Da se ne zaboravi: kako je počelo

[EdgarFranjul]

MRŽNJA PREMA HRVATIMA: Čudo je da Hrvatska uopće postoji pored britanskih 'mirovnjaka', velikosrpskih falsifikatora povijesti iz devedesetih

Autor: D.Boroš
Datum: četvrtak, 10. travnja 2014. u 12:57

Što zapravo reći kada jedan od tzv. mirovnih posrednika u bivšoj Jugoslaviji i ljudi koji su krojili ne samo granice nego i sudbine milijuna ljudi, danas izjavi: "Kada je o Tuđmanu riječ on je čovjek koji je dobio rat. Čak mi i smeta kada to moram priznati, ali je nažalost tako!" Tako danas govori lord David Owen, čovjek koji ni danas, 20 godina kasnije, ne skriva svoju iracionalnu mržnju prema Hrvatima. "Hrvatska nije bila ničim više zapadno orjentirana od Srbije. Mi smo svim silama željeli da one zajedno uđu u EU, ali nažalost nismo uspjeli".

Oni boljega pamćenja lako će se prisjetiti kako je početkom raspada i rata u bivšoj Jugoaslaviji, svaka mirovna inicijativa u svom sastavu imala nekog britanskog diplomata. Od tadašnjeg premijera Johna Majora, preko tadašnjeg ministra vanjskih poslova Ujedinjenog kraljevstva Douglasa Hurda, zatim Paddya Ashdowna koji je podvalio onu poznatu salvetu na kojoj je Tuđman nacrtao podjelu BiH, pa sve do "mirovnih" predstavnika za ex-Jugoslaviju lordova Petera Carringtona i Davida Owena, dakle nije bilo nijedne misije na ovim prostorima bez da je u njoj glavnu ulogu imala upravo Velika Britanija. I to, dakako, nije bilo slučajno.

Uvijeno ili manje više otvoreno, britanska je diplomacija držala stranu Srbije, prvo Slobodanu Miloševiću, a kada on svoje ciljeve nije uspio ostvariti silom, službeni je London nastavio nekritički podržavati Miloševićeve nasljednike – Koštunicu i sve ostale, trudeći se na razne načine Srbiji priskrbiti poneki teritorijalni dodatak i/li politički ustupak nakon svih izgubljenih voždovih ratova u Sloveniji, Hrvatskoj, BiH, te Kosovu.

Svi su oni, manje-više bili u službi istog cilja, a jedino zajedničko im je bila nesklonost samostalnoj i neovisnoj Hrvatskoj. Kao prvi "mirovnjak" instaliran od tadašnje Europske zajednice, lord Carrington je otvoreno optuživao Njemačku za forsiranje priznanja Hrvatske i Slovenije. Čitava plejada britanskih analitičara, tvrdit će poslije kako je baš to priznanje izazvalo rat, i kako je Britanija na priznanje pristala samo zato da bi bila pošteđena nekih točaka sporazuma iz Maastrichta. Ministar Hurd je Hrvatskoj nudio neovisnost tek uz cijenu teritorijalnih gubitaka, a Foreign Office je u lipnju 1993. brutalno ocjenjivao kako je priznanju BiH svakako trebao prethoditi "program humane razmjene stanovništva", tj. projekt za kojeg se godinama sudilo u Haagu, a razapinjala se službena hrvatska politika na čelu s Franjom Tuđmanom.


Salveta

Dovoljno se prisjetiti kako je na jednoj londonskoj večeri diplomat sa špijunskom prošlošću Ashdown podvalio TuđManu da nacrta kako on vidi podjelu BiH što je već uvelike zagovarala međunarodna zajednica - čak otvoreno Vance-Owenovim planom. Na kraju je tu famoznu salvetu sačuvao i odnio ju londonskom Timesu koji je od toga napravio povijesni falsifikat.



Da bi mogao braniti velikosrpsku politiku, London je pribjegavao izjednačavanju sukobljenih strana. Za Carringtona je za rat bio kriv Tuđman, jer je proglasio neovisnost ne dajući Srbima potrebna jamstva u pogledu manjinskih prava (što je teza koju očito ne slučajno, slijede i neki današnji političari u Hrvatskoj).

Zahvaljujući činjenici da je u drugoj polovici 1992. predsjedala Europskom unijom, Velika je Britanija svjesno upravljala Londonskom konferencijom na način koji je pogodovao Srbima, a premijer Major će se u jednom trenutku otvoreno pohvaliti da je "otupio pokušaje Nizozemaca da proceduralnom strategijom izdvoje Beograd kao krivca". Kada je postalo jasno da problem neće biti riješen dogovorom, ali i da Srbi neće tako lako ostvariti vojnu pobjedu, Britanci su svaki pokušaj vojne intervencije zapriječili aktivnim angažmanom u UNPROFOR-u, kojemu je zadaća doprema humanitarne pomoći,a zapravo zaustavljanje naoružavanja prije svega Hrvatske i BiH.

Vojnici međunarodnih snaga tako su se pretvorili u "human(itarn)e" agente koji su istodobno bili štit vojno nadmoćnim srpskim snagama. Usporedno s tim, Britanci su promovirali niz planova o podjeli BiH. Douglas Hurd je 1992. upozoravao Izetbegovića da se uzalud nada vojnoj pomoći Zapada: umjesto toga predlagao je pregovore što je drugim riječima značilo "sudjelovati u podjeli zemlje kakvu predlažu međunarodni pregovarači i prestanak pokušaja da ratovanjem promijeni situacija". U nastojanju da Muslimane i Hrvate privole na to, britanski su službeni čimbenici znali zaprijetiti i obustavom slanja humanitarne pomoći.

Nakon što je 1993. godine definitivno propao tzv. Vance-Owenov mirovni plan za BiH koji je otvoreno zagovarao podjelu BiH, lord David Owen otišao je tadašnjem predsjedniku Aliji Izetbegoviću i rekao mu da ne preostaje ništa drugo nego podijeliti državu na tri dijela.

Lord koji je otvoreno mrzio Hrvatsku

- To je tada bilo najbolje rješenje i ja danas mislim da je to najbolje rješenje, izjavio je prije nekoliko dana lord Owen u jednom razgovoru. Vance-Owenov plan predviđao je BiH podijeljenu po etničkom principu na 10 pokrajina, s nadležnostima nad unutarnjim poslovima i obrazovanjem. Pokrajine bi bile formirane po etničkom principu, dok bi glavni grad Sarajevo bio demilitarizirani distrikt sa sjedištem centralne vlade. Plan su prihvatili svi i Izetbegović i Tuđman i Milošević- osim bosanskih Srba na čelu s Radovanom Karadžićem, koji su se usprotivili predviđenom povlačenju vojske RS s nekih područja.

Inače, taj se vrlo angažirani britanski diplomat samo još jednom vratio u BiH, prije godinu i pol dana, kada je u Srebrenici doživio emocionalnu traumu i od tada se zarekao kako se neće vraćati na cijeli Balkan. Komentirajući je li Hrvatska 90-ih bila 'zapadnija' od ostalih, te je li se znalo da će ona ranije u EU, on je znakovito odgovorio: 'Ne, ne i ne. Naša je namjera bila da učinimo tako da Srbija i Hrvatska uđu zajedno, ali nismo uspjeli. No najšokantnije je njegovo viđenje Tuđmana za kojeg i danas tvrdi da je bio pobjednik, ali rasist.

- On je želio Hrvatsku proširiti na BiH, ali je prvenstveno bio pragmatičar, te je odustao od tog plana. Nije bio diplomat, ali sve to je činio uvijek uvjeren da je ono što govori i radi najbolje za njegovu zemlju, ocijenio je lord Owen i dodao: "Kada je o njemu riječ za njega mogu kazati kako je on čovjek koji je dobio rat. On je iz rata izašao kao pobjednik. I točka. Čak mi i smeta što to moram priznati ali je nažalost tako, iskreno će priznati danas već vremešni britanski lord koji u tome ne vidi ništa loše.

Kako što nije vidio ništa loše kada se u vrijeme dok je bio supredsjedatelj Konferencije o bivšoj SFRJ volio poigravati kartografijom, o čemu je pisao u svojoj knjizi "Balkanska odiseja". Iscrtavanje novih zemljovida se, među ostalim, odnosilo i na moguće "korekcije" granica između BiH, Hrvatske i SRJ u jesen 1992. godine, prigodom pregovora upriličenih na britanskom nosaču zrakoplova "Invincible". Tada je lord Owen promovirao umalo ostvarenu ideju o tzv. trojnoj zamjeni teritorija između Hrvatske, BiH i SRJ (Crne Gore) kojoj je krajnji cilj bio da bosanski Srbi dobiju pristup moru na području od Prevlake do Molunta u Konavlima.

Godinama kasnije je Owen reducirao taj neostvareni plan prijedlogom da "Crna Gora prepusti Srbiji mali dio teritorija u Bokakotorskom zaljevu radi izlaska Srbije na more". U konkretnom slučaju Owen je pokušao za Srbiju "dobiti izlaz na more" koji je i BiH u pograničnom pojasu s Crnom Gorom imala poslije Drugoga svjetskog rata.

Naime, prilikom utvrđivanja granica između pojedinih republika unutar bivše Jugoslavije, tadašnja poslijeratna komisija za granice je u prvoj fazi rada zaključila da se nekadašnji izlaz "turske BiH na more u Kleku (Neumu) zatvori", da se područje Hrvatske ne bi dijelilo, a da se BiH ostavi "izlaz na more u Sutorini u Bokakotorskom zaljevu". Na kraju je to Đilas odbio a 40 godina kasnije taj je prijedlog, kojim bi Srbija mogla stići do mora preko Trebinja, zapravo bio tek perfidni britanski pokušaj da Srbiji elegantno pripoji Republiku Srpsku kao kompenzaciju za odlazak Crne Gore iz SRJ.

Kada se danas analizira(ju) sve te "mirovne" inicijative i pokušaji međunardnih predstavnika da arbitriraju u bivšoj Jugoslaviji, dobro je da Hrvatska uopće i postoji kao samostalna država.

http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/1 ... setih.html

[EdgarFranjul]

Šerbedžija se opet ruga i podvaljuje "nekim minornim vukovarskim tipovima"!

Autor Mladen Pavković
Ponedjeljak, 14 Travanj 2014 18:22

serbdez.jpg (28.93 KiB) Viewed 7714 times

Rade Šerbedžija je "svjetski poznata ličnost", a oni koji su, dok je on, u vrijeme hrvatskog Domovinskoga rata, boravio u Srbiji, te se "vucarao" po svijetu, branili i obranu hrvatsku države "neki minorni tipovi koji su ga u posljednjih 15 dana obasuli uvredama, izmišljotinama, lažima i prijetnjama..."

- piše čuveni glumac u "nekakvom odgovoru kolumnisti Jurici Pavičiću pod naslovom "Već dvadeset godina ponavljam – nisam snimao "Dezertera" u Vukovaru 1991." ( Jutarnji list, 14. travanja 2014.). Potom je dodao da njegova noga te 1991. nije kročila u Vukovar, "ali to već 20 godina neki majstori tame i zla ponavljaju uporno te laži...jer oni znadu onu tajnu žutog novinarstva – da sto puta ponovljena laž jednoga dana postaje istina". "Lijepi Rade" opet je ponovio da kad je riječ o filmu "Dezerter" Živojina Pavlovića u kojem on glumi glavnu ulogu da je to zapravo – jedan pacifistički film, ali - otom –potom. Također navodi da je dosad u Vukovaru bio nekoliko puta, u posjeti prijateljima i nekim drugim ljudima te da mu je žao "svakog stradalog čovjeka u tom bezumnom ratu (sic!) na svim prostorima od Vardara pa do Triglava". Istaknuo je opet i to da ga napadaju "anonimni i agresivni pojedinci iz Vukovara" i da bi najradije otišao u Vukovar da se sa tim "anonimnim i agresivnim ljudima" porazgovara, ukoliko se s njima može ljudski razgovarati!

Pa, gospodine ili druže Šerbedžija, kao prvo nama je jasno da vi nemate pojima tko su i što su ti "minorni tipovi" koji su, za razliku od vas i vama sličnih, u vrijeme srpske agresije bili spremni dati i svoje živote za slobodnu, samostalnu i neovisnu hrvatsku državu. U vrijeme kad su oni ginuli vi ste bili "tamo daleko", vi ste stvarali "svjetsku karijeru", da bi poslije nje ipak završili u Hrvatskoj (čak ne i u Srbiji). Vi ste film "Dezerter" snimali u srpskoj produkciji, u vrijeme kad je bilo nemoguće snimati i "pacifistički film", ako to nije odobrio ratni zločinac Slobodan Milošević. Što niste došli u Hrvatsku, pa ovdje snimili neki "pacifistički film" (imamo i mi iznimno dobrih režisera) već ste to uradili, kako kažete u Beogradu, početkom 1992., kada je Vukovar bio sravnat sa zemljom, i kad su srpski četnici orgijali po Vukovaru i Hrvatskoj. Kako ste se tada osjećali u Beogradu, a znali ste da "Hrvatska gori"? U tom filmu glumite ulogu oficira tzv. Jugoslavenske narodne armije, dakle, vojnika armije koja je neposredno prije toga razorila Vukovar (kada ste i gdje odigrali vojnika ili generala Hrvatske vojske?) To nije, kako ste jednom izjavili, nikakav "moralni film", to je film u kojem ste vi obukli odoru zločinačke vojske koja je načinila najstrašnije zločine nakon II. svjetskog rata u Europi! U filmu se pojavljuju slike razrušenog i "oslobođenog" Vukovara, a tko ih je mogao tada u jeku najžešće fašističke agresije na taj grad snimiti? Samo i isključivo srpski i ini zločinci! Toliko o tom "pacifističkom filmu".

Drugo, kako to da dok ste boravili "tamo daleko", u SAD, Velikoj Britaniji i tko zna gdje ne po svijetu, niste ni jednom, kao primjerice tenisač Ivanišević, stavili na glavu hrvatsku kapu, s hrvatskim grbom, obukli majicu po kojoj bi vas "cijeli svijet" mogao prepoznati kao Hrvata, ili da li neki intervju u nekim svjetskim listovima u kojem bi tim svojim "svjetskim prijateljima" objasnili što se događa u Hrvatskoj, da je napadnuta od srpskih četnika i da treba pomoć? Gdje su ti i takvi vaši intervjui?

Kažete da vam je "žao svakog stradalog čovjeka u tom bezumnom ratu na svim prostorima od Vardara pa do Triglava". O kakvom vi to "bezumnom ratu" govorite? To je bila srpska agresija na Republiku Hrvatsku, a u tom "bezumnom ratu" Hrvati nisu imali drugog izbora nego se braniti. Zašto i ovoga puta to otvoreno i jasno ne istaknete? Pa, za to jer bi se time možebitno zamjerili Srbima! Očito želite igrati (kao svjetski poznati glumac) na nekoliko strana, (tko više da), pa kad ste u kojoj sredini izvan Hrvatske govorite jedno, a kad dođete ovdje drugo.

Ti "neki minorni vukovarsk tipovi" i "trećerazredni novinari" su vas pitali nešto i o vašem privatnom teatru kojeg već 13 godina debelo plaća Republika Hrvatska, a čije je sjedište na Brijunima. Pa, po čemu ste baš vi zaslužili da imate privatno kazalište na ovom otoku, gdje "hrvatska noga tih anonimnih i minornih tipova" iz Vukovara ne može stupiti, a vi tamo ljetujete sa svojom obitelji i prijateljima gotovo badava? O tome ne govorite ni riječi. Sad ste priču okrenuli jedino na snimanje filma "Dezerter", a izostavili ste odgovore na ta i druga pitanja, kao primjerice: zbog čega ste napustili Hrvatsku u vrijeme srpske agresije, i kakav ste to vi bili možebitni "veliki promotor" Hrvatske u vrijeme rata? Time da ste snimili film u Beogradu u kojem glumite oficira zločinačke JNA, a koji taj film dugo nitko nije vidio, osim Srba, vas i vaše obitelji. Što ga niste u vrijeme rata došli prikazati u Vukovar, Škabrnju, Gospić, Voćin, Županju, Knin, Vinkovce, Osijek, Ćelije, Slavonski Brod, Dubrovnik, ili na Brijunima? Čega ste se sramili, kad je, kako kažete, bila riječ o "pacifističkom" filmu?

Zamislite, gospodine ili druže Šerbedžija, da je u vrijeme II. svjetskog rata neki protivnik Hitlerova režima, Britanac, Rus, Francuz ili Amerikanac, u nacističkoj Njemačkoj snimao "pacifistički" film o podvizima vojnika iz tih zemalja koje su ratovale protiv Hitlera?

Ne, to ne možete, priznajte, ni zamisliti, kao što mi ne može shvatiti da se vi i dalje rugate i sprdate s vukovarskim junacima, koje nazivate "nekim minornim tipovima". Ako ne znate tko su primjerice članovi Stožera za obranu Vukovara, ako ne znate što su bili i što su radili u vrijeme kad ste vi bili "tamo daleko", onda ste se trebali informirati. Oni koji su vam dozvolili da "ljetujete" na Brijunima i da tamo "prodajete maglu" i te kako dobro znaju tko su ti ljudi. Ne idite s njima razgovarati o "Dezerteru" već idite im zahvaliti za sve što su učinili i čine za hrvatsku državu. I naposljetku pokušajte nešto više saznati o tom, kako kažete "bezumnom ratu" koji se vodio na ovim prostorima, i ne izjednačavajte agresora i žrtve, poglavito kad kažete da vam je "žao svakog stradalog čovjek". Nitko ne bi stradao da Srbi nisu počeli agresiju na Republiku Hrvatsku, a tom prigodom od 1991.-1996. stradali su, istina, žrtve i agresori, a to nije i ne može biti isto. Pokušajte, dragi Rade, doći u Izrael i reći da vam je žao svakog nacistu i svakog Izraelca, pa ćete vidjeti kako ćete proći!

Uistinu, dosta nam je vašeg "pacifizma" i vaše "svjetske glume"!

Mladen Pavković,

predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91.(UHBDR91.)

http://www.dragovoljac.com/index.php?op ... &Itemid=13

[EdgarFranjul]

[EdgarFranjul]

Ovčara, pa to je mjesto gdje se uzgajaju ovce

Nema i ne može biti dvojbe da je Josipovićeva prijetnja o Hrvatskoj koja će pocrvenjeti ostvarena, i da je kukuriku "Plan 21" otpočetka bio čista prijevara stare komunističke oligarhije. Izgradnja moderne hrvatske države je zaustavljena jer jugoslavenski nacionalisti svakim danom rastvaraju ono zajedništvo što je devedesetih stvoreno. U tom kontekstu valja promatrati i Hebrangovu knjigu "Zločini nad civilima u srpsko-crnogorskoj agresiji na Republiku Hrvatsku". Da bi svima to bilo razvidno, evo nekoliko natuknica za promišljanje o današnjim protagonistima diktature proletarijata.


Hrvatski sabor je 11. travnja 2014. sa 77 glasova za, 29 protiv i jednim suzdržanim imenovao sastav Nacionalnog vijeća za znanost, visoko obrazovanje i tehnološki razvoj. Predsjednikom vijeća imenovan je prof.dr. IVO DRUŽIĆ (predsjednik Etičkog savjeta Ekonomskog fakulteta u Zagrebu).

Hrvatski sabor je 26. listopada 2012. sa 92 glasova za, 21 protiv i jednim suzdržanim imenovao mr. sc. GORANA RADMANA (dekana Veleučilišta VERN) glavnim ravnateljem HRT-a.

XI. Kongres Saveza komunista Hrvatske (SKH)

Savez komunista Hrvatske (SKH) je na XI. Kongresu (održanom 11-13. prosinca 1989. u Zagrebu) za predsjednika izabrao Ivicu Račana, člana Predsjedništva Centralnog komiteta Savez komunista Jugoslavije (CK SKJ); dobio je 40, a njegov protukandidat IVO DRUŽIĆ 29 glasova.

U Predsjedništvo CK SKH izabrani su:

Branko Caratan, Boris Malada, Zvjezdana Grudić, Dušan Plećaš, Ivan Gržetić, Nada Ciković, Ivan Hanžek i Ivan Matija.

Kandidati za članove CK SKJ iz Hrvatske bili su:

GORAN RADMAN, Mladen Žuvela, Slobodan Buncić, Luka Čupković, Duško Dragun, Joško Alujević, Stanislav Antić, Luka Belić, Vladimir Bizjak, Marijan Cingula, Zvonko Erak, Petar Franulović, Branko Horvat, Stjepan Kapusta, Josip Kukuljan, Nikola Lapov, Ivan Mecanović, Ivica Šegota i Joža Vlahović (Komunist, 15. prosinca 1989.). Navedeni kandidati nisu nikada bili izabrani u CK SKJ jer je XIV. izvanredni kongres SKJ (20 - 23. siječnja 1990. u Beogradu) bio prekinut.

XI. Kongres SKH je završio izborom 75 članova Centralnog komiteta (redoslijed izabranih prema broju osvojenih glasova):

IVO DRUŽIĆ, Ivica Račan, Branko Caratan, Jelica Bobić, Boris Malada, Ivan Gržetić, Nada Ciković, Hela Dragović, Zvjezdana Grudić, Ivan Hanžek, Ivan Matija, Dušan Plećaš, Ivo Aničić, Igor Antončić, Ivan Babić, Marija Babić, Slavica Babić, Darko Bakarić, Milutin Baltić, Vera Ban-Marković, Serđo Baskijera, Ivica Bašić, Dušan Bilandžić, Aleksandar Broz, Ivica Car, Darko Crnković, Mirko Cvjetičanin, Marija Erceg, Ivica Fabris, Božo Farkaš, Josip Filipović, Božidar Frančić, Franjo Galeković, Ivan Gajer, Ante Bilić, Dragutin Grđan, Josip Gudelj, Željko Hapek, Antun Ignac, Ivo Jelavić, Ante Jelčić, Ivica Jerčinović, Marin Jurjević, Branko Jurlina, Ante Krstulović, Sveto Letica, Marko Lolić, Jelena Lovrić, Zdenko Mance, Ivan Marković, Vili Matula, Luka Miletić, Luka Obradović, Tatjana Olujić-Musić, Jože Perić, Antun Peruško, Jure Premuž, Nada Rudan, Boris Santo, Zorica Stipetić, Ivan Šifter, Marija Šola, Zdravko Tomac, Lordan Zafranović, Ratimir Žanetić, Ivica Župetić, Branko Žuža, Tome Bacelić, Mirjana Bezbradica, Silva Bukvić, Božo Čapeta, Boris Garek, Ignjatije Malobabić, Danijel Vereš i Jadranka Višnjić (Komunist,15. prosinca 1989.).

Profesionalna i politička karijera

IVO DRUŽIĆ:
Početkom devedesetih Družić se posvetio znanstvenoj karijeri. 1990. i 1991. boravio je u Brightonu u Engleskoj na Sveučilištu Sussex, 1994. na Sveučilištu Pittsburg u SAD-u, bio je i u Pekingu. Od 1990. do 1994. bio je član Predsjedništva i Glavnog odbora SDP-a. Postavljen u Nadzorni odbor Plinacroa, Podravke i Zagrebačkog holdinga. U javnosti se pojavio 2012. nakon afere u tvrtki Plinacro.

»Na mjesto čelnika Centra SDS Zagreb, krajem g. 1987. postavljen je Kolja Družić, čiji je polubrat Ivo Družić tada bio na politički i drugi način blizak Stanku Stojčeviću. Dolaskom Kolje Družića u Centar SDS Zagreb, Družić je osobno donosio gotovo najvitalniji dio produkcije Centra Stanku Stojčeviću i Slavku Malobabiću... Taj intenzitet kontakata ovih djelatnika iz Centra SDS Zagreb nastavljen je do g. 1990... « (Radenko Radojčić, Iskaz I. dio, 15. ožujka 1994., str. 9). »Na osnovi nekoliko segmenata i činjenica nedvojbeno proizlazi da je Ivo Družić bio na vezi višim oficirima u sustavu sigurnosti bivše JNA« (Radenko Radojčić, Iskaz, VII. dio, od 11. do 13. travnja 1994, str. 138).


GORAN RADMAN:
Predsjednik Saveza socijalističke omladine Jugoslavije;
izvršni sekretar CK SKH;
savjetnik za međunarodne odnose Predsjedništva SRH (1984-1987.);
generalni direktor Televizije Zagreb (1987-1990.);
direktor tvrtke MicroLAB (1992-1996.);
direktor tvrtke Microsoft Hrvatska (1996.);
generalni direktor Microsoft Adriatics regije (2000-2004.);
predsjednik Microsofta Jugoistočna Europa (2004-2012.);
predsjednik tvrtke za poslovno savjetovanje SenseConsulting;
član Nacionalnog vijeća za konkurentnost i Poslovnog savjeta za Jugoistočnu Europu;

»Bivši generalni direktor RTV-a Zagreb, bio je izvršni sekretar CK SKH. Isto tako, kada je došao na funkciju u CK SKH, bile su prisutne vrlo utemeljene konstatacije da je suradnik vojne službe sigurnosti. Ovo utoliko više što mu je i otac oficir JNA. Pritisak u kadrovskoj kombinaciji, da pređe za generalnog direktora RTV, vršio je direktor odašiljačnih veza RTV-a, ne mogu se sjetiti imena, koji je isto tako bio suradnik vojne službe sigurnosti. Tako je Radman postao generalni direktor RTV Zagreb« (Radenko Radojčić, Iskaz, VII. dio, od 11. do 13. travnja 1994., str. 139).

*Radenko Radojčić, KOS-ov pokajnik i jedan od visokopozicioniranih djelatnika »Opere«; bio izravno i aktivno uključen u sve protuobavijesne operacije tzv. JNA protiv Hrvatske; u usmenom svjedočenju spomenuo je i brojne novinare suradnike jugoslavenskih vojnih i civilnih izvještajno-sigurnosnih služba i suradnike u terorističko-informacijskim operacijama, skupno nazvane »Labrador« (transkript razgovora je na 241 tipkanoj stranici).


"Danas imamo medijski monopol spram kojega je vrijeme Franje Tuđmana carstvo slobode." (R. Bolković, 28. travnja 2014.); "Staljinizacija hrvatskih medija" (D. Kuljiš, 30. travnja 2014.)


Impresivna poslovna karijera resi još jednog predsjednika omladine.
NIKICA GABRIĆ, predsjednik Saveza socijalističke omladine Hrvatske, zastupnik u Saboru SRH (do 1990.) i savjetnik u vladi Ivice Račana (2000-2004.), vjerojatno je najuspješniji hrvatski poduzetnik u zdravstvu. Gabrić i Ninoslav Pavić grade veliki poslovni centar vrijedan dvadesetak milijuna eura.

"Vijest da se tobožnja hrvatska intelektualna elita, okupljena u Nacionalnom forumu prof. dr. Nikice Gabrića, sprema za izlazak na slijedeće parlamentarne izbore kao svojevrsni 'treći put' koji će uz podršku predsjednika Ive Josipovića pokušati osvojiti vlast, u javnosti je prošla relativno nezapaženo."

Za hrvatske domoljube ne postoji "teći put" kao put spasenja. Postoji samo jedan put – put zajedništva.


Predsjedništvo CK SKH je 20. ožujka 1990. donijelo odluku o izmjeni imena stranke u Savez komunista Hrvatske – stranka demokratskih promjena (SKH – SDP).


Partijska dokumentacija, ali i sva dokumentacija Savjeta za zaštitu ustavnog poretka, općenarodnu obranu i društvenu samozaštitu, predana je Hrvatskom državnom arhivu uz uvjet da sljedećih 50 godina ostane nedostupna javnosti.

Zdravoseljačko pitanje: Što to narodna vlast, tj. Partija skriva od naroda? Koga to SDP do danas ustrajno štiti? I zašto?


Ako među članovima i sljedbenicima SDP-a doista ima i hrvatskih socijaldemokrata, onda je njihova dužnost da od predsjednika SDP-a i predsjednika Vlade RH Zorana Milanovića te predsjednika RH Ive Josipovića već danas traže otvaranje Partijske dokumentacije pohranjene u Hrvatskom državnom arhivu.

"Korištenje antifašizma protiv samostalnosti, obrane i poštovanja Hrvatske u svijetu počelo je 19. kolovoza 1991. eksplozijom podmetnutih bombi, terorista JNA ('Labrador'), u Židovskoj općini u Zagrebu i na židovskom groblju na zagrebačkome Mirogoju kako bi se destabilizirala Hrvatska i slabjela obrana. Državno odvjetništvo do danas nije pokrenulo postupak o ovoj terorističkoj akciji" (prof. dr. Slobodan Lang, 26. travnja 2012.).


Udruga hrvatskih liječnika dragovoljaca 1990.-1991., Ogranak Matice hrvatske Zabok i Hrvatska udruga "Muži zagorskog srca" su 26. travnja 2014. u Spomen školi dr. Franje Tuđmana u Velikom Trgovišću predstavili knjigu "Zločini nad civilima u srpsko-crnogorskoj agresiji na Republiku Hrvatsku", autora Andrije Hebranga. O knjizi su govorili prof.dr.sc. Mate Ljubičić, glavni ratni epidemiolog, prim.dr. Stjepan Bačić, predsjednik Udruge Macelj 1945., Tihomir Dujmović, novinar i publicist, i ratni ministar zdravstva prof.dr.sc. Andrija Hebrang. Glazbeni gost Srećko Blažičko otpjevao je nekoliko zagorskih popevki.


Knjiga donosi precizne podatke prikupljene u Odjelu za informiranje Glavnog sanitetskog stožera Ministarstva zdravstva i podsjeća na statistiku koja je (namjerno) posve zaboravljena. Namjera knjige nije da mijenja povijest već da ostane kao izvor čitateljima i onima koji će objektivno pisati o Domovinskom ratu, poručio je Andrija Hebrang.


Andrija Hebrang: Zločini nad civilima u srpsko-crnogorskoj agresiji na republiku Hrvatsku, Izdavač: Udruga hrvatskih liječnika dragovoljaca 1990.-1991, Zagreb, 2013.


Svjedoci smo svakodnevnog isticanja i podržavanja stava donedavnog agresora prema kojem se dogodio građanski rat u kojemu su obje strane jednako krive. Doduše, jedna od navodno građanskih strana imala je topove, tenkove, raketne bacače i borbene zrakoplove, a druga je bila nenaoružana i kupovala je oružje na ilegalnom međunarodnom tržištu. Jedna je strana ubijala civile, a druga se branila i ima na duši tisuće civilnih života manje.(str. 32.)


Aktivnosti Pantovčaka i Banskih dvora idu u dva smjera. Jedan je prikrivanje srpskoga genocida, koji dokazujem u svojoj knjizi, a drugi je omalovažavanje branitelja. O dragovoljcima Domovinskoga rata više i ne govorimo.


Rušenje praktično isključivo civilnih objekata uklapa se u genocidnu politiku brisanja jednoga naroda. Dodamo li k tome i protjerivanje 384.000 Hrvata i drugih nesrpskih nacionalnih zajednica s okupiranih područja u prvoj godini okupacije, s čime je do kraja provedeno etničko čišćenje tog područja, genocidni karakter srpsko-crnogorske agresije potpuno je jasan, jer se u stručnoj literaturi rat u kojem pogine više civila negoli vojnika tretira kao rat genocidnog karaktera.


Klasična forma fašizma bila je srpska agresija na Hrvatsku.


Najteža optužba agresoru je podatak da su ubili na području republike Hrvatske više civila nego vojnika, a taj će se razmjer nakon pronalaska nestalih i povećati. (str.102.)
Prikazani podaci pružaju dokaz kako je u srpsko-crnogorskoj agresiji na Hrvatsku genocid glavna strateška metoda osvajanja terena. (str.113.)


Takav udio starijih osoba među ubijenim nismo uspjeli naći među podacima o drugim ratovima ... Primarni cilj vojničkog djelovanja nisu bile obrambene snage RH jer bi broj ubijenih starijih od 60 godina među njima bio vrlo mali. Dob i spol ubijenih kao i vrste ranjavanja jasno pokazuju namjeru istrjebljenja Hrvata s područja zacrtanoga crtom Virovitica - Karlovac - Karlobag i stvaranje tzv. Velike Srbije. (str.114.)


Sve stradale žene bile su civilne osobe. Postavlja se pitanje zašto zločinci počinitelji i zapovjednici ovih zlodjela nisu procesuirani, a nije teško utvrditi tko je sijao smrt po naseljima budući da svaka vojska ima popise zapovjednika i vojnika ... (str.118.)


krajem 1991. u Hrvatskoj je bilo više od 550.000 prognanih i izbjeglica;
krajem 1992. broj izbjeglica i prognanih prešao je 660.000;

u Osijeku je samo 1991. godine uništeno 20.500 stanova ili 35% stambenog fonda,
u Vinkovcima 13.000 stanova (41%),
u Pakracu 8.100 stanova (76%),
u Slavonskom Brodu 7.450 stanova (21%),
u Karlovcu 6.600 stanova (22%),
u Novoj Gradiški 6.620 stanova (33%),
u Valpovu 5.750 stanova (49%),
u Novskoj 2.980 stanova (35%) i t.d.

Po Hebrangovoj ocjeni, slike ovih gradova najtužniji su svjedoci ubijanja civila u vlastitim stanovima i kućama i one nemaju usporedbe sa sličnim događajima u Europi od Drugoga svjetskog rata.

*Sjećate li se optužnice za prekomjerno granatiranje Knina?


Nad tim naseljima je tijekom 1991. i 1992. godine izvedeno više od 30.000 topničkih i zračnih napadaja s preciznim gađanjem najgušće naseljenih područja. Pojedini topnički napadaji trajali su satima. Neki gradovi poput Vukovara, Dubrovnika, Osijeka, Pakraca, Zadra i t.d. bili su mjesecima pod topničkom paljbom, a neki i do dvije godine (Gospić, Karlovac, Sisak i t.d.).
Srbi su u ratu preko 5.000 puta granatirali i raketirali bolnice (ne računajući ambulante)! Potpuno ili djelomično je uništeno 17 hrvatskih bolnica, preko stotinu ambulanti i 1.460 sanitetskih vozila! Niti 22 godine kasnije nikad nitko nije odgovarao za taj zločin!


Vukovarska bolnica je u ratu svaki dan dobivala između 70 i 80 granata, posve je uništena, a uspjela je u ratu zbrinuti gotovo 3.500 ranjenika i to sa smrtnošću manjom od 2,5%!


Vinkovačka bolnica je od rujna do studenog 1991. pogođena preko 500 puta, a uništeno je svih šest katova bolnice.

Osječka opća bolnica je u samo četiri dana 56 puta pogođena minobacačkim granatama; razoreno je šest različitih odjela;

Bolnica u Slavonskom Brodu je pogođena s više od 300 granata; Na Slavonski Brod je u napadima samo tijekom 1992. palo preko 50.000 granata, pogođena je 21 škola i ubijeno je 27 djece i 56 je ranjeno.

Pakračka bolnica dobila je preko 100 izravnih projektila i potpuno je uništena; Mržnja prema svemu hrvatskome, a posebno prema ideji neovisne hrvatske države, posebno je bila izražena u pakračkih Srba (str. 179.).

Prema podatcima Državne revizije za popis i procjenu ratnih šteta izravne ratne štete iznosile su preko 65 milijardi tadašnjih njemačkih maraka, a neizravne ratne štete su daleko veće i ukazuju na žestinu razaranja. Kada se zbroje štete na prometnoj infrastrukturi, zdravstvu, obrani, stambenim objektima, izdatci za pomoć muslimansko-bošnjačkom narodu i Armiji Bosne i Hercegovine i gospodarske štete dobije se ukupna šteta od preko 300 milijardi njemačkih maraka. (str. 273.) Toliko nas je ukupno koštala srpsko-crnogorska agresija!


Obzirom da država nije podignula niti jednu optužnicu za ove masovne zločine Udruga liječnika dragovoljaca je odlučila sama podići optužnice te su zatražili pomoć u iznosu od 100.000 kuna da im se pomogne u istraživanju uništenja 17 bolnica što bi napokon rezultiralo sa podizanjem kaznenih prijava, no ministarstvo branitelja pod vodstvom Freda Matića (SDP) je odbilo financijski pomoći taj projekt. Ministar Matić u tome već ima iskustva jer je uspješno zaustavio rad Ureda za istraživanje komunističkih zločina odmah po dolasku na vlast. ( str.192.)


Ubojstva djece najteži su zločini protiv civila. Djeca su posebno zaštićena međunarodnim konvencijama.... nitko neće do kraja moći objasniti svjesno i ciljano ubijanje djece.


Bez jednog roditelja ostalo je 4.285 djece, a bez oba 54 djece. Među zatočenicima srpskih logora, prema podacima Glavnog stožera saniteta, bilo je 219 djece, a kao nestali vodi se još petnaestoro djece. Hebrang podsjeća i na nedostatak evidencija jer u njima nisu zabilježene vukovarske žrtve. Njihove grobove agresorska strana nije otkrila pa je stoga ukupan broj civilnih žrtava na hrvatskoj strani podcijenjen.

U Račanovim rukama bila je obrana Hrvatske

Naime, na temelju Ustava tadašnje Jugoslavije, republike su imale pravo organizirati i rukovoditi Teritorijalnom obranom. Na području Republike Hrvatske to oružje se čuvalo u 364 objekta, od kojih je 178 objekata bilo u vojarnama JNA, i 186 objekata u civilnim prostorima. Oružja je bilo dovoljno za naoružanje oko 200.000 ljudi i da je Hrvatska zadržala barem dio tog oružja, rat bi bio ravnopravniji s neusporedivo manje civilnih i ukupnih žrtava.


Karakter rata protiv civila skriva se u predaji cjelokupnoga naoružanja hrvatske Teritorijalne obrane Jugoslavenskoj narodnoj armiji (244.000 dugih cijevi, 2.000 topova, 80.000 tona streljiva). Upravo je zato agresor u kratkom roku zauzeo trećinu zemlje i uništio velik broj naselja, protjeravši iz domova 384.197 stanovnika hrvatske nacionalnosti. Tako je okupirani dio ostao jednonacionalan, praktično ga je naseljavalo isključivo srpsko stanovništvo.

90 posto civilnih žrtava bilo je prve godine rata. Zašto? Zato što je Račan predao oružje TO Beogradu, a Budimir Lončar u koordiniranoj akciji isposlovao u VS UN-a embargo na kupnju oružja Hrvatskoj, pa Hebrang smatra, kako sama predaja oružja predstavlja prekretnicu u provedbi velikosrpskoga plana. Tako je razoružao hrvatski narod i predao agresoru oružje koje je pripadalo nama, a koje su platili hrvatski porezni obveznici. Za razliku od hrvatskih komunista predvođenih Račanom, slovenski komunisti su spasili najveći dio oružja svoje TO i tako unaprijed obeshrabrili politički i vojni vrh JNA u planiranju brzog osvajanja slovenskog teritorija. (str. 52-53.)


*Predsjednik Komiteta za ONO i DSZ bio je po funkciji predsjednik predsjedništva tadašnjeg CK SKH, koju je dužnost u trenutku predaje oružja Teritorijalne obrane Hrvatske 30. svibnja 1990. obnašao Ivica Račan u čijoj je ovlasti bila i TO.


*"Operacija razoružavanja Hrvatske je bila dio šire operacije koju je vodila Kontraobavještajna služba (KOS) JNA. U zaključku svojeg iskaza, Radenko Radojčić i sam zaključuje kako je postojala nedvojbena, trajna sprega vrha CK SKH i Kontraobavještajne službe JNA".


*Poznata je izjava bivšeg predsjednika Republike Hrvatske Stjepana Mesića kako je odluka Vijeća sigurnosti o zabrani naoružavanja bivših jugoslavenskih republika bila dobra. (str. 58.)


*Prema dokumentima koje je objavio Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata, pripreme za oduzimanje oružja mogu se pratiti od 1. veljače 1990., kad je načelnik Generalštaba OS SFRJ general pukovnik Blagoje Adžić izdao zapovijed za oduzimanje oružja teritorijalnih obrana republika i autonomnih pokrajina i njegovo spremanje u pozadinske baze JNA. Prikupljanje naoružanja završiti do kraja travnja 1990. godine. (Republika Hrvatska i Domovinski rat 1990.-1995., Dokumenti, knjiga 1: Oružana pobuna Srba u Hrvatskoj i agresija Oružanih snaga SFRJ i srpskih paravojnih postrojbi na Republiku Hrvatsku 1990.-1991., Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata, Zagreb, 2007., 13-14.)


"U jednom od redovitih odlazaka na Ovčaru susreo sam autobus zagrebačkih srednjoškolaca koji su gledali tužna obilježja najvećeg zločina nad civilnim žrtvama na ovim prostorima nakon nacističkih vremena. Profesorica me zaustavila i zamolila da djeci kažem nešto o događajima na Ovčari. Upitao sam ju što djeca o tome znaju, da ne ponavljam poznato nego ispričam nešto što još nisu čuli... Profesorica je pitala tko zna što je to Ovčara. Odgovor koji je dobila zapanjio ju je, mene znatno manje. Djevojka koja se javila za odgovor rekla je: "Ovčara, pa to je mjesto gdje se uzgajaju ovce." Upravo to je sramota svih autora nastavnih programa, a prvenstveno resornih ministara..." (str. 34.)


Postavlja se pitanje zašto je za ministra nadležnog za obrazovanje postavljen Željko Jovanović, liječnik koji se nije početkom srpsko-crnogorske agresije 1991. godine javio kao dragovoljac u obranu Hrvatske, dakle nije se odazvao javnom pozivu Ministarstva zdravstva, nego je mobiliziran tek 1993. godine. ... zašto su poslije rata uglavnom ministri obrazovanja morali biti oni koji su odbili poziv u dragovoljce ili su pak napustili napadnutu Hrvatsku i rat proveli u Americi, poput Dragana Primorca. Njihovi mandati nisu realizirali školske programe u kojima bi Domovinski rat bio prikazan objektivno i argumentirano. Republika Hrvatska nema suverenitet nad svojim teritorijem jer u nekim područjima postoji paralelni sustav edukacije i nastavni program drugačiji od onoga koji vrijedi za ostatak države. (str. 33.)


Cenzurom medija, kupovinom pojedinaca koji su služili obrani Hrvatske od agresije i minoriziranjem Domovinskog rata u školskim udžbenicima povijest pišu oni koji u njemu nisu sudjelovali. (str. 148.)


Dragovoljci nisu samo izbrisani iz službenog popisa branitelja, nego ih neki /jedna sudska presuda!/ proglašavaju protuzakonitim članovima ilegalne borbene organizacije. Među liječnicima dragovoljcima nije bio niti jedan jedini član SDP-a. (str.14 -15.)


Ministar branitelja Fred Matić nije objavio Registar branitelja da se vidi tko je lažni branitelj, kako to vladajući tvrde, jer u godinu dana koliko postoji nije izbrisan nijedan, već je za glavni cilj imao izbacivanje rubrike - dragovoljci - čime se zauvijek izjednačavaju oni koji su u rat išli nošeni hrabrim domoljubljem i oni koji su u rat išli po sili zakona - mobilizacijom!


Ministar branitelja Fred Matić je zadovoljan time što Savo Štrbac podržava objavu nezakonitog registra branitelja. Županijski sud u Zadru je primijenio na Savu Štrpca Zakon o općem oprostu 18. siječnja 2002. godine, jednog od falsifikatora optužnice hrvatskim generalima. Državna televizijska kuća, koju svi plaćamo svojim novcem, poznatim "stručnjacima" za hrvatske zločine Zoranu Pusiću, Vesni Teršelić, Žarku Puhovskom i Tvrtku Jakovini dodaje i Savu Štrpca! (str. 224.)


Smjena dr. Vesne Bosanac /s mjesta ravnateljice vukovarske bolnice/ ima veliki značaj u obezvrijeđivanju Domovinskog rata, jer je ona bila jedan od posljednjih dragovoljaca koji su još obnašali neku značajniju funkciju.... Trebalo je maknuti s javne scene posljednjeg aktivnog svjedoka zločina koje je agresor napravio u Vukovaru. Smjenu su zamaskirali lažnom optužbom o lošem poslovanju bolnice /vlada Zorana Milanovića 2013./. Za politički lijevu vladu njezin je veliki grijeh i činjenica, da je potpisala tužbu protiv rušitelja vukovarske bolnice koju smo podnijeli u ime Udruge liječnika dragovoljaca 1990-1991.(str. 168-169.)


Jedan od ciljeva UNPROFOR-a je bio vratiti protjerane Hrvate na svoja ognjišta, umjesto toga istjerano je još 17.991 civila i to pod pratnjom UNPROFOR-ovih vojnika. Na taj način mirovne su snage pomagale etničko čišćenje na okupiranom hrvatskom području.


Prosrpska politika nekih domaćih političara i nevladinih organizacija pokušala je optužiti RH za masovno protjerivanje Srba u oslobodilačkoj akciji Oluja, ali dokumenti govore suprotno. Unatoč brojnim objavljenim dokumentima i danas lansiraju tvrdnje o udruženom zločinačkom pothvatu hrvatskog vodstva s ciljem raseljavanja srpskog stanovništva. (str 146)


Kroz srpske koncentracijske logore prošlo je oko 30.000 ljudi svih dobnih skupina, uključivši i najmanju djecu. Međutim, priznato je i popisano samo 8.000 robijaša, a izvori potvrđuju da je u srpskim logorima ubijeno preko tisuću ljudi.


Prema podatcima udruge Žena u Domovinskom ratu pripadnici JNA i srpsko-crnogorskih paravojnih formacija silovali su oko 3.000 žena. Tko i zašto ne želi organizirati istragu o tolikom broju poniženja, strahova, psihičkih slomova i tragedija?


Poginuli civili navedeni u izvješću Ministarstva obrane Jugoslavije su oni koji su stradali u borbenim akcijama. Također, poznato je da su pripadnici Teritorijalne obrane (TO) bili civili. Krunski dokaz da je u agresorskim postrojbama bilo civilnih osoba na ratnim zadacima (vojnici u civilnoj odjeći), što baca potpuno novo svjetlo na podatke o ubijenim srpskim civilima. (str. 203.) Iako je haški sud utvrdio da su u akciji Oluja ubijena 42 srpska civila, a pojedinci, poput Žarka Puhovskog (HHO), ali i organizacije (Documenta, Gong, Delfin, BaBe, Centar za mirovne studije i Građanski odbor za ljudska prava) i dalje tvrde kako ih je ubijeno 667, da bi optužili hrvatsku obranu u srpsko-crnogorskoj agresiji i preokrenuli istinu o zločinima nad civilima. (str. 237.)


U hrvatskim medijima, na političkoj pozornici, ali i po hrvatskim sudnicama neusporedivo više vrijedi upitnih 156 srpskih civilnih žrtava /za koje se sumnja da su ubijeni od strane hrvatskih vojnika/ od 7.263 hrvatske civilne žrtve.

Tko bi trebao pokrenuti istrage o ubojstvima 7.263 hrvatskih civila?
Tko je dužan to obeštećenje platiti?
Zar je moguće da razlikujemo prava civilnih žrtava prema nacionalnoj pripadnosti?
Čak je i Vrhovni sud RH donio mišljenje o odgovornosti hrvatske države za neprocesuiranje zločina u Varivodama, gdje su stradali srpski civili, a obitelji žrtava su stekle pravo na naknadu štete.

Zar se opet ponavlja povijesna, toliko puta viđena, tragedija prikrivanja hrvatskih žrtava?


Ljevičarska vlada Ivice Račana je 2002. godine ugušila rad tadašnje saborske Komisije za utvrđivanje žrtava rata i poraća, jer je u dijelu povijesti, osobito kad je UDBA ubijala hrvatske domoljube po inozemstvu, bio nadređen toj zloglasnoj organizaciji. (str. 255 - 286.)


Mnogo 'Ovčara' i 'Škabrnja' ima u Hrvatskoj.


Od niza primjera masovnih ubojstava treba izdvojiti Saborsko koje je napalo 40 tenkova i oko 800 vojnika, pripadnika srpskih neregularnih postrojba i pripadnika JNA .

Oni su 10. prosinca 1991. ubili 28 civila pred svjedocima i još 21 civila za koje nema očevidaca.
Od 28 ubijenih civila njih 11 su bile žene, od 18 do 93 godine.
Njih 14 je ustrijeljeno, sedam je živo zapaljeno, četiri zaklano nožem, dvoje obješeno i jedan je poginuo od granate.


Tipičan masovni zločin dogodio se u Voćinu u kojem nije bilo hrvatskih vojnika. Srpske paravojne postrojbe ubile su 43 civila na najbrutalniji način.
Među ubijenima bilo je 17 starijih od 60 godina, osmero starijih od 70 godina (najstariji 84. godina, op.a.), 14 žena, a najmlađi ubijeni imao je 19 godina. (str.133 -135.)

*Jedan od Srba koji su u Voćinu sudjelovali u tom pokolju, Stevo Simić, danas prima mirovinu Republike Hrvatske.

U selu Lovasu 10. listopada 1991. lokalni Srbi i pripadnici JNA izveli su strašan masakr sa 71 civilnom žrtvom. (str.135.)

U Škabrnji i obližnjem Nadinu 18. – 19. studenog 1991. naoružani Srbi zajedno s pripadnicima JNA ubili su 45 civila, od toga 14 žena. (str. 137.)



"Probajte kako je slatka ustaška krv" - Ranko Lukić, 1991.

*U selu Hum (općina Voćin), pripadnici tzv. "specijalne jedinice SAO Krajine" 13. prosinca 1991. su električnom pilom prepili po dužini Ivana Banovca i Marka Vukovića, izrezali ih na komade, a potom ih polegli pored strvina ubijenih svinja, polili benzinom i zapalili. Istom pilom su odrezali ruku Romana Ridla, a zatim ga ubili. Marka Vukovića masakrirao je Ranko Lukić (svjedokinja Katica Tomić).


Hoćemo li uskoro vidjeti predstavu, poetsku simfoniju "Probajte kako je slatka ustaška krv" u režiji Olivera Frljića, a u premijernoj publici ministricu kulture Andreu Zlatar Violić, Vesnu Teršelić, Radu Šerbedžiju, saborskog zastupnika Milorada Pupovca i gradonačelnika Milana Bandića (odnosno Vojka Obersnela)? Hoće li uoči premijere biti predstavljena i publikacija Tamare Opačić o sedam živo zapaljenih Hrvatića u Saborskom?


A. Hebrang: Ne nasjedajmo na manipulacije Frljića i sličnih kojima ništa, pa ni život Aleksandre Zec, nije sveto


Svatko tko se usudi spomenuti ime ponekog zločinca biva proglašen nazadnom osobom koja se okreće prošlosti, umjesto da gleda u svijetlu budućnost države. (str 277.)


Kako to da i nakon pada komunizma udbaš može tužiti biskupa zato što ga je nazvao udbašem? Mons. dr. M. Bogović: Doživio sam da me udbaš goni pred sud u hrvatskoj državi.


"To je jedina velika i svjetla pobjeda ovog režima: za sve su krivi hrvatski nacionalisti, a nacionalist je svatko tko postavi pitanje: Kako to da bivši suradnici obavještajnih službi Jugoslavije tako dobro prosperiraju u današnjoj, posttuđmanovskoj Hrvatskoj? Eto, to je ta priča i to je ta hajka. I opet će se onda takva hajka, a riječ je ni manje ni više o hajci, i to vrlo dobro osmišljenoj hajci, obiti o glavu onima koji s time nemaju nikakve veze." (Romano Bolković, 28. travnja 2014.)


Danas, 8. svibnja, ispred Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu ponovno se održava prosvjedni skup. Hoće li gradonačelnik Milan Bandić i vladajući režim konačno dozvoliti da "Meštar sviju hrvatskih hulja" zauvijek ode iz Zagreba? Hoće, kad na vrbi rodi grožđe!

mr. sc. Ljubomir Škrinjar

http://www.hkv.hr/reportae/lj-krinjar/1 ... -ovce.html

[EdgarFranjul]

7_Hebrang_Domovinski_rat.jpg (72.49 KiB) Viewed 7654 times

[EdgarFranjul]

2010-06-02

Meštrović - pismo 1955

IZVJEŠĆE IZ HRVATSKE IZ 1955. GODINE I POPRATNO PISMO IVANA MEŠTROVIĆA


Premda je Drugi svjetski rat završio u svibnju 1945., rat protiv hrvatskog naroda
nastavio se i u poraću. Nastavilo se s borbom na ostvarenju velikosrpskog plana, koji je
bio i ostao dobro poznat svim Hrvatima, osim nekim bivšim i sadašnji političarima i
balkanskim „vizionarima“ u Hrvatskoj. Režimi, ljudi i taktike su se mijenjale, ali
velikosrpski cilj je ostao isti. Čini se da Hrvati (ili barem jedan oveći broj) pate od
sindroma tučene žene te se nikako ne daju otkinuti iz „zagrljaja“ partnera koji im se već
odavno „uvukao pod kožu“ i terorizira ih.

O prilikama u Hrvatskoj u poraću svjedoči i izvješće nepoznatog autora iz Hrvatske,
koje je u Americi primio slavni hrvatski umjetnik Ivan Meštrović. Stari Meštar, koji je i
sam nekoć bio pobornik hrvatsko-srpskog jedinstva, popratio je dopis iz domovine
pismom uredništvu Zajedničara, glasila Hrvatske bratske zajednice u Americi, uz
zamolbu da ga objave i upozore svoje članove i čitatelje o prilikama u Hrvatskoj.
Zamijetiti je da Meštar u svom pismu govori o „srpsko-hrvatskim nesuglasicama“,
premda je zasigurno svjestan da to nisu nikakve „nesuglasnice“ već brutalan velikosrpski
imperijalizam. Valjda čuva nadu da se ipak može naći kakva-takva suglasnost izmeñu
Hrvata i Srba. Mogućnost takve „suglasnosti“ najbolje je došla do izražaja tokom
Domovinskog rata. To svjedoče Vukovar, Škabrnja, Dubrovnik, Gospić....


Oba pisma, ono iz Hrvatske i Meštrovićevo, zaslužuju ponovnu objavu najmanje iz dva
važna razloga. Prvo, to su povijesni dokumenti. Drugo, da bi hrvatski politički i ini soj
podsjetili da je velikosrpstvo ne samo živo, nego da zadnjih godina ponovo jača, naravno
u drugačijem ruho od onog prije 50 ili 20 godina. Ta ideološko-vjerska nastranost je,
izgleda, neizlječiva.

***
''PISMO IZ HRVATSKE G. MEŠTROVIĆU O ŽALOSNOM STANJU HRV. NARODA''

Zajedničar (Pittsburgh). God. 50, br. 26 (29. lipnja 1955.), str. 4. (prvi dio) i Zajedničar.
God. 50., br. 27. (6. srpnja 1955.), str. 3. (svršetak). Tekst je takoñer objavljen u Izboru
(Buenos Aires). God. 2, br. 20-21, srpanj-kolovoza 1955., st. 3-8.

Pismo Ivana Meštrovića

Pored brojnih pisama koja dobivam od znanih i neznanih iz domovine o stanju i
prilikama u kojima danas živu Hrvati u Jugoslaviji, dobio sam i ovo, koje Vam prilažem,
da ga u Vašem listu objavite, kako bi članovi Hrv. Bratske Zajednice i drugi Hrvati
širom svijeta saznali u kojim prilikama žive njihov rod u staroj domovini.
Svi mi ovdje dobivamo vijesti iz kojih razabiremo nevolje našega naroda u staroj
domovini, ali se u tim vijestima navode tek općenito teškoće, ili opisuju pojedine
slučajeve, koji kao oni o progonima Crkve i svećenstva, prave dojam da se to imade
pripisati tek fanatizmu komunističke ideologije. Medjutim su u ovom pismu nabrojeni i
ilustrirani konkretni dogadjaji, koji ukazuju i na drugi uzrok koji karakterizira duh
današnjeg režima prema Hrvatima obiju vjera, ukazuje kolika je sloboda i
ravnopravnost u toj „slobodnoj, socijalističkoj i federativnoj republici“.

Suvišno je naglasiti, da me pri slanju ovog pisma na objelodanjenje ne vodi namjera da
se poveća srpsko-hrvatske nesuglasice, nego jedino da se zna zašto one ne jenjavaju.
Isto tako je vrijedno, da članovi Hrvatske Bratske Zajednice čuju kako oni kod kuće
misle i čemu se nadaju od svoje braće iz Iseljene Hrvatske.

Bez pretenzije da dajem uputstava Zajednici, mislim da joj je dužnost, kao najjačoj
hrvatskoj organizaciji u ovoj zemlji, da javno digne svoj glas protiv prikrivenog nasilja i
progona Hrvata u domovini. To je dužnost Zajednice i njezinih članova ne samo kao
sinova zapostavljenog i progonjenog naroda, nego i kao slobodnih ljudi i gradjana ove
velike demokratske zemlje. Dužnost im je da upozore vlast svoje nove domovine na ova
nemila fakta i da javno zatraže od današnjih vlastodržaca u Jugoslaviji: da objasne
dogadjaje iznesene u priloženom pismu, te kako na ovaj način misle izgraditi put
„bratstva i jedinstva“ u Jugoslaviji.

Nitko pametan neće poreći režimu ono što je pozitivno učinio, ali nasilja i strahovladu
neće nitko, tko ima ljudske savjesti, odobriti i prešutjeti. Zlo se ne liječi prešutkivanjem
nego „ljutom travom na ranu krvavu“. Svi vanjski uspjesi s kojima se režim hvali,
iluzorni su, dok je nutrina bolesna.

Koliko se vidi, nije ni pisac priloženog pisma mišljenja, da Srbi i Hrvati ne bi mogli naći
načina da jedan pored drugoga žive, ali svaki na svojoj njivi. To ni ovaj režim, pa ma
kakove namjere imao, neće postići, dok se njegovi ljudi pod komunističkom maskom,
kunu svom „četničkom srcu“, čija nam je „zavjetna misao“ poznata.

S poštovanjem, Ivan Meštrović



Pismo iz Hrvatske
Pismo je pisano 20. svibnja o.g. [1955]. Njegov sadržaj je slijedeći:


Poštovani g. Meštroviću! — Čovjek Vašeg kova treba znati istinu o svojoj nesretnoj
domovini, a evo Vam je javlja jedan Vaš štovatelj. Vaš odgovor Pribićeviću u
američkim novinama potresao je hrvatska srca od Drave do mora. On je bio remek- djelo svoje vrste. U Hrvatskoj je bio otipkan u tisuće primjeraka i čitan sa zanosom. Ali
je UDBA to doznala, pa je nastao lov. Svaki, kod koga se je ovaj članak našao, dobio je
šest mjeseci zatvora. Osobito je stradao Dubrovnik. To bi Vam bilo dosta da znate,
kako je ovamo. Kad su pred par godina hrvatski nogometaši pobijedili srpske u Zagrebu
oduševljena mladež ode do Tomislavova spomenika, gdje zapjeva „Lijepu našu“.
Ulovljeni bijahu osudjeni na godinu i pol zatvora, a neki studenti istjerani sa sveučilišta.
U tako zvanoj federativnoj Hrvatskoj „slobodnoj republici“ ne smije izlaziti niti izlazi
bilo kakav list pod hrvatskim imenom, ali usred Zagreba izlazi „Srpska Riječ“, postoji
društvo Srba u Hrvatskoj i Muzej Srba u Hrvatskoj. Seljačka Sloga ne smije djelovati
izvan „Federalne Hrvatske“ (u Bosni je zabranjena). Ne smije se zvati hrvatska.
„Hrvatski Radiša“ je zabranjen kao i muslimanski „Gajret“, ali po svoj Jugoslaviji
slobodno djeluje „Srpsko prosvetno društvo Prosveta“ koja postoji u svakom većem
srpskom selu u Hrvatskoj. Nasuprot, zabranjen je „Hrvatski Napredak“, a kad su neki
članovi uprave protiv toga učinili žalbu, skočila je UDBA, te je u svome zatvoru držala 4
dana Juricu Gašparca, a profesoricu Jakovljević 10 dana, zbog toga, što su se usudili
učiniti žalbu. Hrvatski spomen-dani se ne drže. Mi o Zrinskome i Gupcu čujemo samo
na radiu iz Washingtona.

Nijedno se društvo ne dozvoljava pod imenom hrvatskim, koje je faktično zabranjeno. Ima li države na svijetu, u kojoj je narodno ime zabranjeno? To neda srpska manjina od 14 posto u Hrvatskoj, koja gospodari nad 86 posto Hrvata. Na svim glavnim ustanovama zapovijedaju Srbi: na carinarnici, radiju, miliciji, vrhovnom sudu (tu parnice rješavaju 2 Srbina i 1 Hrvat). Na teret hrvatskog budžeta školaju se na tisuće Srba, da zauzmu što više mjesta u službi. Tisuće djaka iz Srbije, Makedonije, Crne Gore, Bosne i Vojvodine, sa stipendijom bačeno je na Zagrebačko sveučilište, gdje su sada Hrvati u manjini, te ne mogu ni pisnuti, jer sve organizacije vode Srbi. Kad ovi tudjinci završe nauke, namještaju se u Hrvatskoj. Do nedavna su se mnoga mjesta na Zagrebačkom sveučilištu morala rezervirati za Srbe izvan Hrvatske, pa tako mnogi Hrvati nisu mogli biti primljeni na medicinski fakultet u Zagrebu.

Nema kuće u Zagrebu u kojoj Hrvatu nije oteta silom koja soba, da u nju usele Srbina.
Prije rata nije bilo nego 2 posto Srba u Zagrebu, a sada ih već ima oko 30 posto, dok i
Slovenaca imade 10 posto. Još samo malo i Zagreb više neće biti hrvatski grad.
Predsjednik Prosvjetnog Savjeta je Crnogorac Jović, a Sveučilišnog Savjeta Srbin
Sekulić Branko, prvi šef OZNE, koji stvara zakone za Hrvatsku. Dok se zbog bijede
neuposlene Zagrebčanke bacaju u Savu, mnoge Crnogorke su u Zagrebu namještene kao
trafikantice, i.t.d.

Dok su Hrvati izvan Hrvatske prisiljeni bježati, da ih je u Bosni, Srijemu, Slavoniji sve
manje i manje, dotle Srbi naseljavaju Hrvatsku. Već ih ima u Puli 5.000, na Rijeci
mnogo više, a dosta ih naseljavaju i u Istru na zemlje odbjeglih Talijana.

Radi se dakle o svijesnom uništavanju Hrvata, penetraciji Srba u hrvatske zemlje i otimanju životnog prostora Hrvatima. Ravnatelj drevne pomorske škole u Bakru je bosanski Srbin. Dakle nakon 1.300 godina, Hrvati će biti potisnuti s mora. Sva politika ide za tim: hrvatsku manjinu svagdje još više smanjiti medju Srbima, a srpsku manjinu u Hrvatskoj što više povećati. To je genocidnost i rasna diskriminacija u bizantskom smislu. Hrvatska izgleda kao okupirana zemlja, posada vojna su Makedonci, Arnauti i Srbi, te su i svih šest generala Srbi. Plan velikosrpskog genocidstva Hrvata i drugih naroda provodi se
po planu prema ruskom uzoru. Tako su na primjer u zadnjem ratu Srbi u Bosni
poubijali toliko katolika i muslimana, koliko su mislili da im treba da se u Bosni stvori
po prvi put srpska nadpolovična većina. Oko Drine su Muslimane klali masovno i žive
ih palili u natrpanim kućama. Da presijeku vezu hercegovačkih katolika sa bosanskim
preko Ramske doline, poklali su sve katolike, do kojih su mogli doći. U jednu kuću u
Drežnici strpali su 60 članova jedne velike zadruge i žive ih zapalili. Glasoviti Ramski
samostan srušen je do temelja, a svi franjevci samostana Široki Brijeg poliveni benzinom
i zapaljeni, samo da se uništi njihova hrvatska gimnazija. Svi vidjeniji intelektualci, koji
svršiše ovu gimnaziju, kasnije su poubijani. Srpski četnici nastaviše uništavanjem
katolika u drevnoj Trebinjskoj biskupiji, gdje su ih 16. i 17. vijeka pomoću turskih četa
masovno preveli na pravoslavlje; 24. IX. 1942. počeo je masovni pokolj katolika u
kotaru Stolac, pa je zapaljeno 12 katoličkih sela. Popa Vidu Puticu u selu Prenj, slijepa
starca od 85 godina, poliše petrolejom i živa zapališe. Don Iliju Tomasa, župnika u
Klepcima, sasjekoše noževima na komadiće. Iza toga uništeno je 5 katoličkih sela u
kotaru Ravno. Time je dovršena akcija uništavanja katolika u Hercegovini započeta u
XVI. vijeku.

U vrgorskoj krajini poklaše četnici masu ljudi i zapališe 702 zgrade, na Dugopolju,
Blatu na Cetini, Lovreću, Cisti i drugdje u Dalmaciji srpski četnici učiniše strahote. U
samome selu Gati kod Omiša poklali su 120 osoba, a u Cisti 84 mladića, i.t.d. Iz sela
Drvenik pobjegli su svi katolici, a Srbi podijeliše medju se njihovu zemlju i njihova
imanja. Oni se sada skitaju po Zagrebu i nesmiju se povratiti svojim kućama. Srbi
katolicima u Gospiću oteše kuće i istjeraše ih ili pobiše i tako prvi put Gospić postaje
srpsko mjesto kao i Otočac. Iza rata sadjoše planinski Srbi u bogato katoličko selo
Španovica kod Pakraca, pa ih istjeraše iz kuća i oteše im sve stanje i imanje. Državna
vlast ne ureduje i ne zaštićiva Hrvate od tog uništavanja, već pomno traži i vješa
„ustaše“ i njihove simpatizere, a u takove mogu ubrojiti srpskim svjedocima svakog
Hrvata. Fratar Herman je bio osudjen na dugu tamnicu, a kad ju je izvršio, opet skočiše
Srbi i nakon toga je bio obješen.* Hrvatska manjina od straha srpskih svjedoka se je po
Slavoniji razbjegla na sve strane, kao i po Bosni, ostavivši stanje i imanje. Srbi odmah
na njihova imanja naseljavaju pravoslavce iz Bosne i Crne Gore. Ovi imaju vlast u
mjesnim i općinskim odborima, pa Hrvate pretjeranim prezirom tjeraju na iseljenje i
prodaju zemlje Srbima. Kada na primjer Hrvat bježi iz Voćina, općinska mu vlast
procjenjuje jutro zemlje 20.000 dinara, a kad Srbin prodaje zemlju ista mu vlast cijeni
100.00 dinara jutro.

U Sisku se grade tvornice i naseljuju srpski elementi iz Banije i Korduna i krzo kratko
vrijeme će taj grad kao i Karlovac postati srpski. Tko o tome pisne redovno dobiva 5
godina robije, jer „sije plemensku i vjersku mržnju“. Genocidska akcija se provodi
točno po planu:

Srpska manjina u Vojvodini već je pretvorena u apsolutnu većinu, jer od 440.000
Njemaca, sad ih onamo nema više od 20.000. Slično su prorijedjeni i Madjari.
Namjesto njih su naseljeni Srbi iz raznih krajeva. Naseljavanjem Srba u Karlovac, do
malo godina bit će srpskim klinom presječena veza Hrvata sa Rijekom i Primorjem.
Srbi su mogli pol milijuna hrvatskih „Srba“ preseliti u Vojvodinu, ali oni toga ne
učiniše, jer ove ostaviše kao sjeme svoje daljnje ekspanzije za uništavanje Hrvata. U
poslu njihova uništavanja je Katinska šuma malenkost, jer su Srbi zakrabuljeni maskom
komunizma kod Dravograda, Maribora, i drugdje poubijali 300.000 hrvatskih vojnika.
U Samoboru je postrijeljano 6.000 domobrana i zakopano u parku. U šumi Macelj
ubijeno je 30.000 hrvatskih zarobljenih vojnika. U Sarajevu ih je poubijano 15.000. U
raznim mjestima Slavonije poubijano je preko 100.000 civila.

Može se uzeti da su Srbi iza sloma i u ratu poubijali oko 500.000 Hrvata — više nego Turci kroz sto godina.
Kad su partizani vodjeni Pekom Dapčevićem i Kočom Popovićem zauzeli Zagreb, oko
10.000 hrvatskih ranjenih vojnika po klinikama, bolnicama i školama bilo je prve noći
odvedeno u Zagrebačku goru i svi su do posljednjega bili poubijani.
Radikalski zastupnik N. Novaković-Longo je sa svojom svitom poslao „Kralju Italije i
Caru Etiopije“ memorandum sa 40.000 potpisa dalmatinskih pravoslavaca, moleće ga
da Dalmaciju priključi direktno Italiji. Nitko ih zbog toga ne zove na odgovornost, ali
da su to bili Hrvati, svi bi oni bili poubijani. Sve to vodi maskirana borba za potpuno
uništenje Hrvata i katolika, a Longo je usuprot pomilovan i vratio se kući u Knin, pa je
dobio čak i penziju.

Nakon svega iznesenoga, vidite, da su Hrvati i Srbi „jedan isti narod“, upravo toliko
koliko pas i vuk, neprijatelji do istrage iako su istog roda!
Hrvatska inteligencija skrivila je propast svog naroda samoubilačkom politikom, jer se
je gubila u fantomima „Ilirizma“, „Slovinstva“, „Jugoslavenstva“, „Srbo-Hrvatstva“,
„našinstva“... dok su Srbi uvijek samo „Srbi svi i svuda“.

Divismo se kao opsjenjeni svemu što je bilo zadojeno velikosrpskom idejom. Zar je
istinski junak onaj pijandura i turska pridvorica Marko, koji se kune kapi na koljenu
(kako i Vi spomenuste), pa ubija svoju osloboditeljicu; koji ore careve drumov, da se bez
truda dokopa novaca, koji kopa oči sestre Leke kapetana samo s toga što neće da se uda
za „tursku pridvoricu“, koji Musu ubija „nožem iz potaje“, i.t.d.

Evo još par primjera rasne diskriminacije u Hrvatskoj: nazad nekoliko godina proveo se
je jedan masovni progon Hrvata u Lici. Hrvati su bježali. Nekoga u šumi ubiju, nekome
obnoć zapale kuću i slično. Onda slijede oružani napadi banda kroz sela. Kad se sve to
svršilo, vlasti se sjete, da provedu neku istragu, ali, naravski, krivci se ne nalaze. Nakon
nekoliko godina je zagrebački „Narodni List“ javio, da je započela u Sisku kaznena
parnica protiv Miloša Radosavljevića, koji je sa bandom od pedesetak drugova
naoružanih vojničkim puškama, pištoljima i ručnim granatama harao par godina po
selima oko Hrv. Kostajnice, otimajući novac, zlato, odjeću, stoku i.t.d. Tada su
pohvatali bandu, koja godinama hara. Novine su poslije toga posve zamukle, da se ne
dozna, da je ona naoružana banda bila od samih Srba, koja je uništavala Hrvate.
Ovakva bi se rabota mogla raskrinkati i suzbiti samo akcijom Hrvata u Americi, koji bi
tamo o tome trebali pisati, pa onda slati memorandume Savjetu Naroda, Američkoj
Vladi, i.t.d., pa Vas molim učinite što možete.
*
Fra Honorius Herman (Varaždin, 1914.- Landau, Njemačka, 1990.). Kao mlad svećenik, Honorius (Častimir) je poslan za vojnog kapelana za vrijeme NDH. Radi toga su ga partizani 1945. osudili na 9 godina robije. Nakon 6 godina je pušten. Da bi se zadovoljilo Srbima u Hrvatskoj, godine 1954. je osuñen na smrt vješanjem, zatim je osuda preinačena na smrt streljanjem, te na doživotnu robiju i na koncu na 20 godina. S robije je pušten 1969., a 1971. je pobjegao na Zapad i umro u samostanu Landau. Dakle, nije bio obješen kako izvješće veli, ali je nevin robijao 22 godine.
***
Zahvaliti je starom Meštru da se pobrinuo da izvješće iz domovine bude objavljeno u
slobodnom svijetu i da mu je napisao uvodni komentar. Ono je otvorilo oči mnogima
tad, a i danas ga je korisno pročitati i, nadajmo se, iz njega nešto naučiti.
Ante Čuvalo

[EdgarFranjul]

Hrvatska mora tražiti međunarodnu ekspertizu Kordićeve presude zbog vlastite i europske sigurnosti

Ne postoji predmet pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju u Haagu koji je bitniji za razumijevanje pokušaja poslijeratne destrukcije hrvatske države nego što je to postupak protiv Daria Kordića. Niti postoji predmet koji je danas međunarodno relevatniji sa sigurnosnog aspekta.

Da bi se to razumjelo valja se vratiti na mjesto događaja, u Lašvansku dolinu u vrijeme muslimansko- hrvatskog rata 1993- 94. Lašvanska dolina oduvijek je bila dolina kroz koju se vojno osvajala Bosna i otvarao put prema Hercegovini i Jadranu: od sultana Mehmeda II do vojske Trećeg Reicha. Nakon kratkotrajnog labavog savezništva, istim je putevima 1993. godine to pokušavala učiniti muslimanska Armija BiH ofanzivnim operacijama protiv HVO-a u središnjoj Bosni i u Hercegovini. Alija Izetbegović imao je jasan cilj lokalnog ranga : vojno osvojiti prostor za buduću muslimansku državu u BiH. Britanska politika i pripadajuće službe, koje su vojno nadzirale i politički upravljale ratom u BiH, imale su cilj regionalnog ranga: oslabiti novostvorenu hrvatsku državu slabljenjem ili čak fizičkom eliminacijom Hrvata u BiH i neizvjesnom budućnošću hrvatskih okupiranih područja te s tako oslabljenom Hrvatskom stvoriti opet neki postjugoslavenski savez. Bili su to začeci današnje politike „regiona“.

U pozadini, tada još dobro skrivena od očiju javnosti odvijala se treća operacija, čiji su ciljevi bili globalni. U brdima oko Lašvanske doline, pod političkim pokroviteljstvom Alije Izetbegovića i u sklopu Armije BiH, strani islamski dobrovoljci pristigli iz bin Ladenovih kampova u Afganistanu, počeli su osnivati prve logore za obuku džihada u Europi sa ciljem da Bosna i Hercegovina postane baza za širenje njihovih aktivnosti na Zapad. Kasnije će biti prepoznati kao al Qaida. Cilj je ostvaren.

Prva dva cilja nisu ostvarena. Armija BiH nije izbila na jadransku obalu, Hrvatska nije vojno slomljena i prisiljena na povratak u „region“ zahvaljujući vojnom otporu HVO-a u Hercegovini i gotovo nevjerojatnom opstanku hrvatske enklave Lašvanska dolina u devetmjesečnom okruženju brojčano nadmoćnih snaga Armije BiH, potpomognute terorističkim akcijama mudžahedina koji su sijali strah. Njihova su djelovanja uključivala otmice, ritualna ubojstva, uključujući i odsjecanja glava, vjerski preodgoj otetih… Sve ono što danas prepoznajemo kao rukopis terorizma.

Nakon okončanja rata i potpisivanja Daytonskog mira vojno neostvareni politički ciljevi stvaranja etnički čistog bošnjačkog prostora do Jadrana te stvaranja postjugoslavenskog regiona samo su preneseni u haaški sud. Cijelo vojno i političko vodstvo Hrvata iz Lašvanske doline, predvođeno političkim vođom Dariom Kordićem i zapovjednikom Tihomirom Blaškićem, našlo se na haškim optužnicama. Preko Kordića i Blaškića trebalo je pokazati da je Tuđman pokrenuo etničko čišćenje Muslimana u Lašvanskoj dolini kako bi na zločinu stvorio veliku Hrvatsku.


Činjenice su prilagođavane tezi. Ključni slučaj, onaj protiv Darija Kordića povjeren je britanskom tužitelju Geoffrey Niceu, suđenje je povjereno britanskom sucu Richardu Mayu, svjedoci od povjerenja suda su bili časnici britanskog bataljuna iz čijih su sjećanja i redigiranih izvješća izbačene sve ofanzivne operacije Armije BiH, svi njezini zločininad Hrvatima, a osobito svi mudžahedini.

U isto vrijeme dok je pred haškim sudom zabranjeno spominjati mudžahedine, krajem desedesetih u Travniku, Bugojnu, Mostaru događaju se napadi na hrvatske povratnike i policajce a kulminiraju ubojstvom federalnog ministra policije Joze Leutara. Tragovi ubojstava koja imaju klasični teroristički rukopis i koja nikada nisu sudski razjašnjena, vode prema mudžahedinima. Američka administracija ultimativno traži od Alije Izetbegovića njihov izgon iz BiH i raspuštanje bošnjačke obavještajne službe AID zbog njezinih opasnih veza s radikalnim islamistima. Al Qaidin promidžbeni centar Azzam Publications u to vrijeme u Londonu legalno distribuira mudžahedinske videomaterijale iz srednje Bosne u kojima riječju i slikom veličaju svoje uspjehe . No te slike još uvijek ne smiju u hašku sudnicu. Tamo treba presuditi da je Dario Kordić bio dio Tuđmanovog zločinačkog projekta i jedna karika u lancu progona i etničkog čišćenja nenaoružanih bošnjačkih civila.

I tako je presuđeno. Kordić je osuđen na 25 godina zatvora. Njegova je presuda postala osnova za sveobuhvatnu optužnicu za zločinački pothvat protiv hrvatskog vojnog i političkog vodstva u BiH. Pripomogli su Tihomir Blaškić i njegov odvjetnik Anto Nobilo konstrukcijom o dvostrukoj, političkoj liniji zapovjedanja, koja je odgovornost za zločin nad muslimanima u Ahmićima preusmjeravala s Blaškića na Kordića i Tuđmana.

U međuvremenu se dogodio 11 rujna. Istrage organizatora napada na New York vodile su prema mudžahedinima koji su devedesetih djelovali u srednjoj Bosni. Britanski časnici koji su ih ondje dnevno susretali , a u postupku protiv Kordića ih potpuno negirali, postali su prvi ešalon tzv. Rata protiv terora. Hrvatska je kao članica NATO saveza zajedno s njima u tom ratu za globalnu sigurnost. Istodobno hrvatske su vlasti ili nezainteresirano dopuštale ili čak aktivno pomagale da iste strukture koje su provodile i pomagale razvoj terorističke mreže u BiH , preko montiranih optužnica i političkih presuda slabe ili eliminiraju politički utjecaj Hrvata u BiH, da vraćaju Hrvatsku u koncept regiona da dugoročno slabe i ugrožavaju nacionalnu , ali i europsku sigurnost.

Dario Kordić se nakon odslužene dvije trećine kazne vraća kući na uvjetnu slobodu. Nikada nije nikome prigovorio što su ga izdali, ostavili samog, što su mu nakon dolaska Račanove vlasti uskratili sredstva za obranu, što su mu ostavili obitelj nezbrinutu. Nije osudio čak niti postupke Tihomira Blaškića.

A ja se upravo bojim da ne bude još jednom zloupotrebljen. Da neki u lošoj, a drugi u najboljoj namjeri ne počnu folklorno slaviti njegovo herojstvo umjesto da prisile vlast da napokon zatraži međunarodno relevantnu ekspertizu njegove presude. Ta se presuda više ne može promijeniti. Ali se može pokazati na kakvim je falsifikatima nastala. To može biti najveća satisfakcija Dariu Kordiću. To može biti korisna pomoć prvostupanjski osuđenom političkom i vojnom vodstvu Herceg Bosne da dobiju pravno održivu pravomoćnu presudu, sukladnu zapadnim pravnim standardima. To može biti značajna pomoć političkom opstanku Hrvata u BiH. I napokon jedna dobra investicija u nacionalnu ali i europsku sigurnost.

Izvor: Narod.hr

http://narod.hr/kolumna4/hrvatska-mora- ... igurnosti/

[EdgarFranjul]

SUOČAVANJE S PROŠLOŠĆU

Autor Josip Malović
Srijeda, 11 Lipanj 2014 10:09


Kada je u pitanju hrvatski Domovinski rat,Tužiteljstvo ICTY-a – izgleda – ima zadatak izjednačavanjem krivnje žrtve i agresora provoditi postupak „talionice naroda“ u kojem bi manji narod (žrtva) s vremenom nestao. U tom zanemaruje uzročno-posljedični princip, iako bi on trebao biti osnova povijesti. U tom ima zdušnu potporu Documente Vesne Teršelič pod nazivom „Suočavanja s prošlošću“- Hrvatske.


Tužiteljstvo takovim postupkom oduzima manjem narodu ( Hrvatima) pravo na obranu od agresora u kojoj bude i poginulih agresora. Broje se žrtve agresora pod krinkom humanosti suvremenog ratovanja – dok se žrtve napadnuth zanemaruju. Takovim postupkom želi se unaprijed prijetiti obrani u sličnim situacijama. Jednom riječju nastoji se falsificirati povijest.

Za uvjerljivost falsificirane povijesti u tim odnosima najzgodnije je uzeti samo jedan „odlomak“ prošlosti i njega proglasiti za „prošlost“ s kojom se odgovarajuća (nepodobna) strana treba „suočiti“. O tom „odlomku“ može ovisiti uspješno iskrivljavanje povijesti. Napr:

ICTY je odredio – a to je prihvatila i Vesna Teršelič – u optužbi protiv hrvatskih generala, da to vrijeme počinje 25.07.1995. i završava 31.08.1995. Za njih je to ta prošlost s kojom se Hrvatska i Hrvati i hrvatski generali – moraju suočiti. Njih se ne tiču vrijeme i događaji prije toga.

Unutar toga vremena – po njima - je provedena hrvatska „agresija“ VRA Oluja protiv srpskih okupatora, dogovaran je „zajednički zločinački pothvat“, izvršeno je „prekomjerno granatiranje“ (jedino nije bilo vidljivo odgovarajuće razaranje Knina i područja Oluje), pa onda „neselaktivno granatiranje“, kojega su se Srbi preplašili i „kao zečevi pobegli“, HV im je omogućila nesmetan odlazak i spasila tisuće muslimana u bihaćkom području od „srebreničke tragedije“. Poginuo je određeni broj Srba. Njih istražuje Documenta. Za poginule hrvatske vojnike i redarstvenike njih „nije briga“. Poslije Oluje „neki“su izbrojali veliki broj izgorenih i razrušenih kuća i drugih zgrada. Dotične nije briga, čije su sve te građevine, kada su uništene i tko ih je uništio... Njima je za to odgovorna Oluja...

Za sve su to krivi Hrvati i njihovi generali i zbog toga im treba suditi i oni se moraju „suočiti s tom prošlošću“!

Ako se dio ove prošlosti „malo“ proširi tako, da počne 30.03.1991. sve će izgledati nešto drugačije:

Počelo je sa srpskom zasjedom i ubojstvom policajca na Plitvicama, pa se proširilo na bjelovarsko i pakračko područje, u Vukovar i njegovo područje, u Banovinu, u Dalmaciju – da spomenem samo neke! – balvanizacija, paleži, progoni, ubojstva, granatiranje hrvatskih gradova, miniranje brane Peruče, rušenje masleničkog mosta, ubojstva u Škabrnji, itd., itd.

Sve su to - i drugo - bili uzroci - a Oluja je bila samo nužna posljedica. Možda bi se Srbi, Documenta i ICTY trebali suočiti s tim dijelom prošlosti...!

Ako bismo „prošlost“ još širili do 1941. god, kada su srbski četnici u Srbu i okolici počeli progoniti Hrvate i Muslimane, ubijati ih i bacati u kraške jame, kada su ubijajući Hrvate razrušili i spalili selo Boričevac u području Lapca. Slično su kasnije učinili sa mjestom Zrinom u Pounju. U tom su se već udružili s partizanima. Sve to protiv države u kojoj su živjeli! Ne bi li se i oni trebali konačno suočiti s tom prošlošću?

Posebno mjesto te „prošlosti“ pripada žrtvama Bleiburga 1945. I Križnim putovima, čiji su tragovi obilježeni hrvatskim grobovima.

Još dalje u „prošlost“ odvelo bi nas do 1918. Do stvaranja prve Jugoslavije bez pitanja hrvatskoga naroda, u kojoj su Srbi terorizirali Hrvate. Čak je Srbin Puniša Račić pucao po hrvatskim poslanicima u Narodnoj skupštini u Beogradu. Već tada su htjeli provesti „talionicu naroda“ u kojoj bi se Hrvati trebali pretaliti u Srbe i nestati.

Ta ideja živi i danas. ICTY bi trebao po narudžbi svojih nalogodavaca to učiniti drakonskim kažnjavanjem hrvatskih generala...

Tko bi se sada trebao suočiti sa svojom prošlošću?



Josip Malović

http://www.dragovoljac.com/index.php?op ... &Itemid=11

[EdgarFranjul]

BORILI SMO SE ’91 PROTIV CRVENE PETOKRAKE

11:14, 23.06.2014.



UHBDR91 Josipoviću: gdje ste bili i što ste radili 1991.?


U ime Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR91.) Mladen Pavković reagirao je na izjavu predsjednika Ive Josipovića koji je na 73. godišnjici osnivanja prvog partizanskog odreda u šumi Brezovica kraj Siska pozvao gradonačelnike hrvatskih gradova da ponovno vrate komunističke spomenike u svoje gradove.

Pavkoviću nije jasno zašto predsjednik inzistira na vraćanju komunističkih spomenika, a koji su maknuti s ulica i trgova diljem Hrvatske početkom devedesetih te se pita: „: Gdje ste bili i što ste radili, uvaženi predsjedniče te 1991., kad su se uglavnom preseljavali ti spomenici u ropotarnice povijesti, a tek manji dio je uništen“.

„Hrvatski branitelji su se borili za slobodnu, samostalnu i neovisnu hrvatsku državu, čak i protiv treće ili četvrte vojske u Europi, odnosno protiv Josipa Broza, Jugoslavije i komunističkog režima. A ti spomenici, o kojima govori predsjednik, u 99 posto slučajeva uzdizalo su sve to“, smatra Pavković te ističe kako su se bivši hrvatski partizani tek jednim manjim dijelom borili za Hrvatsku, ali unutar Jugoslavije.

„Borili smo se 1991. i protiv crvene zvijezde petokrake, protiv zločinačke Jugoslavenske narodne armije (JNA) koja je učinila masakr nad nevinim Hrvatima u brojnim gradovima i mjestima“, naglasio je Pavković i dodao kako je upravo JNA bila glavna oružana sila u srpskoj agresiji na Republiku Hrvatsku.

Pavković tvrdi kako u školskim udžbenicima piše daleko više o „ zaslugama Broza, partizana, II. svjetskom ratu“, ali nema gotovo „ništa o zlodjelima partizanskih ‘pobjednika’“ , dok se o Domovinskom ratu piše šturo te se uvijek ističu, uz zasluge hrvatskih branitelja, i „zločini s hrvatske strane“.

Pavković je spomenuo kako je predsjednik Josipović spomenuo u govoru Franju Tuđmana samo kao osobu koja nije maknula Titovu bistu iz Pantovčaka, no Pavković ističe kako je Tuđman Josipoviću „ostavio nešto mnogo važnije – hrvatsku državu“.

Pavković je i kritizirao govornika na skupu u Brezovici.

„Predsjednik Saveza antifašističkih boraca NOR-a. drug Franjo Habulin, vatrogasac i antifašist, Titov Zagorac, rođen 1957.! To bi isto tako bilo da na čelu neke braniteljske Udruge iz Domovinskoga rata postave nekog vatrogasca tko je rođen 2000., kad je Račan bio premijer, čiji su drugovi, da se podsjetimo, napustili saborske klupe kad se izjašnjavalo o hrvatskoj državi“, zaključio je Pavković

Izvor: narod.hr

http://narod.hr/hrvatska/uhbdr91-josipo ... dili-1991/

[EdgarFranjul]

POTRESNA PRIČA: Zašto zaboravljamo sve hrvatske žrtve iz Domovinskog rata?

Autor: Dražen Boroš

Datum: srijeda, 16. srpnja 2014. u 18:07

Hrvatske žene iz Zadra pokrenule su Dan sjećanja kako bi otrgle zaboravu i one žrtve iz Domovinskog rata o kojim se danas malo ili uopće ne govori. Sutra je taj dan! Većini tih žrtva prijeti opasnost od zaborava, odnosno da postanu dio statistike, a radi se o ljudima čija bi imena danas trebali izgovarati s poštovanjem, jer su za nas dali najviše što su mogli - svoj život!

Zbog zaboravljenih događaja i srpskih zločina u okolici Benkovca, Udruga "Žene u Domovinskom ratu Zadar" već šestu godinu obilježava 17. srpnja u malim mjestima kod Benkovca kako bi potaknuli i druge u Hrvatskoj na obilježavanje zločina četnika i JNA. Cilj im je da mladi naraštaji nikada ne zaborave 17.07.1991. kada je "počela je okrutna ratna i agresivna stvarnost" u kojoj je ubijeno 30 žitelja okolnih mjesta, kada su četiri crkve minirane i srušene do temelja, zvona ukradena, sve kuće opljačkane, spaljene i uništene.Zato su hrvatske žene pokrenule Dan sjećanja, kako bi molile Marijin križni put i zauvijek zaustavile sjećanja na to vrijeme nametnutog rata i žrtava kojima je prijetila opasnost od zaborava. I ove će godine proći pješice 12 kilometara jer je, kažu, to simbolična žrtva za tako sveti cilj! Imena hrvatskih žrtava ubijenih u župi Sv.Mihovila se čitaju na nekoliko mjesta, po uzoru na one narode koji s poštovanjem izgovaraju imena onih koji su dali najviše što su mogli- svoj život!

Predsjednica Udruge "Žene u Domovinskom ratu-Zadar" Ivana Haberle, tom je prigodom napisala potresno pismo hrvatskoj javnosti, prisjećajući se tih strašnih dana koje bi danas mnogi željeli prepustiti zaboravu.

„To prekrasno proljeće 1991.godine imala sam 18, završavala sam medicinsku školu u Zadru i pomalo kovala planove kako bih studirala književnost ili psihologiju. No atmosfera koja je bila u zraku ukazivala je na to da se moji snovi neće ostvariti baš lako.
Vraćala sam se u svoj Bulić vlakom, koji je od Zadra udaljen 52 kilometra prema Kninu, a to znači da imam dovoljno vremena za razmišljanje o svemu što se događalo u posljednje vrijeme. Poginuo je Josip Jović na Plitvicama, ubili su Franka Lisicu u Polači, pobili su naše hrvatske redarstvenike u Borovu Selu, u onoj nepreglednoj zelenoj travi...što nas još čeka? Truckanje vlaka me gotovo uspavalo kad smo došli u Benkovac, učinilo mi se da vlak nekako predugo stoji jer nije bilo puno putnika. Provirila sam znatiželjno kroz prozor. O Bože, imala sam što i vidjeti! U mojim očima je to bio zastrašujući prizor. Gomila kuštravih, neurednih ljudi u odorama Martićeve milicije. Jedan od njih okićen s dva redenika municije i čačkalicom među zubima popeo se u moj vagon i počeo pregledavati putnike i propitivati "đe iđu". U meni nije bilo kap krvi, disala sam na škrge i tupo gledala u daljinu. Bože, samo da prođe i da mi se ne obrati....ovo su vojnici i simpatije školske kolegice Mice Graovac i Snježane Kalanj, ovo su njihovi junaci i bogovi...samo neka prođe. Mrko me je pogledao i prošao. Odahnula sam, dok mi je želudac i dalje bio u čvoru.
Kada sam došla kući (stalno se osvrćući jer sam imala osjećaj da me netko prati) ispričala sam sve roditeljima. Mama je plakala i govorila da neće biti dobro, da našom cestom JNA stalno prevozi tenkove i topove i da sigurno nešto gadno spremaju. Tata je mudro šutio i tješio nas da će to sve proći, jer da su i u Drugom svjetskom ratu razne vojske prolazile i nisu dirale civile. Vidjela sam u njegovom pogledu da je malo vjerovao u to, ali morao nas je tješiti. Svaku večer se čulo puškaranje u daljini u okolnim selima u kojima je živjelo srpsko stanovništvo: Kolarina, Kožlovac, Brgud, Parčići, Dobropoljci, Ostrovica. Ljudi iz sela su bili uplašeni i htjeli su se pripremiti za obranu. Svi smo se pitali: Koliko su naoružani? Zašto nas žele potjerati iz naših kuća i iz naše zemlje? Koje su to udružene skupine ljudi koji žele Veliku Srbiju? S koje strane će napasti? Je li s njima i JNA za koju se znalo da je treća vojna sila u Europi?
Sve su to bila pitanja na koja nitko nije imao odgovor. Seljani su počeli kopati rovove povrh svojih kuća ne bi li se tu mogli ukopati ako do nečeg dođe, a pokoja lovačka puška je bila dobro došla. Nismo imali ništa, osim srca! Pravoslavci iz sela su nestali preko noći, sa stvarima i djecom... Jedne noći u kojoj nitko nije spavao, ukazala se blistava svijetlost svjetlećih granata. Ni o tome nismo ništa znali, samo nam se činilo da se nešto gadno dogodilo i da je nastao poremećaj u atmosferi. Svjetlost je bila toliko jaka da je sve blještalo i činilo nam se da nas neprijatelji vide kao na dlanu, a da smo im sigurno i na puškometu. Sutradan je moj brat Tomislav koji je imao 12 godina i njegovi nerazdvojni prijatelji iz sela Tino, Frane, Mario i Željko skupljali te granate sa simpatičnim padobranom i trčali po selu kako bi se taj padobran napunio zrakom i bolje vijorio. To su bile nove igračke za seosku djecu i tome još besplatne!
Nakon par besanih noći, točnije u jutro 17.07.1991.godine počela je okrutna ratna i agresivna stvarnost u obliku pravih tenkovskih i topovskih granata. Krhotine gelera i veliki nanosi zemlje pali su na naše kuće, štale i polja. Prvo bi se u daljini čulo „tup", pa"fijuuuu" i onda zaglušujući prasak. Sklonili smo se najprije u konobu, pa u sobu i na kraju smo završili u podrumu našeg mještanina Mile Zrilića. Na vratima njegovog podruma-konobe bile su vreće s tek požetom pšenicom koja nas je umirivala svojim svježim mirisom.
U selu je zavladala panika, strka, plač i jauk zbog sudbine koja nas je snašla. Do nas je došla vijest kako su srpski topovi i haubice s Mačkove Čuline iznad Ostrovice u susjednim Lišanima Ostrovičkim, te da su u dvorištu crkve sv.Nikole Tavelića poginuli fra Mile Mamić i Josip Žulj, prvi hrvatski redarstvenik. Dobili smo vijest da su ostali topovi i tenkovi na brdu Kolarina i na Gnjilavcu, što je u prijevodu značilo da smo u kompletnom okruženju i da je samo pitanje vremena kad će nas pobiti i „očistiti teren".
U popodnevnim satima došao je Frane i javio da je fra Mirko Klarić organizirao autobuse za evakuaciju žena, djece i nemoćnih. Među njima sam se našla i ja, iako nisam pripadala u nijednu od tih kategorija. Odvezli su nas u Pirovac koji nas je majčinski prigrlio, smjestili su nas u odmaralište Pirovčanka. Ljudi su dolazili sa svih strana, donosili svoje stvari i pomagali nas prognanike, radili po cijele dane u kuhinji kako nam ništa ne bi nedostajalo. Bili su prekrasni i nikada im nećemo moći dovoljno zahvaliti. Međutim, iako mi na oko ništa nije falilo osim kuće i svih onih stvari u njoj, ja tu nisam vidjela sebe. Ne zato što nas je u bungalovu za šest osoba bilo 12, već izluđivala ta neizvjesnost i osjećaj da mogu dati više, a ne samo čekati da netko drugi riješi našu tešku hrvatsku stvarnost.
Jednog sunčanog dana u kolovozu 1991, otišla sam u Zadar i kriomice otišla u hotel Donat, ispunila pristupnicu za dragovoljno pristupanje ZNG-u. Osjetila sam ogromno olakšanje i sjećam se da sam na dnu pristupnice nadopisala: Molim Vas zovite me što prije, imam završenu medicinsku školu i mogla bih nekom spasiti život! Najteži zadatak je bio reći roditeljima, no oni su bili svjesni moje tvrdoglavosti kroz tih mojih 18 godina koliko su me odgajali (bila sam peto dijete u obitelji i trebalo se izboriti za svoje mjesto pod suncem!). Oči su im zasuzile, mama je preklinjala da uzmem mlađeg brata i odem kod sestre u Njemačku na sigurno, jer bi njima onda bilo lakše. Moj stariji brat Branimir je već pristupio Hrvatskoj vojsci, Hrvatska je u plamenu od Vukovara do Dubrovnika...i tako je mama nabrajala. Zgrozila sam se na taj njihov prijedlog i odlučno odgovorila: "Ali majko, ako i ja odem tko će ostati braniti Hrvatsku?" Odustali su od nagovaranja i ispratili me s božjim blagoslovom. Dodir njihovih ruku na odlasku je nešto što se nikad ne zaboravlja. Nedugo zatim javio mi je brat da je u našem selu Buliću 30.kolovoza poginuo hrvatski branitelj Željko Čubrić pripadnik 113.šibenske brigade rodom iz Pirovca. Pirovac naše prognanike štiti, a Pirovčani ginu u Buliću, koje li ironije!?
Mobilizacijski poziv ili obavijest mi je stigla 14.09.1991. i ja sam obukla gardističku odoru. Bila sam najponosniji stvor na kugli zemaljskoj s oznakom Crvenog križa na lijevoj mišici, svjesna da je u meni u tom trenutku provrio vrisak kao vulkan:"Domovino, evo me!"
Nažalost, prošle su 23 godine, a da nikada nitko za te zločine nije podigao optužnice protiv onih pripadnika srpskih paravojnih jedinica, JNA ili četnika koji su počinili strašan zločin protiv hrvatskog naroda i njihove imovine. I to boli! Ali za hrvatski narod vrijedi ona rečenica:"Ne bojte se!" „Budite budni, bdijte!"



U spomen na 30 žrtava Domovinskog rata župe Sv. Mihovila i 23. obljetnicu progonstva žitelja Bulić – Vukšić – Lišane Ostrovičke, apod geslom „KORACIMA NADE U ISTINU" sutra u četvrtak 17.07. 2014.g. Udruga „Žene u Domovinskom ratu-Zadar", organizira polazak u 17 sati kod spomen obilježja Željka Čubrića u Buliću. Dolazak u Lišane Ostrovičke predviđen je oko 20 sati kada će biti služena Sv. Misa za poginule u Domovinskome ratu. Tom prilikom još će se jednom prisjetiti:
- Poginulih hrvatskih branitelja iz Lišana Ostrovičkih - Mile Mamić, Branimir Mamić, Nikola Mamut, Mile Nimac, Milan Pavić iJosip Žulj (iz Oklaja).
- Civilnih žrtava iz Lišana - Milica Šimunac, Marko Dević, Stoja Nimac, Šimica Pavić, Marko Radaš, Marko Čurčija.
- Poginulih hrvatskih branitelja iz Vukšića - Ivica Pešut, Šime-Vinko Džepina, Tomislav Kardum, Tomislav Ledenko, Tomislav Nakić, Josip Ledenko.
- Civilnih žrtava iz Vukšića- Joso Džepina, Mate Marić, Stana Marić, Zora Kardum, Ana Ledenko, Cvitko Ledenko, Cvitko Ledenko pok.Jose, Ivan Ledenko-Landže, Cvita Ledenko.
- Poginulih hrvatskih branitelja iz Bulića - Stipe Nekić, Željko Čubrić (Pirovac)
- Civilne žrtve iz Bulića - Ika Nekić.

http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/1 ... -rata.html