O medijima i novinarima

[EdgarFranjul]

Politika i mediji

Uloga medija u sumraku demokracije u Hrvatskoj


Jedan od glavnih temelja stabilnih i razvijenih demokracija u svakom društvu jest sloboda medija.

Omogućavanje nezavisnog, kritičnog i stručnog mišljenja neophodno je za razvijanje pluraliteta i zastupljenosti svih zdravih interesa koji su u duhu s vremenom, ali i koji se rezolutno suprotstavljaju nedemokratskim tendencijama koje imaju za cilj destabilizirati demokratske vrijednosti u društvu.

Koliko god je za demokraciju ključna neovisnost medija, toliko je autoritarnim i totalitarističkim sustavima kontrola medija važna za provedbu njihovih ciljeva. Mediji su, zapravo, jedno od najsnažnijih oružja u rukama političkih elita, ako ne i najsnažnije.

Primjerice, prosječan čitatelj, koji se po svojoj prirodi zanima za procese u društvu čiji je član, teško može imati vlastiti stav o nekomu ili nečemu, jer njegov stav je gotovo uvijek posljedica onoga što mu mediji serviraju.

Mediji su već razvili izrazito funkcionalne alate s ciljem manipulacije nad stavovima čitatelja. Pojednostavljeno i slikovito rečeno – neka politička ili javna osoba, evo, uzmimo za primjer papu Franju je samo ono što mediji kažu da papa Franjo jest.

Tako prosječan čitatelj gradi stav o papi Franji na osnovu onog što mu serviraju mediji. No, da ne bi mislili da se takve stvari događaju negdje u inozemstvu moramo znati da se takve stvari, nažalost, događaju i kod nas. Hrvatska i mainstream mediji u Hrvatskoj nisu uopće iznimka, te se gotovo svakodnevno susrećemo s komentarima i čitateljima kojima je možda jedini prozor u svijet, primjerice, Jutarnji list.

Biti nečiji kreator stvarnosti je zaista neizmjerna moć i to političke elite vrlo dobro znaju, ali i koriste kako bi provele svoje ciljeve. Jugokomunistička politička elita u Hrvatskoj je uvidjela kako, ukoliko želi ostvariti svoje ciljeve i zadržati priviliegije koje su imali za vrijeme komunističkog režima, mora potpuno zavladati medijima i preko njih manipulirati s javnošću.

I zaista, neke izrazito vješte manipulacije u javnosti su sada već etablirane ‘činjenice’, a poslužile su jugoslavenskim, komunističkim političkim elitama da se vrate na vlast, a često se služe tim manipulacijama. Neke od tih manipulacija su već spominjane na ovom portalu, kao primjerice, politika pritiska i manipuliranja na vrh HDZ-a koju je provodio, nanovo osnovani, Nacional. Nacional je, otkad je nanovo osnovan, gotovo svako izdanje posvetio HDZ-u i to uglavnom pišući izrazito negativno o vrhu HDZ-a želeći na takav način stvoriti negativan dojam kod birača kako bi se SDP održao na vlasti.

Nije samo Nacional u službi vladajućih već gotovo većina mainstream medija u Hrvatskoj. Dovoljno je pogledati nedavno održane parlamentarne izbore u Hrvatskoj, rezultate i medijsku ulogu u njima. Gotovo svi koji, čak i površno, prate politička događanja u Hrvatskoj znaju da se bez Mosta neće moći sastaviti nova vlada i da se Domoljubna koalicija i koalicija Hrvatska raste bore da bi se članove Mosta priklonilo na njihovu stranu, te da se krene u proces sastavljanje vlade. Kako je Most izrazito heterogena družina, čiji članovi se međusobno i ne poznaju dovoljno dobro, ona je i odlična meta za oštre, manipulativne medijske napise čiji cilj je destabiliziranje političke situacije u Hrvatskoj.

Treba razumjeti da Most nije bitan toliko u medijskoj strategiji pritiska na njih, koliko je bitno preko Mosta destabilizirati HDZ i pokušati očuvati SDP. Ako samo pogledate unazad desetak dana medijske natpise o pregovorima s Mostom, uvidjet će te kako su mediji zaboravili tko je relativni pobjednik izbora i kao da je potpuno neprirodna koalicija Mosta sa Domoljubnom koalcijom te da je jedino ‘razumno’ rješenje koalicija Mosta i SDP-a iako se to kosi s osnovnim načelima demokracije, jer većinu glasova na parlamentarnim izborima je dobila Domoljubna koalicija i kao takva, trebala bi imati prednost u sastavljanju buduće vlade.

No, SDP-u, jugoslavenskoj, komunističkoj političkoj eliti nikada i nije bilo stalo do demokracije jer njihov mentalni sklop je navikao na jednoumlje gdje samo jedna partija vlada i kontrolira medije, a putem medija kontrolira društvo.

Medijska falanga u službi razbijanja HDZ-a Upregnuti mediji s ciljem očuvanja SDP-a na vlasti taj cilj provode ‘bombardirajući’ javnost navodnim previranjima u HDZ-u, pa već sada najavljuju smjenu Karamarka, a na njegovo mjesto imputiraju Andreja Plenkovića koji se jasno ogradio od medijskih insinuacija.

No, medijska manipulacija, unatoč ogradama Plenkovića i dalje traje, a mediji svoje tekstove brane idejom “demokratizacije” HDZ-a. Nije bez razloga ova ‘briga’ medija za ‘većim stupnjem demokracije’ u HDZ-u jer se pod krinkom demokracije zapravo želi kontrolirati i uništiti jedina snaga koja se otvoreno suprostavila jugokomunističkoj političkoj eliti.


Dolaskom Tomislava Karamarka i Milijana Brkića na vlast u HDZ-u najavljena je lustracija u Hrvatskoj. Pobjede HDZ-a, pod novim vodstvom, na dosadašnjim izborima je bio alarm za uzbunu, a mnogi su se uplašili kada je Josip Perković (radi kojeg se pokušao mjenjatu Ustav – zamislite da se poradi jednog čovjeka mjenja Ustav?!) izručen Njemačkoj, pa se krenulo u spašavanje stečenih pozicija koje su u tom trenutku ozbiljno ugrožene.

Nacional je prvi krenuo žestoko i gotovo uvijek je ciljao na Karamarka i Brkića pretpostavljajući tko čini najveću prijetnju.

Zoran Milanović na čelu SDP-a poseže u džep i dovodi ponajboljeg političkog PR stručnjaka na svijetu Alexa Brauna, te ga masno plaća s tri milijuna kuna, kako bi mu svojim sposobnostima pomogao da se spasi i ostani premijer još jedan mandat, iako je već visoko kotirao kao najnepopularniji političar u zemlji. I SDP, zaista, radikalno mjenja svoju taktiku i predodžbu u javnosti, no, još uvijek nedovoljno za solidniji rezultat na nadolazećim izborima.

Za popravljanje imidža SDP-a najviše su utjecali mediji, ali ne na način da pišu hvalospjeve SDP-u i Zoranu Milanoviću već su krenuli u ambiciozno rušenje jedinog pravog protivnika – HDZ-a.

Tako su se nizali članci s ciljem kompromitiranja vodstva HDZ-a, a isticala se potreba za ‘demokratizacijom’ HDZ-a. Osoba koja je trebala poslužiti za ovakav prikaz u javnosti je bio Drago Prgomet koji je dao ostavku u HDZ-u, a nakon koje je dobivao sve više medijskog prostora, dok su ga mediji prikazivali žrtvom nedemokratskih procesa u HDZ-u.

No, kako Drago Prgomet shvaća demokraciju najbolje je pokazao kada se, nakon parlamentarnih izbora na kojima se natjecao s ekipom Mosta, sastao bez znanja ostalih članova, a prije svega bez znanja Bože Petrova, čelnog čovjeka Mosta, sa Zoranom Milanovićem te tako kompromitirao Most i bacio mrlju na njhov izborni rezultat.

Uopće nije bitno o čemu su Milanović i Prgomet razgovarali, dovoljno je znati da Milanović drži medije u svojim rukama, a ti isti mediji su ‘gurali’ Prgometa na čelo HDZ-a, opet pod krinkom “demokratizacije”. Pametnom dosta.

Nakon takvih prozirnih pokušaja dolazi red na Plenkovića i Stiera koji su odjednom ponovno zanimljivi medijima te ih već ustoličavaju na vodeće pozicije u HDZ-u. Iako se Plenković ogradio od takvih medijskih insinuacija one naravno i dalje traju, a cilj je jedan te isti – destabilizirati HDZ i srušiti aktualno vodsstvo stranke koja najavljuje dekomunizaciju i obračun s uvoznim lobijem.

Stier najavljuje pisanje politološkog eseja u kojem će ponuditi reformu stranke i to najavljuje u medijima dok traju pregovori s Mostom i gdje se još uvijek ne zna tko će biti novi mandatar za sastavljanje vlade.


Na taj način se želi stvoriti slika u javnosti kako je zapravo HDZ taj koji je izgubio izbore, a nije, te kako HDZ treba prerasti u modernu, europsku, konzervativnu političku stranku, koja će zauzeti svoju poziciju desnog centra na političkom spektru, naravno, s novim vodstvom koji ima ‘umjerenije’ stavove.

Zbog čega i kome su potrebni ‘umjerenjaci’?

Pojam ‘umjereniji stavovi’ je floskula kojom se u javnosti želi direktno radikalizirati vodstvo HDZ-a koje je najavilo otvorenu borbu protiv jugokomunističke političke elite i uvoznog lobija koji koči razvoj domaće proizvodnje, a koje bi se zamijenilo ‘novim’ ljudima koje bi javnost prihvatila i pozdravila te bi im na taj način dala svojevrsni legitimitet.

Ovdje se radi o klasičnoj zamjeni teza, gdje se prikrivenom totalitarističkom metodom koriste instrumenti demokracije u svrhu totalitarističkih ciljeva, a predstavlja se kao nužna dobrobit za demokraciju.

Manipulacija s javnošću je uvreda svakoj etabliranoj demokraciji i odlika je totalitaristčkih političkih sustava. Baš zbog toga treba jasno i glasno ustati protiv totalitarstičkih metoda jer nas vode u nazadna vremena i sumrak demokracije. U Hrvatskoj jugokomunitička politička elita koristi medije za provedbu svojih totalitarističkih ciljeva i tako ozbiljno narušava tranziciju u demokratski politički sustav. Ostaje nada da će ključni akteri shvatiti ove medijske spinove te razumno i racionalno na njih odgovoriti.



http://www.portaloko.hr/clanak/uloga-me ... j/0/81164/

[EdgarFranjul]

HNIP osudio govor mržnje u medijima i poziva na profesionalno i objektivno izvještavanje

29. prosinca 2015. by HNiP
Zagreb, 29.12. 2015.



Hrvatski novinari i publicisti najoštrije osuđuju neprofesionalni i pristrani način na koji su brojni mediji pratili i prate postizborna događanja. Zabrinjavajuće je odsustvo ozbiljnih političkih i politoloških analiza koje bi objektivno prosuđivale situaciju i tako pomogle politički neiskusnim glasačima i građanima općenito shvatiti što su parlamentarne koalicije i kako funkcioniraju. Umjesto davanja objektivnih i točnih informacija, neki portali, tjednici i znatan broj njihovih novinara upustili su se u politikantstvo prenoseći ne samo razne medijske spinove poražene političke opcije, nego i otvoreno navijajući za stranu koja je izgubila.

Nažalost, niti brojni istaknuti novinari, najutjecajnijih javnih i komercijalnih medija nisu prošli demokratski ispit, jer su sasvim neprofesionalno, ali zato uporno, čak i nakon formiranja novog Hrvatskog sabora, davali i još uvijek daju znatno veći prostor i povlasticu prvog komentiranja situacije političarima na odlasku, umjesto da se pridržavaju načela zadovoljavanja interesa hrvatske javnosti. A to je javnost koju sasvim sigurno više zanima što imaju i što će (prvi) reći ljudi koji će voditi državu slijedeće 4 godine, od toga kakve uvrede na račun legalnih i legitimnih pobjednika izbora ima za prosuti bivši premijer ili kakva je politička kombinatorika manjinskih zastupnika koji su protivno dobroj praksi demokratskih zemalja pokušali presuditi izbornog pobjednika iako im politički legitimitet počiva na tisuću, dvije glasova.

Otvoreno se pitamo kakvu to vjerodostojost u eteru imaju analitičari kojima se obilno otvara medijski prostor, a bili su ili još jesu politički angažirani u strankama koje više nisu parlamentarne. Uređivačka politika, poglavito javnih medija morala bi kod pozivanja gostiju voditi računa o balansu i kritičkom propitkivanju teza tih gostiju.

Također, iz etičko – moralnih razloga i bez cenzorskih namjera, trebalo bi preispitati preveliki prostor i učestalo gostovanje onih analitičara čija se prošlost i prorežimsko političko javno djelovanje u bivšem totalitarnom sustavu povezuje s uskraćivanjem sloboda mišljenja i izražavanja, kao i kolaboriranjem s tadašnjim represivnim organima.

Posebno poraznim smatramo davanje medijskog prostora isprovociranim događajima kakav je sinoćnji isforsirani prosvjed navodne Facebook grupice protiv suradnje Domoljubne koalicije i MOST-a.

Stoga pozivamo sve novinare i medijske djelatnike da se pri izvještavanju, vođenju intervjua i uređivanju emisija suzdrže osobnih animoziteta i političkih preferencija te da aktivizam moderiran medijskim podzemljem, paraobavještajnim službama zamijene poštenim novinarstvom.

Na kraju, Hrvatski novinari i publicisti najoštrije osuđuju tekst Dubrovačkog dnevnika koji je kroz jednu neuku i sasvim netočnu povijesnu analogiju usporedio dolazak Tihomira Oreškovića na mjesto mandatara s Hitlerovom vlašću, odnosno diktaturom. Smatramo da je taj tekst čisti govor mržnje koji najsnažnije osuđujemo jer mu je cilj diskreditirati legalne i legitimne postizborne poteze nove državne vlasti.

http://hnip.hr/2015/12/29/106/

[EdgarFranjul]

Med(iji) i mlijeko

Protukatolički animozitet



Na pisanje ovoga osvrta natjerao me jedan članak koji je objavljen u jednom listu, a čija je misao vodilja već neko vrijeme panično vrištala iz pojedinih dnevnih tiskovina: “Hrvatskom će, po prvi puta u posljednjih 100 godina, vladati praktični vjernici!”, kao da je to karakteristika nad kojom bi se javnost trebala zgražati. Ako uistinu žive po kršćanskim i katoličkim načelima, to za Hrvatsku može biti jedino pozitivno, jer su, između ostaloga, temelj tih načela i Deset Božjih zapovijedi – do današnjeg dana najbolja uputstva za stvaranje istinski slobodnog i pravednog društva.

Na stranu to što je članak očito pisan u žurbi, obzirom da sadrži kako gomilu tipfelera, tako i gomilu ostalih grešaka, mnogo je informacija unutar samoga teksta koje ne stoje. Dok su autori na početku teksta još donekle i pokušavali samo „izvještavati“ o događajima, cjelokupna je priča brzo pala u vodu, jer se počelo sa slabo provjerenim informacijama na kojima su se temeljile druge, daleko više huškačke. Huškačke i slične informacije nikad ne čine dobar članak, ne zato što su same po sebi subjektivne, već zato što gotovo nikada nisu istinite. Nije tajna da određen dio vrlo prominentnih novinara gaji neskriven animozitet prema Katoličkoj Crkvi u Hrvatskoj i šire, ali se postavlja pitanje zašto se isti ne informiraju kvalitetnije. Materiju o kojoj se piše, a osobito kada se kritizira, valja dobro poznavati, a ne tek natucati nešto što se nekada čulo negdje, iz tko-zna-kakvog izvora. I upravo toga smo se stvarno naslušali i previše u posljednjih nekoliko godina, s naglaskom na posljednjih nekoliko mjeseci – kojekakvih visokih izvora koji su, više ili manje (premda češće manje) točno, predviđali svakojake događaje.

Iskreno sam tužan svaki put kada pročitam takav članak, ne zbog toga o čemu piše, već zbog načina na koji se u njemu piše, prije svega o ljudima. Razumljivo mi je da u suvremenoj slobodnoj državi postoji pluralizam mišljenja, i dapače, hvala Bogu na tome, ali određeni diskurs koji slušamo u posljednje vrijeme zaista prelazi sve granice dobrog ukusa i pristojnog ponašanja, a sa spomenutim pluralizmom nema veze. I to upravo od strane novinara.

Novinarski posao je težak, možda ne zato što je fizički zahtjevan, već zato što je odgovoran. Barem bi trebao biti. Svaki novinar ima moć krojenja mišljenja ljudi, svjesno ili podsvjesno – to je činjenica. Sumnja je nevjerojatna stvar, dovoljno je da netko jednom nešto spomene, i ta će se tvrdnja propagirati godinama, pogotovo u podjelama opterećenom društvu kao što je naše. A što se događa kada se neke tvrdnje ponavljaju iz dana u dan, uvijek i iznova? Najsvježiji primjer takvih manipulacija javnošću jesu nedavne predizborne ankete, pa čak i ove nove, postizborne. A da ne spominjemo napade na Crkvu, branitelje i slične slučajeve, koji gotovo da su postali norma hrvatskog novinarstva. Često novinari ne razmišljaju koliko su zla, ili s druge strane, dobra, sposobni načiniti jednim potezom pera. “Ne ukradi” ne sugerira samo da je zlo ukrasti nekome njegovu svojinu, imovinu, već i njegov ugled ili dostojanstvo.

Koliko razmišljamo o tome?

Malo, nažalost, vrlo malo. Svjedočili smo brojnim histeričnim ispadima raznoraznih novinara, kao i ostalih komentatora društveno-političkih događaja u posljednjih nekoliko tjedana, gotovo dva mjeseca, i to nerijetko upravo od onih novinara koji se plaćaju direktno iz džepa poreznih obveznika. Svaki normalan čovjek preispituje se svakodnevno, svoje postupke, djela i riječi. Kako se čovjek može osjećati, i kako čovjek može suditi o sebi na kraju dana, kada se pogleda u ogledalo, ako čitav dan nema mira niti privatnosti, ako ga se prati maltene u nužnik, a kada god progovori – te se izjave pojedinci hvataju poput lešinara, te kreću izvlačenja iz konteksta, koja su do te mjere usavršena, da se čak i Svetom Ocu u usta stavljaju riječi koje ne samo da nikada nije izustio, već nikada nije rekao niti išta slično.

Koja je uloga članaka koji se bave time tko je što obukao, gdje je tko bio i inih? Ili, još gore – potpuno u maniri najžuće štampe, naslovi poput: „On je napravio nešto, a što je ona na to odgovorila ostavit će vas bez daha!“. Svakome je jasno da su spomenute vijesti prisutne jednostavno da bi privlačile pažnju i da bi ih ljudi otvorili, čime (zbog različitih reklama i sličnih načina financiranja) portali i mediji zarađuju, ali nitko ne razmišlja da to ujedno i srozava standard novinarstva samog, spušta ljestvicu onoga što ljudi od novinara i medija očekuju općenito. Informativne emisije tako postaju zabavnim programom, novinari javno pozivaju na prosvjede, a sve ono što priželjkuju objavljuju pod oznakom „visokih izvora“ iz ove ili one institucije, stranke ili bliskog suradnika neke osobe. Prokušani, gotovo izlizani trikovi, ali nije problem u trikovima, već u nečemu drugome.

“Ne reci lažna svjedočanstva” govori nam daleko više od puke zapovijedi, to je kodeks koji definira postojanje prava i pravičnosti. Ako živimo u društvu u kojem se laž svakodnevno propagira, u kojemu se svakodnevno lažno svjedoči, kako onda prosječna, normalna osoba, može donijeti sud o bilo čemu? Kako može postojati pravda kada je istina, temelj pravičnosti i pravde, poljuljana? Ako slušamo jedan dan jedno, drugi dan protuslovlje onoga jučerašnjeg, može li oboje u isto vrijeme biti istina? Odgovor se nameće sam, i time se postavlja još jedno pitanje. Ako ne postoji istina, to jest, ako ona nije ponuđena čovjeku koji treba donijeti sud o nečemu, kakva će i koja vaga njemu biti mjerodavna? Koja je vjerojatnost da padne u malodušje i digne ruke od svega?

Potrebni smo dobrih novinara, kao što smo potrebniji i dobrih liječnika, svećenika, inženjera ili političara. Ako smo ih potrebni, onda je ispravno i dobro zapitati se – što to onda čini dobrog novinara, i koja je naša uloga u svemu tome? Rekao bih, na tragu ovoga razmišljanja, da dobrog novinara, prije svega, čini istinita, provjerena i cjelovita informacija. Jednom riječju – iskrenost – počelo i vrhunaravno načelo kojega se svaki novinar treba držati. Primijetit ćete, ne moramo se nužno slagati u mišljenju, ali ako držimo do iskrenosti, kako našeg razgovora, tako i naših argumenata, možemo vrlo ugodno i prijateljski razgovarati, bez obzira na stavove. Tek kada svaki novinar svoje slovo u srcu izvaže i procijeni da je istinito, a ne da je podobno, možemo očekivati da će na temeljima takvoga izvještavanja nastati kvalitetan i zdrav mentalitet jednoga naroda. A sve je to ključno za bolje društvo.

* Autor Antonio Stanešić je student Fakulteta elektrotehnike i računarstva, aktivno uključen u rad nekoliko nevladinih udruga i crkvenih organizacija, nekadašnji urednik i voditelj jedne emisije na HKR-u, a u slobodno vrijeme komentator društveno-političke zbilje u Hrvatskoj, a i šire.

Izvor: narod.hr

http://narod.hr/hrvatska/mediji-i-mlijeko

[EdgarFranjul]

Koga mediji propagiraju, a o kome šire neistine… i zašto?
Piše: Zrinka Bertović -18. rujna 2016. u 17:143





Kad je u svibnju ove godine održan prvi Hod za život, obitelj i Hrvatsku, organizatori su s podacima koliko je bilo sudionika izašli tek nakon službene potvrde MUP-a, prema kojoj je na hodu sudjelovalo 15.000 ljudi. No ta službena potvrda očito medijima nije bila “dovoljno dobra”, pa su se većinom spominjale puno manje brojke.

Prisjetimo se i da se tjedan dana nakon Hoda za život obilježavao Dan mladosti u Kumrovcu. Ondašnji organizatori objavili su da se tom prigodom okupilo 10.000 ljudi, te je većina medija prenijela tu brojku, ako ne i veću.

RTL-ova voditeljica je na dan hoda uporno ponavljala da je Hodu prisustvovalo 7.000 ljudi iako ju je gošća u studiju, dr. Željka Markić, uporno ispravljala da je riječ o 15.000. Isti taj RTL, tjedan dana kasnije je bez problema napisao na svojem portalu da se na “fešti u Kumrovcu” okupilo 15-ak tisuća ljudi.

Index je napisao da se “prema riječima policije okupilo oko 7.000 ljudi” na Hodu za život, dok su na proslavi Titovog rođendana “izbrojali”, ni manje ni više nego 20.000 ljudi.

HRT se, kad je riječ o Hodu za život, želio ograditi pa su tako napisali sljedeće: “Iz Uduge U ime obitelji priopćeno je kako se na Trgu bana Jelačića okupilo 15 tisuća građana. Prema službenom priopćenju MUP-a – okupilo se njih oko 7.000”. Za okupljanju u Kumrovcu, koje su u središnjem Dnevniku najavili kao “retro piknik i pučku svečanost”, a Titu prozvali diktatorom, naveli su pak da se okupilo između 7.000 i 15.000 ljudi, ovisno o procjenama.

Dnevnik.hr, portal Nove TV, iznio je podatak o 7.000 sudionika Hoda za život, dok su istu brojku naveli izvještavajući o Danu mladosti u Kumrovcu, iako su naveli da su organizatori spominjali dvostruko veći broj posjetitelja.

Jutarnji list je isto Hodu odredio broju od 7.000 ljudi, dok su jednu od glavnih vijesti subote – proslavu u Kumrovcu – nagradili s čak 20.000 ljudi.



Večernji list je pak naveo da se u Kumrovcu okupilo 10-ak tisuća ljudi, dok su za Hod za život naveli da je, prema policijskoj procjeni, sudjelovalo oko 15.000 ljudi.

Podsjećamo, više od 15.000 mladih, obitelji s djecom, te baka i djedova hodalo je u Zagrebu od Trga kralja Tomislava do Trga bana Jelačića, te su svi bili prepuni pozitivnih dojmova, kao primjerice mladi koji su koračali u prvom redu povorke.

No većina hrvatskih medija odlučila je više pozornosti pridati nekolicini prosvjednika koji se nisu libili ni napada na povorku, dok su dvije prosvjednice, kojima su posvetili najviše pažnje, govorile o hodu u vrlo negativnom kontekstu, napominjući kako su okupljeni bili “prepuni mržnje”.



Kad vidite takve razlike u izvještavanjima ne možete ne primijetiti na koji način pojedini mediji “kroje” sliku u javnosti o temama koje su im zanimljive i koje na ovaj način propagiraju ili pokušavaju zatirati.

Referendum o braku

“Na prvom narodnom referendumu se oko 90 posto medija negativno referiralo na referendum o braku, a 70 posto građana na navedenom referendum tome dalo pozitivan glas, što je očit nesrazmjer između izvještavanja medija i volje građana”, rekla je svojedobno predsjednica udruge U ime obitelji, Željka Markić.

Istom je prigodom posebno navela LGBT portale Crol.hr i VoxFeminae koji su “govorom mržnje napadali njezinu udrugu” te izjavu Zdenka Duke da “sad novce dobivaju naši, a kad se vlast promijeni onda će novce dobivati vaši”.

“Rezultati referenduma su pokazali da gotovo 70 posto onih koji su izašli na referendum je glasalo ZA. To je nesrazmjer medijskog odnosa prema jednoj temi”, naglasila je dr. Markić te dodala kako je takav odnosu ukazao na problem u medijima u Hrvatskoj, a to je da oni ne podržavaju stvarnost te da ne pružaju one informacije na koje građani imaju pravo.

S druge, strane, kao što smo često znali upozoravati, velik broj medija više ili manje otvoreno lobira za ljevičarske, liberalne struje koje često žale za “starim, dobrim (komunističkim) vremenima”.

Posljednji u nizu bio je slučaj s izbornim anketama, pri čemu smo pokazali kako su RTL, razni mediji, “neovisni stručnjaci” i agencije koje su željele pobjedu SDP-a na parlamentarnim izborima “namještale” predviđajuće rezultate izbora.


No, ovakav način izvještavanja nije ograničen isključivo na Hrvatsku. Uzmimo tek jedan u nizu novijih primjera: u Meksiku su smanjili broj sudionika koji su prosvjedovali protiv istospolnih brakova s 1.1 milijun na – tisuću! A o tome što se i kako prikazuje o SAD-u, bolje da i ne počinjemo…




http://narod.hr/hrvatska/koga-mediji-pr ... tine-zasto

[EdgarFranjul]

MEDIJSKO NASILJE U HRVATSKOJ

Tko nema argumente poseže za uvredama i lažima!


Fenomen medijskog nasilja izgrađen je na temeljima netolerancije, nedostatka činjenica i na nesposobnosti uvažavanja drugačijeg svjetonazora. Medijsko nasilje je ipak samo nasilje, ali izraženo riječima umjesto fizičkom silom. Posljedice su često teže

Datum objave: 09.11.2016 | 22:02 Autor: Ante Gugo
Iako se ne slažem s vašim mišljenjem, branio bih do smrti vaše pravo da ga iznosite (Francois Marie Arouet de Voltaire)


Zašto?

Da bismo mogli govoriti o fenomenu medijskog nasilja moramo odgovoriti na pitanje zašto se ono provodi? Što se time želi postići?

Niz je razloga zbog kojih se nad nekim provodi medijsko nasilje, ali najčešći su pokušaj da se nekoga oblati i diskreditira, odnosno da se nekoga onemogući da kaže svoje mišljenje ili čak da ispriča istinu.

Kad želite osporiti ono što netko govori, onda se u civiliziranom dijalogu to napravi tako da ga suočite s činjenicama koje neće moći osporiti. Međutim, kad netko želi spriječiti drugog da govori, jer ono što se zbiva tijekom medijskog linča ne možemo zvati osporavanjem tuđeg mišljenja, tada on drugog plaši, neizravno mu prijeti, izvrgava ga medijskom nasilju i šalje mu poruku da može još toga proživjeti ako ne prestane iznositi svoje stavove i mišljenja ili ako ne prestane pričati istinu koja se medijskom nasilniku ne sviđa. Medijski nasilnik nema argumente. On nema činjenica kojima može dokazati da onaj nasuprot njega govori istinu, ali budući da zbog nekog razloga on ne želi da takav stav ili da istina ugleda svjetlo dana, da dopre do drugih ljudi koji će je prihvatiti, on tada ulazi u komunikaciju koja drugom nanosi bol, nanosi mu štetu, jer mnogi će i povjerovati ili barem posumnjati da je istina ono što medijski nasilnik piše. U stvaranju takvog ozračja u kojem se vodi javni dijalog, medijski nasilnik je uvijek u prednosti. Ako već ne uspije uplašiti svoju žrtvu i natjerati je da se povuče, on će prostor komunikacije pretvoriti u prostor zaglušujuće buke i kakofonije u kojem će biti teško razlučiti laž od istine, a dio onih koji sudjeluju u dijalogu, povući će se kako i sami ne bi postali žrtvom. Što je u društvu manje onih koji vode dijalog utemeljen na činjenicama, to medijski nasilnici lakše svoje laži nameću kao jedinu istinu.

Kako?

Medijsko nasilje kod nas je najčešće sponzorirano državnim novcem. Sve donedavno postojao je sustav u kojem je tzv. neprofitnim medijima Povjerenstvo za sufinanciranje nefrofitnih medija pri Ministarstvu kulture doniralo velike iznose novca. Svrha toga bila je da se jača pluralizam medija, sloboda javne riječi i da se jačaju ljudska prava. Već u samom startu došlo je do izopačenosti cijelog projekta jer su u Povjerenstvu sjedili vlasnici ili urednici neprofitnih medija koji su praktično sami sebi davali novac. Koliko su oni ispunjavali zadaću zbog koje su dobivali novac najbolje svjedoče brojne sudske presude protiv njih ili javno objavljene isprike da bi se preduhitrile osuđujuće presude. Možemo sasvim slobodno reći da su baš ti i takvi mediji postali pravi rasadnici neprofesionalnog odnosa prema novinarstvu, da su postali središta medijskog nasilja i da su postali rasadnici neodgovornog odnosa prema javno izgovorenoj riječi. Glasila nacionalnih manjina ne problematiziraju društvene probleme onih zbog kojih postoje, nego se otvoreno svrstavaju uz određene političke opcije. Umjesto da zagovaraju toleranciju, oni postaju perjanice netolerantnog odnosa u prostoru za dijalog.

Tko?

Medijsko nasilje provode osobe koje nemaju argumente kojima bi branili vlastite stavove, ali žele da ono što oni zastupaju i govore bude jedina društveno prihvaćena istina. To su osobe koje su u dijelu medija izgradili mrežu međusobnog podupiranja i promocije. Oni jedan drugog brane tako što uvrede, psovke, neistine i osobnu diskreditaciju utemeljenu na svjesnoj laži proglašavaju nekakvim splistskim đirom, kulturnim anarhizmom, suvremenim građanskim stilom izražavanja i slično. Širu publiku koja nije sklona temeljitoj analizi tih međusobnih odnosa i te međusobne interesne isprepletenosti oni uvjeravaju da se iza svega krije velika literarna vrijednost tobožnjih majstora pisane riječi i velikih boraca za slobodu medija i ljudska prava. Stvarnost je surova i sasvim drugačija od onoga što nam oni nameću kao istinu.

Posljedice

Posljedice medijskog nasilja su širenje netolerancije, nekulture javnog govora i zastrašivanje svih onih koji žele sudjelovati u društvenom životu. Nitko tko ne želi biti izvrgnut javnom ruglu protiv kojeg se može braniti samo ako se povlači po sudovima, pa se neće usuditi suprotstaviti se medijskim nasilnicima. Njih nije briga što je nešto čak i sudskom presudom proglašeno kao neistina i laž. Oni će to opet ponavljati kao da toga nije bilo, vodeći se za onom maksimom da sto put ponovljena laž jednom postane istina. Postoji niz primjera za ovo. Razlog tome je neefikasnost našeg sudstva, ali i sramotna pristranost jedne strukovne novinarske udruge i još sramotniji nerad druge. Nažalost, ono što se događa u medijskom prostoru svoj odraz ima i u cjelokupnom društvenom životu. Svjedoci smo zabrinjavajućeg pada tolerancije u svakodnevnom političkom dijalogu. U retorici brojnih političara kojima nedostaje tolerancije prema sugovorniku možemo prepoznati manje ili više uspješne pokušaje da kopiraju tobožnju medijsku satiru iza koje se u stvari skriva pravo medijsko nasilje. Tako se nasilje iz medija prelijeva u politike, a iz politike u naš svakodnevni život. Treba se zapitati gdje je tome kraj. Na onoj granici kad će netko, nadam se na vrijeme shvatiti, da su svi ratovi počeli riječima.


http://direktno.hr/en/2014/direkt/66991 ... BEima!.htm

[EdgarFranjul]

KOLIKO DUGO ĆEMO VJEROVATI ANTIHRVATSKIM MEDIJIMA?

Borba za kontrolu svijesti i podsvijesti Hrvata

Autor: Božidar JURIĆ / 7Dnevno / 23. prosinca 2016.Subota, 24. Prosinac 2016. u 16:08


Sa žaljenjem možemo konstatirati da je ovaj boj oko medija, zasad izgubljen, te da su 'mainstream' mediji gotovo u potpunosti pod kontrolom mrzitelja Hrvatske, onih koji nikad nisu prihvatili neovisnu i samostalnu RH. Upravo ti mediji, svojim vještim djelovanjem, od izdajnika prave heroje, a od istinskih hrvatskih domoljuba i heroja prave izdajnike


Od stvaranja samostalne hrvatske države, vode se intenzivne, ali u isto vrijeme za javnost latentne borbe za kontrolu svijesti i podsvijesti Hrvata. Najsnažniji i najprljaviji boj vodi se u oblasti medija i oblasti kulture, kao najučinkovitijim sredstvima za razne manipulacije i indoktrinacije. Cilj ove borbe jest potpuno ovladati medijskim prostorom u svrhu stvaranja svojih privida istine i iskrivljenih stvarnosti.

Sa žaljenjem možemo konstatirati da je ovaj boj oko medija, zasad izgubljen, te da su „mainstream“ mediji gotovo u potpunosti pod kontrolom mrzitelja Hrvatske, onih koji nikad nisu prihvatili neovisnu i samostalnu RH. Upravo ti mediji, svojim vještim djelovanjem, od izdajnika prave heroje, a od istinskih hrvatskih domoljuba i heroja prave izdajnike. Ti su mediji kumovali da hrvatski narod od pobjednika u ratu bude gubitnik u miru.

Bez svijesti o onome tko vlada medijskim prostorom Hrvatske koji promiče i veliča svoje protuhrvatske kadrove na svim društvenim razinama, a istodobno sotonizira i diskreditira sve prohrvatske snage, teško je da prosječan Hrvat može razaznati što je istina, a što laž, tko je istinski domoljub, a tko manipulator i onaj koji služi stranim interesima, urušavajući snagu i ugled RH. Također, teško je da može prepoznati političare i stranke, posebno one „desne“, koji jedno pričaju prije izbora, a drugo rade nakon izbora.

Fenomen zvani Hasanbegović

Zato je krajnje vrijeme da Hrvati počnu shvaćati da su pravi Hrvati i domoljubi svi oni koje ovi antihrvatski mediji sotoniziraju, a da se paze onih političara i javnih djelatnika koje oni hvale i veličaju. Ovo bi zaista trebao biti pravi kriterij u prosudbi autentičnosti hrvatskih političara i stranaka. Ne zaboravimo da su se nakon 2000. godine smjenjivale stranke ljevice i desnice, ali je politika uvijek bila antihrvatska i gotovo uvijek prosrpska, s neprestanom tendencijom stvaranja nekakve nove balkanske unije. Najveće razočarenje su bile tzv. desne vlade koje su vodile ljeviju politiku od Vesne Pusić…

Kao nepogrešivi detektor za otkrivanje prohrvatskih političara, te sluga mrzitelja Hrvatske, pojavio se fenomen zvani Zlatko Hasanbegović. On je, bez sumnje, najnapadanija i najpoštovanija osoba u Hrvatskoj, ovisno o osobnom stavu onoga tko voli ili ne voli neovisnu RH. Njegov odlučan i beskompromisan hod u zaštiti nacionalnih interesa Hrvatske, razotkrio je i do srži razobličio medije i političare. Njegovi potezi su kirurški napravili podjelu na prohrvatske i protuhrvatske snage koje djeluju u hrvatskom društvu. On je postao svojevrsni lakmus papir na kojem prolaziš ili padaš u narodu.

Zlatka Hasanbegovića je za ministra kulture u bivšoj vladi predložio – Tomislav Karamarko. Odmah po dolasku na poziciju ministra kulture, svojim je konkretnim potezima odvažno “otpilio” sve tzv. antihrvatske nevladine organizacije koje su crpile ogromna financijska sredstva iz državnog proračuna, te uvrstio prohrvatske i prolife udruge na državni proračun. Rezultat toga je bila neviđena medijska hajka protiv Hasanbegovića, koja je rezultirala padom vlade i smjenom ministra kulture.

Nova, „desna“ Vlada, na čelu s Andrejom Plenkovićem, umjesto da očekivano ponovno postavi najomiljenijeg hrvatskog ministra, Zlatka Hasanbegovića (koji je dobio i najveći broj preferencijalnih glasova), postavlja prosrpski i protuhrvatski kadar na čelo Ministarstva kulture, Ninu Obuljen – Koržinek, koja je odmah požurila postaviti za svog pomoćnika Čedomira Višnjića, bivšeg pripadnika paravojnih organizacija POBUNJENIH Srba u Domovinskom ratu. Nina je bila član UO HAVC-a u vrijeme kada je HAVC financirao sporni film od 15 minuta pod nazivom „Masakr u Dvoru“. Film je financiran poreznim novcem hrvatskih građana, a lažno optužuje pripadnike Hrvatske vojske za zločin počinjen nad štićenicima doma za osobe s posebnim potrebama u Dvoru. Koliku štetu, ne samo ovim filmom, već i drugim sličnim antihrvatskim projektima, su svojim dugogodišnjim djelovanjem ti „kulturnjaci“ nanijeli mladoj hrvatskoj državi – možemo samo pretpostaviti…

No, upravo zahvaljujući tom činu, a po njihovom mišljenju vrhuncu propagandnog protuhrvatskog djelovanja, postignut je i kontra učinak, na koji tvorci tog „grandioznog djela“ nisu računali, jer nisu mogli ni pretpostaviti da bi se na političkoj sceni u Hrvatskoj mogao pojaviti netko tko bi mogao spoznati tu zavjeru i u isto vrijeme imati hrabrosti suprotstaviti joj se, upoznati hrvatsku javnost s njom, te djelovati protiv zavjerenika. Bivši ministar kulture RH, Zlatko Hasanbegović – prvi je čovjek u Vladi RH koji je sve to spoznao i imao hrabrosti ući u boj, ne samo s tim „kulturnjacima“, već i s njihovim mentorima i mecenama koji iz sjene preko njih djeluju.

Tko su mrzitelji Hrvatske?

Pritom si moramo postaviti sljedeća pitanja: Zašto Andrej Plenković nije na izbornu listu, umjesto Zlatka Hasanbegovića, stavio Ninu Obuljen i zašto nije svojim biračima rekao da će ministar kulture biti Nina Obuljen, a ne Zlatko Hasanbegović? Zar je moguće da nitko u ni jednoj dosadašnjoj Vladi Republike Hrvatske od 2000. godine do pojave Zlatka Hasanbegovića, nije došao do istih spoznaja do kojih je došao Zlatko Hasanbegović, odnosno da se novcem iz proračuna Republike Hrvatske djeluje protiv Hrvatske?

Ova skromna blic-analiza na području kulture je važna i može poslužiti kao detektor za laž svakom istinskom hrvatskom domoljubu koji traga za istinom, da logički i bez utjecaja ovih protuhrvatskih medija zaključi koje su razlike između lažnih i istinskih domoljubnih političara. Također i razlike između HDZ-a na čijem je čelu bio Tomislav Karamarko (kojeg ovi isti mediji sotoniziraju kao i Zlatka Hasanbegovića – jer ga je on uveo u politički život Hrvatske, on je uhitio Boljkovca i zalagao se za ukidanje ureda Mesiću…) i Vlade koju su sastavili on i Petrov, a koja je iznjedrila – ministra Hasanbegovića, te sadašnje vlade Andreja Plenkovića koja je iznjedrila – Ninu Obuljen.

S obzirom da su nam ova događanja napokon otvorila oči i dala nepobitne činjenice da u hrvatskom javnom životu, a napose u političkom životu, vrlo aktivno djeluju sluge mrzitelja Hrvatske, vrijeme je da se zapitamo: Tko su kadrovi infiltrirani u sve političke stranke u RH, a napose u HDZ, koji su lojalni mrziteljima Hrvatske?

Cijeli je niz ovakvih primjera s kojima bismo vas mogli u ovom trenutku bombardirati, no smatramo da je ovo sasvim dovoljan primjer da se prosude i prokažu svi prohrvatski i protuhrvatski kadrovi na svim razinama javnog i političkog života Hrvatske. Istodobno, svijetli primjeri, poput bivšeg ministra kulture Zlatka Hasanbegovića, svjetionici su koje trebamo slijediti na putu prema istini, koja nas potom vodi do sna koji tako dugo sanjamo – slobodne Hrvatske.

Vjerni čitatelj, Božidar JURIĆ,

Zagreb. 7. 12. 2016.

http://www.dnevno.hr/vijesti/komentari/ ... z4TnwgU94O

[EdgarFranjul]

Marko Ljubić: HND i parapolitičke organizacije prozivaju neistomišljenike ni po kakvim kriterijima, a država to tolerira
Piše: Narod.hr -
31. prosinca 2016. u 14:36 3



Kolumnist narod.hr-a i potpredsjednik Hrvatskih novinara i publicista Marko Ljubić, gostovao je u emisiji Drugo mišljenje na Mreži TV.

“HNiP je odgovor na probleme i krizu koju imamo u Hrvatskoj. Pojavili smo se kao reakcija jednog dijela svjesnih hrvatskih novinara koji su u danom trenutku bili suočeni sa stradanjem profesije. Osnovani su formalno u srpnju 2015. godine. Cilj i svrha formiranja bila je da se nametne jedan drugačiji pristup samoj medijskoj kulturi, da se u novinarstvu definiraju osnovna polazišta hrvatskih novinara. Podvala je strateškog značaja da smo mi svi novinari samo novinari, da djelujemo izvan realnog konteksta. Odlučili smo kazati – dosta”, rekao je Ljubić.

Smatra da je novinarstvo danas u Hrvatskoj svedeno na najniže moguće grane unatrag dugi niz godina te da se nada da HNiP neće biti zadnji odgovor na otvorena pitanja za hrvatskim novinarskim identitetom.

“Koliko god mi pričali o autonomiji novinarstva, o medijima, slobodi novinarske profesije, činjenica je da u svakom uređenom društvu mora postojati netko tko ima monopol – to je država. Mi smo upravo s tih pozicija nedavno bili i pozvani, kao i HND, na sjednicu saborskog odbora za medije. Ondje smo upozorili na opasnu neravnotežu koja postoji u Hrvatskoj. S jedne strane, rukovodstvo HND-a je jako ideologiziralo medijski diskurs u Hrvatskoj, a mi to pokušavamo izbjeći. Inzistiramo na tome da se u Hrvatskoj postavi jedna zdrava, dobra regulativa u kojoj će se poštovati društveni događaji, prije svega medijska utakmica, način i procesi informiranja”, rekao je Ljubić.

Rekao je i kako postoje samoproglašene udruge, već odavno prepoznate kao ideologizirane, parapolitičke organizacije. “Spomenuo bih GONG, SNV… Imamo situaciju da HND sudjeluje u tim procesima da se svakog mjeseca radi na potpuno samoproglašenoj jednoj paradigmi bez ikakvih posebnih kriterija. Proglašavaju što je mržnja, što nije i sl. Njihova moć postaje nesrazmjerna njihovoj stvarnoj vrijednosti i kvaliteti. GONG svakoga mjeseca radi bilten s nekoliko parametara koji potpomaže HND, a tako isto i SNV. Oni su parapolitička organizacija, koliko god oni tvrdili da su civilna. U njihovim se biltenima redovito prozivaju neistomišljenici ni po kakvim paušalnim kriterijima, emitiraju se u međunarodne institucije, organizacije i radi se pritisak na medije. Neshvatljivo je da država to tolerira. To je ograničavanje slobode medijima”, ističe.

O napadima na Lekovića i Piskača

“G. Piskač je novinar, kolega, kolumnist na HKV-u, jako ga cijenim i poštujem. Kad se dogodio fizički napad na njega nismo prvo mislili da je to napad zbog njegova pisanja i ugrožavanje slobode pisanja. Tražili smo da policija brzo reagira da se ne bi stvorila incidentna situacija u društvu. Policija je, međutim, katastrofalno reagirala. Šutjeli su četiri, pet dana. Kada je pak u pitanju Leković, moram priznati da je to skandal prvorazrednog ranga. I danas mislim da je to igrokaz političkog aktivizma. Leković je to pretvorio i u međunarodni skandal, prešao je u Srbiju da bi objavio atentat na ugroženog Lekovića. S druge strane, imao je produžene ruke jer kad je nazvao telefonom Pupovca i mislim Stazića, oni su istog trenutka u sabornici napravili spektakl. Hrvatska je tako opet, po tko zna koji put, prikazana kao incidentna zemlja u kojoj je narod poludivlji. Policija ni nakon dva mjeseca nema odgovor. Je li to bio atentat ili nije, ja se iskreno nadam da nije. Međutim, HND, upravo pokušavajući zaštititi svoju nadmoćnu poziciju, radeći konstantan pritisak na desnu vladu, radi od sebe žrtvu, stvara pritisak, incidentnu situaciju u društvu. Zato hrvatska vlast mora reagirati”, rekao je Ljubić.

Božićni domjenak Vlade

Dotaknuo se i teme domjenka Vlade s novinarima na koji su pozvani uglavnom oni lijevog spektra, a demokršćanska novinarska opcija bila je gotovo, uz rijetke izuzetke, ignorirana.

“Recimo 7Dnevno, što god ljudi mislili o tom političkom tjedniku, kako ga god nazivali, činjenica je da je to relevantna tiskovina, najprodavanija hrvatska tiskovina informativnog političkog tjednog ranga – nisu pozvani na domjenak. Podsjetilo me to na Radmana i HRT jer u to sam vrijeme i sam bio dio 7Dnevno i dnevno.hr-a – mi smo za HRT bili persone non grata. Imali smo službenu zabranu da dođemo u javni diskurs. Meni je to neoprostiva pogreška. Uz njih, tu je i HKV, Hrvoje Hitrec, dnevo.hr-ov Marcel Holjevac – nisu bili pozvani. Hrvatska Vlada desne, demokršćanske orijentacije ne smije na taj način stimulirati ljude koji unose kaos”, rekao je Ljubić.

“Portalu Narod.hr ljudi vjeruju jer je odgovoran i jasan. Isto kao i portalu HKV”, zaključio je.

http://narod.hr/hrvatska/video-marko-lj ... o-tolerira

[EdgarFranjul]

'Da, mi lovimo vještice'
+
AAA
-
(VIDEO) Producent CNN-a: ‘Priča o Trumpu i Rusima je s*anje, ma kakva novinarska etika, izmislili smo to da zaradimo…’
Autor: Marcel Holjevac
Četvrtak, 29. Lipanj 2017. u 21:10

Skrivena kamera u akciji: Nakon skandala s objavom lažne vijesti o Trumpu zbog koje je bez posla ostalo troje CNN-ovih urednika, istraživački novinari projekta Veritas, istog onog koji je snimio direktoricu Planned Parenthooda kako se cjenka za organe abortiranih ljudskih bića kao na stočnom sajmu, imaju novu snimku

Na toj snimci CNN-ov producent, John Bonifield, otvoreno govori novinaru projekta Veritas koji mu se lažno predstavio kako CNN izmišlja vijesti koje njihovi gledatelji žele čuti, posve neovisno o činjenicama. I pravda se time da oni to rade samo radi novca, ismijavajući ideju o novinarskoj etici. On istražitelju Jamesa O’ Keefea, osnivača projekta Veritas, priznaje da je politka te mreže nemilosrdno i neprestano blatiti Trumpa te izmišljati laži o njemu, što god on uradio. Inače, sve to i većina naših medija uredno prenosi, kao da je istina.

“To bi mogla biti hrpa s*anja. Ma mislim, to u ovom trenutku uglavnom i jest hrpa s*anja”, kaže producent CNN-a Bonifield na pitanje o istrazi o vezama Rusije i Trumpove kampanje. “Mislim, nije da imamo nekakav veliki dokaz za sve to skupa. Onda oni kažu, istraga je još u tijeku. I onda ti kao ono, ne znam. Da su mu nešto našli u istrazi mi bi to znali. To bi procurilo, jer tako to s curenjem funkcionira. Procurilo bi. Da su našli nešto stvarno dobro, to bi procurilo do nas… Podaci ne prestaju curiti i to je fantastično. Ja jednostavno ne mogu vjerovati da su oni našli nešto stvarno dobro a da to ne bi odmah procurilo, jer sve drugo odmah procuri do nas. Zato mislim da oni zapravo nemaju ništa, ali nastavljaju kopati. I mislim da je Predsjednik u pravu kad kaže, ono, vi ste protiv mene pokrenuli lov na vještice, vi nemate stvarnih dokaza, niste pronašli pištolj.”

“Mi imamo ljude posvuda, manipuliramo vladama”

Na videu Bonifield također priznaje kako nije vidio nikakav dokaz da je predsjednik Trump igdje prekršio ikakav zakon. “Nisam vidio nikakav valjan dokaz koji bi upućivao da je Predsjednik počinio nešto nezakonito”, kaže on u videu. A u videu ga se također može čuti kako govori da ne bi bio nikakav skandal da se dokaže i da su Rusi pokušali na neki način utjecati na američke izbore. On kaže da bi takav pokušaj zapravo bio potpuno normalna stvar, i da SAD to stalno rade posvuda, po cijelom svijetu. “Čak i da je Rusija pokušala utjecati na izbore, mi pokušavamo utjecati na izbore kod njih cijelo vrijeme, mi smo posvuda i pokušavamo manipulirati vladama po svijetu“, kaže Bonifield jasno i glasno. Uostalom, jeste li ikad posumnjali u naše “neovisne” medije i njihovu objektivnost, naročito one “mainstream”? SAD vole demokraciju i slobodne izbore, a još više vole kad je ishod onakav kakav su namjestili. Uvijek je bolje da žrtva manipulacije misli da je sama odabrala, nego da im je netko nametnuo vladu, onda se kmetovi bune. Ovako, hrvatski CNN-ovi izmisle skandal, sruše vlast koja Buzinu nije po volji, Joža Manolić udari pečat i potpis da je sve istina, i narod izabere kako treba drugi put. “Mi imamo ljude posvuda”, kako je jednom rekao negativac iz James Bonda.

No Bonifield tu ne staje. On u kameru kaže kako je razlog zbog kojeg je uprava CNN-a fokusirana na izmišljeni skandal s Rusijom, za koji nema nikakvih dokaza, “gledanost”. “Naša gledanost je sad nevjerojatno velika”, kaže on u videu. On je potvrdio kako vodstvo CNN-a redovito odbacuje druge važne vijesti kako bi mogli non stop trolati o Trumpu i Rusima jer se to gleda i čita. Kao primjer je naveo Trumpovu odluku da se SAD povuku iz pariškog klimatskog sporazuma – za što kaže da su pokrivali manje od dva dana – prije nego je uprava odlučila da se priča vrati na Ruse. “Moj šef, ne bih to smio reći, moj šef mi je jučer u razgovoru rekao, moraš znati protiv čega smo ovdje”, kaže Bonifield, “I priča on, samo da ti dam kontekst, predsjednik Trump se povukao iz klimatskih sporazuma i dan i pol smo pokrivali klimatske sporazume, a onda je CEO CNN-a na internom sastanku rekao obavili ste dobar posao oko klimatskih sporazuma, ali sad je s tim gotovo, idemo dalje s pričom o Rusima”.

“Etika, ma to je slatko, ali ovo je biznis, novac”

Kad ga je istražitelj iz Veritasa pitao je li taj njegov šef CEO CNN-a, Jeff Zucker, Bonifield kaže “Yeah”. “To je biznis”, nastavlja on. “Ljudi misle kao ono mediji imaju neki etički… Ali, sve te lijepe slatke male etike o kojma se pričalo u novinarskoj školi, ma to je baš to, slatko. Ovo je posao. Pogotovo kabelske vijesti. Kabelska vijest nije New York Times, i nije baš kao NBC News. Mislim NBC News još uvijek ima 20 milijuna gledatelja po danu. Kabelska vijest jedan milijun. Dakle, morali su raditi ono što su radili kako bi zaradili novac.” Odnosno, “mi lažemo za novac i gledanost”, u slobodnom prijevodu. To je OK, principi su principi, ali novci su ipak novci, rekao je jednom Del Boy iz Mućki nakon što mu je djed održao predavanje o tome kako je oružje u španjolskom građanskom ratu prodavao iz idealizma i principa, a potom na pitanje “pa kojoj si strani prodavao”, odgovorio “pa onoj koja više plati”.

On u videu također priznaje kako CNN tretira Trumpa bitno različito nego što su tretirali Baracka Obamu dok je bio predsjednik. “Mislim da ima jako puno liberalnih gledatelja CNN-a koji žele da gazimo Trumpa”, kaže producent CNN-a, “A mislim da bi, da smo se tako ponašali prema Obami, i da smo ga gazili kako gazimo Trumpa, mislim da bi to odvratilo od nas naše gledatelje. Mislim da bi osjećali da ga napadamo osobno. Ma ne mislim da su svi naši gledatelji turboliberali, ali mislim da ih je jako puno”. I na kraju dodaje, “Trump je jako dobar za posao u ovom trenutku”.

“Američka Pravda”

“Lažne vijesti: pokrenuli smo istragu nazvanu “Američka ‘Pravda’ unutar američkih medija, prvi dio je o CNN-u”, kaže O’Keefe. “Naš cilj je razotkriti stvarne motive iza procesa donošenja odluka u dominantnim medijskim korporacijama. Lažne vijesti. Jedna lažna priča je monopolizirala vrijeme predjsednika Trumpa u uredu kao niti jedna druga, naročito na CNN-u: Rusija. U stvarni, nakon inauguracije, CNN je spomenuo Rusiju u eteru blizu 16.000 puta. (ponovi laž tisuću puta, postat će istina, op. MH). Pa smo poslali prikrivene istraživače u CNN da bismo provjerili da li i u samom CNN-u vjeruju da je to što pričaju istina”. Očito: ne vjeruju ni oni!

No jednako je zanimljiv drugi video, koji se pojavio u srijedu. Na njemu CNN-ov komentator Van Jones kaže da je cijela priča o vezama između Trumpove kampanje i Rusije “Big nothing burger”, sendvič od velikog ničeg. Tamo neimenovani novinar pozdravlja Jonesa i kaže mu da su se već sreli ranije. Onda video preskače na dio gdje novinar, O’Keefeov agent, pita Van Jonesa, “Što misliš da će se dogoditi ovog tjedna s cijelom tom pričom o Rusiji?”

“Ta stvar s Rusijom je jedan “big nothing burger,” kaže Jones, koji je imao visoku funkciju u Obaminoj administraciji. Video je snimljen 26. ovog mjeseca ispred ureda CNN-a na Sunset Boulevardu u Los Angelesu. Kad novinar potvrdi, Jones, kaže, “Ništa tu ne možete napraviti”. Kako O’Keefe ukazuje, Jones i CNN su gurali priču o Trumpu i Rusiji mjesecima.

Ova zapanjujuća priznanja pred skrivenom kamerom jednog od ljudi iz vrha CNN-a dolaze kao točka na i. CNN se trenutno nalazi na udaru skandala zbog objavljivanja “lažnih vijesti”: Termin “fake news” kojeg je skovala ljevica kako bi diskeditirala desne medije u SAD vraća se poput bumeranga. Skandal je već i prije ovog videa koji se pojavio prekjučer bio najveći u povijesti mreže: Zucker, predsjednik CNN-a, trenutno predvodi internu istragu o “vrlo lažnim vijestima”, kako ih zove Trump, a troje ljudi sa samog vrha CNN-a je bilo prisiljeno dati ostavke kao rezultat rastućeg skandala koji je započeo prošlog četvrtka, od toga jedan dobitnik Pulitzerove nagrade. Tada je objavljena priča da istražitelji Senata sprovode istragu o sastanku člana Trumpovog tranzicijskog tima Anthony Scaramuccija i direktora jednog ruskog fonda, koji je navodno održan prije Trumpove inauguracije. CNN je ubrzo povukao priču i poručio da “ne zadovoljava njihove uređivačke standarde”, te se glavni urednik CNN-a ispričao Scaramucciju. No prava istina je da su priču povukli tek kad im je Scaramucci zaprijetio tužbom od sto milijuna dolara. Kasnije je objavio montažu sebe i Trumpa kao Batmana i Robina, napisavši “on sad nema vremena razgovarati s vama, zauzet je pobjeđivanjem”. No predsjednik je ipak našao vremena (od)govoriti CNN-u, u par tweetova. U jednom kaže, “Wow, CNN je morao povući veliku priču o “Rusiji”, troje ljudi je moralo dati ostavke. Što sa svim drugim izmišljenim pričama? VRLO LAŽNE VIJESTI”. A protivitao je i “meme” koji sprda logo kompanije, “Fake news network”.
© Donald Trump/Twitter
© Donald Trump/Twitter

U komentaru videa O’Keefe kaže kako je Bonifield radio za CNN kao novinar i producent 15 godina. “Ne samo da nas je proveo kroz CNN-ov glavni newsroom, nego nam je dao lijep uvid u uređivačku pristranost i Anti-Trump program te organizacije”, kaže O’Keefe. Video je tek prvi dio istraživanja o tome kako američki mediji fabriciraju činjenice pod nazivom “Američka ‘Pravda'”, po ruskim novimana iz vremena komunizma koje su objavljivale samo ono što je prošlo filter Staljinove cenzure.

A što kaže CNN na sve ovo? Dali su izjavu u kojoj daju potporu Bonifeldu. “Različitost mišljenja naših novinara je ono što CNN čini jakim, mi je pozdravljamo i podržavamo”, kažu oni. Ako je priča o Rusima “bullshit”, što je tek onda ta izjava?!

http://www.dnevno.hr/vijesti/svijet/vid ... o-1038575/

[EdgarFranjul]

Zoran Čapalija – Čaplja : MEDIJI I SENZACIONALISTIČKI PRIMITIVIZAM?

Daransrp. 21, 2017Kolumne, Novo, Ostalo, Politika, Zoran Čapalija - Čaplja0 Comments



Vrlo se često čuju različita mišljenja o hrvatskom novinarstvu, televizijama i tiskovinama. Ocjene variraju od onih najnižih do najviših što nažalost ovisi o političkoj pripadnosti čitatelja odnosno gledatelja. Gledajući mainstream medije vrlo lako će te zaključiti kako generalno pripadaju jednoj političkoj opciji i to lijeve provenijencije. Stavite tu činjenicu u odnos s rezultatima parlamentarnih izbora i bit će vam potpuno jasno kako takvi mediji ne mogu i ne zadovoljavaju političke interese širokih masa. Uređivačka politika u tim medijima potpuno je podređena političkim ciljevima pa tako donosi cenzurirane vijesti, a da ne govorimo o tome kakvi su komentari političkih događanja.

A kako to da je većina medija u rukama ljevice?

Vrlo jednostavno. Za vremena totalitarnog jugo-komunističkog režima sve tiskovine i televizija bile su pod upravljanjem režima kako bi mogli ciljano formirati javno mišljenje i lakše držati građanstvo pod čizmom sustava. Kroz 60 godina svojom bolesnom paradigmom indoktrinirali su mase, a ono što nisu uspijevali putem medija rješavalo se ucjenom, pendrekom i uzama. Sredinom 80-tih godina shvatili su kako zbog promjena na globalnoj društvenoj razini ni njihov politički sustav nema budućnosti pa su tako iza trenutnih kulisa političkih zbivanja napravili planove kako bi društveno-političke promjene dočekali spremno. Osnovno pitanje im je bilo kako i dalje iz pozadine upravljati sustavom i spasiti se od kaznenog progona i lustracije za sve ono što su počinili tijekom II svjetskog rata, u poraću te sve do političkih promjena. Za to su postojale samo dvije mogućnosti. Kao prvo morali su u sve strukture društva ubaciti što više svojih istomišljenika, agenata i onih neopredijeljenih. Svjesni kako neće moći u zakonodavnim strukturama prigrabiti puno mjesta težište infiltracije prebacili su na izvršnu i sudbenu vlast te u medije. Dobro znajući kako je za političku borbu presudna debljina novčanika hrpe novca prebacili su u strane banke. Upravo tim novcem UDB-e i KOS-a danas se vodi sustavna bitka za povratak u tamnicu naroda zvanu Jugoslavija. Kad imaš novac kupiš sve medije i širiš svoju propagandu. Koliko je to stravično možete saznati ako odete u područja slabijeg političkog intenziteta, recimo na komunikacijski lošije povezane sredine u kojima je život gotovo stao. Zapodjenite razgovor o nekom političkom pitanju i sve će vam biti jasno. Najveći broj tog pučanstva, naročito onih preko 40 godina, će vam tvrditi kao je baš onako kako to prikazuju mainstream mediji je to su „naši hrvatski mediji“.

Borba za svakog čitatelja i gledatelja

Borba za svakog čitatelja i gledatelja kako bi se podignuo tiraž poprimila je neslućene razmjere i koristi se profesionalno i moralno nedopustivim sredstvima . Od trivijalnih prave se senzacionalne vijesti čija je ispraznost smiješna i predškolskom uzrastu. Vađenjem dijela rečenica ili riječi iz konteksta mijenja se izrečeno, a popratni komentar dodatno podupire nakaradnu poluistinu ili pak neistinu. Stalnim ponavljanjem poluistina i neistina teži se stvaranju vlastite odnosno ideološke istine pomoću koje se puku svakodnevno ispire mozak.

Svjedoci smo stravičnog, gotovo apokaliptičnog požara kraj Splita. Predsjednica je u to vrijeme bila u posjetu Austriji i sasvim sigurno u tim trenucima nije baratala svim relevantnim činjenicama. Izrekavši kao je njezino mišljenje da je vojska trebala biti prije uključena u gašenje gospođa predsjednica svojom izjavom nije okrivila bilo koga za bilo kakav propust. Jasno i glasno je rekla da je to njezino mišljenje. Na televiziji N1, Novoj TV komentirano je kako ona okrivljava ministra obrane za kasno uključenje u akciju gašenja. Čuvši takve komentare ministar obrane je stavio svoj mandat na raspolaganje i gotovo podnio ostavku. Pri izjavi predsjednika vlade o tome kako je požar interesantan jer je došao do samog Splita i time je atraktivan, koji sasvim sigurno nije na požar gledao očima Nerona, već je želio reći kako je to važna, a time interesantna ili atraktivna vijest ili tema za sva sredstva informiranja. Svi oni s dobrim namjerama potpuno su jasno razumjeli izjave predsjednice i predsjednika vlade. To dakako nisu prvi nepristojni i moralno upitni napadi ovih i nekih drugih televizija na predsjednika vlade i predsjednicu. I vi se sigurno sjećate nekih od tih napada no moj cilj nije biti ničiji odvjetnik pa tako ni njihov.

Je li to samo borba za svakog čitatelja i gledatelja ili to ima neki latentni cilj?


Ne, to nije samo borba za svakog čitatelja i gledatelja. Senzacionalistički pristup i fabriciranje neistina u ovako složenoj situaciji uzrokovao je dezinformiranje službi, političara i javnosti pa je tako moglo imati i neželjenih posljedica. Upornim ponavljanje takvih dezinformacija u nekoliko izvanrednih vijesti, a bez bitnih podataka o promjenama na požarištu očito je trebao poslužiti nekom cilju. Je li možda trebalo isprovocirati krizu vlade? Vrlo je znakovito kako su pri gašenju ovog strašnog požara novinari na terenu nakon nekoliko intervjua osoba iz zapovjednog lanca i dva ministra naknadno intervjuirali sve i svakoga pa su tako i malu djecu ispitivali o stanju na požarištu. Još je sramotnije i znakovitije što su ponavljani intervjui s osobama koje su izgovarale prostote i defetistički krivili sve i svakoga za požar i način gašenja. Gotovo niti jedan razgovor s osobama koje bi hvalile i bodrile gasitelje. To je uistinu sramotno.

Bila je to nadljudska borba s vatrenom stihijom i vremenskim uvjetima koja je zaustavljena sinergijom svih gasitelja. Možda je bilo problema u zapovjednom lancu no to nije čudno jer se prvi put djelovalo u uistinu paklenskim uvjetima sa izuzetno velikim ljudskim resursima i sredstvima. Bez opsežne analize cjelokupnog događanja od strane stručnih službi nije moguće znati što je bilo dobro, a što je bilo pogrešno. Osuđivati bilo koga prije rezultata analiza mogu samo čisti primitivci ili osobe s posebnim ciljevima. Gospodo novinari okanite se takvog posla.

Kako formirati javno mišljenje

Pomnim odabirom osoba koje će se intervjuirati u nekoj emisiji svakodnevno se utječe se na javno mišljenje. Pri odabiru sugovornika teži se uvijek odabiru osobe koje će potvrditi ideološke hipoteze onih koji upravljaju medijima. Pozivaju istomišljenici ubačeni na više društvene položaje od kojih su im najdraži oni koji imaju „akademski“ status. Tako se u većini mainstram medija permanentno pozivaju na intervjue takozvani demokrati, Jugo fili, ljevičari te krajnje ekstremni ljevičari. Vrlo interesantno je to kako gotovo svi dolaze s Filozofskog fakulteta i Fakulteta političkih znanosti. Ne možete a ne primijetiti da su te osobe u novinama i na televiziji više nego u svojim domovima. To su gospoda: Puhovski, Klasić, Jakovina, Markovina, Pusić, Kapović, Barišić i njima slični. Za njih su svi istinski domoljubi ustaše, fašisti, klero-fašisti, a najsvjetliji lik hrvatske povijesti je drug Tito. Mišljenje svijeta koji Tita svrstava među 10 najvećih zločinaca u povijesti čovječanstva njih apsolutno ne zanima. To ih nisu učili na njihovim fakultetima pa to ne može biti istina. Uče li i oni svoje studente isto što su i njih učili.
Kada se pozovu takozvani desničari onda ih se provocira, vrijeđa ili im novinari ne dopuštaju iznošenje mišljenja stalnim prekidanjem ili pak neotesanim upadanjem u govor

Nekvalificirane osobe bez relevantnih činjenica donose sudove

Kad novinari izvještavaju o događanjima o kojima nisu stručno educirani i dovoljno informirani te donose zaključke na nedovoljno točno utvrđenom činjeničnom stanju odmah možete biti sigurni u to kako su ti zaključci već ranije koncipirani od strane urednika a prema naputcima vlasnika medija. Takvi zaključci imaju jasne ciljeve – „Divide et impera“. Takav se oblik izvještavanja može nazivati samo dezinformiranje. Treba li nam takvo novinarstvo zaključite sami.

http://hrvatskonebo.com/hrvatskonebo/20 ... mitivizam/

[EdgarFranjul]

Ž. Dogan: Državno financiranje mržnje protiv Hrvatske


Objavljeno: 16. studenoga 2017.

Medijska sloboda dolazi s odgovornošću

Portal HKV-a objavio je u prošli petak (10. studenoga, 2017.) kratko, ali zanimljivo izvješće sa sjednice Saborskog odbora za ljudska prava i prava nacionalnih manjina vezanu za utrošak sredstava iz državnog proračuna koje je Savjet za nacionalne manjine dodijelio u 2016. godini. Bode u oči vijest da je taj Odbor odobrio trošenje 3,2 milijuna kuna novca hrvatskih poreznih obveznika Pupovčevom Srpskom narodnom vijeću, za financiranje tjednika Novosti.

Tu ne bi trebalo biti ništa sporno budući je sloboda govora temeljno pravo koje podupire funkcioniranje svakog slobodnog i demokratskog društva. No, kada se odlučivalo o dodjeli sredstava iz državnog proračuna onda se moralo voditi računa o tome je li ono što objavljuju Novosti izraz tog prava, ili samo podmukli pokušaj poticanja kaosa i podjela u današnjoj hrvatskoj državi.

Činjenica je da pisanje Pupovčevih novina i novinara očito spada u ovu drugu kategoriju.

Naime, svakome tko ima zrno zdravog mozga u glavi jasno je da ono što glasilo Srpskog narodnog vijeća objavljuju definitivno nije izraz slobode govora nego samo nastavak balkanski primitivnog vrijeđanja hrvatskog naroda i gola promocija 'bivše' antihrvatske mržnje. Koja Hrvate i Hrvatsku uvijek prikazuje u ružnom svjetlu i uvijek za nešto optužuje. I za sve to što rade, notorni jugo i velikosrpski nostalgičari okupljeni oko Pupovčevih Novosti, traže još od hrvatskog naroda i države, po kojima pljuju, da ih plaća i izdržava.

Zapravo, jedina funkcija Pupovčevih Novosti je osigurati što više 'ustaških' kuna i platformu za novinare napumpane 'bivšom' protuhrvatskom mržnjom da svojim zlobnom i opasnom 'satirom' nastave sustavno sabotirati i potkopavati Hrvatsku na domaćem, regionalnom i međunarodnom planu. S ciljem da se ona što više ocrni i destabilizira.

Nažalost, s tim činjeničnim stanjem, koje se ne da poricati, članovi spomenutog Saborskog Odbora nisu se željeli suočiti na pravi način. Već su svojom (jednoglasnom!?) odlukom, razjarenim i osvetoljubivim jugovelikosrpskim gubitnicima omogućili uhljebljenje kakvo su imali u bivšoj Jugoslaviji i ekskluzivno pravo da u novinama srpske nacionalne manjine i dalje mogu javno izražavati svoju mržnju i netrpeljivost prema današnjoj slobodnoj i demokratskoj hrvatskoj državi.

Ismijavanje i pljuvanje hrvatske države

Ako već Pupovac inzistira na specijalnom tretmanu za svoje Srbe, a ne na istom kao za sve građane Hrvatske, i od hrvatske države financiranom glasilu za njih, onda bi bilo normalno očekivati da njegovi 'istraživački' novinari danas između ostalog istražuju kako su završili i gdje su pokopani nestali i ubijeni Hrvati za vrijeme velikosrpske okupacije jedne trećine hrvatskog teritorija. Otkrivaju i objavljuju mape miniranih područja ili recimo, unutar srpske zajednice, iniciraju osnutak makar simboličnog fonda, kao svoj prinos konačnom razminiranju Hrvatske. Takvim bi se temama i inicijativama pokazalo žaljenje zbog onog što se dogodilo Hrvatskoj u velikosrpskoj agresiji 1990. - 95. i znatno doprinijelo procesu bržeg pomirenja i mirnog suživota u hrvatskom društvu. No, sudeći po pisanju Pupovčevih Novosti, upravo se to po svaku cijenu nastoji izbjeći.

Umjesto promocije skladnog suživota i javne zahvale hrvatskoj vladi što im novcem hrvatske države omogućava izlaženje, glasilo Pupovčeva SNV-a javno sabotira, ismijava i pljuje današnju hrvatsku državu, njene branitelje, heroje i žrtve.

U njemu nikada nećete vidjeti kolumne posvećene osudi velikosrpske agresije na Hrvatsku niti objašnjenja stvarnih razloga potpaljivanja balvan revolucije početkom 90-tih. Nećete otkriti ni tko je i s kojim razlogom u vrijeme raspada Jugoslavije u Hrvatsku pozivao i ugošćavao velikosrpske teroriste i ratne huškače Šešelja, Arkana, Vučića, Draškovića.... Nećete vidjeti jasnu osudu terorističke paradržave 'Krajine' niti informativnu, poštenu i otvorenu raspravu o golemoj šteti i posljedicama koju su hrvatski (veliko)srbi svojom balvan revolucijom i oduševljenom potporom Miloševićevoj agresiji na Hrvatsku nanijeli hrvatskom narodu i državi. I poglavito sami sebi.

Umjesto toga, mrske mete njihovog napada uvijek su pok. predsjednik Tuđman, hrvatski branitelji, hrvatsko ('fašističko') domoljublje, crkva u Hrvata, Hrvati iz BiH i 'ustaška' dijaspora.

"Lijepa naša, lijepo gori"

Koja bi to uređena država koja drži do sebe, ne samo financirala nego i dopustila novine u kojima se njeni stvoritelji, branitelji i današnji demokratski izabrani najviši dužnosnici vlasti nazivaju zločincima, svinjama i govnima, uz poziv na blaćenje i borbu protiv njih? Mnoge zemlje imaju zakone i uredbe kojima spriječavaju sličan govor mržnje, zlonamjerno blaćenje i vrijeđanje vlastitih nacionalnih vrijednosti i slične subverzivne stvari.

Sjetite se samo ovogodišnjih katastrofalnih požara u Dalmaciji, koji su za sobom ostavljali pustoš i nepovratnu štetu i koji su uglavnom bili namjerno i sustavno podmetani, kako su Pupovčeve novine, sponzorirane novcem iz državnog proračuna, sve to oduševljeno pozdravljale i još više potpirivale drečećim naslovnicama 'Lijepa naša lijepo gori', 'Žarimo i palimo' i sličnom idiotskom 'satirom'. Novine koje na takav način raspiruju osjećaje netrpeljivosti prema zemlji u kojoj izlaze, svakako bi trebalo ugasiti. Ili ih barem prestati sponzorirati novcem hrvatskih poreznih obveznika.

Bio bi to prvi i pravi korak u sprječavanju daljnjeg medijskog orgijanja jugo-velikosrpskih nostalgičara i ekstremista zbog kojih Hrvatska nesporno trpi ozbiljne posljedice. Uostalom, postoji li uopće granica u tome što bi to još trebali napisati Pupovčevi 'novinari' kako bi Saborski odbor za dodijelu sredstava iz državnog proračuna zaključio da seu slučaju Novosti ne radi o slobodi govora i odgovornom izražavanju vlastitog mišljenja, već o govoru mržnje? Preciznije - o specijalnom ratu i sabotaži svega što je hrvatsko.Kako bi se kod drugih naroda u okruženju i svijetu izazvalo gađenje prema hrvatskom narodu i državi.

Subverzivni list koji slavi i potiče kaos i protudržavne aktivnosti

U uređenoj zemlji, cilj vlasti bio bi da se jedan takav subverzivni list, koji slavi i potiče kaos i protudržavne aktivnosti, trajno zabrani. Sve demokratske zemlje postavljaju granicu do koje se može ići u slobodi govora. Takve zemlje imaju zakone i uredbe kojima sprječavaju sličan govor mržnje, zlonamjerno blaćenje i vrijeđanje vlastitih nacionalnih vrijednosti i takve stvari. Svrha kojih je osigurati svim ljudima u društvu pravo da ne budu diskriminirani i pravo da na civiliziran način iznose svoje mišljenje, uvjerenja i stavove. Doduše, ne postoji uvijek jasna granica između pravilnog i pogrješnog izražavanja mišljenja, ali uređivačka politika jednog lista mora biti vođena sviješću o odgovornosti koju javna riječ nosi.

Uredništvo lista koji s naslovnica dreči 'Lijepa naša lijepo gori' i 'Žarimo i palimo' u trenutcima dok se Dalmacija doslovno pretvara u buktinju a Hrvatska muku muči da se bar malo zalenila sačuva u tom raju na zemlji, sigurno nisu vođeni sviješću o pripadnosti ni odgovornosti za zemlju u kojoj žive.

Hrvatska je danas slobodna i demokratska država i svaki bi Hrvat trebao biti ponosan na tu činjenicu. Braneći svoje pravo na postojanje i život u slobodi hrvatski narod i njegove institucije ne smiju dopustiti da mu to pravo danas ugrožavaju i dostojanstvo vrijeđaju u Pupovčevim novinama 'bivši' Jugoslaveni i velikosrbi. Na podmukao i prostački, tipično balkanski način.

Zaustavljanje financiranja iz državnog proračuna jednog takvog antihrvatskog pamfleta, koji daje legitimitet nostalgičnim apologetima jugoslavenstva, velikosrpstva i ciljevima kojima oni zapravo služe, pa čak i njegova zabrana, ne bi bilo kršenje prava manjina i prava slobode govora. Upravo suprotno. Bilo bi to očuvanje integriteta tog prava, ograničavanjem širenja kaosa u društvu i pljuvačke jugobalkanske kulture, koja se od povratka 'bivših' Jugoslavena na vlast, poput kancera proširila na sve vodeće medije u Hrvatskoj.

Medijska mreža za destabilizaciju Hrvatske

Očito je ta medijska mreža za destabilizaciju Hrvatske udbaški vrlo vješto isprepletena i organizirana.

Pogledajte samo 24 sata, Jutarnji, Večernji, Novi list i Slobodne Dalmaciju, koji su uz notorni Index i Pupovčeve NovostiNovosti postali najutjecajnija medijska platforma za bujanje jugonostalgičnog rušilačkog ekstremizma u državi. Sve te 'hrvatske' tiskovine i portali godinama koriste svoj dominantan i povlašteni položaj na hrvatskoj medijskoj sceni za promociju sadržaja kojima potiču zlonamjerno širenje bivših ideoloških podjela, crnila, beznađa i kaosa u današnjem hrvatskom društvu. Pokušavajući time uvjeriti hrvatski narod kako je on zapravo postao žrtva postignuća vlastite slobode.

Drugim riječima, da mu je u bivšoj Jugoslaviji bilo bolje, i opet bi mu bilo bolje u nekakvoj obnovljenoj jugobratskoj zajednici.

Ali tko to danas u Hrvatskoj smije primijetiti da je car gol, a da se na njega ne sruši lavina medijski optužbi da je srbomrzac i povampireni ustaša? Odnosno da se ovakvim i sličnim tekstovima traži kontrola medija u Hrvatskoj.

Iako se samo tražio dgovornost za platformu koju i kome je pružaju Pupovčeve Novosti i bivšim strukturama kontrolirani vodeći 'hrvatski' mediji. Koje se opravdano vidi dijelom zavjere bivših elita da se Hrvatsku skrene s vlastitog puta i nametne joj se bivši, sporedni regionalni put i uloga.

Željko Dogan


https://www.hkv.hr/izdvojeno/vai-priloz ... atske.html