Hrvatska - unutarnja agresija

[EdgarFranjul]

Tomac: Ova vlast ne poštuje Ustav ni pravnu državu

Pokušaj da većina u Hrvatskom saboru, umjesto Ustavnoga suda, neautentično tumači Ustav i poništi volju naroda ne samo da je protuustavan nego ima i elemente pravoga ustavnoga državnog udara, izjavio je prof. dr. Zdarvko Tomac upitan za komentar sve glasnijih najava iz vladajućih krugova da Sabor ne će dopustiti referendum o ćirilici.

“Nema dvojbe da dugo vremena ova vlast, koju zovu odnarođena i nenarodna, pokušava preodgojiti vlastiti narod, jer svojim zakonima i mjerama nameće svjetonazor koji je suprotan većini hrvatskog naroda”, izjavio je portalu narod.hr Tomac.

Po njegovim riječima vlast pokazuje dulje vremena da ne poštuje ni Ustav ni pravnu državu nego nas vraća na klasičnu partijsku državu u kojoj je subjektivna volja vlastodržaca jača i od zakona i od Ustava.

“Već dulje vremena pokušavaju diskreditirati Ustavni sud i njegove odluke te ustavne suce, a sudbenu vlast pokušavaju podčiniti svojoj partijskoj volji”, izjavio je, dometnuvši: “Ta vlast ne prizna vlast vlastitoga naroda, a Hrvatski sabor pokušava staviti iznad naroda te pokušava poništiti neposredno izraženu volju naroda”.


Nasilno uvođenje ćirilice u Vukovar je protuustavno

Tomac podsjeća na slučaj s nasilnim uvođenjem ćirilice u Vukovaru. “Pozivaju se na zakone i Ustav, a krše i zakone i Ustav”, ustvrdio je, rekavši da je smisao Ustavnoga zakona o pravima nacionalnih manjina jačanje povjerenja između većinskog naroda i nacionalnih manjina, a ne otvaranje sukoba i nepovjerenja koje šteti većinskom narodu i nacionalnim manjinama.

Po članku 8. Ustavnog zakona, kako napominje, nasilno uvođenje ćirilice je protuustavno i protuzakonito jer izaziva sukobe i nepovjerenje, koje šteti i hrvatskom narodu i srpskoj manjini. Osim toga u Vukovaru ne živi trećina Srba, kako se to prikazuje. Oni su formalno trećina tek ako se pribroje oni koji se vode kao Vukovarci, a ne žive u Vukovaru nego u Srbiji, objasnio je.

“Nedopustivo je da hrvatska vlast ne vodi računa o tome da svojim nerazumnim i nasilnim uvođenjem ćirilice zapravo pomaže velikosrpskim pretenzijama na Vukovar”, rekao je, podsjetivši na izjavu srbijanskog predsjednika Tomislava Nikolića da je Vukovar srpski grad i da tu Hrvati nemaju što tražiti.

Osim toga, upozorio je, jedna od bitnih točaka Memoranduma 2 su jasno izrečene teritorijalne pretenzije prema Vukovaru i Baranji pa zbog toga nije slučajno da se u Beogradu i Banja Luci, kako navodi, masovno skandira: Vukovar – Vukovar – srpski grad!

Pupovac ne može biti predsjednik Odbora za vanjsku politiku


Tomac se pita zašto hrvatska vlast ne cijeni mnogobrojne Srbe koji su branili Vukovar nego prihvaća da Stanimirović i Pupovac i drugi, koji su se borili protiv Hrvatske, budu autentični tumači interesa srpske manjine.


“Milorad Pupovac u nijednoj demokratskoj državi ne bi mogao biti predsjednik saborskoga Odbora za vanjsku politiku”, smatra Tomac. Kako podsjeća više je puta za vrijeme srbijanske agresije na Hrvatsku lažno optuživao kardinala Franju Kuharića i Katoličku crkvu da su prisilno pokrstili 10 000 djece, što je teški zločin.

“Prema tome on je bio proteza velikosrpske miloševićevske politike, koja je Domovinski rat i Tuđmanovu Hrvatsku optuživala za nastavak ustaške politike i genocida nad Srbima. Doduše on nije imao pušku u ruci, kao i Stanimirović, ali zajedno su vodili i vode velikosrpsku politiku”, drži Tomac.

Po njegovim riječima vukovarski su branitelji i branitelji u Hrvatskoj stali u obranu Vukovara kada su vidjeli da hrvatska vlast ne brani hrvatske interese nego pomaže novu velikosrpsku agresiju na Vukovar.

Ponovno se sudbina hrvatskog naroda odlučuje u Vukovaru

“Bio sam potpredsjednik ratne vlade za vrijeme borbe za Vukovar i osobno svjedočim da bez žrtava i herojstva Vukovaraca ne bi bilo hrvatske države”, rekao je, napomenuvši: “Oni su preživjeli pakao i oni se ne bore protiv prava nacionalnih manjina nego se bore protiv nove velikosrpske agresije u kojoj velikosrbi likuju jer za njih je nasilno uvođenje ćirilice u Vukovaru kapitulacija Hrvatske i simbol obilježavanja Vukovara kao srpskog grada”.


Tomac drži da se kao i 1991. ponovno sudbina hrvatskog naroda odlučuje u Vukovaru. “Stotinu tisuća hrvatskih građana, koji su u povorci u Vukovaru okrenuli leđa politici državnog vodstva, dokaz je da će hrvatski narod ponovno pobijediti i da vladajući ne će uspjeti u svojim pokušajima da ignoriraju volju i interese hrvatskog naroda”, izjavio je za narod.hr prof. dr. Zdravko Tomac.

Izvor: narod.hr

http://narod.hr/hrvatska/tomac-ova-vlas ... nu-drzavu/

[EdgarFranjul]

Vesna Pusić osramotila Hrvatsku: Kad bi izraelski ministar izjavio da su za logore smrti krivi nacisti i – Židovi...?

.Srijeda, 26 Veljača 2014 10:00 Ivana ..


Ono čega su se svi bojali zapravo se dogodilo, u punom većem opsegu nego što se netko u najgoroj mori pribojavao. Naime, nakon što se čelna osoba jedne marginalne, interesne strančice, HNS-a, Vesna Pusić dovukla, voljom Zorana Milanovića i partije, do Ministarstva vanjskih poslova, Hrvatska se pretvorila iz žrtve agresije u agresora, ili barem u suagresora na samu sebe. Svojim izjavama u Beogradu ova očito senilna političarka osramotila je Hrvatsku, sebe nije, nije mogla sebe osramotiti budući kako je riječ o osobi koja odavno srama nema.

Nešto bolje očekivati od političarke koja se u Saboru razbacivala fašističkim tvrdnjama da je Hrvatska izvršila agresiju na Bosnu i Hercegovinu, iako je Hrvatsku tu nestabilnu državu spasila, bilo je doista nerealno. Tvrdnja usred glavnog grada države iz koje su tenkovi JNA početkom devedesetih, kao nekoć iz Berlina prema Poljskoj, kretali prema Vukovaru, nedaleko političara koji su direktno sudjelovali u agresiji, da su za 'zločine devedesetih kriva vodstva Srbije i Hrvatske iz tog vremena' monstruozna je relativizacija velikosrpskog fašizma i svojevrsna amnestija Tomislava Nikolića te njegove fašističke politike koja se danas ne razlikuje pretjerano od onoga čemu smo svjedočili devedesetih. Nikolić danas ne može ratovati, međutim, ne znači da ne bi kad bi mogao.

Zamislite Francusku, ministricu vanjskih poslova ove velike europske države, koja bi izjavila da je za okupaciju Francuske četrdesetih godina prošlog stoljeća jednako kriv Hitler koliko i francusko političko te vojno vodstvo tih godina... Koliko bi trebalo da ministricu u Francuskoj smjeni francuska Vlada? Još gore, zamislite kada bi ministar vanjskih poslova Izraela rekao da su za nacističke logore smrti odgovorni nacisti, ali i tadašnji vodeći ljudi europskih Židova, s obzirom kako je Izrael kao država utemeljena tek 1948. godine? Takav ministar u Izraelu bi završio u zatvoru ili bi bio protjeran iz Izraela. Zar je žrtva silovanja kriva, ako je vjerovati Vesni Pusić, zato jer je provocirala silovatelja?

Nažalost, Milanović ne misli reagirati na ovakve monstruozne konstrukcije Vesne Pusić. Treba li glumiti iznenađenje zbog toga? Naravno da ne, naime, Milanović zna povijest koliko i Dragan Markovina, pametnome dosta.


Što će poduzeti nova vlast, kako isprati ovu beogradsku sramotu, kada padne aktualni režim tek ćemo vidjeti, međutim, nismo optimisti. Šteta je učinjena. Hrvatski lopovski mediji šute.

Vesna Pusić govori o budućnosti, što je, dakako, pohvalno, no, nema budućnosti bez istine, budućnost utemeljena na lažima vodi do novog rata, prije ili poslije. Francuska i Njemačka su se pomirile, prošle proces pomirbe, Angela Merkel, kao njemačka kancelarka odlazi u Jeruzalem, međutim, na koji način? Njemačkoj ne pada napamet da relativizira nacističke zločine, Nijemci su odavno svjesni kakvo zlo je vladalo Njemačkom 12 najmračnijih godina njemačke povijesti, Srbija još uvijek toga nije svjesna.


Nema šanse da bi u Njemačkoj predsjednik države postao političar koji je nekoć bio zamjenik Adolfa Hitlera, iili barem Rohma.

http://www.tinolovka-news.com/vijesti-h ... i-i-zidovi

[EdgarFranjul]

Ako tužba ne uspije, bit će krivi politički smradovi koji su izdali ovu zemlju! Hrvatska je žrtva, a Nobilo pljuje po ovoj zemlji u kojoj zarađuje kruh'

Autor: Iva Međugorac
Datum: ponedjeljak, 03. ožujka 2014. u 20:02

Autor knjige 'Hrvatska tužba za genocid protiv Jugoslavije' (Srbije i Crne Gore) te nekadašnji ministar pravosuđa, koji je 1999. godine pokrenuo tužbu protiv Srbije za genocid u Hrvatskoj zbog početka suđenja iznimno je ponosan.

Pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu počela je rasprava u postupku u kojem se Hrvatska i Srbija međusobno tuže za genocid u Domovinskom ratu. Rasprava o hrvatskoj tužbi i srpskoj protutužbi trajati će od 3. ožujka pa sve do 1. travnja i bit će javna, osim iskaza svjedoka čiji je sadržaj tajan do završetka rasprave. Autor knjige 'Hrvatska tužba za genocid protiv Jugoslavije' (Srbije i Crne Gore) te nekadašnji ministar pravosuđa, koji je 1999. godine pokrenuo tužbu protiv Srbije za genocid u Hrvatskoj, zbog početka suđenja iznimno je ponosan.

Prošlo je 15 godina od vremena kada je on kao ministar pravosuđa Republike Hrvatske spomenutu tužbu podnio, a ona je od tada prošla kroz različite faze osporavanja. No, nisu tužbu osporavale samo protivne strane sukladno očekivanjima, već i vodeće strukture Hrvatske što je nedopustivo, nerazumno i štetno za nacionalne interese. Sud u Haagu je, ističe naš sugovornik, spor, tako da to nije slučaj samo s našim sudovima, ali i Račanova vlada imala je prste u odugovlačenju tužbe. "Račanova vlada je mijenjala tužbu tako da je izostavila odgovornost srpske strane za organizirano i prisilno iseljavanje hrvatskih državljana srpske nacionalnosti iz Knina i tzv. Krajine u vrijeme akcije Oluja, a iz tužbe je ispuštena Crna Gora, a oni su uništavali naš Dubrovnik. Osim toga, u tužbi su navedena samo tri čimbenika koja se nameću Srbiji da kazne krivce, otkriju sudbinu nestalih i vrate ukradena umjetnička djela", navodi Šeparović podsjećajući da je genocid puno više od toga. No, ono što ga je ipak ugodno iznenadilo je reakcija ministra Orsata Miljenića. "Ministar Miljenić ugodno me iznenadio. Nastupio je pošteno i rekao da idemo pobijediti i dokazati što se stvarno dogodilo te tko je koga napao. Bila bi katastrofa da se nagodimo", kaže Šeparović. Dodaje kako mu je neobično da je hrvatska strana zamijenila uglednog profesora Mirjama Damaška riječkom profesoricom Vesnom Crnić-Grotić. To, prema riječima našeg sugovornika, nije dobar potez.


Njega je za pokretanje tužbe stimuliralo to što smo imali otpor. Prisjeća se da je i prvi hrvatski predsjednik, Franjo Tuđman, 1994. godine bio protiv toga da se tuži Srbija, ali kasnije ga je pozvao. Kada je postao ministar pravosuđa, Šeparović je to iskoristio za dvije stvari. Prva je 'Bijela knjiga' o suradnji Hrvatske s Haagom u kojoj je dokumentirana hrvatska pozicija u odnosu na sud. U 'Bijeloj knjizi' nalaze se podatci o kaznenim postupcima koji su vođeni ili se vode, a u njoj su i presude protiv 13 osoba koje su suđene i izdržavaju kaznu za krivična djela počinjena tijekom ili poslije operacija 'Bljesak' i Oluja'. Njome je dokazano da Hrvatska sudi onima koji su na marginama Oluje počinili kaznena djela. Druga stvar je upravo tužba Srbije za genocid počinjen nad hrvatskim narodom. U to su vrijeme svi, osim Mate Granića, bili suglasni s pokretanjem tužbe. "Istražujem cijeli život, a Hrvatska je velika žrtva baš kao što je blaženi Alojzije Stepinac kazao, Hrvatska je žrtva velikih zala, a i on je bio žrtva komunizma. Svih godina se borim s genocidom jer Hrvatska je velika žrtva", ističe Šeparović. Smeta ga što se i prije početka tužbe daje riječ Anti Nobilu koji tvrdi da obje tužbe nemaju izgleda. "Smetaju me takve riječi jer Nobilo zarađuje kruh u zemlji po kojoj pljuje. To je čovjek koji je govorio da u pogledu dokazivanja Srbi bolje stoje s Olujom nego mi sa Vukovarom", kaže naš sugovornik.

No, odnos aktualne vlasti prema tužbi protiv Srbije ne ocjenjuje pozitivno. Naime, za povlačenje tužbe protiv Srbije očitovali su se Stipe Mesić, tvrdeći da Crna Gora nikada nije ratovala s Hrvatskom, potom Ivan Šimonović koji je vjerovao da se ciljevi mogu postići drugim sredstvima, ali i Ivo Josipović te Zoran Milanović, a najznačajniju ulogu u tome je odigrala Vesna Pusić. Nad hrvatskim narodom je, bez sumnje, počinjen genocid jer se htjela uništiti jedna skupina ljudi, cijeli hrvatski narod navodi Šeparović. U Hrvatskoj napominje postoji i veleizdaja u kojoj prste imaju ljudi poput Stjepana Mesića, Ive Josipovića, ali i ministrice vanjskih poslova Vesne Pusić. "Pusić je u Beogradu ustvrdila da je rat bio dogovor dviju vlasti, izjednačila je žrtvu i zločinca. I ne samo to, ona je amnestirala aktualnu vlast u Srbiji. Amnestirala je Dačića koji je bio desna ruka Slobodanu Miloševiću. Amnestirala je Aleksandra Vučića koji je u Kninu zagovarao Veliku Srbiju, ali amnestirala je i Tomislava Nikolića zvanog Grobara koji je četnički vojvoda i strahota od čovjeka. Sudjelovao je sa svojim dragovoljcima u ratu u Slavoniji i prema izjavama Jovice Stanišića: "Tomo Nikolić je lično ubio 10 do 15 baba u hrvatskom selu Antin", ogorčen je naš sugovornik. Ne smeta Šeparoviću odlazak u Beograd, ali smeta ga to što se Srbe amnestira, a prebrzo i prelako s tri poljupca ministrice Pusić pobratili smo se s njima i ispada kao da im pomažemo. Ministrica govori o ratnim zločinima, ali ne i o agresiji i srpskom genocidu. Takvim izjavama ministrica je pokazala neodgovornost i dodvoravanje srpskoj strani.

Osvrnuo se i na ulogu Milorada Pupovca koji je dodajmo predsjednik Odbora za vanjsku politiku, a o kojem jednim djelom ovise i ishodi spomenute tužbe. "Pupovac je negativna ličnost i kao građanin Hrvatske veleizdajnik. Pusićka je kada je postala ministricom vanjskih poslova kazala dan konačno imamo hrvatsku vanjsku politiku, ali njena politika je balkanska, politika zapadnog Balkana", kaže Šeparović.

No, postoji i druga, nemiloševićeva Srbija koja je pozitivna, a o tome naš sugovornik progovara i u svojoj knizi koja nije antisrpska premda su oni izvršili zločin, a tome u prilog ide i podatak da je dio Srba branio Hrvatsku, a ne razmišljaju svi Srbi kao Pupovac, niz je onih koji žele normalan suživot s Hrvatima. No, zahvaljujući hrvatskoj politici, Šeparovića ne čudi što se ovih dana na internetu mogu naći izjave srpskog povjesničara Nikole Žutića, savjetnika Instituta za savremenu istoriju u Beogradu i parlamentarnog kandidata Šešeljeve stranke, da je Hrvatska genocidna tvorevina, da su Hrvati izmišljeni narod, da su Dubrovnik i Vukovar srpski gradovi. "Na službenom blogu Srpske radikalne stranke središnji motiv na izbornom plakatu je slika Velike Srbije sa Srbijom, Makedonijom, Crnom Gorom, BiH i hrvatski krajevi južno od poteza Karlobag-Ogulin-Karlovac-Virovitica", kaže Šeparović.

Ako tužba ne uspije, naš sugovornik krivca vidi u onima koji su je sabotirali. "Ako tužba ne uspije, kriva je politička elita, politički smradovi koji su izdali ovu zemlju popustljivošću i spremnošću da povuku tužbu. Mora se kazati istina, nad Hrvatima je počinjen genocid i to idemo dokazati", zaključuje na koncu Šeparović dodajući da je hrvatska tužba u Haagu preživjela te se nada da će se sudskim postupkom ipak dokazati da je u Hrvatskoj od strane Srbije izvršen genocid.

Dodajmo da je naš sugovornik na predstavljanju knjige 'Hrvatska tužba' predložio da se utemelji etički sud po uzoru na sud Russell-Sartre i Mandeline komisije istine u svrhu moralnog suđenja za veleizdaju.

http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/1 ... -kruh.html

[EdgarFranjul]

Z. Tomac: Dobro smo i prošli kod ovakve izdajničke vlasti

Objavljeno Utorak, 04 ožujka 2014 18:003 komentara




Mnogi se u Hrvatskoj boje rasprave na Međunarodnome sudu pravde


Dugo vremena dio hrvatskoga državnog vrha vodio je pogrješnu politiku i stalno najavljivao kako bi najbolje bilo da Srbija i Hrvatska povuku svoje tužbe pred Haaškim sudom pravde. Na sreću to se nije dogodilo jer se dio državnog vrha, posebno ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić koja je trebala sklopiti o tome dogovor sa potpredsjednikom srbijanske Vlade Aleksandrom Vučićem, na kraju nije usudila povući takav potez. Tako da je osam dana pred početak rasprave na Međunarodnim sudu pravde u Den Haagu, konačno na sastanku u Beogradu donesena odluka da ne će biti obostranog povlačenja tužbi.

Ražalošćena Vesna Pusić u Beogradu

Obavještavajući o tome javnost ministrici Pusić omakla se riječ na žalost što pokazuje da je ona do zadnjeg trenutka pokušavala ipak ostvariti svoju namjeru da se tužbe povuku. Ona je cijelo vrijeme govorila kako Srbija treba neke stvari obaviti kao uvjet za povlačenje tužbi. Pri tom je kao glavni uvjet navodila obvezu Srbije da kaže gdje su nestali hrvatski branitelji i građani sahranjeni. Ispalo je da Hrvatska tuži Srbiju ne zbog genocida koji je učinjen, ne zbog masovnih likvidacija hrvatskih državljana i drugih zločina nego zato što Srbija ne želi reći gdje su poubijani i sahranjeni.

Cijelo to vrijeme pisao sam i govorio kao i mnogi drugi da bi povlačenje tužbe protiv Srbije bila svojevrsna nacionalna izdaja Hrvatske jer bi povlačenje tužbe značilo da Hrvatska konačno prihvaća velikosrpsku strategiju da se radilo o građanskom ratu s podijeljenom krivnjom odnosno da Srbija nije agresor a Hrvatska žrtva agresije. To bi bio povijesni poraz hrvatske politike jer bi Hrvatska odustala od borbe za istinu i osramotila se pred Međunarodnim sudom pravde koji je prihvaćajući hrvatsku tužbu protiv Srbije za učinjeni genocid dao priliku da se u procesu utvrdi istina.

Teško je reći hoće li ta istina biti dovoljna da Haaški sud pravde osudi Srbiju za učinjeni genocid. Teško je reći hoće li neke druge okolnosti utjecati na to kakva će biti presuda. Međutim, bez obzira na to kakva će biti presuda, bitno je da je Hrvatska pred Međunarodnim sudom pravde dobila priliku da argumentirano i dokumentirano sruši sve krivotvorine i lažne optužbe protiv Hrvatske. Najvažnije je da se sazna konačna istina.

Velikosrbi se atavistički boje Den Haaga

U skladu sa svojom strategijom i u skladu s izjavom Dobriše Ćosića da je laž u povijesti bila sredstvo borbe srpskog naroda za nacionalne interese Srbija je podignula lažnu protutužbu protiv Hrvatske optužujući Hrvatsku da je učinila genocid nad Srbima u Hrvatskoj. Ta tužba je podignuta kako bi se izjednačila krivnja i kako bi se stvorila mogućnost da se vrši pritisak na Hrvatsku da se u cilju bolje budućnosti i okretanja nove stranice suradnje obostrano povuku tužbe.

Velikosrpska politika strahuje od rasprave u Haagu jer će se tamo doći do istine i kojom će se utvrditi tko je agresor a tko žrtva, tko je počinitelj genocida a tko žrtva genocida. Srbijanska politika jako je računala na Haaški sud i krivotvorene i monstruozne lažne optužnice protiv državnog i vojnog vodstva Hrvatske na čelu s Franjom Tuđmanom da je Oluja bila planirano i izvršeno etničko čišćenje Srba.

Oslobađajuća presuda u Haagu ne samo Gotovini i Markaču nego i državnom i vojnom vodstvu Hrvatske na čelu s Franjom Tuđmanom izbila je lažne argumente za srpsku protutužbu i zato je vršen strašan pritisak na Hrvatsku da se radi novoga regionalnog zajedništva povuku tužbe. Paralelno je pokrenut dobro organizirani specijalni rat protiv Hrvatske kako bi se krivotvorinama stvorili kakvi takvi dokazi o tome da su Srbi bili kroz povijest žrtve genocida hrvatskog naroda te da navodni genocid izvršen '91. nije zadnji nego da se sprema novi.

Široka Kula - Hrvatska je prepuna stratišta

Glavni cilj specijalnog rata je krivotvorinama i lažima optužiti hrvatski narod da je u prošlosti stalno vodio genocidnu politiku koja se navodno i danas nastavlja. Brojnim medijskim lažima i manipulacijama lažno se pokušava dokazati da u Hrvatskoj i danas jača fašizam, da u srcima Hrvata i dalje živi Josipovićeva ustaška zmija te da od moćnih šovinističkih snaga prijeti novi genocid nad Srbima. Obnavljaju se stare krivotvorine i optužbe da je hrvatski narod genocidan narod te da se kroz povijest obnavlja genocid nad Srbima (1914.- 1941.- 1991.) te da ponovno prijeti. U tom specijalnom ratu Srbija je izradila tri nova memoranduma (1995., 2011. i 2013. godine).

Najnovijim Memorandumom iz 2013. godine koje je izradilo Ministarstvo vanjskih poslova Srbije i koje je razaslano širom svijeta Hrvatska je ponovno optužena za nacionalističku politiku jer "ne samo da sprječava povratak Srba nego i Srbe prisiljava na iseljavanje". Izmislili su da u Hrvatskoj djeluju snažno dobro organizirane ustaške organizacije koji vode antisrpsku politiku. U tom Memorandumu iz 2013. uglavnom se nabrajaju svi incidenti skidanja ćiriličnih ploča i navodi se kao krunski dokaz istup Josipa Šimunića nakon utakmice Hrvatska - Island.

Monstruozne laži

Da se od Memoranduma SANU-a iz 1986. stalno obnavljaju iste laži i krivotvorine dokazuje i Memorandum iz 1995. U Memorandumu iz 1995. se "dokazuje" monstruoznim lažima kako su Hrvati u prošlosti kao i danas bili i ostali genocidni narod. Hrvatska se prikazuje kao kontinuitet i proizvod militantnog katoličanstva i ideje o rasnoj i nacionalnoj i religijskoj superiornosti Hrvata nad Srbima.

Dakle, u tom Memorandumu tvrdi se da je tadašnja Hrvatska (Tuđmanova) ustaška, rasistička i fašistička. Pozivajući se na navodne genocide u prošlosti nad Srbima, tvrdi se da se treći pokušaj genocida nad Srbima odvija u tadašnjoj Republici Hrvatskoj pod vodstvom Franje Tuđmana te da između Tuđmanove Hrvatske i NDH postoji kontinuitet. Dakle, falsifikatima kroz povijest demokratska Hrvatska se proglašava fašističkom i genocidnom Hrvatskom, koja nastavlja s uništenjem srpskog naroda što su navodno Hrvati radili uvijek.

Ponovno je kao i 1991. godine i u novoj velikosrpskoj agresiji glavna meta Vukovar. Nastoji se opravdani otpor vukovarskih branitelja nasilno postavljenim ćiriličnim natpisima na javne ustanove prikazati kao rat protiv Srba, kao ugrožavanje njihove ravnopravnosti te kao pritisak na iseljavanje. U sklopu specijalnog rata kako bi se diskreditirali vukovarski branitelji i kako bi se njihov opravdani otpor ćirilizaciji Vukovara prikazao kao širi pokret protiv Srba u Hrvatskoj u specijalnom ratu skinute su ćirilične ploče u nizu mjesta u Hrvatskoj gdje do sada nikom nisu smetale.

To skidanje ploča izvan Vukovara bez sumnje je dio specijalnog rata. To su radili oni kojima odgovara da se opravdano postupanje vukovarskih branitelja diskreditira i prikaže kao dio opće hrvatske ustaške politike koja prijeti oduzimanjem prava Srbima. Takvim specijalnim ratom Srbi se žele ponovno prikazati kao žrtve i dokazati kako se navodno nastavlja genocid nad Srbima te da je na djelu u Hrvatskoj novi progon Srba.

Zrin su 9. i 10. rujna 1943. Srbi očistili od Hrvata

Dakle, Vukovar je izabran ponovno kao točka destabilizacija Hrvatske. U toj velikosrpskoj strategiji lažne optužbe protiv hrvatskog naroda iz 1991. godine pokušavaju se ponovno obnoviti na isti ili sličan način. U tome značajnu ulogu ima peta kolona koja drži ključne pozicije u mnogim medijima, nevladinim udrugama, strankama i drugim bitnim institucijama te u savezu sa velikosrbima izvan Hrvatske i u Hrvatskoj ponovno pokreće sotonizaciju hrvatskog naroda i branitelja kao i 1991. godine.

Dakle, razumljivo je zašto se Srbi boje rasprave na Haaškom sudu pravde. Boje se istine i sloma njihove velikosrpske politike, boje se da će biti proglašeni krivcima te da će propasti njihova najnovija velikosrpska politika formulirana na Memorandumu 2 u kojem je jedna od ključnih točaka borba za Vukovar kao navodno srpski grad.

Svi su im Hrvati – ustaše!

Međutim, očito je da se jedan broj političara iz državnog vrha i istaknutih ličnosti iz javnog života boji istine i rasprave na Haaškom sudu pravde. Vjerojatno i ministrica vanjskih poslova nemirno spava jer se boji da će srpska strana i mnoge njezine izjave, kao i drugih, navesti kao dokaze o krivnji Hrvatske, da će npr. citirati njezinu izjavu da su krivci za rat hrvatski i srpski nacionalizam, da se radi navodno o dogovornom ratu Tuđmana i Miloševića radi komadanja Bosne i Hercegovine, da će navesti njezine izjave i izjave mnogih drugih da je Oluja bila etničko čišćenje Srba.

Da će citirati Antu Nobila da ima više elementa genocida u Oluji nego što ga ima u srpskom genocidu učinjenom u Vukovaru. Nemirno spavaju vjerojatno i mnogi koji su godinama tvrdili da je Hrvatska utemeljena na zločinu i etničkom čišćenju, koji su krivotvorinama dokazivali da je '91. ponavljanje '41. odnosno da se i danas u Hrvatskoj vodi ustaška politika koja navodno prijeti novim genocidom Srbima. Možda je to razlog zašto su se toliko angažirali kako bi se izbjegla rasprava i kako bi se izbjeglo raščišćavanje sa prošlošću.

Mi u Hrvatskoj već dulje vremena živimo u jednoj političkoj zbrci, kada se sve relativizira, kada je teško doći do istine jer se sustavno istina pretvara u laž a laž u istinu. Npr., svjedoci smo kako se komunizam kao zločinački totalitarni sustav pretvara u nešto dobro i poželjno u antifašizam kao borba za slobodu, pravdu i dostojanstvo čovjeka. Tako komunizam koji je vrlo sličan fašizmu pretvara se u nešto dobro, demokratsko i pozitivno.

Već dvadesetak i više godina u Hrvatskoj je na djelu proces detuđmanizacije odnosno proces rashrvaćenja hrvatskog naroda i hrvatske države, Tuđman je simbol borbe za nacionalnu ravnopravnost i samostalnu hrvatsku državu, simbol borbe za demokratski višestranački sustav nasuprot totalitarnom komunizmu, za europsku Hrvatsku nasuprot balkanskoj Hrvatskoj.
Petokolonaši ruše temelje hrvatske državnosti

Hrvatskoj djeluju moćne snage. Ja ih nazivam peta kolona koje su uz pomoć Haaškoga Tužiteljstva i Haaškoga suda i određenih međunarodnih moćnih snaga pokušale rashrvatiti Hrvatsku da bi u tome uspjeli morali su do kraja oblatiti i sotonizirati Franju Tuđmana koji je za hrvatski narod simbol borbe za slobodu i demokraciju i samostalnu Hrvatsku.

U pokušaju detuđmanizacije i sotonizacije Franje Tuđmana išlo se tako daleko da se na temelju lažnih i krivotvorenih optužnica od haaških optuženika tražilo da se odreknu Franje Tuđmana, da ga optuže i prebace krivnju na njega kao uvjet da budu oslobođeni ili blaže kažnjeni.

Dakle, cijelo vrijeme se sustavno traži da se Hrvati i Hrvatska odreknu Tuđmanove politike. Junački general Slobodan Praljak je na takve savjete rekao: "Ne odričem se Tuđmanove politike jer ona je stvorila Republiku Hrvatsku i omogućila opstanak Bosne i Hercegovine."

Najzlokobnija izjava jednoga hrvatskog političara

Gotovina i Markač su proglašeni nevinim i rehabilitirani na Haaškom sudu ali nisu proglašeni nevinima i rehabilitirani u Hrvatskoj a pogotovo ne u Srbiji. Srbija ne prihvaća istinu o Domovinskom ratu, Srbija nastavlja s verbalnom agresijom na Hrvatsku. U Srbiji je pobijedila velikosrpska politika i Srbija se danas nimalo ne razlikuje od Srbije iz Miloševićevih vremena. Stvoren je "Memorandum 2" s vrlo jasnim ciljevima obnove velikosrpske politike.

I dalje se tvrdi da se radilo o građanskom ratu s podijeljenom odgovornošću a ne o velikosrpskoj agresiji. I dalje se svojata Vukovar kao navodno srpski grad u kome Hrvati nemaju što tražiti! I dalje se ostalo na pretenzijama prema Baranji. I dalje se traži da Srbi postanu konstitutivni narod u Hrvatskoj i dobiju političku autonomiju. I dalje se Oluja napada kao najveći zločin i etničko čišćenje poslije Drugoga svjetskog rata. I dalje se o Tuđmanovoj Hrvatskoj govori kao o fašističkoj Hrvatskoj a u srpskoj Skupštini se tvrdi da je Tuđman 99 posto nacist!

I dalje se ostao na strategiji razbijanja Bosne i Hercegovine, odvajanja Republike srpske od BiH i stvaranja moćne Srbije kao lidera na Balkanu. Problem je u tome što dio hrvatskoga državnog vrha ne samo da ne pruža otpor, ne samo da nije formuliralo novu nacionalnu politiku na temelju konačne presude u Haagu nego nizom svojih poteza pomaže takvu politiku. Nasilno uvođenje ćirilice u Vukovaru velik je doprinos provođenja "Memoranduma 2" i velikosrpske politike po kojoj je Vukovar srpski grad. To je obilježavanje Vukovara kao srpskog grada i rehabilitacije velikosrpske zločinačke politike u Vukovaru ′90-ih godina kada je ćirilica bila simbol te velikosrpske politike i terora i zločina nad Vukovarcima.

Sve su to razlozi zbog kojih treba s pravom očekivati da će rasprava u Haagu utvrditi istinu i onemogućiti da se obnavljaju nove krivotvorine protiv Hrvatske i da će onemogućiti da se nastavlja nova imperijalna velikosrpska politika te da će natjerati petu kolonu u Hrvatskoj da prestane sa svojom protuhrvatskom politikom te da će se s pravom postaviti i pitanje odgovornosti dijela državnog vrha i svih onih koji su sustavno pomagali da se istina o Domovinskom ratu pretvori u laž a laž u istinu.

Nadam se da je stručna ekipa Hrvatske dobro pripremljena i da će iznijeti sve bitne argumente i dokaze. Na toj ekipi je velika odgovornost ali je i odgovornost i na svima nama da se i dalje borimo za istinu i da se suprotstavimo novoj agresiji na Hrvatsku i BiH te da još jedanput obranimo sve ono veliko što je hrvatski narod postigao u Domovinskom ratu.

Prof. dr. sc. Zdravko Tomac, Katolički tjednik, Hrvatski fokus

http://www.hkv.hr/vijesti/komentari/171 ... lasti.html

[EdgarFranjul]

Ugroza nacionalne sigurnosti već 14 godina ne silazi s Pantovčaka

Pitanje nacionalne sigurnosti osobito je sklizak teren u postkomunističkim državama u kojima nije izvršena lustracija i u kojima je komunizam ostao povlaštenim u odnosu na druge totalitarne režime dvadesetoga stoljeća. Hrvatska je, nažalost, tipičan primjer takve države.

U interesu nacionalne sigurnosti čini se svašta. Vode se čak i „preventivni ratovi“. Srbija je u to ime pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju u Haagu zacrnila one dijelove povijesnih dokumenata koji ju debelo kompromitiraju što su joj i Sud i Tužiteljstvo blagonaklono dopustili. S druge strane neodgovorne političke garniture u Hrvatskoj dovele su nacionalnu sigurnost do apsurda.

Neodrživo stanje održava se još od Račanove predaje obavještajnoga aparata britanskim tajnim službama s istodobnim raspuštanjem domaćih tajnih službi koje su se počele formirati prema svjetskim standardima u krilu „mlade hrvatske demokracije“, ali bez nazočnosti pripadnika stare „Službe državne bezbednosti“ i drugih brojnih tajnih služba jugokomunističkoga aparata. Domaća nam je „udba“ jednom nogom prihvatila hrvatsku državu a drugom čvrsto ostala u Beogradu. Time je ta struktura osigurala mirnu zavjetrinu i kontinuitet stare ideološke podloge na kojoj je desetljećima služila totalitarnome komunističkom režimu. Ali i pokazala da se na nju u demokratskim okolnostima ne može računati u nekoj suverenistički osvještenijoj državnoj politici, kakve na sceni, a osobito na Pantovčaku nema još od smrti predsjednika Tuđmana.


Račan je, međutim, došavši na vlast nove strukture još u pelenama eutanazirao na najbestijalniji mogući način skinuvši službenike do gola, zavirujući im u svaki tjelesni otvor. Riječ je o visokoobrazovanim obavještajcima odanih Domovini, bez ikakvih nepotrebnih tereta iz razdoblja totalitarnoga režima propale države i Partije. Potom je umjesto sigurnosti uspostavio „bezbednost“ ponovo reaktivirajući Partiji popularne udbaše, koje je Tuđman polako spremao u ropotarnicu. Nitko tada nije postavio pitanje njihove „sigurnosne provjere“. Račan je, dakle, onemogućio prirodan linearni tijek razvitka sustava nacionalne sigurnosti i osigurao kružni kontinuitet jugoslavenskoga jednopartijskoga poimanja nacionalne sigurnosti.


Danas te strukture odgojene po mjeri „tvrđave samoupravnoga socijalizma“ imaju tako jaku moć da mogu u znatnoj mjeri kreirati i izborne rezultate, osobito one za osvajanje Pantovčaka. O tome je osobno svjedočio predsjednik Josipović (predsjednički kandidat SDP-a) kad je aterirao na Pantovčak priznavši da se u kampanji koristio obavještajnim podacima Aleksandra (Saše) Perkovića, tada još Mesićeva savjetnika za sigurnost. Time je Perković junior zaslužio još jedan savjetničko-sigurnosni mandat i kod novoga šefa Pantovčaka, ali i otvorio zdravorazumsko pitanje – je li predsjednika izabrala povlaštena obavještajna struktura ili je on izabrao nju.


Kad je riječ o netransparentnoj politici Pantovčaka prema nacionalnoj sigurnosti onda treba reći da ju je na velika vrata uveo predsjednik Mesić (predsjednički kandidat HNS-a), napravivši od arhiva predsjednika Tuđmana javno šetalište za strane obavještajne službe, te imenovavši za svoje savjetnike Budimira Lončara i Aleksandra Perkovića. Nijedan od njih ne bi mogao proći sigurnosnu provjeru u bilo kojoj demokratski uređenoj državi, a slučaj dilanja klasificiranih dokumenata iz Ureda Predsjednika Republike još čeka i „pravnu državu“ i procjenu ugroze „nacionalne sigurnosti“.

Lončar je kao ministar vanjskih poslova okupatorske države, koja je po mišljenju Republike Hrvatske počinila genocid na okupiranim hrvatskim područjima, igrao veliku ulogu u donošenju odluke o zabrani uvoza naoružanja čime je Hrvatska ostavljena na milost i nemilost „trećoj armiji u Europi“ i pobunjenim Srbima u Hrvatskoj. Staroga oznaša povezuje se i s poslijeratnim masovnim egzekucijama Hrvata. On bi u Hrvatskoj koja drži do nacionalne sigurnosti mogao uživati samo odredbe zakona o lustraciji, ćeliju i pravedan sudbeni proces za veleizdaju. No, i danas je dragi gost na Pantovčaku.

Kako se na izbor Mesićevih savjetnika gotovo nitko nije ozbiljno ni osvrnuo, Josipović je otišao korak dalje u kontinuitetu Mesićeve politike suprotive načelima „nacionalne sigurnosti“. Angažirao je i iz Londona doveo Dejana Jovića za savjetnika. Osobu koja u svojim navodno znanstvenim radovima javno zagovara londonsko-beogradska stajališta suprotiva strateškim ciljevima, među ostalim i samostalnoga ulaska hrvatske države u eurointegracije, koje su bitan čimbenik i nacionalne sigurnosti Republike Hrvatske. Jović je prošao sigurnosnu provjeru tek pet mjeseci poslije svojega imenovanja u trenutku kad je Predsjednik Republike mogao utjecati na ocjenu sigurnosne provjere.


Josipović se ne želi odreći ni Perkovića juniora nakon što je Perković senior izručen njemačkim pravosudnim tijelima. Iako su nastupile nove okolnosti u svezi „člana obitelji“ zbog kojih je potrebna nova sigurnosna provjera kako bi mlađi Perković dobio potrebne certifikate za pristup povlaštenim informacijama (neke od njih mogle bi se koristiti i u procesu protiv njegova oca). O tome je HHO 3. veljače izdao priopćenje.


Podsjetimo se o kakvom je obavještajnom stručnjaku za nacionalnu sigurnost riječ. Njegov, čini se protuustavni izlet u Austriju (sastanak s generalom Zagorcem), doživio je nevjerojatan debakl čime je na međunarodnom planu učinjena šteta sustavu nacionalne sigurnosti. Unatoč svemu mlađi je Perković u ovome trenutku ne samo savjetnik Predsjednika Republike Hrvatske, već i član Vijeća za nacionalnu sigurnost (VNS) i zamjenik predsjednika Savjeta za koordinaciju sigurnosno-obavještajnih agencija! Toliko je naime nezamjenjiv da ga Josipović brani istom iracionalnom pogubnom fanatičnošću kojom je Milanović branio Perkovića seniora od Europskoga uhidbenoga naloga.


Trenutno je u Hrvatskoj najugroženija nacionalna sigurnost zračnoga prostora, ali ta činjenica ne zabrinjava ni Banske dvore, niti Pantovčak. Prastari jenea ruski migovi nalaze se na ne znam kojem po redu remontu u nestabilnoj Ukrajini pod prijetnjom ruske invazije. Remont kasni i kasni. Zrela politika kojoj je stalo do nacionalne sigurnosti već je morala nabaviti eskadrilu novih zrakoplova pete generacije. Stvar je zrela i za tematsku sjednicu VNS-a.

Ta, doista, čemu ta silna vanjska zaduživanja provedena od Račana do Milanovića, čemu enormni dugovi i kamate, ako sve to skupa nije u funkciji sveopće nacionalne sigurnosti, ako je nezaposlenost enormna, gospodarstvo propada, selo izumire i ako se kao jedini efekt zaduživanja pokazuje perspektiva iseljavanja? U što je ulupana sva ta silna lova koju danas od milja zovemo „vanjski dug“? Odgovor na to pitanje prvorazredno je pitanje hrvatske nacionalne sigurnosti, ali još nije steklo pravo javnosti, kamoli tematske sjednice VNS-a.

U takvim okolnostima očekuje se od odgovornoga Predsjednika Republike da iskoristi sve svoje zakonske mogućnosti i sazove sjednicu Vlade, ako ni o čemu drugom, onda o katastrofalnoj socijalnoj situaciji. Josipoviću treba u predstojećoj mu kandidaturi potpora SDP-a, pa je osobni interes pretpostavio općemu dobru i objektivnim pokazateljima. On se, međutim, politikantski prozirno okomio na šefa oporbe Tomislava Karamarka dovodeći ga u svezu sa zapošljavanjem stanovitoga obavještajca koji navodno nije prošao „sigurnosnu provjeru“ u vrijeme kad je Karamarko bio odgovorna osoba u obavještajnoj zajednici.


Zašto na Karamarka? Iz straha! Zato jer ga je predsjednik HDZ-a prozvao da se aktivno uključi u rješavanje objektivnih problema koji potresaju državu – a to mu narušava pijanistički komoditet i napuhanu popularnost. Još je važnije ovo: Karamarko, ako išta dobro poznaje, onda je to sustav nacionalne sigurnosti i uloga udbaša na nj. Izvrsno poznaje i ideološko-politička polazišta kadrovskih politika Pantovčaka sa stajališta nacionalne sigurnosti. To zbog toga jer je bio i šef kabineta predsjednika Mesića, pa prema tome situaciju zna iz prve ruke.


Bude li na predstojećim predsjedničkim izborima Karamarko koristio svoja znanja, iskustva i spoznaje, mogao bi ozbiljno ugroziti Josipovićevu ambiciju i pomoći predsjedničkom kandidatu HDZ-a – tako razmišlja „analitika“ Pantovčaka. Stoga Josipovićev napad na Karamarka, popapren najavom tematske sjednice VNS-a (gdje je Perković jr. član), treba promatrati i u kontekstu aktualne predsjedničke kampanje građanina Josipovića, koji koristi poziciju, ovlasti i sredstva Predsjednika Republike, kako bi ojačao svoju poziciju predsjedničkoga kandidata. Josipović je pred epidemijom vlastitih ambicija izgubio kompas. Trenutno od tri predsjednika, Milanovića, Josipovića i Leke, jedino još Leko pokazuje elemente kakve-takve orijentacije u zbilji.

Najprimitivniji oblik zloporabe nacionalne sigurnosti jest korištenje njezinih elemenata u dnevnopolitičke, strančarske ili osobne svrhe. Ili u cilju predizborne kampanje. Upravo to ovih dana radi predsjednik Josipović na poticaj jednoga Partiji bliskoga dnevnoga lista kome je neidentificirani pripadnik paraobavještajnoga podzemlja dostavio nekakav dokument, koji je objektivno beznačajan. I ta je provokacija paraobavještajnoga podzemlja predsjedniku Josipoviću važnija od devet kvartala pada BDP-a, pljačke pod plaštem predstečajnih nagodaba, aktualne poplave, siromaštva, zaštite zračnoga prostora… Sve to navodi na zaključak da bismo s Josipovićevim drugim mandatom nastavili s četrnaestogodišnjom praksom u kojoj je Pantovčak postao mjesto trajnoga izvora ugroze nacionalne sigurnosti.


* Autor je novinar i urednik rubrike religijske kulture, hrvatskoga izvandomovinstva i unutarnje politike, radio je i u rubrikama gospodarstvo i kultura, te je bio pet godina glavni urednik tjednika za kulturu Hrvatsko slovo. Autor je 16 knjiga iz područja književnosti i povijesne publicistike i član je Društva hrvatskih književnika.


Izvor: narod.hr

http://narod.hr/kolumna/ugroza-nacional ... antovcaka/

[EdgarFranjul]

Benjamin Tolić: Ugroza nacionalne sigurnosti .

Petak, 14 Ožujak 2014 09:29 .


Tako mi psa, boga starih Egipćana, vjerovao sam da se to ipak ne će dogoditi! Ali – eto – događa se. Predsjednik Republike Ivo Josipović prijavio je Tomislava Karamarka da je ugrozio nacionalnu sigurnost. Kako? Kada? Nitko to ne zna, osim „visoko“ obaviještenog novinara Dražena Ciglenečkog, koji je odmah izvijestio javnost.



Karamarko je, koliko sam razumio, zločin počinio prije šest godina, kada je bio ravnatelj Sigurnosno-obavještajne agencije (SOA). Što je učinio? Odobrio je da se u Agenciji zaposli Mario Malić, agent koji je „pao na sigurnosnoj provjeri“. A zbog čega je Mario pao? Zbog toga što mu je brat „britanski špijun“ Gordan. Pročitavši to, Josipović se odmah domoljubno ustobočio. Odlučio je sazvati sjednicu Vijeća za nacionalnu sigurnost (VNS). S tim se u hipu složio predsjednik Vlade Zoran Milanović. To je, veli on, „puno gore od kriminala“. Zašto? Zato što ruši sustav i hrvatsku državu. Sjednica će se održati kad se Milanović vrati iz posjeta Australiji i Novom Zelandu, a dotad će o Karamarkovu zločinu raspravljati saborski Odbor za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost.


Kakva je to priča? Špijunska. Što je u njoj istina? Načelno su priče iz takvih izvora nepouzdane. Ne treba slijepo vjerovati ni svomu špijunu. To dakako nije izlaz iz dvojbe. Štoviše, može biti pogubno. Kao što je bilo u lipnju 1941., kada Josif Visarionovič nije vjerovao svomu NKVD-u da će ga njegov saveznik Adolf napasti. Što dakle? Tko, poput moje malenkosti, nema svoga junaka u toj priči, može samo razmotriti okolnosti pripovijedanja i logičku suvislost priče.


Priča je malko anakronična. Radnja se, ako nije izmišljena, zbila prije šest godina. SOA ju je tajila sve dok nije netko na HDZ-ovu skupu u Omišu, slušajući Karamarkov govor, na sav glas nepristojno spojio Ivu Josipovića i njegova oca Antu s – Kevinom jamom! Priča se zbog toga doimlje i paranoično. Pogotovo ima li se na umu da je Josipović ugrozu nacionalne sigurnosti vidio i jesenas u Vukovaru, kada je Kolona sjećanja, u kojoj je bilo stotinjak tisuća ljudi, i njemu i cjelokupnom državnom vodstvu s prijezirom okrenula leđa. Sličnu ugrozu nacionalne sigurnosti osjetio je Josipović i prije dvije godine, kada su mu parazitske Pupovčeve srpske „Novosti“, pušući iz Mesićeva mijeha, potpirile „aferu ZAMP“. Josipović je tada čudesno progledao. Vidio je najednom da Milorad Pupovac vodi „etnobiznis“ i „reketari“ hrvatske vlade! Te kriknuo što je glasnije mogao. Ali vidjelac je oba puta ostao sam. Milanović je Pupovca prigrlio, a vukovarsku sramotu državne vlasti proglasio zakonitim čedom demokracije.

Zašto se ovaj put Milanović odazvao Josipovićevu pozivu? Drsko je tu tražiti razloge. Ali može se nagađati. Vjerojatno ga je pritisnulo vrijeme. Ove godine nacija bira dva reprezentativna tijela: za dva i pol mjeseca jedanaest zastupnika za Europski parlament, potkraj godine državnoga poglavara. A Josipović je i ovaj put najreprezentativniji crveni kandidat. Ali to, dakako, nisu nužno Milanovićevi razlozi.


Stavi li se priča o ugrozi nacionalne sigurnosti na najlakšu logičku kušnju, ona će, unatoč tomu što se Ivo Josipović javno gnuša nad „prljavim kampanjama“, sama u hipu ogoliti svoju političku bijedu. Odakle novinaru Novoga lista u odsudnom trenutku tajni dokumenti? Zar je u nas nekažnjivo javno prokazivati agente tajne sigurnosno-obavještajne službe? Ako je Gordan Malić britanski špijun, zašto je to njegovu bratu Mariju zaprjeka, dočim su Aleksandru (Saši) Perkoviću grijesi njegova oca Josipa Perkovića – preporuka? Nije li Stjepan Mesić, čim je zasjeo na Pantovčaku, odmah pustio (možda i pozvao) novinare i snimatelje britanske televizijske kuće Channel 4 na razgledanje Tuđmanove arhive? Jesmo li zaboravili kako su Račan i Sanader duboko štovali britanske tajne službe? Nije li MI6 bio u Hrvatskoj kao kod kuće? Tko je Sanaderu izradio onaj gnusni Akcijski plan za ozloglašivanje i hvatanje generala Gotovine? Nisu li kukurikavci, čim su došli na vlast, s ljubavlju prema Zapadnomu Balkanu hodočastili u London?


Ta i slična pitanja ne žude ovdje za odgovorima. Ona jasno pokazuju što je posrijedi. Ova Josipovićeva i Milanovićeva dreka o ugrozi nacionalne sigurnosti blesava je predizborna bitka. Zašto blesava? Zato što nakon tih pitanja i slijepac vidi da hrvatsku nacionalnu sigurnost od 3. siječnja 2000. do dana današnjega bez prestanka ugrožava – vlast Republike Hrvatske.



Benjamin Tolić

http://www.hrsvijet.net/index.php?optio ... Itemid=335

[EdgarFranjul]

Milanović se srami 700.000 Hrvata 'barbara'. A mi smo se crvenili zbog njegovih i Borzaničinih laži!

Autor: Iva Međugorac
Datum: subota, 22. ožujka 2014. u 12:17

Premijer Zoran Milanović ustvrdio je kako je Sabor taj koji treba odlučivati o referendumskoj inicijativi o ćirilici. No, dodao je kako je to za njega sramotno i barbarski.

Premijer Zoran Milanović ponovno se spleo u mrežu vlastitih kontradiktornsti nazvavši inicijativu za referendum o ćirilici sramotnom i barbarskom pozvavši se pritom i na Europski parlament, koji također dijeli njegovo stajalište. Zanimljivo je kako danas premijer inzistira na poštivanju pravila EU, a ista ta pravila sam je odbijao ispoštovati u slučaju Josipa Perkovića. Naime, Milanović je poručio kako je Sabor taj koji treba odlučivati o referendumskoj inicijativi o ćirilici, za koju je prikupljeno više od 700 tisuća potpisa. No, dodao je i kako on smatra da je referendum sramota.

- To Sabor treba odlučiti, ja smatram da je taj referendum sramota. To su rekli i ovdje u EU, odnosno u Europskom parlamentu, kada je inicijativu Biljane Borzan potpisalo i nekoliko istaknutih zastupnika pučke stranke, konkretno iz Njemačke. To je jasna poruka njihovim prijateljima u Hrvatskoj što su europske vrijednosti, a što je barbarsko ponašanje- u svojem stilu kazao je Milanović. Međutim, premijer je, nazvavši više od 700 tisuća Hrvata barbarima, pokazao da je on daleko od europskog političara jer u uređenoj Europi referendum je festival demokracije, a volja većine građana poštuje se bez rastezanja i odgađanja. S druge pak strane, nije li Hrvatska trebala biti europska država te poštivati europske vrijednosti u slučaju Josipa Perkovića i njegovog izručivanja njemačkom pravosuđu? Ne možemo se ne zapitati, premijerovim rječnikom vođeni, tko je u toj priči ispao barbar.

Milanović je, podsjetimo, svojedobno tvrdio da dok je on premijer Perković neće biti izručen Njemačkoj. Mnogima koji su pratili ovaj slučaj bilo je jasno da Hrvatska mora poštivati obaveze preuzete s ulaskom u EU te predati Perkovića njemačkom pravosuđu koje ga sumnjiči da je na njihovom tlu sudjelovao u egzekucijama političkih disidenata. Svima je to bilo jasno, ali ne i Vladi. Čekali su do posljednjeg trenutka i, kada je Njemačka ratificirala hrvatski pristupni ugovor, krenuli u junačku akciju. U pravnoj i europskoj državi promijenili su zakone koji su im smetali, a javnosti postaje jasno da premijer čini sve kako bi se spriječilo izručenje nekadašnjeg šefa tajnih službi. U zakonu simbolično nazvanom Lex Perković ubačen je niz manevara kojima se trebalo pravdati njegovo neizručenje. Tvrdio je u to vrijeme Milanović da u EU, ali i Berlinu nitko ne mari za Perkovića te po običaju optužio hrvatske medije za da to samo za njih ozbiljna tema. Ubrzo smo se uvjerili da premijer laže, ili kako bi to Andrija Hebrang upakirao, ponekad ne govori istinu. U premijerovim lažima sudjelovala je i europarlamentarka Borzan, koja je, podsjećamo, preko radijskih valova sve hrvatske građane, samo dan-dva prije bombe iz Bruxellesa uvjeravala da 'nema govora ni o kakvim sankcijama ili sličnim katastrofičnim posljedicama po Hrvatsku kako se to prezentira po hrvatskim medijima'. Prema njoj, nije bio problem u spornom zakonu, već u Viviane Reding koja je, naime, u političkoj kampanji pa pokušava na svaki način dobiti pažnju javnosti. Ipak, pažnju javnosti privukla je upravo Borzan jer je obmanjivala hrvatsku javnost. No, paralelno s najavama sankcija, u javnost je isplivala Borzaničina obiteljska biografija u kojoj stoji da je njena majka Rosa Čupurdija bila dugogodišnja zaposlenica Službe državne bezdednosti(SDB) u Osijeku, a tamo je obnašala dužnost tajnice Dragoljuba Krnića, šefa osječke podružnice nadležne za Slavoniju i Baranju. Dodatno svjetlo na ovaj podatak baca činjenica da je u tim godinama jugo-agent Perković operativno djelovao upravo u osječkoj centrali SBD-a.

Ubrzo se oglašavaju Reding, ali i Angela Merkel, tvrdeći da jako dobro znaju tko je Perković te da Hrvatske ne ispunjava svoje obveze. Milanović se i tada baca u borbu s vjetrenjačama misleći da su dvije dame njegova oporba u Saboru. Borio se, kako je tvrdio, da Hrvatska ne bude ptičji rezervat. Na našu žalost, borio se u interesu jednog čovjeka, a da se tako žustro bori za goruće pitanja, Hrvatska bi odavno postala Švicarskom. Koliko se žestoko borio govori i činjenica da smo u posljednjem trenutku izbjegli kaznu EK. I taman kada je hrvatska javnost pomislila da se političkom pravnim zavrzlamama bliži kraj, neimenovani izvor iz Vlade preko medija 'puca pištoljem na vodu' na odluku suda. Bio je to po mnogima otvoreni pritisak na pravosuđe. Na koncu postalo je jasno - pravosuđe je dobilo priliku izreći svoj sud, a hrvatska javnost uskoro će, demokratski, na izborima presuditi premijeru i Vladi koja vlastiti narod naziva barbarima.

http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/1 ... -lazi.html

[EdgarFranjul]

S odnarođenom vlasti Hrvate treba brinuti pohod Talijana na Istru i Dalmaciju

Autor: Zoran Meter
Datum: utorak, 01. travnja 2014. u 19:32

Epidemija referenduma i referendumskih inicijativa započela je unatrag nekoliko godina, od proglašenja kosovske nezavisnosti ali, ako želimo biti precizniji, započela je još i ranije, raspadom SFR Jugoslavije 1991. godine kada su se Slovenci, Hrvati, te, konačno, i građani BiH izjasnili za nezavisnost svojih republika.

Krajem prošle godine na portalu dnevno.hr napisao sam jedan komentar pod naslovom: "Srpski i talijanski fašisti u pohodu na Hrvatsku: Dalmacija je ukradena i Italija će je vratiti ulaskom Hrvatske u EU". Isti se odnosio na vijest o prethodno održanom talijansko-srpskom samitu u Anconi, a posebnost komentara sastojala se u informaciji o susretima predstavnika nekih od ekstremno desničarskih udruga ili istih takvih političkih stranaka dviju zemalja, a koji su održani na marginama istoga skupa, daleko od očiju javnosti. Redom se radilo o osobama koje su u više navrata javno istupale s radikalnih pozicija, konkretno, pretenzija i svojatanja hrvatskog državnog teritorija, posebice Istre i Dalmacije. U pravilu, u takvim se prigodama hrvatsko ime uopće niti ne spominje. Hrvatskoga naroda i njegove države u takvim raspravama nikada nema. Oni za protagoniste takvih anakronih ideja jednostavno ne postoje, kao što ih nema niti u, od istih skupina organiziranim neofašističkim marševima ulicama i trgovima ponekih talijanskih gradova, prije svih Trsta i Rima.

Kada sam navedeni članak pisao, nisam još ni slutio kojom će se brzinom stvari odvijati u samoj Italiji. Tako je, umjesto posezanja za tuđim teritorijem njihovih radikalnih skupina, došlo do ugroze teritorijalne cjelovitosti same talijanske države, u svijetlu nedavno održanog internetskog referenduma o izdvajanju regije Veneto iz sastava zemlje. Ali samim time nije prestalo i svojatanje hrvatskih povijesnih zemalja, i to od najviših predstavnika navedene referendumske inicijative koji nije samo puka i neozbiljna akcija infantilnih politikanata, a o čemu ću nešto više reći u drugom dijelu teksta.

Europa zaražena referendumskim inicijativama

Epidemija referenduma i referendumskih inicijativa započela je unatrag nekoliko godina, od proglašenja kosovske nezavisnosti ali, ako želimo biti precizniji, započela je još i ranije, raspadom SFR Jugoslavije 1991. godine kada su se Slovenci, Hrvati, te, konačno, i građani BiH izjasnili za nezavisnost svojih republika. Pojedini analitičari još su početkom 2000-tih godina ukazivali i na analitičke prosudbe američke obavještajne službe CIA-e prema kojima će Europa do 2015. g. biti bogatija za još nekoliko novih, suverenih država, pa se istom prigodom spominjala konkretno Škotska, Katalonija te, moguće, i još poneka zemlja. Ono čega u tim projekcijama sigurno nije bilo jest nedavni referendum u Krimu, ali se upravo čini kako baš on predstavlja najveći zamašnjak separatističkim težnjama ponekih europskih regija i naroda, iako je činjenica kako su se oni za svoje referendume odlučili znatno ranije nego li je održan ovaj krimski, u znamo kakvim uvjetima i kojim događajima inspiriran. Kao malu zanimljivost koju u hrvatskim medijima nismo čuli, naveo bih i inicijativu za provedbu referenduma na talijanskom otoku Sardiniji za pripojenje... Švicarskoj! Nije šala, iako tako zvuči. A tko će se na kraju svih tih euro-referenduma zadnji smijati, tek ćemo vidjeti. Ono što u Europi povijesno gledano nikada nije bila konstanta, sigurno su njene međudrževne granice.

Igrom slučaja ili ne, internetski referendum za izdvajanje Veneta iz Italije započeo je istoga dana kada i onaj krimski tj. 16. ožujka, a trajao je tjedan dana. Ali treba znati i spomenuti kako su dezintegrativne težnje počele rasti utjecajem otvoreno separatističke ili samo snažno regionalno nastrojene populističke stranke Lega Nord (Sjeverna liga) koja ipak nije uspjela oživotvoriti svoje ideje koje su se oslanjale na formiranje slobodne države Padanije (nazvanoj po najvećoj talijanskoj rijeci Po, ili Pad, op.a.), ili barem njenog autonomnog statusa sa vrlo širokim ovlastima i vrlo malom ovisnošću od središnje vlasti u Rimu. Ta se regija ili država trebala prostirati čitavom sjevernom Italijom tj. uključivala bi još i Torino i Milano kao središta njihovih regija kao i regiju Friuli-Venezia Giulia (ili kako je mi još nazivamo, Furlanija - Julijska krajina) s Trstom. Ali navedeni referendum su ipak odradile neke nove struje koje su imale zakonsko uporište za svoje stavove u aktima regionalne skupštine, o čemu nešto više kasnije u tekstu.

Republica Veneto je rođena

Riječi su to Gianluce Busata, jednog od organizatora referenduma koje je izrekao nedugo nakon objave njegovih rezultata. A rezultati su uistinu, za one koji ne poznaju prilike u toj talijanskoj regiji, zapanjujući. Na izborima je, imenom i prezimenom, sudjelovalo oko 2 milijuna i dvjestotine tisuća glasača (od ukupno oko 3,5 milijuna), od kojih je njih 89% glasovalo ZA, a svega njih oko 250 000 je glasovalo protiv referendumske inicijative. Krimski referendum im je možda bio poticajan, ali ni u kom slučaju nije bio presudan čimbenik ovih rezultata, koji, htio to ili ne htio službeni Rim priznati, imaju itekako veliku političku težinu i sigurno će trasirati put u neizvjesnu budućnost Italije što se njenog teritorijalnog ustroja tiče. Nakon objave rezultata, u cijeloj je regiji zavladalo neopisivo oduševljenje, a posebice je veselo bilo u središtu Venecije gdje se okupila velika masa ljudi koji su klicali u znak pobjede.

Zašto ti rezultati za poznavatelje prilika u regiji Veneto nisu iznenađenje? Razloga je više, a prvi je svakako onaj koji se odnosi na njeno bogato povijesno nasljeđe koje sa naslanja na slavnu Mletačku Republiku, zvanu još od milja i Serenissima, a koja je u svojoj gotovo tisućljetnoj povijesti bila veliki dio vremena gotovo najveća svjetska sila, i ona pomorska i ona trgovačka, pa onda i kulturna, istraživačka itd. Bila je to sila koja je svugdje gdje je vladala ostavila svoj neizbrisivi trag u arhitekturi, kulturi i punočemu drugome, a čega smo svjedoci i mi u jadranskom dijelu Hrvatske, neovisno o svim teškoćama s kojima se hrvatski narod morao nositi u smislu njegove asimilacije ili negiranja njegovog nacionalnog identiteta. Kada govorimo o povijesnim okolnostima koje su uvjetovale ovakav referendumski rezultat, svakako treba napomenuti i pomalo nezgodnu činjenicu po središnje talijanske vlasti, da se 1866. g. tek voljom desetak značajnijih osoba kroz tzv. njihov referendum, odlučilo o uključenju Veneta u savez drugih talijanskih pokrajina, od kojih je onda Garibaldi stvorio konačnim ujedinjenjem Italiju kakvu više-manje danas poznamo. Taj način ujedinjenja već godinama ne priznaju mnogi čelnici Veneta.

Drugi najvažniji razlog ovakvih rezultata svakako jest zadržana vlastita teritorijalnost naroda Veneta kao i njihova jezična specifičnost, ponešto drukčija od standardnog talijanskog jezika. Tu još spadaju različite kulturne i druge posebnosti.

Kao treća i u svojoj biti, za današnje prilike najvažnija okolnost, jest snažna gospodarska i financijska moć regije koja spada, a što mnogi ne znaju, u sam vrh najbogatijih europskih regija.

Zbog velikog suficita koje regija Veneto ostvaruje u odnosu na ostatak Italije, ona se osjeća moćno, ali i zakinuto zbog svog znatno većeg davanja u odnosu na primanja od strane središnje države. I upravo na toj činjenici organizatori referenduma najavljuju kako će se odmah započeti s neplaćanjem državnog poreza i sličnim inicijativama jer su svjesni da će ostvarenje samostalnosti biti višegodišnji proces budući da Italija, za razliku od V. Britanije koja će priznati rezultat škotskog referenduma, ne želi prihvatiti bilo kakvu mogućnost priznavanja istih rezultata u Venetu. Navode se i pravni potezi i pomoć od međunarodne zajednice koja priznaje pravo naroda na izjašnjavanje o svojoj slobodi.

Rezolucije venecijanskog parlamenta daju svojevrsan legitimitet separatistima

A da nije sve tako bezazleno i neozbiljno kada je riječ o pravnim aktima na koje se oslanjaju organizatori referenduma u Venetu, treba napomenuti kao vrlo važno donošenje dviju rezolucija u njihovom regionalnom parlamentu. Konkretno, Rezoluciji br. 42 od 1998. g. koja govori o povijesnom pravu naroda Veneta na svoju samostalnost na konkretnom jezičnom i nacionalnom teritoriju i Rezoluciji br. 44 od 05. listopada 2012. g. koja daje pravo građanima da se na "demokratskom i neposrednom referendumu izjasne o samoodređenju u okviru predviđenog zakonom i međunarodnim silama", a u isto vrijeme "obvezuje predsjednika Regionalnog vijeća Veneto... za hitno pokretanje postupka pred svim institucijama EU i UN-a za osiguranje održavanja referenduma... za pravo naroda Veneta... na vlastito samoopredjeljenje i do proglašenja neovisnosti". Dakle, kao što sam već ranije napomenuo, ovdje se ne radi o nikakvim političkim diletantima i nepromišljenim političarima, već upravo obratno, o ozbiljnim namjerama ozbiljnih ljudi, koji imaju i veliku potporu stanovništva za iste ideje. U čitavoj je toj priči zanimljivo i kako Venetu susjedna regija Friuli, smještena istočno, sa svojim stanovništvom ne pripada niti povijesno niti jezično narodu Veneta, ali njemu zato itekako pripada sam glavni grad te iste regije Trst i to kao njegov ekstremniji dio koji se za obnovu Serenissime itekako zalaže. To je još jedna otežavajuća okolnost i za organizatore referenduma, jer Friuli bi odvajanjem Veneta ostao bez teritorijalne veze s ostatkom Italije, i za sam Rim koji i zbog toga razloga ne može separatističke zahtijeve uopće niti razmatrati.

Može li Hrvatska biti mirna?

U čitavoj ovoj priči vrlo je važno naglasiti kako referendum ima snažnu potporu predsjednika regije Veneto, Luke Zaia, koji se zalaže za njenu nazavisnost. Ali ipak, ključna osoba čitavoga ovog projekta, s aluzijama na Istru i Dalmaciju, je Diego Vecchiato, ravnatelj Direkcije za međunarodne odnose regije Veneta. U svezi navedenog isti je decidirano i pasionirano zadužen za vođenje jednog tamošnjeg odjela zaduženog za "valorizaciju i očuvanje venecijanske baštine na području Istre, Dalmacije i Mediterana". Odmah upada u oči kako niti u toj službenoj ustanovi nema spomena hrvatskoga, već samo regionalnih imena! Ne manje važno, Vecchiato je izvrstan poznavatelj hrvatskih prilika koji je oportunistički koristio sveukupno zaleđe i logistiku talijanske države za svoje ciljeve, da bi sada konačno iz njega počeo provirivati venecijanski nacionalist kojemu talijanska država više nije potrebna. U istom kontekstu Alessio Morosin, vođa pokreta za osamostaljenje Veneta, nedugo po završetku referenduma je izjavio: 'Čim se uspijemo odcijepiti od Rima, pozvat ćemo stanovnike Istre i Dalmacije da nam se pridruže'. Opet nema spomena ni Hrvatske niti Hrvata. Neshvatljiva je ta svojevrsna ideologija mletačkoga nasljeđa zasnovana na negiranju čitavog jednog naroda, a kojom se nadahnjuju i mnogi žitelji Trsta kao zasigurno, najradikalnijeg talijanskog grada kada su u pitanju teritorijalne pretenzije prema hrvatskom teritoriju. Iako se Morosin u svojoj izjavi naizgled benigno poigrava riječima poput "pozvat ćemo" i "pridruže", što bi značilo poštivanje njihove (naše) volje, ipak je to u svojoj biti nedopustivo miješanje u unutarnje stvari jedne susjedne suverene zemlje u kojoj Hrvati, svim povijesnim nedaćama usprkos, ipak čine ogromnu većinu.

Ono što nas Hrvate u svemu tome treba puno više brinuti jesu odnarođene političke kvazielite koje nam državu permanentno vode od 2000. godine na ovamo, a kojima su državni i nacionalni interesi više-manje nepoznati ili pak nevažni pojmovi, utoliko, da su se isti spremni odricati usluga i onih službi koje su zbog navedenih problema i ustrojene, a zemlju i narod stavljati pod tzv. zaštitu različitih međunarodnih institucija ili integracija. Podsjetiti se valja, da su se i Račan i Mesić zajednički odrekli i hrvatskih obavještajnih službi koje su, kao navodno nepotrebne, ukunuli nedugo po osvajanju vlasti. Koliko je takva odnarođena politika pogubna, svjedoci smo upravo u ova turbulentna vremena u kojima se kao gljive poslje kiše krizni sigurnosni događaji pojavljuju diljem svijeta, a puno bitnije, i u našem okružju. Teško je poradi svega navedenog ne razmišljati o tome kako je u Hrvatskoj na djelu jedna velika i udružena izdaja zbog koje niti ovakvi, naizgled neozbiljni referendumi poput ovog venecijanskog, ne izgledaju ni malo bezopasni.

http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/1 ... aciju.html

[EdgarFranjul]

Tadić: Slovenci žele naša naftna i plinska polja


Objavljeno: 07.04.2014 | 11:00 Zadnja izmjena: 07.04.2014 | 12:45

Odmah nakon što je Ministarstvo gospodarstva u srijedu otvorilo natječaj za dobivanje koncesija za buduće istraživanje i eksploataciju nafte i plina u Jadranu, oglasila se Slovenija, nezadovoljna kartama Jadrana predstavljenim budućim koncesionarima. Samo dan kasnije, u četvrtak, reagirala je i Crna Gora, jednako kao i Slovenija navodeći da Hrvatska svojim kartama jednostrano prejudicira još uvijek nedefinirane granice na moru.

Na kartama je i područje u sjevernom Jadranu - predmet graničnog prijepora Hrvatske i Slovenije, tvrde Slovenci, koji su od Hrvatske zatražili da iz natječaja povuče polje SJ-01, jedno od ukupno 29 polja ponuđenih potencijalnim koncesionarima. Da je taj prostor, zaključuju, predmet spora na arbitraži, mora biti naglašeno i u natječajnoj dokumentaciji. Crnogorsko Ministarstvo vanjskih poslova i europskih integracija prigovorilo je pak kako Protokol o privremenom režimu iz 2002. Hrvatsku i Crnu Goru obvezuje da se suzdržavaju od jednostranih postupaka kojima bi se prejudiciralo rješenje međusobne granice na moru i na kopnu.

Konkretno, na bloku kojeg spominju Slovenci, ukupne površine od oko tisuću četvornih kilometara, sporna su dva, tri kilometra, dok Crna Gora spornima smatra stotinjak četvornih kilometara na dva južna bloka. Svih 29 određenih blokova ima površinu između tisuću i 1.600 četvornih kilometara, pri čemu ih se osam nalazi u sjevernom, a 21 u srednjem i južnom Jadranu.

Slovenske i crnogorske primjedbe neće utjecati na tijek javnog nadmetanja za koncesije i projekt istraživanja i eksploatacije ugljikovodika u Jadranu - odgovara Ministarstvo gospodarstva, kojem se na otvaranje natječaja u srijedu odazvalo četrdesetak svjetskih naftnih kompanija. Iz Ministarstva vanjskih poslova također poručuju kako Hrvatska ne krši apsolutno ništa, ni u slučaju Slovenije kao ni Crne Gore.

Član Skupštine konzorcija EuroMeSCo za vanjsko-političke i sigurnosne studije i predsjednik Euromediteranskog foruma Tonči Tadić koji je još 2008. godine upozoravao kako pitanje epikontinentalnog pojasa nije nimalo bezazleno kada se radi o slovenskim zahtjevima, tvrdi da je lokacija u Savudriji u području našeg epikontinentalnog pojasa i ZERP-a, tj. izvan teritorijalnog mora.

- Arbitraža se vodi u vezi razgraničenja teritorijalnog mora i razgraničenja kopnene granice sa Slovenijom, a ne u vezi razgraničenja ZERP-a sa nekim slovenskim gospodarskim pojasom, jer na njega Slovenija nema pravo. Nikakvom arbitražom u duhu Konvencije UN-a o pravu mora, ne može se morska granica saviti oko rta Savudrije prema jugu, tako da se na taj način Slovenija dokopa našeg epikontinentalnog pojasa i naše nafte i plina.

U arbitraži se može govoriti jedino o definiranju crte sredine u Savudrijskoj vali koju Slovenci zovu Piranski zaljev. Cijela slovenska strka s granicom na moru, nema veze ni sa slovenskim morskim ribolovom, niti sa slobodnim pristupom Luci Koper, nego sa slovenskom očajničkom željom da se dokopaju naftnih i plinskih polja uz našu obalu i otoke, smatra Tadić.


Upozorava da planirana istraživanja kompanija koja će biti odabrane na natječaju donosi golemi rizik.

- Jadran nije ni Atlantik, niti Pacifik, nego usko, plitko, zatvoreno more u kojem morska voda kruži cijelo desetljeće. Svako bi zagađenje naftom od havarije na naftnoj platformi u Jadranu, ostalo najmanje desetljeće, dok bi nas loš imidž pratio i duže. U međuvremenu bi se mogli pozdraviti s turizmom, ribolovom i marikulturom. (D. BAŠIĆ PALKOVIĆ)

http://www.tportal.hr/vijesti/hrvatska/ ... polja.html

[EdgarFranjul]

Ulica Aleksandre Zec u Zagrebu? Možda, kad Beograd dobije ulice Stjepana Radića i Siniše Glavaševića

Autor: Marcel Holjevac
Datum: četvrtak, 10. travnja 2014. u 08:08

O čemu se zapravo radi, i zašto treba otkloniti prijedlog Inicijative mladih za ljudska prava?

Inicijativa mladih za ljudska prava, kako je već javljeno, predlaže da jedan od zagrebačkih parkova u novoizgrađenom naselju na Selskoj cesti dobije ime po stradaloj srpskoj porodici Zec.

"Ova inicijativa predložila je zagrebačkom Odboru za imenovanje naselja, ulica i trgova da se neke ulice i parkovi imenuju po ljudima čije su žrtve i aktivistički rad obilježili tranzicijske devedesete godine prošlog vijeka", kaže se u priopćenju: Tako bi jedan park dobio ime po porodici Zec, a ulice po Milanu Levaru, Josipu Reihl-Kiru, Slobodanu Budaku i Vladimiru Primorcu, navode hrvatski mediji.

Navlačenje nesretne mrtve djevojčice i stavljanje iste Hrvatima pod nos od strane onih koji su rat i izazvali je davno prešlo mjeru pijeteta i dobrog ukusa. No, stvarno, zašto ne bismo dali ulicu obitelji Zec i ostalima?

Iz mnogo razloga: prije svega zato jer se time insinuira da je ubijena "samo zato jer je Srpkinja", što je više nego dvojbeno, ali i zato što se time na suptilan način provodi povijesni revizionizam, a najviše zato što Srbija i dalje nije spremna dati imenima ulica u Beogradu po žrtvama srpskog imperijalizma i posezanja spram Hrvatske počev od 1918. na dalje. A i zato jer imenovanja ulica imaju svoju semantiku, značenje, a nitko od navedenih ne zadovoljava kriterije koje netko u normalnoj državi mora zadovoljiti da bi dobio svoju ulicu, dakle da je na neki način značajan za zajednicu.

Zašto je ubijena obitelj Zec?

Krenimo redom. Srpski mediji navode: "Porodica Zec ubijena je u Zagrebu 7. decembra 1991. godine. Petorica hrvatskih vojnika usmrtili su Mihajla Zeca, njegovu suprugu Mariju i njihovu 12-godišnju kćerku Aleksandru. Jedini "grijeh" bio im je to što su bili Srbi. Taj zločin je vlast Franje Tuđmana godinama zataškavala i marginalizirala." To je laž. Ne postoje nikakvi dokazi, niti je uopće vjerojatno, da je obitelj Zec ubijena "jer su bili Srbi", niti su počinitelji bili dio regularne vojske, niti su djelovali po nečijem naređenju, niti u skladu s politikom Franje Tuđmana i hrvatskih vlasti, koje takve stvari definitivno nisu aktivno poticale, niti je obitelj Zec pobijena iz čista mira.

Naprotiv, prema svemu što se zna, radilo se prvenstveno o pljački i "rješavanju dugova", a možda dijelom i o osveti, a osoba koja je ubila Aleksandru, Munib Suljić, je i prije rata bio osuđivan za teška kriminalna djela. Merčepovac Erkapić, njegov zapovjednik, je na suđenju rekao: "Bolesniji tip bio je Munib Suljić. On je bio jedan od onih koji nisu slušali zapovijedi već su radili gnjusobe kao što je ubojstvo obitelji Zec. Mi u postrojbi bili smo ljuti na ljude poput Suljića koji su koristili rat za krađe. No Suljić je bio krimos i prije rata. U postrojbi je bilo 90 posto ljudi koji su ratovali i borili se, dok je preostalih 10 posto poput Suljića bilo sinonim zla" .

Ljudi iz skupine koja je izvršila ubojostvo su također uglavnom bili kriminalci koji su rat koristili za pljačke, a Suljić se bavio i reketarenjem i to ne samo Srba, već i bogatih Hercegovaca, a nakon rata se bavio i kamatarenjem. Munib je ubijenom Zecu, kako je poznato, bio dužan veliku svotu novca, pa je gotovo sigurno da je zapravo ubijen upravo zbog toga, a i zbog činjenice da su počinitelji znali da je bogat i da drži veliku svotu novca u kući. To što je bio Srbin, po svemu sudeći, ima malo ili nimalo veze s tim što je ubijen: "poslovni odnos" s ubojicom Aleksandre Zec, Munibom, međutim, i te kako ima.


Nadalje, Mihajlo Zec, u hrvatskim medijima često predstavljan kao ugledni zagrebački mesar i donator HDZ-a, je bio umiješan u šverc i ratno profiterstvo, što je bila javna tajna. Usto, vjerojatno je radio za KOS, na što upućuje činjenica da je često, prema našim izvorima, zalazio u lokal na uglu Amruševe i Petrinjske u Zagrebu, koji je držao otac odvjetnice iz Nobilova ureda Sanje Ormuž, koja je nedavno branila Mustača od izručenja, a jedan od gostiju prije rata je navodno bio i Arkan. Tadašnji vlasnik, otac Nobilove kolegice i Mustačeve braniteljice, se spominje kao jedan od čelnika UDBA-e. Petorica koja su Zecu upala u kuću su ga navodno htjeli privesti zbog veza s pobunjenim Srbima u Krajini, tj. regrutiranja četnika, no vjerojatno je to bio tek puki izgovor da ga smaknu i opljačkaju. Rimac, koji je ubio Mihajla Zeca, je molio Muniba da ne ubije malu Aleksandru, ali on je rekao da ne želi ostavljati svjedoke. I to je po svemu sudeći pravi razlog zašto je Aleksandra ubijena: zato jer je bila svjedok ubojstva, a ne zato jer je bila srpkinja.

Dakle, predstavljati taj zločin kao dio politike Franje Tuđmana - a upravo to bi značilo imenovanje ulice po obitelji Zec - je zapravo pokušaj blaćenja Hrvatske, time se insinuira da su se Srbi zapravo morali braniti od "genocidne politike hrvatskih vlasti", što je zapravo otvorena podrška srpskom fašizmu devedesetih umotana u "antifašistički celofan" i ljudska prava. Na taj način se zamagljuju pravi ciljevi rata, revidira povijest i skreće pažnja na jedno marginalno ubojstvo koje je uostalom posljedica srpskih akcija koje su mu prethodile: jednom od ljudi koji su sudjelovali u ubojstvu, Rimcu, je gotovo cijela obitelj smaknuta u Vukovaru. I to, za razliku od obitelji Zec - samo zato jer su bili Hrvati, i ne zbog nečeg drugog.

To je činjenica preko koje razni Oliveri Frljići i slični, koje se Hrvatska zapravo malo tiče i još ih se manje treba ticati, jer su ionako građani susjedne države, olako prelaze, i nikad im nije palo na pamet tražiti da se ulica u Vukovaru zove po nekoj obitelji Rimac. Jer, i da prihvatimo da je obitelj Zec ubijena "jer su Srbi", onda bi trebalo prihvatiti i da se u tom slučaju radi o osveti počinitelja za ubojstvo njegove obitelji jer su Hrvati, pa dati ulici i njima. Usto, Rimac je osuđen na osam godina zbog ubojstva jednog Srbina u Pakračkoj poljani 1991: srpske vlasti nikad nisu osudile, niti optužile, niti jednog pripadnika svoje vojske niti paravojnih snaga zbog ubojstava Hrvata na okupiranim teritorijima, među kojima preko 400 djece. Često se spominje da to što su oslobođeni "dokazuje genocidnost Tuđmanovog režima" - međutim oslobođeni su zbog ozbiljne proceduralne greške zbog koje bi bili oslobođeni svugdje: priznanja su uzeta bez prisustva odvjetnika, a svjedoka ubojstva nije bilo.

Ekipa iz snova

To je tamo, za razliku od Hrvatske, bio dio sustavne politike genocida, no "Iniciijativu mladih" se to očito nimalo ne tiče, niti im je na kraj pameti tražiti da se i jedna ulica igdje imenuje po kojem djetetu stradalom u granatiranju, primjerice, Slavonskog Broda. Ipak je to radila "njihova" JNA. Kad se vidi tko je podržao tu inicijativu - Ivo Josipović i Stjepan Mesić, Milorad Pupovac, Oliver Frljić, Nadežda Čačinović, Aleksandar Stanković, Boris Dežulović, Ante Tomić, Predrag Matvejević, Miljenko Jergović, Zoran Pusić, Vesna Teršelič... postaje jasno i zašto. Naime svi su oni prominentni apologeti jugoslavenstva, i nikad neće osuditi niti jedan zločin rađen u ime Jugoslavije, ali hoće svaki za koji mogu ikako iskonstruirati i slagati da je urađen u ime Hrvatske. Zato treba jasno reći: Aleksandra Zec nije ubijena u ime Hrvatske, niti treba imati svoju ulicu u Zagrebu.

Slična je stvar i s ostalima: nejasno je tko je i zašto naredio smaknuće Reihl Kira, no lako je moguće da je to naredio i sam Boljkovac, kog je Tuđman idućeg dana smijenio, vjerojatno upravo zbog toga. Naime udbaš Boljkovac je to ubojstvo htio podmetnuti Šušku i Glavašu te temeljem toga tražio od Tuđmana njihovu smjenu, a umjesto toga je Tuđman uklonio - njega. Vjerojatno je Tuđman znao što radi, i ne treba zanemariti veliku vjerojatnost da je to bio tek pokušaj udbaških struktura u Tuđmanovoj blizini da izoliraju Tuđmana i nametnu se kao jedina snaga. Naime treba znati da je tada bjesnio "unutarnji rat" za prevlast između udbaške i "iseljeničke" struje u Hrvatskoj. A Boljkovcu ne bi bilo prvi put da da nekog smaknuti, pa da to onda podmetne "narodnom neprijatelju".

Beogradske ulice

No, na kraju svega, ja ipak nemam ništa protiv da se jedna ulica zove po Aleksandri Zec. Čak i ako se ne dokaže nedvojbeno da nije ubijena zato jer je srpkinja. Ali tek nakon što Beograd dobije šetalište Siniše Glavaševića, novinara kog je ubila srpska vojska. I kad dobije ulicu Stjepana Radića, koji je tamo ubijen u parlamentu samo zato jer je bio Hrvat. I ulicu obitelji Čengić, koje su Martićevci smaknuli u Erveniku, jer su bili Hrvati. I kad iz Beograda ukloni Trg Gavrila Principa, terorista koji je ubio hrvatskog prestolonsaljednika i otvorio put velikosrpskoj diktaturi. I kad Zagreb dobije Trg prosinačkih žrtava, prosvjednika koji su pobijeni na Trgu Bana Jelačića jer su mirno prosvjedovali protiv uspostave Jugoslavije protiv volje naroda. Otvaranje vatre na njih je naredio brat djeda jednog od potpisnika ove inicijative, Zorana Pusića, jugoslavenski ultranacionalist i žandar Grga Anđelinović. Moralno je apsolutno nedopustivo da on traži kolektivnu krivicu Hrvata zbog Aleksandre Zec, a dolazi iz obitelji prominentnih hrvatoubojica kojih se nikad nije odrekao, nikad ih nije jednom rječju osudio. Zato dodatni uvjet za ulicu Aleksandre Zec treba biti da brat i seka Pusić osobno podrže imenovanje jednog trga u Zagrebu po prosinačkim žrtvama, i da osobno otkriju ploču s imenom trga i ispričaju se hrvatskim građanima u ime svoje obitelji.

Imenovanje trga u Zagrebu po Aleksandri Zec, dok Beograd ne obavi sve navedeno, je politički, ljudski, i moralno apsolutno neprihvatljivo i nije ništa do li potpora velikosrpskim ambicijama i "regionalnim integracijama" bez da su krivci za "regionalnu dezintegraciju" u moru krvi uopće pokazali i najmanji znak kajanja. To je kao kad biste u Londonu imali trg žrtava Dresdena, bez da u Berlinu imate i jedan trg koji podsjeća na žrtve nacizma. Uostalom, očito da onima koji to traže nije do pijeteta spram ubijene djevojčice čiji leš razvlače po medijima do besvijesti, nego do upiranja prsta u Hrvate koji im ionako smetaju i idu na živce.


A što se tiče Olivera Frljića, koji uporno Aleksandru Zec gura Hrvatima pod nos pa sad radi predstavu o njoj, bilo bi mu dobro da razmisli zašto su ga Poljaci spakirali van iz države po kratkom postupku kad je tamo htio raditi neku predstavu koja je Poljake predstavljala kao naciste. Tako to rade normalne države s Frljićima: nemaju ni on ni ostali što nas niti Poljake suočavati s našom prošlošću, dok su se oni sami nespremni suočiti sa svojom prošlošću, prošlošću svojih obitelji, i sa svim bezbrojnim zločinima počinjenima u ime te njihove Jugoslavije. Uostalom, može se u svom Sarajevu baviti imenovanjem trgova i ulica po žrtvama Armije BIH. A može ih imenovati i po svom zemi krimosu Munibu, ako ga je baš volja. To se nas ne treba ticati.

http://www.dnevno.hr/vijesti/komentari/ ... evica.html