Kukuriku...

[EdgarFranjul]

I. Miklenić: Pozadina kukavičluka



Objavljeno Subota, 28 rujna 2013 17:00


Lex Perković

Kriza odnosa Hrvatske vlade s Europskom komisijom poprimila je konkretne i prepoznatljive konture, i što duže traje, to postaje jasnije sve širim krugovima hrvatskih građana koliko je štetna za Hrvatsku. Činjenica da je svojom odlukom krizu izazvala upravo Hrvatska vlada te je Hrvatski sabor, ponižen i lišen korištenja logike i zdrave pameti, odigrao još jednom samo formalnu ulogu glasačkog stroja, nameće brojna pitanja koja se mogu sažeti u jedno: Što sve otkriva aktualna kriza s Europskom Unijom?


Najprije se nameće pitanje zašto je uopće Hrvatska tri dana prije formalnog pristupanja u punopravno članstvo EU-a išla mijenjati Zakon o pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima s državama članicama Europske Unije unošenjem vremenskog ograničenja primjene europskoga uhidbenog naloga te je tako nastao tzv. »lex Perković«. Stvarati krizu u odnosima Hrvatske i Europske Unije neposredno pred sam ulazak zemlje u EU, odnosno krenuti u sukob za koji se unaprijed znade ishod, znači zapravo pribjegavati potezima očajnika.


Samo onaj kojemu prijeti iznimno velik gubitak odlučuje se za stvaranje krize ili sukoba s minimalnom nadom da možda ipak nešto ušićari pa da neizbježni gubitak bude ipak koliko-toliko manji. Vlada, očito, želi zaštititi osumnjičene počinitelje kaznenih djela pa je pribjegla očajničkom izazivanju krize ne bi li barem nešto ušićarila: makar dobila nešto na vremenu.


Gaženje nacionalnog interesa


Takvo ponašanje Vlade bilo bi razumljivo kad bi ona takvim postupanjem štitila koji stvarno ugroženi vitalni interes Hrvatske i hrvatskih građana – što je konačno i dužnost Vlade. No, donošenjem tzv. zakona »lex Perković« vladajuća politika postupila je upravo protivno interesu Hrvatske i hrvatskih građana.
Naime, objektivno ne može biti većeg interesa od zaštite temeljnih ljudskih prava, dostojanstva i integriteta ljudskih osoba, a ta se zaštita ostvaruje i progonom onih koji su činili kaznena djela protiv osnovnih ljudskih prava.


Sve vlade, osobito nakon napuštanja politike nacionalnog pomirenja, gazile su objektivni hrvatski nacionalni interes da se štite ljudska prava i ljudsko dostojanstvo i procesuiranjem odgovornih za zločine koji su neosporiva činjenica. To gaženje nacionalnog interesa ili je posljedica nemoći, neslobode vladajućih da štite osnovna ljudska prava i dostojanstvo ljudi progonom počinitelja kaznenih djela, ili je iskaz političke volje da se veća važnost dadne pojedincima ili točno određenoj skupini negoli stvarnom hrvatskom nacionalnom interesu. O kojoj se god mogućnosti radilo, očito je da su vladajućoj političkoj garnituri počinitelji kaznenih djela važniji od hrvatskoga nacionalnog interesa, a to je nedopustivo i etički i pravno i politički.


Nužno se nameće i pitanje tko su ti osumnjičeni počinitelji kaznenih djela koje Vlada želi zaštititi. Sudeći po davanju imena zakonu »lex Perković«, radi se medijskom pokušaju fokusiranja javnosti tek na jednu osobu koja je imala važnu ulogu, najprije u jugoslavenskoj a potom i u hrvatskoj obavještajnoj službi. Stvarnost je ipak drugačija.

Kako je objavio Hrvatski radio u emisiji »U mreži Prvog« u četvrtak 19. rujna, do 6. rujna u Hrvatsku je stigao čak 121 zahtjev za postupanje u skladu s europskim uhidbenim nalogom, a čak 23 zahtjeva odnose se na kaznena djela počinjena prije 7. kolovoza 2002, i to kaznena djela koja su počinili pripadnici jugoslavenske obavještajne službe (Udbe).
Zaštita komunističkog balasta


Večernji list u subotu 21. rujna piše da uz zahtjev za izručenje Perkovića Njemačkoj još 18 takvih europskih uhidbenih naloga čeka na promjenu zakona »lex Perković«. Bez obzira na to koji je broj točan, riječ je očito o više osoba koje su bile visoko u upravljačkoj strukturi Udbe, a aktualna ih politika štiti, makar kupujući im vrijeme. Bez obzira na to je li točna spekulacija da osumnjičeni znaju da su politička ubojstva odobravali u Centralnom komitetu, a SDP je pravni slijednik SKH-a, ili se radi o ugrožavanju daljnjeg funkcioniranja formalno bivše tajne službe, očito je da se želi zaštititi komunistički balast kao da nije već dosada nanio previše zla hrvatskom narodu i svim hrvatskim građanima.


Stvaranje krize u odnosu prema EU-u posve je pogrešno i suvišno pokazivanje mišića kad je riječ o moralno i pravno prihvaćenoj obvezi te je neistina i svjesno obmanjivanje javnosti da je to traženje ravnopravnijeg tretmana za Hrvatsku. Političari u Hrvatskoj još se uvijek ne mire s jednostavnom činjenicom da pravne odredbe, dok su god na snazi, treba poštivati pa i onda kad se formalno pokreću promjene tih istih odredaba te i time sramote Hrvatsku pred Europom i svijetom.


Umjesto da Hrvatsku predstave EU-u kao vjerodostojnog i pouzdanog partnera, političari tako Hrvatsku prikazuju kao inatljivu u definiranim pravnim stavovima, a kao slugansku u političkom suodlučivanju. Svoj partnerski stav Hrvatska bi morala očitovati znalačkim i umješnim korištenjem prava koja joj EU pruža, a baš u tome je Hrvatska debelo zakazala. (Zar se nije npr. moglo pred pet godina ili barem na početku vladavine Kukuriku koalicije donijeti primjereni zakon o zadrugarstvu i tako ojačati poljoprivreda?) Hrvatska nikada neće steći partnerski položaj u EU-u ako ne bude znala štititi svoje legalne i legitimne vizije i svoje ciljeve i interese, kao i poštivati sve pravne odredbe i preuzete obveze.


Sadašnje popuštanje krupnome kapitalu i očitovanje nevjerodostojnosti zemlje, osobito kad je riječ o pravnim stvarima, razaranje je Hrvatske. Kukavičluk je stvaranje kriza i sukoba, a junaštvo je uvijek slijediti i ostvarivati pravdu, istinu i dobrotu.


Ivan Miklenić
Glas Koncila

http://www.hkv.hr/vijesti/komentari/159 ... cluka.html

[EdgarFranjul]

Ivan Ugrin: Milanoviću, sjedni, jedan!


Subota, 28 Rujan 2013 09:49


U pravo kad sam počeo pisati tekst, stigla je vijest: “Vlada će dignuti PDV na ugostiteljske usluge i turizam te povećati trošarine na benzinska i dizelska goriva, duhan i duhanske proizvode”. Dakle, sve je po starom. I nakon 22 mjeseca maltretiranja Lijepe naše i nakon prvog podnošenja izvještaja o stanju nacije kojeg je premijer Zoran Milanović uveo u praksu kako bi po nečemu i njegov mandat bio pamćen, Hrvatskoj s kukurikavcima nikako da krene na bolje.


Da se ne zaboravi, otkad su Milanović i ekipa preuzeli vlast, život nam je svima poskupio, porezi su samo rasli i najavljuju se i novi, cijene struje, goriva, plina, grijanja neprestano divljaju, s njima, naravno, i sve ono što nam je potrebno za život raste do neizdrživih granica... Jedino su kroz ovo vrijeme vladavine SDP-a i klijenata, osobito iz HNS-a, padale plaće, standard građana, proračunski deficit, kreditni rejting, industrijska proizvodnja, BDP zaredom sedam kvartala bez naznaka oporavka i navlastito investicije - gotovo da ih i nije bilo.


Slučajni premijer u Saboru je pozvao naciju na još malo strpljenja, a sam nije mogao izdržati niti sat vremena nakon svoga govora kako bi saslušao što mu imaju poručiti zastupnici, barem oni koji su govorili u ime klubova stranaka. Dapače, dok su se neki kritički osvrtali na njegovo izlaganje i općenito trenutno stanje nacije, on se u svom stilu bahato smješkao i radio one svoje grimase po kojem ga se već i mala djeca plaše kad vide njegov lik u novinama ili na televiziji. Sve u svemu, opći je zaključak kako mu je prilika za buđenje optimizma - propala(!)


Najtragičnije je od svega što Milanović sebe i svoj tim ne vidi nimalo krivim za politiku koju vodi - koja se svodi isključivo na svjetonazorsku reformu, nametanje ćirilice u gradu heroju Vukovaru, te bjesomučno kadroviranje partijski podobnih kadrova - pa po tko zna koji put, ničim izazvan, proziva bivše vlasti. “Suočavanje s realnošću i s visokim računima zatečene neodgovornosti uvijek je bolan proces. Na ovoj Vladi je da taj proces učini što manje traumatičnim za najšire slojeve društva. To i činimo”, pokušava nam prodavati maglu.



“Ali u tom poslu, ponavljam, nema mjesta za trikove, opasne eksperimente i radikalne zamisli. Ima mjesta samo za hladnu glavu i za osjećaj odgovornosti prema povjerenju građana”, ističe čovjek koji nas je u manje od tri mjeseca koliko ima da smo ušli u EU, uspio zavaditi s Europskom komisijom i Njemačkom zbog famoznog “lex Perković”, i pokušaja neizručivanja UDBA-škog zločinca. I onda on priča o povjerenju. Pa to je ono što smo najviše izgubili zbog njegove bahatosti i tvrdoglavosti.

Milanoviću, sjedni, jedan!



Ivan Ugrin / Slobodna Dalmacija

http://www.hrsvijet.net/index.php?optio ... Itemid=385

[EdgarFranjul]

NAKON NJEMAČKE I ČEŠKE TKO JE SLIJEDEĆI?

Za samo tri mjeseca šizofreni Milanović nas je uspio posvađati sa svima. Pa i to je uspjeh!


Nakon sukoba s najvećim saveznikom Njemačkom, Milanović je Hrvatsku sada uvukao u politički sukob i sa Češkom, prijateljskom zemljom kojoj možemo zahvaliti za održanje turizma u ratnim i poratnim godinama. Njegovo ludilo očito više nema granica. Nerazumna politika vlade Zorana Milanovića dovela je Hrvatsku u sukob s većim dijelom civiliziranog svijeta, prije svega sa zemljama članicama Europske unije.

Iako se voli hvaliti kako razumije vanjsku politiku i način na koji funkcioniraju europske institucije, očito je Milanović zaboravio najosnovnije. Naime, tri osnovna stupa na kojima počiva Europska unija su zajedništvo, zajednička vanjska i sigurnosna politika te suradnja u pravosuđu i upravi, i na ta su područja Unija i EK posebno osjetljivi.


Svojim nerazumnim, šizofrenim postupcima Milanović je upravo doveo u pitanje suradnju Hrvatske i EU-a u pravosuđu. On definitivno nije Tito koji je desetljećima vukao za nos svjetsku demokratsku zajednicu plešući između Istoka i Zapada, a njegove tajne službe su terorizirale vlastiti narod. Nažalost te iste službe od osamostaljenja do današnjih dana vuku konce i u Hrvatskoj.


Nakon što je Republiku Hrvatsku kao novu europsku članicu duboko kompromitirao inzistirajući na obrani UDBA-ških zločina, Milanović nas je posvađao s najvećim političkim saveznikom Njemačkom.

I dok se taj sukob nije ni stišao, Hrvatska je dobila novi diplomatski skandal sa Češkom - zemljom kojoj možemo zahvaliti što nam se turizam održao tijekom ratnih i poratnih godina.


Češka vlada ovih je dana otvoreno zamjerila Hrvatskoj zbog toga što je njen primjer koristila kao argument u svom sporu s Europskom komisijom oko Lex Perković.
Česi su svoje nezadovoljstvo višekratno iskazali diplomatskim putem, a zadnji je to učinio sam potpredsjednik češke vlade i ministar vanjskih poslova Jan Kohout koji je javno i otvoreno iskazao češko nezadovoljstvo na Milanovićevo stalno pozivanjem na sličnost hrvatskog slučaja s češkim kad je riječ o primjeni europskog uhidbenog naloga. Zbog toga je Češka kao prva zemlja koja se i službeno oglasila o tom slučaju najavila kako neće podržati Hrvatsku u sporu s Komisijom.

Podsjetimo: Češka je još 2004. vremenski ograničila primjenu europskog uhidbenog naloga i tek je ove godine u zakonu ukinula to ograničenje pri čemu puna primjena uhidbenog naloga stupa na snagu 1. siječnja 2014.


Hrvatski su dužnosnici češki primjer koristili kao dokaz da i Hrvatska ima pravo na isti tretman, no češki šef diplomacije Kohout smatra kako se ta dva slučaja "ne mogu uspoređivati jer su bitno različita". Češka strana je uvjerena kako je takva Milanovićeva argumentacija njihovoj zemlji nanijela štetu, posebno jer iz riječi hrvatskog premijera ispada da onda i Češka krši pravnu stečevinu EU, što kažu nije točno.


Koliko je Milanović bahat i nerazuman svjedoči i činjenica da je češki veleposlanik u Zagrebu Martin Košatka to isto prije desetak dana kazao zamjeniku ministra vanjskih poslova Jošku Klisoviću ali hrvatska vlada je i dalje nastavila koristiti spomenuti argument.
Česi zato najavljuju još žešću diplomatsku inicijativu kojom će pokušati zaštiti sebe. Njihovi diplomati u Zagrebu vrlo su razočarani ponašanjem upravo hrvatskog premijera koji svoje probleme prebacuje na leđa drugih.


Iz hrvatskih pak diplomatskih izvora doznajemo kako je Milanović i kapitulirao onda kada su veleposlanici zemalja EU-a u Zagrebu otvoreno počeli iskazivati nezadovoljstvo njihovih vlada politikom aktualne hrvatske vlasti. Kada je na vrata ministrice Pusić pokucala francuska veleposlanica u Hrvatskoj Michèle Boccoz bilo je jasno da će Hrvatska morati popustiti, a premijera je, kažu, posebno uplašila reakcija Davida Slinna veleposlanika Ujedinjenog kraljevstva u Zagrebu, što samo potvrđuje tezu kako je i Milanović u početku sukoba sa EU-om imao podršku Velike Britanije, ali sada je definitivno ostao sam.
http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/9 ... spjeh.html

[EdgarFranjul]

H. Hitrec: Vlast prostačkih čikoša bacila Hrvatsku četiri desetljeća unatrag


Objavljeno Ponedjeljak, 07 listopada 2013 17:00


Smrznuta Hrvatska početkom listopada

Vrlo niske temperature, čak niže od ocjene koju je javnost u anketama dala ovoj priglupoj i opakoj Vladi što se i dalje zubima i noktima drži na vlasti izazivajući velikoga vraga ne samo u obliku socijalnih nemira nego i šire. Ta je Vlada nalik alkoholiziranom vozaču koji uz to uzima teške lijekove, umjesto slika stvarnosti vidi oko sebe nejasne fantazmagorije i u tom stanju naravno gazi ljude na pješačkim prijelazima.

Posvađana sa svim slojevima hrvatskoga društva, Vlada se okrenula izvangraničnim sukobima, pa se porječkala s Europskom unijom, ali i zasebnim državama unutar nje, kao što su Njemačka, Češka i Mađarska, te u nekoliko mjeseci članstva postala iznenađujućim remetilačkim faktorom pokazujući da joj je više stalo do zaštite udbaša nego do hrvatske države i njezina prosperiteta, više do manjine nego do većine hrvatskih građana, više do represije nego do (barem) impresije o demokraciji, više do bolje prošlosti nego do budućnosti.

Predvođena političkim cirkusantom Milanovićem koji govori "iz kuka", a velike misli i zaključke izvlači iz kuku bliskih dijelova tijela, ta je vlast prostačkih čikoša bacila Hrvatsku četiri desetljeća unatrag, što je golem uspjeh za tako nesposobne stvorove i govori da u tom štetočinjskom, ideološki krajnje rigidnom crvenom poslu i nije toliko nevješta kao u gospodarskim i inim pitanjima, odnosno da je prevarila narod držeći u lijevom džepu tajni i pravi Plan 21 za uništenje hrvatske države i društva. Njezini su ministri rakova djeca koja se iza kulisa međusobno svađaju kao psi čak i ako su pripadnici iste stranke, prebacujući odgovornost jedni na druge, a koalicijska struktura puca po svim šavovima.

Utjerivač poreza nalik Smail-agi Čengiću, riječki kadar Slavko Linić koji je prespavao više od dva desetljeća razvitka ekonomskih i financijalnih znanosti, časti svoje protivnike nazivom luđaka, što bi onaj tko se imalo razumije u mračne strane medicine lako protumačio činjenicom da svaki bolesnik sve oko sebe smatra luđacima, kao što i onaj koji vozi suprotnim smjerom na autocesti tako misli o vozačima koji mu dolaze u susret.

Ljepuškasti profesor Branko Grčić izašao je u realnost kao Buda (ne Lončar) i bespomoćno gleda što se zbiva izvan zidina palače, očajava u kabinetu, a kada se upale svjetla reflektora navlači masku optimista, krinku koja može proći na premijeri, ali je u nizu repriza ofucana i spada s lica usred predstave. Nesretni Vrdoljak (svaka vlast mora imati jednoga) izgovara besmislene rečenice, uvijek bekrijski lukavo postiran ne bi li koji naivac u narodu pomislio da ministar u rukavu ima moćne strategije. Noviji koalicijski izum Hajdaš doveden kao borac protiv Pelješkoga mosta i dvotračne nizinske pruge od Rijeke do Zagreba, mijenja mišljenje kako mu kažu te po tome sliči nagibnom vlaku koji ispada na prvom oštrijem zavoju.

U tzv. sektoru zdravstva vrlo solidan doktor Rajko Ostojić navukao se na politiku i sukobio s vlastitom branšom, u koju se uskoro mora vratiti. Lista čekanja na njegov odlazak i odlazak Vlade u cjelini sada je vrlo duga i obuhvaća više od četiri milijuna ljudi. Propošna Milanka Opačić predlaže zakone koje nitko ne razumije, a ako neku odredbu i razumije – postaje razvidnim da je uperena protiv hrvatske obitelji a posebno djece. Na djecu se obrušio još jedan nesretnik, Željko Jovanović, s frizurom i naočalama Jerryja Lewisa iznad brutalne balkanske čeljusti, opsjednut svojim hemunzima i pripadnošću čije ga spominjanje nervira, drsko usmjeren prema ostvarenju tajnoga Plana 21 koji govori u razaranju hrvatske znanosti, školstva, a posebno hrvatskoga jezika.

U Ministarstvu kulture Andreja Zlatar nastoji na provedbi onoga dijela Plana koji iz hrvatske kulture treba izbaciti sve što je kreativno i po čemu hrvatska kultura u ovom trenutku i postoji, a to se radi uspostavom crnih lista koje se nalaze pri ruci crvenim podanicima u žirijima i sličnim procjeniteljskim povjerenstvima. Budući da su književnici individualci, a njihova strukovna društva mlaka, tu i nema pravoga otpora, ali otpor dolazi kada se Andreja čak i posve trijezno zaplete u sukob s kazalištima, primjerice. Koga još nisam spomenuo?

A čujte, ministara ima na bacanje. Da, nisam spomenuo Ranka Ostojića koji je vjerojatno autor one rečenice iz Milanovićeva govora o "stanju nacije", da hrvatski građani moraju biti odani represivnom aparatu i radosno ga doživljavati. Ostojićeve metode preslikavaju se već na javne ustanove poput Hrvatske radiotelevizije i druge. Freda Matića sam ostavio za kraj jer pratim njegovu bitku između privatnog i službenog mišljenja u (krivo shvaćenom) stilu one čuvene dubrovačke upute, pratim bez imalo blagonaklonosti.

Jesam li spomenuo Jakovinu zaduženog za zemlju, selo i seljake, s politikom u džepu koja će kad-tad stići do gradova – kada dođe do nestašica hrane, a ljudi počnu pitati kako se to dogodilo kad znamo da Slavonija može prehraniti tri Hrvatske. A nisam spomenuo ni ministricu vanskih poslova koja je na tom žuđenom mjestu upravo procvala u svoj svojoj ljepoti, ni zašto kriva a za sve zaslužna, te šarmom žandarmerke koja puca na domobrane skriva nepobitnu činjenicu da hrvatska vanjska politika nikada nije bila lošija i da nikada tako olako od prijatelja nismo stvarali zgrožene protivnike.

Ako sam koga zaboravio, neka se javi i prosvjeduje. Ah da, u žurbi (jer ovu rubriku pišem preko koljena, da se pristojno izrazim) smetnuo sam s uma da još postoji i Hrvatski sabor koji bi u najavljenim promjenama Ustava vjerojatno trebao postati jednim od Vladinih resora, čime bi sadašnje stanje bilo i formalno priznato, a koliko je poznato razmišlja se i o sužavanju predsjedničkih ovlasti, čime bi prostrani dvori na Pantovčaku postali nepotrebnima, a Josipović preseljen u Glazbeni zavod pred kojim će u stražarnici stajati Saša Perković i brojati novac od šefovih tantijema.


Hrvatska kultura i Igor Mrduljaš


"Glumac i njegovo doba" naslovljena je knjiga Igora Mrduljaša o životu velikoga hrvatskoga glumca Dubravka Dujšina. Sprovod toga dramskog umjetnika koji je naginjao ljevici bio je početkom 1947., zapamćen kao posljednji sprovod zagrebačkim ulicama, od Kazališta do Mirogoja.

Početkom listopada 2013. skromnijim je načinom ispraćen na onaj svijet književnik, kazališni kritičar i teatrolog Igor Mrduljaš, a tužni zbor činili su uglavnom predstavnici starijeg naraštaja hrvatskoga Igorglumišta. Što spaja Dujšina i Mrduljaša, osim činjenice da su se oba bavila teatrom, svak na svoj način, i da su oba u svom poslu, u svojoj umjetnosti, dostigli vrhunce?

Priča o njima dvojici priča je o hrvatskoj kulturi, o građanskom društvu kojemu je Dujšin pripadao i čijem je rasapu – koketirajući s ljevicom – ponešto nesvjesno pridonio, a kada je vidio kamo stvari idu bilo je kasno, a bilo mu je i umrijeti. U najboljim njegovim godinama i najstrašnijim po Hrvatsku i njezinu uljudbu.

Komunizam je donio teror nezapamćen u hrvatskoj povijesti, masovna ubojstva i krvavi rasap građanskoga života koji je zadnje utočište pronalazio u žilavom biću hrvatskoga kazališta jer je ono, nakon prvoga šoka, još neko vrijeme njegovalo tradiciju i uglavnom odoljelo prvom boljševičkom valu. Tako je bilo u Zagrebu, a mnogo gore i jadnije u "provinciji" gdje preživjeli ni umjetničkom snagom ni brojnošću nisu mogli protiv nasilja komunističkih sekretara "zaduženih za kulturu".

U Rijeci je doista hrvatska kultura opet izronila usred jugoslavenskoga okružja tek pojavom "Kamova", časopisa koji je uređivao Nedjeljko Fabrio, a glavni su mu suradnici bili Igor Mrduljaš i Darko Gašparović. Mrduljaš se u mladim godinama preselio u Rijeku iz rodnoga Splita, Gašparović je došao iz Zagreba i ostao u Rijeci do danas, Fabrio se nakon riječkih godina preselio u Zagreb. Njihova riječka istodobnost bila je dragocjena za književnost i teatrologiju ali – isprva neopazice – i za rekonstrukciju onoga građanskog života nasilno prekinutog 1945., onoga koji je i de facto umro nestankom Dubravka Dujšina i kipa bana Jelačića.

Igor Mrduljaš je radio tiho i nenametljivo, kakav je i privatno bio, točan u faktografiji i lucidan u zaključcima, poznavatelj svih tajna teatra, od onih koji sjedeći neprimjetno u desetom redu primjećuju svaku lažnu gestu i grimasu, svaki otklon od običaja profesionalnoga kazališta i nadasve svako nasilje nad autorom, tekstom i glumcem, svako "novo čitanje" klasika koje se ruga istančanoj publici neljudskim urlicima, polijevanjem vode i uriniranjem.

Obdaren prirodnim hrvatskim osjećajem, Igor Mrduljaš nije mogao ostati po strani kada smo stvarali hrvatsku državu, obnašao je visoke državne dužnosti i nije ostajao u uredima u vrijeme srpske agresije nego se u odori Hrvatske vojske pojavljivao gdje je bilo potrebno i gdje se informacija nije dobivala iz druge ruke.

A zatim je pri kraju i poslije rata usporedo radio i ono što je najviše volio - vraćao se kazalištu i nastojao pridonijeti kao autor, kao kritičar i povjesničar teatra, kao osjetljiv znalac hrvatskoga jezika, pratitelj i sudionik uspostavljanja mosta između one prekinute, ali nikada stvarno umrle građanske tradicije i nove koja se rađala uz mnoge teškoće i često zadržavala na površinskim oblicima iznad površne zbilje.

Smrt Igora Mrduljaša bila je dolično popraćena samo u tiskovnim medijima, ali i ondje je popraćena gafom za koji vjerojatno nije kriv autor napisa u "Jutarnjem" koji je Igorovo djelovanje točno i naklono opisao. Ali naslov ponad teksta bijaše "Umro je zadnji kazališni kritičar iz doba socijalizma", što je čitatelju koji samo prelista novine i pregleda naslove moglo zazvučati loše i odbojno. Niti je Mrduljaš bio kritičar samo u "socijalizmu", nego i više od dvadeset godina poslije toga eufemizma za komunizam, niti itko ima pravo sitnom zlobom u krupnom naslovu baciti sjenu na pravu narav opusa i života hrvatskoga domoljuba koji je na svoj tih način više pridonio destrukciji "socijalizma" nego gomila bukača u gradskim kavanama.


Još jedna hrvatska smrt


U onom znamenitom prvom i još više drugom naraštaju Hergešićevih studenata na katedri za komparativnu književnost, naraštaja koji je iznjedrio gotovo sve što je poslije obilježilo hrvatsku kulturu u dobrom i lošem smislu, bio je i jedan pričljivi zafrkant iz Poljica, ne baš iz Omiša nego iz Naklica, ponešto hiperaktivan, a iznutra hipersenzibilan, sklon ismijavanju opačina, humorist i radijski komediograf, lektor i novinar, od onih hrvatskih pisaca koji su u drugoj polovici šezdesetih – a te su bile prva hrvatska renesansa u beliburškom kavezu – izbili na površinu.

Objavio je tada i knjigu novela, budućnost mu se smješila, ali je onda došlo Hrvatsko proljeće i Vrkić je neko vrijeme bio nepoćudan u medijima i nakladničkim kućama. Njegovi zapisi iz prve polovice sedamdesetih nezaobilazno su štivo humorističnoga karaktera. U sljedećim olovnim godinama odlazi u slobodne umjetnike, što uglavnom znači puno posla i malo novca, no radijske komedije vjerojatno mu ponešto pomažu, a objavljuje i novu knjigu. Još tri knjige kratkih proza tiskane su mu devedesetih. Preživljava prodajući sam od vrata do vrata prikupljene hrvatske pučke predaje i bajke, obavlja golem posao kao oba Grimma.

Da je Jozo Vrkić umro, nisam saznao s televizije, niti iz novina. Tek danima poslije iz "Hrvatskoga slova", kojemu je bio suradnikom. A tada je tada već bio pokopan u rodnome kraju.


Pobogu, braćo (i sestre)


Tek što sam prije sedam dana izdao uputu Hrvatima da do skorih izvanrednih izbora ignoriraju družbu na vlasti i okreću leđa čim se štetočinje pojave na nekom događaju, kadli se sedam veličanstvenih bivših ministara prosvjete, znanosti i gombanja odazove na poziv Željka Jovanovića i sjednu za stol kojemu je taj mutikaša na čelu, da bi razgovarali o nekakvoj strategiji. Dajući mu tako u neku ruku legitimitet svojim dolaskom.

A kada sam još vidio da je među odazvanima i meni beskrajno simpatični Ivica Kostović, ostao sam u prvi mah bez riječi. U drugi mah sjetio sam se da je Kostović šaljivac, ali i da se profesionalno bavi ljudskim mozgom, odnosno deformacijama toga precijenjenog organa.


Udrite najslabije!

Dok Jovanović udara po hrvatskoj djeci općenito, Milanka koja po inteligenciji ne zaostaje za Milanovićem, a po otresitim manirama za Linićem i ostalim ministrima – udara po najslabijima. Ima li slabijih od invalidne djece? Nema. Pa se na njih namjerila socijalno osjetljiva balkanska ženska i smanjila invalidninu za pedeset posto onoj invalidnoj djeci koja idu u školu.

A zašto uopće idu u školu? Jer moraju, jer je takav zakon, a i djeca žele biti s drugom djecom, žele učiti i u pravilu su odlični đaci. Nisu zbog toga manje invalidi, dolaze u kolicima i tako slušaju nastavu, ali se bolje osjećaju. Pa kad je to opazila Milanka Opačić, odmah im je uzela pola invalidnine.

Eto, to je ono dno koje je dosegnula aktualna vlast koja nije samo anacionalna i asocijalna nego i duboko amoralna. A kada se to dogodi u jednoj zemlji, građanska je dužnost maknuti takve moralne nakaze s javne scene, a i šire.

Nije dovoljno da se svi suradnici Milanke Opačić razbježe, kao što jesu, nije dovoljno da cijela stručna javnost galami o neupućenosti i nerazboritosti ministrice, nije dovoljno podizati tužbe pred Ustavnim sudom – kao što će i u ovom slučaju uslijediti – nego treba cijelu tu kompaniju skinuti na prijevremenim izborima a zatim vidjeti koje to "političke" odluke imaju u sebi elemente kaznene odgovornosti.

Kako odvratiti pažnju

Iz Milanovićeva intervjua u bih-studiju mediji su izvukli samo Pelješki most koji premijer zdušno zagovara nakon što ga je u prvim mjesecima mandata zdušno popljuvavao. Tako je skrenuta pozornost s druge njegove izjave, to jest da će Hrvatska ratificirati sporazum o Neumu, odnosno (njegovim rječnikom) o dva kamena. Usuđuje se to reći nakon što je bjelodano dokazano da je sporazum svojedobno potpisan na temelju krivotvorine!


Usuđuje se najaviti da će prekšiti ustavnu odredbu prema kojoj se nitko ne može u ime Hrvatske odreći dijela njezina teritorija. Ni kamena. A da ljudi slučajno o tome ne počnu razmišljati, mediji su odmah pustili priču o zrakoplovu koji je sletio na Krk jer je Milanović imao neki privatni posao. Pa hajdmo sada raspravljati o tome, eto teme za političke i obične tračeve, a to što jedan klipan nudi na tanjuru dio hrvatskoga teritorija – ah, to i nije toliko važno.

Hrvoje Hitrec

http://www.hkv.hr/izdvojeno/komentari/h ... atrag.html

[EdgarFranjul]

Milanović laže, Josipović se sakrio u mišju rupu, a Pupovac prijeti


Danas u Vladi, mimo SDSS-a, ima više Srba nego u svim mandatima u kojima je SDSS bio u vladajućoj koaliciji, čak i u Vladi. To pokazuje da se zastupljenost Srba u Vladi, uz dobru nacionalnu politiku kakvu imaju stranke "Kukuriku" koalicije, ponajprije SDP, može ostvariti i bez Pupovca i njegovih.

Vlada komunicira sama sa sobom. Njoj jednostavno ne treba glasnogovornik, a niti mediji. Razgovor vodi oko svoga stola i nudi jedino riješenje svima; "o nerazumijevanju njene uspješnosti". Nagovještaj takve logike iznio je na konferenciji za tisak ministar Fred Matić, rekavši kako će braniteljske udruge snositi odgovornost u svezi daljnjih događanja, jer nisu prihvatili uvjete Vlade za pregovore. Ovom rečenicom Fred Matić je priznao da nije ministar u ovoj Vladi, već neko svadljivo smetalo, koje uopće ne razumije gdje radi. Vlada vlada, ako ne vlada, tada nema legitimitet. Za sigurnost u državi ona je odgovorna, kao i za komunikaciju s narodom. Ona svoju ulogu prebacuje na narod, u ovom slučaju na braniteljske udruge i javno priznaje da nije sposobna kontrolirati stanje u zemlji. Kako braniteljske udruge mogu biti odgovorne za ono što će se u budućnosti događati, ako mi imamo vladu?

Platon bi već odavno oduzeo legitimitet ovoj vladi, jer on ga tumači u skladu s pravednom raspodjelom radnih mjesta prema sposobnostima čovjeka. Ovdje kod nas se dijele po nesposobnostima. I tko bolje laže.

Zoran Milanović uglavnom laže. Zadnja laž je svakako, da se ne može mijenjati stanje u Vukovaru u svezi ćiriličnih ploča. Zakon se ne može mijenjati, po njegovim riječima, ali se može pod pritiskom mijenjati "Lex Perković". Znači laže. "Nadahnut vladar je onaj koji puno promišlja", rekao je Sun Tzu. Naš jedino nadahnuto laže. Laž je oružje nesposobnih. Dokaz je stanje ekonomije u državi. Nude se u koncesiju prometnice, zarada tri milijarde, a da ostanu u našem vlasništvu zaradu bi imali oko sedam milijardi. Sposobnost. Država je Hrelić. Ministar Jovanović, ministar koji se ponaša više kao prostak, graknuo je bezobrazno na studente da se vrate od kuda su i došli, ako im ne odgovaraju cijene hrane. Razina komunikacije vatrogasnog društva. I on dokazuje da ne vlada situacijom i zato tko god se sjeti, ucjenjuje državu. Sposobnost nosi rješenja, nesposobnost svađu.

Kada Vlada ne vidi opasne tenzije u društvu, koje samo ona može riješiti i smiriti, treba reagirati predsjednik. On ne vidi opasnost podržavanja ove svadljive i lažljive vlasti. Predsjednik kao institucija i uloga u društvu ne smije gledati eskalaciju, već reagirati. Ovaj način komunikacije Vlade jasno vodi u sukob. To predsjednik mora prekinuti. Ipak on još uvijek ne opominje premijera i ministre na nedolično ponašanje, a niti na katastrofalno vođenje države, iako ima ustavnu ulogu to činiti. To govori o činjenici da niti on ne vlada poslom koji radi. Jedina pametna misao koja je do sada ispala iz njegovog ureda je o zastupljenosti Srba u vlasti.


Danas u Vladi, mimo SDSS-a, ima više Srba nego u svim mandatima u kojima je SDSS bio u vladajućoj koaliciji, čak i u Vladi. To pokazuje da se zastupljenost Srba u Vladi, uz dobru nacionalnu politiku kakvu imaju stranke "Kukuriku" koalicije, ponajprije SDP, može ostvariti i bez Pupovca i njegovih - rekao je predsjednik. S dodatkom, kako se u Hrvatskoj uz takvu vladu provodi prosrpska politika.

Zadnji dokaz takve politike je opasna prijetnja Milorada Pupovca. Prijeti "paljenjem vatre" i nagovještava nove sukobe Hrvata i Srba. Predsjednik države i predsjednik vlade su dužni reagirati na takve prijetnje. Oni šute, iako su dužni kontrolirati stanje sigurnosti u državi. Ova izjava Milorada Pupovca zahtijeva svakako obavijesni razgovor u policiji, jer se pokušava raspirivati međunacionalni sukob u ovoj već dovoljno napaljenoj situaciji. Pupovac to sve čini, neometano. I to za vrijeme svoje karijere stalno. Jer je politika prosrpska. Ministar Ranko Ostojić je imao prepirku sa Markom Franciškovićem na Facebooku, pa je na osnovu takve prepiske Francišković u bolnici za osobe lišene slobode u Zagrebu, gdje ga bolničko osoblje kljuka lijekovima, a Pupovac se liječi raspirivanjem mržnje neometano i još si dozvoljava prozivati predsjednika države za tako nešto. Što je to, nego diskriminacija osobe i njegovih prava s jedne strane i podržavanje huškanja i prijetnji sa druge strane. Čovjek je u zatvoru zbog Facebooka, a Pupovac zbog svoje mržnje u Saboru. I sam predsjednik ga je "tetovirao" titulom etničkog političara, koji živi od rspirivanja niskih strasti, ali ništa protiv njega nije poduzeo.

Ovoj Vladi su branitelji postali neprijatelji, jer žele reviziju zakona, ovoj Vladi je EU neprijatelj, jer mijenja zakone za zaštitu kriminalaca, ali ovoj državi nije neprijatelj neprijateljsko huškanje Milorada Pupovca, čovjeka koji ima u svojoj znanstvenoj praksi objavljena dva rada u časopisima i jedan u zborniku. Zato su ga pune novine mržnje, prijetnji i prozivanja, koje čini vrlo uspješno.

http://www.dnevno.hr/vijesti/komentari/ ... ijeti.html

[BorisVasiljevic]

Mediji u Srbiji: 'Hrvatska na bubnju, Milanović sve rasprodaje, a Linić panično traži kredite po Americi'



"Poslednju banku u hrvatskim rukama, Hrvatsku poštansku banku kupit će Erste banka ili OTP, a za Croatia osiguranje ponude su dali rovinjski Adris i poljski PZU. To je samo prvi paket rasprodaje Hrvatske usvojen u Vladi, a uskoro će na prodaju i Croatia Airlines, Hrvatska lutrija, sve luke, od riječke do vukovarske, a traži se i koncesionar za autoceste. Kako je u tijeku i prodaja najboljih turističkih lokacija u Hrvatskoj, a u Zagrebu se razmišlja i o prodaji komunalnih preduzeća, poput Čistoće, očito je da Hrvatska ide na bubanj i da će u državnom vlasništvu ostati malo toga", pišu srbijanske Novosti.
Srbijanske Novosti komentirali su najavljeni val privatizacije tvrtki u Hrvatskoj koji provodi hrvatska Vlada. To nazivaju prodajom "skoro, pa svega" i ismijavaju poteze Milanovića i Linića kao "očajnički čin vlasti da nekako dođu do nekog novca, nego kao dugoročno razmišljanje kako će se pokrenuti hrvatska ekonomija". Tvrde da će hrvatske vlasti prodati sve - od starih luka do autocesta.

"Poslednju banku u hrvatskim rukama, Hrvatsku poštansku banku, kupit će Erste banka ili OTP, a za Croatia osiguranje ponude su dali rovinjski Adris i poljski PZU. To je samo prvi paket rasprodaje Hrvatske usvojen u Vladi, a uskoro će na prodaju i Croatia Airlines, Hrvatska lutrija, sve luke, od riječke do vukovarske, a traži se i koncesionar za autoceste. Kako je u tijeku i prodaja najboljih turističkih lokacija u Hrvatskoj, a u Zagrebu se razmišlja i o prodaji komunalnih preduzeća, poput Čistoće, očito je da Hrvatska ide na bubanj i da će u državnom vlasništvu ostati malo toga", pišu srbijanske Novosti.

Za Milanovićevu privatizaciju hrvatske imovine kažu da je loša, jer je "zaista riječ i rasprodaji, po sistemu tko da više". Navode jadno stanje hrvatskih državnih financija ("svi znaju da je budžet prazan") pa kažu da kupci znaju kakvo je stanje te hoće da se domognu hrvatskih tvrtki za što manje novca. "A još lošije je što su se dosad, novi strani vlasnici privatizirane imovine, pokazali još lošiji od same države", kažu.

Dotakli su se i prvog hrvatskog poreznika, ministra financija Slavka Linića. Njegov put u Ameriku komentiraju kao "paničnu potragu za novim kreditima" jer Hrvatsku dogodine očekuje otplata visokih kamata, dok su na financijskim tržištima zaduživanja sve skuplja.

Spomenuli su i probleme s kutinskom Petrokemijom i rafinerijom nafte u Sisku. Kažu da bi se tisuće radnika iz Siska i Kutine moglo naći na ulici. "Dogodi li se to, Sisak i Kutina našli bi se u neviđenim problemima, jer bi na ulici ostalo tisuće radnika u gradovima koji inače muče muku sa nezaposlenima", komentiraju.

Novosti donose i informaciju o Vladinom odbijanju prijedloga jedne trećine saborskih zastupnika za odgodom postavljanja dvojezičnih ploča u Vukovaru. Citirali su izlaganje ministra uprave Arsena Bauka. "Godine 2004. Hrvatska je sklopila nekoliko bilateralnih sporazuma kojima se obavezala da će štititi manjine, između ostalih i sa Srbijom i Crnom Gorom", prenijeli su Baukove riječi.

http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/1 ... erici.html

[EdgarFranjul]

To je zadnja faza unutarnje agresije, kako je naziva Davor Domazet Lošo u svojoj strategiji.
Nakon toga ostaju još vode (plava Hrvatska) i to pitka i more, nešto šuma i - gotovo.

Jedini izlaz iz ovog suludog stanja je smjena vlasti, lustracija, kažnjavanje domaćih veleizdajnika i konfiskacija njihove imovine, nacionalizacija svega do sada prodanog za jednu kunu, preuzimanje banaka i svih u bescijenje prodanih javnih poduzeća. Vlada nacionalnog spasa i primjena pametnih prijedloga (Hromino Sturm je napravio dobru strategiju - nitko je nije ni pomislio primijeniti. Možda zato jer je ispravna i jer bi funkcionirala?

[EdgarFranjul]

Josipović bezočno laže, Milanović sumanuto manipulira, Pusić sustavno obmanjuje, a svi zajedno opasno troše hrvatsko strpljenje


Razvidno postaje kako naša politička vrhuška nikada niti nije imala interesa Hrvatsku učiniti zemljom prosperiteta, zemljom znanja, zemljom ponosnih Hrvata i svih njenih građana koji je smatraju svojom domovinom. Njihova osnovna zadaća je biti dobar sluga stranih (loših) gospodara u provedbi njihovih interesa, na račun čega naše političke elite pune vlastite džepove.

Usprkos silnim naporima koje sadašnja tragična hrvatska vlast poduzima glede skretanja pozornosti javnosti s njihovog jalovog vođenja gospodarske politike, nastavka pljačke javnih dobara hrvatskih građana kroz rasprodaje istih u bescjenje i uz velike provizije, kao i sve otvorenije guranje Hrvatske u "zagrljaj“ famozne regije za koju se nitko od naših dužnosnika ne usudi javno reći što ona u stvari znači, premda su im nje puna usta, istina ipak polako izlazi na vidjelo. Razvidno postaje kako naša politička vrhuška nikada niti nije imala interesa Hrvatsku učiniti zemljom prosperiteta, zemljom znanja, zemljom ponosnih Hrvata i svih njenih građana koji je smatraju svojom domovinom. Njihova osnovna zadaća je biti dobar sluga stranih (loših) gospodara u provedbi njihovih interesa, na račun čega naše političke elite pune vlastite džepove. Njihova zadaća je baciti Hrvatsku na koljena na svim razinama njenog funkcioniranja kao samostalne države, sustavno proizvodeći ekscesne situacije za koje unaprijed znaju da će prouzročiti spontane reakcije hrvatskog naroda, poput onih vezanih uz "Lex Perković i uz dvojezične table u Vukovaru".

Besćutno silovanje Vukovaraca i svih drugih hrvatskih žrtava Domovinskog rata, pokazuje kako današnjem hrvatskom političkom vodstvu, kao i samozvanim predstavnicima manjinskih Srba u Hrvatskoj, nije niti u interesu razvijanje i uspostava dobrih međunacionalnih odnosa. Tobožnje, a u stvari licemjerno zauzimanje za poštivanje zakonskih propisa koji su, eto, takvi kakvi jesu, jest sve što Vlada i predsjednik države čine u smislu traženja mirnog rješenja samoproizvedenog problema. Ukoliko bi tragična vlast uistinu htjela brzo izići iz vruće kaše koju je sama zakuhala, učinila bi to za vrijeme trajanja jedne sjednice Vlade, jer zakoni se mogu donositi, mijenjati i poništavati jer su upravo oni ti koji trebaju služiti za dobrobit većine građana. Lažne kvazieuropske avangardne izjave naših režimskih vlastodržaca kako ćemo se pred svijetom osramotiti zbog ovoga što nam se glede skidanja dvojezičnih ploča događa (prebrzo zaboravljajući sramotu koju su nam proizveli spomenutim lex Perković i prijetnjom sankcija od strane EU), uopće ne drže vodu.


Razgovarajući ovih dana s nekolicinom novinara iz EU koji su upoznati s aktualnim zbivanjima u Hrvatskoj, isti tvrde kako za političare u EU uopće nije važno što će i u kojem hrvatskom gradu ili općini biti s dvojezičnim pločama te da se ne radi ni o kakvom pritisku Brisela na hrvatske vlasti glede istog pitanja, koje je isključivo u domeni država članica, a sve ostalo je puka manipulacija premjera Milanovića izgubljenog u vremenu i prostoru. Zato, kada u vrijeme pisanja ovog članka predsjednik Josipović javno kaže kako je sve ovo što se zbiva oko skidanja dvojezičnih ploča "za Hrvatsku sramotno“, on nastupa kao novinar, a ne kao državnik. Josipović odmah nastavlja riječima kako on ide "za tjedan dana u državnički posjet Srbiji gdje će se opet svirati hrvatska himna i vijoriti hrvatska zastava“ i gdje će njega "strani državnici pitati pa kakva smo to mi zemlja i što se to kod nas događa“. Josipović bezočno laže jer vrlo dobro zna kako bi, da je pravi državnik, vrlo lako mogao replicirati takvim upitima, riječima kako se ovdije radi o spontanom odgovoru hrvatskoga naroda na to što se se u Srbiji hrvatskoj himni zaglušujuće zviždi, hrvatske zastave prečesto javno pale, a Hrvate sustavno "kolje“ u četničkim pjesmuljcima koji se u Srbiji izvode i na dječjim festivalima, a, na žalost, i u nekim kafićima i sportskim priredbama u Vukovaru i okolici ali i diljem Hrvatske. Istodobno kada i Josipović, ministrica Vesna Pusić mudro konstatira kako navedene pojave predstavljaju istinsku opasnost za Hrvatsku te odmah pronalazi i krivca, a to su "pojedinci iz nekih samozvanih udruga koji si daju za pravo govoriti u ime većine“ (misli na Stožer za obranu hrvatskog Vukovara, op.a.). Pusićka sustavno obmanjuje hrvatsku javnost jer njoj ne smeta kada, npr. minorna udruga "David“, koja broji svega 50-ak članova, sustavno napada Katoličku crkvu čemu se protivi ogromni postotak hrvatskih građana; ili kada pojedinci iz LGBT zajednice i njihovih udruga napadaju tradicionalne vrijednosti većinskog hrvatskoga naroda; ili kada ministar Jovanović "siluje“ profesore i učenike 4. modulom zdravstvenog odgoja koji je protivan većini građana i intelektualaca ali i struci samoj.

Milanović nama više nije problem, kao niti Pusićka. Oni odlaze slijedom očekivane i brze promjene vlasti, nadamo se jednom za uvijek. Problem ostaje s Josipovićem. On, koji je svojim biračima podvalio lažnu "novu pravednost“, želi još jedan mandat. Svojim kamilica vođenjem državne politike i hrvatskih nacionalnih interesa, državu će nam bespovratno odvesti u zagrljaj srpsko-britanskih interesa, naravno, ako mi to dozvolimo. Na političkoj sceni današnje Hrvatske ne postoji, na žalost, puno osoba koje bi se mogle suprostaviti Josipoviću kroz vlastitu kandidaturu, što zbog intelektualne inferiornosti, što zbog straha od neuspjeha.

Onaj koji to sigurno može učiniti jest dr Milan Kujundžić. Intelektualno superijornija, a politički i svjetonazorski neusporedivo kvalitetnija osoba za vođenje hrvatskoga naroda kroz neizvjesnu budućnost koja nam se svima sprema. Nebitno što je dr. Kujundžić zauzet instaliranjem Hrvatske zore u temelje naše političke scene, mišljenja sam da i jedan i drugi posao može odraditi do kraja i uspješno. Pa, ako je lakrdijaš Mesić mogao pobjediti 2000. i svoju minornu strančicu dovesti na političku scenu, dr. Kujundžić pobjediti može i na pošten način i uz relativno skromnu kampanju, jer hrvatsko je strpljenje pri kraju. Živi bili pa vidjeli!

Autor: Zoran Meter
Photo: Petar Glebov/PIXSELL
Datum: Nedjelja, 13 Listopad 2013 19:01


http://www.dnevno.hr/vijesti/komentari/ ... jenje.html

[EdgarFranjul]

Ne znam je li ovo početak predsjedničke kampanje, ali sve u tekstu što je povećano i u boji - istina je.

[EdgarFranjul]

Račan je imao pravo: Državom upravlja stranka opasnih namjera

Petak, 11 Listopad 2013 19:37



Nakon što je hrvatska javnost shvatila da se predsjednik Vlade države u kojoj građani žive na rubu egzistencijalnog sloma vozika državnim, vladinim, dakle, našim zrakoplovom u privatne s vrhe, dakle, kao nekoć njegov, neki će reći, idol, Josip Broz Tito, trošeći naš novac, dakle, novac hrvatske sirotinje koju je na prosjački štap dovela njegova Vlada, ali i vlade prije njega, građani, i ta spomenuta javnost, su shvatili kako zapravo Hrvati na čelu Vlade imaju čovjeka opasnij namjera, kako je nekoć stari komunistički birokrat, danas pokojni Ivica Račan, nazivao HDZ uoči demokratskih promjena 1990. godine. Naravno, Račan je za tako nešto imao jako puno razloga, HDZ, pod vodstvom dr. Franje Tuđmana, rušio mu je tadašnju državu za koju neki SDP-ovci i danas drže kako je bila idealna tvorevina, a ne špilja razbojnička, leglo ubojica i zločinaca.

Novinari, oni koji nisu na platnom spisku legalnih ratnih profitera i ratnih kukavica, besramnih heroja svih naših privatizacija, su željeli znati razloge zašto se zrakoplov hrvatskih građana diže i spušta kada i kamo to želi premijer a bez potrebe, dakle, nije se radilo o nekom važnom državničkom poslu, neodgodivoj obvezi u interesu hrvatske sirotinje. Premijer se zrakoplovom prije dva dana nije uputio čak ni do Kuće cvijeća na Dedinju, pa ni da posjeti Jovanku Broz, drugaricu koja se sprema posjetiti 'Staroga', aktualni lider SDP-a nije letio čak ni zbog oronulog udbaškog fosila, Josipa Perkovića, sve je to zanemario kako bi novce hrvatske sirotinje ulupao zbog vlastitog luksuza i umjesto da svoje terevenke objasni hrvatskim građanima koji to sve plaćaju iz vlastitog džepa premijer je ustvrdio kako se to nikoga ne tiče...

Ako ovo iz Vlade, što nam svakodnevno, u intervalima od nekoliko sati, serviraju, nije dokaz da je pokojni Račan imao pravo. samo što je pogriješio u imenu stranke i čovjeka koji upravlja strankom te državom, onda zaista ne vidimo što bi to, izuzev nuklearne kataklizme ili invazije vanzemaljaca, moglo biti opasnije po Hrvatsku i što je to, naposljetku, zapravo opasnost.

http://www.tinolovka-news.com/vijesti-h ... ih-namjera