O medijima i novinarima

[EdgarFranjul]

Davor Gjenero i naši talibani u Sarajevu: Plan Z4 bio je šansa za Hrvatsku!

Autor: 7Dnevno / 22. kolovoza 2014./
Ž.Primorac
Datum: ponedjeljak, 25. kolovoza 2014. u 08:34


Ne bih imao ništa protiv rada medija, informiranja javnosti i širenja spoznaja, kada naši talibani sa sarajevsko-zagrebačkom adresom ne bi pisali novu povijest za potrebe novih zaljevskih gospodara i planera u novom-starom "regionu"

Od kada sam listajući TV kanale naišao na koloniju "naših" iseljenih novinara u Sarajevu na TV postaji Al Jazeera Balkans, svako malo skoknem do njih putem televizije kako bih se uvjerio jesu li se aklimatizirali i udobno smjestili. Prvi put me "oduševila" mlada talibanka Mirjana Hrga koja je otvorila debatu po pitanju: Što Hrvati imaju s Dubrovnikom?

Uz Hrgu, u Sarajevu svoje umirovljeničke honorare s mirisom petro dolara, zarađuje i bivši Yutelovac Goran Milić, a jedno od novijih imena je i Davor Gjenero, osebujna osoba koja se voli nazivati politologom i nezavisnim političkim konzultantom. Članovi te grupe, koja je dolaskom u Sarajevo povećala broj Hrvata u BiH prijestolnici za barem 20 posto, valjda se izjašnjavaju kao Hrvati ili pripadaju toj kvoti, uređuju informativni i dokumentarni program na toj Katarskoj TV postaji.

Naši talibani sa sarajevsko-zagrebačkom adresom

Iznimka je, izgleda, Gjenero koji iz Zagreba daje samo mišljenja, tj. kolumne koje se objavljuju na web portalu te postaje. Ne bih imao ništa protiv rada medija, informiranja javnosti i širenja spoznaja, kada naši talibani sa sarajevsko-zagrebačkom adresom ne bi pisali novu povijest za potrebe novih zaljevskih gospodara i planera u novom-starom "regionu".

Juriš Mirjane Hrge na dubrovačku povijest, književnost i kulturu, bio je tek korak u pisanju nove verzije povijesti na ovim prostorima. Kako su događaji svježiji, to je i interpretacija povijesti i uloga u krvavom Domovinskom ratu sve brutalnija. Tako Davor Gjenero u jednom od svojih mišljenja, odnosno kolumni, pod naslovom: Oluja i hrvatski grijesi, doslovno kaže:

"Plan Z4 Zagreb je prihvatio stisnutih zuba, a liberalna opozicija u Hrvatskoj smatrala je da je on šansa za Hrvatsku, jer bi omogućio brzu europsku integraciju zemlje, ekonomski razvitak i perspektivu da racionalno, uz pomoć ekonomskog potencijala, Hrvatska integrira okupirane prostore te da ekonomskim prosperitetom preusmjeri zagledanost svojih sugrađana srpske nacionalnosti u Beograd i vrati ih u orbitu Zagreba."

E, oprostite što smo vašu "zagledanost" razbili granatama, a ne ekonomskim potencijalom. Ova bljuvotina od teksta nije nikakva novost u poplavi tekstova koji demoniziraju i kriminaliziraju Domovinski rat i pravo Hrvata da oružjem izbore slobodu i oslobode okupiranu zemlju. No, ovo je zaista jedan od rijetkih hvalospjeva planu Z4.

Z4 bi legalizirao srbijansku okupaciju

Podsjetimo, plan Z4, kojeg je Franjo Tuđman prihvatio samo i jedino iz razloga jer mu je Nacionalna središnjica za elektronsko izviđanje već dostavila podatke, prisluškujući i Beograd i Knin kako ga pobunjeni Srbi neće prihvatiti, što je bio odličan povod za Vojno-redarstvenu operaciju Oluja, sadržavao je praktički plan stvaranja srpske države na okupiranom teritoriju Republike Hrvatske. Njime bi bila legalizirana srbijanska okupacija, a srbijanska paradržava dobila bi pravo na svoju vojsku, policiju, novac, ministarstva, parlament i predsjednika. Bila bi to država u državi.

Sada Gjenero tvrdi kako je "liberalna opozicija u Zagrebu" smatrala da je taj plan šansa za Hrvatsku! Zaista bi bilo interesantno pitati, tko su bili članovi navedene liberalne opozicije? Možda, Mesić i Manolić koji su samo koji mjesec ranije pokušali izvesti puč u Saboru i na taj način zauvijek spriječiti Oluju i funkcionalnost RH u sadašnjim granicama? Možda je toj liberalnoj opoziciji, plan Z4 bio posljednja prilika, nakon propasti plana "Lasica", da zaustavi definiranje i konačno osamostaljenje te oslobađanje RH.

Još jedno pitanje za gospodina Gjenera: ubraja li u navedenu liberalnu opoziciju i aktualnu ministricu vanjskih poslova Vesnu Pusić? Gjenero navodi kako bi navedeni plan omogućio brzu europsku integraciju zemlje. Time na najpodliji način sotonizira Oluju, doslovno poručujući kako bi Hrvatska u EU ušla mnogo ranije da nije bilo VRO Oluje. Prema Gjeneru, Hrvatska je pobunjene Srbe trebala pridobiti od Beograda ekonomskim potencijalom, a ne ih napasti oružjem.

Kolumnist, pritom, zlonamjerno relativizira i marginalizira sve zločine koji su počinjeni na teritoriju pod kontrolom pobunjenih Srba, sva granatiranja gradova i civilnih ciljeva koja su počinile krajinske bande, te sve mirovne sporazume koje su prekršili ratni zločinci Martić i Babić. Kao da se radilo o debati u kojem pravcu će srpski glasovi otići - prema Zagrebu ili Beogradu - pa im je trebalo nuditi ekonomske beneficije.

Kad može Savo Štrbac, zašto ne bi i Davor Gjenero?


Ne, gospodine Gjenero, radilo se o terorističkoj organizaciji koja je ubijala, pljačkala i terorizirala, a s teroristima se obračunava silom. Ni Gjenero, ni Hrga ni Latin, koji Hrvatima čestita Dan pljačke i paleži 5. kolovoza, ne mogu i neće okrenuti kotač povijesti i spriječiti Hrvatsku samostalnost i slobodu. Pokušali su i mnogo moćniji od njih, pa nisu uspjeli.

Naravno, pravo je gospodina Gjenera, kao i Mirjane Hrge i Denisa Latina da iznose svoje stavove o svim pa i o događajima u Oluji. Ali, ne na HRT-u, javnoj televiziji koju plaćaju Hrvati svojim poreznim davanjima. Hrga je već u Sarajevu i tamo slobodno može pisati novu povijest, pa i o bosanskim piramidama, pa je red da joj se priključi i kolega Latin s mjesta urednika Dnevnika 3. Gjenaro je čest gost na HRT-u kao politički analitičar - kad može Savo Štrbac, zašto ne bi mogao i Davor Gjenero?

Predlažem da ih s HTV-a i iz Zagreba posebnim letom prebaci Qatar Airways, te da tamo u miru, daleko od Hrvatske, pišu povijest za internu uporabu.

http://www.dnevno.hr/vijesti/komentari/ ... atsku.html

[EdgarFranjul]

KRIVOTVORINE NOVOG LISTA

12:52, 29.08.2014.


Krešimir Planinić: Hrvatska nije država ni HDZ-a niti SDP-a, već svih nas građana – birača ove zemlje


Građanska inicijativa “U ime obitelji” uputila je demantij uredniku portala Novog lista, Branku Mijiću zbog objavljenog članka koji potpisuje novinar Dražen Ciglenečki pod naslovom „Dok nas izborno zakonodavstvo ne razdvoji… ‘U ime obitelji’: Skupit ćemo potpise protiv volje HDZ-a, pa nije ovo njihova država“.

Tekst je objavljen i u tiskanom izdanju Novog lista pod naslovom „Raskol na desnici – U ime obitelji: Skupit ćemo potpise protiv volje HDZ-a, pa nije ovo njihova država“ s nadnaslovom „Sad su kontra. Izborno zakonodavstvo razdvojilo Karamarka i Markić“ (Novi list, 29. 8. 2014., str. 8).

Voditelj pravnoga tima građanske inicijative „U ime obitelji“, i član Organizacijskoga odbora, odvjetnik Krešimir Planinić u telefonskom razgovoru s g. Ciglenečkim izjavio je: „Hrvatska nije država ni HDZ-a niti SDP-a, već svih nas građana – birača ove zemlje.“

U svom tekstu Ciglenečki, novinar koji je u više navrata objavljivao netočne informacije o inicijativi „U ime obitelji“, skratio je Planinićevu izjavu i iskrivio joj smisao. Štiteći SDP, Ciglenečki je u tekstu objavio ovu rečenicu: „Ne vodimo brigu o tome što misle ni SDP ni HDZ, Hrvatska nije država HDZ-a” i lažno ju pripisao odvjetniku Krešimiru Planiniću

Ponovnom zlouporabom medijskoga prostora nastoji se spriječiti izjašnjavanje birača o promjeni izbornoga sustava da već na sljedećim izbornima u parlament uđu sposobni, a ne podobni, zastupnici koji su odgovorni – nama biračima.

Ponavljanje ovoga modela (Novi list – Glas Istre –Tportal), odnosno objavljivanje i manipuliranje lažnim izjavama članova Organizacijskoga odbora građanske inicijative “U ime obitelji” i plasiranje neistina viđeno je i dobro poznato – i stručnoj i drugoj javnosti, stoji u demantiju.

Izvor: narod.hr

http://narod.hr/hrvatska/kresimir-plani ... ve-zemlje/

[EdgarFranjul]

Kad je Sanader, uz pomoć Jutarnjeg lista, vladao Hrvatskom pljačkani smo, međutim, Hrvatska je uništena za vrijeme Milanovića i Josipovića – opet uz potporu Jutarnjeg lista...

Subota, 30 Kolovoz 2014 20:48
Ivana



Sve u Hrvatskoj propada i nestaje, samo Jutarnji list, na štetu 'nestalih', opstaje. Za vrijeme vladavine Ive Sanadera Hrvatska je sustavno pljačkana, u to vrijeme svemoćni premijer i glavni i najdraži šef Jadranke Kosor, imao je gotovo bezrezervnu potporu Jutarnjeg lista, Sanader je u zatvoru njegovi medijski jataci nisu. Naravno, nitko, barem zasad, ne govori o kaznenoj odgovornosti nekih novinara Jutarnjeg lista, no, da se ne može izbjeći moralna odgovornost spomenute tiskovine, brojnih osuđenih lažljivaca i 'novinara' koji pišu za Jutarnji, nema dvojbe.

Iako je Ivo Sanader u zatvoru, osuđen kao ratnih profiter, u Hrvatskoj se ništa nije promijenilo. Hrvatska je u Sanaderovo vrijeme nedvojbeno pljačkana, međutim, režim Zorana i Milanovića te 'fikusa' s Pantovčaka, Ive Josipovića, Hrvatsku je doslovno uništio, kako gospodarski, moralno, tako i politički, i opet, dakako, uz medijsku podršku vodećeg partijskog biltena u Hrvatskoj, spomenutog Jutarnjeg lista, koji uvijek podržava one od kojih ima koristi, a koristi uvijek ima od onih od kojih hrvatski građani trpe nenadoknadivu štetu. Dok čitava Europa, uključujući i profašističku Srbiju, izlazi iz recesije, ili je već izašla, u Hrvatskoj pada BDP, stručnjaci predviđaju bankrot, tri godine režim Zorana Milanovića, i njegovog suučesnika iz partije, Ive Josipovića, vlada zemljom, međutim, za sve je, naravno, kriva bivša vlast, s čime se slaže partijski bilten, Jutarnji list, koji je podržavao i onu vlast koja je u Hrvatskoj bila prije ove vlasti na vlasti, odnosno, na grbači hrvatskih građana. Svi u Hrvatskoj imaju krivo, ili su za nešto krivi, samo je Jutarnji list, koji je te krivce podržavao, stalno u pravu.

Oni koji se čude hrvatskoj gospodarskoj tragediji zapravo ne poznaju tko su veliki gospodarski stručnjaci koji trenutno vladaju zemljom i vode je kroz vrata pakla u nepovrat, na samo pakleno dno. Pogledajmo samo impresivne biografije aktualnih ministara, 'najbolji' Milanovićev ministar, danas bivši, Slavko Linić, je bio priučeni računovođa, što ga je u ovakvoj Hrvatskoj kvalificiralo za mjesto ministra financija, nesposobni Jakovina vodio je je propalu poljoprivrednu ljekarnu, dok su na čelo HEP-a doveli čovjeka kojem je propala pizzeria. Današnji ministar Maras može se podičiti pravom karijerom, koja je od njega stvorila vrhunskog gospodarskog stručnjaka, naime, svojedobno je lijepio plakate Milanu Bandiću po Zagrebu, dok je Zoran Milanović je nešto malo radio za Sanadera, svog političkog tvorca, a Branko Grčić je radio frizuru, on bi trebao biti osobni tajnik ministrice hrvatske sirotinje, Severini hrvatske politike, Milanki Opačić, a ne ministar. I najvažniji, a najmanje kriv i najviše odgovoran, Ivo Josipović bavio se ZAMP-om dok su se drugi bavili obranom Hrvatske. Sve moralne vertikale i stručnjaci svojih područja,

Uz ovako impresivno biografiju onih koji vode zemlju prava je sreća što u Hrvatskoj još uvijek Hrvati nisu izumrli. No, i to će se dogoditi, Jutarnji list i tada će opstati.

http://www.tinolovka-news.com/vijesti-h ... njeg-lista

[EdgarFranjul]

'Giganti' režimskog novinarstva

Autor: Marko Ljubić
Datum: utorak, 09. rujna 2014. u 07:24

U društvenom smislu postoji više poluga, ali ključna je – novinarstvo u Hrvatskoj i mediji u Hrvatskoj

Gledati centralni Dnevnik HTV-a jako je stresno. Stipe Alfier je potpuno utjelovio Batu Živojinovića, grešan čovjek, a takva je većina Hrvata, nije siguran sjediti i gledati ili skočiti na noge i predati se kao nesretne Švabe u filmovima. Radmanovo državno novinarstvo time je zakoračilo u fazu čiste partizanske propagande, samo Stipi fali mitraljez ispred kamere.

Na kojim to temeljnim pretpostavkama počiva ovako nakaradan politički poredak? Koja to društvena struktura pored ostaloga omogućuje ovakvoj Vladi miran san?

U društvenom smislu postoji više poluga, ali ključna je – novinarstvo u Hrvatskoj i mediji u Hrvatskoj.

Današnje novinarstvo u Hrvatskoj nastalo je na naslijeđu novinarstva u komunističkom razdoblju. Rijetke su društvene djelatnosti koje nose toliko snažan biljeg tog režima, jer je i tada novinarstvo, bolje rečeno propaganda, imalo veliki značaj za očuvanje poretka. Stvaranjem samostalne države i emancipacijom nacionalnih potencijala naglo se otvorila mogućnost slobodnog pa i nekontroliranog razvoja medija. Novinari su dobili slobodu, ali nisu mogli živjeti od nje, kao ni stotine tisuća drugih ljudi, suočeni s društvenom promjenom. A navike se na žalost ne mogu promijeniti dekretom.


Kako su god novinari nosili taj biljeg naslijeđa, njihovi politički i ekonomski gospodari su bili njime obilježeni daleko više. Ako je recimo odlukom aktualnoga predsjednika države, odlikovani Drago Hedl, stasao i afirmirao se kao specijalist za «klerofašizam» i «raskrinkavanje» Stepinca do 1990. godine, je li bilo realno od njega očekivati da nakon toga postane slobodni novinar na tržištu – ili da potraži novoga gospodara koji će ga plaćati i štititi? Ili ekipa Ferala na primjer? A jedini gospodari su mogli biti oni koji su imali novac i vlast. Njihovi bivši gospodari. Može li netko zamisliti na tržištu Butkovića, Jelenu Lovrić, Danka Plevnika?

Hedl dakle nije izuzetak, on je – pravilo. Kao što nije neočekivano da je upravo njega Josipović odlikovao u ime nacije kojoj je godinama servirao takve «istine». To je ponajbolji pokazatelj sinergije aktualne politike i novinarstva, vrednota jednog posve destruktivnog poretka i jasan odgovor na pitanje – zašto nam zemlja pod ovakvom vlašću propada.

To je ponajbolji odgovor na pitanja – zašto takva vlast relativno mirno spava usprkos svojim pogubnim rezultatima i političkim ciljevima. Ne treba imati iluzije da je sramno prorežimsko novinarstvo samo plod neznanja, koliko je god neznanje vidljivije od stvarnih razloga. Upirati prstom u neznanje vlade i državnoga vrha, zatim prorežimskih novinara, duboko je pogrešno, jer se umjesto neznanja iza toga kriju puno opasnjie stvari.

Današnje kontrolirano novinarstvo počiva na falisikatu četiri pojma slobodnoga svijeta, za retuširanje klasičnoga komunističkoga novinarstva u «demokratsko»: profesionalizam, objektivnost, nezavisnost, sloboda mišljenja.

Režimski propagandisti ili kako su ih zvali «društveno politički radnici» preko noći su postali – «profesionalci» i jedini dostupni mentori generacijama mladih novinara. Ni jedan novinar koji je probijao granice slobode tada, nakon promjene sustava nije dobio važniju ulogu u razvoju hrvatskog novinarstva. Slučajnost? Bila bi da to nije tipično svim segmentima društva.

Kako se god nije moglo od Ivice Račana očekivati doprinos razvoju Hrvatske, nije se smjelo od Mirka Galića, ponajvažnijega mentora i novinarskoga seniora zbog njegove uloge na HTV-u, očekivati doprinos razvoju slobodnog i profesionalnog televizijskog novinarstva, jer on jednostavno sve što je bio i postigao – duguje režimu u kojemu je nastao. Podvala kojom se takve ljude, naročito pod snažnim pritiskom stranih ambasada, preko noći preimenovalo u «profesionalce» bila je inače okvir pod kojim su se dojučerašnji komunistički upravnici, direktori, urednici, dopisnici, visoki partijski dužnosnici, obavještajci pa čak i sveučilišni profesori prilično glatko uvukli kao neophodan kadar u stvaranju i razvoju nove države i društvenih vrijednosti. Kod tih ljudi profesionalizam se svodio na revnosno izvršavanje naloga tuzemnih ili inozemnih gospodara.

Uz rame toj famoznoj «profesionalnosti» stoji i – «objektivnost» kakvu nam nude današnji mediji.

Tipičan primjer takve mehaničke objektivnosti je Večernji list, koji bježeći od etikete «desničarstva» angažira anacionalne propagandiste radi nametnutoga nakaradnoga standarda objektivnosti. Jednak je motiv nakladnika, kao što je otprilike, angažiranje Šerbedžije na filmu nakon hrvatskoga proljeća bila apriorna garancija – ideološke čistoće redatelja. Taj standard i taj model nisu potrebni Jutarnjem listu ili Novom listu, jer pozicija njhovoga «antifašizma» je društveno nedodirljiva i neupitna. Upravo ono što je u stvarnosti – najdvojbenije.

Večernji list uz autore konzervativne provenijencije kakvi su Ivanković, Despot ili Raspudić angažira autore kao što su Toma ili Pofuk. Oni su najzorniji primjer dokazivanja trendovske pravovijernosti. Razlika je što Ivanković, Despot ili Raspudić svaki svoj tekst snažno argumentiraju na visokim intelektualnim i novinarskim standardima, dok Pofuk, da i ne spominjem Tomu, to ni ne pokušava. Njih će etiketirati svaki polupismeni aktvist «antifašističke» fronte civilnih udruga i uz takvo pisanje, dok Pofuk polazi od svoje nedodirljivosti za koju je dovoljno pozvati se na - Goldsteina. Pišući panagirik srbijanskome ministru kulture i premijeru Vučiću posredno, o snažnom povećanju izdvajanja za kulturu, Pofuk neće postaviti pitanje, zašto nije tako u Hrvatskoj i potruditi se naći argumente za to. Ili, dok hrvatska ministrica kulture Andreja Zlatar Violić protežira i financira izrazito antihrvatske autore i događaje, što financira srbijanski ministar kulture?

Može li se dogoditi u Srbiji da njihovo ministarstvo financira kazališni komad hrvatskoga scenarista o atentatu na Stjepana Radića onako kako Violić financira Šerbedžijinoga Gavrila Principa? To Pofuka ne interesira iako bi interesiralo publiku Večernjega lista. Međutim, njegov posao nije pisati za publiku, već promovirati aktualnu politiku i biti – dokaz pravovjernosti nakladnika pred režimom.

Na takvim principima počiva objektivnost u novinarstvu kojemu svjedočimo. To s novinarskom objektivnošću nema ništa zajedničko, jer objektivnost isključivo počiva na – argumentima. Samo na njima. Autori u novinarstvu upravo zbog toga što su autori, otvaraju pitanja koja čitateljima omogućuju cjelovite zaključke. Ili su obični propagandisti.

Svi uspjesi suvremenoga razvijenoga svijeta počivaju na stimuliranju konkurencije i primjeni načela natjecanja po fair pravilima. Jednakim šansama za sve zainteresirane ljude. To je temeljno ljudsko pravo.

Je li netko pamti ili može posvjedočti da je recimo HTV, koji po svom položaju svakako uveliko određuje standarde novinarstva u Hrvatskoj, za bilo koji vrhunski termin ili emisiju, natječajem između više slobodnih natjecatelja – izabrao najboljega autora emisije i program koji će plasirati gledateljstvu?

Kako se i na kojim kvalifikacijama pojavila u elitnoj emisiji Mima Simić?

Na temelju kojih to dokazanih kompetencija urednik Dnevnika Stipe Alfier smije kao voditelj komentirati emitirani prilog riječima kako smo od Londona udaljeni dva sata leta, a civilizacijski svjetlosnu godinu? Je li mu palo na pamet da bi on u tome Londonu, bar kad je novinarstvo u pitanju recimo na BBC-u uz puno sreće mogao konkurirati samo za portira?

Hrvatska danas ne zaostaje ni malo za Londonom ili Berlinom u tehnološkoj osnovi novinarstva. Zašto to nije dovoljno?

Kako god najsuvremenija tehnologija za proizvodnju zrakoplova ne jamči sigurnost putniku, ako uz tu tehnologiju rade recimo mesari umjesto vrhunski educiranih inženjera, tehničara, ili ako u kokpitu sjedi umjesto uvježbanog i školovanog pilota – tokar, makar vrhunski majstor svoga zanata, tako Stipe Alfier ili Mima Simić daju primjer potpuno poremećenih kriterija i simboliziraju strmoglavi pad, jednako poguban kao i upravljanje avionom, samo sa odogođenim posljedicama koje se teže vide i imaju razorniji efekat.

Čudo jedno je demokracija. Demokratski poredak na hrvatski način omogući preko noći pod pojmovima «profesionalac» ili «sloboda mišljenja» daleko ubojitije oružje i instrumente, nego sav represivni aparat komunističkoga režima.

Ako Tomić u svojoj kolumni misli da je Hrvatska vojska na jesen 1991. godine mogla ući u Banja Luku te da je to propustila učiniti zbog dogovora Miloševića i Tuđmana o podjeli Bosne i Hercegovine, a na temelju riječi tadašnjega generala JNA – pojam ljudskoga mišljenja se mora posramiti.

To je jednako pojmu i sadržaju mišljenja kao i zgradu proglasiti – teletom.

Što reći o kompetenciji urednika na televiziji koji u sred udarne informativno političke emisije kaže kako je «Sirija razorena država», kao Šprajc na HTV, prikazujući istovremeno razorene zgrade diljem te zemlje. Posve je jasno samo iz te izjave da taj čovjek ne razumije razliku pojmova država i zemlja, da bi pao na gimnazijskome ispitu iz sociologije. Sirija bi bila razorena država da je islamistička raketa pogodila Asada i njegovu vladu, ministra obrane i policije, a ne zgradu. Nisu Srbi gađali zgradu na Markovu trgu 1991. godine nego – državnoga poglavara Tuđmana, kako bi razorili – državu.

Može li, a navodim samo najzornije primjere, HTV slati dopisnika na izbore u Mađarsku, koji se iz Budimpešte javlja i uz sve ostale nebuloze, kaže kako je «Orban dokinuo Ustav», i istovremeno očekivati pretplatu za relevantnu informaciju?

Ili, kakva je to profesionalna i objektivna televizija koja u svojoj centralnoj informativno političkoj emisiji danima doktoricu sa američkoga sveučilišta naziva – pseudozanstvenicom? Nije li to novinarstvo na RTL-u nepovratno učinilo – pseudonovinarstvom? Drugo je pitanje zašto strani vlasnici medija u Hrvatskoj potstiču i toleriraju neprofesionalizam, a u svojim zemljama ne smiju ni pomisliti na to?

Zastrašujući bi podatci bili o prosječnoj kvalifkacijskoj strukturi današnjega novinara u Hrvatskoj ( samo dio tih podataka mogli smo vidjeti na našim stranicama ovih dana o HTV-u). Pri tome mislim na najutjecajnije medije – nacionalne dnevnike, tjednike te nacionalne televizijske programe i radio postaje.

Kako je to moguće kada je većina tih medija u privatnom vlasništvu i na tržištu?

Upravo čitamo podatke o stanju konkurentnosti Hrvatske, što je najvažniji element vrednovanja svakoga proizvoda, pa i novinarstva. Ako konkurentnost nije ključni element, očito je da neke druge vrijednosti utječu na položaj svakoga rada i profesije u Hrvatskoj, time i na egzistenciju, te modele njenoga ostvarivanja. Zašto bi deklarativno nezavisni dnevnici ili tjednici, novinar ili njegov nakladnik vodio računa o stvarnim potrebama i interesima čitatelja i običnoj istini, kada je lakše zadovoljiti propagandne zahtjeve nekoga na čelu grada, županije ili države te godišnje pod različitim nazivima isisavati od njih stotine tisuća kuna ili neplatiti porez u visini pola milijarde kuna kao EPH, i sasvim pristojno živjeti od – iznajmljivanja svojih pozicija i osobne profesionalne prostitucije?

Najvažniji razlog dakle, što imamo ovakvu državnu vlast, što nam je ključni kriterij u izboru za predsjednika države kao simbola državnoga poretka i njegovih vrednota, nazad pet godina bio to da kandidat ne bude obični kavanski prostak kao prethodnik, utemeljen je u propagandističkom iznajmljivačkom novinarstvu, novinarstvu koje personificira današnji Radmanov HTV i njegov «Bata Živojinović», samo bez mitraljeza. Iako...

http://www.dnevno.hr/kolumne/marko-ljub ... rstva.html

[EdgarFranjul]

Deset razloga

Postoji li stvarno 'udruženi zločinački pothvat' dijela medija protiv hrvatskih građana?


Događaju li se neke stvari u Hrvatskoj slučajno, odnosno, zašto nam mediji sugeriraju jedno, a u stvarnosti hrvatski građani žive u sasvim drugačijoj Hrvatskoj, drugačijoj stvarnosti? Koliko je očita namjera da se prevari građane, govorimo o dijelu medija, opasna, posebno kada znamo da dobrim dijelom medije financiraju, naravno, prisilno, hrvatski građani? Možemo li govoriti o paranoji ili stvarno postoji udruženi zločinački pothvat dijela hrvatskih medija protiv građana, a onda i protiv Hrvatske? Država bez građana fantomska je i nepotrebna, suvišna, država.

1. Nekoliko sati prije referenduma o braku 'vodeći' hrvatski mediji, posebno jedan dnevni list, objavljuju 'Facebook istraživanje' prema kojom referendum ne prolazi, čak 77 posto sudionika ovog debilnog istraživanja protivi se referendumu i glasovati će protiv. Na naslovnici novine izlazi veliki naslov kojim se nedvosmisleno poručuje da referendum pada. Kako je završilo hrvatska javnost vrlo dobro zna. U svom suludom navijačkom pohodu takozvani elitni mediji počeli su se pozivati na Facebook ankete, što nitko normalan u svijetu ne čini s obzirom što je Facebook i kako funkcioniraju klonovi na Facebooku, samo Denis Latin ima 700 profila na najpopularnijoj društvenoj mreži. Istovremeno gotovo na tjednoj bazi suočeni smo s nekim od 'istraživanja' koja potvrđuju superiornost zamjenika Dejana Jovića na Pantovčaku, Ive Josipovića, u bobri za predsjedničke dvore. Naravno, njegova prednost nad Kolindom Grabar Kitarović je nedostižna, možda predsjednik pobjedi u prvom krugu, možda ne, prognoziraju, uvjerljivo hrvatski mediji, koji se, kako rekosmo, pozivaju na svakakve budalaštine, pa i na Facebook, međutim, ignoriraju najnovije istraživanje koje je objavila vinkovačka televizije, za koje, naravno, ne tvrdimo da je najtočnije na svijetu, prema kojem uvjerljivo pobjedu na predsjedničkim izborima odnosi HDZ-ova kandidatkinja, dok HDZ ima dvostruku prednost ispred SDP-a, koji čak ni s ORaH-om nema dovoljno da bi pobijedio. Naravno, takvu anketu mediji ignoriraju jer se ne podudara s anketama koje su već predsjednika ponovno proglasile predsjednikom. Namjera je očita, bez obzira je li, ili nije, anketa prema kojoj po prvi puta Kolinda Grabar Kitarović ima prednost, relevantna, svakako je relevantnija od Facebooka.

2. Prije nekoliko dana komentator i novinar javne televizije usred živog prijenosa izvrijeđa hrvatske građane, navijače hrvatske nogometne reprezentacije, zdrav razum, i sve što stigne, međutim, reakcije nema, niti jedan medij nije osudio divljaštvo novinara javne televizije, govorimo, naravno, o utakmici Hrvatska - Malta ( 2-0 ) i imbecilnim tvrdnja da 'mnoge u Hrvatskoj smeta kada navijači na tribinama skandiraju u boj za narod svoj'. Iako je novinar, plaćen novcem hrvatskih građana, pa i onih koje je izvrijeđao, lagao mediji su prešutjeli te laži, šutnja je uvijek, a pogotovo u demokraciji, znak odobravanja. Dakle, hrvatski mediji odobravaju kada novinari vrijeđaju građane. Tome ne treba ništa posebno dodati.

3. Jedne novine, zapravo, riječ je o 'Novostima' koje izdaje Srpsko narodno vijeće, koje se također financiraju novcem hrvatske sirotinje, mjesecima bljuju govor mržnje, nema to što oni pišu, kad 'kolju' hrvatske branitelje, veze s novinarstvom, međutim, mediji ne reagiraju, niti upozoravaju javnost na mržnju. Naravno, nakon što mržnju ignorirate ona raste, s vremenom buja, i pretvara se u fašizam. Tako su u 'Novostima' Crkvu hrvatskih mučenika proglasili 'nacionalističkim smetlištem' i 'pozornicom klerofašizma', radi se o Crkvi izgrađenoj hrvatskim mučenicima, stradalnicima brojnih agresivnih ratova koje su protiv Hrvatske vođeni minulih desetljeća, radi se o spomeniku brojnim žrtvama komunističkog terora koji je ovim prostorima haračio 45 godina... Crkvu hrvatskih mučenika 'nacionalističkim smetlištem' mogu nazvati samo fašisti, kakvih u Hrvatskoj očito još uvijek ima. Dakako, Hrvatsko novinarsko društvu, razgaljenog i veselog Zdenka Duke, koji je nedavno novinare podijelio na one koji su njegovi i one koji to nisu, ne reagira. Nazvati ovo drugačije osim urotom protiv hrvatskih građana bilo bi bogohulno, Bogu krivo, a ni partiji ne bilo drago.

4. Takozvani slučaj Azimut danima je punio medijske stupce, naslovnice svih medija i portala, mediji su, naravno, lagali, mahom optužili šibenskog biskupa, Antu Ivasa, da je protiv vlasnika Azimuta preko svojih 'veza u HDZ-u' pozvao policiju, da je na nezaštićenu šibensku omladinu i pitome vlasnike šibenske birtije digao hajku, kad se shvatilo da stvari nisu kakvim se čine, i da u Šibeniku ne ratuju ( Spominjala se čak i 'bitka za Šibenik. ) 'antifašisti' i 'klerofašisti' nego da se radi o medijskim podvalama, odnosno, da je riječ o golom financijskom interesu i evidentnom kršenju zakona, nitko se nije ispričao, posebno se 'antifašisti' nisu ispričali onima koje su proglasili 'klerofašistima', ovako ponašanje je, naravno, nezamislivo za većinu normalnih demokratskih zemalja. Sama pomisao da bi ozbiljniji mediji nekoga mogli proglasiti fašistom zbog toga jer tome nekome smeta buka iz birtije je nezamislivoa, bez obzira imao taj netko pravo ili ne, odnosno, je li njegov doživljaj buke subjektivne ili objektivne naravi. Naime, ako su oni kojima smeta buka iz noćnog kluba u tri ujutro fašisti što su i tko su tek onda pravi fašisti?

5. U demokraciji, za razliku od totalitarnih režima, namjera je posebno opasna kada je novinarstvo u pitanju, naime, namjera svjedoči o zavjeri, koja, naravno, nije, kako neki misle, paranoično dogovorena u nekim 'centrima moći' nego je zapravo inspirirana vlastitim probitkom, interesom. Hrvatski mediji podržavaju lopovske režime i osuđene lopove na vlasti zato što od tih lopova imaju koristi, kad oni, dakle, mediji, od lopova imaju koristi obično strada četiri milijuna Hrvata. Tko se danas ispričao zbog činjenice da je ratni profiter i 'veleizdajnik' Ivo Sanader imao bezuvjetno potporu dobrog dijela hrvatskih medija dok je pljačkao Hrvatsku?

6. Koliko je zapravo bolesno hrvatsko novinarstvo možda se najbolje vidi na jednom naizgled benignom primjeru. Naime, humanitarni koncert Marka Perkovća Thompsona u Sisku, s kojeg je dio ( nažalost samo dio ) prihoda namijenjen hrvatskim studentima, stipendistima, mediji su ignorirali samo zato što je riječ i Thompsonu, da je bilo koji drugi hrvatski pjevač, ili pjevač iz 'regije', sudjelovao na sličnom koncertu o tome bi se pisalo danima. Zar to nije ludilo? Umjesto da su mediji tjednima unaprijed najavljivali koncert kako bi se okupilo što više ljudi i kako bi se prikupilo što je više moguće sredstava za mlade ljude koji, za razliku od Davora Butkovića, žele studirati, mediji su odlučili sve ignorirati. Ako to nije namjera na štetu hrvatskih građana od strane bande koja nikada nikome, osim sebi, nije pomogla, onda je teško reći što bi stvarno namjera bila. Kakve veze ima ideologija ukoliko je riječ o humanitarnoj akciji?

7. Stalno naglašavamo, i dalje ćemo, broj osuđenih lažljivaca u hrvatskim medijima, koji su pred sudom osuđeni zbog laži i štete koju su izazvali nedužnim ljudima, svakim danom sve je veći, medijima, naravno, ne pada napamet protjerati te sablasti, umjesto toga oni su zapravo i dalje 'perjanice' hrvatskog novinarstva. Samo oni koji imaju skrivene, zle, namjere, mogu tolerirati one koji su spremni na sve, pa i na laži, kako uništili neistomišljenika, poslovnog konkurenta, političkog protivnika... Naravno, spominjati odnos hrvatskih medija prema hrvatskim branitelja, kada znamo da se dobar dio hrvatskih novinara skrivao po zagrebačkim i splitskim rupama i birtijama dok je trajala agresija na Hrvatsku, bilo bi suvišno, to je ionako očito. U tome i leže korijeni mržnje dijela medija prema braniteljima.

8. Hrvatska javnost danas, zahvaljujući dobrom dijelu neovisnim portalima, zna da jedan dio hrvatskih novinara ne plaća porez državi, ne plaćaju porez državi ni njihove gazde kojima država, bolje rečeno režim, oprašta dugove na račun hrvatske opljačkane sirotinje, međutim, to iste te novinare, među kojima ima potpuno neobrazovanih individua, zaštitnika krupnog kriminala, ne smeta da drže moralne lekcije onima koji su barem osamsto puta u svakom pogledu, a pogotovo moralnom, iznad njih.

9. Kad već mediji, opravdano, insistiraju na otvaranju svih imovinskih kartica od početka devedesetih do danas, osim ako se radi o imovinskim karticama partijskih tajkuna i financijera, zašto ti isti mediji ne traže sablasti u vlastitim redovima? Kako je moguće da danas, kad je navodno kontrola veća nego ranije u 'mračnim Tuđmanovim vremenima', u Hrvatskoj imamo novinare koji sa svojom plaćom i jedva završenom srednjom školom posjeduju vilu na Pantovčaku i porezni dug veći nego što je vanjski dug Republike Hrvatske?

10. Upošljavajući neobrazovane protuhe, koje nisu bile u stanju završiti ni dvije godine fakulteta, pritom te neobrazovane protuhe plaćaju suhim zlatom, kakvu poruku hrvatskim građanima šalju ti mediji? Kakvu poruku hrvatskim građanima može poslati novina koja u svojim redovima ima deset posto osuđenih lažljivaca, isto toliko posto bivših udbaša, nešto više ratnih profitera, a u takvim novinama glavni je novinar neobrazovani srednjoškolac, također legalni ratni profiter i bivši neslužbeni glasnogovornik osuđenog ratnog profitera i 'veleizdajnika'? Nažalost, sve što su 'stekli', a puno su toga sebi 'priskrbili', tijekom vladavine tog osuđenog ratnog profitera mediji, dakako, ne misle vratiti, barem ne milom.

14.09.2014 20:22 Izvor: Ivana/Tinolovka Foto: Ilustracija

http://www.portaloko.hr/clanak/postoji- ... a/0/65041/

[EdgarFranjul]

Kako su nezavisni portali postali „oporbeni tisak“?


Gašenje Nacionala, Vjesnika i tjednika Forum 2012., Linićeva privatizacija Večernjeg lista još za vrijeme Račanove Vlade kao i vječita financijska pomoć dežurnim partijskim novinama „Jutarnjem listu“ čiji je donedavni vlasnik Ninoslav Pavić jedrio sa Sanaderom, pokazuju kakve su stvarne slobode medija u Hrvatskoj, gdje istinu možete doznati samo na brojnim nezavisnim portalima i Facebooku


Što jedem? Bacim goveđu kocku u lonac i skuham juhu koju pojedem s kriškom kruha – svjedočio je n tako davno otpušteni novinar jednog poznatog i ugašenog tjednika. Partijska država i staljinističko jednoumlje vladajuće koalicije neoliberalnih sklonosti u praksi, uništile su do kraja novinarsku profesiju, stotine fotografa i grafičkih djelatnika koji su iz ugašenih novina i tjednika otišli ravno na burzu. Oko osam stotina novinara trenutno nema posao, čime postaju apsurdnim i višestruki studiji novinarstva. Slavko Linić, taj šarmatni političar s brutalnim profilom njemačkog mesara i barem dvadesetak teških kriminalnih afera kojima se osim riječke udruge Pokret otpora, navodno bavi i talijanska policija, (ali ne i hrvatske istražne službe), još je za vrijeme Račanove vlade potpisao sramotnu privatizaciju Večernjeg lista koji je prodan austrijskoj Styrji, što je imalo pogubne posljedice za desetine otpuštenih novinara.

Ubijanje medija

Početkom 2012. izveden je pravi medijski masakr – prvo su likvidirane jedine nacionalne novine u državnom vlasništvu - Vjesnik, što nije učinila sa svojom medijskom tiskanom baštinom ni jedna zemlja bivše SFRJ , a čije nacionalne novine od Dela, Politike do Dnevnog Avaza i danas možete čitati. Takozvana hrvatska „lijeva“ vlast, samo zbog kritika upućenih Milanoviću, sramotno je likvidirala, opet preko dežurnog krvnika Linića, novine začete u partizanima i stare samo 72 godine. Štoviše, dotični je noć kada su novine trebale biti privatizirane, zaustavio kupnju, ostavivši godinu dana 103 novinara u čekanju likvidacijske otpremnine.

Gašenje Nacionala

Negdje u isto vrijeme gase se i „Nacional“ i odličan tjednik „Forum“ , potonji navodno, zbog kritike upućene tada još neuhićenom Radimiru Čačiću. Jutranji list, s druge strane, za kojega se zaboravlja da je „išao“ na ruku svim vladama i „lijevim“ i „desnim“ i čiji je donedavni vlasnik Ninoslav Pavić jedrio s dr. Ivom Sanaderom, a kolumnistička perjanica Davor Butković uspio napraviti i lažni intervju s nekašnjim premijerom, postao je jedinim podobnim partijskim glasilom Kukuriku koalicije. Štoviše, odlično plaćeni kolumnisti Jutarnjeg, poput marljivih pionira, vječito obrću jedne te iste protuhrvatske teze, braneći vladajuću strukturu. Koliko je opasno pisati istinu o Kukuriku koaliciji, svjedoči i podatak da je zbog kritike Milanovićeve vlade, gotovo prošle godine ugašen i 24 sata, koji je brutalno napadnut od mistrice kulture Andree Zlatar kao „žutilo“, iako su njegovi kolumnisti pogriješili samo utoliko što su imali kritičke opservacije na rad Vlade i premijera. Kako su prošle manje novine od nesretne Slobodne Dalmacije, iskasapljene za vrijeme Pavićeve privatizacije, Novog lista do Glasa Istre, nije potrebno ni spominjati, kao ni cenzuru na HRT-u.



Tako su brojni portali, među njima i vaš omiljeni portal „Oko“, nekoliko preostalih kolumnista Večernjaka i 24 sata i samo jedne privatne novine u Zagrebu, postali jedinim mjestima kakve takve kritike režima Zorana Milanovića. Autokrata koji će osim potpunog uništenja zemlje privatizacijama, deložacijama i masovnim osiromašenjem građana , ostati upamćen i kao gasitelj elementarnih medijskih sloboda.

Marina Tenžera

http://www.portaloko.hr/clanak/kako-su- ... k/0/65176/

[EdgarFranjul]

Ništa kontra Tita – i Josipovića!

Autor: Dražen Boroš
Datum: četvrtak, 18. rujna 2014. u 20:26

Nešto se čudno događa u nekoć najčitanijem hrvatskom dnevnom listu koji sebe nerjetko naziva i narodnim listom. Čitateljima brišu komentare s povijesnim činjenicama o Titu, ali to nije sve: odbili su i tekst uvaženom prof.Zdravku Tomcu pod naslovom "Ivo Josipović dosljedno provodi plan Barbika".

Najava predsjednika HDZ-a Tomislava Karamarka o prestanku veličanja Josipa Broza Tita i uklanjanju njegovog imena sa svih ulica i trgova u Hrvatskoj kao i 'sređivanje' povijesnih udžbenika, ukoliko se HDZ na slijedećim izborima ponovno vrati na vlast, prije nekoliko dana izazvala je reakciju Titove unuke Saše Broz koja je dobila veliki prostor u dijelu hrvatskih medija kako bi ismijala šefa najjače oporbene stranke.

Portali su doslovce bili zatrpani polemikama za i protiv Tita, pa tako nije bio izuzetak ni "Večernji list" koji je objavio članak u kojem Saša Broz poručuje Karamarku: "Tomica volim te!" U nastavku teksta objavljenog i na internetu bilo je stotinjak komentara, a čitatelj iz Zagreba nam se požalio kako je njegov komentar administrator jednostavno bez razloga izbrisao.

Kako on u svom komentaru iznosi nekoliko povijesnih činjenica o Titu, a prije svega o tome je li JBT znao za zločine i je li iste naredio i njima rukovodio, čitatelj je smatrao kako time nije prekršio nijedno pravilo komentiranja na netu te se odlučio obratiti zastupnici čitatelja u Večernjaku Ružici Cigler.

- Znam da zasigurno dnevno dobijete stotine mailova, ali želim se požaliti na postupanje administratora koji mi je pobrisao komentar na članak http://www.vecernji.hr/hrvatska/sasa-br ... -te-958048". Komentar mi je pobrisan uz obrazloženje da sam prekršio pravilo broj 5 komentiranja koje glasi: komentiranje van okvira teme članka, pisanje velikim slovima, postavljanje linkova. Iz mog komentara je razvidno da nisam chatao, nisam komentirao van teme, nisam pisao velikim slovima i nisam postavljao nikakve linkove. Dapače, izvadio sam konkretne činjenice koje proizlaze iz povijesnih dokumenata i njima dokazao da je Josip Broz Tito itekako znao, da je planirao i naredio počinjenje masovnih likvidacija iza drugog svijetskog rata. Kako u svom komentaru nisam prekršio nijedno pravilo zbog kojeg mi je komentar pobrisan, očito je da se radi o brutalnoj cenzuri, zasigurno po narudžbi gđice Broz.

Od Vas zahtjevam da svojim uticajem osigurate da se moj komentar vrati. A ukoliko gđica Broz ili netko drugi smatra da nešto u mom komentaru nešto nije istina i da se ne bi trebalo nalaziti tamo, hrvatsko pravosuđe je zakonski reguliralo načine na koje ona može tražiti micanje mog komentara i eventualnu naknadu za počinjenu štetu. Ja sam svaku tvrdnju iz tog komentara prikupio osobno iz dostupnih povijesnih dokumenata i svaku mogu dokazati, ako bude bilo potrebno i sudski", napisao je čitatelj, no odgovor nije dobio a komentar mu nikada nije objavljen. Jasno je i zašto jer je u komentaru pod naslovom "Je li Tito znao za zločine i je li iste naredio i njima rukovodio?", čitatelj napisao:

Branitelji lika i djela Josipa Broza Tita ne priznaju da je on jedan od najvećih zločinaca 20-og stoljeća, ali kako jame i grobovi govore da su zločini počinjeni brane ga činjenicom da on nije znao za njih. No da se zaista radi o zločinačkom režimu kome je na čelu bio zločinac Tito govore i povijesni izvori koji svjedoče da je Tito itekako znao za zločine te da je iste naređivao i poticao.

U ožujku 1945. godine Tito je uputio svim partijskim komitetima i komesarima vojnih jedinica slijedeću zapovjed: "Ovih dana pružit će se prilika da Komunistička partija Jugoslavije preuzme vlast na teritoriju cijele države. Ta prilika trajat će samo nekoliko dana, a možda i samo nekoliko sati, i ako u to vrijeme ne likvidiramo sve naše neprijatelje ta će se prilika zauvijek izgubiti".

"Prirodno je da smo ih likvidirali!"

Isto tako, jedinice Korpusa narodne obrane Jugoslavije koje su počinile veliki broj zločina su bile direktno podređene Titu te su bile izvan vojne hijerarhije.

Naime, Tito je 15. kolovoza 1944. potpisao Uputstvo o osnivanju vojnih jedinica Korpusa narodne obrane Jugoslavije (KNOJ) kao formacija zaduženih za "borbu s antinarodnim ustanicima i likvidiranje antinarodnih bandi, čišćenje oslobođenih teritorija od ostataka razbijenih neprijateljskih jedinica, špijuna i diverzanata".

Knoj je bio podređen direktno Titu, ali je on njime rukovodio preko načelnika Ozne Aleksandra Rankovića. Prvi komadant Knoja bio je Jovo Vukotić, a njegov zamjenik Nikola Ljubičić. Prvi politkomesar Knoja bio je Vlado Janjić, a prvi obavještajni oficir Mesud Hotić.

Ono sto je usljedilo nakon Titove zapovijedi i nakon formiranja KNOJ-a je pokolj masovnih razmjera. Evo nekih izjava sudionika tih dogadaja:

Kosta Nađ u beogradskom tjedniku "Reporter" od 13. siječnja 1985 kaže: "Sto pedeset hiljada protivnika vlasti palo je u naše ruke i "prirodno" na kraju smo ih likvidirali. Odmah sam izvestio Tita o ovomu "uspehu".

Milovan Đilas je pak izjavio: "Ti Hrvati su morali umrijeti da bi Jugoslavija mogla živjeti."

Zdenko Zavadlav, zamjenik načelnika OZNA-e za područje Maribora, u Jutarnjem listu 25. ožujka 2003. je izjavio: "Mi iz slovenske OZNA-e i KNOJ-a ubijali smo samo slovenske domobrane, a kada bismo uhvatili Hrvate, predavali smo ih 3. armiji. U rovovima oko dvorca Borl (kod Maribora) oni su ubijali hrvatske domobrane, ustaše i civile, žene, djecu, starce. Naredba za ubijanja je stigla s vrha, a zna se gdje je vrh. Rečeno nam je, neprijatelja ubijati bez suđenja jer revolucija još traje. Rat je prva faza revolucije, a sada je druga faza".

Nakon otkrivanja masovne grobnice u Hudoj Jami, predsjednik Saveza boraca Narodno oslobodilačke vojske Slovenije Janez Stanovnik je priznao: "Pokolji do kojih je došlo nakon Drugog svjetskog rata događali su se po zapovjedi Josipa Broza Tita".

"Nemate razloga biti spori u čišćenju"

U Hrvatskom kajkavskom kalendaru za 2009. godinu, na stranici 189. možemo čitati: "Novi šef jugoslavenske države i šef Komunističke partije, Josip Broz Tito, maršal, održao je 20. svibnja 1945. u Varaždinu, na Kapucinskom trgu, pred hrvatskim građanima, natjeranim od tajne policije na trg, genocidni govor u nazočnosti svojih partizanskih generala, Aleksandra Rankovića, šefa tajne policije i Koste Nađa, u kojem je poručio tadašnjim Hrvatima, ali i budućim hrvatskim naraštajima sljedeće: 'U Varaždin nisam došao službeno, niti da govorim o politici, već da obiđem jedinice Jugoslavenske armije, koje u okolici obavljaju važne zadaće na konačnom obračunu s hrvatskim smradom.' Nadalje, svim protivnicima svojega režima najavio je 'da će u novoj komunističkoj državi svjetlost dana gledati samo toliko dugo koliko traje put do najbliže jame'.

Vjesnik od 25. svibnja 1945. piše da je Tito rekao ovo: 'Nikada više nećemo dozvoliti da se pojedinci koriste plodovima džinovske borbe naroda. Mi ćemo našu kuću provjetriti tako da zauvijek nestane onog smrada koji ne smije kužiti našu zajedničku kuću - slobodnu federativnu Jugoslaviju'.

O zločinačkom režimu svjedoče i dokumenti, pa tako Edvard Kardelj je iz Beograda svojim podređenima u Sloveniji poslao izravno pismo upute o masovnim ubojstvima.

Tekst brzojava preveden sa slovenskog glasi ovako:

"Broj. 96/48. Od Predsjedništva centralne vlade.

25.VI.1945. dospjelo u 11 sati.

K i d r i č u - osobno.

- Najkasnije u roku od tri tjedna bit će raspušten sud nacionalne časti, vojni sudovi će suditi samo vojnim osobama, sve ostalo preuzet će redoviti sudovi. Proglasit će se nova amnestija. Znači nemate nikakvog razloga biti tako spori u čiščenju kao dosad. K A R D E L J."

Titove depeše

I izjave Sime Dubajića govore o zapovjednoj liniji kojom je izravno upravljao Tito: "Komandovao sam u Kočevskom rogu", izjavio je prvi put za javnost Simo Dubajić u listu Svet, u srpnju 1990. godine. "Učestvovao sam u likvidaciji ljudi po naređenju. To danas govorim, jer sam shvatio da je savest jača od pobede. Kada sam 25. maja 1945. godine došao u Ljubljanu, referisao sam Titu o zarobljavanju ustaša, fon Lera i zapleni zlata. Pre toga sam trinaestoga maja dobio od Tita depešu da niko ne sme dirati nijednog zarobljenika. Mi tada nismo znali da će ti zarobljenici biti pobijeni. Govorilo se da ih treba vratiti u Sloveniju, da bi im se sudilo po međunarodnim konvencijama. Ja sam imao tu Titovu depešu, imali su je i svi ostali komandanti. Onda sam iznenada dobio nalog da se 30.000 tih domaćih izdajnika pobije u Kočevskom rogu. Naređenje su izdali Ivan Matija-Macek, Maks Bace i Jovo Kapičić. Sve Rankovićevi pomoćnici. Takvu odluku niko nije mogao doneti, sem Tito! Samo je on mogao da opozove svoju raniju depešu."

I prema iskazu Koče Popovića, koji je u to vrijeme bio jedan od bližih Titovih suradnika da se zaključiti da je zločine zapovjedio i njima rukovodio direktno Tito. Tako on svjedoči: "Samo na relaciji Bjelovar - Kovin (u Vojvodini) od 9. svibnja pa nadalje prošlo je 26 ešalona ratnih zarobljenika od kojih je svaki brojio 3.000 - 5.000 zarobljenika koji su pobijeni na području Vojvodine i pobacani u protutenkovske rovove koje su tamo iskopali Nijemci (kao i one u Teznom kod Maribora) u svrhu zaustavljanja Crvene armije na Srijemskoj fronti."

Koča Popović je u to vrijeme kao načelnik Generalštaba JNA od Tita dobio tajnu naredbu za uništenje svih pisanih tragova o poslijeratnim pokoljima. U tu operaciju bili su uključeni: XII. odelenje JNA (Služba bezbednosti), personalna služba JNA, Vojnoistorijski arhiv, Savezni zavod za statistiku te UDBA i njene ispostave.


O Josipoviću sve najljepše – do poslije izbora

Osim Tita, u Večernjem listu u zadnje vrijeme očito nije poželjno pisati ni protiv aktualnog predsjednika Josipovića. Nakon što svom najčitanijem kolumnisti Ivici Šoli nisu željli objaviti jednu kolumnu o predsjedniku Josipoviću zbog čega je i prekinuo suradnju s njima, na istu "odbijenicu" naišao je i uvaženi prof.dr. Zdravko Tomac čiju prepisku s glavnim urednikom također donosimo u cijelosti.

Poštovani gospodine Glavni uredniče,

Šaljem Vam u prilogu tekst pod naslovom "Ivo Josipović dosljedno provodi plan Barbika" potaknut intervjuom s Ivom Josipovićem u Večernjem listu od 22. kolovoza 2014. godine i člankom Vašeg novinara Marka Biočine pod naslovom "Kolinda bi štedjela na savjetnicima a istodobno kupovala skupe avione" u Večernjem listu od 23.08.2014.

Nadam se da ćete objaviti moje reagiranje.

Srdačan pozdrav,

Vaš vjerni čitatelj Zdravko Tomac

Nakon toga, s obzirom da nisam dobio nikakav odgovor, ponovno sam napisao slijedeće pismo Glavnom uredniku Večernjeg lista:

Zagreb, 16. rujna 2014.

Poštovani gospodine Glavni uredniče,

Na moje pismo od 08. rujna 2014. nisam dobio nikakav odgovor. Čak niste ni potvrdili primitak moga pisma. Kako je prošlo već osam dana a pismo niste objavili molim Vas da me barem obavijestite da li uopće mislite objaviti pismo. Ne inzistiram, to je stvar Vaše uređivačke politike, ali mislim da ste mi trebali barem nešto odgovoriti ne samo kao dugogodišnjem vjernom čitatelju nego i kao suradniku s kojim ste, u proteklih više od dvadeset godina, objavili brojne razgovore i intervjue.

Dakle, još jedanput Vas molim da mi odgovorite koja je sudbina moga pisma, kako bih ga eventualno mogao objaviti u nekim drugim novinama koje se ne boje objaviti tekstove u kojima se govori i o tamnoj strani predsjednika Josipovića.

Srdačan pozdrav,

Zdravko Tomac

Na to drugo pismo dobio sam slijedeći odgovor Glavnog urednika Večernjeg lista:

Zagreb, 17. rujna 2014.

Poštovani profesore,
zahvaljujem Vam što ste nam poslali pismo i što ste naš redoviti čitatelj. Nažalost, Vaš tekst nismo objavili ponajprije stoga što je stigao u trenutku kada je tzv. afera Barbika bila već podosta medijski "potrošena". Večernji list je, kao što znate, o tome puno pisao a objavili smo niz tekstova naših kolumnista ali i reagiranja stalnih i povremenih vanjskih suradnika.
Drugi je problem što je Vaš tekst dvostruko predugačak za naše standarde.
Svakako Vam se ispričavam što se nisam ranije javio, ali sa zadovoljstvom ćemo ubuduće objaviti Vaše stavove i reagiranja.
S osobitim štovanjem
Goran Ogurlić

Na njegovo pismo odgovorio sam na slijedeći način:

Zagreb, 18. rujna 2014.

Poštovani gospodine Ogurlić,

Hvala Vam na vašem pismu.

Razumijem probleme koje imate vezano za velike pritiske raznih političkih opcija te da ste oprezni u objavljivanju tekstova poput onog kojeg sam Vam poslao. Ne zamjeram Vam vašu odluku da ne objavite moj tekst, zapravo razumijem Vašu odluku. Međutim, ne slažem se sa vašim stavom da je afera Barbika podosta medijski potrošena. Kao što ste vidjeli ja sam reagirao na aktualni događaj, na intervju predsjednika Josipovića u vašem cijenjenom listu i na komentar vašeg novinara. Dakle, reagirao sam na aktualne teme a ne na potrošene. Intervju koji ste objavili potvrda je da predsjednik Josipović nije odustao od plana Barbika te da to nije potrošena tema nego vrlo aktualna. Zbog toga se nemojte ljutiti što ću reagiranje na tekstove u Vašem listu objaviti ako bude moguće negdje drugdje jer smatram da se radi o vrlo aktualnoj temi.

Hvala Vam na vašem odgovoru i ponudi za razgovor koji ću vrlo rado prihvatiti jer izuzetno cijenim Vaš rad i vaših kolumnista kojim doprinosite jačanju pluralizma i istinske demokracije.

Srdačan pozdrav

Zdravko Tomac

Ovu prepisku dr. Tomac navodi kao argumentaciju kako bi se hrvatska javnost upoznala s činjenicom da plan Barbika nije potrošen nego da je on i dalje temelj djelovanja predsjednika Josipovića i da se ne smije prešućivati kako to radi većina medija u Hrvatskoj.

http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/1 ... ovica.html

[EdgarFranjul]

Nikolina Nakić: Antiklerikalna medijska histerija u Hrvatskoj

Objavljeno Nedjelja, 21 rujna 2014 18:00

Zašto je bitno diskreditirati Katoličku crkvu u Hrvatskoj

Svjedoci smo, unatrag nekoliko godina, prilično žestokoj medijskoj kampanji gotovo uvijek istih medija usmjerenoj kontra Katoličke crkve u Hrvatskoj. Ona je toliko raširena, kako u tiskanimGospa, tako i elektroničkim medijima, da i najpovršnijem pratitelju medijskih zbivanja u našoj zemlji nije nikako mogla promaknuti. Razlika je samo u reakciji publike - dakle čitatelja i gledatelja - na tako plasirane informacije. O razlozima zašto se ona provodi i kakva je reakcija na nju, nešto kasnije. Na početku bih željela tezu potkrijepiti s par primjera nasumično odabranih iz naših medija u proteklih nekoliko godina. Da bismo mogli argumentirano pričati o neistinitim i tendencioznim podmetanjima, potrebno je navesti i par primjera.


Laž broj 1: „Javnost zgrožena jer se zgrada HBK oblaže poludragim kamenom-oniksom"
(Jutarnji list, 14.3.2011)

Istina: Ne radi se o poludragom kamenu – crnom oniksu, već o oniksu za graditeljstvo koji se može nabaviti po cijeni od 20 do 130 dolara po metru kvadratnom ploče oniksa za narudžbu iznad 30 kvadrata. (Nacional je donio informaciju - još jednu neistinu - po kojoj samo ta stavka iznosi 1,2 milijuna eura za 600 kvadrata blende)Damir Stojić no, pročelje HBK nije obloženo oniksom već staklenim panelima u koje je ugrađen sloj oniksa (ne dakle poludragog) od 4 mm.


Laž broj 2: „Dolazak Pape Benedikta - 42 milijuna kuna. Sve ostalo - neprocjenjivo."
(Index, 25.4. 2011. autor Hrvoje Marjanović)

Istina: Unatoč histeričnim i vrlo neukusnim natpisima, dolazak Pape stajao je između 12 i 14 milijuna kuna, a pola troška podmirila je Crkva. S obzirom da se ipak radilo o dolasku ne samo vjerskog poglavara konfesije kojoj pripada 86 % građana RH, već i jednog od najvećih svjetskih državnika, upada u oči činjenica da se nitko od medija nije bunio kada je u Zagreb svojevremeno dolazio George Bush, niti se licitiralo cifrom koliko će nas to koštati s obzirom na svemirske mjere osiguranja koje su poduzete. Niti su dakle mediji to činili, niti su se raznorazne dušebrižničke udruge građana zabrinute za osiromašenje ionako siromašne zemlje dizale na zadnje noge kako bi nas upozorili na nepotrebni trošak.


Laž broj 3: „don Damir Stojić: Medicinski je nevjerojatno da žena zatrudni uslijed silovanja"
(Jutarnji list, 7. 4. 2014)

Istina: Sam don Stojić, kao i brojni svjedoci s predavanja na kojem je sporna izjava navodno dana, oštro su demantirali ovu tvrdnju. Svećenik je pritom istaknuo da je zgrožen time što je i kako napisanoAnte Ivas budući da je prekonekoliko puta i sam bio u prilici tješiti djevojke koje su imale nesreću proći kroz tu traumu.


Laž broj 4: „Stručnjaci zgroženi: Naježio sam se prilikom ulaska u biskupovu kriptu.To je devastacija."
(Jutarnji list, 30.8. 2014. autor Tomislav Kukec) Evo izvatka iz tog teksta:

„Prostorije, naime, do tada nije bilo u katedrali. Postalo je jezivo jasno kako je netko opako pogriješio, jer nitko nije izdao ni građevinsku ni ikakvu drugu dozvolu za gradnju izbe, za koju je lako zaključiti da bi mogla poslužiti kao kripta jednog dana potrebna šibenskom biskupu msgr. Ivasu ."

Istina: Šibenska biskupija vrlo je brzo izdala priopćenje u kojem jasno ističu kako su zgroženi političkim i medijskim napadima, te da je bezočna laž da biskup sebi gradi grobnicu. Za tu medijsku neistinu iskorišteni su radovi koji su započeli Rješenjem Konzervatorskog odjela Ministarstva kulture u Šibeniku izdanog 3. srpnja 2009.godine te su se odvijali uz stručni nadzor konzervatora i ovlaštenog inženjera prema projektnoj dokumentaciji. Zbog određenih nejasnoća Ministarstvo je osnovalo Stručno savjetodavno povjerenstvo za radove na obnovi katedrale, koje se sastalo 4. srpnja 2014. te utvrdilo činjenično stanje i dalo naputke za daljnji rad na obnovi.

Da parafraziram autora članka, jezivo je jasno da se netko opako – izlagao -, što je vrlo lako dokazivo projektnom dokumentacijom i zapisnicima koji, sigurno je, postoje. Ovo su samo neki primjeri laži i neistina koje hrvatski mediji sustavno plasiraju ne bi li naštetili ugledu i narušili kredibilitet Crkve u Hrvata. Ima ih još nažalost, puno. Ovo su samo odabrani primjeri.


Pitanje koje se nameće samo po sebi je – zašto to čine? Što time žele postići?

Samo iz ovih, nasumično odabranih primjera očito je da je na djelu propagandni rat u kojem se sustavno koriste sve tehnike medijske manipulacije izmišljene i usavršene u 20. stoljeću. Danas, u 21.stoljeću svijet je postao globalno selo s najvećom dostupnošću i izloženošću informacijama. Kako iz ovih primjera možemo zaključiti kako se lako istinom manipulira, kako se lako provodi cenzura i kako nam lako serviraju neku svoju istinu, možemo zaključiti da smo, više nego ikad dosad, izloženi opasnosti da budemo prevareni. Paradoksalno, je zaista, da u vrijeme nejveće dostupnosti informaciji nama najviše manipuliraju. Tehnike su stare - napuhavanje važnosti, dehumanizacija „protivnika", svrstavanje na suprotne strane po principu „tko nije s nama, on je protiv nas", i diskreditacija propagande suprotne strane.

U ovom slučaju cilj je stvaranje predrasuda - mita o bogatoj, truloj, dekadentnoj i nemarnoj Katoličkoj crkvi kojoj nije ni najmanje stalo do dobrobiti pojedinca već samo do one vlastite. Još je Albert Einstein rekao da je „teže razbiti predrasudu nego atom" – i to je zaista činjenica, pogotovo ako uzmemo u obzir da „optužena" strana na raspolaganju ima svećenike koji mogu propovijedati samo praktičnom dijelu vjernika koji pohodi mise, te medije koji nipošto ne pripadaju hrvatskom „mainstreamu".


Vidimo, dakle, na koji način to čine. Vratimo se pitanju: zašto?

Ako pogledamo u povijest, kako Hrvatske tako i našeg naroda u BiH, opažamo jednu konstantu: čvrstu i nepokolebljivu vjeru. Od dolaska Hrvata na ove prostore mijenjale su se razne državne zajednice s kojima smo ulazili u saveze, no svoj identitet, kulturu, razvoj školstva, znanosti i umjetnosti dugujemo gotovo isključivo Crkvi. Znali su to vrlo dobro oni koji su preuzeli vlast 1945, a znaju to vrlo dobro i oni danas koji preuzimaju obrasce usavršavane kroz 45 godina totalitarizma i začinjene mogućnostima koje pruža nova, digitalna era.

Kratko i jasno: kada bi u većine Hrvata uspjeli postići da više ne vjeruju Crkvi koja ih je vodila kroz tešku i krvavu povijest, da je počnu prezirati i od nje se odalečivati, bilo bi utoliko lakše postići krajnji cilj: odnarođivanje, gušenje nacionalnog identiteta i pripadnosti, te naposlijetku guranje Hrvatske tamo gdje je u konačnici i žele vidjeti, a odakle nikada nije ni smjela otići. Nekad Jugoslavija, danas troglodit zvan Regija, nije nešto čime nas plaše paranoici i pobornici teorija zavjere, već sasvim realna opasnost na koju se upozoravalo, a mi smo mislili da je završetkom Domovinskog rata ona zauvijek nestala. Nije nestala, nego su načini na koje se njihovi ciljevi provode perfidniji, pošto ne živimo više u totalitarnom sistemu a nismo više ni u ratu, no eto, ciljevi su ostali isti.

Zato je izrazito važno da si u što većoj mjeri pokušamo osvijestiti što nam se čini i zašto nam se čini i da u moru informacija kojima nas bombardiraju ne nasjedamo lažima, te da pokušamo trijezno filtrirati i odvagnuti što se iza raznih „istina" krije. Jedno je sigurno: iako se više na nas ne puca i iako se više bombama ne ruše hrvatski gradovi, mi još ne živimo u slobodi. Sve dok postoje oni koji bi najvoljeli da nas nema, da nas iskorištavaju i da budemo sluge, neće biti ni istinske slobode. Vjekovi borbe za nju obvezuju nas da je nikada ne smijemo, „lijepu i dragu i slatku" shvatiti olako, i da ćemo se za nju morati boriti sve dok nas bude.


Nikolina Nakić

http://www.hkv.hr/izdvojeno/vai-prilozi ... tskoj.html

[EdgarFranjul]

RUŽICA ČAVAR IZ BOLNICE: 'Moja žrtva nije ništa u usporedbi sa žrtvom naših branitelja!'

Autor: Dražen Boroš
Datum: ponedjeljak, 22. rujna 2014. u 17:57

Veći dio medija o ovom incidentu nije uopće ni izvjestio. Oni koji su ga spomenuli pokušali su relativizirati brutalan napad jednog divljaka na 77-godišnju staricu, koju smo dobili u bolnici Sestara milosrdnica gdje čeka na operaciju nadlaktice. "Prije su nas uglavnom vrijeđali i ponižavali, a sada će nas pokušati i fizički ušutkati", tvrdi gospođa Čavar.

Iako je većina hrvatskih medija jednostavno prešutjela brutalni napad na 77-godišnju predsjednicu Hrvatskoga pokreta za život i obitelj Ružicu Ćavar dok je skidala transparent tzv. nevladinih udruga s ograde pravoslavne crkve, oni pak koji su ga objavili pokušali su potpuno relativizirati fizički napad jednog divljaka na jednu staricu na zagrebačkom Cvjetnom trgu.

Podsjetimo. Prije početka subotnjeg prosvjeda "Raskinimo vatikanske ugovore" kojeg su organizirale ateističke i sekularističke udruge na Cvjetnom trgu, na kojem se okupilo manje od stotinu ljudi, gospođa Čavar i još nekoliko aktivista Hrvatskoga pokreta za život i obitelj izvjesilo je svoje transparente na kojima je pisalo: "Crveni paraziti vratite milijarde iz proračuna", "Nas 90 posto smo Katolička crkva – to je naš novac" i slično.

Vrlo malo medija je objavilo pravu istinu i pravi povod za napad na gospođu Čavar. Naime, čim su aktivistkinje pokreta za život izvjesile svoje manje transparente pokraj onih nevladinih udruga, prišao je redar i jednostavno ih pokidao. Dok se aktivisti iz pokreta za život i obitelj krenuli po policiju, gospođa Čavar je revoltirana krenula skinuti i njihove transparente, ali ne trgajući ih nego skidajući prvo jednu, a onda i drugu stranu. U tom trenutku dotrčao je muškarac kojeg je policija identificirala kao Nevena Kovačića i bijesno nasrnuo na staricu udarivši je u ruku zbog čega je ona pala i zadobila tešku frakturu nadlaktice.

Dva dana kasnije, potražili smo gospođu Ružicu Čavar koja leži na odjelu traumatologije bolnice Sestara milordnica u Zagrebu kako bi nam ona ispričala svoju priču o onome što se dogodilo na Cvjetnom trgu.

- Moja ideja je bila da na miran i dostojanstven način odgovorimo organizatorima prosvjeda, prije svega udruzi "Glas razuma - pokret za sekularnu Hrvatsku", koja je sada krenula na Katoličku crkvu u Hrvatskoj. No na kraju umjesto civiliziranog prosvjeda suočili smo se sa pravim nasiljem i mržnjom.

- Na ovaj način te takozvane civilne i nevladine udruge još su jednom pokazale svoje pravo lice. Do sada su one sve koji ne misle kao oni uglavnom vrijeđali, ponižavali, a sada su primjenili i fizičko nasilje. U svemu ja uopće nisam važna, jer ova moja žrtva nije ništa u usporedbi s onom koju su podnijeli naši branitelji. No smeta me što su državni mediji o cijelom slučaju izvjestili vrlo pristrano, zauzevši tezu kako sam ja zapravo sve započela i slijedom toga sam onda vjerojatno i dobila što sam trebala. Svi su spominjali kako sam krvarila iz nosa, a meni je slomljena ruka i liječnici još uvijek ne znaju hoće li biti potrebna operacija.

- Zanimljivo je da sam ja zbog pokušaja skidanja transparenta dobila prekršajnu prijavu od policije dok je muškarac koji me udario zaradio kaznenu prijavu zbog nanošenja teške ozljede, ali redar iz tih tzv. nevladinih udruga koji je pokidao naše transparente nije čak ni prekršajno prijavljen.

Očito je nekima u ovoj zemlji sve dozvoljeno a nama koji pokušavamo na miran način upozoriti tko se krije iza svih tih silnih udruga civilnog sektora koji troše stotine milijuna kuna iz državnog proračuna ne dopušta se ništa.

To nije demokracija i ne smijemo trpjeti takvo stanje. Mi smo preskupo platili svoju pobjedu da bi ju sada neki željeli oteti hrvatskom narodu. To su oni koji su građane i državu doveli na prosječki štap, poručila je iz bolnice predsjednica Hrvatskoga pokreta za život i obitelj Ružica Čavar

http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/1 ... telja.html

[EdgarFranjul]

Nećete vjerovati, ali OVO vam se događa kad pratite sve vijesti!

Autor: A. Pranjić
Datum: petak, 10. listopada 2014. u 18:24

Sretni među nama su u posljednjih nekoliko godina prepoznali opasnosti života s prekomjernim izobiljem hrane (pretilost, dijabetes) i počeli raditi na svojoj prehrani. No, jeste li svjesni da vijesti ljudskom mozgu čine ono što šećer čini tijelu.

Iako su vijesti lako probavljive mediji nas svakodnevno 'šopaju' trivijalnim stvarima koje ne zahtjevaju razmišljanje niti se tiču naših života. Vjerojatno zbog toga ni ne osjećamo nikakvo zasićenje. Čitanje časopisa i knjiga zahtjevaju razmišljanje ljudski mozak je u stanju progutati neograničene količine brzinskih vijesti koje su kao jarko obojeni bomboni za mozak.

Danas prema informacijama dostižemo onaj odnos koji smo prije 20 godina dosegli prema hrani.

Primjer vijesti

Vijesti zavaravaju i polagano shvaćamo koliko su toksične i štetne. Dajmo za primjer jedan događaj. U jednom mjestu se automobil vozi preko mosta i most se sruši. Na što se fokusiraju mediji? Na auto. Na osobu u autu. Odakle je krenuo. Kamo je planirao otići. Kako je on doživio rušenje mosta (ukoliko je preživio). Ali to je sve irelevantno. Što je relevantno? Stabilnost strukture mosta.

Ono što je bitno jest nesigurnost mosta i potencijalni rizik da se uruše ostali mostovi. Ono što unosi dozu dramatike jest auto, on je jarki element, a vijesti se lešinarski obrušavaju na osobu, i takve je vijesti jeftino proizvesti.

Šećemo s pogrešnim informacijama u glavi

Uokolo šećemo s potpuno pogrešnom mapom rizika u glavi, na što nas navode vijesti. Vjerovali ili ne, terorizam je precijenjen kao i kronični stres. Astronauti su precijenjeni. Fiskalna neodgovornost je podcijenjena. Medicinske sestre su podcijenjene. Da bismo bili izloženi medijima nismo dovoljno racionalni. Vaš stav o riziku neovisno o stvarnim izgledima da vam se takvo nešto dogodi promijenit će gledanje pada aviona. U krivu ste ako mislite da snagom vlastitih misli možete kompenzirati dramatične vijesti. Vlastitim primjerom su i bankari i ekonomisti pokazali da nisu u stanju odvojiti se od zablude medijskih slika. Jedino rješenje: odvojite se potpuno od konzumacije vijesti.

Vjerovali ili ne, vijesti su potpuno nevažne. Navedite nam barem jednu vijest od deset tisuća vijesti koje ste pročitali u posljednjih 12 mjeseci, vijest koja vam je omogućila donošenje bolje odluke o važnoj stvari koja utječe na vaš život, na karijeru ili posao. Poanta svega je: konzumiranje vijesti irelevantno je za vaš život. No, teško je razaznati bitno od nebitnog. Najlakše je prepoznati ono što je novo. Bitka ovog vremena je bitka između bitnog i novog fundamentalna. Ono što medijske organizacije žele da vjerujete jest da ste u prednosti, da vam vijesti nude prednost. A mnogi nasjednu na to. Kad smo odrezani s izvora vijesti postajemo aksiozni. Konzumacija vijesti je u praksi nedostatak. No, u većoj ste prednosti što manje vijesti konzumirate.

Moć vijesti

Moć objašnjavanja vijesti nemaju. One su samo mjehurići koji iskaču na površini dubljeg svijeta. Hoće li vam gomilanje činjenica pomoći da shvatite svijet? Nažalost, neće. Taj je odnos obrnut. Važne priče nisu priče: one su spori i moćni pokreti koji se razvijaju ispod radara novinara koje imaju moć transformacije. Manje shvaćate širu sliku što više "činjenica" iz vijesti probavite. Očekivali bismo da novinari budu na vrhu piramide da više informacija vodi ka većem ekonomskom uspjehu, ali to nije slučaj.

Truju vam tijelo

Vaše tijelo truju vijesti koje konstantno uzdrmavaju ljudski limfni sustav. Kaskade glukokortikoida (kortizola) panikom oslobađaju nabijene priče. Ovo deregulira imunološki sustav i inhibira oslobađanje hormona rasta. Tijelo se nalazi u stanju kroničnog stresa. Velike glukokortikoidne razine uzrokuju umanjenu probavu, nedostatak rasta (stanica, kosa, kosti), nervozu i osjetljivost na infekcije. Strah, agresiju, smanjenje vidnog polja i tjeskobu, odnosno disenzitizaciju uključuju druge potencijalne nuspojave.

Kognitivne greške povećavaju vijesti, osim što su vijesti majka kognitivnih grešaka one su potvrda i pristranosti.

Warren Buffett je rekao: "Čovjek je najbolji u interpretiranju svih novih inormacija tako da njegove prethodno stečene predodžbe ostanu netaknute." Ovu manu vijesti pogoršavaju. Postajemo skloni pretjeranom samopouzdanju i sve više smo spremni na rizike i krivo procjenjujemo prilike. Iako ne korespondiraju sa stvarnošću naši mozgovi žude za pričama koje "imaju smisla".

Ne razmišljate kao prije

Vijesti sprječavaju razmišljanje. Zašto? Zato što razmišljanje zahtijeva koncentraciju, a sama koncentracija zahtijeva neprekinuto vrijeme. Ono za što su vijesti dizajnirane je prekid. One su kao virusi koji kradu pozornost i od nas čine plitke mislioce. Ali tu ne staju. Ljudsko pamćenje vijesti ozbiljno oštećuju. Na određenu količinu krhkih podataka ograničeno je kratkoročno pamćenje. Veza koja vodi od kratkoročnog do dugoročnog pamćenja labilan je kanal u mozgu, ali ako nešto želite razumjeti ta informacija mora proći kroz nju. Kad se ovaj prolaz zakrči, ništa ne prolazi.

Online vijesti imaju još gori učinak. Dva su znanstvenika iz Kanade u istraživanju iz 2001. godine dokazala da razumijevanje opada s povećanjem broja hiperlinkova u dokumentu. Zašto? Zato jer kad god se pojavi link, vaš mozak mora u najmanju ruku odlučiti da na njega nećete kliknuti, a to je samo po sebi ometanje. Vijesti su svjesni sustav za ometanje.

Vijesti su kao droga

Vijesti djeluju kao droga. Kao i sve nas, u slučaju kada pratimo ili čitamo neku priču i kako se ona sve više i više razvija zanima nas nastavak. Ovu žudnju koja je sve snažnija sa stotinama proizvoljnih naslova u glavama sve ju je teže ignorirati. Nekoć su znanstvenici smatrali da se guste sinapse između 100 milijardi neurona u našim lubanjama oblikuju do punoljetnosti. No, to nije tako. Neprestano živčane stanice prekidaju stare poveznice i formiraju nove. Što smo više vijesti konzumirali, više vježbamo neuralne krugove specijalizirane za površno pregledavanje i "multitasking", dok ignoriramo one za fokusirano čitanje i razmišljanje. Većina konzumenata vijesti izgubi sposobnost apsorbiranja duljih članaka ili knjiga. Umore se nakon 4-5 stranica, a i sama koncentracija im ispari i postanu nemirni. Struktura njihovih mozgova se promijenila.

Ubojice vremena

Vijesti su ubojice vremena. Izgubit ćete pola dana u tjednu ako svakog jutra čitate novine petnaest minuta, a zatim ih ponovo provjerite na 15 minuta tijekom ručka, pa onda opet prije odlaska na spavanje, dodajte tome još po pet minuta dok ste na poslu, a pribrojite i vrijeme koje vam ode na razna ometanja inherentna medijima. Najbitnija je pozornost, a ne informacija. Prema svome novcu, ugledu ili zdravlju niste tako neodgovorni? Zašto se onda olako odričete svoga mozga? Vijesti nas čine pasivnima. Mediji u premoćnoj većini slučajeva izvještavaju o stvarima na koje ne možete utjecati. Svakodnevno ponavljanje vijesti o stvarima na koje ne možemo utjecati čini nas pasivnima. Sputava nas sve dok ne usvojimo pogled na svijet koji je pesimističan, neosjetljiv, sarkastičan i fatalističan. Znanstveni termin je "naučena bespomoćnost". Možda ću sad malo nategnuti stvari, ali ne bih bio iznenađen da konzumacija vijesti barem djelomično ne dovodi do širenja bolesti depresije.

Vijesti ubijaju kreativnost. Stvari koje već znamo ograničavaju našu kreativnost. Ovo je razlog zbog kojeg matematičari, romanopisci, skladatelji i poslovnjaci često proizvedu svoja najkreativnija djela u mlađoj dobi. Njihovi umovi uživaju širok, nenapučen prostor koji ih potiče na traženje i stvaranje novih ideja. Ne znam ni jednu instinski kreativnu osobu koja je ovisna o vijestima – ni pisca, ni skladatelja, ni matematičara, fizičara, glazbenika, dizajnera, arhitekta, slikara. S druge strane, znam hrpu opako nekreativnih umova koji vijesti konzumiraju kao drogu. Ako se želite baviti starim rješenjima, čitajte vijesti. Ako tražite nova rješenja, nemojte.

Novinarstvo je potrebno

Društvo treba novinarstvo – ali drugačije. Istraživačko novinarstvo je uvijek relevantno. Treba nam izvještavanje koje nadgleda naše institucije i razotkriva neistine. Ali važne teme ne moraju biti prezentirane u formi vijesti. Dugački članci u časopisima i publicističke knjige su također dobre.

Bez vijesti živim već četiri godine pa mogu vidjeti, osjetiti i posvjedočiti učinke ove slobode iz prve ruke: manje ometanja, manje tjeskobe, dublje razmišljanje, više vremena, više uvida. Nije lako postići to, ali se isplati.



*Ovo je uređeni ulomak iz eseja izvorno objavljenog na stranici dobelli.com. Rolf Dobelli autor je knjige The Art of Thinking Clearly: Better Thinking, Better Decisions

http://www.dnevno.hr/magazin/lifestyle/ ... jesti.html