Malo povijesti...

[EdgarFranjul]

Josip Jurčević: Komunisti su likvidirali su 568.000 ljudi, kroz logore je prošlo 3,7 milijuna zatvorenika

Studeni 22, 2015


Predavači na Tribini su mr. sc. Antun Abramović, dr. Josip Jurčević, novinar Igor Vukić i publicist Roman Leljak.

Prve naznake kako će komunisti doći na vlast stravičnim zločinima izriče Josip Broz Tito u zapovijedi svim stranačkim odborima i zapovjednicima vojnih jedinica izdanoj u ožujku 1945. godine:

,,Ovih dana pružit će se prilika da Komunistička partija Jugoslavije preuzme vlast na teritoriju cijele države. Ta prilika trajat će samo nekoliko dana, a možda i nekoliko sati, i ako u to vrijeme ne likvidiramo sve naše neprijatelje ta će se prilika zauvijek izgubiti’‘.

O izvršenju ove zapovjedi sam Tito govori na mitingu u Ljubljani 26. svibnja 1945. Tada je javno izrekao:

Što se tiče ovih izdajica kojih je bilo u svakom narodu, među svim ljudima, to je sada stvar prošlosti. Ruka pravde, osvetnička ruka naroda, već je stigla većinu; samo manjina izdajica uspjela je pobjeći i staviti se pod inozemno zaštitničko krilo. Ta manjina nikada vise neće zuriti u naše lijepe planine, naša cvjetna polja. Ako se to i dogodi, trajat će kratko vrijeme”. ”

Također navodi: ,,Likvidirali smo dvjesto tisuća bandita, a još toliko smo ih zarobili. Stigla ih je ruka naše pravde.‘

Od ovih riječi svakom se razumnom čovjeku sledi krv u žilama. No nažalost likvidacije se i dalje nastavljaju i dosežu neslućene razmjere. O tome sasvim sigurno najbolje svjedoči rečenica koju je u jugoslavenskoj skupštini u Beogradu u siječnju 1951. izrekao ministar unutrašnjih poslova FNRJ Aleksandar Ranković:

“Likvidirali smo 568.000 narodnih neprijatelja, a kroz logore od 1945. do 1951. prošlo je 3.777.776 zatvorenika”. (A. Ranković „Politika“, Beograd, 1. veljače 1951.).

Izrečeni broj pogubljenih trebao je zbog svoje veličine eliminirati sva daljnja preispitivanja o istinitosti tog broja koji je u stvarnosti bio sigurno puno veći. Služeći se maskom antifašizma komunisti su isplanirali i izvršili stravične zločine nad vlastitim narodom. Svi koji su bili proglašeni neprijateljima naroda pogubljivani su bez suda a njihova tijela završavala su u spiljama, jamama, rudarskim oknima, tenkovskim rovovima i slično. Tragovi su skriveni kako se ne bi za zločine saznalo. Najveći dio pobijenih su bili su pripadnici hrvatskog naroda. Njihova tijela, kao i tijela drugih naroda i dan danas počivaju u nekoj od gotovo 1700 jama na području ex Jugoslavije.

Na zadnjoj održanoj Tribini o Hudoj jami dr. Boštjan Turk je izrekao je bolnu istinu : „Nažalost, Slovenija je najveće grobište Hrvata“. Unatoč demokratskim promjenama koje su nastupile u našem društvu i dan danas se sprječava saznavanje prave istine. Iako je međunarodna zajednica Rezolucijom vijeća Europe broj 1481/ 2006. donijela osudu komunističkog i drugih totalitarnih režima Hrvatska ni 2015. nije u stanju osuditi navedene zločine Tko to sprječava, tko pokušava sakriti istinu i zašto? To čine još danas živi izvršitelji i djeca izvršitelja koja su nažalost zauzela mjesto njihovih očeva u današnjoj vlasti. Pokušavaju se održati na vlasti kako bi mogli uništiti sve materijalne dokaze. Na njihovu žalost svaka istina kad-tad izađe na vidjelo.

O navedenom saznajte više na Tribini Hrvatskog kluba pod nazivom: „POSLIJERATNI KOMUNISTIČKI ZLOČINI“ koja će se održati 25. studenog 2015. u Tribini grada Zagreba, Kaptol 27 s početkom u 18,30 sati.

Predavači na Tribini su: mr. sc. Antun Abramović, prof. dr. sc. Josip Jurčević, novinar Igor Vukić i publicist Roman Leljak.

Na tribini će biti izložene najnovije knjige koje možete nabaviti po promidžbenim cijenama.

Jure Antunović/foto: arhiv

http://www.maxportal.hr/josip-jurcevic- ... tvorenika/

[EdgarFranjul]

NA DANAŠNJI DAN
6. prosinca 1991. Srđ – bitka koja je spasila Dubrovnik

Najljepši izdanak hrvatske kulturne i povijesne baštine, biserni grad na obalama južne Hrvatske – Dubrovnik – 6. prosinca 1991. doživio je jedan od najtežih dana svoje prebogate povijesti.

Taj dan počela je opća ofenziva na „UNESCOV biser“, grad pod zaštitom Svjetske kulturne baštine.

Balkanski talibani i rušitelji, srpske i crnogorske četničke i komunističke snage, zasule su samo zaštićeno središte grada stotinama projektila uništavajući Grad, dok su njihove pješačke postrojbe počeli opći napad na posljednju točku obrane Dubrovnika – utvrdu Imperial na brdu Srđ.

Postoje dani i događaji koji moraju biti utisnuti u kolektivno pamćenje ljudi i naroda. Za Dubrovčane to je baš 6. prosinca 1991.

Utvrda Imperial na Srđu – braniteljica i čuvarica Grada

Utvrdu Imperial na brdu Srđ dao je sagraditi francuski imperator Napoleon kao obranu od ruskih i crnogorskih provala, pljačkanja i paleža u 19. stoljeću. Te pljačkaške horde iz istočne Hercegovine i Crne Gore već su nekoliko puta do Domovinskog rata popljačkale i popalile hrvatska sela Konavala i okolice Dubrovnika, ali sam Grad nikada nisu uspjele osvojiti.

Srđ – bitka koja je spasila Dubrovnik

Napad na sve crte obrane započeo je u 05:40 sati, a najžešći napadi i granatiranja bili su usmjereni na utvrdu Imperial, te naselja Sustjepan, Nuncijatu i na hotel Belvedere. Iako brojčano oko 20 puta slabiji, branitelji utvrde, kojih je toga dana na položaju bilo četrdesetak (uglavnom junaka iz 4 GBR Split) nasuprot daleko bolje naoružanih pripadnika JNA i četničkih dragovoljaca te potpore od oko 700 neprijateljskih vojnika tenkovskih, topničkih i raznih drugih postrojbi, u bliskim su borbama tijekom bitke za Srđ uspjeli odbiti sve napade.

Neprijatelj osvaja istočni i dio središnjeg dijela utvrde – Dubrovnik pred padom

Nakon prvotnog udara branitelji se povlače u unutrašnjost utvrde, a neprijatelj zauzima istočno krilo i izbija na gornju terasu središnjeg dijela utvrde. Branitelji povremeno izlijeću iz utvrde na gornju terasu te ručnim bombama pokušavaju odbiti napad. Neprijateljski tenkovi prilaze samoj utvrdi i dolaze na tridesetak metara blizu od njenog ulaza. Jedan od branitelja uspijeva pogoditi kupolu tenka koji je napredovao sa zapada. Posada tenka, ostavši bez uređaja za promatranje, panično traži pomoć i zamjenu.

Gardisti traže da Hrvatska vojska iz grada puca po utvrdi!

Istovremeno, a nakon nekoliko sati borbe za Srđ, iscrpljeni branitelji utvrde traže od zapovjednika obrane Dubrovnika, generala Nojka Marinovića (heroja kojeg je bivši predsjednik Mesić nasilno umirovio), da izda zapovijed topništvu obrane da tuče po samoj utvrdi, terasi središnjeg dijela i po njenom istočnom krilu. Istovremeno, negdje oko 10:30 sati iz Dubrovnika su krenule dvije grupe pripadnika specijalne policije. Branitelji utvrde, nakon udara topništva obrane, započinju pjevati “Zovi samo zovi” te posljednjim snagama borbama prsa o prsa uspijevaju odbiti i zadnje pokušaje neprijatelja da se probije u utvrdu i zauzme je.

Napokon, oko 12:30 sati, nakon gubitaka u ljudstvu i tehnici, neprijatelj počinje s povlačenjem.

Pobjeda!

Taj je dan označio prekretnicu u ratu oko Dubrovnika. Moral branitelja je značajno porastao, a neprijatelj je shvatio da osvajanje Dubrovnika neće ići onako lako kako je zamislio. Kao i Vukovar, Dubrovnik je neplanirano postao „kost u grlu“ JNA i četnicima.

Tog najtežeg dana 6. prosinca 1991. godine Dubrovnik su na prvim crtama obrane branila i obranila točno 163 branitelja, po čemu će dubrovačka 163. brigada HV kasnije dobiti svoju oznaku 163.





http://narod.hr/kultura/6-prosinca-1991 ... -dubrovnik

[EdgarFranjul]

1. ožujka 1991. Pakrac – oružanim sukobom Srba i hrvatske policije počeo Domovinski rat



1. ožujka 1991. sukobom hrvatskih policijskih snagga (koje su tada bile jedine naoružane snage RH) sa srpskim pobinjenicima na čiju je stranu stala JNA praktički je počeo oružani sukob u Hrvatskoj koji se pretvorio u rat koji poznajemo pod imenom Domovinski rat.

Nakom što je 22. veljače Skupština općine Pakrac proglasila pripojenje SAO Krajini osnovane u Kninu, srpski civili šetali su naoružani gradom spremajući se napasti hrvatske policajce i protjerati Hrvate iz grada. Tako su na današnji dan 1. ožujka 1991. Srbi razoružali policajce iz PU Pakrac i zauzeli policijsku postaju po već oprobanom receptu u Benkovcu, Gračacu, Kninu, Obrovcu i drugdje. Ovog puta je došlo i do oružanog sukoba s hrvatskom polcijom.

Načelnik policijeske postaje Pakrac Jovo Vezmar je zajedno sa vodstvom SDSS-a ,na čijem je čelu bio Veljko Džakula, organizirao naoružane straže po gradu.

Policajci hrvatske nacionalnosti ,sa još nekim kolegama Srbima koji se nisu htjeli pridružiti pobuni , iznijeli su tokom noći dio oružja iz postaje i sakrili.

Tog istog dana u noći JNA je zauzela punktove po gradu pod izlikom da želi spriječiti sukob.

Tijekom noći i pred jutro 2. ožujka u grad su pristigle policijske postrojbe RH i rasporedile po gradu. Oko 10 ujutro počeo je oružani sukob, nakon čega u Pakrac dolazi zapovjednik specijalaca iz Lučkog Mladen Markač sa najelitnijim hrvatskom postojbama, te policijska postaja dolazi u ruke hrvatske države.

U 14 sati u policijsku postaju dolazi nekoliko oficira JNA, među kojima i general Dobrašin Praščević (načelnik Štaba V. vojne oblasti), a u 16 sati dolaze i Stjepan Mesić (potpredsjednik Predsjedništva SFRJ i predsjednik Vlade RH) i Slavko Degoricija (predsjednik Vijeća općina Sabora RH).

Na sastanku nije dogovoreno ništa konkretno, osim nastavka sljedeći dan. Nakon što su visoki predstavnici otišli, oko 18 sati s okolnih brda počela je pucanjava po gradu, hrvatske su postrojbe uzvraćale vatru te su tri branitelja bila ranjena.

O događajima u Pakracu srpski su mediji izvješćivali potpuno netočno. Beogradske „Večernje novosti“ pišu o “masakru srpskog naroda u Pakracu, mitraljeskom gnijezdu u zvoniku katoličke crkve i ubojstvu pravoslavnog svećenika”, a u istim novinama Veljko Džakula je izjavio kako su hrvatski specijalci upali u klopku te kako su ih sve mogli pobiti da su htjeli. „Politika ekspres“ piše o 11 mrtvih, a titogradska „Pobjeda“ o 40 mrtvih i desetine ranjenih.

Zanimljiva je izjava jednog pakračkog Srbina objavljena taj dan u „Borbi“: „To o ugroženosti, to su priče. Nitko nije bio ugrožen. Jednostavno, uzrok su (hrvatska) zastava i grb. Samo to, i to neće ostati ovdje. Kad – tad ćemo ih skinuti. Kako su oni postavili, tako ćemo mi skinuti“.

Tako je poćeo oružani sukob u Hrvatskoj što je bio uvod u dugotrajan krvavi rat i okupaciju trećinu Hrvatske duge četiri godine. Opći napad Srba, dobrovoljaca iz Bosne i JNA na grad-heroj Pakrac počeo je 19. Kolovoza 1991.



Izvor: narod.hr/dogodilose.com

http://narod.hr/hrvatska/1-ozujka-1991- ... vinski-rat

[EdgarFranjul]

istra2
Photo: wiki
Hrvatska
rž
08:00, 28.03.2016.

ISKORJENJIVANJE HRVATSKIH I SLOVENSKIH IMENA I PREZIMENA

28. ožujka 1923. Istra – fašisti počeli talijanizirati Hrvate

Na današnji dan 1923. godine fašistička Italija zabranila je upotrebu hrvatskog jezika u upravi u Istri. Podsjetimo, istarski su krajevi (kao i veliki dio hrvatske obale) pripali Italiji nakon Prvog svjetskog rata. Talijanska je vlada praktički odmah započela s pokušajima talijanizacije tamošnjih Hrvata i Slovenaca.


Ernest Radetić, hrvatski književnik iz Baderne u Istri, sumira teški gubitak koju je hrvatska stvar pretrpjela u Istri tih godina: “Od 169 hrvatskih osnovnih škola, dvije gimnazije, dva ženska učiteljistva, 343 hrvatska učitelja, sličan broj svećenika Hrvata, tri hrvatske tiskare i tri dnevna lista, dva tjednika na hrvatskom jeziku, više stotina prosvjetnih, športskih i omladinskih društava gospodarskih zadruga i štedionica, niz narodnih domova po selima i gradićima, znatan broj općinskih uprava u rukama Hrvata – nije ostalo ništa… imali smo sve što jedan narod samoniklo kulturan, ponosan, svjestan svoje narodnosti i narodne časti može imati… sve su nam otjerali, sve pozatvarali, sve uništili i spalili, sve povelje, sve kulturne spomenike, čak i hrvatske natpise na nadgrobnim pločama, sve, sve, sve, pa i časna imena otaca i djedova naših, sve su nam odnarodili, zatrli, iskrivili, upropastili.” (Ernest Radetić, „Istarski zapisi“).

Nije ovaj najdrastičniji navod o paležima preuveličavanje. Radetić navodi primjere na području Baderne – njegovog rodnog mjesta odakle je 1920. godine emigrirao u Jugoslaviju – u kontekstu protuhrvatskog nasilja povodom talijanskih parlamentarnih izbora od 15. svibnja 1921. godine: dan prije izbora skupina fašista koja je došla na vojnim kamionima polila je benzinom i zapalila kuću lokalnog trgovca Petra Burića, u nekoliko kilometara dalekim selima Pajarima su zapalili kuće Gašpara Heraka i Antuna Heraka. Nekoliko dana ranije, 7. svibnja 1921. godine, fašisti su spalili i župni ured u nekoliko kilometara dalekoj Kringi i teško zlostavljali župnika Božu Milanovića. Tomo Herak, koji je bio kandidat na parlamentarnim izborima, uhićen je prije izbora, a čitavo selo Heraki (nekoliko kilometara daleko od Baderne) je zapaljeno.

Talijanizacija je bila posebno izražena u iskorjenjivanju hrvatskih i slovenskih imena i prezimena. U prvoj fazi osobna imena i prezimena, te svi zapisi i javni natpisi prilagođeni su pravopisnim pravilima talijanskog jezika (npr.Antončić je pretvoreno u Antoncich ). U drugoj fazi, koja je počela 1926., također su značajno talijanizirali imena (primjerice Antoncich je tada pretvoren u Antonelli), 7. travnja 1927. u Istri počinje nasilna talijanizacija hrvatskih prezimena. To je bio zloglasni zakon o zabrani “smiješnih” hrvatskih imena. U već uz napredovaloj fazi talijaniziranja, donijeti su Zakon o službenoj promjeni onih imena koja vrijeđaju javni red ili nacionalne osjećaje iz 1928. i Zakona o smiješnim i sramotnim imenima i prezimenima iz 1936.
Usporedo je provedeno talijaniziranje toponima, a hrvatski natpisi su iskorijenjivani i s nadgrobnih spomenika, natpisa na crkvama i kapelicama i slično.

Osim jezičnog i kulturnog nasilja, protiv Hrvata i Slovenaca je bilo usmjereno i najprimitivnije i brutalno fizičko nasilje. Vlast je od početka tolerirala ili čak podržavala terorističke “skvadre” (talijanski squadra = skupina), od kojih su se kasnije razvile razbijačke fašističke bande koje su terorizirale Hrvate.

Lažiranje povijesti


Talijani su željeli dokazati da je ono što rade ispravno. Ove promotivne kampanje usmjerene su posebice na interpretaciju nekih povijesnih nedjela. Još je kod nasilnog talijaniziranja imena i toponima službeno korišteno “objašnjenje” da se tobože “slavenizirana” imena i prezimena vraćaju u tobože izvorni talijanski oblik. Rezultat je takvog dugogodišnjeg propagandnog rada, da danas prosječan Talijan iz Trsta ili Gorice (talijanskog dijela) uče do stanovite mjere izobličene sliku povijesti tih područja.

Tako se kod prosječnih Talijana – osobito u području na talijanskoj istočnoj granici – mogu naći ovakve predodžbe o povijesti:

– U području hrvatskog i slovenskog primorja uvijek su živjeli pretežno Talijani. To su bile uvijek “najtalijanskije zemlje” (“terre italianissime”). Kao dokaz uzimaju se popisi pučanstva iz 19. stoljeća, u kojima se osobe koje su makar natucale talijanski uračunavalo kao osobe čiji je materinski jezik talijanski (u tadašnjim Austrijskim popisima nije se ljude pitalo za narodnost, nego isključivo za materinji jezik); a onda se uzima da su te osobe ujedno etnički Talijani (analogno logici da su Irci ili Škoti kojima je materinski jezik engleski – proglasi Englezima; ili da se Srbe u Hrvatskoj proglasi etničkim Hrvatima, obzirom da najvećim dijelom govore hrvatski kao materinski jezik). Tu onda proizlazi da bi u Istri bilo gotovo polovica Talijana; slične manipulacije s “materinskim jezikom” upotrebljavane su u političke svrhe i drugdje u Austro – Ugarskoj.

– Slaveni su se po tim tvrdnjama počeli naseljavati u te “najtalijanskije zemlje” u većem broju tek nedavno, npr. u 19. ili ranom 20. stoljeću, i odmah su počeli s nasiljem nad siromašnim talijanskim domaćinima. Zapravo je činjenica da su neka do tada mala mjesta napučena Talijanima počela u vrijeme industrijalizacije naglo rasti (npr. je danas najveći istarski Grad Pula imao 1850. godine svega 1.100 stanovnika, da bi do 1869. stanovništvo poraslo na 10.640, a do 1890. na 31.600 stanovnika), što je uslijed doseljavanja stanovništva – najvećim dijelom iz bliskog ruralnog zaleđa – dovelo do promjene etničkog sastava stanovništva na tim urbanim mikrolokacijama.

– Nakon pada fašizma Slaveni su uspjeli provesti svoj plan i zauzeti veliki dio “svetog talijanskog tla”, ubili mnoštvo Talijana i pobacali u fojbe (jame). Činjenica da je jugoslavenski komunizam 1945. godine sličnu brutalnost pokazivao i drugdje se ne uzima u obzir: revolucionarno komunističko nasilje se sagledava isključivo kao slavenski teror nad Talijanima.

– Prosječni Talijani iz tih područja vide fašizam kao pokret koji je bio i zlo; međutim smatraju da Talijani zapravo nisu činili ratne zločine (što je daleko od istine) i da nisu bili “tako loši” za vrijeme rata.

– Ne prihvaćaju zlo fašizma ni postojanje fašističkih koncentracijskih logora kao primjerice koncentracijskog logora Kampor. Ovaj tip vjerovanja je sve snažniji kod Talijana u cijeloj Italiji. Takav pogled također podržava čak veliki dio talijanskih intelektualaca.

Na sličan način kao među Hrvatima Istre, fašistička Italija provodila je terorom i nasiljem vrlo jaku talijanizaciju među Slovencima, osobito u pograničnom i priobalnom dijelu, te Austrijancima u Južnom Tirolu.

Danas Talijani predstavljaju svega 6% stanovništva Istre.

Izvor: narod.hr

http://narod.hr/hrvatska/28-ozujka-1923 ... ati-hrvate

[EdgarFranjul]

12. studenoga 1920. Rapallski ugovor – velikosrpska i talijanska podjela hrvatske obale

Dana 12. studenoga 1920 g. u gradiću Rapallu pored Genove predstavnici Države SHS i Kraljevine Italije potpisali su ugovor o graničnim pitanjima.

Tim ugovorima su praktički podijeljeni hrvatski obalni krajevi između Italije i velikosrpske Jugoslavije.

Ugovor je poznatiji kao Rapallski ugovor, a posljedica je gubitka rata Austo-Ugarske, te svrstavanja Srbije i (izdajničke) Italije na stranu pobjedničkih sila Antante.

To je bila prodaja dijela hrvatske obale Talijanima kao cijena stvaranja Jugoslavije, a de facto podjela Hrvatske (i njene obale) između kraljeve, velikosrpske Jugoslavije i Italije.

Time su riješeni obećani ustupci Italiji iz Londona 1915 g. kao cijena pristupanja silama Antante (Velika Britanija, Francuska i Rusija) protiv Austro-Ugarske i Njemačke, sa kojima je prije toga potpisala savezništvo.

Ti ugovori u Londonu, kao preteča Rapallskih ugovora, obećavali su i kraljevini Srbiji izlaz na hrvatsko more i stvaranje Velike Srbije, dok bi Hrvatska ostala u onim granicama ‘ostatka ostataka’ (uglavnom područja s kajkavskim narječjem).

Zanimljivo je da se te granice poklapaju s granicama Velike Srbije koje su najavljivali srpski šovinisti i poticatelji rata krajem 80-ih prošlog stoljeća kao konačno rješenje srpskog pitanja i uništenje Hrvatske.

Manje je poznato da su Londonski ugovori držani u tajnosti do Oktobarske revolucije 1917 g. kada su objavljeni u ruskoj Izvestiji, kao dokaz perfidnosti britansko-francuske politike.

Nakon otkrivanja sadržaja sporazuma, došlo je do žestokog otpora hrvatskog i slovenskog naroda, što je onemogućilo njegovo provođenje u cijelosti nakon završetka I. svjetskog rata, tako da je Rapallski ugovor zapravo optimizirani Londonski ugovor.

Što je prodano Rapallskim ugovorom Talijanima?

Prema Ugovoru, sljedeća područja pripala su Italiji:

• Cijeli teritorij bivše tzv. austrijske obale, osim općine Kastav i otoka Krk;
• Zapadni dio bivše Vojvodine Kranjske, gradovi Idrija, Vipava, Ajdovščina, Postojna, Pivka i Ilirska Bistrica;
• Zadar, bivši glavni grad Dalmacije, otoci Lastovo i Palagruža;
• Dalje, prema Ugovoru, grad Rijeka postaje nezavisna država čime prestaje vojna okupacija trupa koje je vodio Gabriele d’Annunzio. Ovaj dio Ugovora je opozvan 1924., potpisivanjem Rimskog ugovora kojim je Rijeka predana fašističkoj Italiji, a gradić Sušak Jugoslaviji.
• Ugovor je ostavio veliki broj Slovenaca i Hrvata u Italiji, oko 500.000, dok je tek oko 15.000 Talijana ostalo u Jugoslaviji.

Izvor: narod.hr

http://narod.hr/kultura/12-studenoga-19 ... tske-obale

[EdgarFranjul]

Sport u Jugoslaviji i Hrvatskoj – egzaktne brojke ruše mitove i tabue
Piše: Petar Horvatić -16. kolovoza 2016. u 12:514





Hrvatska je zemlja puna (nametnutih) tabua i lažnih mitova koji se već gotovo 70 godina prenose iz generacije u generaciju.

Tako je za vrijeme komunističke Jugoslavije jedan od tabua (laži) bio da „Hrvati ne žele ići u miliciju i vojsku“. Postojalo je još niz sličnih tabua koji su se duboko ucijepili u svijest naroda kao npr. „Hrvati su genocidan narod“. To se u praksi pridavalo ustašama i državi NDH, tako da su djeca učeći povijest po osnovnim i srednjim školama pomišljala da su ustaški vojnici najgori krvoloci u povijesti svijeta, gori čak i od samih nacista i fašista, Džingis-kanovih Mongola i Turaka zajedno. A eto mi doznali da je Srbija bila prva država proglašena Judenfrei u Europi, puno prije nego NDH. To nismo učili u Jugoslaviji. Ucijepilo nam se nešto drugo, da bi se vladalo nama Hrvatima.

Komunizam i Jugoslavija se tada nije ni spominjala kao tabu, osim u pozitivnom kontekstu kao „komunistički raj na zemlji“, „antifašistički bastion“, „zemlja bratskih naroda“ ili slične manipulacije koje su se na svim razinama ucjepljivale i u svijest i podsvijest ljudi. Naravno, Jugoslaveni su kao partizani bili nepobjedivi ratnici, a osobito se to odnosilo na Srbe i Crnogorce, dok su Slovenci i najveći dio Hrvata bili „papci i bezveznjaci“ (domobrani), a ustaše zvijeri koje ubijaju golim zubima svako nevino stvorenje na putu. O partizanskim jamama u koje su mitski Jugoslaveni bacili tisuće nevinih ljudi ni slova ni spomena. Za to se je išlo na Goli Otok ili Mirogoj.

Ti tabui su se indoktrinacijom i ponavljanjem duboko usjekli u svijest naroda bivše Jugoslavije, a u negativnom smislu posebno u hrvatski narod kao najproblematičniji i stožerni narod bez kojeg Jugoslavija nije mogla postojati. Hrvatski narod i čovjek Hrvat bio je posebna meta indoktrinacije.

Jedan od najlažnijih i najsmješnijih tabua bio da je Jugoslavija – najsportskija zemlja na svijetu. A Jugoslaveni bogomdani sportaši kakvi ne postoje nigdje drugdje. To se rađa samo u Jugoslaviji, a osobito među Srbima i Crnogorcima. Hrvate se koliko toliko uključivalo u sportsku naciju, a Slovence se potpuno isključivalo i smatralo da ti „bečki konjušari“ jedva znaju hodati.

I onda rat – i raspad Jugoslavije.

Odjednom Hrvati žele ići u vojsku i policiju, ali u svojoj državi.

Odjednom „raj na zemlji“ – Jugoslavija – postaje (očigledan) pakao na zemlji.

Odjednom „antifašisti s petokrakama puni ljubavi“ uništavaju Vukovar i cijelu Hrvatsku, kolju i ubijaju sve pred sobom.

Odjednom, Srbi i Crnogorci kada nailaze na otpor golorukih Hrvata, iako naoružani do zuba svim oružjem, lome tri mjeseca zube na Vukovaru uništavajući grad to temelja. Mitski junaci su izbjegavali borbu prsa o prsa, pa su napravili u središtu Europe novu Hirošimu, mučeći je i ubijajući polako dan za danom.

Odjednom, Hrvati stvaraju vojsku, i iako još uvijek slabije naoružani, „praše vojsku traktorista“ za Srbiju. Njih 40-50.000 „hrabrih i nepobedivih vojnika“ krenulo šumama i drumovima za vukovima i zečevima.

Tabui su popadali kao kula od karata. Otpuhao ih vjetar i žive još samo u glavama gubitnika, neznalica i nostalgičara.

Onaj posljednji tabu o Jugoslaviji kao sportskoj velesili i brojnim medaljama Jugoslavena ruši jasna i egzaktna statistika koja ne može varati.

Jugoslavija – lažna sportska velesila

Pogledajmo tu „sportsku velesilu“ što je osvojila na Olimpijskim igrama koje su najbolji pokazatelj kvalitete sporta pojedine države.

Na dvije Olimpijade 1948. i 1952. nijedna zlatna medalja, 1952. i 1960 samo po 1 zlato, 1964., 1972.,1976., 1980. (bojkot USA) po 2 zlata i 1988. 3 zlata.

1984. bile su najbogatije Olimpijske igre za Jugoslaviju sa 7 zlata, ali samo zbog toga što nisu sudjelovale dvije tada najveće sportske velesile (uz USA): Rusija i DR Njemačka. Naime, komunističke zemlje su izuzetno ulagale u sport (pa i Jugoslavija) kao sredstvo promidžbe i superiornosti. Posebnu ulogu igrao je doping i selektivno treniranja od jaslica, pa je tadašnja Istočna Njemačka bila izuzetna sportska velesila. Na toj Olimpijadi 1984. nije sudjelovao SSSR, a to osim Rusije znači velike sportske zemlje: Ukrajina, Bjelorusija, Estonija, Letonija, Latvija, Kazahstan (već ima 2 zlata, 3 srebra i 5 bronci u Riu 2016.), Uzbekistan (već ima 2 zlata i 4 bronce u Riu), fenomenalna u boksu i atletici nepobjediva Kuba, Poljska, Mađarska, Bugarska, Češka, Slovačka, Etiopija i još niz sportskih nacija. Zbog toga višak medalja.

Info koji nikoga ne čudi: na Zimskim olimpijskim igrama (ZOI) Jugoslavija nikada nije osvojila zlato uz svega 3 srebra i 1 broncu na čak 13 Olimpijada!

Kao dodatni info, stara velikosrpska (prva) Jugoslavija osvojila je na 5 Olimpijskih igara samo 3 zlatne medalje!

Raspad Jugoslavije i istina o sportu

Raspad Jugoslavije donio je pravu istinu o jugoslavenskom sportu i tko je tko bio u njemu.

Kao što je rat pokazao da Srbi i Crnogorci nisu „nepobedive junačine“, tako niti čuvena Bosna i Hercegovina nije nikakva sportska sila. Istina je da veliki dio Hrvata i Srba iz BiH nastupa za matične država, ali prava je istina vrlo ružna – BiH nikada nije osvojila niti jednu medalju na Olimpijskim Igrama!

Makedonci 1 broncu u rvanju, a „stasiti i sportski“ Crnogorci 1 srebro u ženskom rukometu.

Srbija, zemlja najvećih mitova i pretjerivanja je posebna priča. Do 2000. sudjelovala je na Olimpijadama pod imenom Savezna Republika Jugoslavija, a 2004. pod imenom Srbija i Crna Gora.

2008., 2012. i 2016. nastupa pod imenom Srbija.

Vjerovali ili ne, Srbija u okviru zajednice sa Crnom Gorom ili sama osvaja 1996. 1 zlato, 2000. 1 zlato, 2004. ostaje bez zlata. Kao samostalna država ima 2008. 1 zlato i 2012 1 zlato.

U 24 godine ukupno samo 4 zlata.

Zato vrijeme Hrvatska, sa gotovo duplo manje stanovnika i devastirana u ratu osvaja (uključivši) i ove Olimpijske igre 7 zlata, a Slovenija čak 5 zlata!

Kada bi se gledale Zimske Olimpijske igre, gdje Srbija ima izvrsne prirodne resurse, statistika je još poraznija: Srbija 0 medalja, Hrvatska 4 zlata 6 srebra i 1 broncu (Jakov Fak), a Slovenija 2 zlata, 4 srebra i 9 brončanih medalja.

Dakle, Hrvatska je daleko najuspješnija sportska nacija bivše Jugoslavije, a Slovenija broj dva. Živeći u Jugoslaviji pomislili ste, zbog promidžbe, da Slovenci jedino znaju jodlati, kad ono 3-4 puta malobrojniji nadvisiše i strašnu Srbiju.

I ne samo nju, nego sav ostatak Jugoslavije zajedno!

Pa ispada da bi Hrvatska i Slovenija zajedno bile 10 puta veća sportska velesila od ostatka Jugoslavije, a u zajednici sa „habsburškom“ Austrijom i Mađarskom to bi bilo pravo čudo!

Tako brojke, a tabui i mitovi drugo.

Zaključak – Hrvatska i Slovenija sportski profitirale izlaskom iz Jugoslavije

Više je nego jasno da je uzlet hrvatskog sporta, isključujući izuzetke poput košarke, počeo baš izlaskom iz Jugoslavije.

Osim gornje egzaktne i za nostalgičare bolne statistike Olimpijskih igara, dokaz tome su i ekipni sportovi kao nogomet, rukomet i vaterpolo u kojima Hrvati žanju uspjeh za uspjehom baš nakon raspada Jugoslavije.

Nespretna i neugodna izjava Sandre Perković, kao i mnogih koji podržavaju potencijalnu „sportsku velesilu“ Jugoslaviju padaju u vodu pred stvarnošću koja se broji u medaljama i sportskim postoljima.

Neznanje, oholost, tabui i podcjenjivanje drugih dovode do ovakvih pogrešnih mišljenja. Malo poznavatelja sporta zna da je npr. Mađarska oduvijek bila sportska (vele) sila kakva Jugoslavija nikada nije bila i nikada neće biti. Dovoljno je pogledati statistike svih Olimpijada, a i ovu 2016. gdje su Mađari već osvojili 5 zlata, 3 srebra i 4 bronce, dok u statistici Srbije stoji VELIKA NULA. Tu možemo pridružiti sportskim neznalicama i države kao Kenija, Australija, Novi Zeland, Kazahstan i dr. koje kontinuirano dokazuju svoj sportski nepoznati imidž na velikim natjecanjima.

Za kraj više je nego jasno da sport je vezan uz više uz stvarnost nego tabue. Civiliziranost i razvijenost zemlje zasigurno utječe na opće sportsko stanje nacije, motiv domoljublja, kvaliteta trenera, uvjeti treniranja, ulaganja u sport, sustavnost i još niz ostalih faktora stvara sportske nacije.

Jugoslavija to nije bila niti će biti.

Hrvatska je ma dobrom putu i nadamo se da će biti još bolja.

I za kraj i ova istina: mnogi hrvatski sportaši nisu mogli „dobiti krila“ u Jugoslaviji jer je Hrvatska i kroz sport bila sustavno pritiskivana i kontrolirana. Znaju to i naši Dinamo i Hajduk, Cibona, Zadar i Jugoplastika, bilo koji klub koji bi visoko poletio ili dao „vjetra u leđa nacionalizmu“. To vrijedi i pojedinačni sport pa je baš samostalna Hrvatska iznjedrila najveće sportske ikone: Janicu Kostelić, Blanku Vlašić, i naravno Sandru Perković.

Kojoj sve praštamo, samo neka se vrati sa zlatom. I pogleda gornje statistike.

http://narod.hr/sport/sport-jugoslaviji ... tove-tabue

[EdgarFranjul]

7. rujna 1556. Siget – u jurišu poginuo slavni Nikola Šubić Zrinski
Piše: Petar Horvatić -7. rujna 2016. u 07:002

Na današnji dan 1566. junačkom smrću u bitci kod Sigeta 7. rujna 1566. poginuo je slavni hrvatski vojskovođa i državnik Nikola Šubić Zrinski. Rođen je 1508. godine u mjestu Zrin na Banovini, a potomak je slavne obitelji Šubića iz hrvatske Dalmacije koja je u naponu snage u 14. stoljeću vladala većim dijelovima hrvatskog etničkog teritorija.

Već u ranoj mladosti istaknuo se izuzetnim vojnim pothvatima pa je s 21 godinom nagrađen od cara za izuzetne uspjehe u obrani Beča od opsade Turaka pod Sulejmanom veličanstvenim 1529. Isto se dogodilo i sa Peštom 13 godina kasnije, a Mađari su slavili ovog Hrvata kao nacionalnog junaka pa njegovo ime nose ulice, trgovi i spomenici u glavnom gradu Mađarske.

Siget – veliku utvrdu na putu Turaka prema Beču brane Hrvati

Godine 1566. sultan Sulejman I kreće s više od 100 000 vojnika i 300 topova na šesti vojni pohod s ciljem da osvoji Beč. Beograd, Budim i Pešta bili su u rukama Turaka. Prije polaska na Beč trebalo je savladati utvrđeni grad Siget (mađ. otok) koji je bio i sjeverna brana biskupskom gradu Zagrebu te hrvatskim utvrdama Karlovcu i Varaždinu.

Najveći broj od 2500 vojnika koji su branili Siget bili su Hrvati – prekaljeni junaci iz mnogih bitaka sa Turcima.

Sam Nikola prije bitke zakleo se Bogu, domovini i svojim vojnicima ovim potresnim riječima : “Ja, Nikola knez Zrinski, obećavam najprije Bogu velikom, zatim njegovu veličanstvu, našemu sjajnom vladaru i našoj ubogoj domovini i vama vitezovima da vas nikada neću ostaviti, nego da ću s vama živjeti i umrijeti, dobro i zlo podnijeti. Tako mi Bog pomogao!”

Siget 1566. i Vukovar 1991. – hrvatsko junaštvo zadivilo svijet



Opsada je počela 5. kolovoza 1566. i trajala je mjesec dana. Sigetska posada je nanosila teške gubitke Turcima i zbog toga je turski vezir Sokolović ponudio Nikoli u zamjenu za predaju Sigeta cijelu Hrvatsku kao posjed! Nikola nije pristao jer Hrvati nisu (kao napr. Srbi, Rumunji) poznavali pojam vazalstva i nikada se nije događalo da Hrvat juriša na Hrvata ili nastupi kao izdajica svoga roda (kao napr. kršćanski Srbi na strani Turaka jurišaju na kršćansku vojsku na Nikopolju, Marici, Kosovu).

Snaga i upornost kojom su Turci opsjedali Siget u kolovozu 1566. svjedoči koliko silno je Sulejman I. želio smrt svoga neprijatelja Zrinskog – toliko da je u opsadi grada izgubio tisuće i tisuće vojnika, a dan uoči pada utvrde i sam sultan je skončao život. Pobjeda Turaka bila je gorka: zbog iscrpljenosti i velikih gubitaka odustali su od puta prema Beču.

Francuski kardinal Richelieu tim je povodom napisao: „Čudo je trebalo da Habsburško Carstvo preživi. I to čudo dogodilo se u Sigetu.“.

Junačka smrt Nikole IV. Zrinskog zadivila je tadašnju Europu. S preostalim vojnicima izjurio je iz uništenoga grada, i ne pomišljajući na predaju. U pokušaju proboja iz utvrde stradalo je još turskih vojnika, sve dok smrt nije pokosila i samog Zrinskog, kojeg su najvjerniji vojnici Hrvati nastojali obraniti. Turci su mu mrtvome odsjekli glavu, koja je kao trofej kružila među osmanskim pašama i služila kao opomena europskim generalima. Desetak dana kasnije preuzela ju je obitelj te je pokopana u obiteljskoj grobnici Zrinskih u pavlinskom samostanu u Svetoj Jeleni kod Čakovca.

To čudo učinila je junačka i malobrojna hrvatska posada u Sigetu. Bitka je bila izgubljena, ali neprijateljska vojska toliko potučena i desetkovana da je ostala bez suštinske snage za ostvarenje vitalnih ciljeva.

U skladu sa prebogatom vojničkom i junačkom poviješću i tradicijom slično čudo učinili su branitelji Vukovara – grad je na kraju osvojen, ali neprijateljska vojska je desetkovana ostala bez nužnog morala i snage za daljna osvajanja.

Kao i kod Sigeta, osvajanje grada značilo je i smrt za neprijateljsku vojsku. Vukovarski borci su nakon više od 400 godina pokazali da su dostojni sinovi sigetskih junaka. Tako su nakon Sigeta, hrvatski vojnici krajem 20. stoljeća čudesnom hrabrošću i junaštvom zadivili svijet.
S čudesnim jurišnim bojnim poklikom na usnama : U boj za dom!

Ovaj tekst je napisan kao spomen i poštovanje ne samo Nikoli Šubiću Zrinskom, već svim hrvatskim ratnicima Sigeta i Vukovara koji su ostavili svoje kosti na blagim panonskim poljima.

Iznad polja makova
blagi lahor piri,
zauvijek će živjeti
hrvatski ratnici!

http://narod.hr/kultura/7-rujna-1556-si ... ic-zrinski

[EdgarFranjul]

4. studenoga 1918. – Talijani okupirali veliki dio Istre, dio Dalmacije i Primorja
Piše: Petar Horvatić -4. studenoga 2016. u 07:300


Foto: Bojovnik


Nakon što je okončan Prvi svjetski rat, dio obećanja iz Italiji Londonskog sporazuma je ispunjen: Italija je dobila Južni Tirol, poluotok Istru, Tršćansko primorje, dio sjevernojadranskih otoka uz Cres i Lošinj, grad Zadar, otoke Lastovo i Palagružu.

U sjevernoj Dalmaciji obećana su joj još područja od Lisarice i Tribnja na sjeveru, do rta Ploča (između Šibenika i Splita, kraj Rogoznice) sa Šibenikom i Zadrom, kao i njihovo zaleđe u slijevu rijeke Čikole, Krke i Butišnice te njihovih pritoka. Osim toga, Italiji su bili obećani gotovo svi dalmatinski otoci, od Premude do Mljeta.

Na današnji je dan 1918. i u slijedećim danima talijanska vojska zauzela je veliki dio obećanih hrvatskih područja uz Jadran: Rijeku, Zadar, Šibenik,Vis, Hvar, Korčulu, Mljet, Lastovo i druge. Podsjetimo, Hrvatska je tada pripadala gubitničkoj Austro-Ugarskoj, koja je bila u raspadu. Italija je željela što prije zauzeti prostor koji joj je obećan kad je ušla u rat na strani Antante.

No, u mirovnim pregovorima koji su uslijedili, hrvatska strana na čelu s Trumbićem je zatražila poštivanje Wilsonovih 14 točaka te je nepopustljivo ustrajala na tome da su talijanski zahtjevi neprihvatljivi. To je dovelo do potpisivanja Rapallskog sporazuma 1920., kojim su Italiji u Dalmaciji predani “samo” grad Zadar te otoci Lastovo, Sušac i Palagruža. Na sjeveru Italija je dobila cijelu Istru, Cres i Lošinj sa okolnim otočićima, kao i grad Rijeku kojeg je Italija anektirala 1924.

http://narod.hr/kultura/4-studenoga-191 ... i-primorja

[EdgarFranjul]

http://narod.hr/kultura/26-studenoga-19 ... -crnu-goru


26. studenoga 1918. Podgorica – kako je Srbija okupirala i „prisajedinila“ Crnu Goru?
Piše: Petar Horvatić -
26. studenoga 2016. u 07:00 1



Krajem Prvog svjetskog rata Srbija dohvaća novi ratni plijen: Crnu Goru. Već ranije je okupirala u Balkanskim ratovima Makedoniju i Kosovo, a nakon Prvog svjetskog rata bacila je oko na Vojvodinu i Crnu Goru.

Crna Gora je definitivnu samostalnost i neovisnost dobila 1878. na Berlinskom kongresu, te je bila samostalna država do nasilnog „prisajedinjenja“ Kraljevini Srbiji 1918, de facto kao ratni plijen. Crnogorska vlada je djelovala nakon toga u izbjeglištvu. Skoro devedeset tri godine nakon usvajanja odluka nelegelane Podgoričke skupštine, u Skupštini Crne Gore usvojen je 12. lipnja 2011. Zakon o statusu potomaka dinastije Petrović-Njegoš, kojim je nepravda iz 1918. okvalificirana kao akt nasilne aneksije Crne Gore od strane okupatorske Srbije.

Podgorička skupština – čiji je službeni naziv: Velika narodna skupština – ustanovljena suprotno tada važećem Ustavu države Crne Gore i njenom pravnom poretku – dana 26. studenoga 1918. donijela je Odluku kojom je: ukinuta država Crna Gora, njena teritorija unitaristički sjedinjena (pripojena) teritoriji države Srbije i njen narod inkorporiran u srpski!

Još u drugoj polovici 19. stoljeća srpska vlada šalje svoje agente u Crnu Goru kako bi radili na brisanju crnogorske nacionalne i državne posebnosti . U organizaciji srpske tajne službe pokušano je, najprije ubojstvo crnogorskog monarha, a potom i oružana pobuna (Kolašinska afera, Bombaška afera).

Nikola Pašić, predsjednik Kraljevske vlade Srbije izdaje krajem I. svjetskog rata vojnom ministru Srbije pismo-naredbu kojom mu nalaže da se “ne gubi ni časa” za organiziranje snaga koje će izvršiti “prodor u Crnu Goru”, sa ciljem da “podižu narod, oteraju slaba odeljenja austrougarska i proglase sjedinjenje Crne Gore sa Srbijom”.
Dakle, da srpska vojska “prodre u Crnu Goru” primarno radi toga da “proglasi sjedinjenje”, a ne da oslobodi Crnu Goru.

Zapovjednik srpskog Glavnog stožera, vojvoda Živojin Mišić, dao je nalog svojim snagama, pod nazivom Jadranske trupe, iz Peći (Kosovo) da hitno krenu k Crnoj Gori i okupiraju je. Sa srpskim trupama su u Crnu Goru pristigle i četničke formacije Koste Pećanca. U Crnoj Gori je uvedena srpska vojna uprava i policijski sat . Dio daleko malobrojnijih savezničkih postrojbi Francuske, Velike Britanije, SAD i Italije također je razmješten u Crnoj Gori. Crnogorske komite su od strane srpskih vojnih vlasti pozvane da polože oružje. Napetost je rasla , jer su očekivanja bila da Srbi napuste Crnu Goru, te da se u nju vrati Nikola I. i da se Kraljevina Crna Gora restauira i/ili, u drugoj varijanti, nakon toga kao zasebno definiran entitet s konfederalnim statusom poveže s novom jugoslavenskom državom.

Uoči Podgoričke skupštine 1918. Srbi u Podgorici srušili obelisk podignut u čast crnogorskog velikog vojvode Mirka Petrovića Njegoša u centru grada.

Tom odlukom skupštine Kraljevina Crna Gora de facto prestaje postojati i postaje dio Srbije to jest Kraljevine SHS. Reakciju crnogorskog naroda, navodno “oduševljenog prisajedinjenjem” nije trebalo dugo čekati. Naoružana srpska strana u Crnoj Gori će s oko 10.000 bojovnika opskrbljenih teškim naoružanjem spremno dočekati 21. prosinca 1918. (6. siječnja 1919.po gregorijanskom kalendaru) i Božićnu pobunu zagovornika nezavisnosti.

Iako će se u jednom trenu svi veći centri naći pod opsadom ustanika, njihove lagano naoružane trupe će biti pobijeđene od srpskih vojnika nakon čega će početi voditi gerilski rat.Odgovor na to će biti krvava represija Srba nad Crnogorcima . Pobuna će potrajati sve do 1925. kada će ustanici prihvatiti amnestiju kralja Aleksandra.

[EdgarFranjul]

27. studenoga 1096. Prvi Križarski rat – razbijen prosvjetiteljski mit o križarskim ratovima
Piše: Petar Horvatić -
27. studenoga 2016. u 07:00 1



Na današnji dan 27. studenog 1096. počeo je Prvi križarski rat. Uz sjećanje na ove tragične događaje, narod.hr iznosi sintetiziranu i malo poznatu istinu druge medalje ovog rata i onih slijedećih, a koji su potpuno nekritički nepodložni znanstvenoj kritici istraživanju postali nedodirljivi mitovi galopirajućeg „prosvjetiteljstva“ od krvave Francuske revolucije do današnjih dana.

Danas, i križarski ratovi, kao i mnoge druge teme (inkvizicija, Francuska revolucija, Španjolski građanski rat, saveznički zločini u II. svjetskom ratu, komunistički zločini i dr.) prestaju biti tabu radi rasvjetljenja istinite prošlosti. Poznavanje prošlosti važno je zbog smanjenja mogućnosti političke i druge ucjene i manipulacije u budućnosti.

Važnost Jeruzalema – Židovi, kršćani i muslimani

Nijedna tema u dvije tisuće godina dugoj povijesti kršćanstva nije toliko politički aktualna kao križarski ratovi, a malo je koja tema toliko opterećena predrasudama na račun samo jedne strane u sukobu.

Malo je poznato da je nakon iskapanja na brdu Golgota i pronalaska Isusovog groba, Jeruzalem postao glavno hodočasničko mjesto za kršćane tada procvjetale sjeverne Afrike, cijele Europe i dijelova Azije. Rim i Carigrad bili su najveća crkvena središta, ali pravo duhovno središte kršćanskog (i židovskog) svijeta bio je i danas jest – Jeruzalem.

To je prekinuto nasilnim osvajanjima i ratovima muslimanskog vođe Muhameda početkom 7. stoljeća. Onome tko se nije htio podrediti novoj „istinitoj vjeri“ (islamu), ostala je jedna mogućnost: plaćati danak muslimanima ili otići, na bilo koji način.

638. muslimani su zauzeli Jeruzalem. Kršćani nisu pružali otpor, a tko je htio ostati morao je pristati na plaćanje „vjerskog poreza“ koji je bio normalan u ono vrijeme. Tolerancija muslimana postojala je na početku, ali sesituacija se vrlo brzo izmijenila. U 10. stoljeću došlo je i u Svetoj zemlji do silovitih sukoba između kršćana i muslimana. Nakon što je 966. Bizant povratio dijelove Sirije, proglasili su Arapi džihad i iskalili bijes zbog poraza na kršćanima u Jeruzalemu. Pritom su zapalili krov crkve Uskrsnuća. Tri godine kasnije na vlast su došli Fatimidi, berberska dinastija iz Maroka, koja je vukla svoje podrijetlo od Muhamedove kćeri Fatime, i prodrli u Egipat, Siriju i Palestinu. Prilikom osvajanja Jeruzalema fatimidski kalif Ibn Moy je godine 979. zapalio crkvu Uskrsnuća, kupola joj se urušila, a patrijarh (biskup Jeruzalema) je poginuo u požaru. Tek je 984. godine mogla opet biti obnovljena, i to u oskudnoj mjeri.

Jeruzalem prije ratova – uništavanje Kristova groba, kršćanskih crkava, nasilna islamizacija i napadi na hodočasnike

Kada je fatimidski kalif Abu Ali al-Mansur al-Hakim (996.-1021.) prilikom jednoga napada na Bizantsko Carstvo teško poražen, osvetio se na kršćanima koji su živjeli pod njegovom vlašću: zabranjene su javne procesije, kršćani su izgnani iz svih javnih služba ili prisiljeni da prijeđu na islam, a u sljedećih deset godina oko 30.000 crkava je oduzeto ili opljačkano. Dani Konstantinove crkve Uskrsnuća bili su odbrojani. Godine 1009., u napadu religioznoga fanatizma, zapovjedio je kalif guverneru Ramle: najznačajnije svetište kršćanstva “uništiti, njihove (kršćanske) simbole ukloniti i izbrisati svaki trag ili uspomenu na njih”.

Sveti grob, nekoć u cijelosti očuvana udubljena pećina u litici, koji je postao mjesto Kristova uskrsnuća, trebala je biti dlijetima rasklesana. “Kako je nisu uspjeli uništiti, izlagali su liticu snažnoj vatri” kako je, s užasavanjem, izvještavao očevidac, benediktinski redovnik Ademar iz Jeruzalema. A onda bi vatru gasili hladnom vodom koja je omekšanu stijenu “odlamala”. Samo je jedan ostatak odolijevao goloj sili, među njime i kamena klupa na kojoj je nekoć bilo položeno tijelo razapetog Gospodina.

Dakle, okolnosti su na početku prvoga križarskog pohoda bile jasne:

1. Muslimani su prekršili danu riječ, došlo je do velika uništavanja crkava, osobito crkve Svetog groba, kršćani su bili maltretirani. Buduća nazočnost kršćana na svetim mjestima bila je ozbiljno ugrožena.

2. Bratska kršćanska zemlja – Bizant – u iznimno teškoj situaciji molila je za pomoć. Kako je seldžučka opasnost (Turci muslimani) bila velika, svako bi oklijevanje bilo jednako nepružanju pomoći, ali i opasnost za Europu.

3. Nije se radilo “imperijalizmu”, “kolonijalizmu” ili prisilnu obraćanju muslimana, nego jedino i samo o preživljavanju kršćana na Istoku i o sigurnosti jeruzalemskih hodočasnika sa Zapada.

Križari – spasitelji Europe

Zbog ovih razloga mora svaki objektivni povjesničar ocijeniti poziv Urbana II. legitimnim, a križarski pohod ponajprije kao opravdanu mjeru. Egon Flaig, profesor stare povijesti na Sveučilištu u Greifswaldu, pogodio je srž stvari kada je 16. rujna 2006. rekao za Frankfurter Allgemeine Zeitung: “Urban II. je vidio ispravno. Da je Carigrad pao već 1100. godine, onda bi golema turska vojna sila ušla u srednju Europu 400 godina ranije. U tome slučaju najvjerojatnije ne bi došlo ni do razvoja raznolike europske kulture: ne bi bilo slobodnih gradskih ustava, nikakvih rasprava o ustavima, nikakvih katedrala, ne bi bilo renesanse, ne bi bilo napretka u znanosti… Jer u islamskim područjima iščeznula je slobodna – Grčka! – misao upravo u tom razdoblju. Tvrdnja Jacoba Burckhardta – ‘Sreća da se, kada se sve zbroj i, Europa oduprla islamu’ – znači upravo to da jednako moramo biti zahvalni križarima kao i grčkim obrambenim ratovima protiv Perzijanaca.” Izgredi do kojih je za vrijeme križarskih pohoda dolazilo, a koji su i Papu ispunjavali ogorčenjem, predstavljali su nešto sasvim drugo.

Golema muslimanska sila, prvobitno arapska, a kasnije Turaka osvojila bi puno ranije velike dijelove Europe, a možda i cijelu Europu, da kršćanske vojske nisu napale nadiruće muslimane prema Europi na „njenom“ osvojenom teritoriju. Zaključak je to danas mnogih povijesnih stručnjaka za to srednjovjekovno doba.

Velike zasluge za širenje laži i parcijalnih „istina“ o Križarskim ratovima imaju „djeca Francuske revolucije“ koja s velikom mržnjom, netolerancijom i nekritičnošću promatraju sva povijesna događanja koja su vezana uz kršćanstvo i crkvu, dok prešućuju da su prvi genocid nad vlastitim narodom u Europi – Francuzima – počinili upravo oni u toj krvavoj revoluciji. Kao dobri učenici ubijanja (svog) vlastitog naroda i zadojeni njihovim prosvjetiteljskim idejama nastavili su posao Francuz: Španjolci, Katalonci, Nijemci, Baski, Rusi, Ukrajinci, Hrvati, Slovenci i drugi narodi Europe izrasli iz sekularnih ideoloških pokreta koji su uništili Europu u 20. Stoljeću i uzrokovali smrt milijuna ljudi.

Izvor: narod.hr


http://narod.hr/kultura/27-studenoga-10 ... m-ratovima