Malo povijesti...

[EdgarFranjul]

19. rujna 1991. Beograd – znamenito ‘bacanje cveća pred tenkove JNA’ koji idu na Vukovar

Na današnji dan 19. rujna 1991. dogodilo se poznato „bacanje cveća pred tenkove“ u Beogradu. Bilo je to prilikom kretanja elitne Prve gardijske oklopne divizije JNA (poznatije kao elitna Titova divizija) prema hrvatskom gradu heroju Vukovaru. Iz istih tenkova razoren je hrvatski barokni biser na Dunavu, a njegovi stanovnici Hrvati pobijeni ili protjerani.

Bio je to samo još jedno od niza „događanja naroda“ u glavnom gradu Srbije Beogradu čiji su građani masovno i učestalo sudjelovali na huškačkim ratnim mitinzima od 1987. nadalje. Tako se stvarala ratna atmosfera i podloga za agresiju na Hrvatsku i druge u cilju stvaranja opće prihvaćene ideje Velike Srbije. U to vrijeme razboriti i časni antiratni glasovi u Srbiji i Beogradu su postojali, ali bili su rijetkost pošto su svi mediji i srpski parlament ( i oporba i vlast) zdušno podržavali zločinačku i genocidnu ideju Velike Srbije. Ti glasovi su bili na silu ušutkivani pod prijetnjom progona, zatvora i ubojstva.
Bilo je to mračno vrijeme u Srbiji.

Osim toga ovaj događaj, kao i donji TV prilog, jasno pokazuje da je iz glavnog grada Srbije Beograda kretala ne samo upravljačka i huškačka agresija na Hrvatsku, već da su u toj agresiji sudjelovali i Beograđani i drugi građani susjedne nam Srbije. To znači da je na djelu bila agresija Srbije na Hrvatsku, a ne građanski rat kao što pojedini hrvatski političari i (plaćene) nevladine udruge pokušavaju sugerirati.





http://narod.hr/svijet/19-rujna-1991-be ... na-vukovar

[EdgarFranjul]

21. rujna 1991. Šibenik – ‘Obadva, obadva, oba su pala!’

Na današnji dan 21. rujna 1991. dogodio se jedan od najpoznatijih i psihološki najznačajnijih događaja Domovinskog rata koji se dogodio u tijeku najžešće agresije i zločina nad Hrvatskom i Hrvatima. Bilo je to rušenje dvaju neprijateljskih zrakoplova JNA u bitci za Šibenik, te radosni uzvik šibenskog branitelja Filipa Gaćine „Obadva, obadva, oba su pala!“.

Snimku događaja napravio je Ivica Bilan.

Zrakoplove su oborili hrvatski branitelji Goran Pauk i Neven Livajić.

Pozadina i tijek događaja rušenja aviona JNA

Tog 16. rujna 1991. već je šesti dan trajala bitka za Šibenik, dan je započeo haubičkim bombardiranjem grada s položaja JNA u Gaćelezima kod Šibenika, a s kojim su istovremeno započeli i zračni napadi kojih je ukupno taj dan bilo 55.


Prilikom jednog napada na topničku bitnicu Zečevo, hrvatski branitelj Goran Pauk, pripadnik 113. brigade, srušio je pomoću topa 3/20 mm M55 prvi zrakoplov, dok je drugi zrakoplov pomoću sustava “strela” 2M srušio hrvatski branitelj Neven Livajić. Mladi hrvatski branitelj Filip Gaćina, koji je tog dana punio top Gorana Pauka, promatrajući padanje zrakoplova, s iskrenim je oduševljenjem spontano povikao “Obadva, obadva, oba su pala!”.

Kultna snimka koja je isti dan prikazana na HRT-u, izazvala je opće oduševljenje i euforiju u hrvatskom narodu, te predstavlja svojevrsnu psihološku i TV snimkom potvrđenu prekretnicu Domovinskog rata kao jedna od prvih značajnih pobjeda nad tehnički znatno nadmoćnijim neprijateljem.

Uzvik koji je Filipu Gaćini zauvijek donio legendarni status danas ima posebno mjesto u sjećanju hrvatskog naroda. Filip je preživio cijeli Domovinski rat, da bi 19. rujna 1998. poginuo u miru prilikom razminiranja terena od eksplozivnih sredstava kao zaposlenik postrojbe za razminiranje “Mungos”.

Oba su pala

Nezaboravni usklik danas se najčešće rabi u skraćenoj inačici “Oba su pala”, a u popularnoj kulturi tom se frazom općenito označava uspjeh. Kao takav izraz već odavno ima znatno šire značenje.
O popularnosti usklika svjedoči i pjesma klape Bonaca, “Hrvatska se Šibenikom diči” u kojoj se spominje događaj, a čiji su stihovi osvanuli i na muralu u Šibeniku 2012. godine:
“Šibenčani pamtit će do groba, svog heroja i te riči, nije jedan, već su pala oba, Hrvatska se Šibenikom diči.”

Video snimka jedne od najpoznatijih scena Domovinskog rata poznate kao „Obadva, obadva, oba su pala!“

[EdgarFranjul]

22. rujna 1991. Tovarnik – pokolj 68 Hrvata nakon okupacije sela heroja

Pitomo srijemsko selo Tovarnik, toliko spominjano ovih dana u izbjegličkoj krizi, bilo je u rujnu i listopadu 1991. mjesto ubijanja, strašnih mučenja i progona srijemskih Hrvata. Na današnji dan 22. rujna 1991. ubijeno je 68 ljudi, a u danima koji su slijedili i mnogo više. Ubijen je i župnik Ivan Burik. Preostali Hrvati u Tovarniku, uglavnom starci i žene, morali su nositi bijele trake kao znak da su hrvatske nacionalnosti.

Na današnji dan 22. rujna 1991. nakon okupacije Tovarnika koji se nalazio na putu prema Vukovaru, jedinice JNA i srbijanskih četnika ubile su i masakrirale 68 Hrvata. Nešto kasnije ubijen je i tovarnički svećenik Ivan Burik.

Bila je to osveta za neočekivani i nadljudski višednevni otpor golorukih branitelja Tovarnika, hrvatskog sela u Srijemu na granici sa Srbijom, koji JNA i četnici nisu ni u snu očekivali. Tenkovske kolone sa stotinama oklopnih vozila koje su se kretale iz Beograda i Novog Sada prema Vukovaru su u hrvatskom selima Srijema Tovarniku, Ilači, Bogdanovcima i drugima nailazile na neviđeni otpor gotovo golorukih branitelja koji su uvelike načeli borbeni moral srbijanske vojske i prije dolaska pred sami Vukovar. Tako je do zuba naoružana srbijanska vojska već u velikom strahu dolazila do samog Vukovara gdje je potpuno slomila zube. Početni zanos koji je bio praćen ‘bacanjem cveća i oduševljenim narodom’ koji ih je ispraćao ubrzo je nestao pred hrabrošću hrvatskih ljudi. Borbeni moral iskazan na televizijama Srbije je nestajao.

Veliki udjel u tome imalo je selo heroj – Tovarnik.

O tim nevjerojatnim događanjima i herojskim podvizima hrvatskih branitelja u selima zapadnog Srijema postoje brojne knjige i svjedočanstva na internetu dostupna čitateljima.

Masovni zločin u Tovarniku

Na sam današnji dan na brutalni način ubijeno je 68 Hrvata u Tovarniku.

No, ubijanja, premlaćivanja do smrti, izgladnjivanja, svakovrsna tjelesna i psihička mučenja, koja zdravi ljudski um teško može i zamisliti, bila su stravična svakodnevica u kući-logoru pok. dr. Đorđa Cvejića, kroz koju je krajem 1991. prošlo najmanje 300 hrvatskih branitelja i civila, pretežno iz Tovarnika i okolnih mjesta. Ljudi koji nisu ubijeni u toj kući, nakon mučenja su odvođeni pa ubijani i bacani u masovnu grobnicu, u koju je bačen i ubijeni mjesni župnik Ivan Burik koji je najveći dio svoga svećeništva, punih 28 godina, proveo u Tovarniku.

Hrvati morali nositi trake poput Židova

Osim ubijanja, Srbi su protjerali više od 95 posto od 2.500 Hrvata, koliko ih je prije rata živjelo u Tovarniku. Srušili su ili oštetili više od 70 posto mjesnih kuća i gospodarskih zgrada. Ono malo Hrvata koje su ostavili živjeti na svojim ognjištima, većinom starce i žene, prisiljavali su, da poput Židova za vrijeme nacizma, nose oznake na rukavu – bijele krpe kao znak predaje i pripadnosti hrvatskom narodu. Istim su znakom bile obilježene i njihove kuće.

JNA i četnici ponovili zločin partizana iz 1944.

Dana 8. prosinca 1944. Tovarnik je također doživio veliki masovni pokolj, kada su prema nepotpunim podacima, partizani prilikom ulaska u ovo selo ubili 51 Tovarničana, uglavnom Hrvata i Nijemaca. Oni su ubijeni na najbrutalnije načine: nožem, letvama i bacanjem sa zvonika pravoslavne crkve. Prema pisanju Večernjeg lista od 8. prosinca 2013. popis za likvidaciju napravili su domaći tovarnički Srbi.

Svake godine rodbina i predstavnici društva „Antun Gustav Matoš“ polažu cvijeće i pale svijeće uz ogradu pravoslavne crkve u Tovarniku kao uspomenu na ovaj strašan događaj, moleći pri tome za duše ubijenih.

http://narod.hr/hrvatska/22-rujna-1991- ... ela-heroja

[EdgarFranjul]

Krvava obljetnica
EMBARGO NA UVOZ ORUŽJA: 25. rujna 1991. dan kada su Britanci i Budimir Lončar goloruke Hrvate izručili srpskim barbarima

Na današnji dan 25. rujna 1991. Vijeće sigurnosti UN-a donijelo je sramotnu i nehumanu odluku o embargu na uvoz oružja i time onemogućilo obranu Hrvatske u jeku brutalne agresije. Nakon predaje oružja Teritorijalne obrane u travnju 1990. stranke SKH-SDP jugoslavenskoj vojsci, bio je ovo drugi težak udarac Hrvatima. Tom odlukom su praktički otvorena vrata JNA i Srbiji da osvoji i pokori Hrvatsku. Osobito sramotnu ulogu pri tome odigrala je Velika Britanija i jugoslavenski diplomat Hrvat Budimir Lončar, kasniji ključni savjetnik dvojice hrvatskih predsjednika Mesića i Josipovića, piše narod.hr
Dana 25. rujna 1991. Vijeće sigurnosti UN-a donijelo je rezolucijom 113. sramotnu odluku o embargu na uvoz svih vrsta oružja i vojne opreme u Jugoslaviju.

Ta silno nepravedna i nehumana odluka dogodila se u jeku najžešće agresije JNA i Srbije na Hrvatsku. S obzirom na silnu količinu svih vrsta lakog i teškog naoružanja, od minobacača do aviona, a kojom je agresor raspolagao u odnosu na gotovo goloruke branitelje, to je značilo samo jedno – međunarodna zajednica dopušta Srbiji i JNA da pokori i osvoji Hrvatsku i Hrvate. Bio je to drugi težak udarac Hrvatima nakon što je vlast SKH-SDP predala naoružanje Teritorijalne obrane JNA 1990. Između dva izborna kruga prvih demokratskih izbora.

To oružje koje je pripadalo hrvatskom narodu, JNA je podijelila kasnije četnicima i srpskim pobunjenicima. Tako je Hrvatska izgubila svaku mogućnost da nabavi oružje legalnim putem i našla se pred slomom uslijed opće ofenzive postrojbi zločinačke i komunističke JNA, te raznih srpskih dobrovoljačkih i lokalnih postrojbi. Sramotna igra Velike Britanije i izdajnička uloga Budimira Lončara Takvu odluku je gurala Velika Britanija, a Kina je namjeravala uložiti veto. U UN-u je nastalo komešanje – bio bi presedan ovako uvesti embargo.

Britanska diplomacija nalazi rješenje i obraća se Budimiru Lončaru, ministru vanjskih poslova agresorske Jugoslavije. Pored Ante Markovića, tadašnjeg premijera, Lončar je bio političar na kojega je Zapad računao u očuvanju kakve-takve Jugoslavije. Lončar nalaže Vladislavu Jovanoviću, Miloševićevu čovjeku u UN, da pošalje pismo Vijeću sigurnosti, a potom i sam daje izjavu pred Vijećem sigurnosti UN, tražeći uvođenje embarga.

Budimir Lončar je od 2000.-2014. bio ključni čovjek administracije i savjetnik za vanjsku politiku dvojice predsjednika Hrvatske – Stjepana Mesića i Ive Josipovića.

Predsjednici Mesić i Josipović su očito smatrali da je Lončar izvrstan u vanjskoj i međunarodnoj politici kad je uspio ishoditi da Hrvatska dobije embargo na uvoz oružja uslijed opće agresije na nju.

Taj pojedinačni primjer, iz najviše predsjedničke strukture vlasti, ukazuje nužno na dvije stvari:

1. Uključenost visoko i nisko pozicioniranih ljudi iz doba komunizma, te bivših komunističkih i jugoslavenskih diplomata, kao i suradnika komunističkih tajnih službi u sve strukture hrvatskog društva od predsjedničkih nivoa naniže

2. Nužnost lustracije komunističkih kadrova od unaprijed određene razine prema naviše, te potpuno isključenje doušnika i djelatnika komunističkih tajnih službi iz javnog i političkog života.


25.09.2015 15:34
Autor: PortalOko.hr

http://www.portaloko.hr/clanak/embargo- ... i/0/78546/

[EdgarFranjul]

CRNOGORSKA ČAST

ZAPAMTIMO GA, UMRO JE ZA NAS: Admiral JNA koji se 1991. ubio jer nije htio ratovati protiv Hrvata: ‘Oni nisu ništa krivi’

Autor: Snježana Vučković
Srijeda, 30. Rujan 2015. u 19:45

Dok je bio zapovjednik u Puli kao sudionik u pregovorima oko odlaska JNA iz tog grada, ostao je upamćen po izjavi: "Ovdje neće biti razaranja dok sam ja zapovjednik, a ako ipak budem prisiljen da naredim razaranje Pule i Istre, mene tada više neće biti"

Treba zapamtiti ime Vladimir Barović… Ovaj je crnogorski admiral JNA prije točno 24 godine prislonio cijev pištolja na sljepoočnicu i… opalio. Samoubojstvo Vladimira Barovića časni je čin admirala JNA koji do danas, na žalost, nitko u Hrvatskoj nije prepoznao, a zbog nje je, na neki način, umro.

Admiral Vladimir Barović svjesno je životom platio odluku da ne sudjeluje u Domovinskom ratu, ostavljajući poruku da bi to bilo “protiv časti Crnogorca”.

Barović se ubio 29. 09. 1991. na Visu, i to istog dana kada je preuzeo dužnost načelnika štaba Vojnopomorske oblasti, što je podrazumijevalo njegovu suglasnost na svako borbeno djelovanje protiv hrvatskih građana.

U oproštajnom pismu kao razlog samoubojstva naveo je agresiju JNA protiv Hrvatske koja je za njega predstavljala djelo suprotno crnogorskoj časti. U pismu je kazao:

“Crnogorci se ne mogu boriti i uništavati narod koji im nije ništa skrivio”.

Kao razlog samoubojstva naveo je i “svoju nemoć u sprječavanju djelovanja JRM protiv Hrvatske, ali i zbog potpunog neslaganje s vrhovnom komandom JNA”.

“Jedini ispaljeni metak u ovom ratu na koji Crna Gora može biti ponosna jeste onaj admirala Vladimira Barovića, komandanta JRM. Njegovo crnogorsko shvaćanje časti nije mu dozvolilo da izda zapovijed floti da bombardira primorske gradove i naselja u Dalmaciji kada mu je to naređeno”, zapisao je 1996. godine crnogorski književnik Momir M. Marković.

Dok je bio zapovjednik u Puli kao sudionik u pregovorima oko odlaska JNA iz tog grada, ostao je upamćen po izjavi:

“Ovdje neće biti razaranja dok sam ja zapovjednik, a ako ipak budem prisiljen da naredim razaranje Pule i Istre, mene tada više neće biti”.

Vladimir Barović rođen je 1939. godine u Banja Luci, a po nacionalnosti je bio Crnogorac. Sahranjen je u Herceg Novom.

Prije nekoliko godina Slovenci su izrazili želju da Barovića uvrste i u njihove generale i admirale jer mu je majka bila Slovenka.

U Crnoj Gori ništa nije nazvano po njemu. Možda bi trebalo u Hrvatskoj, ne mislite li tako?

http://www.dnevno.hr/domovina/zapamtimo ... ista-krivi

[EdgarFranjul]

NA DANAŠNJI DAN

7. listopada 1991. Banski dvori – pokušaj ubojstva hrvatskog predsjednika Tuđmana

Dana 7. listopada 1991. oko 15 sati JNA je raketirala Banske dvore, službeno sjedište Vlade Republike Hrvatske tijekom Domovinskog rata. Cilj je bio ubojstvo hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana s ciljem potpunog uništenja političkog vodstva Hrvatske i slom borbenog morala Hrvata.

Predsjednik Tuđman je u trenutku napada pregovarao s legalnim predsjednikom Predsjedništva SFRJ Stjepanom Mesićem (u kojem je prije četiri dana bio izvršen državni udar Srbije nelegalnim izborom Branka Kostića za predsjednika) i predsjednikom Saveznoga izvršnog vijeća Antom Markovićem, u biti jugoslavenskim premijerom.

Napad su izveli najsuvremeniji jugoslavenski borbeni avioni MIG-29 i ispalili 6 raketa. Jedna raketa je pala izravno na palaču i predsjednikovo krilo zgrade. Nekoliko je ljudi ranjeno, a zgrade u okolici oštećene ili porušene. Sretna okolnost bilo je oglašavanje uzbune za zračni napad.

JNA i jugoslavenski službenici poricali su bilo kakvu odgovornost ili upletenost u incident, pa su čak tvrdili da je eksploziju uzrokovala sama hrvatska vlada!

Dan nakon raketiranja Hrvatski sabor proglasio je neovisnost, donošenjem Odluke o raskidu državnopravnih sveza s ostalim republikama i pokrajinama SFRJ i taj se dan danas obilježava kao državni praznik u Hrvatskoj.
Ured predsjednika Republike uskoro je preseljen na Pantovčak, a u Banske se dvore useljava Vlada Republike Hrvatske.

http://narod.hr/kultura/7-listopada-199 ... ka-tudmana

[EdgarFranjul]

13. listopada 2000. – Deklaracija o Domovinskom ratu

Nakon smrti predsjednika Tuđmana (ali i već za njegova života) pod pritiskom hrvatske javnosti, branitelja i domoljuba donesena je Deklaracija o Domovinskom ratu.

Bio je to plod velikog pritiska javnosti zbog niza (namjernih) laži i kleveta o Domovinskom ratu i hrvatskoj povijesti, a nositelji su bili recidivisti iz komunističkog sustava i razne druge domaće i međunarodne interesne skupine.

Nakon što su im propale ratne teze o prodaji Knina, Vukovara, izdaji predsjednika Tuđmana, i to nakon veličanstvene akcije i pobjede Oluje, kreću nove diskreditacije u cilju razjedinjenja Hrvatske i uvlačenja u nove balkanske integracije koje su tada bile vrlo aktualne.

U velikom spektru, često i besmislenih i suludih laži, najčešće klevete bile su: agresija Hrvatske na BiH (Vesna Pusić, Stipe Mesić i krugovi oko njih), građanski rat, dogovoreni rat, hrvatski generali zločinci, branitelji koljači i uhljebice, genocid nad Srbima i drugo. Nositelji tih kleveta bile su i pojedine nevladine udruge financirane izvana, javnosti poznati političari, neki i današnji saborski zastupnici i ministri (ponajviše iz krugova oko Stipe Mesića), velik dio javnih medija i hrvatskoj nesklonih stranih političara.

Deklaracija o Domovinskom ratu donesena je 13. listopada 2000. u Hrvatskom Saboru, kojem je prije toga vladajuća koalicija promijenila ime u Sabor Republike Hrvatske, maknuvši pri tome i veliku smjenu počasne straže pripadnika Prve gardijske počasne bojne Prvog hrvatskoga gardijskog zbora na Trgu svetog Marka koju imaju gotovo sve zemlje svijeta.


To je samo jedan od niza njihovih napada na hrvatsku državnost i Domovinski rat (promjena državnih blagdana, ukidanje Medvedgradskog spomen područja, smjene ratnih generala-heroja itd.).

Na žalost slična politika se nastavila svih ovih godina od 2000.-2015. bez obzira na vlast, te se kao jedan od prioriteta zadnjih godina u javnosti nametnulo vraćanje digniteta Domovinskog rata i ratnog vođe Hrvata, utemeljitelja slobodne Hrvatske dr. Franje Tuđmana.

U tzv. detuđmanizaciji Hrvatske, koja je značila i diskreditaciju Domovinskog rata, sudjelovali su aktivno ili šutke veliki dio današnjih saborskih narodnih zastupnika iz gotovo svih stranaka, negirajući pri tome volju naroda kojemu je Franjo Tuđman u kolektivnoj memoriji ostao zapisan kao predsjednik utemeljitelj i osloboditelj, te simbol pobjede Hrvata u nepravednom ratu.

Integralni tekst Deklaracije o Domovinskom ratu:


Deklaracija Hrvatskog državnog sabora o Domovinskom ratu


Dokument je koji je donio Zastupnički dom Hrvatskog državnog sabora 13. listopada 2000. godine.
Izvor:
Narodne novine


Ističući da su pobjedom u Domovinskom ratu (1991.–1995.) hrvatski narod i građani potvrdili svoju odlučnost i spremnost za uspostavu i očuva­nje Republike Hrvatske kao samostalne i nezavisne suverene i demokratske države,

smatrajući da su teme­ljne vrijednosti Domovinskog rata jed­no­značno prihvaćene od cijeloga hrvatskog naroda i svih građana Republike Hrvatske,

polazeći od potrebe da Republika Hrvatska upravo na zna­čaju i teme­ljnim vrijednostima Domovinskog rata osigura svoj miran i nesmetan sveukupni demokratski razvitak,

potvrđujući da je na Republiku Hrvatsku oružanu agresiju izvršila Srbija, Crna Gora i JNA s oružanom pobunom dijela srp­skog pučanstva u Republici Hrvatskoj,

izražavajući vo­lju Zastupničkog doma Hrvatskoga državnog sabora, sukladno Ustavu Republike Hrvatske, da nakon što je Republika Hrvatska postala samostalna i suverena država nije spremna stupati ni u kakve jugoslavenske ili balkanske državne saveze,

radi zaustav­lja­nja radikalne politizacije Domovinskog rata i zabri­njavajuće­g polarizira­nja hrvatskoga društva, što može imati dalekosežne pos­ljedice, Zastupnički dom Hrvatskoga državnog sabora donosi

DEKLARACIJU


O DOMOVINSKOM RATU


1. Stvara­njem Republike Hrvatske, kao samostalne i suverene države u međunarodno priznatim granicama, ostvarene su sto­ljene tež­nje hrvatskoga naroda i građana Republike Hrvatske za svojom državom na teme­lju zajedništva hrvatskog naroda u Domovini i svijetu s plebiscitarno izraženom vo­ljom u Ustavu iz 1990. godine da teme­ljne vrednote ustavno-pravnog poretka budu sloboda, pravda, vladavina prava, mirotvorstvo s nacionalnom ravnopravnošću i poštova­nje prava čovjeka.

2. Republika Hrvatska vodila je pravedan i le­gitiman, obrambeni i oslobodite­ljski, a ne agresivni i osvajački rat prema bilo kome u kojem je branila svoj teritorij od velikosrpske agresije unutar međunarodno priznatih granica.

3. Uspješna obrana u Domovinskom ratu s konačnim oslo­bo­dilačkim vojnoredarstvenim operacijama »B­ljesak« i »Oluja« te kasnijom mirnom reinte­gracijom hrvatskog Podunav­lja, stvorila je sve pretpostavke za skladan razvitak Republike Hrvatske kao zem­lje koja prihvaća demokratske standarde suvremenoga zapadnog svijeta i otvara brojne mogućnosti približava­nja tom svijetu u političkom, sigurnosnom, gospodarskom i kulturnom smislu.

4. Teme­ljna vrijednost Domovinskog rata jest uspostava i obrana državnog suvereniteta i teritorijalnog inte­griteta Republike Hrvatske, čime su stvorene pretpostavke za djelova­nje pravne države i vladavine prava te zakonito funkcionira­nje državnih tijela kao najbo­lji način za da­lj­nju afirmaciju dostojanstva Domovinskog rata.

5. U skladu s teme­ljnim načelima pravednosti i građanske solidarnosti, Republika Hrvatska će u okviru materijalnih mogućnosti osigurati svim hrvatskim branite­ljima, obite­ljima poginulih i stradalnicima Domovinskog rata, koji su najzaslužniji za ­njezino stvara­nje, punu zaštitu, dostojanstvo i skrb.

6. Radi dostojanstva Domovinskog rata hrvatsko pravosuđe je dužno procesuirati sve moguće slučajeve pojedinačnih ratnih zločina, teških povreda humanitarnog prava i svih drugih zločina poči­njenih u agresiji na Republiku Hrvatsku i u oružanoj pobuni te tijekom Domovinskog rata, strogo primje­njujući načela individualne odgovornosti i kriv­nje.

7. Zastupnički dom Hrvatskoga državnog sabora poziva sve građane, državne i društvene institucije, sindikate, udruge i medije, a obvezuje sve dužnosnike i sva državna tijela Republike Hrvatske, da na navedenim načelima štite teme­ljne vrijednosti i dostojanstvo Domovinskog rata, kao zalog naše civilizacijske budućnosti.

Na taj način čuvamo moralni dignitet hrvatskoga naroda i svih građana Republike Hrvatske i tako štitimo čast, ugled i dostojanstvo svih branite­lja i građana Republike Hrvatske koji su sudjelovali u obrani Domovine.

Klasa: 021-16/00-04/06 Zagreb, 13. listopada 2000.

ZASTUPNIČKI DOM
HRVATSKOGA DRŽAVNOG SABORA
Predsjednik
Zastupničkog doma
Hrvatskoga državnog sabora
Zlatko Tomčić, v. r.

Izvor: Narod.hr

http://narod.hr/kultura/13-listopada-20 ... nskom-ratu

[EdgarFranjul]

Vladimir_Gortan-570x460.jpg (96 KiB) Viewed 16724 times

BORAC ZA HRVATSKU ISTRU
17. listopada 1929. strijeljan Vladimir Gortan – istarski domoljub

Na današnji dan 17. listopada 1929. u Puli strijeljan je Vladimir Gortan, Hrvat iz Istre i istinski borac za slobodu hrvatske Istre. Strijeljali su ga talijanski fašisti koji su imali za cilj talijanizirati Istru i njeno hrvatsko stanovništvo. Ne postoje nikakvi dokazi da je Vladimir Gortan bio komunist, u što su hrvatski narod htjeli uvjeriti tijekom 45 godina svoje totalitarne vladavine.

Njegove prijatelje Živka Gortana, Viktora Bačca, Dušana i Vjekoslava Ladavca fašistički je sud osudio na strogu tamnicu od 30 godina. Premda su u Pulu upućene mnogobrojne molbe za pomilovanje iz mnogih slobodoljubivih zemalja svijeta, talijanske fašističke vlasti ostale su gluhe na te prosvjede i sud je donio već unaprijed pripremljenu osudu. Rasprava je održana u zaista neobičnim okolnostima i završena istoga dana kad je počela. Smrtna osuda izvršena je istom brzinom, samo 24 sata nakon donošenja osude sa 28 metaka u leđa, kako su to inače činili talijanski fašisti.


Tim smaknućima fašisti su htjeli dati Istri zastrašujući primjer kako bi se jednom zauvijek izbila svaka pomisao da u tim krajevima pod fašističkom vlašću mogu postojati Hrvati ili Slovenci. Talijanski fašizam donio je 6. studenoga 1926. Zakon o zaštiti države na temelju kojeg je osnovano Posebno sudište i stvoren zakonski instrument koji mu je omogućivao suđenje i izricanje kazni protivnicima režima.

Presude su u Istri od 1927. do 1932. odvele na robiju 106 Hrvata i Slovenaca, a petoricu u smrt.

Gortan i njegovi prijatelji nisu mogli silom zatomiti svoje hrvatske nacionalne osjećaje i zaboraviti svoje podrijetlo. Ljubav prema svojoj domovini Hrvatskoj i želju za slobodom istarskog čovjeka morali su platiti životom ili teškom tamnicom.
Makar je u razdoblju komunističke vladavine tretiran kao narodni heroj, nema nikakve naznake da je bio komunist ili ljevičar, već jednostavni i skromni istarski hrvatski domoljub.

Izvor: narod.hr

http://narod.hr/hrvatska/17-listopada-1 ... i-domoljub

[EdgarFranjul]

NEVIĐENA HRABROST HRVATSKIH BRANITELJA
Hrvatsko velejunaštvo bez svjetskog uzora – opsada Gvozdanskog

U vojarni „Pukovnik Marko Živković“ na Plesu je u organizaciji Vojne kapelanije „Sveti Petar i Pavao“ HRZ i PZO-a održano predavanje na temu: „Hrvatsko velejunaštvo bez svjetskog uzora – opsada Gvozdanskog”. Predavanje je održao gospodin Damir Borovčak, putopisac, publicist i povijesni istraživač.

O neviđenoj hrabrosti i junaštvu hrvatskih branitelja u Gvozdanskom 13. siječnja 1578. malo je poznato u našem narodu, dok su nam u svjetskoj ratnoj povijesti imena židovske utvrde Masade, portugalskog Alkazara ili pak teksaškog Alamoa poznati sinonim najveće vojničke hrabrosti, svjesnog žrtvovanja za domovinu i junačkog otpora do posljednjeg čovjeka.

Utvrda Gvozdansko nalazi se u istoimenom selu između Gline i Dvora, dao ju je sagraditi Nikola II. Zrinski. Mjesto se spominje od 1488 godine.

Iz turskih izvora doznajemo o neviđenoj hrabrosti i junaštvu hrvatskih branitelja. Ovu hrvatsku utvrdu najprije je pokušao osvojiti zloglasni poturica Malkoč-beg 1561. i to dva puta, nakon njega isto tako dva puta pokušava je osvojiti Ferhad-beg Sokolović 1574. i 1576. godine. 
Zadnja opsada Gvozdanskog i njegovih 300 branitelja trajala je od 3. listopada 1577. do 13. siječnja 1578.

Bilo im je ponuđeno da se predaju, no branitelji su to odbili i, nažalost, grad pada 13. siječnja i to kad su se jednostavno smrznuli jer je ponestalo ogrjeva, hrane, vode i streljiva. Sve je to zadivilo Ferhard-bega kad je ušao u grad i kad je vidio kako su branitelji radije izginuli nego se predali, naredio je, poštujući njihovo junaštvo, da se dovede katolički svećenik i da ih se sahrani po kršćanskom obredu. Zaista je riječ o događaju koji mora biti zlatnim slovima upisan u hrvatsku vojnu povijest.

Gospodin Damir Borovčak, autor knjige „Gvozdansko – Hrvatsko velejunaštvo bez svjetskog uzora“ pozvao je sve okupljene da se uključe 10. siječnja 2016. na obilježavanje povijesne bitke, koje se svake godine održava u Gvozdanskom, a koje organiziraju braniteljske udruge grada Zagreba.

Predavanje je završeno molitvom za sve poginule hrvatske branitelje.

Predavaču se zahvalio organizator predavanja vojni kapelan o. Viktor Grbeša, koji je izrazio zadovoljstvo odazivom okupljenih i samim predavanjem.

http://narod.hr/kultura/hrvatsko-veleju ... vozdanskog

[EdgarFranjul]

20. studenoga 1975. umro Francisco Franco – diktator koji je pobijedio međunarodni komunizam


Franco je pokopan na spomeničkom mjestu zvanom Valle de los Caídos oko 40 kilometara od Madrida. Njegov se grob nalazi kod tamošnje bazilike, iznad koje se na stijeni diže golem križ visok čak 150 metara. Na tom se području nalazi i benediktinski samostan.

Na današnji dan 20. studeni 1975. umro je Francisco Franco, dugogodišnji španjolski šef države. Već nekoliko godina ranije počeo je pripremati budućeg kralja Juana Carlosa za svog nasljednika. Juan Carlos bio je, doduše, zakoniti nasljednik prijestolja, no u to vrijeme još je uvijek bio živ njegov otac – don Juan – koji je imao titulu grofa od Barcelone i koji je logično trebao preuzeti prijestolje prije svog sina.

Francisco Franco ipak je zaobišao grofa od Barcelone i preodredio Juana Carlosa za novog kralja Španjolske (don Juan tj. grof od Barcelone poživio je sve do 1993. godine bez da je ikada postao kraljem).

Nepoznati masovni zločini Francovih protivnika – komunista

Usprkos tome što nosi neslavnu titulu diktatora, Francisco Franco spasio je Španjolsku od komunističke strahovlade i terora koji je počeo davno prije pojave generala Franca. Dok se o Francovim, sve zna već desetinama godina, mnogobrojniji i masovniji zločini komunista u Španjolskoj ostali su gotovo (namjerno) nepoznati ne samo međunarodnoj, već i španjolskoj javnosti.

U Španjolskoj je tijekom osam godina (1931.-1939.) ubijeno 13 biskupa, 4.181 svećenika i bogoslova, 2.365 redovnika i 283 časne sestre.

Ukupne žrtve španjolske revolucije procjenjuju se na gotovo milijun ubijenih ljudi i na 400 tisuća palih vojnika i revolucionara. U tom uvezenom ratu sudjelovale su međunarodne komunističke brigade iz pedesetak zemalja, uz glavno vodstvo Staljina i sovjeta.

Ti nepozvani uljezi prozvali su se “španjolski borci”.

Kasnije su primjerice u zločinačkom Titovom režimu veličani kao posebno zaslužni heroji i za svoje terorističke djelatnosti u stranoj zemlji, Španjolskoj, dobivali povlastice, mirovine i statuse narodnih heroja.

Sam je Tito bio također “španjolski borac”, ubačen iz Sovjetskog Saveza, iz kojeg je u to vrijeme u Španjolskoj uvijek boravilo između 700 i 800 sovjetskih vojnih savjetnika. Broj komunističkih boraca međunarodnih brigada bio je desetinama puta veći.

U srpnju 1936. iz španjolskog dijela Maroka započinje general Franco oslobađati Španjolsku od komunista, dok krajem ožujka 1939. nije ušao u Madrid i time okončao uvezenu revoluciju.

Komunisti i masoni nikada nisu oprostili Francovu pobjedu

Taj poraz svjetski komunisti i masonerija nisu nikada mogli oprostiti generalu Francu. Zato nisu prestali u najgorem svijetlu prikazivati španjolski takozvani “građanski rat”, izostavljajući cjeloviti prikaz o uzrocima i posljedicama.

Tako su uvijek prešućivali ideološku, revolucionarnu i izrazito protuvjersku osnovu oružanih sukoba u Španjolskoj. Slično se događalo i u Hrvatskoj za vrijeme i posebice poslije Drugog svjetskog rata. U novije doba po istom obrascu je ocrnjena uloga generala i predsjednika Tuđmana u Domovinskom ratu.

Također i danas Hrvatska trpi ocrnjivanja u pogledu svake domoljubne i vjerske inicijative za opstanak katoličkih životnih načela hrvatskog naroda.

Prikaz djelovanja svjetske masonerije u Španjolskoj, od rata nadalje, Francisco Franco opisao je u poznatoj knjizi „Masonerija“ koju je objavio pod pseudonimom Joakim Boor.

Izvor: narod.hr/hkv.hr

http://narod.hr/kultura/20-studenoga-19 ... -komunizam