojske/