M. Kovačević: Regionalističko teroriziranje Hrvata
Objavljeno Petak, 18 srpnja 2014 18:00
Balkanska politika
Teroristički hitci srpskoga atentatora Gavrila Principa 1914. u Sarajevu na austrijskoga prijestolonasljednika Franza Ferdinada nisu svijet uveli samo u prvo međusobno masovno klanje, nego su na razini srpske ekspanzionističke politike omogućili Beogradu da provede velikosrpske planove, koji su se ostvarivala u dvije jugoslavenske države, pod čijim se režimima tijekom 20. stoljeća vodila prikrivena, a po potrebi i otvorena politika etničkoga čišćenja hrvatskoga i drugih naroda, samo zato što se pravodobno nisu usprotivili stvaranju jugoslavenskih država.
Stotinu godina poslije terorističkih pucnjeva u Sarajevu i dva desetljeća nakon osamostaljenja hrvatske države, trenutačni predsjednik Republike Hrvatske Ivo Josipović t. zv. regionalnom politikom usmjerava sudbinu hrvatske države na put što ga je svojim terorističkim hitcima zacrtao srpski atentator Gavrilo Princip.
Hrvatska se danas nalazi u sklopu Europske unije, jednako kao što se i prije stotinu godina nalazila u sastavu Austro-Ugarske, nu njezine političke elite, onda kao i danas ugodnije se osjećaju u balkanskom blatu nego u vlastitom srednjoeuropskom i sredozemnom okruženje.
Tu političku kolebljivost brzo su prepoznali ruski stratezi, koji bi Hrvatsku vrlo rado ugurali u svoj balkanski geopolitički projekt povezan plinovodom Južni tok, čije bi distribucijsko središte trebala biti Srbija. Tako bi Hrvatska, uz znatan dio militantne srpske manjine na čelu s Miloradom Pupovcem, postala i ovisnica o ruskom plinu, koji u srpskim rukama i nije ništa drugo nego moćno oružje za provedbu "regionalne" politike po srbijanskim uvjetima.
Iz američke političke ponude, koju je Hrvatskoj prenijela pomoćnica američkoga državnog tajnika za europske i euroazijske poslove Victoria Nuland nije bilo teško odčitati kako se Washington protivi ruskoj naftno-plinskoj prevlasti, iza koje naravno stoji politika moćne Moskve. Nuland je poručila hrvatskim političarima kako Hrvatska zbog istraživanje svoje obale pa sve do izgradnje LNG terminala ima "priliku postati tranzitni centar za diversifikaciju nabavnih plinskih pravaca koji bi dobro došao hrvatskom gospodarstvu", što bi, između ostaloga bio jedan od elemenata "energetske sigurnosti u cijelom euroatlantskom prostoru".
Okrenutost balkanskoj regiji
Predsjednik Republike Hrvatske Ivo Josipović očito je relativizirao američku poruku, pa je čak i bez znanja predsjednika Vlade Zorana Milanovića dogovarao pregovore s ruskim naftno-plinskim mogulima, koji se u svojoj regionalnoj, odnosno balkanskoj politici oslanjaju na Beograd.
Osim toga u igru je uključio i njemačku kancelarku Angelu Merkel, što samo potvrđuje snažnu nazočnost političkih silnica koje su se kao i prije stotinu godina borile za prevlast nad područjem hrvatskih zemalja. Josipović je svoju okrenutost balkanskoj regiji izričito demonstrirao izjavom kako sastanak s njemačkom kancelarkom "znači punu afirmacija regionalne politike koju osobno zagovaram".
Dakle, Josipovićeva regionalna balkanska politika izravno je odgovorna za još uvijek neriješena granična pitanja Hrvatske sa Srbijom, srbijansko prikrivanje hrvatskih žrtava te odbijanje Beograda da vrati u ratu opljačkano hrvatsko kulturno blago, ali i za nepostojanje hrvatskoga zahtjeva Srbiji za plaćanjem ratne odštete.
Zato takva politika i može tolerirati krađu hrvatske dubrovačke književnosti te njezino uvršćivanje u sklop srpske kulture, a javnost potaknuta takvim odnosom političkih elita spremna je pljeskati novom srbijanskom mitropolitu Porfiriju u Zagrebu, dok im ovaj svetosavskim bizanstkim govorom otima hrvatskoga književnika Petra Preradovića.
Pogubnost Josipovićeve regionalne, odnosno jugoslavenske politike, najbolje se očituje u sustavnim najavama promjene hrvatskoga Ustava, koji bi trebao omogućiti regionalizaciju države.
Istra i Dubrovnik
Učinci tih predsjedničkih najava već su nakon Jakovčićeva ulaska u Europski parlament vidljivi u sve snažnijim nastojanjima IDS-a da od Zagreba izdvoji Istarsku županiju. Lokalni istarski političari te njihovi predstavnici u Saboru, bilo da je riječ o manjinskim predstavnicima ili pak o t. zv. neovisnim zastupnicima jednako tako podupiru ćiriličenje Vukovara, iza čega se skriva dugoročna politika Milorada Pupovca da ovaj hrvatski grad na Dunavu također izdvoji ispod političke jurisdikcije hrvatske metropole.
Treće žariše se stvara u Dubrovniku, područjem kopneno izdvojenim od drugoga dijela hrvatskoga teritorija, pa ga zato treba što snažnije pretvoriti u zajednički balkanski prostor. U toj političkoj strategiji valja tražiti i odbijanje izgradnje Pelješkoga mosta, kojim bi se premostila prometna izoliranost, ali i povezao hrvatski državni teritorij u jedinstvenu cjelinu.
Josipovićevo rastrojavanje unutarnje povezanosti hrvatske države u jedinstenu cjelinu te istodobna zauzetost za balkanske integracijske tijekove, otkriva političara koji, unatoč silnim hrvatskim žrtvama tijekom 20. stoljeća u ratovima sa Srbijom i njezinim jugoslavenskim pristašama, nastavlja svojevrsnu "principovsku" politiku južnoslavenskoga jedinstva, koja uvijek završi u pandžama velike Srbije.
Mate Kovačević
Hrvatsko slovo
http://www.hkv.hr/izdvojeno/vai-prilozi ... rvata.html
Hrvatska - unutarnja agresija
-
EdgarFranjul
- Sheriff
- Posts: 8453
- Joined: Mon May 17, 2010 8:42 pm
- Location: Pula
- Contact:
Re: Hrvatska - unutarnja agresija
"MOJU PROŠLOST,GOSPODINE, PREPUŠTAM TVOJOJ MILOSTI.
MOJU SADAŠNJOST, TVOJOJ LJUBAVI.
A MOJU BUDUĆNOST, TVOJOJ PROVIDNOSTI."
MOJU SADAŠNJOST, TVOJOJ LJUBAVI.
A MOJU BUDUĆNOST, TVOJOJ PROVIDNOSTI."
-
EdgarFranjul
- Sheriff
- Posts: 8453
- Joined: Mon May 17, 2010 8:42 pm
- Location: Pula
- Contact:
Re: Hrvatska - unutarnja agresija
Vrlo interesantan članak
Njemačka je odabrala Srbiju, a Velika Britanija više ne želi Jugoslaviju
Autor: P.Mandarić
Datum: subota, 26. srpnja 2014. u 18:18
Njemačka je zahvaljujući svojim vezama s Rusijom na ovim prostorima odabrala prorusku državu Srbiju i u skladu sa zajedničkom strategijom vezanja Rusije i Njemačke odlučila aktivnije se uključiti u procese u Srbiji. Taj savez donosi dobit Njemačkoj jer joj osigurava prodor na jug, Rusiji donosi prodor prema zapadu sa svojim energetskim pipcima, a Srbiji donosi dvije jake saveznice koje će njen interes širiti i prema jugu i prema zapadu. Budući da je tome tako, Britanija više nema interes raditi u interesu obnove jugoasocijacija jer time radi u interesu Rusije i Njemačke.
U Hrvatskoj je sloboda medija na tolikoj razini da nam vijesti o događanjima u našoj zemlji dolaze izvana – iz Makedonije! Naime, prilikom gostovanja u Dubrovniku pomoćnica američkog državnog tajnika za europske i euroazijske poslove Victoria Nuland održala je govor od kojega su mediji u Hrvatskoj prenijeli samo dio i to onaj vezan za integraciju zemalja balkana u Europsku uniju.
No taj govor je bio puno manje diplomatski od uobičajenog i Nuland je govorila o puno više stvari nego o integraciji Balkana. Taj dio njenog govora nije prenio nijedan hrvatski medij jer oštro kritizira vladajuće elite u zemljama koje su sudjelovale na forumu, ali prije svega je usmjeren na vladajuće elite u Hrvatskoj, jer je Hrvatska postala vrlo važna za planove SAD-a na ovim prostorima. Govor je u potpunosti objavila novinarka Utrinskog Vesnika iz Makedonije, Slobodanka Jovanovska.
"Europa ne može biti cijela kada kleptokrati svoje države tretiraju kao izvor profita za sebe i svoje prijatelje. Ne može biti slobodna kada se manipulira izborima, kada se ušutkavaju mediji i kada su manjine pod prijetnjom. Ne može biti mira kada se korumpirani političari služe političkim, ekonomskim i sudskim prijetnjama radi gušenja opozicije i pljačke svojih građana", kaže Nuland i iako je izrečena na sumitu na kojem su bile prisutne sve zemlje "regiona" tu poruku treba tumačiti kao upućenu prije sveg hrvatskim političarima jer nastaju nove geopolitičke okolnosti i događa se novo miješanje karata. U tom miješanju karata, Hrvatska je postala od izuzetne važnosti za SAD i globalno pozicioniranje, ali je došlo i do promjena u odnosu drugih zemalja koje su zainteresirane za ovaj prostor, prije svega Njemačke i Velike Britanije.
Njemačka nije više prijatelj, interesi Velike Britanije i Hrvatske se trenutno poklapaju
Dosadašnja strategija dvije zemlje koje su glavne kreatorice zbivanja u Europi, Njemačke i Velike Britanije je bila vrlo jednostavna. Njemačka je željela širiti ujeicaj na jug i jugoistok, a Velika Britanija je nastojala blokirati to širenje. Te strategije su se sudarale nekoliko puta u prošlosti, a najznačajniji sudar se dogodio prije 100 godina kad je Europa zbog tog sukoba gurnuta u prvi svjetski rat. Malo je poznata činjenica da je Njemačka prije tog rata osim prestizanja Velike Britanije u proizvodnji čelika (što je tada bilo mjerilo moći) pokrenula proces izgradnje pruge Berlin – Bagdad koji bi spojio Njemačku s izvorima energenata kopnenim putem i omogućio transport dobara bez nadzora Britanaca koji su gotovo u potpunosti nadzirali trgovinu morima. Zemlja koja je na tom putu prekinula aspiracije Njemaca je Srbija i time se pozicionirala kao probritanski igrač na ovim prostorima. Kao prirodan slijed Hrvatska je postala pronjemačka isturena točka i njen dodir sa Srbijom je bio pogodno tlo da bi dvije sile upravo preko tog dodira vodile svoje neizravne ratove. Kako je Njemačka imala svojih problema, gubila oba rata tako je u ponor povlačila i Hrvatsku kao svoju saveznicu i mi smo skupo platili tu podjelu interesa na ovim prostorima.
Nakon Domovinskog rata i nemogućnosti Nijemaca da pokriju ovaj prostor kvalitetno (zbog manjka vizije za njega, ali i bahatih i pohlepnih poteza otimanja resursa od strane njemačkih tvrtki), Britanci sve više preuzimaju prostor obavještajno i politički i tako imamo situaciju da su gotovo sve institucije premrežene ljudima koji su na neki način vezani na probritansku strategiju na ovim prostorima. Glavni cilj Britanaca je bio oslabiti Hrvatsku, zgaditi njenom stanovništvu samostalnost i ubaciti nas u neku novu asocijaciju na Balkanu kako bi ponovno pronjemački orijentirana država bila pod utjecajem probritanske Srbije koja je u toj zajednici predviđena kao dominantna.
Taj proces se odvija od samih početaka i neki od njegovih predvodnika su Stjepan Mesić, Ivo Josipović, Vesna Pusić i cijela regimenta novinara, udruga i pojedinaca koji su uporno i temeljito razarali novostečenu samostalnost i pokušavali je poništiti, oni iz svojih emotivnih razloga i ljubavi prema bivšem sustavu, a Britanci su pronašli one koji mogu ispuniti njihove strateške ciljeve na ovom prostoru.
No, izbijanje ukrajinske krize stvari mijenja iz temelja. I one se okreću naglavačke. Njemački mediji odjednom počinju Hrvatsku nazivati „Balkan", a britanski „Adriatic region". Njemačka odjednom sa Srbijom ima projekte vezane za plovne puteve Dunavom, za energetske projekte preko ruskog Južnog toka (Njemačka tvrtka Wintershall Holding je suvlasnik Južnog toka s 15% dionica), cestovne projekte koji iz Mađarske i Srbije vežu jug s Njemačkom. Njemačka odjednom ima puno više interesa sa Srbijom nego sa Hrvatskom i odjednom najveća prijetnja samostalnosti Hrvatske ne dolazi od Britanaca i probritanske politike, nego od Njemačke, odjednom Nijemci rade na stvaranju balkanskih asocijacija.
Njemačka je zahvaljujući svojim vezama s Rusijom na ovim prostorima odabrala prorusku državu Srbiju i u skladu sa zajedničkom strategijom vezanja Rusije i Njemačke odlučila aktivnije se uključiti u procese u Srbiji. Taj savez donosi dobit Njemačkoj jer joj osigurava prodor na jug, Rusiji donosi prodor prema zapadu sa svojim energetskim pipcima, a Srbiji donosi dvije jake saveznice koje će njen interes širiti i prema jugu i prema zapadu.
Budući da je tome tako, Britanija više nema interes raditi na obnovi jugoasocijacija jer time radi u interesu Rusije i Njemačke.
Odgovor Britanaca na politiku Njemačke i Rusije na ovim prostorima
Odgovor Britanije na promjenu savezničkih okvira je za njih jedini prirodni izbor. U Hrvatskoj ionako imaju svoje ljude na svim bitnim pozicijama i Britancima Hrvatska ostaje kao zadnja crta obrane. No što napraviti s time?
Britanija je dugo vremena nastojala napraviti tampon zonu između Rusije i Njemačke na sjeveru i u tu svrhu je angažirala niz zemalja u Višegradsku skupinu (Poljska, Češka, Slovačka, Mađarska) i ta sjeverna asocijacija odjednom dobiva strahovito na važnosti. Ulaskom Hrvatske u Višegradsku skupinu Britanci imaju blokadom pokriven prostor od Baltičkog mora do Jadrana i u tom prostoru će nastojati blokirati Njemački prodor na jug, ali i Ruski na zapad. U tome će im pomoći i SAD koji je jako zainteresiran za stopiranje prodora Rusije na zapad. Najnovije obavještajne igre u Njemačkoj i sukobi Njemačke i SAD-a svjedoče tome u prilog, kao i izjave hrvatskih političara koji odjednom sve manje spominju region i balkanske integracije. Ivo Josipović je odjednom počeo govoriti samo o Bosni i Hercegovini i u tri govora zaredom nije spomenuo Srbiju (što je do prije nekoliko mjeseci bilo nezamislivo), Vesna Pusić je otvoreno na energetskoj strategiji koja Hrvatsku veže na Višegradski proces , a ne na Južni tok iz Srbije, Vrdoljak pokreće inicijativu za izgradnju LNG terminala, govori se o koridoru 5c, o položaju Hrvata u BiH, diplomatski se bombardira Dodika...
Odjednom probritanski političari u Hrvatskoj nisu projugoslavenski, a to može značiti samo jedno – stigla drugačija zapovijed!
Gdje je tu SAD?
SAD aktiviranjem krize u Ukrajini pokušava na svaki način obuzdati prodor Rusije na zapad, vezanje Europe na ruske izvore energenata i sirovina i smanjiti priljev novca u blagajnu Putina. Jer više novca, više razvoja vojne tehnike i opasniji protivnik u borbi za svjetsku dominaciju. Njihov interes na ovim prostorima je vrlo jednostavan, obuzdati Srbiju i Republiku Srpsku koje su postale najzapadnije Ruske izvozne točke. Rafinerije u Novom Sadu i Bosanskom Brodu su trebale biti spoj Europe sa ruskom naftom, a Južni tok sa ruskim plinom i SAD su odlučile to presjeći upravo preko Hrvatske. Time se njihovi interesi poklapaju s interesima Velike Britanije i ulazak Hrvatske (formalno ili neformalno) u Višegradsku skupinu se čini gotova stvar. Pritisak da se izgradi LNG terminal na Krku i plinovod koji bi vezao Krk sa poljskim Gdanjskom je sad već projekt koji je dobio podršku i Britanaca i SAD-a, ali i onih snaga unutar Europske komisije koje žele diversificirati opskrbu plinom Europe i učiniti je manje ovisnom o ruskom plinu.
SAD je zaintersiran za LNG terminal i zbog toga što je većina izvora ukapljenog plina upravo pod njihovom kontrolom i pod kontrolom zemalja bliskih SAD-u, a trenutno je njegova cijena nekonkuretna zbog male proizvodnje i potražnje. Povećanjem proizvodnje cijena postaje konkurentna i ukapljeni plin postaje ozbiljna alternativa ruskom plinu.
Prostor središnje Europe – Hrvatska postaje dio tog prostora
Od stjecanja samostalnosti u Hrvatskoj se vodi bitka određivanja Hrvatske kao srednjeeuropske ili jugoistočno/balkanske zemlje. Snage koje su bile baštinice jugoistočnih/balkanskih tekovina su preuzele gotovo sve strukture vlasti i društvenih procesa u Hrvatskoj. Hrvatskoj je protivno volji naroda bilo naturano određenje koje većina naroda nije željela i taj proces je sad nepovratno zaustavljen. Sile koje su ga predvodile odjednom zaključuju da taj proces nije dobar i zaključuju da je za njihove interese puno bolje Hrvatsku staviti u prostor središnje Europe.
No pravo pitanje je kako će se ti procesi odraziti na političku scenu i političke procese u Hrvatskoj?
Jedno je sigurno, a to je da je vladajuća struktura u Hrvatskoj potrošena. Tome svjedoče i brojni sukobi upravo unutar struktura koje su u prošlosti bile složne u postizanju ciljeva (Čačić-Pusić, Milanović-Linić, Josipović-Milanović, Pupovac-Josipović, Index-Jutarnji...) i cijela stvar nalikuje tome da je netko tko je upravljao stvarima „digao ruke" od toga. Demontaža Stjepana Mesića i njegovih kadrova pravosudno (Žužić, Merzel, Vidošević...) govori o u prilog tome da netko demontira projugoslavensku elitu. Ulazak Kolinde Grabar Kitarović u utrku za predsjednicu je samo početak demontaže tih kadrova unutar institucija, a inicijative Picule i Steira oko položaja Hrvata u BiH su samo pokazatelj da se na političkoj sceni traže novi ljudi koji su spremni razmišljati i raditi u novim geopolitičkim okvirima.
Ako su velike sile odlučile napraviti blokadu utjecaja na ovim prostorima, onda se to više ne može postići strategijom „oslabi i uvali Srbima", nego se granica radi jaka i čvrsta. Strukture koje su radile na slabljenju Hrvatske nikako ne mogu biti predvodnici procesa učvršćivanja i očito je da će sile potražiti neke druge ljude koji su sposobni graditi, ne rušiti i uništavati.
Za Hrvatsku očito slijede nova vremena i u tim novim vremenima miješanja karata na geopolitičkom planu neminovno će doći i do usklađivanja na mikro razini, tj. unutar političkih struktura. One će biti usmjeravane sve više ka ciljevima sila koji se sad jako razlikuju od dosadašnjih, a za to će biti potrebni ljudi koji imaju predispozicije, kao što su za probalkansku strategiju bili potrebni upravo bivši komunistički moćnici i njihovi sinovi. U kojoj mjeri će se oni prikazati sposobni i korisni silama u novoj strategiji će zavisiti i njihov opstanak u strukturama vlasti.
Ono što preostaje, a što ne znamo je na koji način Karamarko i vodeći ljudi HDZ-a promatraju cijelu tu sliku. Zasigurno će im u bistrenju pomoći i Robin Hariss (bivši savjetnik Margaret Thatcher) koji im je bliski suradnik, ali i kadidatura Kolinde Grabar Kitarović iz njihovih redova. Jesu li oni pravi ljudi za povesti Hrvatsku u novo geopolitičko određenje i jesu li oni ti „graditelji", a ne rušitelji samo će nam vrijeme pokazati.
U skladu sa svim napisanim izjava Victorie Nuland puno drugačije zvuči. Jasna osuda vladajućih struktura i njihovog vladanja je jasan znak da će SAD mjenjati stvari. Ta poruka je najjasnije izražena u dijelu koji se odnosio na korupciju:
"Korupcija nije samo ubojica demokracije, već je još jedan instrument u arsenalu autokrata i kleptokrata, koji nastoje proširiti svoj utjecaj i oslabiti naše demokracije i obogatiti se na račun građana"
Osuda korupcije za SAD na ovim prostorima znači da im je dosta ljudi koje svatko može kupiti jeftino za svoje interese. I čini se da je poruka da se to neće tolerirati vrlo jasna i nedvosmislena.
Na žalost, u Hrvatskoj nemamo nekog Orbana koji bi iz ovih trvenja sila na našim prostorima znao izvući najviše za nas. Osuđeni smo biti nečiji satelit i to je izgleda trajna sudbina Hrvatske. No ovaj put nam se izgleda sreća osmjehnula i mogli bi ostvariti nekoliko svojim strateških interesa uz pomoć velikih sila. Hrvati u BiH bi mogli postati instrument razbijanja Republike Srpske i dodira Turske i Njemačke i kao takvi značajni, a to bi moglo itekako poboljšati njihovu poziciju unutar institucija BiH. Nadalje, gradnjom koridora 5c bi se integrirao taj prostor i ekonomski u novu strategiju vezivanja sjevera i juga i cijeli prostor BiH bi mogao biti integriran u ekonomske procese Hrvatske.
No najbitnija dobit za Hrvatsku bi mogao biti LNG i plinovod prema sjeveru koji će samo položiti pravac opskrbe Europe energentima, ali njega bi mogli slijediti i pravci opskrbe drugim robama. Položaj luke Rijeka je upravo idealan za to. Ukoliko Hrvatska uspije pozicionirati sebe u ovim vremenima, makar i kao satelit sila, to bi mogao biti dobar temelj za razvoj političkih elita koje će se u jednom trenutku otrgnuti i početi voditi suverenističku politiku. Zasigurno će to biti lakše u zemlji kojoj sile pomažu da bude čvrsta i jaka granica između interesnih zona nego u onoj koju razbijaju i nastoje oslabiti kako bi je ubacili u tvorevinu u koju ona ne želi i koja joj ništa dobroga nije donijela – u neku novu Jugoslaviju.
http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/1 ... aviju.html
Njemačka je odabrala Srbiju, a Velika Britanija više ne želi Jugoslaviju
Autor: P.Mandarić
Datum: subota, 26. srpnja 2014. u 18:18
Njemačka je zahvaljujući svojim vezama s Rusijom na ovim prostorima odabrala prorusku državu Srbiju i u skladu sa zajedničkom strategijom vezanja Rusije i Njemačke odlučila aktivnije se uključiti u procese u Srbiji. Taj savez donosi dobit Njemačkoj jer joj osigurava prodor na jug, Rusiji donosi prodor prema zapadu sa svojim energetskim pipcima, a Srbiji donosi dvije jake saveznice koje će njen interes širiti i prema jugu i prema zapadu. Budući da je tome tako, Britanija više nema interes raditi u interesu obnove jugoasocijacija jer time radi u interesu Rusije i Njemačke.
U Hrvatskoj je sloboda medija na tolikoj razini da nam vijesti o događanjima u našoj zemlji dolaze izvana – iz Makedonije! Naime, prilikom gostovanja u Dubrovniku pomoćnica američkog državnog tajnika za europske i euroazijske poslove Victoria Nuland održala je govor od kojega su mediji u Hrvatskoj prenijeli samo dio i to onaj vezan za integraciju zemalja balkana u Europsku uniju.
No taj govor je bio puno manje diplomatski od uobičajenog i Nuland je govorila o puno više stvari nego o integraciji Balkana. Taj dio njenog govora nije prenio nijedan hrvatski medij jer oštro kritizira vladajuće elite u zemljama koje su sudjelovale na forumu, ali prije svega je usmjeren na vladajuće elite u Hrvatskoj, jer je Hrvatska postala vrlo važna za planove SAD-a na ovim prostorima. Govor je u potpunosti objavila novinarka Utrinskog Vesnika iz Makedonije, Slobodanka Jovanovska.
"Europa ne može biti cijela kada kleptokrati svoje države tretiraju kao izvor profita za sebe i svoje prijatelje. Ne može biti slobodna kada se manipulira izborima, kada se ušutkavaju mediji i kada su manjine pod prijetnjom. Ne može biti mira kada se korumpirani političari služe političkim, ekonomskim i sudskim prijetnjama radi gušenja opozicije i pljačke svojih građana", kaže Nuland i iako je izrečena na sumitu na kojem su bile prisutne sve zemlje "regiona" tu poruku treba tumačiti kao upućenu prije sveg hrvatskim političarima jer nastaju nove geopolitičke okolnosti i događa se novo miješanje karata. U tom miješanju karata, Hrvatska je postala od izuzetne važnosti za SAD i globalno pozicioniranje, ali je došlo i do promjena u odnosu drugih zemalja koje su zainteresirane za ovaj prostor, prije svega Njemačke i Velike Britanije.
Njemačka nije više prijatelj, interesi Velike Britanije i Hrvatske se trenutno poklapaju
Dosadašnja strategija dvije zemlje koje su glavne kreatorice zbivanja u Europi, Njemačke i Velike Britanije je bila vrlo jednostavna. Njemačka je željela širiti ujeicaj na jug i jugoistok, a Velika Britanija je nastojala blokirati to širenje. Te strategije su se sudarale nekoliko puta u prošlosti, a najznačajniji sudar se dogodio prije 100 godina kad je Europa zbog tog sukoba gurnuta u prvi svjetski rat. Malo je poznata činjenica da je Njemačka prije tog rata osim prestizanja Velike Britanije u proizvodnji čelika (što je tada bilo mjerilo moći) pokrenula proces izgradnje pruge Berlin – Bagdad koji bi spojio Njemačku s izvorima energenata kopnenim putem i omogućio transport dobara bez nadzora Britanaca koji su gotovo u potpunosti nadzirali trgovinu morima. Zemlja koja je na tom putu prekinula aspiracije Njemaca je Srbija i time se pozicionirala kao probritanski igrač na ovim prostorima. Kao prirodan slijed Hrvatska je postala pronjemačka isturena točka i njen dodir sa Srbijom je bio pogodno tlo da bi dvije sile upravo preko tog dodira vodile svoje neizravne ratove. Kako je Njemačka imala svojih problema, gubila oba rata tako je u ponor povlačila i Hrvatsku kao svoju saveznicu i mi smo skupo platili tu podjelu interesa na ovim prostorima.
Nakon Domovinskog rata i nemogućnosti Nijemaca da pokriju ovaj prostor kvalitetno (zbog manjka vizije za njega, ali i bahatih i pohlepnih poteza otimanja resursa od strane njemačkih tvrtki), Britanci sve više preuzimaju prostor obavještajno i politički i tako imamo situaciju da su gotovo sve institucije premrežene ljudima koji su na neki način vezani na probritansku strategiju na ovim prostorima. Glavni cilj Britanaca je bio oslabiti Hrvatsku, zgaditi njenom stanovništvu samostalnost i ubaciti nas u neku novu asocijaciju na Balkanu kako bi ponovno pronjemački orijentirana država bila pod utjecajem probritanske Srbije koja je u toj zajednici predviđena kao dominantna.
Taj proces se odvija od samih početaka i neki od njegovih predvodnika su Stjepan Mesić, Ivo Josipović, Vesna Pusić i cijela regimenta novinara, udruga i pojedinaca koji su uporno i temeljito razarali novostečenu samostalnost i pokušavali je poništiti, oni iz svojih emotivnih razloga i ljubavi prema bivšem sustavu, a Britanci su pronašli one koji mogu ispuniti njihove strateške ciljeve na ovom prostoru.
No, izbijanje ukrajinske krize stvari mijenja iz temelja. I one se okreću naglavačke. Njemački mediji odjednom počinju Hrvatsku nazivati „Balkan", a britanski „Adriatic region". Njemačka odjednom sa Srbijom ima projekte vezane za plovne puteve Dunavom, za energetske projekte preko ruskog Južnog toka (Njemačka tvrtka Wintershall Holding je suvlasnik Južnog toka s 15% dionica), cestovne projekte koji iz Mađarske i Srbije vežu jug s Njemačkom. Njemačka odjednom ima puno više interesa sa Srbijom nego sa Hrvatskom i odjednom najveća prijetnja samostalnosti Hrvatske ne dolazi od Britanaca i probritanske politike, nego od Njemačke, odjednom Nijemci rade na stvaranju balkanskih asocijacija.
Njemačka je zahvaljujući svojim vezama s Rusijom na ovim prostorima odabrala prorusku državu Srbiju i u skladu sa zajedničkom strategijom vezanja Rusije i Njemačke odlučila aktivnije se uključiti u procese u Srbiji. Taj savez donosi dobit Njemačkoj jer joj osigurava prodor na jug, Rusiji donosi prodor prema zapadu sa svojim energetskim pipcima, a Srbiji donosi dvije jake saveznice koje će njen interes širiti i prema jugu i prema zapadu.
Budući da je tome tako, Britanija više nema interes raditi na obnovi jugoasocijacija jer time radi u interesu Rusije i Njemačke.
Odgovor Britanaca na politiku Njemačke i Rusije na ovim prostorima
Odgovor Britanije na promjenu savezničkih okvira je za njih jedini prirodni izbor. U Hrvatskoj ionako imaju svoje ljude na svim bitnim pozicijama i Britancima Hrvatska ostaje kao zadnja crta obrane. No što napraviti s time?
Britanija je dugo vremena nastojala napraviti tampon zonu između Rusije i Njemačke na sjeveru i u tu svrhu je angažirala niz zemalja u Višegradsku skupinu (Poljska, Češka, Slovačka, Mađarska) i ta sjeverna asocijacija odjednom dobiva strahovito na važnosti. Ulaskom Hrvatske u Višegradsku skupinu Britanci imaju blokadom pokriven prostor od Baltičkog mora do Jadrana i u tom prostoru će nastojati blokirati Njemački prodor na jug, ali i Ruski na zapad. U tome će im pomoći i SAD koji je jako zainteresiran za stopiranje prodora Rusije na zapad. Najnovije obavještajne igre u Njemačkoj i sukobi Njemačke i SAD-a svjedoče tome u prilog, kao i izjave hrvatskih političara koji odjednom sve manje spominju region i balkanske integracije. Ivo Josipović je odjednom počeo govoriti samo o Bosni i Hercegovini i u tri govora zaredom nije spomenuo Srbiju (što je do prije nekoliko mjeseci bilo nezamislivo), Vesna Pusić je otvoreno na energetskoj strategiji koja Hrvatsku veže na Višegradski proces , a ne na Južni tok iz Srbije, Vrdoljak pokreće inicijativu za izgradnju LNG terminala, govori se o koridoru 5c, o položaju Hrvata u BiH, diplomatski se bombardira Dodika...
Odjednom probritanski političari u Hrvatskoj nisu projugoslavenski, a to može značiti samo jedno – stigla drugačija zapovijed!
Gdje je tu SAD?
SAD aktiviranjem krize u Ukrajini pokušava na svaki način obuzdati prodor Rusije na zapad, vezanje Europe na ruske izvore energenata i sirovina i smanjiti priljev novca u blagajnu Putina. Jer više novca, više razvoja vojne tehnike i opasniji protivnik u borbi za svjetsku dominaciju. Njihov interes na ovim prostorima je vrlo jednostavan, obuzdati Srbiju i Republiku Srpsku koje su postale najzapadnije Ruske izvozne točke. Rafinerije u Novom Sadu i Bosanskom Brodu su trebale biti spoj Europe sa ruskom naftom, a Južni tok sa ruskim plinom i SAD su odlučile to presjeći upravo preko Hrvatske. Time se njihovi interesi poklapaju s interesima Velike Britanije i ulazak Hrvatske (formalno ili neformalno) u Višegradsku skupinu se čini gotova stvar. Pritisak da se izgradi LNG terminal na Krku i plinovod koji bi vezao Krk sa poljskim Gdanjskom je sad već projekt koji je dobio podršku i Britanaca i SAD-a, ali i onih snaga unutar Europske komisije koje žele diversificirati opskrbu plinom Europe i učiniti je manje ovisnom o ruskom plinu.
SAD je zaintersiran za LNG terminal i zbog toga što je većina izvora ukapljenog plina upravo pod njihovom kontrolom i pod kontrolom zemalja bliskih SAD-u, a trenutno je njegova cijena nekonkuretna zbog male proizvodnje i potražnje. Povećanjem proizvodnje cijena postaje konkurentna i ukapljeni plin postaje ozbiljna alternativa ruskom plinu.
Prostor središnje Europe – Hrvatska postaje dio tog prostora
Od stjecanja samostalnosti u Hrvatskoj se vodi bitka određivanja Hrvatske kao srednjeeuropske ili jugoistočno/balkanske zemlje. Snage koje su bile baštinice jugoistočnih/balkanskih tekovina su preuzele gotovo sve strukture vlasti i društvenih procesa u Hrvatskoj. Hrvatskoj je protivno volji naroda bilo naturano određenje koje većina naroda nije željela i taj proces je sad nepovratno zaustavljen. Sile koje su ga predvodile odjednom zaključuju da taj proces nije dobar i zaključuju da je za njihove interese puno bolje Hrvatsku staviti u prostor središnje Europe.
No pravo pitanje je kako će se ti procesi odraziti na političku scenu i političke procese u Hrvatskoj?
Jedno je sigurno, a to je da je vladajuća struktura u Hrvatskoj potrošena. Tome svjedoče i brojni sukobi upravo unutar struktura koje su u prošlosti bile složne u postizanju ciljeva (Čačić-Pusić, Milanović-Linić, Josipović-Milanović, Pupovac-Josipović, Index-Jutarnji...) i cijela stvar nalikuje tome da je netko tko je upravljao stvarima „digao ruke" od toga. Demontaža Stjepana Mesića i njegovih kadrova pravosudno (Žužić, Merzel, Vidošević...) govori o u prilog tome da netko demontira projugoslavensku elitu. Ulazak Kolinde Grabar Kitarović u utrku za predsjednicu je samo početak demontaže tih kadrova unutar institucija, a inicijative Picule i Steira oko položaja Hrvata u BiH su samo pokazatelj da se na političkoj sceni traže novi ljudi koji su spremni razmišljati i raditi u novim geopolitičkim okvirima.
Ako su velike sile odlučile napraviti blokadu utjecaja na ovim prostorima, onda se to više ne može postići strategijom „oslabi i uvali Srbima", nego se granica radi jaka i čvrsta. Strukture koje su radile na slabljenju Hrvatske nikako ne mogu biti predvodnici procesa učvršćivanja i očito je da će sile potražiti neke druge ljude koji su sposobni graditi, ne rušiti i uništavati.
Za Hrvatsku očito slijede nova vremena i u tim novim vremenima miješanja karata na geopolitičkom planu neminovno će doći i do usklađivanja na mikro razini, tj. unutar političkih struktura. One će biti usmjeravane sve više ka ciljevima sila koji se sad jako razlikuju od dosadašnjih, a za to će biti potrebni ljudi koji imaju predispozicije, kao što su za probalkansku strategiju bili potrebni upravo bivši komunistički moćnici i njihovi sinovi. U kojoj mjeri će se oni prikazati sposobni i korisni silama u novoj strategiji će zavisiti i njihov opstanak u strukturama vlasti.
Ono što preostaje, a što ne znamo je na koji način Karamarko i vodeći ljudi HDZ-a promatraju cijelu tu sliku. Zasigurno će im u bistrenju pomoći i Robin Hariss (bivši savjetnik Margaret Thatcher) koji im je bliski suradnik, ali i kadidatura Kolinde Grabar Kitarović iz njihovih redova. Jesu li oni pravi ljudi za povesti Hrvatsku u novo geopolitičko određenje i jesu li oni ti „graditelji", a ne rušitelji samo će nam vrijeme pokazati.
U skladu sa svim napisanim izjava Victorie Nuland puno drugačije zvuči. Jasna osuda vladajućih struktura i njihovog vladanja je jasan znak da će SAD mjenjati stvari. Ta poruka je najjasnije izražena u dijelu koji se odnosio na korupciju:
"Korupcija nije samo ubojica demokracije, već je još jedan instrument u arsenalu autokrata i kleptokrata, koji nastoje proširiti svoj utjecaj i oslabiti naše demokracije i obogatiti se na račun građana"
Osuda korupcije za SAD na ovim prostorima znači da im je dosta ljudi koje svatko može kupiti jeftino za svoje interese. I čini se da je poruka da se to neće tolerirati vrlo jasna i nedvosmislena.
Na žalost, u Hrvatskoj nemamo nekog Orbana koji bi iz ovih trvenja sila na našim prostorima znao izvući najviše za nas. Osuđeni smo biti nečiji satelit i to je izgleda trajna sudbina Hrvatske. No ovaj put nam se izgleda sreća osmjehnula i mogli bi ostvariti nekoliko svojim strateških interesa uz pomoć velikih sila. Hrvati u BiH bi mogli postati instrument razbijanja Republike Srpske i dodira Turske i Njemačke i kao takvi značajni, a to bi moglo itekako poboljšati njihovu poziciju unutar institucija BiH. Nadalje, gradnjom koridora 5c bi se integrirao taj prostor i ekonomski u novu strategiju vezivanja sjevera i juga i cijeli prostor BiH bi mogao biti integriran u ekonomske procese Hrvatske.
No najbitnija dobit za Hrvatsku bi mogao biti LNG i plinovod prema sjeveru koji će samo položiti pravac opskrbe Europe energentima, ali njega bi mogli slijediti i pravci opskrbe drugim robama. Položaj luke Rijeka je upravo idealan za to. Ukoliko Hrvatska uspije pozicionirati sebe u ovim vremenima, makar i kao satelit sila, to bi mogao biti dobar temelj za razvoj političkih elita koje će se u jednom trenutku otrgnuti i početi voditi suverenističku politiku. Zasigurno će to biti lakše u zemlji kojoj sile pomažu da bude čvrsta i jaka granica između interesnih zona nego u onoj koju razbijaju i nastoje oslabiti kako bi je ubacili u tvorevinu u koju ona ne želi i koja joj ništa dobroga nije donijela – u neku novu Jugoslaviju.
http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/1 ... aviju.html
"MOJU PROŠLOST,GOSPODINE, PREPUŠTAM TVOJOJ MILOSTI.
MOJU SADAŠNJOST, TVOJOJ LJUBAVI.
A MOJU BUDUĆNOST, TVOJOJ PROVIDNOSTI."
MOJU SADAŠNJOST, TVOJOJ LJUBAVI.
A MOJU BUDUĆNOST, TVOJOJ PROVIDNOSTI."
-
EdgarFranjul
- Sheriff
- Posts: 8453
- Joined: Mon May 17, 2010 8:42 pm
- Location: Pula
- Contact:
Re: Hrvatska - unutarnja agresija
Slaviti ustanak u Srbu znači rugati se Danu pobjede u Hrvatskoj
Upravo u Srbu treba glogovim kolcem u srce vampira velikosrpske politike u Hrvatskoj. Inače, nema smisla slaviti Dan pobjede, jer je pobjeda profućkana za manje od 20 godina.
Autor: Marko Ljubić
Ne može biti pomirenja bez istine i sjećanja, ali i traženja oprosta
Ivo Banac
Dok god postoji mogućnost i pravo u Srbu govoriti o «antifašističkom ustanku» bit će to jasan znak kapitulanstva hrvatske državne politike i jasan pokazatelj snažnoga velikosrpstva u Hrvatskoj. Onaj tko pretendira istinski povesti hrvatski narod u svekoliki razvoj i prije svega mir, mora zabiti glogov kolac tome vampiru upravo u Srbu.
Nazad otprilike dva mjeseca jedan mi je tekst zapeo za oči više nego ostali. Komentator Večernjeg lista Branimir Pofuk uočio je da je tada mandatar srbijanske vlade, danas predsjednik Aleksandar Vučić u svojem trosatnom govoru pred srbijanskim parlamentom – pola sata govorio o srbijanskoj kulturi i politici njegove buduće vlade prema tome prevažnom pitanju.
S pravom je Pofuk uočio taj državnički odgovoran postupak i državničku politiku srbijanskoga premijera, iako je jednako tako mogao davno prije uočiti slično ponašanje državnika svih relevantnih država, pa i onih najsiromašnijh. Ali i od Srbije je vrijedno učiti. S pravom se pitao, kako je moguće da u Hrvatskoj državno ulaganje u kulturu dramatično pada iz godine u godinu, dok je srbijanski premijer odlučio nekoliko puta povećati ulaganja u kulturu.
Neki bi rekli – izdatke za kulturu, ali kod razvijenih naroda i država, jer jedno bez drugoga ne ide, to su – ulaganja.
Početno vrludanje Branimira Pofuka, nesigurnoga smije li pohvaliti srbijanskoga premijera, jer je uvod posvetio ograđivanju od njegove prošlosti – bio je siguran znak da on ne razumije razlog zbog čega je takva politika posve normalna u Srbiji, ali još važnije – zbog čega nije moguća u Hrvatskoj. Ne trebam ni istaknuti da Pofuk, ali ni jedan drugi novinar najvažnijih nacionalnh medija u Hrvatskoj – u pravilu ne otvara pitanje: Zašto je u Hrvatskoj tako? Pa da zatim, ako već inzistiraju na analogiji sa Srbijom, istaknu zašto je u Srbiji drugačije, ili, u ovome slučaju pozitivnije. Naravno, sa stajališta srpskoga naroda kao i hrvatskih srbofila.
Puno odgovora nalazi se oko nas, svakodnevno, a onima koji se hoće odmaknuti od nacionalnih pitanja – HTV to jednostavno ne dopušta.
Gdje se god sakrio, tu je HTV, u ovome slučaju HTV 3 i – "hrvatski film" - "Nevesinjska puška". Režirao Žika Mitrović, scenarij napisao Slavko Goldstein, glavni glumac Bata Živojinović, producent Jadran film, vrjeme snimanja – godina Gospodnja 1963.
Po čemu je to – hrvatski flm?
Pa se onda ne pitaj, pogotovo u susret proslavi "antifašističkoga ustanka" u Srbu, nakon Jadovnog, u susret Oluji i proslavi Dana pobjede, a poslije hodočašća prvo, patrijarha Irineja, zatim Ive Josipovića po Hrvatskoj, naročito po Zagorju – je li ovo uopće hrvatska država?
Ne možeš se iz nekih razloga nikako riješiti sjene Goldsteina, ne možeš bez Bate Živojinovića pobijediti ni jednoga neprijatelja, ne možeš bez partizansko - komunističke kinematografije provesti jedan dan, a bez ikonografije ni disati.
Mislite da to nije opasno, trenutno aktualno, važno, da zbog ekonomske krize o tome ne treba govoriti? Pa upravo oni koji su stvorili klice svekolike krize i razvili ih do kronične bolesti, zastupaju to stajalište.
Primjer koliko dugogodišnja kampanja o relativizaciji evidentnoga zla može postati izraz osobnog stava ljudi, svugdje, pa tako i u Hrvatskoj je istraživanje instituta Ivo Pilar, koje je, između ostalih objavio i Večernji list prije nekoliko dana.
Na pitanje treba li kazniti zločine komunizma, izrazito protiv izjasnilo se 17, 7 posto ispitanika, a protiv kažnjavanja zločina komunizma je 39,8 posto ispitanih. Samo 14,7 posto se izjasnilo izrazito za kažnjavanje tih zločina. Ovdje se mora zanemariti pridjev "komunizma" i stvari svesti na – kažnjavanje zločina. Zašto bi netko normalan bio protiv kažnjavanja zločina?
Odgovor je jednostavan. Jer je socijalno formiran na načelima da komunistički poredak – nije zločin, da nije zločin ubiti zarobljenoga neprijatelja, pogotovo ustašu, da nije zločin pobiti nekoliko stotina tisuća ljudi. Između ostaloga jer – bilo je davno.
Sve što se dogodilo jučer – jednoga dana biti će davno. Zar se može biti čovjek, a prepustiti zlu da jednoga dana postane – poželjno?
Zar netko stvarno misli, minimalno poznavajući povijest dvadesetog stoljeća, da iza ovakvih rezultata ne stoji dobrim dijelom i višegodišnja medijska politika vladajućega poretka u Hrvatskoj, "hrvatskog antifašizma", te da su Tito i komunizam zapravo – prihvatljivi, a da su Tuđman i demokracija zapravo razorili mir i sigurnost ljudi te zaustavili svaki napredak i razvoj?
Zato svaka riječ u javnosti, svako kulturno djelo, svaka politička poruka, a pogotovo poruke nacionalne televizije kao najsnažnijega medija, koje se ponavljaju godinama i sustavno – jesu izravni poziv na racionalno propitkivanje i zauzimanje odgovarajućih stavova, u ovome slučaju od interesa nacije i društva. O tim stvarima ne smije se šutjeti - jer je šutnja sudioništvo i ravna nepoštenju.
Sasvim slučajno znam, a baš me zanima koliko čitatelja zna – što je "Munja iz Gabele"?
Nemiri na zapadnim granicama umirućeg turskoga Carstva su službenom jugoslavenskom, čitaj komunističkom i srpskom poviješću, skoncentrirani na – Nevesinje. Zašto?
Pa gdje će Hrvati biti – junaci? Koliko se junaka i heroja Hrvata sjeća hrvatski narod na stranicama udžbenika službene povijesti bivših Jugoslavija?
Zato, upravo iz istoga razloga – ne smijemo ih imati ni danas usprkos posve živim sjećanjima i svjedočanstvima. Koliko je to važno, ako se već najčešće kao na vrhunske uzore pozivamo na američku ili britansku kulturu i demokraciju, pogledajmo kako su Amerikanci, stvarajući identitet nacije od milijuna identiteta koji su tamo prispijevali, od obične propalice i pijandure Davyja Crocketta izgradili – junaka.
Ključno je pitanje – Tko će u ime hrvatskog naroda, ali i doprinosa civilizaciji – zauvijek presjeći te besramne trgovine žrtvama konkretnih ljudi? To pitanje istinski zainteresirani novinari, intelektualci i kompletno civilno društvo, ali svakako još snažnije Katolička crkva u Hrvatskoj – moraju nametnuti svakome onome tko pretendira doći na vlast kao ključnu odrednicu.
Tko su naši junaci?
Rade Šerbedžija, Bata Živojinović, Olver Frljić, Fred Matić, Đoka Jovanić, Mirando Mrsić. A nema mjesta na tisuću kilometara dugoj crti bojišnice u Domovinskom ratu koje ne može svjedočiti o nevjerojatnim junaštvima ljudi koji su među nama, tihi, neprimjetni, poniženi događajima nakon rata.
Nikada u toj službenoj povijesti nije bilo mjesta za Gabelu, malo hercegovačko i hrvatsko mjestu uz Neretvu, odakle je krenuo taj ustanak, gdje su dvadesetak dana prije Nevesinja – počeli nemiri i borbe protiv Turaka.
Zašto bi hrvatska kinematografija tjekom avnojevske «ravnopravnosti» naroda i narodnosti, financirala film o srpskim ustanicima u Istočnoj Hercegovini ignorirajući borbu hrvatskog naroda protiv okupatora?
Zašto je i danas usprkos tome što se mukotrpno ispod ogromne blokade medijskoga prostora i čak istraživačkih projekata u suvremenoj Hrvatskoj, za jedan nimalo zanemariv broj Hrvata i za sve Srbe izuzev onih koji su se praktično odredili za nezavisnost Republike Hrvatske devedesetih, 27. srpanj dan ustanka protiv fašizma – ako je toliko snažnih povijesnih dokaza da je to upravo suprotno?
Zašto je ministrica kulture Andreja Zlatar donijela odluku o velikom povećanju financiranja privatnoga kazališta Rade Šerbedžije ove godine, istovremeno kada je posve srezala davanja – svim ostalim kazalištima i kulturnim institucijama u Hrvatskoj?
Na ovo pitanje recimo ni jedan "borac za istinu", "razum", "suočavanje s prošlošću", nije ni pokušao odgovoriti, kao što nitko s tzv. ljevice neće uzeti ni jedan dokaz, a ima ih na tisuće - o prirodi ustanka u Srbu na današnjoj granici BiH i Hrvatske.
Ni jedan od tih "zabrinutih" novinara, intelektualaca i znanstvenika za stanje duha hrvatske nacije i društva, neće ni pomisliti osvrnuti se na nelogičnost da nas se pokušava zalediti u 1963. godini, kada se snimao film o "hrvatskoj nevesinjskoj pušci", kada se slavilo sve u šesnaest nevjerojatno klanje koje su četnici i srpski komunisti koje je predvodio Đoko Jovanić učinili tijekom ljeta 1941. godine, klanje civilnog hrvatskog i muslimanskog stanovništva.
Ili – nesrpskih naroda i narodnosti!
Zamislite slobodu naroda i narodnosti koji moraju slaviti klanje svojih sunarodnjaka!
Nije lako, zar ne?
"Antifašističku slobodu" koju danas nameće kompletan javni i politički establišment – hrvatskome narodu.
Evo što profesor Ivo Banac kaže o tom antifašizmu:
"U Hrvatskoj tijekom i nakon Drugoga svjetskog rata nije bilo pobjede nikakvog 'antifašizma'".
(Članak u časopisu Vijenac, Matice hrvatske)
Kako je moguće i čime opravdati, o čemu je kolega Ante Gugo ovdje već pisao, hrvatsko financiranje predstave o Gavrilu Principu na Brijunima?
Smije li netko stvarno i dalje u ovoj zemlji čak i pijan pomisliti da se ovdje ne radi o sustavnom ponižavanju, sustavnoj duhovnoj i svakoj drugoj kolonizaciji hrvatskoga naroda, sustavnom i nasilnom ispiranju mozgova i posve namjernom klasičnom agitpropovskom usmjeravanju djela mlađih generacija u Hrvatskoj, koje u potpunom rasulu društva, njegovih elementarnih vrednota ili idu u kvartovski "ustašluk" ikonografskoga tipa, ili – slijede ultra modernu političku izmišljotinu, Mirelu Holy, bez obzira što ni ona ne zna – kamo ide. Važno je jedino da to nije – Hrvatska..
Ili za predsjednikom Josipovićem i njegovom politikom – ljudi su ljudi, idemo sve zaboraviti, uhvatiti se ruku pod ruku i zajedno s Đorđem Balaševićem zaguditi – računajte na nas.
Do kada će hrvatska država, samo nedavno plaćena s trinaest tisuća života i stotinama tisuća otvorenih rana na odrastanju i emocijama čitavih generacija, tako brutalno – gaziti svaku simboliku, smisao i vrednote za koje su te žrtve pale? I poticati otvorenu reviziju društvenih vrednota, povijesnih događaja i činjenica, koja vodi do osobne razine konkretnoga čovjeka i njegovoga socijalnoga ponašanja.
Stvaranju – savršenih zombija za dugotrajno vladanje jednoga poretka moći.
Kako će netko zdrava razuma pod isti vrijednosni okvir i sadržaj recimo na Mirogoju pomiriti tzv. Aleju narodnih heroja i stotine i stotine hrvatskih velikana, koji su najčešće životima plaćali snove o Hrvatskoj, zbog čijeg su uništenja odnosno pokušaja uništenja tipovi u toj Aleji – proglašeni narodnim herojima.
Bog zna kojega – naroda?
Iza njihovih zajedničkih, većinom i osobnih i pojedinačnih zločina – nije pristojno svrstati ni jedan narod.
"Intelektualna ljevica" i politička "ljevica" u Hrvatskoj bez ikakvih skrupula lažu da je srpski ustanak protiv tadašnje hrvatske države, u biti bio odgovor na zločine ustaša protiv srpskoga stanovništva. Time se opravdaju sva zlodjela koja su ustanici u srpnju, kolovozu i rujnu počinili. Na stranu to što nitko takve razmjere zla ne može nazvati incidentom ili osvetom, ako pretendira na ljudski respekt.
Zašto današnja hrvatska država jednoj Vesni Teršelič, koja se devedesetih pojavila doslovno niotkuda, bez ikakvih znanstvenih i istraživačkih referenci, prepušta nekakvo "suočavanje s prošlošću", a ne financira vrhunske hrvatske znanstvenike, pa čak i međunarodne istraživačke multidisciplinarne timove i projekte, koji će o tako važnim povijesnim identitetskim pitanjima dati znanstveno utemeljen sud.
Zašto državni vrh tolerira informaciju da je u Jadovnom stradalo zmeđu 14 i 35 tisuća Srba? Kako je moguća takva "istina", ako današnja znanost bez ikakvih problema potpuno točno rekonstruira na temelju multidisciplinarnih istraživanja svaki događaj star i preko tisuću godina? Tko ne dopušta utvrđivanje povijesne istine u Hrvatskoj?
To svi znademo. Ključno je pitanje – Tko će u ime hrvatskog naroda, ali i doprinosa civilizaciji – zauvijek presjeći te besramne trgovine žrtvama konkretnih ljudi?
To pitanje istinski zainteresirani novinari, intelektualci i kompletno civilno društvo, ali svakako još snažnije Katolička crkva u Hrvatskoj – moraju nametnuti svakome onome tko pretendira doći na vlast kao ključnu odrednicu.
Jedini način je govoriti u dostupnim medijima, govoriti i što je najvažnije postavljati pitanja – u svakoj javnosti, makar bila i grupica ljudi.
Država, kako bi aktivirala sve potencijale svoga naroda ne smije žaliti sredstva ni mogućnosti kako bi otklonila gnojna žarišta iz svoje društvene realnosti, a na lažima i falsifikatima jednostavno to nije moguće.
U Srbu, Grahovu, Kulen Vakufu i desecima mjesta šire regije (Boričevac, Vrtoče, Krnjeuša…) od 27.7. do sredine rujna 1941. godine četnici i komunisti koje je predvodio između ostalih i "legendarni" Jovanić, pobili su nekoliko tisuća ljudi, sve od reda, bio dječak, djevojčica, starac ili starica. Jednostavno, živih nije ostajalo na njihovom pohodu, a prema brojnim svjedočanstvima, ljudi su ubijani na najsvirepije načine, kakve ljudska mašta ni zamisliti ne može koliko god bila – deformirana.
Aktivisti koji su javno linčovali Darija Kordića nakon odslužene društvene kazne radi zločina u Ahmićima, neće o tome riječi jedne reći. Kao što njihove "suze" za Ahmićima nisu potekle nedavno na sjećanju tisućama pobijenih ljudi u Prijedoru ljeta 1992. godine. A i zašto bi, zar ne? Naime, prema službenoj povijesti, čak i danas, sve su to bile "ustaše", a povrh toga, razumljivo je da su Srbi tako reagirali – jer su se borili protiv fašizma.
Nema veze to što je i vojno i logistički tadašnji talijanski okupator pomagao, na srpski zahtjev i prijedlog, srpske formacije, nema veze što o tome postoje jasni dokazi, nema veze što je jedan takav sporazum i partizanski general i narodni heroj Đoko Jovanić 11. kolovoza u Otriću osobno potpisao.
Jer – u Hrvatskoj još caruje istina da fašizam ima samo jedan lik, samo jedan oblik i sadržaj – Hrvati su fašisti, ne doduše svi, jer ima i "poštenih", ali velika većina, i Hrvatima se ne smije dopustiti potpuna sloboda i samosvijest.
Kako će danas, odnosno kako je ako ima bar donekle ljudske časti i skrupula jedan Mesić, Goldstein, Pupovac, da ne spominjem svjetinu koja je upravo na tome mjestu svaki put kada bi se hrvatski narod samo usudio podignuti oči, a ne glavu, mitingovala i urlala o srpskoj ugroženosti, uzeti komadinu pečenoga odojka s ražnja.
Ključna razlika između srpskog premijera i hrvatskog premijera, razlika između srpskog predsjednika i hrvatskog predsjednika, nije u tome cijene li ili ne, kulturu uopće, jesu li manje ili više kulturni. Razlika je u elementarnom domoljublju. Vučić i Nikolić mogu biti primitivci ili vrhunska gospoda, mogu biti što god hoće, ali oni su u stanju i reći i pokazati – ponosim se time što sam Srbin. Ni jedan političar aktualne koalicije nikada to neće čak ni formalno reći.
Normalnome čovjeku bi zastao takav zalogaj u ustima.
Hoće li ih sam pojam ražanj, sam pogled na njega podsjetiti kako je ubijen katolički svećenik Juraj Gospodnetić tijekom pokolja u Bosanskom Grahovu? Trupe četničkog vojvode Brane Bogunovića nakon višednevnog mučenja oduzele su život Gospodnetiću demonstrirajući najteži oblik mržnje i barbarstva. Nakon nabijanja na kolac, Gospodnetić je pred vlastitom majkom živ ispečen na ražnju. Hoće li ih podsjetiti?
Ja sam to pitanje, naravno, postavio posve retorički jer te tipove to nikada nije smetalo. Da jest – jednostavno ne bi bili tu.
To je pitanje zapravo – Hrvatskoj.
Do kada?
Do kada će HDZ danas to nijemo gledati, ako je upravo Sanader potpisao za gram vlasti, a Kosorica sprovela u djelo financiranje spomenika navodnim antifašistima – a u biti zločincima kojima je jedini cilj bio – istrijebiti sve pred sobom. Sve hrvatsko.
Kamo će šutnja o tome vratiti HDZ prije svih jer je trenutno jedina organizirana politička snaga koja bi mogla to promijeniti, u svojem povijesnom "vraćanju temeljima", ako se jasno jednom za uvijek ne odredi pred nacijom o tome?
Hoće li Kolinda Grabar Kitarović smjeti šutjeti o tome?
Nije se dovoljno ograditi od Sanadera samo zbog stvarnih i potencijalnih pljački, daleko je opasnije ovakvo naslijeđe od koga se HDZ, ako bježi od Sanadera – mora odmah praktično radikalno odreći suprotnom politikom.
Spominjani Đoko Jovanić o sastanku održanom tjedan dana prije ustanka kaže: "Na ovom sastanku nije dana orijentacija na partizansku borbu – diverzije, manje akcije i dr. - već na opšti oružani ustanak, opštu revoluciju u kojoj će svaki svoga ubiti subašu, očistiti svoj kraj, i to jednoga dana, jednoga sata, i u gradu i u selu, u cijeloj zemlji…"
(Josip Pavičić, Dossier Boričevac)
"Intelektualna ljevica" i politička "ljevica" u Hrvatskoj bez ikakvih skrupula lažu da je srpski ustanak protiv tadašnje hrvatske države, u biti bio odgovor na zločine ustaša protiv srpskoga stanovništva. Time se opravdaju sva zlodjela koja su ustanici u srpnju, kolovozu i rujnu počinili. Na stranu to što nitko takve razmjere zla ne može nazvati incidentom ili osvetom, ako pretendira na ljudski respekt. Komunistička partija je iz tisuće razloga, od kojih ni jedan nije prohrvatski ni civilizacijski, zataškala ove zločine, njihovu stvarnu i zastrašujuću antihrvatsku dimenziju. Navodno – hrvatska komunistička partija!?
Nije niti jednom razumnom čovjeku koji bar minimalno poštuje svoj identitet, nejasno zbog čega su komunistička partija i tadašnja država, šutjeli o ovim zločinima, i, zbog čega je upravo te događaje naznačila – državnim praznikom hrvatskoga naroda.
To je kao i svi komunistički i jugoslavenski praznici za hrvatski narod bio – neradni dan i u tišini i zaštiti obiteljskih domova – dan sjećanja na strahote koje je doživio.
Čudo jedno je obiteljski dom i zimska vatra u šporetu.
Da bi samo usporedili konzistentnost političkog svjetonazora Vesne Pusić, koja je stasala i napravila karijeru u "Savkinoj stranci", valja usporediti njeno današnje političko ponašanje i odnos prema događajima u Srbu, s riječima Savke Dabčević Kučar o dojmu nakon sudjelovanja na mitingu 1971. godine.
"Bio je vedar, sunčan dan. Kad smo se pojavili na improviziranoj pozornici, na otvorenom, pred golemim mnoštvom ljudi (dovezenih) osjetili smo prema sebi zid otpora i mržnje. To je bio miting velikosrpske bodlje mržnje prema hrvatstvu i Hrvatskoj. Nikako ga drugačije ne mogu shvatiti!"
(Savka Dabčević Kučar – Hrvatski snovi i stvarnost)
Kako to da Vesna Pusić ili Stipe Mesić, koji je postao šef države iz stranke Savke Dabčević Kučar, i u čije političko i ljudsko poštenje se zaklinje u svakoj prigodi – ne razmisli o ovim riječima žene koja nikako nije bila ni antijugoslovenka, ni antisrpkinja, a još manje – fašistkinja.
Današnje generacije se sjećaju i događaja upravo u Srbu dana 25. srpnja 1990. godine, stotina tisuća Srba sa svih strana svijeta, koji su jasno i glasno poručili hrvatskom narodu – legitimno je ići iz Jugoslavije, ali bez nas i krajeva koje naseljavamo!
Drugim riječima – nemate pravo na svoju suverenost ni na svoju – zemlju.
Je li netko zaboravio simboliku i poruke s tog "antifašističkog skupa", iz kojega je izravno pokrenuta organizacijska i vojna pobuna protiv hrvatske samostalnosti i slobode.
Zašto je dakle danas nedopustivo govoriti o antifašističkom ustanku u Srbu?
Prvo, to jednostavno nije bio antifašistički ustanak, jer se njegov antifašizam isključivo temelji na proglašenju svega hrvatskoga – fašizmom.
Drugo, nije bio ni odgovor na ustaške zločine, jer bi se tom logikom i svaki apologet ustaške nevinosti mogao pozvati na seriju zločina četničkih odreda koji su se nalazili u redovitoj vojsci Kraljevine Jugoslavije protiv hrvatskog stanovništva pokraj Dervente, u okolici Čapljine u Hercegovini, zatim u selima Cim i Ilići pored Mostara, te time pravdati kasniji ustaški teror i zločine. Bitno je naglasiti da su četnici te zločine počinili 11.4.1941. godine, dan nakon proglašenja NDH >>.
Je li to bio ustanak protiv fašizma, ili nešto drugo, nešto o čemu govori Savka Dabčević ili ono što smo vidjeli u ljeto 1990. godine, a doživjeli samo godinu dana kasnije.
Kako nazvati dakle financiranje spomenika zločincima protiv svoga naroda, kako nazvati financiranje Šerbedžijine predstave o Gavrilu Principu, kako nazvati pojavu hrvatskoga filma "Nevesinjska puška" na hrvatskoj televiziji danas – dvadeset i tri godine nakon uspostave i obrane nezavisne države.
Što nam je činiti?
Pitanje je elementarnog dostojanstva Srb i spomenik u Srbu pretvoriti u mjesto pijeteta prema tisućama pobijenih ljudi, a istinu o tome ponavljati kako u školi tako i u svim prigodama u javnosti, jer je trajno svjedočanstvo modela kolonizacije hrvatskoga naroda i svakoga čovjeka, a na spomeniku napisati – ovdje su zli ljudi u ime srpskoga naroda i srpskih imperijalnih političkih ciljeva – učinili strašan zločin protiv hrvatskog naroda.
Ja bih na spomenik napisao i sljedeće riječi profesora Ive Banca: "….. Ne može biti pomirenja bez istine i sjećanja, ali i traženja oprosta"
(Vijenac, Matica hrvatska)
Upravo u Srbu treba glogovim kolcem u samo srce vampira velikosrpske politike u Hrvatskoj. Inače, nema smisla slaviti Dan pobjede, jer je pobjeda profućkana za manje od dvadeset godina.
Da se vratimo na kraju "Pofucima" s početka teksta.
Izvan obične špekulacije nepristojno je iz Hrvatske analizirati prošlost srpskoga premijera, ako je on prihvatljiv srpskome narodu, a više je nego očito. Mi nismo više jedna država, svatko upravlja svojom sudbinom na najbolji mogući način. Čineći to, zapravo dajemo potpun legitmitet Srbiji baviti se unutrašnjim društvenim i državnim pitanjima u Hrvatskoj, iako Srbija to radi i bez alibija, otvoreno i bezobrazno, bez prestanka, s povodom i bez njega.
Srbija je upravo takvim modelom ponašanja poslala diplomatsku notu državi Vatikan prosvjedujući protiv proglašenja blaženoga Alojzija Stepinca svetim, to je učinila i SPC, a lider SPC-a usred Hrvatske, koja mu je kao država pružila gostoprimstvo, nedavno u Karlovcu oslobođenje Hrvatske od srpske agresije otvoreno naziva - tzv. oslobođenjem.
Pofuk i slični, uzimajući pravo suditi Vučiću iz svoje zagrebačke prizme, zapravo svjesno ili nesvjesno, pozivaju Srbiju – suditi Hrvatskoj. To Srbija čini, misli da ima pravo, pri čemu to nije problem, koliko je problem što hrvatski državni vrh svojom politikom svaki dan pokazuje da je – tako.
I prinosi na taj sud – sve više i sve više "optužnica" protiv svoga naroda.
Baviti se Srbijom i odnosom njenoga premijera prema srpskoj kulturi, a istovremeno šutjeti na skandalozno financiranje punih četrnaest godina terevenki Rade Šerbedžije na Brijunima uz bacanje kostiju raznim Stazićima, izraz je dubokog provincijalnog i neokolonijalnog duha i svekolike frustracije socijalnim okruženjem.
Ključna razlika između srpskog premijera i hrvatskog premijera, razlika između srpskog predsjednika i hrvatskog predsjednika, nije u tome cijene li ili ne, kulturu uopće, jesu li manje ili više kulturni.
Razlika je u elementarnom domoljublju.
Vučić i Nikolić mogu biti primitivci ili vrhunska gospoda, mogu biti što god hoće, ali oni su u stanju i reći i pokazati – ponosim se time što sam Srbin.
Ni jedan političar aktualne koalicije nikada to neće čak ni formalno reći.
I, kako onda mogu imati senzibilitet za značaj nacionalne kulture za razvoj, sveukupni razvoj hrvatskoga naroda.
Ne mogu!
http://www.politikaplus.com/novost/1075 ... hrvatskoj-
Upravo u Srbu treba glogovim kolcem u srce vampira velikosrpske politike u Hrvatskoj. Inače, nema smisla slaviti Dan pobjede, jer je pobjeda profućkana za manje od 20 godina.
Autor: Marko Ljubić
Ne može biti pomirenja bez istine i sjećanja, ali i traženja oprosta
Ivo Banac
Dok god postoji mogućnost i pravo u Srbu govoriti o «antifašističkom ustanku» bit će to jasan znak kapitulanstva hrvatske državne politike i jasan pokazatelj snažnoga velikosrpstva u Hrvatskoj. Onaj tko pretendira istinski povesti hrvatski narod u svekoliki razvoj i prije svega mir, mora zabiti glogov kolac tome vampiru upravo u Srbu.
Nazad otprilike dva mjeseca jedan mi je tekst zapeo za oči više nego ostali. Komentator Večernjeg lista Branimir Pofuk uočio je da je tada mandatar srbijanske vlade, danas predsjednik Aleksandar Vučić u svojem trosatnom govoru pred srbijanskim parlamentom – pola sata govorio o srbijanskoj kulturi i politici njegove buduće vlade prema tome prevažnom pitanju.
S pravom je Pofuk uočio taj državnički odgovoran postupak i državničku politiku srbijanskoga premijera, iako je jednako tako mogao davno prije uočiti slično ponašanje državnika svih relevantnih država, pa i onih najsiromašnijh. Ali i od Srbije je vrijedno učiti. S pravom se pitao, kako je moguće da u Hrvatskoj državno ulaganje u kulturu dramatično pada iz godine u godinu, dok je srbijanski premijer odlučio nekoliko puta povećati ulaganja u kulturu.
Neki bi rekli – izdatke za kulturu, ali kod razvijenih naroda i država, jer jedno bez drugoga ne ide, to su – ulaganja.
Početno vrludanje Branimira Pofuka, nesigurnoga smije li pohvaliti srbijanskoga premijera, jer je uvod posvetio ograđivanju od njegove prošlosti – bio je siguran znak da on ne razumije razlog zbog čega je takva politika posve normalna u Srbiji, ali još važnije – zbog čega nije moguća u Hrvatskoj. Ne trebam ni istaknuti da Pofuk, ali ni jedan drugi novinar najvažnijih nacionalnh medija u Hrvatskoj – u pravilu ne otvara pitanje: Zašto je u Hrvatskoj tako? Pa da zatim, ako već inzistiraju na analogiji sa Srbijom, istaknu zašto je u Srbiji drugačije, ili, u ovome slučaju pozitivnije. Naravno, sa stajališta srpskoga naroda kao i hrvatskih srbofila.
Puno odgovora nalazi se oko nas, svakodnevno, a onima koji se hoće odmaknuti od nacionalnih pitanja – HTV to jednostavno ne dopušta.
Gdje se god sakrio, tu je HTV, u ovome slučaju HTV 3 i – "hrvatski film" - "Nevesinjska puška". Režirao Žika Mitrović, scenarij napisao Slavko Goldstein, glavni glumac Bata Živojinović, producent Jadran film, vrjeme snimanja – godina Gospodnja 1963.
Po čemu je to – hrvatski flm?
Pa se onda ne pitaj, pogotovo u susret proslavi "antifašističkoga ustanka" u Srbu, nakon Jadovnog, u susret Oluji i proslavi Dana pobjede, a poslije hodočašća prvo, patrijarha Irineja, zatim Ive Josipovića po Hrvatskoj, naročito po Zagorju – je li ovo uopće hrvatska država?
Ne možeš se iz nekih razloga nikako riješiti sjene Goldsteina, ne možeš bez Bate Živojinovića pobijediti ni jednoga neprijatelja, ne možeš bez partizansko - komunističke kinematografije provesti jedan dan, a bez ikonografije ni disati.
Mislite da to nije opasno, trenutno aktualno, važno, da zbog ekonomske krize o tome ne treba govoriti? Pa upravo oni koji su stvorili klice svekolike krize i razvili ih do kronične bolesti, zastupaju to stajalište.
Primjer koliko dugogodišnja kampanja o relativizaciji evidentnoga zla može postati izraz osobnog stava ljudi, svugdje, pa tako i u Hrvatskoj je istraživanje instituta Ivo Pilar, koje je, između ostalih objavio i Večernji list prije nekoliko dana.
Na pitanje treba li kazniti zločine komunizma, izrazito protiv izjasnilo se 17, 7 posto ispitanika, a protiv kažnjavanja zločina komunizma je 39,8 posto ispitanih. Samo 14,7 posto se izjasnilo izrazito za kažnjavanje tih zločina. Ovdje se mora zanemariti pridjev "komunizma" i stvari svesti na – kažnjavanje zločina. Zašto bi netko normalan bio protiv kažnjavanja zločina?
Odgovor je jednostavan. Jer je socijalno formiran na načelima da komunistički poredak – nije zločin, da nije zločin ubiti zarobljenoga neprijatelja, pogotovo ustašu, da nije zločin pobiti nekoliko stotina tisuća ljudi. Između ostaloga jer – bilo je davno.
Sve što se dogodilo jučer – jednoga dana biti će davno. Zar se može biti čovjek, a prepustiti zlu da jednoga dana postane – poželjno?
Zar netko stvarno misli, minimalno poznavajući povijest dvadesetog stoljeća, da iza ovakvih rezultata ne stoji dobrim dijelom i višegodišnja medijska politika vladajućega poretka u Hrvatskoj, "hrvatskog antifašizma", te da su Tito i komunizam zapravo – prihvatljivi, a da su Tuđman i demokracija zapravo razorili mir i sigurnost ljudi te zaustavili svaki napredak i razvoj?
Zato svaka riječ u javnosti, svako kulturno djelo, svaka politička poruka, a pogotovo poruke nacionalne televizije kao najsnažnijega medija, koje se ponavljaju godinama i sustavno – jesu izravni poziv na racionalno propitkivanje i zauzimanje odgovarajućih stavova, u ovome slučaju od interesa nacije i društva. O tim stvarima ne smije se šutjeti - jer je šutnja sudioništvo i ravna nepoštenju.
Sasvim slučajno znam, a baš me zanima koliko čitatelja zna – što je "Munja iz Gabele"?
Nemiri na zapadnim granicama umirućeg turskoga Carstva su službenom jugoslavenskom, čitaj komunističkom i srpskom poviješću, skoncentrirani na – Nevesinje. Zašto?
Pa gdje će Hrvati biti – junaci? Koliko se junaka i heroja Hrvata sjeća hrvatski narod na stranicama udžbenika službene povijesti bivših Jugoslavija?
Zato, upravo iz istoga razloga – ne smijemo ih imati ni danas usprkos posve živim sjećanjima i svjedočanstvima. Koliko je to važno, ako se već najčešće kao na vrhunske uzore pozivamo na američku ili britansku kulturu i demokraciju, pogledajmo kako su Amerikanci, stvarajući identitet nacije od milijuna identiteta koji su tamo prispijevali, od obične propalice i pijandure Davyja Crocketta izgradili – junaka.
Ključno je pitanje – Tko će u ime hrvatskog naroda, ali i doprinosa civilizaciji – zauvijek presjeći te besramne trgovine žrtvama konkretnih ljudi? To pitanje istinski zainteresirani novinari, intelektualci i kompletno civilno društvo, ali svakako još snažnije Katolička crkva u Hrvatskoj – moraju nametnuti svakome onome tko pretendira doći na vlast kao ključnu odrednicu.
Tko su naši junaci?
Rade Šerbedžija, Bata Živojinović, Olver Frljić, Fred Matić, Đoka Jovanić, Mirando Mrsić. A nema mjesta na tisuću kilometara dugoj crti bojišnice u Domovinskom ratu koje ne može svjedočiti o nevjerojatnim junaštvima ljudi koji su među nama, tihi, neprimjetni, poniženi događajima nakon rata.
Nikada u toj službenoj povijesti nije bilo mjesta za Gabelu, malo hercegovačko i hrvatsko mjestu uz Neretvu, odakle je krenuo taj ustanak, gdje su dvadesetak dana prije Nevesinja – počeli nemiri i borbe protiv Turaka.
Zašto bi hrvatska kinematografija tjekom avnojevske «ravnopravnosti» naroda i narodnosti, financirala film o srpskim ustanicima u Istočnoj Hercegovini ignorirajući borbu hrvatskog naroda protiv okupatora?
Zašto je i danas usprkos tome što se mukotrpno ispod ogromne blokade medijskoga prostora i čak istraživačkih projekata u suvremenoj Hrvatskoj, za jedan nimalo zanemariv broj Hrvata i za sve Srbe izuzev onih koji su se praktično odredili za nezavisnost Republike Hrvatske devedesetih, 27. srpanj dan ustanka protiv fašizma – ako je toliko snažnih povijesnih dokaza da je to upravo suprotno?
Zašto je ministrica kulture Andreja Zlatar donijela odluku o velikom povećanju financiranja privatnoga kazališta Rade Šerbedžije ove godine, istovremeno kada je posve srezala davanja – svim ostalim kazalištima i kulturnim institucijama u Hrvatskoj?
Na ovo pitanje recimo ni jedan "borac za istinu", "razum", "suočavanje s prošlošću", nije ni pokušao odgovoriti, kao što nitko s tzv. ljevice neće uzeti ni jedan dokaz, a ima ih na tisuće - o prirodi ustanka u Srbu na današnjoj granici BiH i Hrvatske.
Ni jedan od tih "zabrinutih" novinara, intelektualaca i znanstvenika za stanje duha hrvatske nacije i društva, neće ni pomisliti osvrnuti se na nelogičnost da nas se pokušava zalediti u 1963. godini, kada se snimao film o "hrvatskoj nevesinjskoj pušci", kada se slavilo sve u šesnaest nevjerojatno klanje koje su četnici i srpski komunisti koje je predvodio Đoko Jovanić učinili tijekom ljeta 1941. godine, klanje civilnog hrvatskog i muslimanskog stanovništva.
Ili – nesrpskih naroda i narodnosti!
Zamislite slobodu naroda i narodnosti koji moraju slaviti klanje svojih sunarodnjaka!
Nije lako, zar ne?
"Antifašističku slobodu" koju danas nameće kompletan javni i politički establišment – hrvatskome narodu.
Evo što profesor Ivo Banac kaže o tom antifašizmu:
"U Hrvatskoj tijekom i nakon Drugoga svjetskog rata nije bilo pobjede nikakvog 'antifašizma'".
(Članak u časopisu Vijenac, Matice hrvatske)
Kako je moguće i čime opravdati, o čemu je kolega Ante Gugo ovdje već pisao, hrvatsko financiranje predstave o Gavrilu Principu na Brijunima?
Smije li netko stvarno i dalje u ovoj zemlji čak i pijan pomisliti da se ovdje ne radi o sustavnom ponižavanju, sustavnoj duhovnoj i svakoj drugoj kolonizaciji hrvatskoga naroda, sustavnom i nasilnom ispiranju mozgova i posve namjernom klasičnom agitpropovskom usmjeravanju djela mlađih generacija u Hrvatskoj, koje u potpunom rasulu društva, njegovih elementarnih vrednota ili idu u kvartovski "ustašluk" ikonografskoga tipa, ili – slijede ultra modernu političku izmišljotinu, Mirelu Holy, bez obzira što ni ona ne zna – kamo ide. Važno je jedino da to nije – Hrvatska..
Ili za predsjednikom Josipovićem i njegovom politikom – ljudi su ljudi, idemo sve zaboraviti, uhvatiti se ruku pod ruku i zajedno s Đorđem Balaševićem zaguditi – računajte na nas.
Do kada će hrvatska država, samo nedavno plaćena s trinaest tisuća života i stotinama tisuća otvorenih rana na odrastanju i emocijama čitavih generacija, tako brutalno – gaziti svaku simboliku, smisao i vrednote za koje su te žrtve pale? I poticati otvorenu reviziju društvenih vrednota, povijesnih događaja i činjenica, koja vodi do osobne razine konkretnoga čovjeka i njegovoga socijalnoga ponašanja.
Stvaranju – savršenih zombija za dugotrajno vladanje jednoga poretka moći.
Kako će netko zdrava razuma pod isti vrijednosni okvir i sadržaj recimo na Mirogoju pomiriti tzv. Aleju narodnih heroja i stotine i stotine hrvatskih velikana, koji su najčešće životima plaćali snove o Hrvatskoj, zbog čijeg su uništenja odnosno pokušaja uništenja tipovi u toj Aleji – proglašeni narodnim herojima.
Bog zna kojega – naroda?
Iza njihovih zajedničkih, većinom i osobnih i pojedinačnih zločina – nije pristojno svrstati ni jedan narod.
"Intelektualna ljevica" i politička "ljevica" u Hrvatskoj bez ikakvih skrupula lažu da je srpski ustanak protiv tadašnje hrvatske države, u biti bio odgovor na zločine ustaša protiv srpskoga stanovništva. Time se opravdaju sva zlodjela koja su ustanici u srpnju, kolovozu i rujnu počinili. Na stranu to što nitko takve razmjere zla ne može nazvati incidentom ili osvetom, ako pretendira na ljudski respekt.
Zašto današnja hrvatska država jednoj Vesni Teršelič, koja se devedesetih pojavila doslovno niotkuda, bez ikakvih znanstvenih i istraživačkih referenci, prepušta nekakvo "suočavanje s prošlošću", a ne financira vrhunske hrvatske znanstvenike, pa čak i međunarodne istraživačke multidisciplinarne timove i projekte, koji će o tako važnim povijesnim identitetskim pitanjima dati znanstveno utemeljen sud.
Zašto državni vrh tolerira informaciju da je u Jadovnom stradalo zmeđu 14 i 35 tisuća Srba? Kako je moguća takva "istina", ako današnja znanost bez ikakvih problema potpuno točno rekonstruira na temelju multidisciplinarnih istraživanja svaki događaj star i preko tisuću godina? Tko ne dopušta utvrđivanje povijesne istine u Hrvatskoj?
To svi znademo. Ključno je pitanje – Tko će u ime hrvatskog naroda, ali i doprinosa civilizaciji – zauvijek presjeći te besramne trgovine žrtvama konkretnih ljudi?
To pitanje istinski zainteresirani novinari, intelektualci i kompletno civilno društvo, ali svakako još snažnije Katolička crkva u Hrvatskoj – moraju nametnuti svakome onome tko pretendira doći na vlast kao ključnu odrednicu.
Jedini način je govoriti u dostupnim medijima, govoriti i što je najvažnije postavljati pitanja – u svakoj javnosti, makar bila i grupica ljudi.
Država, kako bi aktivirala sve potencijale svoga naroda ne smije žaliti sredstva ni mogućnosti kako bi otklonila gnojna žarišta iz svoje društvene realnosti, a na lažima i falsifikatima jednostavno to nije moguće.
U Srbu, Grahovu, Kulen Vakufu i desecima mjesta šire regije (Boričevac, Vrtoče, Krnjeuša…) od 27.7. do sredine rujna 1941. godine četnici i komunisti koje je predvodio između ostalih i "legendarni" Jovanić, pobili su nekoliko tisuća ljudi, sve od reda, bio dječak, djevojčica, starac ili starica. Jednostavno, živih nije ostajalo na njihovom pohodu, a prema brojnim svjedočanstvima, ljudi su ubijani na najsvirepije načine, kakve ljudska mašta ni zamisliti ne može koliko god bila – deformirana.
Aktivisti koji su javno linčovali Darija Kordića nakon odslužene društvene kazne radi zločina u Ahmićima, neće o tome riječi jedne reći. Kao što njihove "suze" za Ahmićima nisu potekle nedavno na sjećanju tisućama pobijenih ljudi u Prijedoru ljeta 1992. godine. A i zašto bi, zar ne? Naime, prema službenoj povijesti, čak i danas, sve su to bile "ustaše", a povrh toga, razumljivo je da su Srbi tako reagirali – jer su se borili protiv fašizma.
Nema veze to što je i vojno i logistički tadašnji talijanski okupator pomagao, na srpski zahtjev i prijedlog, srpske formacije, nema veze što o tome postoje jasni dokazi, nema veze što je jedan takav sporazum i partizanski general i narodni heroj Đoko Jovanić 11. kolovoza u Otriću osobno potpisao.
Jer – u Hrvatskoj još caruje istina da fašizam ima samo jedan lik, samo jedan oblik i sadržaj – Hrvati su fašisti, ne doduše svi, jer ima i "poštenih", ali velika većina, i Hrvatima se ne smije dopustiti potpuna sloboda i samosvijest.
Kako će danas, odnosno kako je ako ima bar donekle ljudske časti i skrupula jedan Mesić, Goldstein, Pupovac, da ne spominjem svjetinu koja je upravo na tome mjestu svaki put kada bi se hrvatski narod samo usudio podignuti oči, a ne glavu, mitingovala i urlala o srpskoj ugroženosti, uzeti komadinu pečenoga odojka s ražnja.
Ključna razlika između srpskog premijera i hrvatskog premijera, razlika između srpskog predsjednika i hrvatskog predsjednika, nije u tome cijene li ili ne, kulturu uopće, jesu li manje ili više kulturni. Razlika je u elementarnom domoljublju. Vučić i Nikolić mogu biti primitivci ili vrhunska gospoda, mogu biti što god hoće, ali oni su u stanju i reći i pokazati – ponosim se time što sam Srbin. Ni jedan političar aktualne koalicije nikada to neće čak ni formalno reći.
Normalnome čovjeku bi zastao takav zalogaj u ustima.
Hoće li ih sam pojam ražanj, sam pogled na njega podsjetiti kako je ubijen katolički svećenik Juraj Gospodnetić tijekom pokolja u Bosanskom Grahovu? Trupe četničkog vojvode Brane Bogunovića nakon višednevnog mučenja oduzele su život Gospodnetiću demonstrirajući najteži oblik mržnje i barbarstva. Nakon nabijanja na kolac, Gospodnetić je pred vlastitom majkom živ ispečen na ražnju. Hoće li ih podsjetiti?
Ja sam to pitanje, naravno, postavio posve retorički jer te tipove to nikada nije smetalo. Da jest – jednostavno ne bi bili tu.
To je pitanje zapravo – Hrvatskoj.
Do kada?
Do kada će HDZ danas to nijemo gledati, ako je upravo Sanader potpisao za gram vlasti, a Kosorica sprovela u djelo financiranje spomenika navodnim antifašistima – a u biti zločincima kojima je jedini cilj bio – istrijebiti sve pred sobom. Sve hrvatsko.
Kamo će šutnja o tome vratiti HDZ prije svih jer je trenutno jedina organizirana politička snaga koja bi mogla to promijeniti, u svojem povijesnom "vraćanju temeljima", ako se jasno jednom za uvijek ne odredi pred nacijom o tome?
Hoće li Kolinda Grabar Kitarović smjeti šutjeti o tome?
Nije se dovoljno ograditi od Sanadera samo zbog stvarnih i potencijalnih pljački, daleko je opasnije ovakvo naslijeđe od koga se HDZ, ako bježi od Sanadera – mora odmah praktično radikalno odreći suprotnom politikom.
Spominjani Đoko Jovanić o sastanku održanom tjedan dana prije ustanka kaže: "Na ovom sastanku nije dana orijentacija na partizansku borbu – diverzije, manje akcije i dr. - već na opšti oružani ustanak, opštu revoluciju u kojoj će svaki svoga ubiti subašu, očistiti svoj kraj, i to jednoga dana, jednoga sata, i u gradu i u selu, u cijeloj zemlji…"
(Josip Pavičić, Dossier Boričevac)
"Intelektualna ljevica" i politička "ljevica" u Hrvatskoj bez ikakvih skrupula lažu da je srpski ustanak protiv tadašnje hrvatske države, u biti bio odgovor na zločine ustaša protiv srpskoga stanovništva. Time se opravdaju sva zlodjela koja su ustanici u srpnju, kolovozu i rujnu počinili. Na stranu to što nitko takve razmjere zla ne može nazvati incidentom ili osvetom, ako pretendira na ljudski respekt. Komunistička partija je iz tisuće razloga, od kojih ni jedan nije prohrvatski ni civilizacijski, zataškala ove zločine, njihovu stvarnu i zastrašujuću antihrvatsku dimenziju. Navodno – hrvatska komunistička partija!?
Nije niti jednom razumnom čovjeku koji bar minimalno poštuje svoj identitet, nejasno zbog čega su komunistička partija i tadašnja država, šutjeli o ovim zločinima, i, zbog čega je upravo te događaje naznačila – državnim praznikom hrvatskoga naroda.
To je kao i svi komunistički i jugoslavenski praznici za hrvatski narod bio – neradni dan i u tišini i zaštiti obiteljskih domova – dan sjećanja na strahote koje je doživio.
Čudo jedno je obiteljski dom i zimska vatra u šporetu.
Da bi samo usporedili konzistentnost političkog svjetonazora Vesne Pusić, koja je stasala i napravila karijeru u "Savkinoj stranci", valja usporediti njeno današnje političko ponašanje i odnos prema događajima u Srbu, s riječima Savke Dabčević Kučar o dojmu nakon sudjelovanja na mitingu 1971. godine.
"Bio je vedar, sunčan dan. Kad smo se pojavili na improviziranoj pozornici, na otvorenom, pred golemim mnoštvom ljudi (dovezenih) osjetili smo prema sebi zid otpora i mržnje. To je bio miting velikosrpske bodlje mržnje prema hrvatstvu i Hrvatskoj. Nikako ga drugačije ne mogu shvatiti!"
(Savka Dabčević Kučar – Hrvatski snovi i stvarnost)
Kako to da Vesna Pusić ili Stipe Mesić, koji je postao šef države iz stranke Savke Dabčević Kučar, i u čije političko i ljudsko poštenje se zaklinje u svakoj prigodi – ne razmisli o ovim riječima žene koja nikako nije bila ni antijugoslovenka, ni antisrpkinja, a još manje – fašistkinja.
Današnje generacije se sjećaju i događaja upravo u Srbu dana 25. srpnja 1990. godine, stotina tisuća Srba sa svih strana svijeta, koji su jasno i glasno poručili hrvatskom narodu – legitimno je ići iz Jugoslavije, ali bez nas i krajeva koje naseljavamo!
Drugim riječima – nemate pravo na svoju suverenost ni na svoju – zemlju.
Je li netko zaboravio simboliku i poruke s tog "antifašističkog skupa", iz kojega je izravno pokrenuta organizacijska i vojna pobuna protiv hrvatske samostalnosti i slobode.
Zašto je dakle danas nedopustivo govoriti o antifašističkom ustanku u Srbu?
Prvo, to jednostavno nije bio antifašistički ustanak, jer se njegov antifašizam isključivo temelji na proglašenju svega hrvatskoga – fašizmom.
Drugo, nije bio ni odgovor na ustaške zločine, jer bi se tom logikom i svaki apologet ustaške nevinosti mogao pozvati na seriju zločina četničkih odreda koji su se nalazili u redovitoj vojsci Kraljevine Jugoslavije protiv hrvatskog stanovništva pokraj Dervente, u okolici Čapljine u Hercegovini, zatim u selima Cim i Ilići pored Mostara, te time pravdati kasniji ustaški teror i zločine. Bitno je naglasiti da su četnici te zločine počinili 11.4.1941. godine, dan nakon proglašenja NDH >>.
Je li to bio ustanak protiv fašizma, ili nešto drugo, nešto o čemu govori Savka Dabčević ili ono što smo vidjeli u ljeto 1990. godine, a doživjeli samo godinu dana kasnije.
Kako nazvati dakle financiranje spomenika zločincima protiv svoga naroda, kako nazvati financiranje Šerbedžijine predstave o Gavrilu Principu, kako nazvati pojavu hrvatskoga filma "Nevesinjska puška" na hrvatskoj televiziji danas – dvadeset i tri godine nakon uspostave i obrane nezavisne države.
Što nam je činiti?
Pitanje je elementarnog dostojanstva Srb i spomenik u Srbu pretvoriti u mjesto pijeteta prema tisućama pobijenih ljudi, a istinu o tome ponavljati kako u školi tako i u svim prigodama u javnosti, jer je trajno svjedočanstvo modela kolonizacije hrvatskoga naroda i svakoga čovjeka, a na spomeniku napisati – ovdje su zli ljudi u ime srpskoga naroda i srpskih imperijalnih političkih ciljeva – učinili strašan zločin protiv hrvatskog naroda.
Ja bih na spomenik napisao i sljedeće riječi profesora Ive Banca: "….. Ne može biti pomirenja bez istine i sjećanja, ali i traženja oprosta"
(Vijenac, Matica hrvatska)
Upravo u Srbu treba glogovim kolcem u samo srce vampira velikosrpske politike u Hrvatskoj. Inače, nema smisla slaviti Dan pobjede, jer je pobjeda profućkana za manje od dvadeset godina.
Da se vratimo na kraju "Pofucima" s početka teksta.
Izvan obične špekulacije nepristojno je iz Hrvatske analizirati prošlost srpskoga premijera, ako je on prihvatljiv srpskome narodu, a više je nego očito. Mi nismo više jedna država, svatko upravlja svojom sudbinom na najbolji mogući način. Čineći to, zapravo dajemo potpun legitmitet Srbiji baviti se unutrašnjim društvenim i državnim pitanjima u Hrvatskoj, iako Srbija to radi i bez alibija, otvoreno i bezobrazno, bez prestanka, s povodom i bez njega.
Srbija je upravo takvim modelom ponašanja poslala diplomatsku notu državi Vatikan prosvjedujući protiv proglašenja blaženoga Alojzija Stepinca svetim, to je učinila i SPC, a lider SPC-a usred Hrvatske, koja mu je kao država pružila gostoprimstvo, nedavno u Karlovcu oslobođenje Hrvatske od srpske agresije otvoreno naziva - tzv. oslobođenjem.
Pofuk i slični, uzimajući pravo suditi Vučiću iz svoje zagrebačke prizme, zapravo svjesno ili nesvjesno, pozivaju Srbiju – suditi Hrvatskoj. To Srbija čini, misli da ima pravo, pri čemu to nije problem, koliko je problem što hrvatski državni vrh svojom politikom svaki dan pokazuje da je – tako.
I prinosi na taj sud – sve više i sve više "optužnica" protiv svoga naroda.
Baviti se Srbijom i odnosom njenoga premijera prema srpskoj kulturi, a istovremeno šutjeti na skandalozno financiranje punih četrnaest godina terevenki Rade Šerbedžije na Brijunima uz bacanje kostiju raznim Stazićima, izraz je dubokog provincijalnog i neokolonijalnog duha i svekolike frustracije socijalnim okruženjem.
Ključna razlika između srpskog premijera i hrvatskog premijera, razlika između srpskog predsjednika i hrvatskog predsjednika, nije u tome cijene li ili ne, kulturu uopće, jesu li manje ili više kulturni.
Razlika je u elementarnom domoljublju.
Vučić i Nikolić mogu biti primitivci ili vrhunska gospoda, mogu biti što god hoće, ali oni su u stanju i reći i pokazati – ponosim se time što sam Srbin.
Ni jedan političar aktualne koalicije nikada to neće čak ni formalno reći.
I, kako onda mogu imati senzibilitet za značaj nacionalne kulture za razvoj, sveukupni razvoj hrvatskoga naroda.
Ne mogu!
http://www.politikaplus.com/novost/1075 ... hrvatskoj-
"MOJU PROŠLOST,GOSPODINE, PREPUŠTAM TVOJOJ MILOSTI.
MOJU SADAŠNJOST, TVOJOJ LJUBAVI.
A MOJU BUDUĆNOST, TVOJOJ PROVIDNOSTI."
MOJU SADAŠNJOST, TVOJOJ LJUBAVI.
A MOJU BUDUĆNOST, TVOJOJ PROVIDNOSTI."
-
EdgarFranjul
- Sheriff
- Posts: 8453
- Joined: Mon May 17, 2010 8:42 pm
- Location: Pula
- Contact:
Re: Hrvatska - unutarnja agresija
ANTIFAŠIZAM JE MASKA ZLOČINAČKOM KOMUNIZMU
Utorak, 29 Srpanj 2014 08:42
Razgovarao: Josip Frković
Nakon svete mise s vojnim ordinarijem mons. Jurjem Jezerincom u austrijskom Grazu za nepravedno utamničena ratnoga dopredsjednika Herceg-Bosne i dočeka konačno slobodnoga Darija Kordića u Zračnoj luci „Zagreb“, početkom mjeseca lipnja, mons. dr. Vlado Košić pun dojmova vratio se svojim mnogostrukim obvezama sisačkoga biskupa i predsjednika Vijeća HBK za ekumenizam i dijalog i Komisije „Iustitia et Pax“, te člana Biskupske komisije HBK za dijalog s SPC-om. Uvijek u traženju istine i pravde, ponajbolji predstavnik svih koji vole hrvatski narod i hrvatsku državu, kako ga je nazvao akademik Josip Pečarić, mons. Košić je najveći dio svoga svećeničkoga pastirskoga poslanja od 1985. posvetio vjerničkom puku ratom stradale Banovine i Petrinje, njihovim župama sv. Lovre i sv. Bartola, kao župnik na prvoj crti, odazvao se molbi uredništva portala „Tjedno“ za razgovor. Vođen je u Biskupijskom ordinarijatu obnovljene povijesne palače Velikoga kaptola iz 19. stoljeća, na Trgu bana Jelačića i nadomak sisačke katedrale Uzvišenja sv. Križa.
NEPRAVEDNO OSUĐENI KORDIĆ SPOZNAO MILOST BOŽJU
Najprije smo biskupa Košića upitali za očitovano petogodišnje prijateljstvo s hrvatskim domoljubom iz Lašvanske doline, Darijem Kordićem.
- Dario Kordić je i prije, u svom zavičaju bio vjernik, ali je tu svoju vjeru osobno i duboko doživio upravo pred izricanje drakonske presude u Haagu. Znam se s njim i posjećivao sam ga više puta u Grazu od 2009. godine. On govori o tom svom iskustvu razgovora s Bogom koji mu na neki način otkriva potrebu nošenja toga križa. Prihvaćajući to, Kordić se više puta meni obraćao izjavama koje je čovjeku, ako nije vjernik, teško shvatiti. A to je: da sâm boravak u zatvoru i tih gotovo sedamnaest godina robije za njega predstavljaju milost; da je to za njega dragocjeno vrijeme, kada je upoznao Boga; da toga nije bilo, kaže, ne bi upoznao Boga. Znao mi je reći da je slobodniji nego mnogi na slobodi, koji su robovi u svojoj duši, robovi laži, grijeha i nepravdi. A on je, reče, slobodan, jer je u srcu slobodan, jer je u miru s Bogom i osjeća se slobodan. Bilo je to fascinantno, pa su svećenici i drugi ljudi koji su ga sa mnom pohodili u zatvoru izlazili potreseni. Sa suzama u očima, ohrabreni u vjeri, iako bi čovjek koji ide u posjet jednom takvu patniku, opterećenu nepravdom i križem što ga satire, očekivao da treba njega tješiti. A on, zapravo, ohrabruje druge i svima govori o Bogu, neprestance se moli za sve i ima prijatelje među pravoslavcima, muslimanima, pripadnicima svih naroda. Svi ga vuku za rukav i traže da se i za njih moli, za njihove nakane. Kordić je, dakle, čovjek koji se posvetio svom duhovnom životu i koji je tu otkrio veliko blago. Koji želi svjedočiti o svojoj vjeri. Ja sam prije svega njega doživio kao vjernika. Kao vjernik i biskup doživio sam u njemu kao vjerniku jedno otkriće i potporu vlastita puta vjere. Zato mi je drag i zato sam Bogu zahvalan što sam ga upoznao. U svom prijateljstvu nismo često doticali političke i povijesne teme, ali je sigurno da je u slučaju teških ratnih zbivanja u BiH ostao čvrst i nije dopustio da podlegne nekim pritiscima. Da prizna vlastitu i krivnju vrha hrvatske države, odnosno Herceg-Bosne koja se branila i koja je zapravo obranila BiH. To je činjenica: nije Hrvatska bila agresor na BiH, nego je prva organizirana obrana te države bila od strane Hrvata.
ULOGA BRITANSKIH PLAVIH KACIGA OBAVIJENA VELOM TAJNI
Nije li predsjednik Predsjedništva BiH Alija Izetbegović, umjesto organizacije obrane, u početku razmišljao o pripajanju krnjoj Jugoslaviji? Simptomatično je pak da su u još mirnu Lašvansku dolinu raspoređene plave kacige Britanaca, koje Srbi nazivaju svojim vjekovnim saveznicima...
- Muslimani su govorili da to nije njihov rat, da se njime neće baviti, čak je Alija Izetbegović kazao kako će JNA njih zaštititi. Prema tome, jedini su opasnost vidjeli Hrvati i zajedno se s muslimanima organizirali za obranu. Sve do nesretne podjele i sukoba. Zašto se taj sukob isprovocirao? Očito je nekome trebao i išao je na ruku agresoru. To je nešto što je suspektno i što do dana današnjega nije razriješeno. A činjenica je da su se baš u tu Lašvansku dolinu mirovne snage UN-a trebale rasporediti prije početka rata. To, međutim, nije vjerovao vrh muslimanskoga vodstva, a nisu željeli ni gospodari rata izvana, nego su plave kacige stigle da obilježe osvajanja. Baš kao što se to događalo za Domovinskoga rata u Hrvatskoj: agresori bi osvojili dijelove teritorija, da bi potom mirovne snage UN-a markirale njihove buduće željene granice. Tako su u Sarajevo došli Francuzi, u Banjaluku Kanađani, a u Lašvansku dolinu Britanci. To je bilo vrlo znakovito, jer u Lašvanskoj dolini tada uopće nije bilo sukoba. To je jedna gotovo čista enklava Hrvata, pa nije jasno zašto su baš ondje Britanci stacionirani. I kakvu su ulogu oni tamo imali, to nije raščišćeno i zato podržavam Višnju Starešinu i one glasove koji traže službenu reviziju Kordićeva procesa. Držim da bi se tu puno toga moglo saznati, jer je evidentno postojanje puno nerazjašnjenih pitanja.
Tragični događaji u Ahmićima, kada je usmrćeno 116 muslimanskih civila i kada su očevidne radnje obavili britanski vojnici obavijeni su velom tajni. Nisu li, primjerice, djeca Ahmićana u svjedočenju o masakru govorila o nerazumljivu govoru surovih napadača. Uostalom, zar krunski svjedok na suđenju Kordiću nije bio zaštićen i nije li potom povukao svoj iskaz?
- O tome mi je nedavno i sam Dario pričao. Na svjedočenje u samoj sudnici njegovi su američki odvjetnici tada skočili sa sjedalica. Rekli su da bi se na takvo svjedočenje u Americi proces toga trena prekinuo i optuženoga bi kao slobodna čovjeka pustili iz sudnice. Sud, međutim, to uopće nije želio slušati, jer je već imao pripremljene obrasce. Naime, vrlo je znakovito da je predsjednik suda bio Britanac, isto tako i tužitelj, ali i glavni svjedok protiv Kordića, Collins iz Unprofora. Drugi svjedoci su pak govorili da Dario Kordić na inkriminiranu vojnom sastanku pripreme napada na muslimane, kao politički vođa, uopće nije nazočio. Uostalom, trojica svjedoka govorila su u prilog Kordićeve nevinosti, a krunski zaštićeni svjedok ostao je anoniman i nedostupan za protuargumente. I kad je taj zaštićeni svjedok na dosad nezapamćenu procesu povukao svoj iskaz, sudsko vijeće je ostalo pri svome, izrekavši Dariju drakonsku kaznu od četvrt stoljeća robije. Bilo je to vrlo nevjerodostojno suđenje s nekakvoga motrišta ljudskoga razuma i pameti. Svakako je puno toga, ukazuje i sama Carla Del Ponte, koja govori o jednoj krivotvorini koju je Nobilo napravio u slučaju Blaškić. To je poslužilo da se kazna Blaškića pretovari i drastično kazni Darija Kordića. Toliko je neriješenih pitanja, u koja ja sada ne mogu ulaziti i nisam taj koji ih treba prosuditi, no na koja nismo dobili odgovore. Kad bi država to zatražila, bilo bi najbolje Dariju Kordiću ponoviti proces. Takva je mišljenja iza oslobađajućih presuda generalima Gotovini i Markaču bio i odvjetnik Luka Mišetić. On tvrdi da je to moguće, naravno uz uvjet da hrvatska država angažira odvjetnički tim. Ne još zasad, ali bi to svakako bilo moguće kada se nešto u odnosu vlasti promijeni. To je vrlo važno i za proces protiv šestorice hrvatskih generala iz BiH, među kojima je i branitelj Sunje Slobodan Praljak. Ako je, primjerice, u jednom procesu već osuđen politički vrh u BiH i RH, ako je želio aneksiju jednoga dijela BiH i pripajanje Hrvatskoj, uz protjerivanje muslimana s toga područja, i zato je Kordić dobio tako drastičnu zatvorsku kaznu, onda bi to bila nekakva osnova i za izricanje slične presude ovoj šestorici haaških uznika. Ako bi se oborila takva osuda, to bi i za njih moglo imati važne pozitivne posljedice.
ZLOČIN PROTIV MIRA I IZJEDNAČAVANJE KRIVNJE
Njima se imputira, ne samo osobna odgovornost, negoli i sudjelovanje u nekakvu zločinačkom pothvatu. A bilo bi optuženo i samo vodstvo hrvatske države. Znači izjednačenom krivnjom Hrvatske sa Srbijom zbog rata u BiH, što smatram da je neprimjereno i dapače netočno. To su neke moje opservacije iz kuta čovjeka koji je i sam proživljavao ratna stradanja i neposredno vidio što se događalo na Banovini, u Petrinji i sisačkom kraju. Znajući i okolnosti da smo tolike muslimane Bošnjake prihvatili u Hrvatskoj, zbrinjavali njihove obitelji, da bi njihovi članovi ratovali protiv hrvatskoga naroda u BiH. Bila je to jedna nemoguća, očito isprovocirana situacija da se dovede do izjednačavanja krivnje Hrvata i Srba u BIH. Trebala je međutim ostati krivnja agresije, jer je vrlo važno tko je pokrenuo rat i tko je zapravo izvršio zločin protiv mira. Meni se to ne sviđa – govorili smo tako i u Komisiji „Iustita et Pax“ – što se u Haagu, uz ratni i zločin protiv čovječnosti, nije stavio sudu u zadatak istraživati i taj zločin protiv mira. A to je početak i temelj svega zla. Kad jedna država napadne drugu, napravi agresiju, radi se o zločinu protiv mira. U Nuernbergu su tako suđeni Nijemci, jer su osvajali tuđe teritorije i razarali gradove, ubijali civile, itd. To se dogodilo i u ratu od 1991., kada je srbijanska vojska i paravojska krenula na zapad, od Slovenije, preko velike žrtve Hrvatske, sve do one najveće u BiH. A cilj rata bilo je odvajanje teritorija i stvaranje velike Srbije, što je na žalost na neki način agresorima i uspjelo stvaranjem tzv. Republike Srpske u BIH. U svakom slučaju, to još nije riješeno i nešto treba poduzeti. Na kraju blagdanske propovijedi u Garevcu za Ilinje, jer je sv. Ilija zaštitnik BiH, skrenuo sam pozornost na tu činjenicu. Svetoj su misi tom prigodom nazočile tisuće prognanih Hrvata, pa sam kazao kako ne smijemo odustati od BiH, jer je ona i hrvatska zemlja. I zemlja hrvatskoga naroda! Priznajem: i srpskog i bošnjačkoga naroda, ali i hrvatskoga. Hrvatski je narod ondje autohton, tamo je od davnina i ima pravo živjeti u gradovima i selima BiH. To je pitanje pravednosti. Ne smije se zauvijek zabetonirati osvajanje i nagraditi one koji su započeli rat, da bi tako nasiljem i tolikim žrtvama uspostavili neke nove granice. To dugoročno nije pravedno, jer svako je nasilje neisplativo i dugoročno ne daje rezultata. Potrebno je da i zemlja BiH bude jaka država, da dobije svoj identitet triju naroda, da se oni dogovore kako će riješiti unutarnji raspored i strukturu, da se nitko ne osjeća zakinut ili nadvladan, nego da svi budu ravnopravni i zadovoljni.
U interesu istine i pravde, počesto nastupate oštro, čak i žestoko, a sve u želji da se neke stvari u našem društvu na vrijeme ispravljaju. Aktualnu ste vlast nazivali odnarođenom, nenarodnom ili protunarodnom. Zašto ta vlast ne prihvaća dijalog s narodom, kojem štoviše pokušava oduzeti hrvatski i katolički identitet?
- Treba se uvijek vratiti na same momente i mjesta kada sam ja to izjavljivao. Kada smo 2012. pripremali susret Hrvatske katoličke mladeži, u travnju smo imali Biskupsku konferenciju i tada sam ja određen da nešto kažem o Susretu u Sisku početkom svibnja. Na kraju te konferencije jedan je novinar priupitao što biskupi kažu o Bleiburgu i o činjenici da je Hrvatski sabor ukinuo pokroviteljstvo nad tom komemoracijom. Nadbiskup Devčić je mislio da ja kao predsjednik „Iustitiae“ trebam nešto o tome reći. I rekao sam, možda teške riječi. Prvu, da je to sramota i, drugu, da ova vlast ne osjeća bilo svoga naroda, da je jednostavno odnarođena. Jer jedan dio svoga naroda poštuje, znači žrtve koje su počinili fašisti, a one koje su počinili komunisti treba jednostavno sakriti pod tepih. Ne smije se za njih znati niti ih poštivati, iako je do tada Sabor bio pokrovitelj bleiburških sjećanja. Sabor se povukao i kao da se to naših političara ne tiče. Ja sam to tako okarakterizirao. Poslije toga – kad su lanjskoga 2. rujna – poslali specijalce s dugim cijevima na vukovarske branitelje zbog tih nesretnih ploča, ja sam odmah sutradan dao izjavu. Kazao sam kako sam zgrožen brutalnošću te vlasti, pa je više ne mogu nazvati samo odnarođenom, negoli i protunarodnom, protuhrvatskom. Kakva je to vlast koja svoj hrvatski narod i branitelje, najzaslužnije za stvaranje ove države, ušutkuje takvom represijom? I sve to u tako osjetljivu mjestu Vukovaru, simbolu otpora velikosrpskoj agresiji, Vukovaru koji je podnio tolike žrtve i gdje su ljudi još uvijek teško ranjeni. Za mene je to protuhrvatska, protunarodna djelatnost i ako to potpisuju vlada i njezino vodstvo – onda je to takva vlada. U travnju mjesecu ove godine, kad smo imali misu za domovinu i Kolokvij „Za budućnost Hrvatske“, onako usput sam rekao kako je teško stanje u našoj državi i kako, na žalost, našu državu vode sinovi udbaša i najgorih zločinaca. Evo, danas čitamo poziv Željke Markić Ivi Josipoviću da povuče kandidaturu za drugi predsjednički mandat, jer je blokirao izručivanje Josipa Perkovića Njemačkoj. Znači, zalagao se za zaštitu udbaša. Naime, kako to da se netko u našoj modernoj Hrvatskoj zalaže protiv Deklaracije i Rezolucije Vijeća Europe koji osuđuju komunistički sustav jednako kao i druge totalitarne sustave? Jednako su totalitarizmi i fašizam i komunizam. Kako to da još uvijek toliko brane baš te najgore među komunistima, a bili su to izvršitelji tih likvidacija ljudi samo zato što su bili domoljubi? To je naprosto nepojmljivo da se tako čitava vlast urotila protiv tog uhidbenoga naloga koji su zapravo potpisali prije, kad su u 23. poglavlju prihvatili suštinu pravosuđa i odnos prema EU. Najprije su prihvatili, a onda u zadnji tren, onoga petka prije slavljeničke nedjelje za ulazak RH u EU, okrenuli leđa, reterirali. Slavlju tada nije nazočila gospođa Angela Merkel. Bila je to velika bruka. Osramotila se hrvatska država, ali ne i hrvatski narod. Vlast je opet postupila protiv svoga naroda koji većinski nije za takvo postupanje. Ako smo već u Europi, ovo je najbolji plod toga što smo u Europi, da se taj uhidbeni nalog ipak proveo. Kakvo je to pravosuđe, u kojem, primjerice, velikogorički sud udbaše štiti, a varaždinski kaže da udbaše ipak treba izručiti? To da dva sudska foruma iste države zaključuju sasvim suprotno, ukazuje da je nešto u tome vrlo čudno. Pitao sam to i velikogoričkoga gradonačelnika i on je ostao bez odgovora. Očito su u pitanju neke političke igre, a ne neovisno pravosuđe. Vole se naši vladajući kititi parolama demokracije, ali mi još uvijek nismo u pravom smislu demokratizirali naše hrvatsko društvo. Još uvijek imamo zagovaratelje zločinaca, udbaša i tih struktura koje na žalost još uvijek vuku konce. To nije nikakvo moje otkriće, to se pokazuje u mnogim slučajevima, jer se još uvijek ne želi razriješiti tu stranicu povijesti. Ali, ne samo zato što je važno da znamo istinu povijesti, nego da ne opterećujemo današnje vrijeme i odnose. Jer, ti su ljudi još i danas moćni i još uvijek upravljaju, vuku neke konce. Evo, ja sam to čuo nedavno u jednoj TV-emisiji, mislim „Bujici“, da je gđa Kosor išla gospodinu Josipoviću dogovoriti kako da ljude u Stožeru obrane hrvatskoga Vukovara izigraju. Nije dakle riječ o nekim legalnim potezima. Bila je to česta praksa u komunizmu: jedno su bile strukture i zakoni, sve je bilo lijepo i krasno, a upravljalo se ispod žita, vukli su se potezi iza pozornice kako je partiji odgovaralo. U takvim su se okolnostima mnogi ljudi našli u patnjama i nošenju križa, trpljenju i zatvorima.
HRVATI PODNIJELI STRAŠAN ZLOČIN KOMUNIZMA
Podnijeli smo kao narod strašan zločin komunizma i tko ga god zagovara trebao bi malo stati i zamisliti se nad tim žrtvama koje su desetkovale naš nacionalni korpus. Kad govorimo danas o demografskoj problematici, nezaobilazna je istina da su pobijeni ljudi. A tu se radi barem o stotinu tisuća mladih reproduktivno sposobnih ljudi, a realne su procjene mnogo veće i idu do 200.000 usmrćenih bez dokazane krivnje na Bleiburgu i na križnim putovima poslije 1945. Nije bez razloga prosvjedovao na žalost već pokojni čelnik udruge „Macelj 45“ gosp. Stjepan Brajdić koji je rekao kako ga uvijek povrijedi spominjanje Srebrenice kao najvećega zločina počinjenog poslije Drugoga svjetskoga rata. Najveći zločin poslije Drugoga svjetskoga rata bio je Bleiburg i križni put jer se dogodio poslije 9. svibnja 1945. Za boravka u Garevcu doznao sam da je od 25. do 28. svibnja 1945. nekoliko stotina Hrvata bilo zatvoreno u Burića štali, odakle su ih partizani izvodili, strijeljali i bacali po okolnim jamama ili u korito Bosne. Strašno je to kakva su to bila gubilišta i masovne grobnice po čitavoj Hrvatskoj, BiH, Sloveniji, Srbiji i Makedoniji. Stradali su naši najbolji ljudi. To ne žele reći ti naši političari, što mene strašno smeta. Slava mu i dika tom antifašizmu! Svi smo mi protiv fašizma i protiv svakog totalitarizma. Kao normalni ljudi ne možemo to odobravati niti dopustiti. Isto tako smo protiv bilo kakve okupacije hrvatske države, jer nitko – Nijemci, Talijani ili Srbi – nema pravo ući i zauzeti našu domovinu. Ali, istovremeno s istjerivanjem tih okupacijskih snaga zbivala se paralelno jedna strašna, i to komunistička revolucija, koja nam je zasjela za vrat i deset puta duže trajala. U pola stoljeća, naime, svjedočili smo teroru gdje su slobodnomisleći i hrabri, najbolji ljudi koji su mislili drukčije od vladajućih, bili u Jasenovcu, Staroj Gradiški ili inozemstvu bili likvidirani. Onda je ta revolucija jela i svoje ljude.
KOMUNISTIČKI ZLOČINI U JASENOVCU
Vidite, od 1948. i mnogi su se komunisti našli na drugoj strani – i dalje su staru priču ponavljali i bili za Staljina, iako je trebalo biti protiv – jer je tako odlučila partija. Morali su se naći na Golom otoku i ondje stradali ili pak u Jasenovcu. Danas se otkriva i taj Jasenovac, i kao komunistički logor. Ne možemo govoriti o Bleiburgu kao nekakvom nejasnom zbivanju. Tamo su bili zarobljenici, razoružani vojnici i goloruki civili, predani onoj strani koja ih je progonila, tj. neprijateljskoj vojsci. Po Ženevskim konvencijama to je bilo zabranjeno, a ipak su Britanci predali te ljude Titovim partizanima da ih oni u većini likvidiraju bez suda. U svakom je slučaju to bio jedan zločin. A poslije 1945. kada je Jasenovac završio kao ustaški logor NDH, u jame Jasenovca bacane su žrtve križnoga puta. Od 1948. do 1952. u Jasenovac su dovođeni i komunisti informbirovci koji su bili na strani Staljina. Upravo tu imamo neistraženu situaciju i zato se pitam, komu bismo se tamo trebali klanjati i pričati kako je samo jedan režim kriv za zločine i žrtve u Jasenovcu. Ali, to se ne želi vidjeti, to da je taj antifašizam koji se slavi zapravo često maska iza koje se krije zločinački komunizam. I baš je sada naš predsjednik otvoreno kazao da on skida kapu komunizmu, on se klanja i kaže da je to najbolje što je bilo na ovome svijetu. A, tolike je počinio žrtve! Zamislite, od preko 100 milijuna žrtava palih u 20. stoljeću, najviše ih je prouzročio komunizam. Daniel Goldhagen tvrdi da je tijekom 20. stoljeća od strane komunističkih režima "ubijeno više ljudi nego od bilo koje druge vrste sustava." Onda ne možemo reći da onaj koji brani te zločine nije duhovni sin komunističkih zločinaca. Često kažemo da smo mi kršćani sinovi Abrahama. Moj otac ipak nije Abraham nego Ivan, ali ja sam nekako duhovni sin Abrahamov, jer vjerujem u jednoga Boga, dijelim i živim njegovu vjeru koju je on prvi na tom svijetu ispovijedio. Želim biti kao on, znači pripadam krugu ljudi koji tako kao on osjećaju. Tako i ovi koji slijede komuniste. Oni ne moraju baš biti fiziološki sinovi tih udbaša i zločinaca, ali su u tom mentalnom sklopu. Mentalni komunisti su po svojoj strukturi još uvijek zarobljenici laži. Danas govorimo o tome da se treba posvetiti gospodarstvu , više razmišljamo o socijalnim problemima, teškim prilikama u kojima ljudi danas žive. Ali, čak je i raščišćavanje s totalitarizmom preduvjet da se socijalno stanje može popraviti i pokrenuti gospodarstvo.
TITO NIJE ANĐEO, PARTIZANI NISU BILI SVECI
Ako se ne raščisti s tim i jasno ne osude svi totalitarizmi, sva ubijanja ljudi, sva zatiranja i počinjene nepravde, ne može se ići naprijed. Da je, recimo, u podijeljenoj Njemačkoj poslije Drugog svjetskog rata bilo podijeljeno stanje, s jedne strane osuđivanje Hitlera i nacizma, a na drugoj strani odobravanje – nikad ne bi bilo takva jedinstva njemačke nacije ni takva gospodarskoga prosperiteta. A mi u Hrvatskoj imamo suprotan primjer: u Vukovaru i u mirno integriranim područjima jedna djeca mogu u školi učiti kako je Domovinski bio građanski rat, a druga da je to bila agresija Srbije na Hrvatsku. To je nedopustivo! Ako nemamo sloge i ako dopuštamo da nam još uvijek vladaju pojedinci po mentalnoj strukturi komunisti – koji kažu da nema komunističkih zločina, da je taj Tito sam anđeo, da su partizani odreda bili sveci i nisu ni mrava zgazili – a posvuda tolike jame i stratišta tisuća žrtava koje oplakuju njihovi najmiliji, onda je tu doista netko lud ili namjerno zaluđuje narod. Onda se radi o potpuno zamijenjenim tezama, preduvjetu koji našem narodu ne može dati slobodu da diše punim plućima, da se razvija i ide naprijed.
Naš je predsjednik Josipović, naslijedivši manire i vokabular svog prethodnika Mesića, međutim, počeo s „lijepim kapama partizanskim“ u Srbu, olako pretvarajući četništvo u antifašizam, da bi u izraelskom Knesetu kazao kako „ustaška zmija još ne miruje“. Nije li to upravo tragično?
- Na jednoj sam press-konferenciji upravo to rekao - da smo općenito zarobljenici tih struktura i mentaliteta. Imao sam pri tome argumente. Moj je argument lex Perković. Zar čitava Hrvatska nije bar godinu dana bila talac takve politike Vlade i vrha države koji su branili udbaše i zločince? Sad se pokazuje da ti ljudi u njemačkim zatvorima nisu samo dirigirali, negoli i neposredno sudjelovali u zločinima likvidacija hrvatskih emigranata. Možemo se na takve ljude ljutiti kao počinitelje zločina, ali je pravi počinitelj zapravo bila partija. Čak to nije ni Udba, jer je ona bila samo izvršitelj, pesnica partije. Ona je slušala, nije mogla likvidirati nekog domoljuba ili protivnika tog socijalističkoga poretka, ako im to nije bilo odobreno na sjednici Centralnog komiteta. I partija je ta koja je odobravala ta ubojstva. Taj komunistički otrov mora se otkloniti i očistiti iz našega naroda. Ako se ta lustracija ne provede – ne mora se suditi te ljude, starce ili pokojnike – ali da se, zakonom ili nepisanim pravilom, odredi da ne mogu imati nikakve javne funkcije, određivati sudbinu drugih ljudi. Oni koji su te iste ljude progonili, koji su bili dijelovi represivnih ili totalitarnih sustava, gdje se ljude ubijalo, slalo u zatvore ili nad njima izvodilo nasilje. To su bitne stvari i smatram da ako, primjerice, kao u slučaju Josipovića, čovjek visoke državne dužnosti smije – bez argumenata - govoriti o ustaškoj zmiji u hrvatskim njedrima, onda i ja imam isto tako pravo reći da još postoje sinovi udbaša i da je to opasnost, da su ti komunistički potomci u velikoj mjeri prisutni i vuku konce u ovom društvu. I argument mi je lex Perković.
PRAVOSLAVCI NAJLJEPŠE PJEVAJU
Jeste li na svečanost ustoličenja novoga mitropolita zagrebačko-ljubljanskoga Porfirija (Perića), uz kardinala Josipa Bozanića, pozvani kao član Biskupske komisije HBK za dijalog s SPC-om?
- Gospodina Porfirija, kojeg je Sveti arhijerejski sabor SPC-a 26. svibnja izabrao nasljednikom preminuloga mitropolita zagrebačko-ljubljanskoga Jovana (Pavlovića), poznajem od 2005. godine. Prije svečanoga ustoličenja u Hramu Preobraženja Gospodnjega, dvaput smo razgovarali telefonom. Kad me je nazvao, rekao je da mu je drago doći tamo gdje čovjek ima prijatelje. Čestitao sam mu i prepoznao sam se u toj riječi. Godinama smo si dobri i u nekoliko navrata – za boravka u Vojvodini i Novom Sadu – bio sam gost tadašnjega igumana manastira Kovilja u Bačkoj koji ima 20-ak monaha. Glavno im je zanimanje slikanje ikona, a bave se i poljoprivredom. Tamo sam nekoliko puta prisustvovao njihovoj liturgiji koja je prekrasna. Na ekumenskim sam susretima znao reći da pravoslavci najljepše pjevaju, jer su to doista lijepe, produhovljene melodije i ta mi je liturgija vrlo bliska. Na svečanom ručku u hotelu Westinu iza ustoličenja, spomenuo me je izrijekom i nazvao svojim prijateljem. Osim toga, najavio mi je u privatnom razgovoru kako će prvo mjesto koje će posjetiti izvan Zagreba biti Sisak. Naravno, tome se radujem i u njemu gledam dobrog duhovnoga episkopa, kršćanskoga biskupa i pastira. Vjerujem da nam je takav čovjek stvarno potreban za razgovor i za gradnju mostova suradnje. U tom sam se kontekstu prisjetio jednoga prijeratnoga razgovora s pravoslavcem Jovicom u Hrastovici.
PRVI USTAŠE SU SE BORILI PROTIV TURAKA
Pitao sam ga čemu su toliko okrenuti Beogradu i politici Miloševića, zašto ne gledaju naše Srbe koji su kroz povijest zajedno s Hrvatima stvarali ovu državu i gledali je kao svoju. Kad pjevamo ili sviramo hrvatsku himnu „Lijepa Naša“, to su note koje je skladao pravoslavac iz Vinkovaca Josif Runjanin, a naš ban Jelačić rođen je u Petrovaradinu, naš Ante Starčević je iz mješovitoga braka, maršal Svetozar Borojević rodom s Banovine bio je slavni vojskovođa... Evo, otac Porfirije spomenuo je u svom nastupnom govoru Petra Preradovića i Arsena Dedića, to su neke osobe koje su gradile ovu zemlju. Čitao sam Lopašića o popu Marku Mesiću i fra Luki Ibrišimoviću, gdje on spominje ustanak krajem 17. stoljeća, kad je turska vojska doživjela poraz 1683. kod Beča. Onda se kao kula od karata rušilo Osmanlijsko carstvo i dizali su se ustanci u Lici i Slavoniji. Radoslav Lopašić koji 1888. piše taj svoj povijesni prikaz, ustanike naziva ustašama, spominjući i srpskoga vojvodu Stojana Jankovića kao ustašu, jer je s popom Markom Mesićem bio na čelu ustanika u Lici. Oni su, dakle, zajedno s Hrvatima tjerali Turke iz naših krajeva. Imamo lijepih primjera suradnje i kasnije, recimo u 20. stoljeću kad je Svetozar Pribičević bio u koaliciji sa Stjepanom Radićem. Nisu, dakle, Srbi pravoslavci uvijek okretali leđa Hrvatima, nego su zajedno s njima izgrađivali svoju zemlju. Ne možeš ovdje živjeti, a željeti biti u nekom drugom svijetu i zagovarati nešto što donosi nesreću tvojoj zemlji. Vjerujem da je u Domovinskom ratu, i osobito prije njega, bila na djelu velika propaganda sijanja laži i psihološkoga rata kroz medije, gdje se ljude zaluđivalo neistinama. Znam slučaj katoličkoga svećenika Boška Radielovća u Rumi, koji je jednoj starici donio svetu pričest, a ona ga je upitala: što to naši Hrvati čine Srbima u Hrvatskoj. Nakon što je svećenik to opovrgnuo kao neistinu, starica se utješena umirila. I naši su ljudi vjerovali lažima, bili su zavedeni i ja to ne osuđujem, ali već jednom treba reći istinu. Staviti je na pravo mjesto i onda, otvoreno, s dobrom voljom ići naprijed. Spomenut ću još nešto. Poslije liturgije i ustoličenja, kratko smo otišli u episkopski dvor u Ilici, gdje mi je pristupio crnogorski mitropolit Amfilohije. Pitao me je li točno da mi ne volimo svetu braću Ćirila i Metoda. Otkud to? – ostao sam iznenađen. Bio sam prošle godine u Slovačkoj u Nitri na slavlju Ćirila i Metoda, ja sam za to da se njih štuje – kazao sam. Mitropolit je potom rekao kako Hrvati ne vole ćirilicu koju su Ćiril i Metod stvorili. Odbacio sam tu tvrdnju, rekavši neka svaki narod piše kako mu nalaže tradicija, neka njeguje svoju kulturu, uvijek sam za to. Predložio bih, međutim, da tamo gdje postoji spor zbog ćirilice i latinice uvedemo glagoljicu. Jer zapravo su Ćiril i Metod stvorili glagoljicu, a njihovi su učenici stvorili ćirilicu i prozvali je po svom učitelju Ćirilu. Hrvati jedini kao svoje pismo imaju glagoljicu. Najstarije su hrvatske knjige i spomenici pisani su glagoljicom, poput Hrvojeva misala i Baščanske ploče. Rekao sam kako bi bilo dobro sve to riješiti glagoljicom. Gospodin Amfilohije se na te moje ideje i argumente srdačno nasmijao.
BAHATO INAĆENJE S VUKOVARCIMA
Što kažete na pokušaje bahatoga politiziranja ćirilice i nametanja dvojezičnih/dvopisanih ploča u teško ranjenom Vukovaru? U cijeloj se Europi pravo na jezik i pismo manjinske zajednice stječe s 50 i više postotaka u udjelu stanovništva, kod nas je to 30 posto. SDP-ov predsjednik saborskoga Odbora za pravosuđe Peđa Grbin, štoviše, cinično i provokativno pita u hrvatskom parlamentu koliko dugo će trajati rane Vukovara...
- Gospođa Markić je doista izrekla istinu ustvrdivši kako Vukovarce boli to nametanje ploča. Ako je to nekima toliko teško, kada Hrvati na ulicama vide agresorske nasilnike protiv kojih se čak ne vode kazneni postupci, a koji imaju veća prava nego naši ljudi koji su toliko patili i pretrpjeli, bilo bi, dakle, ljudski i humano to ne raditi. U svojoj izjavi lanjskoga 3.rujna kazao sam: ako postoji i mala sumnja da podatak o 33 posto udjela Srba u stanovništvu Vukovara nije točan, onda to treba provjeriti. Ne znam zašto se to ne želi učiniti, nego se to radi u Vrgorcu, rodnom mjestu Tina Ujevića i vrlo brzo se dolazi do vjerodostojnih podataka. U Vukovaru, gdje se sumnja da i do pet tisuća Srba koji se tamo vode ondje ne stanuje, to se ne želi provesti. Što se tiče netaktičnog pitanja gospodina Grbina, moj odgovor bi bio: rane Vukovara će potrajati dok ne zacijele. Tako bi trebalo reći. Znate li kad su se iza Drugog svjetskoga rata prvi puta susreli biskupi Njemačke i Poljske? Bilo je to 1968., dakle četvrt stoljeća iza ratnoga užasa. Nisu to baš tako jednostavni događaji kada se jedan narod tako nasilno i brutalno zgazi i ponizi, kada mu se prouzroče tolike žrtve, kad se na svakom koraku vide posljedice bestijalnih iživljavanja. Jasno je da je tu državna politika Njemačke bila zločinačka i usmjerena na zatiranje poljskog naroda. Da se te rane zaliječe, trebalo je vremena, a tako je i u našem slučaju.
http://www.tjedno.hr/index.php/category ... komunizamu
Utorak, 29 Srpanj 2014 08:42
Razgovarao: Josip Frković
Nakon svete mise s vojnim ordinarijem mons. Jurjem Jezerincom u austrijskom Grazu za nepravedno utamničena ratnoga dopredsjednika Herceg-Bosne i dočeka konačno slobodnoga Darija Kordića u Zračnoj luci „Zagreb“, početkom mjeseca lipnja, mons. dr. Vlado Košić pun dojmova vratio se svojim mnogostrukim obvezama sisačkoga biskupa i predsjednika Vijeća HBK za ekumenizam i dijalog i Komisije „Iustitia et Pax“, te člana Biskupske komisije HBK za dijalog s SPC-om. Uvijek u traženju istine i pravde, ponajbolji predstavnik svih koji vole hrvatski narod i hrvatsku državu, kako ga je nazvao akademik Josip Pečarić, mons. Košić je najveći dio svoga svećeničkoga pastirskoga poslanja od 1985. posvetio vjerničkom puku ratom stradale Banovine i Petrinje, njihovim župama sv. Lovre i sv. Bartola, kao župnik na prvoj crti, odazvao se molbi uredništva portala „Tjedno“ za razgovor. Vođen je u Biskupijskom ordinarijatu obnovljene povijesne palače Velikoga kaptola iz 19. stoljeća, na Trgu bana Jelačića i nadomak sisačke katedrale Uzvišenja sv. Križa.
NEPRAVEDNO OSUĐENI KORDIĆ SPOZNAO MILOST BOŽJU
Najprije smo biskupa Košića upitali za očitovano petogodišnje prijateljstvo s hrvatskim domoljubom iz Lašvanske doline, Darijem Kordićem.
- Dario Kordić je i prije, u svom zavičaju bio vjernik, ali je tu svoju vjeru osobno i duboko doživio upravo pred izricanje drakonske presude u Haagu. Znam se s njim i posjećivao sam ga više puta u Grazu od 2009. godine. On govori o tom svom iskustvu razgovora s Bogom koji mu na neki način otkriva potrebu nošenja toga križa. Prihvaćajući to, Kordić se više puta meni obraćao izjavama koje je čovjeku, ako nije vjernik, teško shvatiti. A to je: da sâm boravak u zatvoru i tih gotovo sedamnaest godina robije za njega predstavljaju milost; da je to za njega dragocjeno vrijeme, kada je upoznao Boga; da toga nije bilo, kaže, ne bi upoznao Boga. Znao mi je reći da je slobodniji nego mnogi na slobodi, koji su robovi u svojoj duši, robovi laži, grijeha i nepravdi. A on je, reče, slobodan, jer je u srcu slobodan, jer je u miru s Bogom i osjeća se slobodan. Bilo je to fascinantno, pa su svećenici i drugi ljudi koji su ga sa mnom pohodili u zatvoru izlazili potreseni. Sa suzama u očima, ohrabreni u vjeri, iako bi čovjek koji ide u posjet jednom takvu patniku, opterećenu nepravdom i križem što ga satire, očekivao da treba njega tješiti. A on, zapravo, ohrabruje druge i svima govori o Bogu, neprestance se moli za sve i ima prijatelje među pravoslavcima, muslimanima, pripadnicima svih naroda. Svi ga vuku za rukav i traže da se i za njih moli, za njihove nakane. Kordić je, dakle, čovjek koji se posvetio svom duhovnom životu i koji je tu otkrio veliko blago. Koji želi svjedočiti o svojoj vjeri. Ja sam prije svega njega doživio kao vjernika. Kao vjernik i biskup doživio sam u njemu kao vjerniku jedno otkriće i potporu vlastita puta vjere. Zato mi je drag i zato sam Bogu zahvalan što sam ga upoznao. U svom prijateljstvu nismo često doticali političke i povijesne teme, ali je sigurno da je u slučaju teških ratnih zbivanja u BiH ostao čvrst i nije dopustio da podlegne nekim pritiscima. Da prizna vlastitu i krivnju vrha hrvatske države, odnosno Herceg-Bosne koja se branila i koja je zapravo obranila BiH. To je činjenica: nije Hrvatska bila agresor na BiH, nego je prva organizirana obrana te države bila od strane Hrvata.
ULOGA BRITANSKIH PLAVIH KACIGA OBAVIJENA VELOM TAJNI
Nije li predsjednik Predsjedništva BiH Alija Izetbegović, umjesto organizacije obrane, u početku razmišljao o pripajanju krnjoj Jugoslaviji? Simptomatično je pak da su u još mirnu Lašvansku dolinu raspoređene plave kacige Britanaca, koje Srbi nazivaju svojim vjekovnim saveznicima...
- Muslimani su govorili da to nije njihov rat, da se njime neće baviti, čak je Alija Izetbegović kazao kako će JNA njih zaštititi. Prema tome, jedini su opasnost vidjeli Hrvati i zajedno se s muslimanima organizirali za obranu. Sve do nesretne podjele i sukoba. Zašto se taj sukob isprovocirao? Očito je nekome trebao i išao je na ruku agresoru. To je nešto što je suspektno i što do dana današnjega nije razriješeno. A činjenica je da su se baš u tu Lašvansku dolinu mirovne snage UN-a trebale rasporediti prije početka rata. To, međutim, nije vjerovao vrh muslimanskoga vodstva, a nisu željeli ni gospodari rata izvana, nego su plave kacige stigle da obilježe osvajanja. Baš kao što se to događalo za Domovinskoga rata u Hrvatskoj: agresori bi osvojili dijelove teritorija, da bi potom mirovne snage UN-a markirale njihove buduće željene granice. Tako su u Sarajevo došli Francuzi, u Banjaluku Kanađani, a u Lašvansku dolinu Britanci. To je bilo vrlo znakovito, jer u Lašvanskoj dolini tada uopće nije bilo sukoba. To je jedna gotovo čista enklava Hrvata, pa nije jasno zašto su baš ondje Britanci stacionirani. I kakvu su ulogu oni tamo imali, to nije raščišćeno i zato podržavam Višnju Starešinu i one glasove koji traže službenu reviziju Kordićeva procesa. Držim da bi se tu puno toga moglo saznati, jer je evidentno postojanje puno nerazjašnjenih pitanja.
Tragični događaji u Ahmićima, kada je usmrćeno 116 muslimanskih civila i kada su očevidne radnje obavili britanski vojnici obavijeni su velom tajni. Nisu li, primjerice, djeca Ahmićana u svjedočenju o masakru govorila o nerazumljivu govoru surovih napadača. Uostalom, zar krunski svjedok na suđenju Kordiću nije bio zaštićen i nije li potom povukao svoj iskaz?
- O tome mi je nedavno i sam Dario pričao. Na svjedočenje u samoj sudnici njegovi su američki odvjetnici tada skočili sa sjedalica. Rekli su da bi se na takvo svjedočenje u Americi proces toga trena prekinuo i optuženoga bi kao slobodna čovjeka pustili iz sudnice. Sud, međutim, to uopće nije želio slušati, jer je već imao pripremljene obrasce. Naime, vrlo je znakovito da je predsjednik suda bio Britanac, isto tako i tužitelj, ali i glavni svjedok protiv Kordića, Collins iz Unprofora. Drugi svjedoci su pak govorili da Dario Kordić na inkriminiranu vojnom sastanku pripreme napada na muslimane, kao politički vođa, uopće nije nazočio. Uostalom, trojica svjedoka govorila su u prilog Kordićeve nevinosti, a krunski zaštićeni svjedok ostao je anoniman i nedostupan za protuargumente. I kad je taj zaštićeni svjedok na dosad nezapamćenu procesu povukao svoj iskaz, sudsko vijeće je ostalo pri svome, izrekavši Dariju drakonsku kaznu od četvrt stoljeća robije. Bilo je to vrlo nevjerodostojno suđenje s nekakvoga motrišta ljudskoga razuma i pameti. Svakako je puno toga, ukazuje i sama Carla Del Ponte, koja govori o jednoj krivotvorini koju je Nobilo napravio u slučaju Blaškić. To je poslužilo da se kazna Blaškića pretovari i drastično kazni Darija Kordića. Toliko je neriješenih pitanja, u koja ja sada ne mogu ulaziti i nisam taj koji ih treba prosuditi, no na koja nismo dobili odgovore. Kad bi država to zatražila, bilo bi najbolje Dariju Kordiću ponoviti proces. Takva je mišljenja iza oslobađajućih presuda generalima Gotovini i Markaču bio i odvjetnik Luka Mišetić. On tvrdi da je to moguće, naravno uz uvjet da hrvatska država angažira odvjetnički tim. Ne još zasad, ali bi to svakako bilo moguće kada se nešto u odnosu vlasti promijeni. To je vrlo važno i za proces protiv šestorice hrvatskih generala iz BiH, među kojima je i branitelj Sunje Slobodan Praljak. Ako je, primjerice, u jednom procesu već osuđen politički vrh u BiH i RH, ako je želio aneksiju jednoga dijela BiH i pripajanje Hrvatskoj, uz protjerivanje muslimana s toga područja, i zato je Kordić dobio tako drastičnu zatvorsku kaznu, onda bi to bila nekakva osnova i za izricanje slične presude ovoj šestorici haaških uznika. Ako bi se oborila takva osuda, to bi i za njih moglo imati važne pozitivne posljedice.
ZLOČIN PROTIV MIRA I IZJEDNAČAVANJE KRIVNJE
Njima se imputira, ne samo osobna odgovornost, negoli i sudjelovanje u nekakvu zločinačkom pothvatu. A bilo bi optuženo i samo vodstvo hrvatske države. Znači izjednačenom krivnjom Hrvatske sa Srbijom zbog rata u BiH, što smatram da je neprimjereno i dapače netočno. To su neke moje opservacije iz kuta čovjeka koji je i sam proživljavao ratna stradanja i neposredno vidio što se događalo na Banovini, u Petrinji i sisačkom kraju. Znajući i okolnosti da smo tolike muslimane Bošnjake prihvatili u Hrvatskoj, zbrinjavali njihove obitelji, da bi njihovi članovi ratovali protiv hrvatskoga naroda u BiH. Bila je to jedna nemoguća, očito isprovocirana situacija da se dovede do izjednačavanja krivnje Hrvata i Srba u BIH. Trebala je međutim ostati krivnja agresije, jer je vrlo važno tko je pokrenuo rat i tko je zapravo izvršio zločin protiv mira. Meni se to ne sviđa – govorili smo tako i u Komisiji „Iustita et Pax“ – što se u Haagu, uz ratni i zločin protiv čovječnosti, nije stavio sudu u zadatak istraživati i taj zločin protiv mira. A to je početak i temelj svega zla. Kad jedna država napadne drugu, napravi agresiju, radi se o zločinu protiv mira. U Nuernbergu su tako suđeni Nijemci, jer su osvajali tuđe teritorije i razarali gradove, ubijali civile, itd. To se dogodilo i u ratu od 1991., kada je srbijanska vojska i paravojska krenula na zapad, od Slovenije, preko velike žrtve Hrvatske, sve do one najveće u BiH. A cilj rata bilo je odvajanje teritorija i stvaranje velike Srbije, što je na žalost na neki način agresorima i uspjelo stvaranjem tzv. Republike Srpske u BIH. U svakom slučaju, to još nije riješeno i nešto treba poduzeti. Na kraju blagdanske propovijedi u Garevcu za Ilinje, jer je sv. Ilija zaštitnik BiH, skrenuo sam pozornost na tu činjenicu. Svetoj su misi tom prigodom nazočile tisuće prognanih Hrvata, pa sam kazao kako ne smijemo odustati od BiH, jer je ona i hrvatska zemlja. I zemlja hrvatskoga naroda! Priznajem: i srpskog i bošnjačkoga naroda, ali i hrvatskoga. Hrvatski je narod ondje autohton, tamo je od davnina i ima pravo živjeti u gradovima i selima BiH. To je pitanje pravednosti. Ne smije se zauvijek zabetonirati osvajanje i nagraditi one koji su započeli rat, da bi tako nasiljem i tolikim žrtvama uspostavili neke nove granice. To dugoročno nije pravedno, jer svako je nasilje neisplativo i dugoročno ne daje rezultata. Potrebno je da i zemlja BiH bude jaka država, da dobije svoj identitet triju naroda, da se oni dogovore kako će riješiti unutarnji raspored i strukturu, da se nitko ne osjeća zakinut ili nadvladan, nego da svi budu ravnopravni i zadovoljni.
U interesu istine i pravde, počesto nastupate oštro, čak i žestoko, a sve u želji da se neke stvari u našem društvu na vrijeme ispravljaju. Aktualnu ste vlast nazivali odnarođenom, nenarodnom ili protunarodnom. Zašto ta vlast ne prihvaća dijalog s narodom, kojem štoviše pokušava oduzeti hrvatski i katolički identitet?
- Treba se uvijek vratiti na same momente i mjesta kada sam ja to izjavljivao. Kada smo 2012. pripremali susret Hrvatske katoličke mladeži, u travnju smo imali Biskupsku konferenciju i tada sam ja određen da nešto kažem o Susretu u Sisku početkom svibnja. Na kraju te konferencije jedan je novinar priupitao što biskupi kažu o Bleiburgu i o činjenici da je Hrvatski sabor ukinuo pokroviteljstvo nad tom komemoracijom. Nadbiskup Devčić je mislio da ja kao predsjednik „Iustitiae“ trebam nešto o tome reći. I rekao sam, možda teške riječi. Prvu, da je to sramota i, drugu, da ova vlast ne osjeća bilo svoga naroda, da je jednostavno odnarođena. Jer jedan dio svoga naroda poštuje, znači žrtve koje su počinili fašisti, a one koje su počinili komunisti treba jednostavno sakriti pod tepih. Ne smije se za njih znati niti ih poštivati, iako je do tada Sabor bio pokrovitelj bleiburških sjećanja. Sabor se povukao i kao da se to naših političara ne tiče. Ja sam to tako okarakterizirao. Poslije toga – kad su lanjskoga 2. rujna – poslali specijalce s dugim cijevima na vukovarske branitelje zbog tih nesretnih ploča, ja sam odmah sutradan dao izjavu. Kazao sam kako sam zgrožen brutalnošću te vlasti, pa je više ne mogu nazvati samo odnarođenom, negoli i protunarodnom, protuhrvatskom. Kakva je to vlast koja svoj hrvatski narod i branitelje, najzaslužnije za stvaranje ove države, ušutkuje takvom represijom? I sve to u tako osjetljivu mjestu Vukovaru, simbolu otpora velikosrpskoj agresiji, Vukovaru koji je podnio tolike žrtve i gdje su ljudi još uvijek teško ranjeni. Za mene je to protuhrvatska, protunarodna djelatnost i ako to potpisuju vlada i njezino vodstvo – onda je to takva vlada. U travnju mjesecu ove godine, kad smo imali misu za domovinu i Kolokvij „Za budućnost Hrvatske“, onako usput sam rekao kako je teško stanje u našoj državi i kako, na žalost, našu državu vode sinovi udbaša i najgorih zločinaca. Evo, danas čitamo poziv Željke Markić Ivi Josipoviću da povuče kandidaturu za drugi predsjednički mandat, jer je blokirao izručivanje Josipa Perkovića Njemačkoj. Znači, zalagao se za zaštitu udbaša. Naime, kako to da se netko u našoj modernoj Hrvatskoj zalaže protiv Deklaracije i Rezolucije Vijeća Europe koji osuđuju komunistički sustav jednako kao i druge totalitarne sustave? Jednako su totalitarizmi i fašizam i komunizam. Kako to da još uvijek toliko brane baš te najgore među komunistima, a bili su to izvršitelji tih likvidacija ljudi samo zato što su bili domoljubi? To je naprosto nepojmljivo da se tako čitava vlast urotila protiv tog uhidbenoga naloga koji su zapravo potpisali prije, kad su u 23. poglavlju prihvatili suštinu pravosuđa i odnos prema EU. Najprije su prihvatili, a onda u zadnji tren, onoga petka prije slavljeničke nedjelje za ulazak RH u EU, okrenuli leđa, reterirali. Slavlju tada nije nazočila gospođa Angela Merkel. Bila je to velika bruka. Osramotila se hrvatska država, ali ne i hrvatski narod. Vlast je opet postupila protiv svoga naroda koji većinski nije za takvo postupanje. Ako smo već u Europi, ovo je najbolji plod toga što smo u Europi, da se taj uhidbeni nalog ipak proveo. Kakvo je to pravosuđe, u kojem, primjerice, velikogorički sud udbaše štiti, a varaždinski kaže da udbaše ipak treba izručiti? To da dva sudska foruma iste države zaključuju sasvim suprotno, ukazuje da je nešto u tome vrlo čudno. Pitao sam to i velikogoričkoga gradonačelnika i on je ostao bez odgovora. Očito su u pitanju neke političke igre, a ne neovisno pravosuđe. Vole se naši vladajući kititi parolama demokracije, ali mi još uvijek nismo u pravom smislu demokratizirali naše hrvatsko društvo. Još uvijek imamo zagovaratelje zločinaca, udbaša i tih struktura koje na žalost još uvijek vuku konce. To nije nikakvo moje otkriće, to se pokazuje u mnogim slučajevima, jer se još uvijek ne želi razriješiti tu stranicu povijesti. Ali, ne samo zato što je važno da znamo istinu povijesti, nego da ne opterećujemo današnje vrijeme i odnose. Jer, ti su ljudi još i danas moćni i još uvijek upravljaju, vuku neke konce. Evo, ja sam to čuo nedavno u jednoj TV-emisiji, mislim „Bujici“, da je gđa Kosor išla gospodinu Josipoviću dogovoriti kako da ljude u Stožeru obrane hrvatskoga Vukovara izigraju. Nije dakle riječ o nekim legalnim potezima. Bila je to česta praksa u komunizmu: jedno su bile strukture i zakoni, sve je bilo lijepo i krasno, a upravljalo se ispod žita, vukli su se potezi iza pozornice kako je partiji odgovaralo. U takvim su se okolnostima mnogi ljudi našli u patnjama i nošenju križa, trpljenju i zatvorima.
HRVATI PODNIJELI STRAŠAN ZLOČIN KOMUNIZMA
Podnijeli smo kao narod strašan zločin komunizma i tko ga god zagovara trebao bi malo stati i zamisliti se nad tim žrtvama koje su desetkovale naš nacionalni korpus. Kad govorimo danas o demografskoj problematici, nezaobilazna je istina da su pobijeni ljudi. A tu se radi barem o stotinu tisuća mladih reproduktivno sposobnih ljudi, a realne su procjene mnogo veće i idu do 200.000 usmrćenih bez dokazane krivnje na Bleiburgu i na križnim putovima poslije 1945. Nije bez razloga prosvjedovao na žalost već pokojni čelnik udruge „Macelj 45“ gosp. Stjepan Brajdić koji je rekao kako ga uvijek povrijedi spominjanje Srebrenice kao najvećega zločina počinjenog poslije Drugoga svjetskoga rata. Najveći zločin poslije Drugoga svjetskoga rata bio je Bleiburg i križni put jer se dogodio poslije 9. svibnja 1945. Za boravka u Garevcu doznao sam da je od 25. do 28. svibnja 1945. nekoliko stotina Hrvata bilo zatvoreno u Burića štali, odakle su ih partizani izvodili, strijeljali i bacali po okolnim jamama ili u korito Bosne. Strašno je to kakva su to bila gubilišta i masovne grobnice po čitavoj Hrvatskoj, BiH, Sloveniji, Srbiji i Makedoniji. Stradali su naši najbolji ljudi. To ne žele reći ti naši političari, što mene strašno smeta. Slava mu i dika tom antifašizmu! Svi smo mi protiv fašizma i protiv svakog totalitarizma. Kao normalni ljudi ne možemo to odobravati niti dopustiti. Isto tako smo protiv bilo kakve okupacije hrvatske države, jer nitko – Nijemci, Talijani ili Srbi – nema pravo ući i zauzeti našu domovinu. Ali, istovremeno s istjerivanjem tih okupacijskih snaga zbivala se paralelno jedna strašna, i to komunistička revolucija, koja nam je zasjela za vrat i deset puta duže trajala. U pola stoljeća, naime, svjedočili smo teroru gdje su slobodnomisleći i hrabri, najbolji ljudi koji su mislili drukčije od vladajućih, bili u Jasenovcu, Staroj Gradiški ili inozemstvu bili likvidirani. Onda je ta revolucija jela i svoje ljude.
KOMUNISTIČKI ZLOČINI U JASENOVCU
Vidite, od 1948. i mnogi su se komunisti našli na drugoj strani – i dalje su staru priču ponavljali i bili za Staljina, iako je trebalo biti protiv – jer je tako odlučila partija. Morali su se naći na Golom otoku i ondje stradali ili pak u Jasenovcu. Danas se otkriva i taj Jasenovac, i kao komunistički logor. Ne možemo govoriti o Bleiburgu kao nekakvom nejasnom zbivanju. Tamo su bili zarobljenici, razoružani vojnici i goloruki civili, predani onoj strani koja ih je progonila, tj. neprijateljskoj vojsci. Po Ženevskim konvencijama to je bilo zabranjeno, a ipak su Britanci predali te ljude Titovim partizanima da ih oni u većini likvidiraju bez suda. U svakom je slučaju to bio jedan zločin. A poslije 1945. kada je Jasenovac završio kao ustaški logor NDH, u jame Jasenovca bacane su žrtve križnoga puta. Od 1948. do 1952. u Jasenovac su dovođeni i komunisti informbirovci koji su bili na strani Staljina. Upravo tu imamo neistraženu situaciju i zato se pitam, komu bismo se tamo trebali klanjati i pričati kako je samo jedan režim kriv za zločine i žrtve u Jasenovcu. Ali, to se ne želi vidjeti, to da je taj antifašizam koji se slavi zapravo često maska iza koje se krije zločinački komunizam. I baš je sada naš predsjednik otvoreno kazao da on skida kapu komunizmu, on se klanja i kaže da je to najbolje što je bilo na ovome svijetu. A, tolike je počinio žrtve! Zamislite, od preko 100 milijuna žrtava palih u 20. stoljeću, najviše ih je prouzročio komunizam. Daniel Goldhagen tvrdi da je tijekom 20. stoljeća od strane komunističkih režima "ubijeno više ljudi nego od bilo koje druge vrste sustava." Onda ne možemo reći da onaj koji brani te zločine nije duhovni sin komunističkih zločinaca. Često kažemo da smo mi kršćani sinovi Abrahama. Moj otac ipak nije Abraham nego Ivan, ali ja sam nekako duhovni sin Abrahamov, jer vjerujem u jednoga Boga, dijelim i živim njegovu vjeru koju je on prvi na tom svijetu ispovijedio. Želim biti kao on, znači pripadam krugu ljudi koji tako kao on osjećaju. Tako i ovi koji slijede komuniste. Oni ne moraju baš biti fiziološki sinovi tih udbaša i zločinaca, ali su u tom mentalnom sklopu. Mentalni komunisti su po svojoj strukturi još uvijek zarobljenici laži. Danas govorimo o tome da se treba posvetiti gospodarstvu , više razmišljamo o socijalnim problemima, teškim prilikama u kojima ljudi danas žive. Ali, čak je i raščišćavanje s totalitarizmom preduvjet da se socijalno stanje može popraviti i pokrenuti gospodarstvo.
TITO NIJE ANĐEO, PARTIZANI NISU BILI SVECI
Ako se ne raščisti s tim i jasno ne osude svi totalitarizmi, sva ubijanja ljudi, sva zatiranja i počinjene nepravde, ne može se ići naprijed. Da je, recimo, u podijeljenoj Njemačkoj poslije Drugog svjetskog rata bilo podijeljeno stanje, s jedne strane osuđivanje Hitlera i nacizma, a na drugoj strani odobravanje – nikad ne bi bilo takva jedinstva njemačke nacije ni takva gospodarskoga prosperiteta. A mi u Hrvatskoj imamo suprotan primjer: u Vukovaru i u mirno integriranim područjima jedna djeca mogu u školi učiti kako je Domovinski bio građanski rat, a druga da je to bila agresija Srbije na Hrvatsku. To je nedopustivo! Ako nemamo sloge i ako dopuštamo da nam još uvijek vladaju pojedinci po mentalnoj strukturi komunisti – koji kažu da nema komunističkih zločina, da je taj Tito sam anđeo, da su partizani odreda bili sveci i nisu ni mrava zgazili – a posvuda tolike jame i stratišta tisuća žrtava koje oplakuju njihovi najmiliji, onda je tu doista netko lud ili namjerno zaluđuje narod. Onda se radi o potpuno zamijenjenim tezama, preduvjetu koji našem narodu ne može dati slobodu da diše punim plućima, da se razvija i ide naprijed.
Naš je predsjednik Josipović, naslijedivši manire i vokabular svog prethodnika Mesića, međutim, počeo s „lijepim kapama partizanskim“ u Srbu, olako pretvarajući četništvo u antifašizam, da bi u izraelskom Knesetu kazao kako „ustaška zmija još ne miruje“. Nije li to upravo tragično?
- Na jednoj sam press-konferenciji upravo to rekao - da smo općenito zarobljenici tih struktura i mentaliteta. Imao sam pri tome argumente. Moj je argument lex Perković. Zar čitava Hrvatska nije bar godinu dana bila talac takve politike Vlade i vrha države koji su branili udbaše i zločince? Sad se pokazuje da ti ljudi u njemačkim zatvorima nisu samo dirigirali, negoli i neposredno sudjelovali u zločinima likvidacija hrvatskih emigranata. Možemo se na takve ljude ljutiti kao počinitelje zločina, ali je pravi počinitelj zapravo bila partija. Čak to nije ni Udba, jer je ona bila samo izvršitelj, pesnica partije. Ona je slušala, nije mogla likvidirati nekog domoljuba ili protivnika tog socijalističkoga poretka, ako im to nije bilo odobreno na sjednici Centralnog komiteta. I partija je ta koja je odobravala ta ubojstva. Taj komunistički otrov mora se otkloniti i očistiti iz našega naroda. Ako se ta lustracija ne provede – ne mora se suditi te ljude, starce ili pokojnike – ali da se, zakonom ili nepisanim pravilom, odredi da ne mogu imati nikakve javne funkcije, određivati sudbinu drugih ljudi. Oni koji su te iste ljude progonili, koji su bili dijelovi represivnih ili totalitarnih sustava, gdje se ljude ubijalo, slalo u zatvore ili nad njima izvodilo nasilje. To su bitne stvari i smatram da ako, primjerice, kao u slučaju Josipovića, čovjek visoke državne dužnosti smije – bez argumenata - govoriti o ustaškoj zmiji u hrvatskim njedrima, onda i ja imam isto tako pravo reći da još postoje sinovi udbaša i da je to opasnost, da su ti komunistički potomci u velikoj mjeri prisutni i vuku konce u ovom društvu. I argument mi je lex Perković.
PRAVOSLAVCI NAJLJEPŠE PJEVAJU
Jeste li na svečanost ustoličenja novoga mitropolita zagrebačko-ljubljanskoga Porfirija (Perića), uz kardinala Josipa Bozanića, pozvani kao član Biskupske komisije HBK za dijalog s SPC-om?
- Gospodina Porfirija, kojeg je Sveti arhijerejski sabor SPC-a 26. svibnja izabrao nasljednikom preminuloga mitropolita zagrebačko-ljubljanskoga Jovana (Pavlovića), poznajem od 2005. godine. Prije svečanoga ustoličenja u Hramu Preobraženja Gospodnjega, dvaput smo razgovarali telefonom. Kad me je nazvao, rekao je da mu je drago doći tamo gdje čovjek ima prijatelje. Čestitao sam mu i prepoznao sam se u toj riječi. Godinama smo si dobri i u nekoliko navrata – za boravka u Vojvodini i Novom Sadu – bio sam gost tadašnjega igumana manastira Kovilja u Bačkoj koji ima 20-ak monaha. Glavno im je zanimanje slikanje ikona, a bave se i poljoprivredom. Tamo sam nekoliko puta prisustvovao njihovoj liturgiji koja je prekrasna. Na ekumenskim sam susretima znao reći da pravoslavci najljepše pjevaju, jer su to doista lijepe, produhovljene melodije i ta mi je liturgija vrlo bliska. Na svečanom ručku u hotelu Westinu iza ustoličenja, spomenuo me je izrijekom i nazvao svojim prijateljem. Osim toga, najavio mi je u privatnom razgovoru kako će prvo mjesto koje će posjetiti izvan Zagreba biti Sisak. Naravno, tome se radujem i u njemu gledam dobrog duhovnoga episkopa, kršćanskoga biskupa i pastira. Vjerujem da nam je takav čovjek stvarno potreban za razgovor i za gradnju mostova suradnje. U tom sam se kontekstu prisjetio jednoga prijeratnoga razgovora s pravoslavcem Jovicom u Hrastovici.
PRVI USTAŠE SU SE BORILI PROTIV TURAKA
Pitao sam ga čemu su toliko okrenuti Beogradu i politici Miloševića, zašto ne gledaju naše Srbe koji su kroz povijest zajedno s Hrvatima stvarali ovu državu i gledali je kao svoju. Kad pjevamo ili sviramo hrvatsku himnu „Lijepa Naša“, to su note koje je skladao pravoslavac iz Vinkovaca Josif Runjanin, a naš ban Jelačić rođen je u Petrovaradinu, naš Ante Starčević je iz mješovitoga braka, maršal Svetozar Borojević rodom s Banovine bio je slavni vojskovođa... Evo, otac Porfirije spomenuo je u svom nastupnom govoru Petra Preradovića i Arsena Dedića, to su neke osobe koje su gradile ovu zemlju. Čitao sam Lopašića o popu Marku Mesiću i fra Luki Ibrišimoviću, gdje on spominje ustanak krajem 17. stoljeća, kad je turska vojska doživjela poraz 1683. kod Beča. Onda se kao kula od karata rušilo Osmanlijsko carstvo i dizali su se ustanci u Lici i Slavoniji. Radoslav Lopašić koji 1888. piše taj svoj povijesni prikaz, ustanike naziva ustašama, spominjući i srpskoga vojvodu Stojana Jankovića kao ustašu, jer je s popom Markom Mesićem bio na čelu ustanika u Lici. Oni su, dakle, zajedno s Hrvatima tjerali Turke iz naših krajeva. Imamo lijepih primjera suradnje i kasnije, recimo u 20. stoljeću kad je Svetozar Pribičević bio u koaliciji sa Stjepanom Radićem. Nisu, dakle, Srbi pravoslavci uvijek okretali leđa Hrvatima, nego su zajedno s njima izgrađivali svoju zemlju. Ne možeš ovdje živjeti, a željeti biti u nekom drugom svijetu i zagovarati nešto što donosi nesreću tvojoj zemlji. Vjerujem da je u Domovinskom ratu, i osobito prije njega, bila na djelu velika propaganda sijanja laži i psihološkoga rata kroz medije, gdje se ljude zaluđivalo neistinama. Znam slučaj katoličkoga svećenika Boška Radielovća u Rumi, koji je jednoj starici donio svetu pričest, a ona ga je upitala: što to naši Hrvati čine Srbima u Hrvatskoj. Nakon što je svećenik to opovrgnuo kao neistinu, starica se utješena umirila. I naši su ljudi vjerovali lažima, bili su zavedeni i ja to ne osuđujem, ali već jednom treba reći istinu. Staviti je na pravo mjesto i onda, otvoreno, s dobrom voljom ići naprijed. Spomenut ću još nešto. Poslije liturgije i ustoličenja, kratko smo otišli u episkopski dvor u Ilici, gdje mi je pristupio crnogorski mitropolit Amfilohije. Pitao me je li točno da mi ne volimo svetu braću Ćirila i Metoda. Otkud to? – ostao sam iznenađen. Bio sam prošle godine u Slovačkoj u Nitri na slavlju Ćirila i Metoda, ja sam za to da se njih štuje – kazao sam. Mitropolit je potom rekao kako Hrvati ne vole ćirilicu koju su Ćiril i Metod stvorili. Odbacio sam tu tvrdnju, rekavši neka svaki narod piše kako mu nalaže tradicija, neka njeguje svoju kulturu, uvijek sam za to. Predložio bih, međutim, da tamo gdje postoji spor zbog ćirilice i latinice uvedemo glagoljicu. Jer zapravo su Ćiril i Metod stvorili glagoljicu, a njihovi su učenici stvorili ćirilicu i prozvali je po svom učitelju Ćirilu. Hrvati jedini kao svoje pismo imaju glagoljicu. Najstarije su hrvatske knjige i spomenici pisani su glagoljicom, poput Hrvojeva misala i Baščanske ploče. Rekao sam kako bi bilo dobro sve to riješiti glagoljicom. Gospodin Amfilohije se na te moje ideje i argumente srdačno nasmijao.
BAHATO INAĆENJE S VUKOVARCIMA
Što kažete na pokušaje bahatoga politiziranja ćirilice i nametanja dvojezičnih/dvopisanih ploča u teško ranjenom Vukovaru? U cijeloj se Europi pravo na jezik i pismo manjinske zajednice stječe s 50 i više postotaka u udjelu stanovništva, kod nas je to 30 posto. SDP-ov predsjednik saborskoga Odbora za pravosuđe Peđa Grbin, štoviše, cinično i provokativno pita u hrvatskom parlamentu koliko dugo će trajati rane Vukovara...
- Gospođa Markić je doista izrekla istinu ustvrdivši kako Vukovarce boli to nametanje ploča. Ako je to nekima toliko teško, kada Hrvati na ulicama vide agresorske nasilnike protiv kojih se čak ne vode kazneni postupci, a koji imaju veća prava nego naši ljudi koji su toliko patili i pretrpjeli, bilo bi, dakle, ljudski i humano to ne raditi. U svojoj izjavi lanjskoga 3.rujna kazao sam: ako postoji i mala sumnja da podatak o 33 posto udjela Srba u stanovništvu Vukovara nije točan, onda to treba provjeriti. Ne znam zašto se to ne želi učiniti, nego se to radi u Vrgorcu, rodnom mjestu Tina Ujevića i vrlo brzo se dolazi do vjerodostojnih podataka. U Vukovaru, gdje se sumnja da i do pet tisuća Srba koji se tamo vode ondje ne stanuje, to se ne želi provesti. Što se tiče netaktičnog pitanja gospodina Grbina, moj odgovor bi bio: rane Vukovara će potrajati dok ne zacijele. Tako bi trebalo reći. Znate li kad su se iza Drugog svjetskoga rata prvi puta susreli biskupi Njemačke i Poljske? Bilo je to 1968., dakle četvrt stoljeća iza ratnoga užasa. Nisu to baš tako jednostavni događaji kada se jedan narod tako nasilno i brutalno zgazi i ponizi, kada mu se prouzroče tolike žrtve, kad se na svakom koraku vide posljedice bestijalnih iživljavanja. Jasno je da je tu državna politika Njemačke bila zločinačka i usmjerena na zatiranje poljskog naroda. Da se te rane zaliječe, trebalo je vremena, a tako je i u našem slučaju.
http://www.tjedno.hr/index.php/category ... komunizamu
"MOJU PROŠLOST,GOSPODINE, PREPUŠTAM TVOJOJ MILOSTI.
MOJU SADAŠNJOST, TVOJOJ LJUBAVI.
A MOJU BUDUĆNOST, TVOJOJ PROVIDNOSTI."
MOJU SADAŠNJOST, TVOJOJ LJUBAVI.
A MOJU BUDUĆNOST, TVOJOJ PROVIDNOSTI."
-
EdgarFranjul
- Sheriff
- Posts: 8453
- Joined: Mon May 17, 2010 8:42 pm
- Location: Pula
- Contact:
Re: Hrvatska - unutarnja agresija
IVAN MIKLENIĆ: Suvremena Hrvatska je smišljeno i planski odvedena u slijepu ulicu
Thursday, 31 July 2014 15:43
U srpanjskoj Informaciji o gospodarskim kretanjima u Republici Hrvatskoj Hrvatska narodna banka svojim prognozama minirala je nadu u mogućnost veće zaposlenosti ne samo za ovu 2014., nego i za sljedeću 2015. godinu, a Jutarnji list to je u subotu 26. srpnja objelodanio alarmantnim golemim naslovom na naslovnici »Privatnici na izdisaju – Zaposlenost u padu, novih radnih mjesta nema ni 2015.«
Istodobno Agencija Standard&Poor’s potvrdila je (u petak 25. srpnja) Hrvatskoj dosadašnji vrlo loš kreditni rejting, a u obrazloženju te odluke ističe se da će se nastaviti recesija, javni dug nastavit će rasti, a koristi od ulaska Hrvatske u Europsku uniju ostale su ograničene… Prema informacijama koje prenose mediji, pregovori između tvrtke MOL, koja ima upravljačka prava nad Inom, i Vlade ne daju rezultate, a iz Vlade istodobno dolaze kontroverzne izjave: dok ministar plasira u javnost informaciju o nakani Vlade da otkupi MOL-ov udio u Ini, dotle predsjednik Vlade to opovrgava i naziva pukim spekulacijama…
Moglo bi se tako još dugo nizati podatke o različitim oblicima krize, propustima, promašajima, neuspjesima i nesposobnostima sadašnje vladajuće garniture, a što sve kao loša posljedica pada na grbaču običnih hrvatskih građana koji se osjećaju sve bespomoćnije i sa sve manje nade da će moći solidno živjeti od svoga poštenoga rada. Neovisni ekonomisti u takvom kontekstu među djelatnostima u kojima treba očekivati daljnje restrukturiranje i otpuštanje zaposlenih uz ostalo navode trgovinu i prehrambenu industriju. Vrijedi se podsjetiti kolika je medijska i politička hajka i buka vladala u Hrvatskoj da se mora dopustiti rad trgovina, osobito velikih trgovačkih lanaca nedjeljom; bilo je to važnije od dobra obitelji, od dobra pretežno žena zaposlenih u toj branši, bilo je to važnije od duge hrvatske kršćanske tradicije da nedjelja bude dan počinka, a sada se predviđa otpuštanje obično slabo plaćenih zaposlenih u trgovini – i nikomu ništa.
Još je strašnije predviđanje da će se i dalje urušavati prehrambena industrija, i to u doba kad je hrana, pa onda i proizvodnja hrane, jedno od važnijih strateških oružja u suvremenom svijetu. U Hrvatskoj, može sa danas reći sa sigurnošću, političari su – na tragu komunističkoga razaranja sela i malih obiteljskih gospodarstava – razvili čitavu strategiju uništavanja poljoprivredne proizvodnje. Sve su učinili da su sela ostala bez krava, mnoga domaćinstva i bez svinja, a nekada su baš to bile prednosti života na selu, štoviše sve su političari učinili da hrvatska poljoprivreda zapravo ostane bez svoje kralježnice – stočarstva da bi vjerojatno za Judine škude otvorili vrata uvozu često najnekvalitetnijih poljoprivrednih proizvoda.
Činjenica je da je suvremena Hrvatska smišljeno i planski odvedena u slijepu ulicu, premda ima i po svojim tlima i po svojim klimatskim uvjetima upravo u proizvodnji kvalitetne hrane neizmjerno mnogo mogućnosti, i da već punih šest godina ne nalazi nikakvoga izlaza, premda joj je to politika, laskajući i obmanjujući, bezbroj puta obećavala, ne samo u predizbornim kampanjama, nego i u mnogim drugim prilikama.
Danas je hrvatska nacija doživjela da joj se kao uspjeh prodaje dobivanje tobože povoljnih stranih kredita u vrtoglavima svotama, a koji se koriste za puko i nepotpuno krpanje državnoga proračuna, odnosno za potrošnju od koje ništa ne ostaje za sutra.
Za takvo stanje u Hrvatskoj sva odgovornost leži na političarima, osobito onima na vlasti, ali i na onima u opoziciji, i zato je stvarno došao povijesni čas da se političare u Hrvatskoj treba zaustaviti u njihovu razarajućem djelovanju. Da sadašnja vladajuća koalicija ima imalo stvarne odgovornosti prema hrvatskim građanima i prema stvarnomu općemu dobru tih istih ljudi, već bi davno otišla i prepustila upravljanje drugima. Da Hrvatska svih ovih kriznih godina ima stvarnu, sposobnu i za opće dobro angažiranu opoziciju, nikad ne bi pala na sadašnje niske grane. Zato je došlo vrijeme da se natjera političare na odgovornost, na služenje općemu dobru.
Jedini način da se političarima nametne stvarna odgovornost jest smišljena i hitna promjena izbornoga zakonodavstva. Zato je više nego dobrodošla nakana građanske inicijative »U ime obitelji« da u jesen organizira referendum da se Hrvatski sabor Ustavom obveže na donošenje takvoga izbornoga zakonodavstva da bi birači na parlamentarnim izborima mogli »izravno – imenom i prezimenom, odabirati svoga predstavnika u Hrvatskom saboru uvođenjem preferencijalnih glasova bez cenzusa«.
Vrijedi pozdraviti i sve druge slične inicijative ako im je stvarno cilj demokratizacija društva i političkih stranaka, zaoštravanje odgovornosti izabranih političara i omogućavanje većega sudjelovanja građana u demokratskom odlučivanju. Činjenica da su zastupnici sadašnjega saziva Hrvatskoga sabora u tako nadmoćnoj većini (inicijativu GONG-a podržalo je samo 29 zastupnika!!) odbili mogućnost promjene izbornoga zakonodavstva doista rječito govori da su mnogim političarima svjetonazorska i ideološka opredjeljenja tek maske za privlačenje glasova birača, a stvarna im je zadaća štititi interese svoje političke stranke, tj. svoje interesne skupine.
Logično je da sada saborski zastupnici nemaju svoj stav sve dok se čelnici najvažnijih parlamentarnih stranka javno ne očituju o referendumu koji planira inicijativa »U ime obitelji« i o drugim prijedlozima izbornoga zakonodavstva. Takvo ponašanje saborskih zastupnika zapravo je otkrilo da najvažnije političke stranke ne žele promjenu postojećega izbornoga zakonodavstva, što znači da im ono odgovara, no pritom te političke stranke zaboravljaju da time očituju ne samo svoj stvarni odnos prema demokraciji, nego i koliko su odnosno nisu za slobodnu i prosperitetnu Hrvatsku.
Izvor: glas-koncila.hr
http://hu-benedikt.hr/?p=21968
Thursday, 31 July 2014 15:43
U srpanjskoj Informaciji o gospodarskim kretanjima u Republici Hrvatskoj Hrvatska narodna banka svojim prognozama minirala je nadu u mogućnost veće zaposlenosti ne samo za ovu 2014., nego i za sljedeću 2015. godinu, a Jutarnji list to je u subotu 26. srpnja objelodanio alarmantnim golemim naslovom na naslovnici »Privatnici na izdisaju – Zaposlenost u padu, novih radnih mjesta nema ni 2015.«
Istodobno Agencija Standard&Poor’s potvrdila je (u petak 25. srpnja) Hrvatskoj dosadašnji vrlo loš kreditni rejting, a u obrazloženju te odluke ističe se da će se nastaviti recesija, javni dug nastavit će rasti, a koristi od ulaska Hrvatske u Europsku uniju ostale su ograničene… Prema informacijama koje prenose mediji, pregovori između tvrtke MOL, koja ima upravljačka prava nad Inom, i Vlade ne daju rezultate, a iz Vlade istodobno dolaze kontroverzne izjave: dok ministar plasira u javnost informaciju o nakani Vlade da otkupi MOL-ov udio u Ini, dotle predsjednik Vlade to opovrgava i naziva pukim spekulacijama…
Moglo bi se tako još dugo nizati podatke o različitim oblicima krize, propustima, promašajima, neuspjesima i nesposobnostima sadašnje vladajuće garniture, a što sve kao loša posljedica pada na grbaču običnih hrvatskih građana koji se osjećaju sve bespomoćnije i sa sve manje nade da će moći solidno živjeti od svoga poštenoga rada. Neovisni ekonomisti u takvom kontekstu među djelatnostima u kojima treba očekivati daljnje restrukturiranje i otpuštanje zaposlenih uz ostalo navode trgovinu i prehrambenu industriju. Vrijedi se podsjetiti kolika je medijska i politička hajka i buka vladala u Hrvatskoj da se mora dopustiti rad trgovina, osobito velikih trgovačkih lanaca nedjeljom; bilo je to važnije od dobra obitelji, od dobra pretežno žena zaposlenih u toj branši, bilo je to važnije od duge hrvatske kršćanske tradicije da nedjelja bude dan počinka, a sada se predviđa otpuštanje obično slabo plaćenih zaposlenih u trgovini – i nikomu ništa.
Još je strašnije predviđanje da će se i dalje urušavati prehrambena industrija, i to u doba kad je hrana, pa onda i proizvodnja hrane, jedno od važnijih strateških oružja u suvremenom svijetu. U Hrvatskoj, može sa danas reći sa sigurnošću, političari su – na tragu komunističkoga razaranja sela i malih obiteljskih gospodarstava – razvili čitavu strategiju uništavanja poljoprivredne proizvodnje. Sve su učinili da su sela ostala bez krava, mnoga domaćinstva i bez svinja, a nekada su baš to bile prednosti života na selu, štoviše sve su političari učinili da hrvatska poljoprivreda zapravo ostane bez svoje kralježnice – stočarstva da bi vjerojatno za Judine škude otvorili vrata uvozu često najnekvalitetnijih poljoprivrednih proizvoda.
Činjenica je da je suvremena Hrvatska smišljeno i planski odvedena u slijepu ulicu, premda ima i po svojim tlima i po svojim klimatskim uvjetima upravo u proizvodnji kvalitetne hrane neizmjerno mnogo mogućnosti, i da već punih šest godina ne nalazi nikakvoga izlaza, premda joj je to politika, laskajući i obmanjujući, bezbroj puta obećavala, ne samo u predizbornim kampanjama, nego i u mnogim drugim prilikama.
Danas je hrvatska nacija doživjela da joj se kao uspjeh prodaje dobivanje tobože povoljnih stranih kredita u vrtoglavima svotama, a koji se koriste za puko i nepotpuno krpanje državnoga proračuna, odnosno za potrošnju od koje ništa ne ostaje za sutra.
Za takvo stanje u Hrvatskoj sva odgovornost leži na političarima, osobito onima na vlasti, ali i na onima u opoziciji, i zato je stvarno došao povijesni čas da se političare u Hrvatskoj treba zaustaviti u njihovu razarajućem djelovanju. Da sadašnja vladajuća koalicija ima imalo stvarne odgovornosti prema hrvatskim građanima i prema stvarnomu općemu dobru tih istih ljudi, već bi davno otišla i prepustila upravljanje drugima. Da Hrvatska svih ovih kriznih godina ima stvarnu, sposobnu i za opće dobro angažiranu opoziciju, nikad ne bi pala na sadašnje niske grane. Zato je došlo vrijeme da se natjera političare na odgovornost, na služenje općemu dobru.
Jedini način da se političarima nametne stvarna odgovornost jest smišljena i hitna promjena izbornoga zakonodavstva. Zato je više nego dobrodošla nakana građanske inicijative »U ime obitelji« da u jesen organizira referendum da se Hrvatski sabor Ustavom obveže na donošenje takvoga izbornoga zakonodavstva da bi birači na parlamentarnim izborima mogli »izravno – imenom i prezimenom, odabirati svoga predstavnika u Hrvatskom saboru uvođenjem preferencijalnih glasova bez cenzusa«.
Vrijedi pozdraviti i sve druge slične inicijative ako im je stvarno cilj demokratizacija društva i političkih stranaka, zaoštravanje odgovornosti izabranih političara i omogućavanje većega sudjelovanja građana u demokratskom odlučivanju. Činjenica da su zastupnici sadašnjega saziva Hrvatskoga sabora u tako nadmoćnoj većini (inicijativu GONG-a podržalo je samo 29 zastupnika!!) odbili mogućnost promjene izbornoga zakonodavstva doista rječito govori da su mnogim političarima svjetonazorska i ideološka opredjeljenja tek maske za privlačenje glasova birača, a stvarna im je zadaća štititi interese svoje političke stranke, tj. svoje interesne skupine.
Logično je da sada saborski zastupnici nemaju svoj stav sve dok se čelnici najvažnijih parlamentarnih stranka javno ne očituju o referendumu koji planira inicijativa »U ime obitelji« i o drugim prijedlozima izbornoga zakonodavstva. Takvo ponašanje saborskih zastupnika zapravo je otkrilo da najvažnije političke stranke ne žele promjenu postojećega izbornoga zakonodavstva, što znači da im ono odgovara, no pritom te političke stranke zaboravljaju da time očituju ne samo svoj stvarni odnos prema demokraciji, nego i koliko su odnosno nisu za slobodnu i prosperitetnu Hrvatsku.
Izvor: glas-koncila.hr
http://hu-benedikt.hr/?p=21968
"MOJU PROŠLOST,GOSPODINE, PREPUŠTAM TVOJOJ MILOSTI.
MOJU SADAŠNJOST, TVOJOJ LJUBAVI.
A MOJU BUDUĆNOST, TVOJOJ PROVIDNOSTI."
MOJU SADAŠNJOST, TVOJOJ LJUBAVI.
A MOJU BUDUĆNOST, TVOJOJ PROVIDNOSTI."
-
EdgarFranjul
- Sheriff
- Posts: 8453
- Joined: Mon May 17, 2010 8:42 pm
- Location: Pula
- Contact:
Re: Hrvatska - unutarnja agresija
Damir Pešorda: Kako je mlada američka novinarka odmah shvatila ono štp Josipoviću i Milanoviću nikako ne ulazi u glavu
NEDJELJA, 03 KOLOVOZ 2014 13:36
Večernji list je ovih dana objavio napis o mladoj američkoj novinarki Ashley Colburn koja se zaljubila u Hrvatsku. Ashley je dobila nagradu Emmy 2010. za film Wow, Croatia. Puna je hvale za našu zemlju, a uz to je i pristojno sugerirala da bi puni pogodak bio, u turističkom i svakom drugom pogledu, kada bismo se tješnje povezali s Budimpeštom i Bečom. Simptomatično je kako je mladoj Amerikanki otprve jasno ono dvojica naših sredovječnih političkih lidera nisu uspjeli shvatiti tijekom cijeloga svoga dosadašnjeg života. Na žalost, sumnjam da će im to uspjeti i budućnosti. Zapravo, ne sumnjam, siguran sam da neće.
Njih dvojicu srce vuče prema istoku, turističku bi ponudu Hrvatske uskladili s duhom Ade Ciganlije, ideal velegrada im je Beograd, a ideal suživota Sarajevo, Prokletije su im bliže od Alpa, ćevapčići ukusniji od šnicla, tufahija od štrudle. Josipović klavir radije svira u Banja Luci nego u Beču, Milanoviću je ćirilica u Vukovaru važnija od kulture Gradišćanskih Hrvata. U Hrvatskoj su politički lideri izrekli podosta oštrih riječi na račun Madžarske i Orbana, koji je Hrvatsku uvijek podupirao, a tope se od ljubaznosti kada se obraćaju Srbiji i vojvodi Nikoliću, koji je Hrvatsku aktivno napadao.
To bi nekom Kinezu ili Argentincu koji bi se slučajno našao u Hrvatskoj bilo potpuno neshvatljivo i ludo, no onome tko je upamtio Jugoslaviju i poznaje obiteljski background naših vodećih političara jasno je otkuda ta anomalija, ta neshvatljiva sklonost prema istočnom susjedstvu. Ne očiste li se naši politički odnosi s istočnim susjedima od te bolesne naklonosti, mogli bismo i u budućnosti imati gadnih problema. Osim toga, činimo štetu i tim susjednim zemljama očijukajući s prošlošću i budeći njihove osvajačke apetite. Teško je, naime, odoljeti kada ti se netko nudi. No, imajući u vidu da nakon svakog takvog medenog mjeseca počne boj na život i smrt, valja nam, se samo nadati da će lideri tih država biti pametniji i suzdržaniji od naših.
Ali kako da se odupru tom zavodljivom zovu ''slučajnih upravljača'' Hrvatskom kada ih ovi, ničim izazvani, sazivlju u Dubrovnik na doček Angele Merkel!? Merkel je valjda namjeravala doći u posjet Hrvatskoj, međutim u Dubrovniku ju je dočekao svojevrsni zapadnobalkanski dernek i pregršt prijedloga za ''regionske'' projekte. U kojima, naravno, nama mjesta za Mađarsku, Austriju, Slovačku u druge srednjoeuropske zemlje. U Hrvatskoj se više ništa ne planira bez zapadnobalkanske agende. Ni u gospodarstvu, ni u politici, ni u kulturi, ni u športu. Kao da smo i u EU ušli samo zato da bismo Srbima i ostalima pomogli da što brže uđu i oni. Stoga, ako se, ne daj Bože, u budućnosti opet budemo sukobljavali s istočnim susjedima, krivicu za to neće snositi oni, negoli mi sami, odnosno naši čudnovati upravljači. U konačnici ipak mi, jar mi smo ih birali.
Ponekad pomislim kako ovaj narod još nije zreo za demokraciju, i da bi bolje bilo da iznajmimo nekog inozemnog upravljača da nam upravlja državom. Recimo, spomenutu američku novinarku ili nekoga sličnog. Onda se sjetim da je više od sedamdeset godina profilirana protuhrvatska elita u Hrvatskoj, politička, kulturna, medijska i svaka druga. Oni su svoju moć gradili desetljećima, nasiljem, lažima, propagandom, umrežavanjem, sinekurama, agenturama, a nije im nedostajalo ni inozemne potpore, navlastiti britanske. Teško je sve to u kratkom vremenu raskopati, pacificirati i lustrirati. A to ipak može samo narod, koji je u sebi uvijek nalazio dovoljno snage da prepozna pogibelji i na njih odgovori. Stoga, živjela hrvatska demokracija! Narod će i ovaj put naći načina da se otrese nezajažljivih nametnika. Zahvaljujući Tuđmanu i hrvatskim braniteljima, ovaj put to može učiniti elegantno, gospodski – glasovanjem.
Damir Pešorda
http://www.hrsvijet.net/index.php?optio ... Itemid=352
NEDJELJA, 03 KOLOVOZ 2014 13:36
Večernji list je ovih dana objavio napis o mladoj američkoj novinarki Ashley Colburn koja se zaljubila u Hrvatsku. Ashley je dobila nagradu Emmy 2010. za film Wow, Croatia. Puna je hvale za našu zemlju, a uz to je i pristojno sugerirala da bi puni pogodak bio, u turističkom i svakom drugom pogledu, kada bismo se tješnje povezali s Budimpeštom i Bečom. Simptomatično je kako je mladoj Amerikanki otprve jasno ono dvojica naših sredovječnih političkih lidera nisu uspjeli shvatiti tijekom cijeloga svoga dosadašnjeg života. Na žalost, sumnjam da će im to uspjeti i budućnosti. Zapravo, ne sumnjam, siguran sam da neće.
Njih dvojicu srce vuče prema istoku, turističku bi ponudu Hrvatske uskladili s duhom Ade Ciganlije, ideal velegrada im je Beograd, a ideal suživota Sarajevo, Prokletije su im bliže od Alpa, ćevapčići ukusniji od šnicla, tufahija od štrudle. Josipović klavir radije svira u Banja Luci nego u Beču, Milanoviću je ćirilica u Vukovaru važnija od kulture Gradišćanskih Hrvata. U Hrvatskoj su politički lideri izrekli podosta oštrih riječi na račun Madžarske i Orbana, koji je Hrvatsku uvijek podupirao, a tope se od ljubaznosti kada se obraćaju Srbiji i vojvodi Nikoliću, koji je Hrvatsku aktivno napadao.
To bi nekom Kinezu ili Argentincu koji bi se slučajno našao u Hrvatskoj bilo potpuno neshvatljivo i ludo, no onome tko je upamtio Jugoslaviju i poznaje obiteljski background naših vodećih političara jasno je otkuda ta anomalija, ta neshvatljiva sklonost prema istočnom susjedstvu. Ne očiste li se naši politički odnosi s istočnim susjedima od te bolesne naklonosti, mogli bismo i u budućnosti imati gadnih problema. Osim toga, činimo štetu i tim susjednim zemljama očijukajući s prošlošću i budeći njihove osvajačke apetite. Teško je, naime, odoljeti kada ti se netko nudi. No, imajući u vidu da nakon svakog takvog medenog mjeseca počne boj na život i smrt, valja nam, se samo nadati da će lideri tih država biti pametniji i suzdržaniji od naših.
Ali kako da se odupru tom zavodljivom zovu ''slučajnih upravljača'' Hrvatskom kada ih ovi, ničim izazvani, sazivlju u Dubrovnik na doček Angele Merkel!? Merkel je valjda namjeravala doći u posjet Hrvatskoj, međutim u Dubrovniku ju je dočekao svojevrsni zapadnobalkanski dernek i pregršt prijedloga za ''regionske'' projekte. U kojima, naravno, nama mjesta za Mađarsku, Austriju, Slovačku u druge srednjoeuropske zemlje. U Hrvatskoj se više ništa ne planira bez zapadnobalkanske agende. Ni u gospodarstvu, ni u politici, ni u kulturi, ni u športu. Kao da smo i u EU ušli samo zato da bismo Srbima i ostalima pomogli da što brže uđu i oni. Stoga, ako se, ne daj Bože, u budućnosti opet budemo sukobljavali s istočnim susjedima, krivicu za to neće snositi oni, negoli mi sami, odnosno naši čudnovati upravljači. U konačnici ipak mi, jar mi smo ih birali.
Ponekad pomislim kako ovaj narod još nije zreo za demokraciju, i da bi bolje bilo da iznajmimo nekog inozemnog upravljača da nam upravlja državom. Recimo, spomenutu američku novinarku ili nekoga sličnog. Onda se sjetim da je više od sedamdeset godina profilirana protuhrvatska elita u Hrvatskoj, politička, kulturna, medijska i svaka druga. Oni su svoju moć gradili desetljećima, nasiljem, lažima, propagandom, umrežavanjem, sinekurama, agenturama, a nije im nedostajalo ni inozemne potpore, navlastiti britanske. Teško je sve to u kratkom vremenu raskopati, pacificirati i lustrirati. A to ipak može samo narod, koji je u sebi uvijek nalazio dovoljno snage da prepozna pogibelji i na njih odgovori. Stoga, živjela hrvatska demokracija! Narod će i ovaj put naći načina da se otrese nezajažljivih nametnika. Zahvaljujući Tuđmanu i hrvatskim braniteljima, ovaj put to može učiniti elegantno, gospodski – glasovanjem.
Damir Pešorda
http://www.hrsvijet.net/index.php?optio ... Itemid=352
"MOJU PROŠLOST,GOSPODINE, PREPUŠTAM TVOJOJ MILOSTI.
MOJU SADAŠNJOST, TVOJOJ LJUBAVI.
A MOJU BUDUĆNOST, TVOJOJ PROVIDNOSTI."
MOJU SADAŠNJOST, TVOJOJ LJUBAVI.
A MOJU BUDUĆNOST, TVOJOJ PROVIDNOSTI."
-
EdgarFranjul
- Sheriff
- Posts: 8453
- Joined: Mon May 17, 2010 8:42 pm
- Location: Pula
- Contact:
Re: Hrvatska - unutarnja agresija
Sudski epilog hajke Jutarnjeg na administratore hrvatske Wikipedije
Autor: Marcel Holjevac
Datum: petak, 08. kolovoza 2014. u 09:25
Prošle godine Jutarnji list je pokušao, serijom članaka, ukloniti administratore hrvatske Wikipedije i zamijeniti ih ideološkim fanaticima i akvistima, i uvesti jednu zajedničku "srpskohrvatsku" wikipediju, na "zajedničkom" jeziku. Administratori su podnijeli tužbu protiv EPH holdinga.
Čitava stvar je, kako obično u Hrvatskoj bude, krenula od "ugroženog Srbina". Ovaj put je uloga Miloša Žanka pripala Pavlu Močilcu. On je surađivao s Wikipedijom kao autor članaka iz područja u kom je doktorirao - farmaceutike, te je, zgrožen "veličanjem NDH" na Wikipediji, alarmirao pravednike iz Jutarnjeg lista a oni pak ministra Jovanovića. Oni su pak smjesta zaključili kako je hrvatska Wikipedija proustaška te kažu kako se u njoj veličaju NDH i poglavnik, iako nitko od njih nije naveo što je točno sporno, a sve skupa se zasnivalo na par istrgnutih citata od nekoliko riječi. Isto tako nije bilo nikakvih linkova. Pavle je predstavljen kao doktor koji je prekinuo suradnju s Wikipedijom zgrožen njenim ustaškim karakterom. Osnovana je i hate grupa na facebooku "Razotkrivamo sramotnu hr.wikipediju". Članci u Jutarnjem su pisani u maniri najgore nacističke ili komunističke difamacije ljudi, a pozivaju se na sugovornike iz te hate grupe: "Pokušat ćemo razotkriti mračnu stranu hr.wikipedije. To je jedan nacionalistički ostrašćen projekt, koji nudi samo pristrana gledišta i eliminira sve one koji žele pridonijeti malo širem pogledu na stvari. Ne znamo tko zapravo stoji iza ovog šovinističkog projekta koji naočigled svih revidira prošlost i baca ljagu na sadašnjost, no nećemo to samo mirno promatrati", poruka je koju je napisao osnivač grupe na Facebooku. Kao glavni protagonisti "Nezavisne wikipedije hrvatske", kako se je neki prozvali, spominju se administratori SpeedyGonzales i Roberta F. koji su, kaže naš sugovornik, potpuno izgurali većinu drugih urednika."
Pavle Močilac je inače fanatizirani borac protiv religije, član svih antireligioznih udruga u zemlji od Davida do Protagore, a za potonju je napisao i nekoliko kolumni, poput "vjeronauku nije mjesto nigdje". Naročito je napadnut jedan od administratora Wikipedije, pod nickom "Speedy Gonzales", Darko Čokor, diplomirani FER-ovac. "TKO NA WIKIPEDIJI PROMOVIRA USTAŠE", kaže Jutarnji u naslovu jednog od čak osam članaka protiv hrvatske Wikipedije koje su objavili u svega deset dana, uz otvoreni poziv na hajku: "Ovaj čovjek urednički potpisuje veličanje NDH". O tome tko, gdje, i kako na wikipediji promovira ustaše, ni slova. Čokor je napisao demantij, odnosno odgovor uredništvu Jutarnjeg, koji nije objavljen, pa je zbog toga cijela stvar završila na sudu. "Sve je počelo tako što je osnovana mala hategroup na facebooku suprostavljena projektu hr.wiki. Njihov argument za mržnju je bio i ostao taj što se kod nas ne dozvoljava nikakvo veličanje niti ustaštva niti Titoizma. A ako ne veličaš Titoizam automatski si fašist, naravno jer nisi antifašist", rekao je Čokor. "Wikipedija se opasno zamjerila Jovanoviću u nekoliko navrata tijekom brojnih afera koje je kreirao. Na primjer, prilikom dolaska Judith Reisman navraćala je ekipa koja je željela u članak o njoj uvrstiti da je luda baba, ali to admini nisu dozvoljavali, te su na Wikipediji stajali samo relevantni podatci", rekao je.
Kao svjedoci "Jutarnjeg lista" na sudu će se pojaviti Miljenko Jergović, Jurica Pavičić, rečeni nesuđeni bombaš Pavle Močilac, Inoslav Bešker... i još neki. Stvar je u tome što Jutarnji, kaže nam Čokor, podmeće da on kao administrator uopće uređuje članke, kao u novinama, ili odgovara za sadržaj. "Administratori ne pregledavaju sadržaj, autori, volonteri, ga kreiraju sami, a svatko može dati prigovor ili sugestiju". Administratori nisu urednici - oni tek rješavaju konflikte između autora, na specijaliziranim forumima gdje pokreću teme oko sporova. No, agresivni napadi dobro organzirane i posve netolerantne i ideološki zatucane grupe ljudi koja pod svaku cijenu želi preuzeti u potpunosti kontrolu nad Wikipedijom se nastavljaju.
Bitna osoba, pored "objektivnog" Pavla, autora bombaško facebook statusa (koliko takav tip može biti objektivan kao urednik neke političke teme), je stanoviti Ante Perković, jedan od urednika Wikipedije koji piše kao Argo navis. Admini upravo tome i služe, da bi reagirali na zahtjeve za ispravcima netočnih navoda. No, rečeni Ante Perković je u jednom članku naveo pogrešne podatke o Ivanu Zvonimiru Čičku, a kad je ovaj zahtijevao ispravak, rekao mu je, otprilike, neka si uredi sam članak o sebi. "Je li netko zainteresiran za pisanje članaka o ateizmu, agnostizicmu i sl. na hrvatskoj wikipediji? Već ima grupa suradnika koja je fokusirana na to (uz neke druge wiki-aktivizme, npr. LGBT), pa bi se lako uklopili", piše u svom face statusu Perković u siječnju ove godine. Zar je enciklopedija mjesto za aktivizam??? Ili za objektivno informiranje???
Radilo se, a i još se radi, o pokušaju da određene projugoslavenske grupe povezane s ekstremističkim ideologijama preuzmu uređivanje Wikipedije, a cilj koji se nije niti skrivao je bio potpuno ukidanje .hr wikipedije i njena zamjena .sh wikipedijom. U izmjenama tekstova i njihovoj "sanitizaciji", odnosno krivotvorenju činjenica i njihovom prilagođavanju vlastitim ideološkim pogledima, posebno se, kažu nam prozvani urednici hr. wikipedije, istaknuo LGBT aktivist Dean Čekić.
Dean na admin diskusiji piše: "Sh.wiki ima jednu veliku prednost u odnosu na druge projekte u regiji, može preuzimati članke bez da ih "prevodi" i tu su prednost suradnici ovog projekta fantastično iskoristili (molim vas nemojte to shvatiti kao kritiku, nije bila namjera). Ovaj je projekt već dovoljno ojačao da osim preuzimanja članaka, već ima i zavidnu proizvodnju vlastitih članaka i kvalitetom i kvantitetom ravnih sr.wiki (hr.wiki je na moju žalost tu inferiornija). Ja predviđam da će sh.wiki ubrzo sustići i sr.wiki, jer ima potencijal". I nastavlja: "Svi znamo da postoji neprijateljstvo između sh. i hr. projekta. Hr. projekt stoji vrlo loše, već je polako umirao od 2009. kao posljedica katastrofalnog administriranja. Ciljevi administratora hr.wiki su svih ovih godina bili gotovo isključivo politički. Forisali su jednu (meni vrlo odbojnu) političku opciju koja je dovela do onih sukoba u rujnu prošle godine." Ideju je jasno podržao i stanoviti urednik pod nickom dobarskroz (!): njemu smeta nepostojeće veličanje Luburića (provjerite uostalom članak na wiki), ali veličanje jednog drugog masovnog ubojice, i to već u samo nicku, je valjda "borba protiv totalitarizma"! "Potpuno je nebitno jesu li bosanski, hrvatski ili srpski jezik zasebni jezici ili su to inačice jednog makrojezika", kaže dotični u jednoj od rasprava.
On je ujedno i osoba koja stoji iza spomenute hate grupe: "Pokretač inicijative 'Razotkrivanje sramotne hr.wikipedije', koji se koristi nadimkom DobarSkroz, kaže da je u raspravama o hr.wikipediji koje se trenutno vode očigledan potpuni nedostatak argumentacije sadašnje garniture admina", kaže se u jednom tekstu t-portala. Dakle, "neobjektivnost hrvatske Wiki" bi razotkrivao lik s Josipom Brozom, dugodišnjim diktatorom, u nicku! Kakvih li boraca za ljudska prava i demokraciju, koji se pozivaju na čovjeka koji je 35 godina vladao državom bez demokratskih izbora, kršio sva ljudska prava, i poput afričkih primitivaca i svojih prijatelja ljudoždera nazivao gradove i trgove po sebi za života! I da vratimo jedan jezik za sve. Iako je i pismo integralni dio jezika, bar po standardima pismenih nacija, pa već samim tim što se srpski piše ćirilicom to nije isti jezik. Naravno, baklan ima tradiciju usmenosti, pa često ni visokoobrazovani ne razumiju da jedan jezik ne može imati dva pisma: to su onda dva književna jezika. A govorni jezik je nešto sasvim deseto i nebitno.
Uz pomoć spomenutog Deana Čekića u uređivanje wiki se uključio i određen broj LGBT aktivista, koji su mu bili potrebni kao glasačka mašinerija koja će ukloniti sve nezavisne i slobodno misleće urednike neopterećene ideološkom isključivošću. LGBT portal Crol.hr naveo je članke „Istospolni brak", „Brak", „Rodna ideologija", „LGBTIQ", „Le Zbor", „Homoseksualnost" kao sporne, tražeći u osnovi da se uklone bilo kakvi argumenti koji ne idu u prilog istospolnom braku, homoseksualnosti i rodnoj ideologiji s hrvatske inačice Wikipedije.
Dakle, trebalo bi uvesti jednoumlje i posve izbaciti svaku argumentaciju i objektivne znanstvene činjenice koje se nekom ne dopadaju. Ukratko, po njima bi Wikipedija trebala biti isključivo u funkciji indoktrinacije i zaglupljivanja. U članku „Istospolni brak" kao posebno degutantnu rečenicu Crol.hr navodi argumentaciju filozofa Nevena Sesardića: „Ljubav je povezana s posljednje navedenim elementom. Ako se za definiciju braka jedino važnom proglasi ljubav, koja je apstraktan i relativiziran pojam, a zanemare ostali elementi, postaje logična i legalizacija poligamije, incesta, pedofilije pa čak i braka sa životinjama, smatraju kritičari." Tu je dakle navedena argumentacija druge strane - ne kao jedina istina, nego kao protuargumentacija, što je obaveza enciklpedista! Ta rečenica u članku na Wikipediji više ne postoji - Obrisao ju je Dean72. Nemaju se što u wikipediji spominjati argumenti koji nisu u prilog onom što on tvrdi: takva enciklopedija, međutim nije ni enciklopedija ni objektivna. Takva enciklopedija je tek - agitprop, odnosno gebelsovska propaganda koja ne iznosi jednako argumente obje strane, već jednostavno briše što joj se ne dopada.
On je između ostalog izbrisao i slijedeće u članku o Judith Reisman: "uklonio sam jednu netočnost u zadnjem uređivanju, dio rečenice u zagradi "(pod orgazam se bilježilo "gubljenje svijesti, "vikanje", "vapljenje", "konvulzije").", kao i riječ orgazam pod navodnicima. Riječ "orgazam" pod navodnicima insinuira da je promatrač inerpretirao reakciju na mučenje kao orgazam, što nije točno. U niti jednom se Kinseyevom izvještaju ne spominju ni vikanje, ni gubitak svijesti, ni vapaji, ni konvulzije. Ja takve podatke uistinu nisam našao, a ako griješim ja ću prvi isto ispraviti. Ono što je Kinsey prenio u svoj rad bili su uistinu orgazmi." Ako vam nije jasno: radi se o "orgazmima" djece od svega nekoliko mjeseci ili nekoliko godina na kojima je Kinsey vršio eksperimente!!! On dakle tvrdi da je laž da su djeca vikala i vapila dok je Kinsey kod njih pokušavao "izazvati orgazam", već da su stvarno doživljavla orgazme!
I dodaje, da ne bude zabune: "U Kinseyevim izvješćima su uistinu bili opisani dječji orgazmi, a ne mučenje djece. Nikakvi navodnici ovdje nisu potrebni."
Među tom grupom koja pokušava ukloniti sve tragove kroatocentričnosti iz hrvatske Wikipedije, je i stanovita doktorica iz Rijeke, Karmen Lončarek, koja je pet godina pisala za Feral, a danas piše za lijevi Novi list i ekstremistički h-alter, koji uglavnom okuplja najrigidnije i najnetolerantnije ideološke fanatike. On se, jasno, zalaže, kao i ostali, za "srpskohrvatski": "Dok srpska wikipedija neugodno forsira ćirilicu, hrvatska wikipedija pak teško pati od jezičnog čistunstva. Ne samo da hrvatski wikipedijanci nove članke marljivo trijebe od "tokova" i "izvještaja", te ih prepravljaju u "tijekove" i "izvješća", već i brišu članke koji unutar dva tjedna nisu dekontaminirani od srpskih i bosanskih natruha. Naravno da se takvim napasnim jezičnim čistunstvom često s prljavom vodom iz lavora izbaci i dijete, a potencijalni wikipedijanac otjera." Stvarno, sramota da se netko želi držati propisanog jezičnog standarda! Mnogo lepo.
A da stvar bude bolja, u ovu ekipicu koja želi srpskohrvatsku, politički korektnu, striktno antikatoličku i lgbtq aktivistički wikipediju, uključila se po svemu sudeći i vlada rh, koja to nipošto ne bi smjela raditi, naročito se ne bi smjela miješati u članke o sebi samoj. Naime, admini smatraju da web master vlade uređuje članke na wiki, što smatraju skandaloznim. Naime, u jednom od tekstova "Novog lista", naslovljenog srednjevjekovnim naslovom "Djeco, ne baratajte hrvatskom Wikipedijom jer su sadržaji falsificirani" (dakle nije istina ono što je utvrđeno da je istina, jer svatko može korigirati upise na wiki jasno ako ima dokaze za svoje tvrdnje, nego je istina što "antifašisti" kažu da je istina) Jovanović kaže: "Administratori hrvatske Wikipedije brišu naknadne upise od strane Vladinih web mastera kao dupli upis." Naravno da ih brišu, jer vladini Web masteri nemaju što uređivati wikipediju! Pa nije ovo Sjeverna Koreja! Ili ipak jest: DNRH.
Nad člankom o sad već bivšem ministru "dežurao" je fausto, a onda se pojavio i kao glasač protiv admina, te pod pravim imenom, Zoran Oštrić, objavio članak "Razotkrivanje sramotne hr wikipedije", gdje je priznao da je on "fausto". Tamo piše: "Pozivam moje čitatelje da lajkaju ovu facebook stranicu Razotkrivanje sramotne hr.wikipedije. Stranica je namijenjena razotkrivanju neoustaških članaka, tiranije admina koji je drže u šakama, laži i pristranih izvora koje koristi sramota zvana hr.wiki. Primitivizam i ideološka rigidnost ustašonostalgičara, koji vladaju hrvatskom wikipedijom, deprimirajuća je činjenica. Povezana je s općim antiintelektualizmom i zatucanošću, iako ima dobrih članaka u područjima koja izbjegnu pažnji ideoloških kerbera i loših đaka. Bio sam suradnik hr wikipedije do 2007., kad sam odustao, kao i brojni drugi. Vidi moju suradničku stranicu (Fausto)."
Fausto, dakle Zoran Oštrić, je tipičan član ovog "razotkrivanja sramotne hr wikipedije": on je jedan od osnivača ARK-a (Antiratne kampanje 1991.) zajedno s Teršeličkom, te suradnik ARKzina i raznih zelenih udruga.
Dakle, to su manje-više ljudi koji bi provodili sanitizaciju hr.wikipedije. Kako ne vjerujem u sanitizaciju bilo čega, već samo u slobodu svakog da iznese svoju argumentaciju i svoje viđenje, moram primijetiti da se tu radi o grupi ljudi koja bi, u najboljoj naci-komi maniri zabranili svima da imaju ikakvo svoje mišljenje. Po čemu se njihovi postupci, progoni nepoćudnih urednika, zabrana i brisanja nepoćudnih članaka, razlikuju od nacističkog spaljivanja knjiga? Baš ni po čemu, osim što oni to rade u ime "znanstvenog aktivizma", kao što je i hitler baratao s pojmom "znanstvenog rasizma". No, živimo u doba političke korektnosti, kad je ono što je nekad bila sloboda govora postalo "govor mržnje". Hoće li hrvatska wikipedija opstati kao samostalan nacionalni projekt, ili će postati .sh i .lgbtq, vidjet ćemo.
http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/1 ... edije.html
Autor: Marcel Holjevac
Datum: petak, 08. kolovoza 2014. u 09:25
Prošle godine Jutarnji list je pokušao, serijom članaka, ukloniti administratore hrvatske Wikipedije i zamijeniti ih ideološkim fanaticima i akvistima, i uvesti jednu zajedničku "srpskohrvatsku" wikipediju, na "zajedničkom" jeziku. Administratori su podnijeli tužbu protiv EPH holdinga.
Čitava stvar je, kako obično u Hrvatskoj bude, krenula od "ugroženog Srbina". Ovaj put je uloga Miloša Žanka pripala Pavlu Močilcu. On je surađivao s Wikipedijom kao autor članaka iz područja u kom je doktorirao - farmaceutike, te je, zgrožen "veličanjem NDH" na Wikipediji, alarmirao pravednike iz Jutarnjeg lista a oni pak ministra Jovanovića. Oni su pak smjesta zaključili kako je hrvatska Wikipedija proustaška te kažu kako se u njoj veličaju NDH i poglavnik, iako nitko od njih nije naveo što je točno sporno, a sve skupa se zasnivalo na par istrgnutih citata od nekoliko riječi. Isto tako nije bilo nikakvih linkova. Pavle je predstavljen kao doktor koji je prekinuo suradnju s Wikipedijom zgrožen njenim ustaškim karakterom. Osnovana je i hate grupa na facebooku "Razotkrivamo sramotnu hr.wikipediju". Članci u Jutarnjem su pisani u maniri najgore nacističke ili komunističke difamacije ljudi, a pozivaju se na sugovornike iz te hate grupe: "Pokušat ćemo razotkriti mračnu stranu hr.wikipedije. To je jedan nacionalistički ostrašćen projekt, koji nudi samo pristrana gledišta i eliminira sve one koji žele pridonijeti malo širem pogledu na stvari. Ne znamo tko zapravo stoji iza ovog šovinističkog projekta koji naočigled svih revidira prošlost i baca ljagu na sadašnjost, no nećemo to samo mirno promatrati", poruka je koju je napisao osnivač grupe na Facebooku. Kao glavni protagonisti "Nezavisne wikipedije hrvatske", kako se je neki prozvali, spominju se administratori SpeedyGonzales i Roberta F. koji su, kaže naš sugovornik, potpuno izgurali većinu drugih urednika."
Pavle Močilac je inače fanatizirani borac protiv religije, član svih antireligioznih udruga u zemlji od Davida do Protagore, a za potonju je napisao i nekoliko kolumni, poput "vjeronauku nije mjesto nigdje". Naročito je napadnut jedan od administratora Wikipedije, pod nickom "Speedy Gonzales", Darko Čokor, diplomirani FER-ovac. "TKO NA WIKIPEDIJI PROMOVIRA USTAŠE", kaže Jutarnji u naslovu jednog od čak osam članaka protiv hrvatske Wikipedije koje su objavili u svega deset dana, uz otvoreni poziv na hajku: "Ovaj čovjek urednički potpisuje veličanje NDH". O tome tko, gdje, i kako na wikipediji promovira ustaše, ni slova. Čokor je napisao demantij, odnosno odgovor uredništvu Jutarnjeg, koji nije objavljen, pa je zbog toga cijela stvar završila na sudu. "Sve je počelo tako što je osnovana mala hategroup na facebooku suprostavljena projektu hr.wiki. Njihov argument za mržnju je bio i ostao taj što se kod nas ne dozvoljava nikakvo veličanje niti ustaštva niti Titoizma. A ako ne veličaš Titoizam automatski si fašist, naravno jer nisi antifašist", rekao je Čokor. "Wikipedija se opasno zamjerila Jovanoviću u nekoliko navrata tijekom brojnih afera koje je kreirao. Na primjer, prilikom dolaska Judith Reisman navraćala je ekipa koja je željela u članak o njoj uvrstiti da je luda baba, ali to admini nisu dozvoljavali, te su na Wikipediji stajali samo relevantni podatci", rekao je.
Kao svjedoci "Jutarnjeg lista" na sudu će se pojaviti Miljenko Jergović, Jurica Pavičić, rečeni nesuđeni bombaš Pavle Močilac, Inoslav Bešker... i još neki. Stvar je u tome što Jutarnji, kaže nam Čokor, podmeće da on kao administrator uopće uređuje članke, kao u novinama, ili odgovara za sadržaj. "Administratori ne pregledavaju sadržaj, autori, volonteri, ga kreiraju sami, a svatko može dati prigovor ili sugestiju". Administratori nisu urednici - oni tek rješavaju konflikte između autora, na specijaliziranim forumima gdje pokreću teme oko sporova. No, agresivni napadi dobro organzirane i posve netolerantne i ideološki zatucane grupe ljudi koja pod svaku cijenu želi preuzeti u potpunosti kontrolu nad Wikipedijom se nastavljaju.
Bitna osoba, pored "objektivnog" Pavla, autora bombaško facebook statusa (koliko takav tip može biti objektivan kao urednik neke političke teme), je stanoviti Ante Perković, jedan od urednika Wikipedije koji piše kao Argo navis. Admini upravo tome i služe, da bi reagirali na zahtjeve za ispravcima netočnih navoda. No, rečeni Ante Perković je u jednom članku naveo pogrešne podatke o Ivanu Zvonimiru Čičku, a kad je ovaj zahtijevao ispravak, rekao mu je, otprilike, neka si uredi sam članak o sebi. "Je li netko zainteresiran za pisanje članaka o ateizmu, agnostizicmu i sl. na hrvatskoj wikipediji? Već ima grupa suradnika koja je fokusirana na to (uz neke druge wiki-aktivizme, npr. LGBT), pa bi se lako uklopili", piše u svom face statusu Perković u siječnju ove godine. Zar je enciklopedija mjesto za aktivizam??? Ili za objektivno informiranje???
Radilo se, a i još se radi, o pokušaju da određene projugoslavenske grupe povezane s ekstremističkim ideologijama preuzmu uređivanje Wikipedije, a cilj koji se nije niti skrivao je bio potpuno ukidanje .hr wikipedije i njena zamjena .sh wikipedijom. U izmjenama tekstova i njihovoj "sanitizaciji", odnosno krivotvorenju činjenica i njihovom prilagođavanju vlastitim ideološkim pogledima, posebno se, kažu nam prozvani urednici hr. wikipedije, istaknuo LGBT aktivist Dean Čekić.
Dean na admin diskusiji piše: "Sh.wiki ima jednu veliku prednost u odnosu na druge projekte u regiji, može preuzimati članke bez da ih "prevodi" i tu su prednost suradnici ovog projekta fantastično iskoristili (molim vas nemojte to shvatiti kao kritiku, nije bila namjera). Ovaj je projekt već dovoljno ojačao da osim preuzimanja članaka, već ima i zavidnu proizvodnju vlastitih članaka i kvalitetom i kvantitetom ravnih sr.wiki (hr.wiki je na moju žalost tu inferiornija). Ja predviđam da će sh.wiki ubrzo sustići i sr.wiki, jer ima potencijal". I nastavlja: "Svi znamo da postoji neprijateljstvo između sh. i hr. projekta. Hr. projekt stoji vrlo loše, već je polako umirao od 2009. kao posljedica katastrofalnog administriranja. Ciljevi administratora hr.wiki su svih ovih godina bili gotovo isključivo politički. Forisali su jednu (meni vrlo odbojnu) političku opciju koja je dovela do onih sukoba u rujnu prošle godine." Ideju je jasno podržao i stanoviti urednik pod nickom dobarskroz (!): njemu smeta nepostojeće veličanje Luburića (provjerite uostalom članak na wiki), ali veličanje jednog drugog masovnog ubojice, i to već u samo nicku, je valjda "borba protiv totalitarizma"! "Potpuno je nebitno jesu li bosanski, hrvatski ili srpski jezik zasebni jezici ili su to inačice jednog makrojezika", kaže dotični u jednoj od rasprava.
On je ujedno i osoba koja stoji iza spomenute hate grupe: "Pokretač inicijative 'Razotkrivanje sramotne hr.wikipedije', koji se koristi nadimkom DobarSkroz, kaže da je u raspravama o hr.wikipediji koje se trenutno vode očigledan potpuni nedostatak argumentacije sadašnje garniture admina", kaže se u jednom tekstu t-portala. Dakle, "neobjektivnost hrvatske Wiki" bi razotkrivao lik s Josipom Brozom, dugodišnjim diktatorom, u nicku! Kakvih li boraca za ljudska prava i demokraciju, koji se pozivaju na čovjeka koji je 35 godina vladao državom bez demokratskih izbora, kršio sva ljudska prava, i poput afričkih primitivaca i svojih prijatelja ljudoždera nazivao gradove i trgove po sebi za života! I da vratimo jedan jezik za sve. Iako je i pismo integralni dio jezika, bar po standardima pismenih nacija, pa već samim tim što se srpski piše ćirilicom to nije isti jezik. Naravno, baklan ima tradiciju usmenosti, pa često ni visokoobrazovani ne razumiju da jedan jezik ne može imati dva pisma: to su onda dva književna jezika. A govorni jezik je nešto sasvim deseto i nebitno.
Uz pomoć spomenutog Deana Čekića u uređivanje wiki se uključio i određen broj LGBT aktivista, koji su mu bili potrebni kao glasačka mašinerija koja će ukloniti sve nezavisne i slobodno misleće urednike neopterećene ideološkom isključivošću. LGBT portal Crol.hr naveo je članke „Istospolni brak", „Brak", „Rodna ideologija", „LGBTIQ", „Le Zbor", „Homoseksualnost" kao sporne, tražeći u osnovi da se uklone bilo kakvi argumenti koji ne idu u prilog istospolnom braku, homoseksualnosti i rodnoj ideologiji s hrvatske inačice Wikipedije.
Dakle, trebalo bi uvesti jednoumlje i posve izbaciti svaku argumentaciju i objektivne znanstvene činjenice koje se nekom ne dopadaju. Ukratko, po njima bi Wikipedija trebala biti isključivo u funkciji indoktrinacije i zaglupljivanja. U članku „Istospolni brak" kao posebno degutantnu rečenicu Crol.hr navodi argumentaciju filozofa Nevena Sesardića: „Ljubav je povezana s posljednje navedenim elementom. Ako se za definiciju braka jedino važnom proglasi ljubav, koja je apstraktan i relativiziran pojam, a zanemare ostali elementi, postaje logična i legalizacija poligamije, incesta, pedofilije pa čak i braka sa životinjama, smatraju kritičari." Tu je dakle navedena argumentacija druge strane - ne kao jedina istina, nego kao protuargumentacija, što je obaveza enciklpedista! Ta rečenica u članku na Wikipediji više ne postoji - Obrisao ju je Dean72. Nemaju se što u wikipediji spominjati argumenti koji nisu u prilog onom što on tvrdi: takva enciklopedija, međutim nije ni enciklopedija ni objektivna. Takva enciklopedija je tek - agitprop, odnosno gebelsovska propaganda koja ne iznosi jednako argumente obje strane, već jednostavno briše što joj se ne dopada.
On je između ostalog izbrisao i slijedeće u članku o Judith Reisman: "uklonio sam jednu netočnost u zadnjem uređivanju, dio rečenice u zagradi "(pod orgazam se bilježilo "gubljenje svijesti, "vikanje", "vapljenje", "konvulzije").", kao i riječ orgazam pod navodnicima. Riječ "orgazam" pod navodnicima insinuira da je promatrač inerpretirao reakciju na mučenje kao orgazam, što nije točno. U niti jednom se Kinseyevom izvještaju ne spominju ni vikanje, ni gubitak svijesti, ni vapaji, ni konvulzije. Ja takve podatke uistinu nisam našao, a ako griješim ja ću prvi isto ispraviti. Ono što je Kinsey prenio u svoj rad bili su uistinu orgazmi." Ako vam nije jasno: radi se o "orgazmima" djece od svega nekoliko mjeseci ili nekoliko godina na kojima je Kinsey vršio eksperimente!!! On dakle tvrdi da je laž da su djeca vikala i vapila dok je Kinsey kod njih pokušavao "izazvati orgazam", već da su stvarno doživljavla orgazme!
I dodaje, da ne bude zabune: "U Kinseyevim izvješćima su uistinu bili opisani dječji orgazmi, a ne mučenje djece. Nikakvi navodnici ovdje nisu potrebni."
Među tom grupom koja pokušava ukloniti sve tragove kroatocentričnosti iz hrvatske Wikipedije, je i stanovita doktorica iz Rijeke, Karmen Lončarek, koja je pet godina pisala za Feral, a danas piše za lijevi Novi list i ekstremistički h-alter, koji uglavnom okuplja najrigidnije i najnetolerantnije ideološke fanatike. On se, jasno, zalaže, kao i ostali, za "srpskohrvatski": "Dok srpska wikipedija neugodno forsira ćirilicu, hrvatska wikipedija pak teško pati od jezičnog čistunstva. Ne samo da hrvatski wikipedijanci nove članke marljivo trijebe od "tokova" i "izvještaja", te ih prepravljaju u "tijekove" i "izvješća", već i brišu članke koji unutar dva tjedna nisu dekontaminirani od srpskih i bosanskih natruha. Naravno da se takvim napasnim jezičnim čistunstvom često s prljavom vodom iz lavora izbaci i dijete, a potencijalni wikipedijanac otjera." Stvarno, sramota da se netko želi držati propisanog jezičnog standarda! Mnogo lepo.
A da stvar bude bolja, u ovu ekipicu koja želi srpskohrvatsku, politički korektnu, striktno antikatoličku i lgbtq aktivistički wikipediju, uključila se po svemu sudeći i vlada rh, koja to nipošto ne bi smjela raditi, naročito se ne bi smjela miješati u članke o sebi samoj. Naime, admini smatraju da web master vlade uređuje članke na wiki, što smatraju skandaloznim. Naime, u jednom od tekstova "Novog lista", naslovljenog srednjevjekovnim naslovom "Djeco, ne baratajte hrvatskom Wikipedijom jer su sadržaji falsificirani" (dakle nije istina ono što je utvrđeno da je istina, jer svatko može korigirati upise na wiki jasno ako ima dokaze za svoje tvrdnje, nego je istina što "antifašisti" kažu da je istina) Jovanović kaže: "Administratori hrvatske Wikipedije brišu naknadne upise od strane Vladinih web mastera kao dupli upis." Naravno da ih brišu, jer vladini Web masteri nemaju što uređivati wikipediju! Pa nije ovo Sjeverna Koreja! Ili ipak jest: DNRH.
Nad člankom o sad već bivšem ministru "dežurao" je fausto, a onda se pojavio i kao glasač protiv admina, te pod pravim imenom, Zoran Oštrić, objavio članak "Razotkrivanje sramotne hr wikipedije", gdje je priznao da je on "fausto". Tamo piše: "Pozivam moje čitatelje da lajkaju ovu facebook stranicu Razotkrivanje sramotne hr.wikipedije. Stranica je namijenjena razotkrivanju neoustaških članaka, tiranije admina koji je drže u šakama, laži i pristranih izvora koje koristi sramota zvana hr.wiki. Primitivizam i ideološka rigidnost ustašonostalgičara, koji vladaju hrvatskom wikipedijom, deprimirajuća je činjenica. Povezana je s općim antiintelektualizmom i zatucanošću, iako ima dobrih članaka u područjima koja izbjegnu pažnji ideoloških kerbera i loših đaka. Bio sam suradnik hr wikipedije do 2007., kad sam odustao, kao i brojni drugi. Vidi moju suradničku stranicu (Fausto)."
Fausto, dakle Zoran Oštrić, je tipičan član ovog "razotkrivanja sramotne hr wikipedije": on je jedan od osnivača ARK-a (Antiratne kampanje 1991.) zajedno s Teršeličkom, te suradnik ARKzina i raznih zelenih udruga.
Dakle, to su manje-više ljudi koji bi provodili sanitizaciju hr.wikipedije. Kako ne vjerujem u sanitizaciju bilo čega, već samo u slobodu svakog da iznese svoju argumentaciju i svoje viđenje, moram primijetiti da se tu radi o grupi ljudi koja bi, u najboljoj naci-komi maniri zabranili svima da imaju ikakvo svoje mišljenje. Po čemu se njihovi postupci, progoni nepoćudnih urednika, zabrana i brisanja nepoćudnih članaka, razlikuju od nacističkog spaljivanja knjiga? Baš ni po čemu, osim što oni to rade u ime "znanstvenog aktivizma", kao što je i hitler baratao s pojmom "znanstvenog rasizma". No, živimo u doba političke korektnosti, kad je ono što je nekad bila sloboda govora postalo "govor mržnje". Hoće li hrvatska wikipedija opstati kao samostalan nacionalni projekt, ili će postati .sh i .lgbtq, vidjet ćemo.
http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/1 ... edije.html
"MOJU PROŠLOST,GOSPODINE, PREPUŠTAM TVOJOJ MILOSTI.
MOJU SADAŠNJOST, TVOJOJ LJUBAVI.
A MOJU BUDUĆNOST, TVOJOJ PROVIDNOSTI."
MOJU SADAŠNJOST, TVOJOJ LJUBAVI.
A MOJU BUDUĆNOST, TVOJOJ PROVIDNOSTI."
-
EdgarFranjul
- Sheriff
- Posts: 8453
- Joined: Mon May 17, 2010 8:42 pm
- Location: Pula
- Contact:
Re: Hrvatska - unutarnja agresija
U grmlju Pantovčaka i katakombama Banskih dvora i dalje stoluje velikosrpski udav
Autor: 7Dnevno 8.kolovoza, 2014.
Datum: subota, 09. kolovoza 2014. u 17:48
Taj udav proždire i uništava sve što je povezano s hrvatskim nacionalnim identitetom i hrvatskim nacionalnim interesima. U potaji se hrani domaćim miševima i štakorima, a posebno onima uvezenim i dobro uhranjenim iz Londona, Pariza i ostalih europskih središta moći
Za trajanja velikosrpsko-komunističke Jugoslavije mogli smo slušati priče i hvalospjeve o junaštvu Titovih partizana. Bilo je pohvalno i poželjno govoriti o ustaškim zločinima i takmičiti se u umnožavanju tih zločina. Sve što nije u skladu s tom ideologijom tretirano je kao hrvatski nacionalizam i šovinizam i završavalo je u Staroj Gradiški, Lepoglavi i drugim "odmaralištima" tog režima.
Međutim, nakon što je donesena Rezolucija Vijeća Europe o osudi komunističkih zločina 1481, koju je 26. siječnja 2006. donijela Skupština Europskog parlamenta u Strasbourgu, situacija se bitno promijenila jer dotadašnji srpsko-komunistički partizani mijenjaju dlaku i postaju hrvatski antifašisti.
Oni su se ponijeli kao mlada djevojka kojoj je, dok se u kupeu vlaka vozila s jednim ozbiljnim gospodinom, ispod suknje pobjegao "golub" čudnog zvuka. Ona, kako bi prikrila taj zvuk, počne vući prstom po staklu prozora i uspije proizvesti zvuk sličan onom koji joj pobjegao. Na to će gospodin: "Gospodična, zvuk je sličan, ali ne i miris.".
Tako su i velikosrpsko-komunistički ideolozi, razni mesići, fumići, josipovići i njihovi ideološki slijednici, od Titovih partizana i komunista postali hrvatski antifašisti, jer to lijepo zvuči, ali po nečemu smrdi.
Što to tamo smrdi, to se nekad nije smjelo ni moglo otkriti jer je to bila strogo čuvana državna tajna. Ali povijest je nemilosrdna, iako nekad s dosta zakašnjenja, ona tjera činjenice na površinu pa tako dolazimo do istine.
Prikrivanje istine uspijevalo je punih 45 godina, za vrijeme jednoumlja, dok se nije smjelo govoriti i pisati o "antifašističkom junaštvu" na Bleiburga i križnim putovima. Taj smrad koji je iza njihovih junačkih djela ostao danas se otkriva u više od 1500 masovnih grobišta s više od 960.000 hrvatskih kostura. Taj smrad ne može se ničim prikriti ni uništiti, ali istina je put kojim se stiže do oprosta, ali ne i zaborava. Ne samo što su činili "junačka djela", koja se u svijetu zovu zločini, zvjerstva i genocid, već su ta svoja djela pripisivali hrvatskom narodu i Hrvate proglašavali genocidnim narodom.
Zbog te i takve četrdesetpetogodišnje propagande ispaštali su mnogi Hrvati, kako u Hrvatskoj, tako i po svijetu. Od onih po svijetu, družina koju je predvodio Josip Perković i Zdravko Mustač njih 69 uputila je svetom Petru na ispovijed.
Kako je propaganda te mašinerije bila vrlo aktivna, tako su cijela Europa, Australija, Kanada i SAD znali da su Hrvati "genocidan narod".
To ispaštanje hrvatskog naroda na svojoj koži osjetio je i Josip Šimunić, jer pripada tom "zločinačkom narodu" pa ga je FIFA isključila iz hrvatske nogometne reprezentacije. Od tih "ustaških ideologa", tu je i nezaobilazni hrvatski pjevač Marko Perković Thompson, kojemu je bilo zabranjeno održavati koncerte u nekim "osjetljivim dijelovima Hrvatske", za koju se kao hrvatski branitelj borio. A kako je Thompson "opasan" za svoju zemlju, logično je da je "još opasniji" za jednu demokratsku Švicarsku i neke druge zemlje u kojima ima dosta čuvara antifašizma.
Vojna pobjeda hrvatskih branitelja nije bila potpuna
U svim ratovima pobjednik je "očistio" teren od raznih petokolonaša, u što su obavezno bile uključene likvidacije, a u tome su se, nakon 1945. godine, posebno isticali današnji antifašisti.
U vojno-oslobodilačkoj operaciji "Oluji" 1995. godine hrvatski branitelji pod vodstvom prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana pobijedili su agresorskog zločinca, ali je ostao velikosrpsko-četničko-komunistički udav u grmlju Pantovčaka i katakombama Banskih dvora. Taj udav proždire i uništava sve što je povezano s hrvatskim nacionalnim identitetom i hrvatskim nacionalnim interesima. U potaji se hranio domaćim miševima i štakorima, a posebno onima uvezenim i dobro uhranjenim iz Londona, Pariza i ostalih europskih središta moći.
Toj antihrvatskoj oligarhiji nikad nije nedostajalo novca, za to se brinuo dolarski milijarder George Soros, ideološki prijatelj Ive Josipovića. Inače, Soros se pokazao kao veliki dobrotvor u borbi za demokraciju i očuvanje bratstva i jedinstva jugoslavenskih naroda. Njegov glavni program sastoji se u širenju velikosrpsko-komunističke istine o vrijednostima bratstva i jedinstva srpskog i hrvatskog naroda. On je posebno poznat po tome što je osobno uložio oko 45 milijuna dolara za rušenje Tuđmanove diktature i uvođenje Račan-Mesićeve demokracije, a kasnije Sanader-Josipovićeve ideologije. U tom pravcu posebno su poznate Soroseve aktivnosti u financiranju demokratske tiskovine Feral Tribune i antifašističkog Radija 101. Kada je Soros obavio glavni dio svog programa u rušenju "Tuđmanove diktature" i njegovog HDZ-a, tada je ukinuo veći broj svojih programa i smanjio financiranje spomenutih. Kako demokracija u Hrvatskoj ne bi posve zamrla, Soros je i dalje financirao "svoje nevladine udruge" kao što je HHO, GONG, Zelena akcija i njima slične. Kako se Soros malo prerano povukao došlo je do financijske propasti Ferala i Radija 101. Zbog toga je Ivo Josipović preuzeo neke dobre ideološki provjerene kadrove, kao što je dotadašnja voditeljica na Radija 101, gospođa Zrinka Vrabec-Mojzeš i postavio ju na mjesto savjetnice za društvene djelatnosti s plaćom od oko 15.000 kuna. Nije onoliko koliko je zarađivala kao urednica na Radiju, ali bolje išta nego gladovati.
Tada je Josipović svoj kabinet popunio s još takvih kadrova koji dijele iste ideološke vrijednosti, kao što su veleposlanik Joško Paro koji je postavljen za savjetnika za vanjsku politiku, te Siniša Tatalović i Saša Perković, provjereni savjetnici njegova prethodnika Stjepana Mesića za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost. Tada Josipovićeva glasnogovornica iz kampanje Danica Juričić Spasović postaje šefica kabineta za komunikaciju s medijima, a novinar Drago Pilsel postavljen je u odjel za analitiku. Tu je i nezaobilazni Budimir Budo Lončar, stručnjak za međunarodno pravo i odani ideolog bratstva i jedinstva hrvatskog i srpskog naroda, dugogodišnji ministar vanjskih poslova SFRJ. Budo se pokazao i kao dobar strateški vojni stručnjak, kako je izjavio Stipe Mesić, jer se u Vijeću sigurnosti UN-a u vrijeme agresije na Hrvatsku zauzeo da se Hrvatskoj zabrani uvoz oružja, jer svako oružje je opasno i može narušiti dobre susjedske odnose dvaju naroda. Analitički gledano, sve bolji od boljeg borca za politiku bratstva i jedinstva u "balkanskom regionu", što je osnovni pravac borbe Stipe Mesića i Ive josipovića, a mnogi Hrvati to ne vide i nisu im dovoljno zahvalni.
Hvalospjevi o antifašističkim zaslugama u stvaranju samostalne Hrvatske
Nije za povjerovati da ti isti koji su se tijekom II. svjetskog rata borili za novu Jugoslaviju-veliku Srbiju, tamnicu hrvatskog naroda, koji su vršili goleme zločine nad hrvatskim narodom, koji se danas predstavljaju kao antifašisti, imaju takav obraz i kažu "da nije bilo njih i NOB-a ne bi danas bilo samostalne Hrvatske". To je ujedno negiranje Domovinskog rata i hrvatskih branitelja i golemih hrvatskih žrtava te prešućivanje posljedica srbočetničke agresije u kojoj je upropašteno hrvatsko gospodarstvo.
To što su se ti antifašisti borili za veliku Srbiju moglo bi se prihvatiti da tada nisu znali kako će, nakon završetka rata, velikosrpsko-komunistički ideolozi preuzeti vlast. Međutim, veći je problem što iz njih, ni danas nakon toliko godina, nikako ne izlazi ta velikosrpsko-komunistička zločinačka ideologija. Oni se uporno stavljaju u zaštitu Tita i tog zločinačkog režima, a na štetu Hrvatske i hrvatskih nacionalnih interesa.
Kako sve to shvatiti i naći opravdanje, ako su i bivši predsjednik Hrvatske Stipe Mesić i današnji predsjednik Ivo Josipović uključeni u to velikosrpsko-komunističko kolo i onemogućavaju Hrvatskoj da se oslobodi Srbije i "balkanskog regiona", izvora svih zala Hrvatske i hrvatskog naroda od 1918. do danas. Dok ne prevlada nacionalna svijest u Hrvata, onako i onoliko koliko je to prisutno kod ostalih naroda civilizirane i demokratske Europe, dotle hrvatski narod neće znati štititi nacionalne vrijednosti i nacionalne interese Hrvatske i bit će nam ovako kako i kamo nas vodi ova antihrvatska oligarhija.
Ne samo da se ne možemo osloboditi četničkih ideologa i srpskog "regiona", već sam Josipović pridonosi toj antihrvatskoj propagandi, govoreći po svijetu da u Hrvatskoj još gmiže ustaška zmija i tako nastavlja optuživati hrvatski narod da je zločinački i genocidan. Tako Josipović ne brani Hrvatsku i hrvatski narod, već optužuje sve one Hrvate koji ne podržavaju njegovu i Mesić - Račanovu antihrvatsku politiku i velikosrpsko-četničko-komunističku ideologiju.
Pobočne sile za očuvanje antifašističkih zasluga
Povijest je pokazala kako je bratstvo i jedinstvo naših naroda tekovina borbe hrvatskih antifašista pa je to potrebno čuvati kao što majka čuva svoju djecu. Zbog toga u Hrvatskoj postoji više centara za rušenje Tuđmanovih separatističkih tvorevina. Jedan od tih centara bratstva i jedinstva je udruga Dokumenta koju predvodi Vesna Teršelič. Dokumenta djeluje kao ispostava Veritasa, bratske udruge koju predvodi velikosrpsko-četnički ideolog Savo Štrbac, ideološki slijednik Josipovićevih prijatelja Tomislava Nikolića i Borisa Tadića.
Tu je i jedna manja udruga Štrpčeve ispostave koju vodi Zoran Pusić, krvni i ideološki srodnika Grge Anđelinovića, jednog od boraca u stvaranju zajedničke države SHS. Osnovni zadatak Dokumente je prikupljati podatke o zločinima hrvatskih branitelja, posebno zločinima nad srpskom golorukim narodom. To što su kamioni JNA prevozili naoružanje za srpski narod po Hrvatskoj, tako da nije bilo srpskog starca ili babe Danice koji nisu bili dobro naoružani, to su samo priče hrvatskih nacionalista.
Koliko je Dokumenta zaslužna za pronalaženje zločinaca s hrvatske strane i povezivanje srpskog i hrvatskog naroda to dokazuju činjenice - predsjednik Republike Ivo Josipović odlikovao ju je za njene aktivnosti.
Tko su u Hrvatskoj antifašisti i koja su njihova dobročinstva?
Velikosrpsko-četničko-komunističko ideolozi prodaju floskule o poštenju i moralu pa kažu kako svaki zločin, bez obzira tko ga je počinio, mora biti kažnjen. Ako analiziramo njihove aktivnosti i ideologiju koju zastupaju, lako dolazimo do zaključka kako njih zanimaju samo zločini koje je počinila hrvatska strane, iako je to uvijek bilo u obrani hrvatskog naroda i hrvatskog identiteta.
Optužujući Hrvate, uspješno su prikrivali svoje zločine nad hrvatskim narodom: od 1918. do 1941., sva srbočetnička zvjerstva od 1941. do 1945., goleme i strašne zločine za vrijeme velikosrpsko-komunističkog režima od 1945. do 1990., pa i one učinjene tijekom srbočetničke agresije na Hrvatsku od 1991. do 1995. godine.
Dakle, punih 77 godina raznih velikosrpskih tortura, u kojima je hrvatski narod bio totalno obespravljen po nacionalnom, kulturnom i ekonomskom pitanju, proganjan, a gotovo svaki četvrti Hrvat je završio u nekoj pojedinačnoj ili masovnoj grobnici, kao što su stratišta i razne jame od istočne Bosne do Like, Banije, Korduna i Dalmacije, pa stotine velikih grobišta vezanih za zločine Bleiburga i križnog puta, pa sve do Ovčare. Nažalost, hrvatski narod ni danas, 20 godina nakon vojno-oslobodilačke operacije "Oluje" nema puno slobodu, jer i danas velikosrpsko-komunistički ideolozi vladaju u Hrvatskoj, pišu nam školske udžbenike, i tako utječu i na pisanje i na učenje hrvatske povijesti koja uglavnom nosi obilježja oktroirane povijesti.
Kada se vidi i analizira cijelo navedeno povijesno razdoblje u kojem je hrvatski narod bio totalno obespravljen po nacionalnom, kulturnom i ekonomskom pitanju, Hrvatska nemilice pljačkana, Hrvati proganjani, a mnogi domoljubi likvidirani. Ako tome dodamo i stanje u kojem se Hrvatska nalazi danas, kada nas predsjednik države ponovo vraća u naručje sila Antante (Engleska, Francuska, Rusija) i ideoloških četnika, jednostavno je za ne povjerovati da Hrvati i Hrvatska još uvijek postoje.
http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/1 ... -udav.html
Autor: 7Dnevno 8.kolovoza, 2014.
Datum: subota, 09. kolovoza 2014. u 17:48
Taj udav proždire i uništava sve što je povezano s hrvatskim nacionalnim identitetom i hrvatskim nacionalnim interesima. U potaji se hrani domaćim miševima i štakorima, a posebno onima uvezenim i dobro uhranjenim iz Londona, Pariza i ostalih europskih središta moći
Za trajanja velikosrpsko-komunističke Jugoslavije mogli smo slušati priče i hvalospjeve o junaštvu Titovih partizana. Bilo je pohvalno i poželjno govoriti o ustaškim zločinima i takmičiti se u umnožavanju tih zločina. Sve što nije u skladu s tom ideologijom tretirano je kao hrvatski nacionalizam i šovinizam i završavalo je u Staroj Gradiški, Lepoglavi i drugim "odmaralištima" tog režima.
Međutim, nakon što je donesena Rezolucija Vijeća Europe o osudi komunističkih zločina 1481, koju je 26. siječnja 2006. donijela Skupština Europskog parlamenta u Strasbourgu, situacija se bitno promijenila jer dotadašnji srpsko-komunistički partizani mijenjaju dlaku i postaju hrvatski antifašisti.
Oni su se ponijeli kao mlada djevojka kojoj je, dok se u kupeu vlaka vozila s jednim ozbiljnim gospodinom, ispod suknje pobjegao "golub" čudnog zvuka. Ona, kako bi prikrila taj zvuk, počne vući prstom po staklu prozora i uspije proizvesti zvuk sličan onom koji joj pobjegao. Na to će gospodin: "Gospodična, zvuk je sličan, ali ne i miris.".
Tako su i velikosrpsko-komunistički ideolozi, razni mesići, fumići, josipovići i njihovi ideološki slijednici, od Titovih partizana i komunista postali hrvatski antifašisti, jer to lijepo zvuči, ali po nečemu smrdi.
Što to tamo smrdi, to se nekad nije smjelo ni moglo otkriti jer je to bila strogo čuvana državna tajna. Ali povijest je nemilosrdna, iako nekad s dosta zakašnjenja, ona tjera činjenice na površinu pa tako dolazimo do istine.
Prikrivanje istine uspijevalo je punih 45 godina, za vrijeme jednoumlja, dok se nije smjelo govoriti i pisati o "antifašističkom junaštvu" na Bleiburga i križnim putovima. Taj smrad koji je iza njihovih junačkih djela ostao danas se otkriva u više od 1500 masovnih grobišta s više od 960.000 hrvatskih kostura. Taj smrad ne može se ničim prikriti ni uništiti, ali istina je put kojim se stiže do oprosta, ali ne i zaborava. Ne samo što su činili "junačka djela", koja se u svijetu zovu zločini, zvjerstva i genocid, već su ta svoja djela pripisivali hrvatskom narodu i Hrvate proglašavali genocidnim narodom.
Zbog te i takve četrdesetpetogodišnje propagande ispaštali su mnogi Hrvati, kako u Hrvatskoj, tako i po svijetu. Od onih po svijetu, družina koju je predvodio Josip Perković i Zdravko Mustač njih 69 uputila je svetom Petru na ispovijed.
Kako je propaganda te mašinerije bila vrlo aktivna, tako su cijela Europa, Australija, Kanada i SAD znali da su Hrvati "genocidan narod".
To ispaštanje hrvatskog naroda na svojoj koži osjetio je i Josip Šimunić, jer pripada tom "zločinačkom narodu" pa ga je FIFA isključila iz hrvatske nogometne reprezentacije. Od tih "ustaških ideologa", tu je i nezaobilazni hrvatski pjevač Marko Perković Thompson, kojemu je bilo zabranjeno održavati koncerte u nekim "osjetljivim dijelovima Hrvatske", za koju se kao hrvatski branitelj borio. A kako je Thompson "opasan" za svoju zemlju, logično je da je "još opasniji" za jednu demokratsku Švicarsku i neke druge zemlje u kojima ima dosta čuvara antifašizma.
Vojna pobjeda hrvatskih branitelja nije bila potpuna
U svim ratovima pobjednik je "očistio" teren od raznih petokolonaša, u što su obavezno bile uključene likvidacije, a u tome su se, nakon 1945. godine, posebno isticali današnji antifašisti.
U vojno-oslobodilačkoj operaciji "Oluji" 1995. godine hrvatski branitelji pod vodstvom prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana pobijedili su agresorskog zločinca, ali je ostao velikosrpsko-četničko-komunistički udav u grmlju Pantovčaka i katakombama Banskih dvora. Taj udav proždire i uništava sve što je povezano s hrvatskim nacionalnim identitetom i hrvatskim nacionalnim interesima. U potaji se hranio domaćim miševima i štakorima, a posebno onima uvezenim i dobro uhranjenim iz Londona, Pariza i ostalih europskih središta moći.
Toj antihrvatskoj oligarhiji nikad nije nedostajalo novca, za to se brinuo dolarski milijarder George Soros, ideološki prijatelj Ive Josipovića. Inače, Soros se pokazao kao veliki dobrotvor u borbi za demokraciju i očuvanje bratstva i jedinstva jugoslavenskih naroda. Njegov glavni program sastoji se u širenju velikosrpsko-komunističke istine o vrijednostima bratstva i jedinstva srpskog i hrvatskog naroda. On je posebno poznat po tome što je osobno uložio oko 45 milijuna dolara za rušenje Tuđmanove diktature i uvođenje Račan-Mesićeve demokracije, a kasnije Sanader-Josipovićeve ideologije. U tom pravcu posebno su poznate Soroseve aktivnosti u financiranju demokratske tiskovine Feral Tribune i antifašističkog Radija 101. Kada je Soros obavio glavni dio svog programa u rušenju "Tuđmanove diktature" i njegovog HDZ-a, tada je ukinuo veći broj svojih programa i smanjio financiranje spomenutih. Kako demokracija u Hrvatskoj ne bi posve zamrla, Soros je i dalje financirao "svoje nevladine udruge" kao što je HHO, GONG, Zelena akcija i njima slične. Kako se Soros malo prerano povukao došlo je do financijske propasti Ferala i Radija 101. Zbog toga je Ivo Josipović preuzeo neke dobre ideološki provjerene kadrove, kao što je dotadašnja voditeljica na Radija 101, gospođa Zrinka Vrabec-Mojzeš i postavio ju na mjesto savjetnice za društvene djelatnosti s plaćom od oko 15.000 kuna. Nije onoliko koliko je zarađivala kao urednica na Radiju, ali bolje išta nego gladovati.
Tada je Josipović svoj kabinet popunio s još takvih kadrova koji dijele iste ideološke vrijednosti, kao što su veleposlanik Joško Paro koji je postavljen za savjetnika za vanjsku politiku, te Siniša Tatalović i Saša Perković, provjereni savjetnici njegova prethodnika Stjepana Mesića za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost. Tada Josipovićeva glasnogovornica iz kampanje Danica Juričić Spasović postaje šefica kabineta za komunikaciju s medijima, a novinar Drago Pilsel postavljen je u odjel za analitiku. Tu je i nezaobilazni Budimir Budo Lončar, stručnjak za međunarodno pravo i odani ideolog bratstva i jedinstva hrvatskog i srpskog naroda, dugogodišnji ministar vanjskih poslova SFRJ. Budo se pokazao i kao dobar strateški vojni stručnjak, kako je izjavio Stipe Mesić, jer se u Vijeću sigurnosti UN-a u vrijeme agresije na Hrvatsku zauzeo da se Hrvatskoj zabrani uvoz oružja, jer svako oružje je opasno i može narušiti dobre susjedske odnose dvaju naroda. Analitički gledano, sve bolji od boljeg borca za politiku bratstva i jedinstva u "balkanskom regionu", što je osnovni pravac borbe Stipe Mesića i Ive josipovića, a mnogi Hrvati to ne vide i nisu im dovoljno zahvalni.
Hvalospjevi o antifašističkim zaslugama u stvaranju samostalne Hrvatske
Nije za povjerovati da ti isti koji su se tijekom II. svjetskog rata borili za novu Jugoslaviju-veliku Srbiju, tamnicu hrvatskog naroda, koji su vršili goleme zločine nad hrvatskim narodom, koji se danas predstavljaju kao antifašisti, imaju takav obraz i kažu "da nije bilo njih i NOB-a ne bi danas bilo samostalne Hrvatske". To je ujedno negiranje Domovinskog rata i hrvatskih branitelja i golemih hrvatskih žrtava te prešućivanje posljedica srbočetničke agresije u kojoj je upropašteno hrvatsko gospodarstvo.
To što su se ti antifašisti borili za veliku Srbiju moglo bi se prihvatiti da tada nisu znali kako će, nakon završetka rata, velikosrpsko-komunistički ideolozi preuzeti vlast. Međutim, veći je problem što iz njih, ni danas nakon toliko godina, nikako ne izlazi ta velikosrpsko-komunistička zločinačka ideologija. Oni se uporno stavljaju u zaštitu Tita i tog zločinačkog režima, a na štetu Hrvatske i hrvatskih nacionalnih interesa.
Kako sve to shvatiti i naći opravdanje, ako su i bivši predsjednik Hrvatske Stipe Mesić i današnji predsjednik Ivo Josipović uključeni u to velikosrpsko-komunističko kolo i onemogućavaju Hrvatskoj da se oslobodi Srbije i "balkanskog regiona", izvora svih zala Hrvatske i hrvatskog naroda od 1918. do danas. Dok ne prevlada nacionalna svijest u Hrvata, onako i onoliko koliko je to prisutno kod ostalih naroda civilizirane i demokratske Europe, dotle hrvatski narod neće znati štititi nacionalne vrijednosti i nacionalne interese Hrvatske i bit će nam ovako kako i kamo nas vodi ova antihrvatska oligarhija.
Ne samo da se ne možemo osloboditi četničkih ideologa i srpskog "regiona", već sam Josipović pridonosi toj antihrvatskoj propagandi, govoreći po svijetu da u Hrvatskoj još gmiže ustaška zmija i tako nastavlja optuživati hrvatski narod da je zločinački i genocidan. Tako Josipović ne brani Hrvatsku i hrvatski narod, već optužuje sve one Hrvate koji ne podržavaju njegovu i Mesić - Račanovu antihrvatsku politiku i velikosrpsko-četničko-komunističku ideologiju.
Pobočne sile za očuvanje antifašističkih zasluga
Povijest je pokazala kako je bratstvo i jedinstvo naših naroda tekovina borbe hrvatskih antifašista pa je to potrebno čuvati kao što majka čuva svoju djecu. Zbog toga u Hrvatskoj postoji više centara za rušenje Tuđmanovih separatističkih tvorevina. Jedan od tih centara bratstva i jedinstva je udruga Dokumenta koju predvodi Vesna Teršelič. Dokumenta djeluje kao ispostava Veritasa, bratske udruge koju predvodi velikosrpsko-četnički ideolog Savo Štrbac, ideološki slijednik Josipovićevih prijatelja Tomislava Nikolića i Borisa Tadića.
Tu je i jedna manja udruga Štrpčeve ispostave koju vodi Zoran Pusić, krvni i ideološki srodnika Grge Anđelinovića, jednog od boraca u stvaranju zajedničke države SHS. Osnovni zadatak Dokumente je prikupljati podatke o zločinima hrvatskih branitelja, posebno zločinima nad srpskom golorukim narodom. To što su kamioni JNA prevozili naoružanje za srpski narod po Hrvatskoj, tako da nije bilo srpskog starca ili babe Danice koji nisu bili dobro naoružani, to su samo priče hrvatskih nacionalista.
Koliko je Dokumenta zaslužna za pronalaženje zločinaca s hrvatske strane i povezivanje srpskog i hrvatskog naroda to dokazuju činjenice - predsjednik Republike Ivo Josipović odlikovao ju je za njene aktivnosti.
Tko su u Hrvatskoj antifašisti i koja su njihova dobročinstva?
Velikosrpsko-četničko-komunističko ideolozi prodaju floskule o poštenju i moralu pa kažu kako svaki zločin, bez obzira tko ga je počinio, mora biti kažnjen. Ako analiziramo njihove aktivnosti i ideologiju koju zastupaju, lako dolazimo do zaključka kako njih zanimaju samo zločini koje je počinila hrvatska strane, iako je to uvijek bilo u obrani hrvatskog naroda i hrvatskog identiteta.
Optužujući Hrvate, uspješno su prikrivali svoje zločine nad hrvatskim narodom: od 1918. do 1941., sva srbočetnička zvjerstva od 1941. do 1945., goleme i strašne zločine za vrijeme velikosrpsko-komunističkog režima od 1945. do 1990., pa i one učinjene tijekom srbočetničke agresije na Hrvatsku od 1991. do 1995. godine.
Dakle, punih 77 godina raznih velikosrpskih tortura, u kojima je hrvatski narod bio totalno obespravljen po nacionalnom, kulturnom i ekonomskom pitanju, proganjan, a gotovo svaki četvrti Hrvat je završio u nekoj pojedinačnoj ili masovnoj grobnici, kao što su stratišta i razne jame od istočne Bosne do Like, Banije, Korduna i Dalmacije, pa stotine velikih grobišta vezanih za zločine Bleiburga i križnog puta, pa sve do Ovčare. Nažalost, hrvatski narod ni danas, 20 godina nakon vojno-oslobodilačke operacije "Oluje" nema puno slobodu, jer i danas velikosrpsko-komunistički ideolozi vladaju u Hrvatskoj, pišu nam školske udžbenike, i tako utječu i na pisanje i na učenje hrvatske povijesti koja uglavnom nosi obilježja oktroirane povijesti.
Kada se vidi i analizira cijelo navedeno povijesno razdoblje u kojem je hrvatski narod bio totalno obespravljen po nacionalnom, kulturnom i ekonomskom pitanju, Hrvatska nemilice pljačkana, Hrvati proganjani, a mnogi domoljubi likvidirani. Ako tome dodamo i stanje u kojem se Hrvatska nalazi danas, kada nas predsjednik države ponovo vraća u naručje sila Antante (Engleska, Francuska, Rusija) i ideoloških četnika, jednostavno je za ne povjerovati da Hrvati i Hrvatska još uvijek postoje.
http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/1 ... -udav.html
"MOJU PROŠLOST,GOSPODINE, PREPUŠTAM TVOJOJ MILOSTI.
MOJU SADAŠNJOST, TVOJOJ LJUBAVI.
A MOJU BUDUĆNOST, TVOJOJ PROVIDNOSTI."
MOJU SADAŠNJOST, TVOJOJ LJUBAVI.
A MOJU BUDUĆNOST, TVOJOJ PROVIDNOSTI."
-
EdgarFranjul
- Sheriff
- Posts: 8453
- Joined: Mon May 17, 2010 8:42 pm
- Location: Pula
- Contact:
Re: Hrvatska - unutarnja agresija
KOMUNISTIČKE PODVALE: Novi predsjednik države uz budućnost mora srediti račune s prošlošću, pa i s udbaškim ološem
NEDJELJA, 17 KOLOVOZ 2014 12:10 IVANA
Hrvatska je već dvadeset godina donekle samostalna država, o istinskoj samostalnosti, neovisnosti, teško da može biti govora s obzirom na činjenicu da se nalazimo pred bankrotom, gospodarski uništena država teško da može biti u potpunosti nezavisna. Ni jedna, pa ni Hrvatska. U tih dvadeset godina Hrvatska je pobjedom u Domovinskom ratu stekla svoju samostalnost, jedni su ratovali, danas su ih, nažalost, prepuna groblja, drugi, uglavnom jedan dio medijsko – političke mafije, su se bogatili. Nažalost, smeće koje se u ratu obogatilo, koje se i danas bogati preko leđa hrvatske sirotinje, nastavlja bitku s braniteljima.
Hrvatska se u tih dvadesetak godina nije puno promijenila, osim što je s vremenom, a uz pomoć medijsko-političkog smeća, biti branitelj postalo u najmanju ruku sumnjivo, ratni profiteri postali su ugledni građani, neobrazovane ratne kukavice vodeći kolumnisti. Naime, Hrvatska se ipak u dvadeset godina mijenjala, uglavnom na gore, samo je jedno ostalo isto, udbaško – komunistička ' loza ' je preživjela, danas je jača, koliko god to bilo nevjerojatno, nego prije 22 godine kada je Josip Manolić zajedno s Bojkovcem drmao Hrvatskom. I dok režimski mediji, mafija koju smo u tragovima spomenuli na početku, tvrde da u Hrvatskoj komunizam ne postoji, istovremeno bulazne o 'ustaškoj zmiji' koja gmiže naokolo i griz sve pred sobom. Jednostavno je postaviti pitanje tko su oni koji veličaju vodećeg jugoslavenskog komunistu, Josipa Broza Tita, ako ne komunisti, kako ih zvati? S druge strane niti jedan trg, niti jedna ulica u Hrvatskoj, SREĆOM, ne nosi ime po bilo kojem ustaškom ratnom zločincu, dakle, gdje komunističke spodobe vide opasnost od ustaškog fašizma? Kada govorimo o fašizmu možemo govoriti samo o velikosrpskom fašizmu koji je itekako snažno prisutan u Hrvatskoj, pa čak i u hrvatskoj politici i u jednom dijelu medija. Što je 'klanje' hrvatskih branitelja u medijima ako ne fašizam? Dakako, ne zaboravimo crveni fašizam.
Režimski bilteni pišu uglavnom iznenađujuće povoljno o HDZ-ovoj predsjedničkoj kandidatkinji, Kolindi Grabar Kitarović, spomenuta političarka postala je prihvatljiva čak i onom dijelu hrvatskih građana koji nikada, iz razno raznih, ponajprije ideoloških, razloga ne bi glasovao za HDZ, što znači da njene šanse za pobjedu na predsjedničkim izborima nisu toliko malene koliko se u prvi mah mislilo kada se unaprijed, mjesecima prije izbora, Ivu Josipovića proglašavalo pobjednikom. Medijima, dakle, ne smeta Kolinda Grabar Kitarović, ali im smetaju oni koji iz njenog okruženja govore o lustraciji, odnosno, o konačnom obračunu s drugim velikim zlom koje je poharalo svije, pa onda i Hrvatsku, u 20. stoljeću, komunizmom.
Iako je od Drugog svjetskog rata prošlo gotovo 70 godina u Hrvatskoj još uvijek traje partizanski lov na ustaše, zar nije vrijeme da se to napokon prekine?
Takav lov ponajprije šteti Hrvatskoj, moguće ga je zaustaviti tek ukoliko glavni politički akteri ove države konsenzusom osude jugoslavenski komunistički režim i vođu tog režima, spomenutog Josipa Broza Tita. Aktualni državni vrh za tako nešto, nažalost, nema volje, potencijalna nova predsjednica Hrvatske, barem ako je vjerovati najavama koje stižu iz njenog okruženja, mogla bi imati. Kome to smeta? Odgovor ne treba daleko tražiti, režimu i partijskim biltenima, s obzirom da mi u medijima još uvijek imamo smeća koje je bilo na usluzi UDB-e tijekom komunističkog režima a koje se danas krije iza novinarske iskaznice. Nije, dakle, teško pogoditi zašto to smeće napada one koji su danas za jedan oblik lustracije.
Komunistički povjesničar Hrvoje Klasić iz Rijeke, koji mjesecima truje hrvatsku javnost svojim komunističkim svinjarijama, tvrdi da bi pod udar lustracije došli i Franjo Tuđman te Janko Bobetko da se lustracija provela za vrijeme života ove dvojice generala, naravno, komunistički demagog Klasić, u partijsko-udbaškim biltenima, laže, naime, niti jedna lustracija nije provedena protiv onih koji su bili disidenti komunističkog režima, Franjo Tuđman, podsjećamo, u nekoliko je navrata bio proganjan i zatvaran za vrijeme komunizma. Ovakve komunističke podvale u partijskim biltenima, nažalost, česta su pojava. Naravno, Hrvoje Klasić ima pravo u demokratskoj državi na svoj stav, javno ga izreći, no, na fakultetu nema pravo mlade ljude trovati svojim komunističkim svinjarijama. Naposljetku, nije problem u lustraciji, problem je u mentalitetu onih koji trenutno odlučuju kojim će putem Hrvatska ići, prema Berlinu, Beču, Varšavi ili prema Kumrovcu.
Tvrditi da komunizam ne postoji u Hrvatskoj najveća je podvala partijskih medija u Hrvatskoj, režimskim medijima odgovara da se beskonačno u Hrvatskoj vodi Drugi svjetski rat kako se ratne profitere i ratne kukavice ne bi pitalo od kuda im novac budući da su prije 24 godine bili obični odrpanci, dok danas imaju pola Hrvatske, drugu polovicu su uništili.
Zapitajmo se, je li bilo koji komunistički zlikovac u Hrvatskoj kažnjen za bilo koji zločin, a stotine tisuća je stradalo u komunističkim progonima?
http://www.tinolovka-news.com/vijesti-h ... kim-olosem
NEDJELJA, 17 KOLOVOZ 2014 12:10 IVANA
Hrvatska je već dvadeset godina donekle samostalna država, o istinskoj samostalnosti, neovisnosti, teško da može biti govora s obzirom na činjenicu da se nalazimo pred bankrotom, gospodarski uništena država teško da može biti u potpunosti nezavisna. Ni jedna, pa ni Hrvatska. U tih dvadeset godina Hrvatska je pobjedom u Domovinskom ratu stekla svoju samostalnost, jedni su ratovali, danas su ih, nažalost, prepuna groblja, drugi, uglavnom jedan dio medijsko – političke mafije, su se bogatili. Nažalost, smeće koje se u ratu obogatilo, koje se i danas bogati preko leđa hrvatske sirotinje, nastavlja bitku s braniteljima.
Hrvatska se u tih dvadesetak godina nije puno promijenila, osim što je s vremenom, a uz pomoć medijsko-političkog smeća, biti branitelj postalo u najmanju ruku sumnjivo, ratni profiteri postali su ugledni građani, neobrazovane ratne kukavice vodeći kolumnisti. Naime, Hrvatska se ipak u dvadeset godina mijenjala, uglavnom na gore, samo je jedno ostalo isto, udbaško – komunistička ' loza ' je preživjela, danas je jača, koliko god to bilo nevjerojatno, nego prije 22 godine kada je Josip Manolić zajedno s Bojkovcem drmao Hrvatskom. I dok režimski mediji, mafija koju smo u tragovima spomenuli na početku, tvrde da u Hrvatskoj komunizam ne postoji, istovremeno bulazne o 'ustaškoj zmiji' koja gmiže naokolo i griz sve pred sobom. Jednostavno je postaviti pitanje tko su oni koji veličaju vodećeg jugoslavenskog komunistu, Josipa Broza Tita, ako ne komunisti, kako ih zvati? S druge strane niti jedan trg, niti jedna ulica u Hrvatskoj, SREĆOM, ne nosi ime po bilo kojem ustaškom ratnom zločincu, dakle, gdje komunističke spodobe vide opasnost od ustaškog fašizma? Kada govorimo o fašizmu možemo govoriti samo o velikosrpskom fašizmu koji je itekako snažno prisutan u Hrvatskoj, pa čak i u hrvatskoj politici i u jednom dijelu medija. Što je 'klanje' hrvatskih branitelja u medijima ako ne fašizam? Dakako, ne zaboravimo crveni fašizam.
Režimski bilteni pišu uglavnom iznenađujuće povoljno o HDZ-ovoj predsjedničkoj kandidatkinji, Kolindi Grabar Kitarović, spomenuta političarka postala je prihvatljiva čak i onom dijelu hrvatskih građana koji nikada, iz razno raznih, ponajprije ideoloških, razloga ne bi glasovao za HDZ, što znači da njene šanse za pobjedu na predsjedničkim izborima nisu toliko malene koliko se u prvi mah mislilo kada se unaprijed, mjesecima prije izbora, Ivu Josipovića proglašavalo pobjednikom. Medijima, dakle, ne smeta Kolinda Grabar Kitarović, ali im smetaju oni koji iz njenog okruženja govore o lustraciji, odnosno, o konačnom obračunu s drugim velikim zlom koje je poharalo svije, pa onda i Hrvatsku, u 20. stoljeću, komunizmom.
Iako je od Drugog svjetskog rata prošlo gotovo 70 godina u Hrvatskoj još uvijek traje partizanski lov na ustaše, zar nije vrijeme da se to napokon prekine?
Takav lov ponajprije šteti Hrvatskoj, moguće ga je zaustaviti tek ukoliko glavni politički akteri ove države konsenzusom osude jugoslavenski komunistički režim i vođu tog režima, spomenutog Josipa Broza Tita. Aktualni državni vrh za tako nešto, nažalost, nema volje, potencijalna nova predsjednica Hrvatske, barem ako je vjerovati najavama koje stižu iz njenog okruženja, mogla bi imati. Kome to smeta? Odgovor ne treba daleko tražiti, režimu i partijskim biltenima, s obzirom da mi u medijima još uvijek imamo smeća koje je bilo na usluzi UDB-e tijekom komunističkog režima a koje se danas krije iza novinarske iskaznice. Nije, dakle, teško pogoditi zašto to smeće napada one koji su danas za jedan oblik lustracije.
Komunistički povjesničar Hrvoje Klasić iz Rijeke, koji mjesecima truje hrvatsku javnost svojim komunističkim svinjarijama, tvrdi da bi pod udar lustracije došli i Franjo Tuđman te Janko Bobetko da se lustracija provela za vrijeme života ove dvojice generala, naravno, komunistički demagog Klasić, u partijsko-udbaškim biltenima, laže, naime, niti jedna lustracija nije provedena protiv onih koji su bili disidenti komunističkog režima, Franjo Tuđman, podsjećamo, u nekoliko je navrata bio proganjan i zatvaran za vrijeme komunizma. Ovakve komunističke podvale u partijskim biltenima, nažalost, česta su pojava. Naravno, Hrvoje Klasić ima pravo u demokratskoj državi na svoj stav, javno ga izreći, no, na fakultetu nema pravo mlade ljude trovati svojim komunističkim svinjarijama. Naposljetku, nije problem u lustraciji, problem je u mentalitetu onih koji trenutno odlučuju kojim će putem Hrvatska ići, prema Berlinu, Beču, Varšavi ili prema Kumrovcu.
Tvrditi da komunizam ne postoji u Hrvatskoj najveća je podvala partijskih medija u Hrvatskoj, režimskim medijima odgovara da se beskonačno u Hrvatskoj vodi Drugi svjetski rat kako se ratne profitere i ratne kukavice ne bi pitalo od kuda im novac budući da su prije 24 godine bili obični odrpanci, dok danas imaju pola Hrvatske, drugu polovicu su uništili.
Zapitajmo se, je li bilo koji komunistički zlikovac u Hrvatskoj kažnjen za bilo koji zločin, a stotine tisuća je stradalo u komunističkim progonima?
http://www.tinolovka-news.com/vijesti-h ... kim-olosem
"MOJU PROŠLOST,GOSPODINE, PREPUŠTAM TVOJOJ MILOSTI.
MOJU SADAŠNJOST, TVOJOJ LJUBAVI.
A MOJU BUDUĆNOST, TVOJOJ PROVIDNOSTI."
MOJU SADAŠNJOST, TVOJOJ LJUBAVI.
A MOJU BUDUĆNOST, TVOJOJ PROVIDNOSTI."
-
EdgarFranjul
- Sheriff
- Posts: 8453
- Joined: Mon May 17, 2010 8:42 pm
- Location: Pula
- Contact:
Re: Hrvatska - unutarnja agresija
Tko to želi uništiti institut referenduma u Hrvatskoj?
Autor: Ivan Kraljević
Datum: četvrtak, 21. kolovoza 2014. u 10:00
Ako vladajući novim Zakonom o referendumu znatno ne produže rok za prikupljanje referendumskih potpisa s obzirom da rapidno smanjuju broj punktova za njihovo prikupljanje, može se komotno reći kako je na djelu perfidan pokušaj uništenja instituta referenduma Hrvatskoj.
SDP-ovac Peđa Grbin prije nekoliko dana slavodobitno je najavio izmjene Zakona o referendumu. Na prvi pogled čini se kako je riječ uglavnom o dobrim promjenama. Recimo, financiranje predreferendumske kampanje ubuduće će morati biti, kako se to kaže popularnim rječnikom, "transparentnije" što znači da će inicijatori referenduma morati Državnom izbornom povjerenstvu podastrijeti informacije o troškovima predreferendumske kampanje kao i o izvoru financiranja. No, dobra je stvar da će to isto morati učiniti i oni koje vode referendumsku antikampanju.
Dakle, kad bi se protekli referendum o braku ponovno odigrao i to s istim akterima ali po novom Zakonu o referendumu, izvješće o troškovima predreferendumske kampanje i izvoru financiranja morala bi snositi i Željka Markić, odnosno njena udruga, ali i LGBT organizacije koje su agresivno vodile svoju kampanju.
Ima tu još nekih promjena, no najveći interes javnosti pobudile su sljedeće dvije izmjene: donekle će se produžiti rok za prikupljanje referendumskih potpisa i to na 60 dana, i ono važnije, promijenit će se odredba o mjestu njihovog prikupljanja. Ova druga izmjena je posebno zanimljiva. Naime, ako ubuduće želite dati svoj glas, odnosno potpis za pokretanje nekog referenduma, to više nećete moći učiniti na nekom javnom mjestu, recimo na trgu ili ulici, nego ćete svoj cijenjeni „autogram" morati ostaviti u mjesnom tijelu javne uprave iliti 'općini'.
Kreatori izmjena Zakona o referendumu, ali i mnogi neovisni pravni stručnjaci, smatraju kako je to dobro rješenje jer će se na taj način spriječiti manipulacije pri prikupljanju potpisa na javnim mjestima kojih je očito bilo. Spriječit će se ovim modelom i fizički napadi na nositelje referendumskih incijativa kakvih je bilo za vrijeme pokretanja referenduma o braku kada su divljaci na više mjesta u Hrvatskoj fizički napali volontere udruge „U ime obitelji" pa je Josip Klemm toj udruzi dao na raspolaganje zaštitare – o svom trošku.
Osim toga, prikupljanjem potpisa u tijelima javne uprave izbjeći će se i naknadne provjere potpisa i matičnih brojeva građana što će ubrzati i pojeftiniti organizaciju referenduma.
U svakom slučaju treba priznati kako zagovornici ovakvog načina prikupljanja potpisa imaju neke argumente u rukama. Uostalom na taj su se način oduvijek prikupljali referendumski potpisi u državama razvijene zapadne demokracije. Međutim, u svemu postoji jedno veliko „ali". Naime, točno je da se u zapadnim zemljama referendumski potpisi prikupljaju u 'općinama', no rok za prikupljanje potpisa tamo traje i do godinu dana, a u Hrvatskoj će to biti svega 60 dana!
Poznavajući inertnost naših građana koji rado potpisuju raznorazne inicijative i peticije jer ih to ne košta nekog naročitog truda i vremena za očekivati je osjetni pad motivacije građana za referendume ako prođe izmjena po kojoj će se potpisi moći prikupljati samo na točno određenim mjestima.
Zato ako vladajući u paketu ovih izmjena Zakona o referendumu znatno ne produže rok za prikupljanje referendumskih potpisa s obzirom da rapidno smanjuju broj punktova za njihovo prikupljanje, može se komotno reći kako je na djelu jedan vrlo perfidan pokušaj uništenja instituta referenduma Hrvatskoj.
Međutim, koliko god mi negodovali, riječ je zapravo o „sjajnom" potezu vladajućih. Njima su ruke čiste, oni ne zabranjuju referendumske inicijative, ni na kraj pameti da učine takvo što, ali su kroz nove zakonske odredbe učinili sve da otežaju njihovo pokretanje.
Pravo nam i budi, udarili su na demokraciju tamo gdje je najtanja – na njenu poslovičnu inertnost.
http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/1 ... tskoj.html
Autor: Ivan Kraljević
Datum: četvrtak, 21. kolovoza 2014. u 10:00
Ako vladajući novim Zakonom o referendumu znatno ne produže rok za prikupljanje referendumskih potpisa s obzirom da rapidno smanjuju broj punktova za njihovo prikupljanje, može se komotno reći kako je na djelu perfidan pokušaj uništenja instituta referenduma Hrvatskoj.
SDP-ovac Peđa Grbin prije nekoliko dana slavodobitno je najavio izmjene Zakona o referendumu. Na prvi pogled čini se kako je riječ uglavnom o dobrim promjenama. Recimo, financiranje predreferendumske kampanje ubuduće će morati biti, kako se to kaže popularnim rječnikom, "transparentnije" što znači da će inicijatori referenduma morati Državnom izbornom povjerenstvu podastrijeti informacije o troškovima predreferendumske kampanje kao i o izvoru financiranja. No, dobra je stvar da će to isto morati učiniti i oni koje vode referendumsku antikampanju.
Dakle, kad bi se protekli referendum o braku ponovno odigrao i to s istim akterima ali po novom Zakonu o referendumu, izvješće o troškovima predreferendumske kampanje i izvoru financiranja morala bi snositi i Željka Markić, odnosno njena udruga, ali i LGBT organizacije koje su agresivno vodile svoju kampanju.
Ima tu još nekih promjena, no najveći interes javnosti pobudile su sljedeće dvije izmjene: donekle će se produžiti rok za prikupljanje referendumskih potpisa i to na 60 dana, i ono važnije, promijenit će se odredba o mjestu njihovog prikupljanja. Ova druga izmjena je posebno zanimljiva. Naime, ako ubuduće želite dati svoj glas, odnosno potpis za pokretanje nekog referenduma, to više nećete moći učiniti na nekom javnom mjestu, recimo na trgu ili ulici, nego ćete svoj cijenjeni „autogram" morati ostaviti u mjesnom tijelu javne uprave iliti 'općini'.
Kreatori izmjena Zakona o referendumu, ali i mnogi neovisni pravni stručnjaci, smatraju kako je to dobro rješenje jer će se na taj način spriječiti manipulacije pri prikupljanju potpisa na javnim mjestima kojih je očito bilo. Spriječit će se ovim modelom i fizički napadi na nositelje referendumskih incijativa kakvih je bilo za vrijeme pokretanja referenduma o braku kada su divljaci na više mjesta u Hrvatskoj fizički napali volontere udruge „U ime obitelji" pa je Josip Klemm toj udruzi dao na raspolaganje zaštitare – o svom trošku.
Osim toga, prikupljanjem potpisa u tijelima javne uprave izbjeći će se i naknadne provjere potpisa i matičnih brojeva građana što će ubrzati i pojeftiniti organizaciju referenduma.
U svakom slučaju treba priznati kako zagovornici ovakvog načina prikupljanja potpisa imaju neke argumente u rukama. Uostalom na taj su se način oduvijek prikupljali referendumski potpisi u državama razvijene zapadne demokracije. Međutim, u svemu postoji jedno veliko „ali". Naime, točno je da se u zapadnim zemljama referendumski potpisi prikupljaju u 'općinama', no rok za prikupljanje potpisa tamo traje i do godinu dana, a u Hrvatskoj će to biti svega 60 dana!
Poznavajući inertnost naših građana koji rado potpisuju raznorazne inicijative i peticije jer ih to ne košta nekog naročitog truda i vremena za očekivati je osjetni pad motivacije građana za referendume ako prođe izmjena po kojoj će se potpisi moći prikupljati samo na točno određenim mjestima.
Zato ako vladajući u paketu ovih izmjena Zakona o referendumu znatno ne produže rok za prikupljanje referendumskih potpisa s obzirom da rapidno smanjuju broj punktova za njihovo prikupljanje, može se komotno reći kako je na djelu jedan vrlo perfidan pokušaj uništenja instituta referenduma Hrvatskoj.
Međutim, koliko god mi negodovali, riječ je zapravo o „sjajnom" potezu vladajućih. Njima su ruke čiste, oni ne zabranjuju referendumske inicijative, ni na kraj pameti da učine takvo što, ali su kroz nove zakonske odredbe učinili sve da otežaju njihovo pokretanje.
Pravo nam i budi, udarili su na demokraciju tamo gdje je najtanja – na njenu poslovičnu inertnost.
http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/1 ... tskoj.html
"MOJU PROŠLOST,GOSPODINE, PREPUŠTAM TVOJOJ MILOSTI.
MOJU SADAŠNJOST, TVOJOJ LJUBAVI.
A MOJU BUDUĆNOST, TVOJOJ PROVIDNOSTI."
MOJU SADAŠNJOST, TVOJOJ LJUBAVI.
A MOJU BUDUĆNOST, TVOJOJ PROVIDNOSTI."