Kukuriku...

[EdgarFranjul]

Policajci: Ovo je ozbiljan presedan i uplitanje u nepristano, samostalno i neovisno suđenje sudova

Autor: I.Galešić
Datum: četvrtak, 17. srpnja 2014. u 17:17

"Radi se o ozbiljnom kršenju Ustavnih i Zakonskih normi, kao i zadiranje u ustavnu kategoriju "trodiobe vlasti", neovisnosti pravosuđa", poručuju iu Nacionalnog sindikata policije.

Nacionalni sindikat policije, MUP-a Republike Hrvatske uputio je javnosti priopćenje, kojim su, kako kažu, željeli ukazati na "ozbiljno kršenje Ustavnih i Zakonskih normi, kao i zadiranje u ustavnu kategoriju "trodiobe vlasti", neovisnosti pravosuđa". Sabor je u utorak 15. srpnja donio vjerodostojno tumačenje Zakona o policiji.

"Morali smo izaći sa svojim priopćenjem kao predstavnik uposlenika unutar MUP-a - kako onih koji su podnosili svoje žalbe na sporna rješenja a tako i onih koji nisu imali hrabrosti to učiniti, zbog straha za svoju egzistenciju i očuvanje bilo kakvog radnog mjesta unutar MUP-a", kažu iz Sindikata policije.
"Želimo da se čuje i glas onih čija su prava povrijeđena", poručuju.

"Molim da svi ovo zadiranje shvate kao ozbiljan presedan i uplitanje u nepristano, samostalno i neovisno suđenje sudova - u konkretnom slučaju Upravnog i Visokog upravnog suda u Zagrebu, kojima je nesporno ovakvim odlučivanjem na teret stavljeno breme i uteg kroz Vjerodostojno tumačenje Zakona o policiji, i to niti manje a niti više nakon prvostupanjske odluke Upravnog suda, koje je MUP kao podnositelj tužbe i tužbenog zahtjeva odbijen, ne libeći i želeći uspjeti u sporu, potegnuo je za ne shvatljio i pravno ne dopuštenim sredstvom, VJERODOSTOJNO TUMAČENJE ZAKONA o policiji, što dakako, postavlja brojna pitanja i opaske, što će se dogoditi sutra?", pitaju se iz Sindikata.
"Koje je sutra vjerodostojno tumačenje na redu, odnosno kojeg Zakona i kojeg sudskog spora?"
Potpuno priopćenje Nacionalnog sindikata policije pročitajte ispod:

http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/1 ... udova.html

[EdgarFranjul]

Kukurikavci pred pad pretrpavaju državni aparat svojim uhljebima

Autor: 7Dnevno/ 19. srpnja 2014.
Datum: nedjelja, 20. srpnja 2014. u 17:41

A iako se od Ive Sanadera očekivalo kako će pročistiti sustav od kadrova Ivice Račana koji su se brutalno obračunali sa ljudima Franje Tuđmana to se nije dogodilo, štoviše, Sanader se obračunao sa ostacima kadrova Franje Tuđmana, koji su preživjeli trećesječanjsku vlast, a da ni sami ne znaju kako.


Sve političke opcije javno ističu kako državni aparat treba reducirati, racionalizirati ili bitno smanjiti. On je za sve političare u javnim nastupima glomazan i neučinkovit. Mudro naši političari zaključuju kako je tako neučinkovit i trom državni aparat izvor gospodarske stagnacije i ne konkurentnosti gospodarstva. Pa ipak, svakoj vlasti taj isti državni aparat omiljena je igračka za uhljebljivanje stranačkih kadrova, trgovinu i potkusurivanje. Situacija je jednostavna, smjenom vlasti svaki put u sustav dolaze novi kadrovi, dok se dio starog kadra otpušta, a dio, zahvaljujući raznim kombinacijama, ostaje u sustavu. Tako sustav od izbornog do izbornog ciklusa buja i raste da bi nakon nekoliko izbornih ciklusa postao čudovište koje nesmiljeno guta državni proračun, a učinkovitost mu je ravna nuli.


Nekako je u toj sječi kadrova iz starog sustava HDZ bio mnogo umjereniji. Dapače, Franjo Tuđman gotovo da nije otpustio niti jednog činovnika iz starog sustava. A iako se od Ive Sanadera očekivalo kako će pročistiti sustav od kadrova Ivice Račana koji su se brutalno obračunali sa ljudima Franje Tuđmana to se nije dogodilo, štoviše, Sanader se obračunao sa ostacima kadrova Franje Tuđmana, koji su preživjeli trećesječanjsku vlast, a da ni sami ne znaju kako. Ako HDZ nije znao kako se obračunati sa političkim neistomišljenicima u sustavu državnog aparata neka pomno uči od aktualne vladajuće koalicije predvođene SDP-om. Prema nekim podacima Kukuriku koalicija je iz sustava državnog aparata najurila gotovo 8000 ''kadrova" stare vlasti. Međutim, ukoliko mislite da se radilo samo o političarima grdno se varate. U navedenoj brojci od 8000 ljudi najmanje je političara, onih koji bi i zahvaljujući prirodi svog posla trebali prihvatiti rotacije od izbora do izbora. Političko-kadrovska metla zahvatila je najviše onaj obični puk, ljude koji su zaista simpatizeri jedne od političkih opcija, ali s politikom imaju veze kao i Mujo s NASA-om. Dakle, čistka državnog aparata nije u tolikoj mjeri zahvatila politički aktivne osobe već je oštrica čistki bila usmjerena na obične ljude, koji žive od svog rada i plaće. Uništavana je tzv. baza u državnom aparatu.

Jednom prilikom u ruke mi je, zahvaljujući dobronamjernom voditelju jedne šumarije, koji nije mogao vjerovati vlastitim očima što mu je poslano kao nalog na adresu, došao dopis s imenima i prezimenima ljudi koje dotična šumarija treba primiti na rad kao protupožarnu, sezonsku, zaštitu. Radilo su uglavnom o lokalnoj SDP-ovoj mladeži. Nikako mi nije bilo jasno kako se resorno ministarstvo ima vremena baviti kadroviranjem u nekoj lokalnoj šumariji u Dalmaciji. Spomenuti voditelj kazao mi je kako u dvadeset godina kako vodi šumariju na njegovu adresu nikada nije došao dopis iz ministarstva koga i kada treba zaposliti. Obično su, kaže, zapošljavali razvojačene branitelje bez posla i ljude kojima je posao zaista bio potreban. I nikada s tim nije bilo problema. Sada me je dopis još više zainteresirao pa sam odlučio istražiti tokove kadroviranja. Korak po korak utvrdio sam kako lokalne organizacije SDP-a imaju preporuke od stranačkih kolega iz ministarstava da paze na sve natječaje na svojim područjima. Nakon što se na određenom području raspiše neki natječaj nadležna partijska organizacija sa terena u nadležno ministarstvo šalje preporuku s već raspravljenim i „provjerenim" imenima. Ministarstvo potom na službeni memorandum tek prepisuje ime ili imena koja su stigla iz nadležnog komiteta i slučaj ili natječaj je završen.

To je gotovo savršen sustav u kojem se znaju nadležnosti, zaduženja i ovlasti. Sustav iz nekih davnih vremena za koji smo mislili kako je iza nas. Međutim, ne shvaća samo SDP državni aparat kao vlastito leno preko kojeg se stvara moćna i široka stranačka organizacija. Ni HNS-u nije mrsko cirkularnim mailovima obavijestiti članstvo kako je otvoren natječaj u tom i tom resoru te kako treba animirati prije svega sve HNS-ove kadrove da se prijave na natječaj, a ako o rezultatima odlučuje neki dužnosnik iz redova HNS-a ne treba sumnjati kako će natječaj ''pozitivno" završiti.

Ono što se događa ovih dana u gotovo svim ministarstvima, agencijama i državnim uredima zaslužuje ne samo osudu javnosti već i policijsku istragu, naravno, neovisnu ukoliko je to ikako moguće. Naime, od kada je Kukurikavcima postalo jasno kako su njihovi dani na čelu države odbrojeni, pogotovo im je svanulo nakon razlaza na relaciji Linić-Milanović, traje bjesomučna utrka s vremenom kako bi Kukurikavci ugurali što više vlastitog kadra u državni aparat. Preko noći se u svim resorima otvaraju stotine natječaja za stranačke mladeži. Iz ministarstva obrane, unutarnjih poslova, poljoprivrede i šumarstva, vanjskih poslova i stotina državnih agencija i ureda stižu vijesti o bjesomučnom uhljebljivanju Kukurikavaca.

Opasnost leži u činjenici što se cijele legije nekompetentnih Kukurikavaca primaju redovitim putem preko ugovora na neodređeno vrijeme pa će država imati dosta problema za razvrgnuti dotične ugovore, a prijete i milijunske tužbe ukoliko se problemu uhljeba ne pristupi oprezno nakon konačnog pada kukurikavaca.

Prema stratezima Kukuriku koalicije legije uhljeba koje ovih dana napadaju državni aparat trebaju poslužiti kao mina novoj vlasti koja bi trebala svrgnuti Kukuriku koaliciju. Oni bi trebali maksimalno otežati sve reforme sustava, ali i stranačke centrale na vrijeme upozoravati o svim potezima nove, neprijateljske, vlasti. Oni su neka vrsta spavača koji bi trebali prikupljati sve informacije potrebne partiji i njenom aparatu.

Ne nađe li nova vlast načina za rješavanje problema zvanog legija uhljeba mogla bi se suočiti sa plutajućom minom na svakom koraku.

http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/1 ... ebima.html

[EdgarFranjul]

'Vesna Pusić je najgora ministrica u povijesti! Vodi antihrvatsku politiku'

Autor: I.Galešić
Datum: srijeda, 23. srpnja 2014. u 13:41

Babić je istaknuo kako je već sada potrebno poduzeti sve moguće demokratske inicijative za sprečavanje odlaska Pusić na bilo koju visoku dužnost u važnim multilateralnim međunarodnim organizacijama, u kojima bi ona nastavila sustavno raditi, kao što to danas čini, protiv interesa Republike Hrvatske

Antun Babić, prvi glasnogovornik MVP RH, bivši generalni konzul RH u Melbourneu te bivši doajen Konzularnog zbora u Melbourneu sadašnju je ministricu vanjskih poslova - Vesnu Pusić, proglasio "najgorom u povijesti".
"Od preuzimanja dužnosti ministrice vanjskih poslova Republike Hrvatske 2011. godine, najlošija do sada ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić čini golemu štetu vitalnim interesima Republike Hrvatske u međunarodnim organizacijama i na području multilateralne diplomacije, ali i na polju bilaterlane diplomacije Hrvatske s drugim važnim zemljama izvan Europe", istaknuo je Antun Babić u otvorenom pismu ministrici Pusić.

Vrhuncom Pusićkine opsjednutosti da "RH prikaže kao prolaznu fazu do novog ujedinjavanja zemalja "Zapadnog Balkana" Babić smatra nedavni Croatia Forum u Dubrovniku koji je održan pod sloganom "EU integracija Zapadnoga Balkana".

"Svaka zemlja na svijetu, mala ili velika, koja drži do sebe i svoje državne suverenosti, i dalje se bori za vlastitu sigurnost i vlastite interese, a za ostvarenje tog primarnog cilja treba imati dobro ekipirane i djelotvorne diplomate s izraženom lojalnosti prema vlastitoj državi, pojasnio je Babić te dodao da ministrica Pusić vodi duboko štetnu i antihrvatsku politiku.

"Trgovinska razmjena između Hrvatske i Australije je na vrlo niskoj razini u kategoriji bilateralnih odnosa Australija bi trebala biti u samom vrhu priorita hrvatske vanjske politike prema zemljama izvan Europe", rekao je Babić.

"Hrvati u Australiji su 1992. i 1993. godine, vlastitim novcem izgradili objekte, opremili i donirali RH hrvatska diplomatska predstavništva (veleposlanstvo u Canberri i generalne konzulate u Sydneyu i Melbourneu), plus rezidencije za veleposlanika u Canberri i generalnog konzula u Melbourneu. Vrijednost tih objekata danas iznosi oko dvadeset milijuna dolara. Potrebno je dodati i kako se radi o inicijativi i velikodušnosti iseljenika jedne zemlje prema njihovoj domovini kakva nije zabilježena u novijoj povijesti cijelog čovječanstva", naveo je Babić u svojem priopćenju medijima.

Hrvatska diplomatska predstavništva u Australiji nalaze se pred zatvaranjem

Hrvatska je od početka, čast iznimkama, u Australiju znala poslati i veleposlanike koji nisu znali engleski jezik. O zloporabi položaja nekih hrvatskih diplomata u Australiji u prvim danima hrvatske diplomacije u toj državi svoj su sud rekli ne samo javnost nego i hrvatsko pravosuđe, napomenuo je Babić.

Od 1992. do danas bilo je razdoblja kad Republika Hrvatska nije imala, i po četiri godine, veleposlanika u Australiji, ili generalnog konzula u Melbourneu i Sydneyu, kazao je Babić naglasivši kako je to bila strašno loša slika i ponižavajući signal koji je Hrvatska slala ne samo Australiji kao prijateljskoj zemlji nego i hrvatskim iseljenicima, koji su jako puno zadužili sadašnju samostalnu hrvatsku državu.

Hrvati u Australiji izražavaju sumnju oko pravih namjera ili planova za umrtvljenje i možebitno ukidanje hrvatskih diplomatskih predstavništava u Australiji. Oni drže kako se pravi razlog krije u političkom i ideološkom svjetonazoru Pusić, koji je sasvim oprečan domoljublju i ljubavi koji Hrvati u Australiji gaje prema njihovoj domovini i domovini njihovih roditelja. Hrvati u Australiji su protiv svake Jugoslavije, a to nije u skladu s dugogodišnjom politikom i naporima Vesne Pusić da Hrvatsku vrati u "bratski zagrljaj" Beograda, rekao je Babić.

"Na kraju pozivam Predsjednika Republike Hrvatske, predsjednika Vlade Republike Hrvatske i predsjednika Sabora Republike Hrvatske da što prije osnuju Povjerenstvo koje će detaljno istražiti i prikupiti informacije o pravom stanju u hrvatskim diplomatskim predstavništvima u Australiji, a i diljem svijeta", napisao je Babić.

Istaknuo je i kako je već sada potrebno poduzeti sve moguće demokratske inicijative za sprečavanje odlaska ministrice Pusić na bilo koju visoku dužnost u važnim multilateralnim međunarodnim organizacijama, u kojima bi ona nastavila sustavno raditi, kao što to danas čini, protiv interesa Republike Hrvatske, hrvatskog naroda, pa i svih građana ove zemlje. Kako gospođa Pusić često zna reći – "nadamo se da će civilno društvo i pravo građana da javno iznesu svoja stajališta konačno početi djelovati", zaključio je Babić.

http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/1 ... itiku.html

[EdgarFranjul]

DRUGA STRANA SKANDALA:

‘Službenik od 26 sekundi’ ništa ne radi jer mu ljudi Vesne Pusić ne daju da radi!’


Autor: Damir Kramarić
Objavljeno: 22-07-2014 u 20:49


U skandaloznoj priči o ‘službeniku od 26 sekundi’, dakle o zaposleniku Ministarstva vanjskih i europskih poslova koji na poslu provodi neuobičajeno kratko vrijeme i o kojem su zadnjih dana izvještavali gotovo svi hrvatski mediji, dosad se mogla čuti samo jedna strana: ona ministrice Vesne Pusić, odnosno Ministarstva vanjskih poslova.


Oni, kao što znamo, tvrde da spomenuti zaposlenik odbija raditi i da mu zato ne isplaćuju plaću (premda mu već godinu dana ne daju otkaz i premda mu i dalje uplaćuju doprinose)?!

Mato Knezović, odvjetnik spomenutog diplomata, tvrdi, međutim, da su u cijeloj priči zamijenjene teze te da nije problem u zaposleniku, već u Ministarstvu vanjskih poslova, koje mu ne da raditi.

U Ministarstvu od 1992. i dosad dobivao najbolje ocjene

- Dotični je zaposlen u Ministarstvu vanjskih poslova još 1992. godine i do sada je dobivao najbolje ocjene za svoj rad. Radio je na najzahtjevnijim diplomatskim funkcijama, pa i u Bruxellesu. Prošle godine vraćen je u Hrvatsku, gdje mu je oduzeto diplomatsko zvanje atašea, navodno zato što nema visoku stručnu spremu, premda i mnogi drugi diplomati ne zadovoljavaju taj kriterij. Nakon toga nisu ga rasporedili na novo radno mjesto, pa on u Ministarstvu nema ni stol, ni ured, niti raspored. Postoji nekoliko kontradiktornih rješenja koja je dobio, no niti jedno nije u skladu s njegovim zvanjem i obrazovanjem. To znači da ne radi jer nema gdje i nema što, a ne zato što je neradnik. Angažirao me zbog mobbinga koji se nad njim provodi, odnosno zbog onemogućavanja da radi – pojašnjava odvjetnik Krezović pa dodaje da je u javnosti stvorena potpuno obrnuta slika.

Ministarstvo blati zaposlenika kako bi sebe oprali

- Umjesto da odgovore zašto zaposleniku ne isplaćuju plaću, zbog čega ih je Porezna uprava i stavila na stup srama, Ministarstvo je krenulo blatiti čovjeka kako bi sa sebe skinuli otpužbu… Da je moj klijent učinio nešto nezakonito, već bi mu dali otkaz. Svjesni su da su ga rasporedili na neodgovarajuće radno mjesto, pa im je to problem. Dotični se obratio i ministrici Vesni Pusić, no ona ga je ignorirala. Radi se, dakle, o klasičnom mobbingu. Zaposlenik dolazi na posao, ali nema gdje biti, pa zato odlazi ranije. Gdje će, ako nema radno mjesto? – pita se Mato Knezović, koji je na Službeničkom sudu proteklih godina branio mnogo zaposlenika Ministarstva vanjskih poslova koji su imali sličan problem s poslodavcem i koji su u pravilu dobivali sud protiv Ministarstva vanjskih poslova. Znakovito?

Što, pak, o cijelom skandalu, zbog kojeg su pojedini mediji dignuli pravu hajku na državne službenike, kažu u Sindikatu državnih i lokalnih službenika i namještenika?

Kuhar: Zašto mu ne daju otkaz ako odbija raditi?

- Vrlo je to čudna priča u kojoj postoji mnogo upitnika i nedorečenosti. Postojeći zakon ima niz propisa koji omogućavaju otkaz u slučaju da službenik ne radi svoj posao. Zašto mu, dakle, ne daju otkaz ako odbija raditi? Ministrica Vesna Pusić rekla je da je kriv zakon jer se po njemu ne može ni kazniti ni nagraditi službenika. To nije istina. Upravo je njezina stranka – HNS odgovorna za to što se službenike ne može nagraditi, jer su još u Vladi Ivice Račana obećali da će mogućnost nagrađivanja službenika pravno urediti, no to su propustili učiniti. A što se tiče kažnjavanja, postojeći zakon to itekako regulira. Zašto bi trebali vjerovati da bi neki novi zakon potpredsjednica Vlade i ministrica Pusić poštovala, kad ne poštuje ni sadašnji, koji joj nudi čitav niz stegovnih mjera, uključujući i izvanredni otkaz. Sramotno je za vlastiti propust i nečinjenje prozivati postojeće zakone i time ‘mazati’ oči javnosti izgovorom o manjkavoj zakonskoj regulativi – ističe Siniša Kuhar, glavni tajnik Sindikata državnih i lokalnih službenika te namještenika, koji se potom okrenuo i drugoj strani priči: službeniku koji ne radi i ne prima plaću, premda mu i dalje traje radni odnos.

Ne postoji mjera neisplate plaće!

- Nije nam jasno zašto se dotični zaposlenik nije obratio sindikatu za pomoć. Naši bi ga pravnici uputili što da čini, odnosno što ne bi smio činiti. Da se razumijemo, mi se ne zalažemo protiv kazni za nerad. Baš suprotno, smatramo da naradnici trebaju biti kažnjeni. Postoji lepeza mjera kojima se može kazniti nerad, no ne postoji niti jedna odluka koja može biti temelj za neisplatu plaća. Službeniku se može umanjiti plaća deset ili dvadeset posto, ili ga se može kazniti prestankom službe, no ostaviti nekoga da radi i neisplaćivati mu plaću – toga nigdje nema. Zato želimo da se utvrde sve činjenice i da se to razriješi. Ovo je čak i dobro došao slučaj, jer bi mogao biti povod za raščišćavanja mnogih drugih prljavština u Ministarstvu vanjskih poslova. Žao mi je što Upravna inspekcija nije otišla u Ministarstvo provjeriti ima li još diplomata koji nemaju visoku stručnu spremu, kako mnogi tvrde, a što se po zakonu ne bi smjelo događati – ističe Siniša Kuhar, koji pretpostavlja da u Ministarstvu vanjskih poslova nisu sigurni da bi otkaz, iz nekog razloga, prošao svu pravnu proceduru, zbog čega vjerojatno i ne posežu za tom kaznom.

Zbog svega navedenog Sindikat državnih i lokalnih službenika i namještenika uputio je u utorak 22. srpnja dopis ministru Uprave Arsenu Bauku i Upravnoj isnpekciji u kojem traži: ‘da se detaljno ispitaju svi aspekti ovog slučaja, posebice zbog toga što ovakvi primjeri bacaju ružno svjetlo na rad državnih službenika koji odgovorno rade te zbog činjenice da je razvidno kako za višemjesečni nerad državnog službenika odgovornost snosi i poslodavac’.

Kuhar potom traži da se utvrdi odgovornost i državnog službenika i Ministarstva vanjskih poslova, kako se slični slučajevi više ne bi događali.

Što pak o novim okolnostima priče o ‘službeniku od 26 sekundi’ kažu u Ministarstvu vanjskih i europskih poslova, pokušali smo doznati od glasnogovornice Ministarstva.

No, na naša pitanja: ‘je li zaposleniku, kojem je oduzeto zvanje atašea, ponuđen odgovarajući posao u Ministarstvu vanjskih i europskih poslova’,

‘je li istinita informacija da u hrvatskoj diplomaciji postoji još diplomata sa srednjom stručnom spremom, pa čak i veleposlanika bez fakutleta’,

‘zašto se spomenutoj osobi ne uruči otkaz, ako krši zakon’, te ‘radi li se ovdje o kršenju zakona od strane Ministarstva jer svome zaposleniku mjesecima ne isplaćuju plaću’?, do objavljivanja ovog teksta nismo dobili odgovore.

http://www.hrvatski-dom.hr/sluzbenik-od ... ju-raditi/

[EdgarFranjul]

NEVJEROJATNO: Baš svi najviši hrvatski dužnosnici djeca su starih komunističkih kadrova!

Autor: D.Boroš
Datum: utorak, 29. srpnja 2014. u 20:04

Pročitajte biografije "slavnih" očeva ljudi koji danas vladaju Hrvatskom.

Iako su od pada komunizma prošle pune 24 godine, Hrvatskom i danas, možda više nego ikada u protekla dva desetljeća, vladaju djeca oficira JNA, Udbe i KOS-a. Doslovce na svakoj od vodećih funkcija u državi su potomci ljudi čija prošlost nikada do kraja nije razriješena, kao što je to slučaj s Milanovićevim, Josipovićevim, Pusićkinim, Mesićevim ili Čačićevim ocem.

Osim u samom vrhu vlasti, djecu skojevaca i partizana možemo pronaći i na visokim učilištima, gospodarstvu (na čelu najvećih i najprofitabilnijih hrvatskih tvrtki su stari komunistički kadrovi), a većinu medija (što privatnih, što državnih) i dvadeset godina nakon pada komunizma vode djeca komunističkih kadrova.

Ante Josipović

Sve činjenice govore da Ivo Josipović pripada toj komunističkoj ideologiji. On i Zoran Milanović kao predsjednik Vlade RH danas inzistiraju na uvođenju ćirilice u Vukovaru, dok tužbu protiv Srbije za strašne zločine i genocid nad hrvatskim narodom u srbočetničkoj agresiji žele povući.

Iako je već nebrojeno puta kazano kako djeca ne trebaju odgovorati za ono što su im očevi radili ili činili, to vrijedi samo ako ta djeca ne nastavljaju s politikom koja štiti i negira zločine komunizma, a sve na štetu samostalne Hrvatske i hrvatskoga naroda.

Primjerice, predsjednik Ivo Josipović mnogo je puta tvrdio kako se o njegovu ocu pišu neistine. Međutim, postoje brojni svjedoci koji tvrde da braneći oca Josipović zapravo ne govori istinu. Ivan Zvonimir Čičak podsjeća kako je Ivo Josipović nekoliko puta izjavio da mu se otac Ante 1971. godine povukao iz politike. Čičak pak tvrdi suprotno - da je 1971./1972. Ante Josipović naglo počeo napredovati, što govori o njegovu političkom opredjeljenju i povjerenju tadašnje komunističke vlasti u njega samoga. On kaže da je na sjednici u Karađorđevu omjer pristalica za Savku bio 12 prema 8. U vlaku od Karađorđeva do Zagreba, Ante Josipović je promijenio svoje mišljenje i stao na stranu protiv Savke. Tada je Ante Josipović ispred Izvršnog biroa CK SKH imenovan na čelo „Kordinacione radne grupe" kojoj je zadatak bio ispravno informirati javnost o tijeku i činjenicama karaktera istraga i pripremanju suđenja "proljećarima".

- Ante Josipović je bio kadrovik za izbacivanje, hapšenje i optužnice protiv proljećara, tvrdio je Čičak. Inače, to je bilo vrijeme općeg progona prohrvatskih kadrova, a tim je progonom 3200 ljudi završilo u komunističkim zatvorima, a preko 200 tisuća protjerano je s posla.


Milan Čačić

U to vrijeme progona hrvatskih domoljuba, otac Radimira Čačića, Milan Čačić, bio je „javni tužilac" koji je kao povjerljiva osoba režima pisao optužnice protiv domoljuba, odnosno svih sumljivih koji se nisu slagali s politikom Titova režima. Milan Čačić, otac bivšeg prvog potpredsjednika Milanovićeve Vlade, početkom sedamdesetih godina bio je tajnik Izvršnog vijeća SR Hrvatske. Međutim, za razliku od svoga tadašnjega šefa Dragutina Haramije koji je smijenjen u poznatim partijskim čistkama, karijera starijeg Čačića je, kao i karijera oca aktualnog predsjednika Ive Josipovića, nakon Titova obračuna s Hrvatima u Karađorđevu, naglo krenula uzlaznom putanjom. Istovremeno dok je Ante Josipović, voljom Milke Planinc, nakon sloma hrvatskoga proljeća naglo „bljesnuo" kao kadrovski sekretar CK SKH, svemoćni partijski kadrovici su Milana Čačića imenovali republičkim tužiteljem SR Hrvatske.

Poznavatelji tadašnjih jugoslavenskih prilika ističu kako to nije bilo slučajno. Naime, Milka Planinc, Ante Josipović, ali i Milan Čačić u prvim su poratnim godinama itekako bili bliski zloglasnoj komunističkoj tajnoj policiji OZN-i. Milku Planinc se godinama sumnjičilo za sudjelovanje u najokrutnijim komunističkim zločinima nakon II. svjetskoga rata. Slično je i s Antom Josipovićem, ocem aktualnog hrvatskog predsjednika, za koga određeni krugovi tvrde da je, kao djelatnik OZN-e, odmah nakon II. svjetskoga rata, sudjelovao u zataškavanju komunističkih zločina na području Vrgorca i Zabiokovlja, da bi nakon toga obnašao odgovornu dužnost direktora poduzeća koje je zapravo bilo paravan za radni logor na Golom otoku.

Stipe Milanović

Otac Zorana Milanovića, Stipe Milanović, u bivšoj je Jugoslaviji obavljao brojne javne dužnosti: među inima bio je tajnik kabineta Mike Tripala, a u novostvorenoj je Hrvatskoj početkom devedesetih postao pomoćnik ministra kulture Vlatka Pavletića. Stipe Milanović je i dugogodišnji prijatelj Stjepana Mesića, još iz članstva u Centralnom komitetu SKJ. U vrijeme socijalizma bio je i zagrebački gradski zastupnik, vodio je Odbor za izgradnju dvorane "Vatroslav Lisinski", a kasnije je radio u Privrednoj banci Zagreb. Nakon sukoba s Pavletićem, pomoć mu je ponudio Stipe Mesić koji je bio predsjednik Sabora. On je Milanovića pokušao ugurati na mjesto veleposlanika u Ukrajinu, ali problem je bio to što nije član HDZ-a.

Inače, otac Zorana Milanovića je stari prijatelj i Josipa Perkovića. Navodno je upravo na Perkovićevu intervenciju sadašnji hrvatski premijer postao djelatnik Ministarstva vanjskih poslova. Josip Perković je 1993. zamolio Ivu Sanadera, tadašnjeg zamjenika ministra vanjskih poslova da zaposli mladog Milanovića, tada službenika Trgovačkog suda. Po dolasku u MVP Zoki je brzo napredovao upravo zahvaljujući karakteristikama koje mu je napisao Perković.

Inače, Stipe Milanović sudjelovao je u formiranju Druge dalmatinske brigade, borio se na Sutjesci i u brojnim drugim bitkama i rat je završio u Trstu kao major Jugoslavenske armije.

Eugen Pusić

Vrlo je intrigantna biografija oca Vesne Pusić. Dakle, Eugen Pusić rođen je u Zagrebu 1916. godine, diplomirao je i doktorirao na Pravnom fakultetu u Zagrebu 1939. Poslije Drugoga svjetskoga rata radio je prvo kao načelnik Odjela za socijalne poslove Gradskog narodnog odbora Zagreb pa kao načelnik odjela i pomoćnik republičkog sekretara za narodno zdravlje i socijalnu politiku NR Hrvatske. Od 1955. je profesor na Pravnom fakultetu u Zagrebu. Umirovljen je 1986. Objavio je 35 knjiga i više od 1300 znanstvenih i stručnih članaka. Nagrađen je nagradom "Božidar Adžija", nagradom "Vladimir Bakarić" i Republičkom nagradom za životno djelo 1985. godine. To je ukratko službeni životopis Eugena Pusića koji je umro 2010. godine. I tu ne bi bilo ništa čudno da Pusić cijeloga života u svojemu životopisu nije zatajio godine Drugoga svjetskoga rata. Naime, nedostaje gdje je bio i što je radio od 1939. do 1945. godine. A kako je njegova kći Vesna Pusić danas druga osoba u izvršnoj vlasti RH, vrlo je zanimljivo zbog čega je njezin otac taj dio svoje karijere do smrti tajio, a njegov je životopis u tom razdoblju itekako intrigantan.

Hrvatska je javnost sve donedavno ostala uskraćena za činjenicu da je Eugen Pusić za vrijeme NDH bio časnik sudac! U Hrvatskom državnom arhivu čuva se njegov matični list iz Ministarstva oružanih snaga NDH. U njemu ima pregršt podataka o službama koje je Pusić obnašao u NDH i u kojemu je točnost podataka on osobno potvrdio svojim vlastoručnim potpisom. U Arhivu se nalazi i Pusićeva fotografija u domobranskoj uniformi. Piše da je prisegu NDH dao 18. travnja 1941. u Popunidbenom zapovjedništvu u Zagrebu, da je u Hrvatsku kopnenu vojsku stupio 1. svibnja 1941. Također stoji da je 1944. odlikovan ratnim spomen-znakom "Vrpca" prema naredbi pročelnika Ustrojbenog odjela Ministarstva oružanih snaga. Tu su i njegova promaknuća: od kaplara i časničkog namjestnika do natporučnika suca 30. rujna 1941. godine. Službovao je u Zapovjedništvu zračnih snaga od 1941. do 1943., u Ustrojstvenom odjelu Glavnog stožera Oružanih snaga od 1943. do 1945., u Pobočništvu Glavnog stožera HOS-a do travnja 1945. a za pravosudnog izvjestitelja Pobočništva Glavnog stožera HOS-a postavljen je 27. travnja 1945. godine, nekoliko dana prije kraja rata! Ti su podatci u suprotnosti s današnjim tvrdnjama Vesne Pusić da se Eugen Pusić skrivao pri kraju rata u Zagrebu. U matičnom listu nalazi se i osam karakteristika u kojima su o Pusiću pisali njegovi nadređeni. U njima piše da je Pusić "postojan, odlučan, inteligentan i samostalan, kod vladanja pred neprijateljem". U matičnom listu priložen je i dokument sljedećeg sadržaja: "Svečana izjava kojom ja sudac Eugen Pusić (čin i ime ispisao je vlastoručno) na čast i poštenje svečano izjavljujem, da ću u službi i izvan nje kao najveću svetinju čuvati svaku službenu tajnu koju doznam ili koja mi bude povjerena te da je neću nikome odati pa ni svojim najbližim, ne samo svojoj obitelji ili drugim gradjanskim osobama, nego ni svojim drugovima iz iste ustanove, koji s tom službom nemaju posla. Isto tako, svečano se obvezujem da neću primiti, a niti poduzimati bilo kakve intervencije. Konačno se obvezujem da neću stupiti u nikakovu tajnu organizaciju i da ću izbjegavati svako društvo koje je zabranjeno zakonima Nezavisne Države Hrvatske.
Ako je bio ilegalac i radio za partizane, kako danas tvrdi Vesna Pusić, zašto je to krio nakon rata, zašto toga nema u životopisu, čime su se drugi dičili?

Joso Mesić

Stjepan Mesić bio je drugo dijete tada 28-godišnjeg Josipa i njegove šest godina mlađe supruge Magdalene, rođene Pernar. Mesićevi su bili Ličani koji su "emigrirali" u Slavoniju. Joso i Mandica malog su Stipu krstili u crkvi sv. Križa u Orahovici, 26. prosinca, na blagdan svetog Stjepana, pa je vjerojatno i Stipe ime dobio po tom svecu. Sveta voda kojom je kršten bila je Mesićev najizravniji dodir s Crkvom, za koju u kasnijem životu nije previše mario. Kasnije je tvrdio da nikada nije bio praktični vjernik, niti je razmišljao postoji li Bog onako kako ga kršćanstvo prikazuje. Ipak, obje svoje kćeri, i Sašu i Dunju, dao je krstiti u crkvi, ali, kako je poslije tvrdio, više zbog tradicije nego vjerskog uvjerenja.

Mesićevi su dakle iz Like u Orahovicu došli po završetku Prvoga svjetskoga rata, kad je Stipin djed Ivan odlučio iz Stajnica, sela na krajnjem sjeveru Like, gdje se u to vrijeme vrlo teško živjelo, preseliti se u Slavoniju. Ivan Mesić pripadao je jednoj od nekoliko loza Mesićevih, koje su nazivali Zečevi, jer je bilo i drugih obitelji istog prezimena - Mesić. Tako su uz Zečeve druge loze Mesićevih imale nadimak Krpani ili Bilaci, a taj su dodatak prezimenu dobili kako bi se u razgovoru lakše razlikovalo tko kome pripada jer je u svim lozama bilo i Stjepana i Josipa i Ivana. Stipin otac tako je u Stajnici bio Josip Mesić Zečev.

Mesićeva majka umrla je vrlo mlada kada je Stipi bilo samo 17 mjeseci pa se njegov otac Josip ponovno oženio dvije godine nakon smrti supruge. Brigu o Stipi preuzela je njegova maćeha Mileva Jović.

Mesićev djed Ivan se u Prvom svjetskom ratu borio pod austrougarskom zastavom na istočnom bojištu i dospio sve do Galicije, zarobili su ga Rusi pa kad se iz Sovjetskoga Saveza vratio zadojen idejama o besklasnom društvu, i Mesićeva oca Josipa odgajao je u tom duhu. Zbog toga će se ovaj već u ranoj mladosti, opčaran zavodljivim idejama boljševizma pridružiti radničkom pokretu, a čim je počeo Drugi svjetski rat, 1941. priključit će se partizanskom pokretu i kao prvoborac djelovat će na području Slavonije. Iz rata je izašao s nadimkom "Tovariš" i činom kapetana, bio je potom višestruko odlikovan i izabran za predsjednika Narodnooslobodilačkog odbora u Našicama i Osijeku. Bio je zastupnik ustavotvorne skupštine FNRJ, a potom i zastupnik u Saveznoj skupštini FNR Jugoslavije pa zastupnik u Hrvatskom saboru. Umro je u ožujku 1955. na funkciji predsjednika Kotara Orahovica. Na grobu Mesićeva oca u Orahovici i danas je zvijezda petokraka, ispod koje na mramornoj ploči piše: "Dosljednom revolucionaru, prekaljenom borcu za oslobođenje naših naroda i za socijalističku izgradnju naše zemlje, odličnom bliskom i voljenom drugu, mužu, ocu, rođaku i prijatelju Mesić Josipu, "Tovarišu". Ta je nadgrobna ploča nakon 1990. mnogima bola oči, a poslije Mesićeva razlaza s Tuđmanom, ali i kasnije, pogotovo na početku njegova prvoga predsjedničkoga mandata, mnogima je bila dokaz Mesićeva trajna opredjeljenja.


Stipin djed Ivan Mesić, onaj ruski zarobljenik koji se 1918. otisnuo iz Like u Slavoniju i poslije je svojim pričama o "proleterima svih zemalja" utjecao ne samo na Stipina oca Josipa, nego i na budućeg, drugog hrvatskog predsjednika. Prema tvrdnjama Mesićevih, djeda su nedugo nakon uspostave NDH ustaše uhitile kao protivnika nove države. Nestao je i nikada nije pronađen. Iako je Ivan Mesić bio član Hrvatske seljačke stranke, držalo ga se glavnim propagatorom komunizma u orahovičkom kraju. O tome je svojevremeno svjedočio i Dušan Bilandžić koji je u dom Mesićevih svraćao iz obližnjih Feričanaca. S obzirom na stajališta i ideje koje je po Orahovici i okolnim mjestima širio Mesićev djed Ivan, ustašama je bilo logično da ga likvidiraju i tako pošalju poruku što će biti s onima koji budu propagirali slične ideje.

Kako su Mesići slovili kao komunistička obitelj - jedan od sinova Stipina djeda, njegov stric Ivica, već je 1937. postao član Komunističke partije - bilo je logično da se vojno sposobni muškarci pridruže partizanskom pokretu. Nakon rata, Mesićev je otac kao partizanski prvoborac dobio važne političke funkcije.

http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/1 ... drova.html

[EdgarFranjul]

Proslava oslobodilačke akcije 'Oluja' u Kninu Josipovićeva je noćna mora!

Autor: 7Dnevno / 1. kolovoza 2014.
Datum: nedjelja, 03. kolovoza 2014. u 18:35

Uistinu je potrebito da se proslava toga dana primarno obilježi baš u gradu Kninu, neovisno o tome što su državne kvazi-elite toliko puta obezvrijedile i obeščastile nacionalni naboj i hrvatski ponos, da su kod iskrenih domoljuba i branitelja pobudile otpor dolasku u Knin. Nakon Knina, neka svi skupa odu u Čavoglave na tradicionalno narodno veselje, koje ne bi smjelo ni u čemu proturiječiti kninskoj velebnoj obljetnici

Tko se danas još sjeća salvi zvižduka nezadovoljnih građana i branitelja Knina upućenih predsjedniku Josipoviću i premijeru Milanoviću na prošlogodišnjoj proslavi najveće vojne pobjede u hrvatskoj povijesti, vojno-oslobodilačke akcije "Oluja"? Zacijelo samo ovi navedeni kojima su zvižduci bili i upućeni, kao i sami zviždači, koji su nakon svog javnog i legalno izraženog nezadovoljstva prema odnarođenim državnim dužnosnicima, na svojoj koži osjetili dosege moderne hrvatske demokracije u izvedbi Ostojićevih policijskih poslušnika i njihovih pravosudnih kolega.

Ta "vjerska" policija, kakva postoji još samo u Saudijskoj Arabiji, zadužena za čistoću hrvatskoga društva zasnovanoj na jugoslavenskim, titoističkim i partizanskim tekovinama i lažnom antifašizmu, pokazala je i dokazala svim nezadovoljnim građanima kako se u modernoj hrvatskoj državi ne smije javno iskazivati nezadovoljstvo prema vladajućim kvazi-elitama kada se one pojavljuju i obraćaju javnosti. To hrvatski građani smiju činiti samo na izborima i, eventualno, na referendumima, ukoliko inicijatori uspiju prikupiti dvostruko veći broj potpisa od zakonom propisanih i ukoliko ih vlasti nakon toga uopće - dopuste raspisati.

Odnarođeni i udaljeni od problema naroda

Takva je, po prilici, trenutačna slika hrvatske demokracije za koju sigurno svoje živote nisu davali poginuli hrvatski branitelji. Oni državni dužnosnici i službenici tog istog aparata koji misle kako tijekom prethodne godine mogu svojim javnim izjavama vrijeđati hrvatski narod, omalovažavati njegovu borbu za svoju slobodu i pravo na vlastitu državu, gaziti njegovo dostojanstvo, pljuvati po njegovim mrtvima i trljati sol po bolnim ranama rodbine nestalih i zatočenih branitelja izručenih neprijatelju protiv kojeg su branili i obranili ovu istu državu, nemaju pravo iskazivati čuđenje zašto im se u Kninu, Vukovaru ili bilo kojem drugom hrvatskom stratištu zviždi, ili ne dopušta govoriti. Ti isti državni dužnosnici koji žive potpuno odnarođeni i udaljeni od svakodnevnih problema s kojima se narod već godinama suočava, ili nemaju dovoljno pameti spoznati realnu sliku društva kojega predvode, ili nemaju obraza ni stida sagnuti glavu i šutjeti pred tim istim narodom kada se prisjeća svojih najbolnijih, ali i najponosnijih trenutaka.

Nedavno je ministar obrane Kotromanović izjavio, kako je siguran da će ovogodišnja proslava obljetnice "Oluje" u Kninu proći bez ikakvih problema i izljeva nezadovoljstva prema državnom vrhu, iz razloga što su, eto, ove godine, službeni protokol tj. program, zajednički osmislili nadležna državna tijela tj. ministarstva i udruge proizišle iz Domovinskog rata. Kotromanović, kao jedan od najvećih hrvatskih prebijega s domoljubne vojno-političke scene na onu suprotnu, koja se, htio on to priznati ili ne, otvoreno zalaže za neke druge svjetonazore, ideologije i državne zajednice za koje se ni on sam sigurno nije borio, očito ne želi shvatiti kako nije stvar u osmišljavanju i izvedbi programa proslave tog najvećeg hrvatskog državnog praznika. Stvar je jednostavno u tome što narod, makar dijelom bio i politički neobrazovan, instinktivno osjeća tko i što govori, tko se i za što zalaže i na kraju, tko je u čitavoj toj priči licemjer, a tko iskreni domoljub.


A licemjer je i ove godine zasigurno predsjednik Josipović. I to ovoga puta iz dva razloga: prvo, što će na sva usta veličati velebnu pobjedu hrvatskog naroda protiv velikosrpskog agresora kojeg će, naravno, kao uvijek do sada odbiti imenovati, a usput će i malo pokušati uravnotežiti krivicu za istu agresiju, spominjanjem i prenaglašavanjem nedvojbenih zločina s hrvatske strane (toliko minornih i količinski i okrutnošću, u odnosu na te iste zločine počinjene sa srpske strane prema hrvatskom pučanstvu).

I drugo, Josipović će u Kninu rado govoriti, vjerojatno i snažnijom domoljubnom retorikom od one dosadašnje koju, istinu govoreći, od njega u posljednje četiri godine nikada nismo niti čuli, želeći si tako na jeftin način priskrbiti dodatne političke bodove u bitci za svoj drugi predsjednički mandat.

Što je poštenom narodu ovaj put činiti?

Nedvojbeno je kako veličanstvenu pobjedu hrvatske vojske i cjelokupnog hrvatskog naroda nad protagonistima zločinačkog pothvata, osmišljenog kroz fašistički projekt stvaranja tzv. Velike Srbije, najbolje simbolizira vojna akcija "Oluja", poglavito ulazak pobjedničke Hrvatske vojske u do tada okupirani hrvatski kraljevski grad Knin. Zato je uistinu i potrebito da se proslava toga dana primarno i odvija baš u gradu Kninu, neovisno o tome što su nacionalni naboj i hrvatski ponos, državne kvazi-elite od doba haškog krivokletnika Mesića pa do danas Josipovića, toliko puta obezvrijedile i obeščastile, da su kod iskrenih domoljuba i branitelja pobudile svojevrsni otpor dolasku u Knin na taj najvažniji dan naše povijesti. Mnogi su od njih radije skloni doći na istinsku narodnu feštu i veselje u Thomsonove rodne Čavoglave, protiv čega, da se razumijemo, osobno nemam ništa, naprotiv.

Ali, jedino bi ispravno bilo da se svi hrvatski branitelji i nacionalno svijesni građani Hrvatske najprije upute u Knin, čime bi potvrdili da je za njih Knin bio i zauvijek ostaje hrvatski grad-simbol velebne pobjede nad velikosrpskim neprijateljem, a da je odnarođena državna kvazi-elita samo prolazna, iako bolna točka duge hrvatske povijesti. Nakon posjeta Kninu, svi skupa neka idu u Čavoglave na tradicionalno narodno veselje, koje ne bi smjelo ni u čemu proturiječiti kninskoj velebnoj obljetnici, ili mu u nečemu konkurirati. To su jednostavno dvije različite, iako u svojoj biti, identične stvari koje slave istu vrijednost.

Osim što je za taj veliki dan kao središte hodočašća hrvatskih domoljuba potrebito vratiti Knin, više je nego nužno isti dan dostojanstveno i obilježiti, bez hukanja i zvižduka, ma koliko to bilo teško izdržati. Kako ogorčeni narod ne bi davao povoda vladajućim političkim manipulatorima za različite spinove poput onih, nakon što im je narod u Vukovaru glasno izrekao što o njima misli, i kada su krivicu za svoj poraz svaljivali na sve i sva, samo ne na sebe, treba reagirati smireno i dostojanstveno. Vladajućima tako začepiti usta za kasnije nabacivanje blatom na sve domoljubno, a velikosrpskim ekstremistima ne dati mogućnost vulgariziranja naših svetinja.

Stoga predlažem građanima Knina i okolice, te njihovim gostima iz domovinske i iseljene Hrvatske, da svoje nezadovoljstvo licemjerima s rukovodeće državne i političke scene koji im se i ovoga puta namjeravaju obratiti, izraze mirnim okretanjem leđa pozornici, a na kraju govora ih, umjesto pljeska "počaste gromoglasnom" šutnjom. Tko hoće pljeskati, a takvih ima uvijek i uglavnom su u prvim redovima, neka to slobodno čine. Time bi i više nego jasno bilo izraženo nezadovoljstvo onih koji nezadovoljni jesu, kao i njihovo pravo na izricanje toga, ali na jedan, toj obljetnici znatno primjereniji način.

Ono što bih i kao čovjek i kao hrvatski branitelj poručio državnim dužnosnicima jest, da se bar toga dana "spuste na zemlju" te da, nakon što toleriraju i obilježavaju razne, najblaže rečeno kontroverzne obljetnice iz hrvatske prošlosti među kojima je svakako najiritantniji, netom održan četnički dernek u Srbu, spuste svoje glave i da šute. Da ne drže nikakve prigodne govore, te da ih prepuste istinskim legendama Domovinskog rata, njegovim braniteljima-herojima. Možda bi si tada i priuštili poneki izborni glas manje obrazovanog dijela domoljubnog biračkog tijela.

http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/1 ... -mora.html

[EdgarFranjul]

Josipović ne poduzima ništa da spriječi raspad države kojoj je na čelu!

Objavljeno: 03.08.2014. | 19:49



Ovih ste dana zbilja mnogo zauzeti važnim predsjedničkim poslovima u Istri. Dijelite pokale na teniskom turniru, dajete priznanja proizvođačima vina, sudjelujete na antifašističkim skupovima i ne znam što još.

Dakle, ništa novo pod kapom nebeskom. Redovite i česte ljetne posjete iz unutrašnjosti na more poznate su nam još iz vremena Jugoslavije kao i iz prijašnjih garnitura vlada RH. Uhodana je to uzanca "naših" vođa. Sada slijedi predsjednička kampanja pa lako moguće da dođete još koji put. Mislio sam, kako mi se čini, da u ovoj državi ima važnijih poslova od ispijanja pjenušca uz lagani povjetarac s mora.

Kako vidim, ne poduzimate ništa da se spriječi raspad države kojoj ste na čelu. Nestanak je neminovan i neizbježan. Država je na ivici ponora a Vi bezbrižno putujete. Putovanja, za koja ne znam jesu li i koliko potrebna ali su nesumnjivo skupa. Putovanja karakteriziraju vaš mandat. Od tih putovanja nije ova zemlja puno profitirala ni materijalno a ni u ugledu.

Nitko, ni Vi, ni itko drugi se u ovoj zemlji ne zauzima za opstanak "lijepe naše". Nema nikakve inicijative, nikakvog sređenog i planiranog programa da se rasulo odgodi, spriječi i krene boljim putem. Uporno vjerujem da u ovoj državi ima sposobnih, stručnih i poštenih ljudi da to učine. Ovo je sada država bez reda i bez ikakve vizije. Raspad se sve više nazire. Kriti ili negirati to, ravno je zločinu prema građanima.


Vjerojatno ćete Vi i brojni funkcionari lakše proći. No, većina stanovnika će se naći u ogromnim poteškoćama. Govorim o građanima, o kojima ste i Vi gospodine predsjedniče, pozvani da brinete. Ne spominjem moralno, duhovno i kulturno rasulo koje se već odavno događa. Ni tu nitko ništa ne poduzima, nitko ništa ne pokreće. Toj državi ste Vi na čelu gospodine Josipoviću! Od Vas gospodine predsjedniče očekujemo inicijativu da se zaustavi nazadovanje, da se izbjegne raspad.

Spominjete i optužujete, u Istri neke prijašnje i poražene režime za izgon sto tisuća "Istarskih Hrvata" iz Istre. Lako se može dokazati da sto tisuća Istarskih Hrvata u Istri nije nikada bilo do sadašnje "lijepe naše". Slavena da, ali samih Hrvata ne. No, jedan Vaš prethodnik je javno posumnjao da su Hrvati Slaveni.

Da je protjeran samo jedan građanin i to bi bilo previše, i to bi trebalo osuditi a kamoli kada se to masovno radi.

Kao što bi trebalo osuditi razlog, zašto je oko dvjesto i četrdeset tisuća građana napustilo Istru poslije "oslobođenja"? Je li to oslobođenje? I kakvo je to oslobođenje? Sjećam se tog stanja u Istri, Istru napuštenih sela i ispražnjenih gradova. Istru prestrašenih ljudi. Mora se otvoreno reći tko je bio proganjan a tko i zašto je progonio.

Gospodine predsjedniče, Europa, suvremena Europa se udružila po narodima a ne po nacijama. U mom selu, u Istri, imamo uzrečicu "Ni inportante od kuda si, već kakov si". Vi i dalje spominjete nacije.

A što je s onima koje su "oslobodioci" bacali u fojbe (jame), ili utapali u moru vezanih ruku i kamena na nogama (u Rapcu!). Ne znam i ne navodim njihovu nacionalnost. Znate li je Vi gospodine predsjedniče? Za nas, za Istru, za pravdu su to nevini građanin koji su masakrirani u divljačkoj mržnji. Nad kojima je izvršen bestijalan zločin.

Tko god je žrtvama vezivao ruke žicom na leđima i bacao u fojbe ili u more je zločinac, ma kojoj god nacionalnosti pripadao.

Za te brojne progone i za ta nebrojena zločinačka ubojstva nikad nitko nije spomenuo ni riječ pijeteta, suosjećanja a kamoli žaljenja. Nitko nije tražio oprost. To silno zlo koje se srušilo na građane Istre je poteklo iz stranke iz koje Vi gospodine Josipoviću vučete političke korijene. "Ljubičica bijela" taj Vaš ideolog a i operativac, istjerao je i građane njemačke nacionalnosti a postao je i nalogodavac otvaranja "Golog otoka". Ni o tome nikada nismo čuli riječ žaljenja, ni riječi isprike a kamoli traženje oprosta.

1936. je u Istri bilo upisano u fascio 11.701 člana. Nisi mogao biti ni kondukter u autobusu ako nisi bio član stranke. To je činilo svega 3.38% građana Istre. Iz Pule je protjerano preko 85% njenih stanovnika a iz Istre preko 80% njenih žitelja. Predsjedniče države, koja sada zauzima veliki dio Istre, želimo čuti Vaše mišljenje, Vaš stav o tome, želimo čuti zašto?

Ne spominje se ni 989 nestalih u Puli (prema-Winston Churchill u pismu Staljinu od 23. 07. 1945.) već kod "prvog oslobođenja" grada 05.05. 1045. do 16. 06. 1945. u razmaku od svega 42 dana. Jasno bez suđenja, bez pravde. Je li to samo zato što su govorili drugi jezik?

Česti povod da netko nestane za stalno, je bila mržnja, zavist pa i ljubomora. No, to se ne smije prekriti nikakvim režimom, nikakvom ideologijom, to se mora otvoreno osuditi a to nitko nikada nije učinio.

Valjda je došlo vrijeme da, ako smo civilizirano društvo, to bez mržnje ali odlučno i otvorenog srca osudimo. Povijest ne možemo, ne trebamo a i ne smijemo iskrivljavati ali je možemo i moramo objektivno tumačiti. Toliko smo dužni protjeranim i bez suđenja masakriranim žrtvama. To isto moramo priznati nama samima, ako se smatramo civiliziranim.

Druže Josipoviću u ovoj državi je falsificiranje povijesti politički, administrativni pa i narodni običaj, ali ako to radi predsjednik države onda je to degutantno i uvredljivo za društvo kojemu je na čelu. Selektivno prikazivanje povijesti je jedna vrsta falsificiranja iste!

Sramota je i kada se nasilno mijenjaju toponimi što se još i sada u Istri uporno radi. Zašto gospodine predsjedniče RH ?

Za svega nekoliko dana će se u Puli označiti 68. obljetnica velikog masakra na Vergarolli, 18. 08. 1946. Masovno ubojstvo nedužnih građana Pule u poslijeratnom vremenu. Smrtno je stradalo 116 osoba uz 221 ranjenih. Vjerojatno je i među njima bio koji istarski Hrvat. Zanima me, hoćete li i to Vašom elokvencijom i mudrošću komentirati? Vi o tome, kao ni članovi Vaše matične stranke, niste nikada ništa rekli. Izgleda da Vas Istra zanima samo radi Briona, sada bih valjda trebao reći Brijuna.

Ivan Pauletta - jedan od malobrojnih ostalih, čiji su preci i Latini i Slaveni, došli u Istru prije cca. četiri stotine godina.

P.s; Ne mijenjajući mjesto stanovanja promijenio sam pet državnih stanja. Država kojoj ste Vi na čelu, gospodine Josipoviću, na moju nesreću, nije među boljima u toj kolekciji. Tim je to žalosnije što ni one prijašnje baš i nisu bile države za ugodno pamćenje. (Ivan Pauletta, Premantura Pula)

http://www.ipress.hr/istra/josipovic-ne ... 33558.html

[EdgarFranjul]

Interesantno je da je Istra, nakon Rapalskog ugovora (Rapalski ugovor, ugovor između Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca i Kraljevine Italije, zaključen u Rapallu kraj Genove 12.XI.1920. Ugovorom je trebalo riješiti sporna teritorijalna i pogranična pitanja nastala nakon I. svj. rata zbog raspada Austro--Ugarske (Saint-germainski ugovor), tal. okupacije dijelova istočnojadranske obale i proglašenja Kraljevine SHS.

Kraljevinu Italiju u pregovorima su predstavljali premijer Giovanni Giolitti, ministar vanj. poslova Carlo Sforza i ministar obrane Ivanoe Bonomi, a Kraljevinu SHS premijer Milenko Vesnić, ministar vanjskih poslova Ante Trumbić i ministar financija Kosta Stojanović. Pregovori su se odvijali u znaku diplomatske premoći Italije koja je uživala potporu Francuske i Velike Britanije pa je čak postavila pitanje svih područja koja su joj bila obećana Londonskim ugovorom (1915). Rapalskim ugovorom Italiji su pripali Trst, Gorica, Gradiška i dio Kranjske, Istra (bez Kastva), otoci Cres, Lošinj, Unije i Susak, Zadar te Lastovo, Palagruža i neki manji nenastanjeni otoci. Priznata je Slobodna Država Rijeka koja je obuhvaćala grad Rijeku te dio teritorija sjeveroistočne Istre (Rimski ugovori). Talijanima u Kraljevini SHS priznato je pravo uporabe jezika i sloboda vjeroispovijesti, ali se ista prava Hrvatima i Slovencima u Istri nisu jamčila. Hrvatska i slovenska javnost te Hrvati i Slovenci u Istri loše su primili rješenja postignuta Rapalskim ugovorom, a ministar Trumbić podnio je ostavku. Istoga dana potpisana je i Antihabsburška konvencija kojom su se dvije zemlje obvezale da će spriječiti restauraciju Austro-Ugarske Monarhije i povratak Habsburgovaca.) doslovno ISPRAŽNJENA od Hrvata koji su tu živjeli. Imena i prezimena su nasilno "prevedena" na talijanski, potalijančena, a puno istarskih Hrvats pobjeglo je u tadašnju Jugoslaviju. Puno ih se naselilo u Dubravi, cijela naselja su ih bila puna.
Istovremeno je Istra naseljavana talijanima, posebice s juga Italije. Oduzimana su hrvatska imanja ili kupovana za smiješne svote i to je činjenica koje se još uvijek sjećaju preživjeli istarski Hrvati, kao moj otac npr.

Također je činjenica da su ti Talijani nakon rata protjerani a na njihova mjesta naseljeni Srbi i Crnogorci. Ujedno je Istra postala vojna zona, pogotovo Pula, u kojoj je turizam bio sputan a Pula je dan danas puna njihovih nasljednika -"oficirske djece".

Važno je spomenuti istarske "narodnjake", Hrvate koje su proganjali i ubijali kako talijanski fašisti za vrijeme rata, tako i partizani poslije rata. O tome se uopće ne govori niti se to spominje...

[EdgarFranjul]

DAN POBJEDE

Parada neukusa u Kninu: Izazvan zvižducima, Milanović (i opet) nije odolio svađalačkom tonu

Improvizirao i dopustio da njegov temperament zavlada svečanošću.

Autor: Ivan Hrstić

Dogodilo se ponovno ono što je ionako malo tko sumnjao da će se dogoditi. Državni vrh na svečanosti na središnjem kninskom trgu izviždan je od dijela prisutnih, unatoč pozivima prethodnih dana da se očuva dostojanstvo na mjestu na kojem bi Hrvatska trebala slaviti trenutak jedinstva, bio on stvaran ili imaginaran, koji ju je doveo do trijumfalne pobjede.


No, dok je predsjednik Josipović (kao i predsjednik Sabora Josip Leko, koji je prošao bez zvižduka) posve očekivano zadržao dostojanstvo svoje funkcije i održao civiliziran govor ne dopustivši da ga išta omete, te potom komentirao da su zvižduci svakako neprimjereni, ali da je i to dio demokracije, odnosno, u prijevodu, da je to nešto s čime se ozbiljan državnik mora znati nositi, premijer je, posve u svojem uobičajenom svađalačkom stilu prihvatio serviranu lopticu i uzvratio, privatiziravši pri tom svečanost koja ne pripada ni njemu ni onima koji su mu zviždali.

Ako Knin na današnji dan ne bi trebao biti mjesto na kojem se zviždi legitimno izabranom državnom vrhu, svakako ne bi trebao biti ni mjesto na kojem se državni vrh obračunava s političkim protivnicima. Pogotovo ne tonom i pozom kakvom premijer odgovara oporbi na aktualnom satu u sabornici.

Kad bi smo bili Marsovci, i kad ne bismo ništa znali o tome kako Milanović vodi ovu vladu, bio bi to sjajan govor. Premijer se u njemu predstavio kao naš zaštitnik od tisućugodišnjih vanjskih i unutrašnjih neprijatelja. Tisuću godina smo radili i ginuli za strance koji su nas tretirali kao stranci, rekao je MIlanović imenujući pri tom Nijemce i Talijane, kao da ti isti danas nisu vlasnici pola Hrvatske, posebno zatim napominjući da je svaka hrvatska vlast bila narodna vlast.

- Ova vlada je narodna vlada i dok je tako upravljat ćemo ovom zemljom i vodit ćemo Hrvatsku na pravi put, a reći ću vam koji je to put - put hrvatskih interesa, koji smo izgubili kad je ova tvrđava tamo gore pala pod tuđina, govorio je Milanović (ciljajući pritom na Otomane?). Kad ne bismo znali, možda bismo i povjerovali.

Nažalost, ako su neki pokušali svojim zvižducima privatizirati ili oteti i zloupotrijebiti svečanost, to je na koncu napravio sam premijer, održavši još jedan poluimprovizirani politički govor u tonu i stavu koji je za njegovu funkciju potpuno neprimjeren, drčan, preglasan, izazivački i svađalački (samo što nije izgovorio ono svoje 'mogu vas u zubima sve nositi'), dodatno pothranjujući neprimjerene zvižduke dijela prisutnih, umjesto da bude pomirljiv, a zaokruživši sve to komentarima za televizijske kamere neposredno nakon govora.

Dobro je da narod vidi razliku (između nas i njih), reče on nakon govora. Ja je danas nisam vidio. Bila je to ista razina.

Zviždanja je nazvao političkom provokacijom u režiji HDZ-a, što, naravno, nitko realističan ne može unaprijed odbaciti, ali ne može odbaciti niti mogućnost da neki ljudi, pojedinci, zvižde i zato što im se zviždi, zato što ih ne impresionira čak ni takva svečanost i zato što ne osjećaju nikakvo poštovanje prema aktualnoj vlasti, a možda ni onoj prethodnoj. Možda više ne vjeruju bilo kakvoj hrvatskoj vlasti. A zvižde na jedinom mjestu na kojem će ih netko čuti.

Onima koji već drugu godinu "deru grla" u Kninu, Milanović je poručio da je pravo mjesto za zviždanje na Markovom trgu. Na onom Markovom trgu na kojem moraš tjednima unaprijed tražiti odobrenje za skup? Na onom Markovom trgu gdje moraš stati u red da te prebroje i ući u kavez koji je na sigurnoj udaljenosti od zgrada Vlade i Sabora, kako bi bilo sigurno da nitko s ulaza u te dvije institucije neće vidjeti tvoje transparente, a kamoli čuti tvoje zvižduke iza dvostrukih izostakala?


Osobno nisam od onih koji bi bilo kome zviždali, niti pozivam na zviždanje, jednako kao i većina stanovnika Lijepe naše, ali za one koji jesu na taj način spremni iskazivati svoje legitimno nezadovoljstvo jedino mjesto na kojem ima smisla zviždati je - upravo tamo gdje će te netko čuti i vidjeti. Pa makar bilo i potpuno neprimjereno.

Nisam spreman ni glumiti ni lažni pijetet u Kninu. Svečanost na trgu nije misa zadušnica. Kao što ni pobjeda u Oluji nije izvojevana (isključivo) molitvom i dostojanstvom. Već puškom u ruci i s krvlju na rukama, kao u svakom ratu. A ovo nezadovoljstvo prema aktualnoj vlasti nije i ne može biti isključivo proizvod zakulisne stranačke borbe. Kao što ni paraproslava u Čavoglavama nije nastala tek kao HDZ-ovski ili neoustaški dernek, kao što su to neki spremni ustvrditi.

Paralelna proslava nije nastala i danas živi samo zato što su branitelji po prirodi problematični i apriori odbijaju odnos sa SDP-ovom vladom, već i zato što ta vlada samozadovoljno govori posve drugačijim jezikom i sama ne zna uspostaviti komunikaciju. Niti to zapravo pokušava. Kao što ne znaju i ne pokušavaju uspostaviti civiliziranu komunikaciju ni s Crkvom, ni sa sindikatima, ni sa poslodavcima, poduzetnicima, obrtnicima... a u konačnici ni sa svojim vlastitim biračima.

Put vlade Zorana Milanovića je put konflikta i on se jedino u takvom konfliktu pronalazi, kao što je pokazao današnji govor.

Nije problem u zvižducima, problem je u Zoranu Milanoviću. Još preciznije: Problem se zove Zoran Milanović!

Problem jest i u onima koji zvižde. Ali, u konačnici, što ako zvižde? Najsmješniji su oni za koje je nepoštovanje prema državnoj vlasti isto što i državni udar.

Jer, bolje i da zvižde nego da se samoubijaju. Jutros se još jedan takav s "margine društva" ubio u Vodicama. Odjeven u maskirnu uniformu raznio se bombom.

Na današnji dan.

Što premijer ima reći na takvu poruku? Je li ona u redu samo zato što se nije raznio u Kninu ili na Markovom trgu? Misli li da je upućena njemu ili nekoj apstraktnoj vladi i društvu? Je li i ona nepoštovanje prema njemu kao instituciji?

Ili je krajni krik očaja ljudi koji više ne vide kako bi mogli promijeniti svijet oko sebe.

http://www.politikaplus.com/novost/1079 ... ackom-tonu

[EdgarFranjul]

DAN POBJEDE

Ne može narod pozivati na dostojanstvo onaj tko mu briše sjećanje i oduzima nadu


O kojemu to ''dostojanstvu'' govore državni dužnosnici i manje-više u glas svi mediji u Hrvatskoj?

Autor: Marko Ljubić

Danas je u Kninu bilo dostojanstveno jedino sjećanje, koje nitko ničim ne može pokvariti i Misa s blistavim govorom biskupa Ivasa. Sasvim dovoljno da hrvatski narod ne zaboravi povijest i ne izgubi nadu u sutrašnjicu.

Danima nacionalne televizije ponavljaju apele najviših državnih dužnosnika kojima se poziva isti taj narod na "dostojanstvenu proslavu praznika". Kakav je to praznik, kakvi su dani ponosa jednoga naroda ako ga njegov državni vrh poziva na – dostojanstvenu proslavu?

Je li hrvatski narod po definiciji incidentan, s nakaradnim standardima i navikama ili ti ljudi ne znaju ništa o svome narodu?

O kojemu to "dostojanstvu" govore državni dužnosnici i manje-više u glas svi mediji u Hrvatskoj?

Zar hrvatski narod treba podučavati dostojanstvu?


Smije li netko u ime toga naroda svoje kriterije "dostojanstva" gotovo nasilno nametati kao jedine i neupitne. Takvi smo kakvi smo, ne pamti povijest ako isključimo nasilni komunistički pokušaj preodgoja, da je neka vlast smjenjivala narod, zar ne?

Može li se pod dostojanstvom podrazumijevati bez ikakve dvojbe ili racionalnoga upita tolerancija i podnošenje divljanja Milorada Pupovca i vojno poraženih hrvatskih Srba ovih dana, koji doslovno svakoga dana počevši od "proslave" u Srbu, bombardiraju hrvatski narod njegovim "zločinima", prebrojavaju srpske žrtve i doslovno raketiraju zdrav razum ističući kako je u Dvoru na Uni još neotkriveno 200 grobišta stradalih "nedužnih Srba" u obrambenom ratu Republike Hrvatske protiv – njih!

Nije li to put poznat iz besramnoga mita o 700 000 žrtava Jasenovca? Gdje će to stati?

Tko će to zaustaviti, danas 19 godina nakon isticanja pobjedničkoga barjaka na kninskoj tvrđavi? Je li dostojanstveno to trpjeti, je li dostojanstvo to poticati, je li dostojanstvo ne negodovati protiv nositelja takve politike?

Je li dostojanstveno šutjeti na Pupovčevu izjavu da neće ni on ni Srbi doći u Knin, koji pri tome zaboravlja da su za oslobođenje Knina od srpske agresije umirali i hrvatski Srbi, a ne reći mu - nije ti ni mjesto tamo ni tebi ni tvojim sljedbenicima, jednako kako vam nije mjesto ni u Koloni sjećanja u Vukovaru.


Je li tako teško razumjeti zašto se spominjanje imena Franje Tuđmana danas popratilo ovacijama, a zvižducima pojava Ive Josipovića i Zorana Milanovića?

Ja mislim da nitko nije sretan što za govornicom u Kninu ne može vidjeti osobu od povjerenja i osobu kojoj može vjerovati, kako onome što govori, još više zbog onoga što čini.

Predrag Matić povodom stavljanja ogromne metalne ploče s natpisom u znak sjećanja na srpske žrtve tijekom i nakon VRO Oluja danima govori da svaka žrtva zavrijeđuje pijetet, da ne smijemo praviti razlike među njima. Opet teško potcjenjivanje elementarnih kršćanskih tradicija hrvatskoga naroda. Zar netko nekome odriče sjećanje na svoje umrle, makar tko on bio?

Matiću bi netko, kada već usprkos godinama i motanju oko visoke politike nije sam naučio, trebao objasniti da postoji državno i osobno sjećanje, da država ne smije obilježavati i komemorirati sjećanje na svoje neprijatelje, jednako kako ne treba nikome ometati da se osobno sjeti svojih – poginulih.

Kao što je "antifašistička država" zabranjivala i onemogućila hrvatskom narodu nakon Drugoga svijetskoga rata.

To su univerzalna pravila.


Hoće li u Kninu Srbe predstavljati Vojislav Stanimirović koji je ulicu Stjepana Radića preimenovao u ulicu Puniše Račića kada je "oslobodio" Vukovar? Niti hoće, niti smije, jer Hrvatska ima dovoljno, jako puno poniženih hrvatskih Srba, ovakvim državnim politikama koji su je svojim junaštvom i životima – zadužili. Njima je mjesto u Kninu, njima je mjesto u Vukovaru, oni su – hrvatski Srbi.


"I zaista, ostvarenje sna o slobodnoj i demokratskoj Hrvatskoj otvorilo je novu perspektivu svim našim građankama i građanima, hrvatskom narodu i pripadnicima naših manjinskih zajednica. Članstvo u NATO savezu i konačno u Europskoj uniji potvrđuju visoke civilizacijske standarde koje smo dosegli u kratkom vremenu koje nas dijeli od rata."
(Ivo Josipović – čestitka uoči Dana pobjede)

Prvo, u ovakvim prigodama ni jedan jedini državnik zemalja i država prema kojima se bar deklarativno ravnamo, neće spomenuti ni "građane ni građanke", ni "nacionalne manjine" – reći će jasno i glasno – hrvatskome narodu. Reći će "američkom narodu, francuskom narodu, njemačkom narodu…!" Ako su se već dostigli neki standardi, onda je jedan od osnovnih da se pojmom "hrvatski narod" misli na sve građane Republike Hrvatske, bez obzira na etničku pripadnost.

To je posve uobičajeno u ovakvim prigodama svugdje u svijetu.

Jesmo li mi to predvodnici nekih novih, do sada nezabilježenih standarda u svijetu?

U čemu smo još, mislim na ono progresivno – nositelji napretka suvremenoga svijeta?

Drugo, o kojim to perspektivama govori Predsjednik ovdje?

Svakodnevno se suočavamo s činjenicama da smo na putu u EU prije svega, a onda i u NATO, zapravo mogli dogovoriti i potpisati samo i isključivo pravila i standarde – koji prvo, EU, a onda i NATO, štite od prljavštine, destruktivnih standarda i stečevina koje službeno veličamo.

Ne hrvatski narod, već hrvatska državna politika, koju personificira Josipović i Milanović, jer hrvatski narod nikada nije veličao destrukciju i prljavštinu, nikada nije veličao zlo umjesto dobra.

Ljudi im zbog toga zvižde.

«Ali, nakon pobjede u ratu, moramo pobijediti i u miru. Pobijediti u miru znači u punoj mjeri izgraditi demokratsku i funkcionalnu državu, državu ravnopravnih građanki i građana, državu ljudskih prava i sloboda, zemlju u kojoj vlada pravo, a institucije države služe građanima. Pobijediti u miru znači izgraditi državu u kojoj svatko može pristojno živjeti od svoga rada i uživati u sigurnosti. Pobijediti u miru znači razumjeti i prihvatiti različitosti, pa i pružiti ruku i onima koji su u ratu bili na drugoj strani, osjećati sućut za svaku žrtvu….»
(Josipović - čestitka povodom Dana pobjede)

Kako se, Predsjedniče, pobjeđuje?

Je li dovoljno isticati herojstvo, žrtvu i osobno domoljublje hrvatskih branitelja u ovakvoj prigodi i to uzeti kao inspiraciju za ostvarivanje – pobjeda u miru?

Je li moguće, kako Josipović ističe u svim prigodama, "samoprijegornim radom", "odricanjem", preokrenuti trendove uništenja hrvatskoga društva i države? Počiva li društveni napredak na primjeru Alije Sirotanovića, legendarnog rudara koga je veličala komunistička partija, ili na znanju, viziji, jasnoći ciljeva i održivom državnom uređenju?

Je li moguće bilo što uraditi bez vodstva i vizije, plana, nositelja i legitimiteta tih nositelja?

Upravo zbog toga što ljudi imaju dostojanstvo – ne daju se varati.

Prvo, Josipović ovdje grubo, nekorektno i ljudski i politički, svjesno li nesvjesno, svejedno je – tadašnju Hrvatsku vojsku označava bezglavom ruljom, koja je uzela puške i opijena domoljubljem navalila, svih sto trideset tisuća ljudi, na okupatora.

Očekuje li to predsjednik da današnjh 350 tisuća nezaposlenih jednako tako jednoga jutra, može već sutra (jer ima li netko dvojbi žele li, hoće li, jesu li spremni zbog sebe, svojih obitelji i "pristojnoga života od svoga rada") navali – zarađivati, otvarati poduzeća, stvarati poslove i blagostanje nacije?

Zbog toga što ni u najvažnijim trenucima, koje čak ni deklarirani protivnici, čak i neprijatelji tadašnjega hrvatskoga vodstava, prije svih pokojnoga predsjednika Tuđmana, kao što je David Owen, neće osporiti njegovu povijesnu dimenziju u tim događajima, Josipović nije u stanju izgovoriti da je tadašnja blistava pobjeda prije svega postignuta zbog vrhunskog vodstva, vrhunskog planiranja i odlučivanja, a tek onda spremnošću i svim atributima hrvatskoga čovjeka o kojima danas Josipović govori.

Suočen sa salvama zvižduka Zoranu Milanoviću uspio je izustiti "tadašnje državno vodstvo". Bezimeno – naravno!

Jednako tako kako danas, zbog toga što današnji hrvatski čovjek nema ni vodstvo, ni primjere, ni uzore u njemu, a to vodstvo nema ni vizije ni ideje, ni znanja ni volje – povesti hrvatski narod u pobjede u miru.

A Josipović je na čelu tog vodstva.


Onome Milanoviću kojega savjetuje Slavko Goldstein, čovjeka koji tragediju svoje obitelji u NDH kompenzira grubim, besramnim i cjeloživotnim povjesnim falsifikatima i lažima, s nesagledivim posljedicama na elementarnu društvenu higijenu hrvatskoga društva?

Tko laže?

Josipović iz Srba ili Josipović iz Knina?

Vjerovati Goldsteinu koji Milanovića savjetuje kako su ustanak u Srbu i Oluja zapravo identični vrijednosni povijesni događaji, ili Milanoviću danas iz Knina?

Smije li predsjednik Republike uoči ili na Dan pobjede ne položiti vijenac na grob utemeljitelja samostalne države Hrvatske Franje Tuđmana?

Je li i ljudski i politički korektno da to umjesto njega i Vlade radi – Predrag Fred Matić?

Može li u ime države, tako i na taj dan samo ministar branitelja Matić voditi delagacije koje vijencima odaju počast junacima i prvom hrvatskom Predsjedniku, vođi te blistave pobjede i tom prilikom govoriti – "imamo pravo na proslavu", a istovremeno povodom dana "antifašističkoga ustanka" i predsjednik države, i vlade i sabora – zajednički polagati vijence u Aleji "narodnih heroja"?

To su činjenice.

Jednako kao što su laži da su ljudi kojima se danas s protokolarne pozicije izražava zahvalnost, a javno se njihova inspiracija umjesto u Krunici oko vrata, Majci Božjoj i hrvatskoj slobodi, traži i objavljuje u – antifašizmu.

Kojem Josipoviću treba vjerovati hrvatski narod danas? Onom Josipoviću koji je u ime hrvatske države i u ime hrvatskoga naroda, poslao svoga osobnoga izaslanika Zlatka Gareljića na proslavu nevjerojatnoga zločina nad hrvatskim narodom u Srbu, ili ovome koji šalje ovakve čestitke povodom Dana pobjede i koji govori u Kninu?
Kome to "ministar branitelja" nekoliko puta, a da bi prošlo nezapaženo – ponavlja kako "imamo pravo"?

Tko to može osporiti pravo koje je plaćeno s tolikom krvlju, tolikim patnjama i konačno – koje je do nebesa prihvatljivo cijelome svijetu o čijim perspektivama govori ovim povodom predsjednik Države.

Ima li uopće svrhe slaviti bilo kakvu pobjedu – ako vrhunski državni funkcioner ponavlja i opravdava se pred bilo kime kako – "imamo pravo". Tako govore gubitnici. Nije li to izraz nesigurnosti, pomanjkanje samopoštovanja, nije li to nesvjesno davanje prava nekome, bilo kome – da nam ospori to pravo?

Tragikomično djeluje Matićev, očito je po njegovom mišljenju, kapitalni zaključak da je to "trostruki praznik", očito misleći na službeni naziv praznika.

Dan pobjede.

Dan domovinske zahvalnosti.

Dan hrvatskih branitelja.

Nije li to jedan jedini, jedinstveni praznik, nije li pobjeda, današnja zahvalnost na toj pobjedi i pojam branitelji zapravo jedno – nacionalno sveto trojstvo.

O čemu priča ministar i to – branitelj!?

Može li hrvatski državni vrh pružati ruku današnjoj Srbiji koja afirmira politiku internacionalizacije zahtjeva za odštetu "hrvatskim građanima protjeranim Olujom»", koju smo jučer otvoreno čuli iz Beograda, i nije li to – skidanje do gola, da ne nastavljam dalje?

I očekivati pljesak, poštovanje i – zahvalnost?

Upravo to ne bi bilo – dostojanstveno.



Nije, dakle, proslava Dana pobjede dnevni događaj, nekoliko sati protokola u Kninu pri čemu ostatak Hrvatske – ne radi, ako isključimo događanja u režiji braniteljskih udruga. Nije Dan pobjede mimohod ratnih zastava koliko god budile sjećanja i uspomene. Nije proslava Dana pobjede prelet migova, niti nekoliko govora pred masom državnih službenika i svitom koju se danima organizira kako bi spriječili – "nedostojanstveno" ponašanje.

Dan pobjede se prvenstveno i isključivo slavi svakim danom, svakom političkom odlukom, svakim odnosom prema svojoj Domovini i povijesnim težnjama njenoga naroda, koji je to i u Oluji platio prolivenom krvlju, a stoljećima prije toga stotinama i stotinama tisuća života.

Dan pobjede se ne može svesti ni na Čavoglave, jer je to povlačenje hrvatskoga naroda u opoziciju prema svojoj državi i znak prepuštanja teško izborene države onima protiv kojih se narod tada borio, koliko god imao Marko Perković i njegovi prijatelji i suborci opravdanih razloga u jednom trenutku – frustrirani prijetvornošću državne politike, pribjeći takvom načinu proslave.

Hrvatska će moći reći da ustinu slavi Dan pobjede onoga dana kada Čavoglave u režiji hrvatske države budemi imali u Rijeci, Zagrebu, Osijeku, Vukovaru, Splitu, kada svaka hrvatska obitelj taj dan ima blagdanski ručak, kada može na izlet sa svojim prijateljima, kada svaki hrvatski gradić i grad bude krcat sadržajima kojima ovaj narod i država, ponavljam – država, izražava zahvalnost junacima jedne povijesne epopeje i ljudima koji su predvodili te junake!

Do tada – Dan pobjede biti će opozicija protokolarnoj proslavi u Kninu.

Opravdano!

http://www.politikaplus.com/novost/1079 ... uzima-nadu