VAŽNO PITANJE
Zašto Domovinski rat nije bio građanski?
Autor: Joško Buljan , bojnik EI u.m.Srijeda, 15. Srpanj 2015. u 08:02
Negiranje međunarodnog karaktera rata - jednostavne činjenice da je to bio rat između Hrvatske i Srbije - i govor o tome da je to bio "i" građanski rat ili samo "građanski rat" u Hrvatskoj danas ima dva izvora.
Da bismo odgovorili na to pitanje, sjetimo se srpskog ratnog cilja: stvaranje Velike Srbije od Virovitice do Karlobaga. Za taj cilj Srbija treba oduzeti (“amputirati”) Slavoniju i Dalmaciju, uz ostale krajeve gdje živi srpska manjina. To oduzimanje, procijenili su, mogu ostvariti samo nasilno, jer nikakav miroljubiv rasplet krize (redefiniranje jugoslavenske federacije) ne bi dao željeni rezultat – pripajanje dijelova teritorija Srbiji.
Međutim, agresija je u međunarodnome pravu i politici zabranjena i nitko neće taj rizik poduzeti, a da ratni dobitak poslije ne može politički kapitalizirati. Zbog toga se svi moderni ratovi vode uz primjenu tzv. posredne strategije (pojam koji je koristio francuski general André Beaufre) ili strategije posrednog prilaženja (pojam koji je u nešto drugačijem značenju uveo britanski časnik i vojni teoretičar Liddell Hart).
Radi se o tome da se neprijatelj napadne tako da ga se ne može formalno povezati s agresijom pa onda ne može biti ni optužen za nju. Tipičan je način agresije na susjednu zemlju, na primjer, organiziranje i pomaganje gerile u zemlji koju se napada, o čemu piše npr. njemački general von der Heydte koji detaljno opisuje sve faze takve posredne agresije od “psihološkog naoružavanja” stanovništva do “rata nakon rata” – sjetimo se samo predratnih mitinga po Hrvatskoj ili pomislimo na bilo koju Pupovčevu ili Stanimirevićevu izjavu danu nakon rata. Začuđujuće je kako svaku fazu posrednog rata prepoznajemo u Domovinskom ratu. Koliko je propagandnog streljiva Srbija sa svim svojim propagandnim satelitima i njihovim transmisijama u Hrvatskoj uložila u to da se ne govori o međunarodnom sukobu, nego o građanskom ratu!
PRIČA O GRAĐANSKOM RATU JE UVIJEK I SAMO U FUNKCIJI NIJEKANJA AGRESIJE I OPRAVDAVANJA ZLOČINA NAD HRVATSKIM NARODOM
Koliko je to važno pitanje, vidi se na slučaju generala Norca i sudske farse oko Medačkoga džepa: prema dokumentu UN-a o tom događaju, naručenog od Vijeća sigurnosti jasno se kaže da s hrvatske strane nije bilo niti jednog jedinog zločina.
Da je sve uništavanje imovine s hrvatske strane nastalo nakon primirja i zahtjeva UN-a da se HV povuče s područja osvojenog u akciji. Da strana koja se povlači sa svojeg teritorija (ako se radi o međunarodnom sukobu) ima pravo uništiti sve što želi i tako uskratiti neprijatelju resurse vlastite zemlje. Ta taktika spaljene zemlje nije dopuštena samo u unutarnjem sukobu, tj. u građanskom ratu.
Upravo zbog karaktera rata UN je ustvrdio da HV nije počinila nikakav zločin, drugim riječima, uništavanje materijalnih resursa bilo je posve zakonito i u skladu s ratnim običajima.
Kako je posredna strategija primijenjena u Hrvatskoj i BiH?
Prvo, Srbija je organizirala dvije srpske vojske; jednu u Hrvatskoj, drugu u BiH, Dakle, formalno, nije srpska vojska, tj. vojska Srbije ratovala u Hrvatskoj ili BiH – to su bili “lokalni Srbi”, iako ih je Srbija opremila, slala časnike pa i mobilizirane vojnike, organizirala formacije, kampove za obuku, slala popunu u opremi i ljudima i sve to financirala preko posebnih “kadrovskih centara” u Beogradu.
Čak je i JNA formalno bila samo neutralna “tampon zona”, iako je u stvari osiguravala osvojeno.
Četnici, dobrovoljci, “paravojne formacije”, „kninđe“,“Arkanovci“ “Vukovi s Vučjaka”, “Crvene beretke” i tko zna koje još formacije služile su za još veće udaljavanje Srbije od rata jer je za takve formacije još teže utvrditi zapovjednu crtu. Bez Srbije bi i bosanski i hrvatski Srbi bili sposobni tek za drumsko razbojništvo, a ne za koordinirane operacije velikih razmjera. Srbija je dobro pazila da formalno ostane izvan rata: ujedinjavanje raznih srpskih zemalja bilo je predviđeno tek nakon rata, nakon što se prostor etnički očisti i tako unaprijed osiguraju rezultati nekog novog referenduma, naravno, nakon što se u pregovorima prethodno osigura “mir”, a zapravo međunarodna potpora koja bi takvom referendumu dala legitimitet.
OSVAJANJE PSIHOLOŠKIH KOTA ZA NOVE SUKOBE
Negiranje međunarodnog karaktera rata – jednostavne činjenice da je to bio rat između Hrvatske i Srbije – i govor o tome da je to bio “i” građanski rat ili samo “građanski rat” u Hrvatskoj danas ima dva izvora.
Prvi je jednostavno nepoznavanje strategije. Najčešće se radi o povjesničarima “opće prakse” koji se vole slikati na televiziji, a katkada o ljudima koji misle da tako ne će izgledati kao neki desničari koje zamišljaju kao spodobe zakrvavljenih očiju s nožem ili barem janjetinom u zubima. U stvari, oni jednostavno nisu pročitali ništa o strategiji, za Beaufrea nisu ni čuli, a jedino ratno iskustvo im je gledanje ratnog filma pa im je imaginacija time i ograničena.
Drugi je izvor “rat nakon rata”: protivniku koji je pobijedio ipak se ne daje mogućnost ideološke konsolidacije, drži ga se u stanju latentnog sukoba i socijalnih podjela, osvajaju se “psihološke kote” za buduće ideološke, ali i oružane sukobe. Glavnu ulogu u pokušaju zadržavanja preostalih ideoloških kota takve politike imaju razne udruge kao što je Documenta, Pupovac, Stanimirović, Džakula i slični. Sporednu ulogu imaju svi hrvatski političari, intelektualci i javne osobe koje se prema ovom problemu ravnodušno odnose, postajući čak i sami u određenim prigodama zagovornicima ovakvih teza, skovanih isključivo kako bi se Beograd obranio od optužbi za agresiju.
Hrvatski tjednik
http://www.dnevno.hr/domovina/za-15-srp ... ski-815524
Da se ne zaboravi: kako je počelo
-
EdgarFranjul
- Sheriff
- Posts: 8453
- Joined: Mon May 17, 2010 8:42 pm
- Location: Pula
- Contact:
Re: Da se ne zaboravi: kako je počelo
"MOJU PROŠLOST,GOSPODINE, PREPUŠTAM TVOJOJ MILOSTI.
MOJU SADAŠNJOST, TVOJOJ LJUBAVI.
A MOJU BUDUĆNOST, TVOJOJ PROVIDNOSTI."
MOJU SADAŠNJOST, TVOJOJ LJUBAVI.
A MOJU BUDUĆNOST, TVOJOJ PROVIDNOSTI."
-
EdgarFranjul
- Sheriff
- Posts: 8453
- Joined: Mon May 17, 2010 8:42 pm
- Location: Pula
- Contact:
Re: Da se ne zaboravi: kako je počelo
Vijenac 558 - 560
Naslovnica , Razgovor
Sonja Biserko, predsjednica Helsinškog odbora Srbije
Bez istine nema pomirenja
Razgovarao Andrija Tunjić
Srbima je svaka nezavisna hrvatska država ustaška država / Za rušenje Jugoslavije, planiranje i pripremu rata najodgovornija je kulturna elita oko Dobrice Ćosića / Beogradski Pravni fakultet bio je jedan od stupova velikosrpskog projekta / Kada je admiral Branko Mamula bio na čelu JNA, počela je srbizacija vojske, razoružavanje teritorijalne obrane i prekrajanja vojnih oblasti / Memorandum i Peticija intelektualaca o Kosovu dva su ključna trenutka u homogenizaciji srpske elite / Badinterova komisija poništila je tvrdnje Srbije da pravo na samoodređenje imaju narodi, a ne republike / Cijela srpska historija jedna je velika laž / Srbi se ne žele identificirati s genocidom u Srebrenici kao najstrašnijim zločinom, to im je trauma kao i nestanak Jugoslavije / Beograd je organizirao iseljavanje Srba iz Hrvatske / SPC je uvijek bila prvo politička, pa tek onda vjerska institucija / Srbija ne živi samo u poricanju svojih zločina, nego i u stalnom izmišljanju teorija zavjere / Srbi iz BiH i Hrvatske trebali bi odgovornost i krivnju za zločine prebaciti na Srbiju
Sonja Biserko, predsjednica Helsinškog odbora Srbije, do raspada Jugoslavije i velikosrpske agresije u svrhu stvaranja Velike Srbije radila je u jugoslavenskom Ministarstvo inozemnih poslova. Danas se bavi istraživanjem uzroka raspada Jugoslavije, ljudskim pravima, srpskom političkom poviješću i stanjem srbijanskog društva. Bio je to povod ovom razgovoru.
Gospođo Biserko, pomalo me strah da bi vam se što moglo dogoditi nakon ovoga razgovora za Vijenac. Je li vas strah?
Nije. Ja sam uvijek otvoreno iznosila svoje stavove.
Vrijedi li žrtvovati život za istinu?
Istina je nužna da bi čovjek živio u pristojnom okruženju, normalan čovjek teži istini.
Zato se bavite ljudskim pravima?
Dok sam radila u Saveznom sekretarijatu za inozemne poslove, bila sam u mogućnosti sagledati jugoslavensku krizu iz drugog ugla. Zato sam izišla iz te državne institucije i nastavila djelovati u Helsinškom odboru Srbije, smatrala sam da je nužno govoriti javno o svemu što znam kako bi se ogolila kriza i saznala istina. I zato što su ljudima bila ugrožena ili osporena temeljna ljudska prava.
Jeste li pretpostavljali koliko je sve opterećeno prošlošću?
U početku toga nisam bila svjesna, to sam otkrivala poslije. Zato nisam reagirala emotivno kao većina ljudi, nego sam željela saznati što više o srpskoj historiji kako bih mogla sa sigurnošću govoriti o uzrocima raspada Jugoslavije. Od samog početka fokusirala sam se na sve što se događalo posljednjih desetljeća, a najviše na srpsku elitu; kulturnu, intelektualnu i vojnu. Bez tog uvida ne bih bila sigurna u tvrdnje koje su potvrdile moje sumnje i moja saznanja.
I tko je sve kriv za ratni raspad Jugoslavije?
U tom raspadu sudjelovale su sve srpske elite. Za planiranje i pripremu rata, kao i za Titovo nasljeđe, najodgovornija je kulturna elita oko Dobrice Ćosića. Kroz kulturne institucije putem knjiga, raznih publikacija, predavanja, kroz formalne i neformalne aktivnosti, elita oko Ćosića široko se angažirala u svim segmentima društva na rušenju Jugoslavije. Uz Srbiju i savezna vlast snosi povijesnu odgovornost jer nije bila intelektualno ni moralno dorasla izazovu vremena, niti je imala hrabrosti suprotstaviti se velikosrpskoj politici.
Vi ste svojedobno izjavili da su Srbi rat protiv Hrvata pripremali od smrti Josipa Broza Tita. Postoje li dokazi za vaše tvrdnje?
Te dokaze ne vidi samo onaj tko neće! Krug oko Ćosića stalno je tvrdio da su komunističke granice umjetne i da Srbija mora novom granicom zaokružiti etnička srpska područja. Pravni anali su o tome objavili raspravu. Inače je beogradski Pravni fakultet bio jedan od stupova velikosrpskoga projekta, tu su definirani svi Miloševićevi politički pothvati, odatle se počelo govoriti o pravu Srba na pobunu, negiralo postojeće jugoslavenske republike, njihovi argumenti korišteni su u tekstovima objavljivanima u Književnoj reči i brojnim publikacijama, novinama i knjigama. I Memorandum SANU-a jedan je od tih dokumenata. Svi su oni tvrdili da treba reorganizirati Jugoslaviju, s tim da bi Srbi uzeli i zaokružili svoj etnički teritorij.
Nije im bila dovoljna Jugoslavija kao proširena Srbija?!
Srpska elita bila je svjesna da od 1974. svi jugoslavenski narodi žele više samostalnosti, više samouprave, što njoj nije odgovaralo. Zato potežu pitanje Kosova. Došavši do zaključka da nikada neće moći ovladati albanskom većinom, imaju ideju o podjeli Kosova i amputaciji sjevernog dijela. Tobožnja borba i zalaganje za Kosovo zapravo im je bio instrument za teritorijalne zahtjeve u BiH i Hrvatskoj.
Možete li reći kada je to točno počelo?
Počelo je još za Titova života, a dinamiziralo se poslije njegove smrti otvaranjem srpskog pitanja na Kosovu. Time se počelo ne da bi se to pitanje riješilo, nego da bi se mobilizirali svi Srbi u Jugoslaviji. Računalo se na utjecaj kosovskog mita u homogenizaciji Srba.
Taj mit je duboko ugrađen u postojanje srpske države?
Apsolutno. Bio je zanemaren za postojanja Jugoslavije jer se smatralo da Jugoslavija okuplja sve Srbe i sve dok je Jugoslavija bila centralistička federacija, to je zadovoljavalo srpsku elitu. U trenutku kada se postavilo pitanje novoga sporazuma o jugoslavenskoj federaciji počinje srpski otpor politici koja je bila u interesu svih republika.
To je počelo ranih 1960-ih godina javnom prepiskom u Borbi Dušan Pirjavc – Dobrica Ćosić, a osobito s padom Aleksandra Rankovića 1966?
Prepiska Pirjavc – Ćosić bila je uvod, prva naznaka i provjeravanje stanja duha u ostalim republikama, i veoma važan signal za sve što je slijedilo.
Već tada Srbija odustaje od moderne države?
Točno. Kada je Srbija na Berlinskom kongresu uspostavljena, iako zaostala, ruralna sredina, počela se modernizirati. Imala je ustave koji su bili liberalni, koje doduše nije provodila, slala je mlade ljude na školovanje po Europi, ali je od tada pa sve do danas i svoju političku kulturu sagledavala kroz centralističku državu. Centralističku koncepciju zastupaju sve srpske političke elite, koje su dovele do raspada Jugoslavije i bile u pozadini svih sukoba u prošlom stoljeću. Nakon Titove smrti opet su oživjele jer su smatrale da Srbija, kao najveća i najjača, ima i najviše prava.
Tomu je pripomogla i JNA?
Naravno. JNA je sa stavom srpskih elita dijelila isti pristup centralističkoj i socijalističkoj Jugoslaviji.
Kada se JNA počela pripremati za taj projekt?
Nakon Titove smrti. Kad je admiral Branko Mamula bio na čelu JNA, počela je srbizacija vojske, razoružavanje teritorijalne obrane i prekrajanje vojnih oblasti. To piše Mamula u knjizi Očuvanje socijalizma i recentralizacija Jugoslavije. On je to pokušao i promjenom Ustava 1980-ih, samo nije dobio suglasnost republika. U knjizi piše da ih nije ni trebao pitati za suglasnost, jer se tako izgubilo na vremenu. Tada Srbija i JNA zauzimaju iste pozicije. Ni u Memorandumu se ne govori protiv socijalizma, nego samo o decentralizaciji Jugoslavije, a tek u drugom dijelu Memoranduma piše i o položaju srpskog naroda. I JNA i srpska elita govore o krizi, ali ne i protiv socijalizma.
Socijalizam im je samo maska za ostvarenje ciljeva?
Da. Ali i nakon 30 godina u Srbiji nije došlo do promjena, postoji veliki otpor transformaciji društva, pluralizmu i demokratskim vrijednostima.
Vojska je imala važnu ulogu i u instaliranju Miloševića?
Apsolutno. General Nikola Ljubičić omogućio je Miloševićev dolazak na čelo partije Srbije. Miloševića je vojska odabrala da projekt realizira pod parolom da nije nacionalist. Uz pomoć srbizirane JNA Milošević se od samog početka brutalno obračunava sa svim protivnicima – čistio je institucije od kadrova koji se nisu slagali s njim i sve što je mislilo drukčije.
Memorandum i poslije Peticija intelektualaca o Kosovu dva su ključna trenutka u homogenizaciji srpske elite. Peticiju je potpisalo 215 intelektualaca. Uz potporu vojske oni su bili frontalna snaga, ali njihova snaga bila je zanemariva u odnosu na energiju koju je Milošević postigao mobilizacijom i homogenizacijom srpstva.
Ako je sve to točno, zašto se Srbi i Srbija ne mogu pomiriti s krivnjom za raspad Jugoslavije?
Srbija izbjegava činjenice koje jasno govore o njezinoj odgovornosti za raspad Jugoslavije na brutalan način. Zato namjerno izbjegava i Hašku konferenciju iz 1991, koja je nudila očuvanje okvira Jugoslavije kao federacije ili konfederacije, što je Srbija odbila.
Zašto je odbila?
Zato što je na svojoj strani već imala JNA i smatrala, procjenjujući i međunarodno stanje, da ima šansu za Blitzkrieg i stvaranje Velike Srbije. Imala je na umu da Hrvati i ostali jugoslavenski narodi nisu pripremljeni za rat, kao što i nisu bili, da se neće moći oduprijeti JNA kao srpskoj vojsci pa će oni ostvariti svoje ciljeve. Sloveniju su na neki način izgurali i zato što tamo nije bilo Srba, koji bi im poslužili kao razlog za rat.
Kada je točno održana Haška konferencija?
Počela je 1991, kada su već napadani Vukovar, Dubrovnik, Zadar... Za vrijeme same konferencije Srbija je vodila rat protiv Hrvatske. Čak je i Crna Gora bila potpisala sporazum Haške konferencije, ali je Momir Bulatović pri povratku bio zadržan nekoliko sati u Beogradu, nakon čega je povukao potpis s tog dokumenta.
Crna Gora im je bila potrebna!?
Srbiji je trebao jugoslavenski okvir jer je pred međunarodnom zajednicom i jugoslavenskim narodima trebala opravdanje za rat koji je vodila pod izlikom da brani Jugoslaviju. Pod parolom obrane Jugoslavije Milošević je spriječio pokušaj Vuka Draškovića i generala Simovića da se već tada ozakoni formiranje srpske vojske.
Je li neuspjeh Haške konferencije bio razlog za formiranje Badinterove komisije, koja je dala okvir za formiranje samostalnih država na temelju Ustava iz 1974?
Badinterova komisija poništila je tvrdnje Srbije da pravo na samoodređenje imaju narodi, a ne republike. Zahvaljujući toj komisiji republike su dobile mogućnost da se kandidiraju kao neovisne države, što je i uslijedilo nekoliko mjeseci poslije. I Kosovo je to učinilo, ali je bilo odbijeno.
Unatoč brojnim činjenicama ipak mi niste odgovorili što to Srbima ne dopušta da se suoče s istinom o kojoj govorite?
Srbi ne postoje kao pluralno društvo koje bi omogućavalo dijalog unutar njih samih i otvorilo pitanja nužna da se dođe do istine koja je očita.
Takvo je cijelo društvo?
Postoje pojedinci i grupe, postoji marginalan i marginaliziran dio društva koji to želi, ali većina društva misli da su Srbi superioran narod koji je u odnosu na Hrvate i druge jugoslavenske narode jedini sposoban organizirati i imati državu. Druge i nisu priznali osim Hrvata i Slovenaca, ali za Hrvate i dan-danas ćete od mnogih čuti da su to Srbi katoličke vjere. Isto misle i za Bošnjake, muslimane. Srbi žive u iluziji da oni kao narod moraju biti kralježnica Balkana, što je nažalost osobito izraženo u situaciji poraza.
Ali i kao poraženi Srbi su „dobili“ Republiku Srpsku?
To je dio njihova ratnog plijena i zato svaki pokušaj revidiranja Daytonskog sporazuma smatraju ugrožavanjem srpstva i tomu se žestoko opiru. Inače Srbija je vrlo teško prihvatila taj sporazum. Nakon Daytona održan je geostrateški skup na kojem je rečeno kako je to maksimum trenutka, ali da treba primijeniti strategiju kojom će onemogućiti povratak izbjeglica i pričekati vrijeme u kojem će međunarodne okolnosti dopustiti da Republika Srpska organizira referendum o nezavisnosti i proglasi ujedinjenje sa Srbijom. To je strategija kojom Milorad Dodik razara Bosnu i traži da RS ima isti status kao Kosovo.
Kosovo im je, kao što ste rekli, izlika za osamostaljenje RS?
Da. Srbija je podnijela zahtjev Međunarodnom sudu pravde koji bi poslužio za legalizaciju odcjepljenja RS. Sud je odgovorio da je deklaracija o nezavisnosti Kosova legitimna, ali i napisao da RS nema pravo na referendum o nezavisnosti. Unatoč tomu Dodik je nastavio s demoniziranjem Bošnjaka i Federacije i donekle uspio u odvajanju RS od Federacije.
Koliki je udio mitologije u srpskom nepriznavanju istine?
To je duboka tema. Srbija nema pravoga pristupa dijelu historije koji se odnosi na otomansku imperiju, nema ni jedne validne knjige koja bi se time bavila, osim male knjižice Olge Zirojević. Iz nepoznavanja činjenica stvoren je mit o Kosovu, o srpskom herojstvu i nebeskom carstvu. Cijela srpska historija jedna je velika laž!
Kada će doći do dekonstrukcije te mitologije i do istine?
Ne znam. Postoje mlađi historičari koji otvaraju ta pitanja, ali kada će ona postati mainstream, ne znam, jer znanstvene institucije vrlo ograničavaju istraživanje historije na taj način.
Koliko je srpskom odbijanju istine pripomogao i blag Titov odnos prema četnicima, koje je na Churchillov zahtjev amnestirao?
To je pitanje u vezi sa stvaranjem druge Jugoslavije. Antifašistički je pokret imao važnu ulogu u Vojvodini, dok je u samoj Srbiji dominiralo četništvo, koje je kralj 1944, vjerojatno na nagovor Britanije, pozvao da se pridruži partizanima. Na taj način privukli su Srbe da prihvate drugu Jugoslaviju i antifašistički pokret. Tako je i u samom komunističkom pokretu postojala četnička linija koja se očitovala 1960-ih, kada su počele rasprave o federiranju Jugoslavije i njezinoj decentralizaciji.
Je li to bio razlog zbog kojega Tito prema Srbima nije bio radikalan kao prema drugim narodima?
Da. Kako su Srbi bili najbrojniji narod, oni su Titu bili važan partner u federaciji, na njih i na JNA osobito se oslanjao.
Jesu li Srbi svjesni da su bili povlašteni u Titovoj Jugoslaviji?
Oni to poriču, ali činjenica je da su bili dominantni u saveznim institucijama i u JNA, a u Hrvatskoj su imali privilegirani položaj. U hrvatskim institucijama radilo ih je više od 30 posto, što danas negiraju i zbog toga sadašnju demokratsku Hrvatsku identificiraju s ustaštvom i pokušavaju je držati na stupu ustaštva. Time Srbija opravdava i ratne pohode. Na isti način to danas radi Rusija, koja Ukrajinu optužuje za fašizam i nacizam. U odnosu na svoje susjede radi isto što i Srbija.
A. G. Matoš napisao je „Srbima je laž od Boga“, a Dobrica Ćosić govorio je da je laž Srbiji omogućila sve što je politički postigla.
Jedna od Ćosićevih velikosrpskih teza jest da Srbi trebaju što maštovitije lagati kako bi ostvarili svoje ciljeve. To je i nakon njegove smrti dominantno razmišljanje i praksa. Ako uzmete u obzir sve što se sada događa u vezi sa Srebrenicom, naprosto je nevjerojatno koliko je energije uključeno u priču o uroti protiv srpstva. Čak se tvrdi da je to britanski rusofobni stav još od 1912. i da se u tome koriste Albancima, kojima su 1913. priznali državu. Tvrdi se i da je UN-ova rezolucija o Srebrenici, na koju je veto stavila Rusija, okrenuta protiv Rusije, zatim da se time ide na ukidanje RS, što se ne smije dopustiti, pa da je to početak optuživanja Srbije za srebrenički zločin itd.
S obzirom da je Velika Britanija predložila UN-u Rezoluciju o genocidu u Srebrenici, znači li to da je ona napustila svoje vječne prijatelje Srbe i zbog Rusije?
Donekle da. Početkom rata Britanci su bili na strani Srbije u ključnim situacijama, mnogo više nego što su to bili Rusi. Ali Rusija je tada bila na koljenima, objektivno nije bila svjetski utjecajna. Danas je druga situacija, Rusija je jako prisutna u Srbiji i na Balkanu u svim procesima.
Zašto takav zaokret Rusije?
To su ruski strateški i pravoslavni razlozi. Oni dolaze s tezom o pravoslavlju kao superiornoj civilizaciji, kao civilizaciji koja njeguje tradicionalne vrijednosti od kojih je Zapad odustao. To u frustriranim, fragilnim, nestabilnim državama poput Srbije ima utjecaja.
Je li Srbija kriva za genocid u Srebrenici?
Srbija previđa sve presude Haškog suda koje se tiču Srebrenice, kao i presudu Međunarodnog suda pravde koji je to potvrdio. U javnosti to ne živi kao činjenica i da su tako presudile pravne institucije Ujedinjenih naroda. To je traumatska točka i zato se niječe. Pogotovo u akademskim i vojnim krugovima, koji su objavili brojne knjige i publikacije kojima se to negiranje nastoji dokazati. Svakodnevno se nude „dokazi“ da je to zločin kao i svi ostali ratni zločini.
Nije li to bolest?
Kad ovdje živite i imate dnevne dodire s društvom koje ustrajava na negaciji genocida, tada se pitate nije li to ludost. Srbi se ne žele identificirati s genocidom kao najstrašnijim zločinom, to im je trauma kao i nestanak Jugoslavije. Ne mogu priznati odgovornost i krivnju za brutalni raspad Jugoslavije jer je percepcija koja se ovdje njeguje drukčija od država koje su preživjele ratne strahote. Zato je vrlo važno usuglasiti činjenice koje su dovele do rata i raspada Jugoslavije. To je jedini način da se eventualno dođe do istine i pomirenja.
Kako? U Hrvatskoj se u najnovijem izvješću obavještajne zajednice podastiru podaci o oživljavanju velikosrpstva i četništva.
Najveća tragedija Srba u susjedstvu jest u tome što ih Srbija i dalje instrumentalizira i koristi za svoje odnose sa susjedima. Postoje ljudi koji privatno misle drukčije, ali se javno ne usuđuju to reći. Naprosto su pristali na interpretaciju koja njima najviše šteti. Zato je vrlo važno što prije pokrenuti srpsko-hrvatski dijalog unutar Hrvatske, albansko-srpski unutar Kosova i bošnjačko-srpski unutar BiH.
Može li se taj dijalog pokrenuti bez sufliranja iz Beograda?
Zato najprije treba rekonstruirati priče o raspadu Jugoslavije, a unutar toga i sve ostalo.
Trebalo bi priznati istinu?
Naravno. Bez točne interpretacije što se dogodilo i zašto je Srbija u Haagu 1991. odbila novi dogovor o Jugoslaviji mladi ljudi u Srbiji nikada neće razumjeti zašto je Srbija negativno percipirana na prostorima bivše Jugoslavije.
Stalno govorite o srpskom negiranju činjenica, o čemu mi je u nedavnom razgovoru govorila i francuska književnica Louise Lambrichs, koja je rekla da je problem Srba i njihovo uspoređivanje sa Židovima. Svoje stradanje uspoređuju sa židovskim u Drugom svjetskom ratu, a pritom ne govore o Nedićevu pismu Hitleru u kojem je napisao da je Srbija riješila židovsko pitanje. Što vi mislite o tome?
Usporedbu stradanja Židova sa Srbima osobito je promovirao Vuk Drašković prije rata. Time se homogeniziralo i mobiliziralo Srbe za rat u Hrvatskoj. Ali to su bile i poruke svijetu. Srbe se mobiliziralo na genocidu iz Drugoga svjetskog rata. Došavši u Srbiju i Beograd nakon Oluje, ti mladi Srbi iz Hrvatske uglavnom su govorili o 1941, a ne o 1991. godini. Kada smo ih konkretno pitali što se dogodilo u Škabrnji, odgovarali bi da je tamo bilo ustaško gnijezdo. Nisu se referirali na rat i posljedice rata, nego na 1941. S tim ranama oni nisu sposobni za integraciju ni u Srbiji, a kamoli u Hrvatskoj.
Zašto se u Srbiji ne govori o istrebljenju Židova?
Mi smo to pitanje pokretali godinama. O istrebljenju Židova u Srbiji Olja Milosavljević napisala je i knjigu Potisnuta istina, koju smo objavili. Iako su knjigu mnogi dočekali na nož, iako je kratko vrijeme bilo govora o tome, problem je vrlo brzo gurnut u stranu. Čak su i unutar židovske zajednice mnogi bili prestrašeni.
Koga su se bojali?
Ovdje je antisemitizam dosta dubok bez obzira što tu živi oko tisuću Židova. Srpska pravoslavna crkva jedna je od glavnih institucija koje podupiru antisemitizam i prema svjetskoj židovskoj zajednici. Srbija ne živi samo u poricanju svojih zločina, nego i u stalnom izmišljanju konspirativnih teorija koje su tobože usmjerene protiv srpstva, pravoslavlja, naravno sada i Rusije, koja je u istim problemima sa Zapadom. Te se teze stalno proširuju i dopunjuju, ali u biti te teorije onemogućavaju istinu, pokretanje i vođenje dijaloga unutar društva.
Je li Srpska pravoslavna crkva upletena u sadašnju srbijansku politiku?
SPC je uvijek bila prvo politička pa tek onda vjerska institucija. Pogotovo je involvirana u djelovanje izvan Srbije, jer može djelovati izvan granica Srbije. Što se tiče same Srbije u trenutku kada je došla „demokratska“ vlast, koja nije ponudila demokratske vrijednosti, tada je Crkva uletjela u javni prostor sa svojim antimodernim, konzervativnim vrijednostima i to će imati veoma negativan utjecaj na vrijednosni sustav budućih generacija.
Osim što kontrolira i sve desničarske stranke i organizacije koje su navodno opozicija sadašnjoj vlasti, SPC ima i veoma problematičan odnos prema drugim vjerskim zajednicama i manjinama.
Sve to govori o duhovnom stanju društva koje je antieuropsko. To utječe na nepriznavanje zločina rata i istine o ratu, što naravno zatvara društvo i izolira Srbiju. Otvaranje odgovornosti za rat i zločine ključni je i jedini mogući način da se Srbija otvori i ozdravi.
Bi li u tom ozdravljenju neku ulogu mogli imati primjerice Srbi iz Hrvatske?
Teško. Nažalost, i danas Beograd koristi razna izbjeglička udruženja u Srbiji koja imaju važnu ulogu u difamaciji Hrvatske. Općenito, presude iz Haaga Republiku Srpsku proglasile su krivom za genocid, što naravno nije išlo bez Srbije, svi koji smo tu živjeli to znamo. Ali, ako se za genocid proglašavaju krivima samo Srbi iz BiH, pitanje je kako će se oni sutra pomiriti s Bošnjacima i Hrvatima. Ja mislim da bi oni tu odgovornost i krivnju za zločine trebali prebaciti na Srbiju. Logistička, intelektualna i vojna podrška išla je iz Srbije.
Mirko Tepavac je nakon Oluje optužio Beograd za iseljavanje Srba iz Hrvatske.
Pa Beograd je organizirao iseljavanje, koje su u početku zvali egzodusom Srba. I prve izjave Srba iz Hrvatske, koje su bile istinite i autentične, to su potvrđivale. Poslije, kada je Haški tribunal počeo dobivati ozbiljnost nakon hapšenja Miloševića, kvalifikacija je preinačena u genocid. Kako je Helsinški odbor deset godina radio na povratku Srba u Hrvatsku, dobili smo dobar uvid u tragediju Srba iz Hrvatske, kao i u manipulacije Beograda.
Glede toga što piše u Memorandumu dva?
Memorandum dva reafirmira odnos prema Srbima u susjednim državama i njihovu organizaciju kako bi se sačuvali kao etnička zajednica, u čemu Crkva ima najvažniju ulogu jer jedina može djelovati preko granice. Riječ je o strateškom dokumentu Vlade Srbije koji je imao za cilj konsolidaciju Srba u susjedstvu kako bi se sačuvale pretenzije. U dokumentu između ostalog stoji kako Srbi u Crnoj Gori trebaju dobiti konstitutivni status. Poslije je zbog burne reakcije Crne Gore taj dio izbačen, ali to je i dalje sastavni dio aktualne politike prema Crnoj Gori.
S obzirom da se pravoslavne crkve temelje na autokefalnosti, to znači da SPC i dalje ne odustaje od Velike Srbije na prostoru nekadašnje Jugoslavije.
SPC ne priznaje ni Crnogorsku ni Makedonsku pravoslavnu crkvu bez obzira što Makedonska od 1967. posjeduje neki stupanj autokefalnosti. Čak je i protiv svećenika iz Rumunjske, koji dolaze među Rumunje u Srbiji. Crnogorska manjina u Srbiji želi svoju crkvu, ali joj SPC negira to pravo, kao što niječe i Crnogorce. Brani drugim crkvama prisutnost u Srbiji, ali polaže pravo na autokefalnost u drugim državama čije se granice ne podudaraju s državnim granicama Srbije.
SPC bi određivala i hoće li blaženi Alojzije Stepinac biti svetac.
Srpska javnost to povezuje s ustaštvom i NDH. Koristi se premisa da je svaka nezavisna hrvatska država ustaška država. Tako anatemiziraju Hrvate i Hrvatsku. I povratak Srba u Hrvatsku Srbija je rabila kao argument protiv približavanja Hrvatske EU.
Hoće li se Srbi vratiti u Hrvatsku?
Jedan se dio vratio, ali povratak bi sigurno bio znatniji da su postojali i ekonomski uvjeti za povratak. Za to je potrebna politička i društvena klima, koja ne postoji ponajprije zbog neraščišćenih odnosa iz prošlosti. Jasno da će mnogi od izbjeglica ostati u mjestu izbjeglištva, no pitanje Srba iz Hrvatske ostaje i dalje važno pitanje i za Hrvatsku i za Srbiju. Mislim da Hrvatska može i treba više učiniti za njih, posebno za one koji su u Hrvatskoj.
To ovisi i o odnosu hrvatskih Srba prema Hrvatskoj i Hrvatima.
Naravno. Zato bi unutrašnji dijalog s njima pomogao njihovoj stvarnoj integraciji u hrvatsko društvo.
Znate li da u Hrvatskoj i Vukovaru slobodno hodaju zločinci?
Kao i u Srebrenici.
Veliča se i jača četništvo, spaljuju hrvatske zastave, niječe se suverenitet Hrvatske... I čim se to spomene, odmah se u Srbiji govori o ugrožavanju Srba. Istup Aleksandra Vulina u Jadovnu bio je više nego neukusna provokacija...
Točno. Vulin je Vučićev megafon. On je Vučiću, koji se predstavlja kao janje, nužan jer govori što Vučić misli. Taj raskorak između Vučićevih „pomirljivih“ izjava i ratobornih izjava njegovih ministara veoma šteti njegovoj uvjerljivosti kako u regiji tako i u svijetu. To je veliki problem zbog kojega se Srbija ne može smatrati državom u koju bi se moglo imati povjerenja.
Može li Srbija očekivati normalizaciju odnosa s Hrvatskom ako Gotovinu proglašava ustašom, Stepinca „ustaškim vikarom“ i svaku hrvatsku državu NDH-om? To znači da je svaki Hrvat ustaša.
Kako sam već rekla, Srbima je svaka hrvatska država ustaška. U Srbiji se puštanje na slobodu Gotovine, Haradinaja s Kosova i Nasera Orića iz BiH tretira kao prisila, ne znam koga, a generala Perišića, Frenkija Simatovića i Jovicu Stanišića kao pravedan postupak Tribunala. Nedavno je nastavljeno suđenje Perišiću za izdaju jer su ga uhvatili s američkim vojnim atašeom 2002/03. godine, a dok je bio u Haagu i srbijanskoj Vladi za isto je bio amnestiran.
Na svjedočenju u Haagu rekli ste da je Stjepana Mesića na čelo predsjedništva SFRJ postavila međunarodna zajednica. Je li to točno?
U to vrijeme Srbija nije priznavala Mesićev izbor pa je europska trojka posredovala u njegovu izboru. Nažalost, u jugoslavenskoj krizi posredovanje međunarodne zajednice, posebno EU, nije uvijek bilo pravovremeno ni adekvatno, ali ipak neke odluke, kao što je Haška konferencija, itekako su važne za regiju i danas.
Mesić je rekao da je njegov posao u Beogradu završio s raspadom Jugoslavije. Je li Mesić kriv za raspad Jugoslavije?
U Haagu su me srbijanski advokati to pitali s namjerom da dokažu kako su drugi rušili Jugoslaviju, a ne Srbija. Ta bombastična rečenica ne odgovara istini. Mesić ništa nije mogao, nije bio ni vrhovni komandant. Vojska je već bila pripremljena za srpski projekt.
Bogić Bogićević, član zadnjeg Predsjedništva SFRJ, u Tuzli mi je nakon pada Srebrenice, na pitanje zašto se kao Srbin nije priklonio srpskim interesima u Predsjedništvu, odgovorio da je predstavljao cjelokupnu BiH, ali i da je jedva odolio velikosrpskom pritisku, pratili su ga čak i u WC.
Još nema dovoljno dobrih analiza i uvida o tome što se događalo u saveznim institucijama do 1991. Osim „čišćenja“ nesrpskih i liberalnih kadrova, koji su prepoznali što Srbija radi, bilo je i nerazjašnjenih ubojstava.
Jesu li presude u Haagu rezultat pravosuđa ili politike?
Haški tribunal ne bi nastao bez politike.
Jesu li presude političke?
Nisu. Ako je bilo politike, bilo je u podizanju optužnica. Presude, bez obzira što su neke dobre, a neke i nisu, imaju važnu funkciju za regiju.
Iako Srbija i Srbi presude ne priznaju?
Oni ih ne priznaju zato što nema mehanizama koji bi obvezali države da presude ugrade u svoje zakonodavstvo, pa ni kao moralne norme. Bez toga presude neće imati utjecaja na vrijednosne norme društva, pogotovo na društvo u Srbiji. Najmanje je osuđenih Srba iz Srbije, sve se svalilo na leđa Srba iz Hrvatske i BiH, osim presude za Kosovo, koja se odnosila na cijeli srpski vojni, politički i policijski vrh. U toj presudi, koja ima oko 1500 stranica, ušlo se detaljno u sukob Albanaca i Srba, ali o njoj se ovdje govorilo tri dana kao antisrpskoj i onda se zašutjelo.
Sud u Haagu cijelu regiju vraća u prošlost, to je izjava Carla Bildta. Znači li to da je njegovo posredovanje bilo navijačko, da je poticalo zločin?
To je izjava koja pokazuje da Bildt nema uvida u rad Haškog tribunala. Mislim da je uloga Haaga nezaobilazna u sređivanju odnosa na prostoru bivše Jugoslavije. Ne bi bilo svih dokumenata, filmova, fotografija, svjedočenja, ne bi bilo svih dokaza bez tog suda. Nasljeđe Haškog tribunala tek će postati važno za regiju. Ali, nažalost, još se malo ljudi temeljito bavi uzrocima i posljedicama raspada Jugoslavije.
Kada će Srbija omogućiti posjete logorima u kojima su ubijani i mučeni Hrvati nakon Vukovarske bitke, ali i Bošnjaci?
To nije pitanje o kojem se u Srbiji javno govori, to je „tajna“. Haški tribunal naložio je da se to pokrene, ali u Srbiji to nitko ne poštuje. Srbija tobože nije bila u ratu iako ima četiristo tisuća ratnih veterana.
Četiristo tisuća?
To je službeni podatak objavljen u Politici. Vojska ima najveći uvid jer je jedina sudjelovala u svemu i bila na svim ratištima. Ali to je tema koja se ne otvara jer se ne uklapa u tezu da Srbija nije bila u ratu.
Hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović na obljetnici obilježavanja dana antifašizma rekla je i: partizanska borba da, komunizam ne. Može li i osuda komunizma pripomoći normalizaciji stanja na prostorima bivše Jugoslavije?
Mislim da je odnos prema komunizmu, ne samo u regiji nego i na Zapadu, pogrešan. Komunizam nam nije pao s neba, već se naslonio na konzervatizam, patrijarhalnost, kolektivizam. I bio je prihvaćen. Komunizam je historijski proces kojem treba prići analitički, a ne emotivno. On ima svoje pozitivno historijsko mjesto u društvima kao što je bilo jugoslavensko.
Ima ako prizna zločine.
Molim?
Ako prizna počinjene zločine.
Mislim da postoje dobri uvidi u zločine. Tamo gdje ih nema trebaju biti predmet istraživanja, a ne manipulacija brojkama.
Tito je visoko pozicioniran na ljestvici komunističkih zločinaca.
Svi su sistemi činili zločine, svaka država treba se obračunati s tim, ali se sve mora staviti u kontekst vremena.
Ne pridajete li preveliku važnost komunističkom naslijeđu?
To komunističko naslijeđe ne može se preskočiti, naročito ako želimo razumjeti današnje trendove. Druga Jugoslavija ponudila je vrijednosni sustav na kojem smo svi odrasli i na kojem su se i nekomunisti socijalizirali. Kod procjenjivanja Druge Jugoslavije mora se uzeti u obzir i međunarodni kontekst. Demonizacija tog vremena jest nepovijesna.
Zar je demonizacija podsjećanje na počinjene zločine?
Kada se govori o odmazdama poslije Drugoga svjetskog rata, mora se znati da je taj rat srušio europsku civilizaciju i odmazde širom Europe (a i svijeta) bile su odgovor na barbarizam. To se ne može procjenjivati iz današnje perspektive. Uostalom sve što je uslijedilo poslije – Ujedinjeni narodi, Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima, Konvencija o genocidu – sve je to pokušaj da se svijet utemelji na novim principima i vrijednostima koje su srušene u Drugom svjetskom ratu. Nije dobro današnji koncept ljudskih prava primjenjivati na ono vrijeme. Morao bi se uspostaviti drukčiji odnos prema tom vremenu, ne samo prema ideologiji komunizma.
Može li kultura biti filtar kroz koji se mogu propustiti anomalije Jugoslavije?
Može. Ali kultura može biti i zlorabljena kao što je bila u Srbiji, gdje je srpski nacionalizam kroz kulturu najviše pomogao mobilizaciji i homogenizaciji Srba. Kultura je sigurno najkomunikativnija kada je riječ o prošlosti, posebno za mlade ljude, no problem je što sve novonastale države nisu građanske, pa postoji problem viđenja drugoga i drukčijega. Zato naše kulture još nemaju ulogu katalizatora. Zato je važno da Hrvatska svojim Srbima, koji su bili instrument Beograda, omogući dijalog s Hrvatima i drugim nacionalnim manjinama. U tom smislu i kultura može otvarati prostor razumijevanju i suživotu.
U Hrvatskoj je taj prostor često prostor nerazumijevanja. Primjerice u kazališnim predstavama Hrvate se optužuje i za zločine koje nisu počinili, a Srbe amnestira i za što su krivi? Kako to riješiti?
To je veliki problem. Na djelu je rat za interpretaciju ne samo rata iz 1990-ih već cijelog 20. stoljeća. Falsificira se jugoslavenska povijest i pišu nacionalne historije izvan jugoslavenskog konteksta. U srbijanskom narativu Srbi su žrtve cijelog stoljeća i rat iz devedesetih je „osvetnički“ i opravdan. Trebat će dosta vremena i rada da se dođe do objektivne i za sve prihvatljive interpretacije.
Mnogi od jugonostalgije ne žele vidjeti uzroke rata.
Da, da, jer se vrlo malo ljudi time bavilo na pravi način i onda nedostaje objektivnosti o raspadu Jugoslavije. Zato je istina važna ne samo za žrtve nego za sve koji će sutra misliti o tom prostoru, koji će se možda zvati jugoprostor ili jugosfera. Nije ni bitno kako, ali u svakom slučaju bit će komunikativan. Ipak smo upućeni jedni na druge kulturno, ekonomski i kako hoćete. Kao nekakva cjelina, poput recimo nordijskih država, taj prostor može imati neku važnost u europskim okvirima, ali i kao regija koja ima kompatibilne interese. Tu ima mnogo toga što može biti važno.
Što možete reći Hrvatima koji kažu:, mi smo bili Europa do 1918. godine, što nam je uskraćivano u dvije Jugoslavije i zašto bismo pridavali važnost i šansu bivšem jugoprostoru?
Znate što, sedamdeset godina proveli smo u zajedničkoj državi i bilo je mnogo zajedničkog razumijevanja.
Možda razumijevanja, ali nam interesi nisu zajednički.
Slovenija je živjela bez Balkana petnaest godina, a sada se vraća u neku ekonomsku suradnju jer je premala u EU, a ovdje ipak ima i neko zajedničko iskustvo. Mislim da će i Hrvatska doći do toga, ali vjerojatno teško sve dok Srbija ne prizna istinu o ratu i sve dok je bude nacionalno osporavala. Hrvatskoj će to biti zanimljivo zbog interesa, ekonomskih prije svih.
Da bi se to dogodilo, Srbija mora priznati istinu o ratu. Kada će Srbija biti spremna to priznati?
To je objektivno složen proces za što će trebati više generacija koje će biti otvorenije za tu vrst dijaloga i odgovornosti. Nažalost, sadašnje generacije nisu sposobne buduće generacije rasteretiti bremena koje su im natovarile.
http://www.matica.hr/vijenac/558%20-%20 ... pomirenja/
Naslovnica , Razgovor
Sonja Biserko, predsjednica Helsinškog odbora Srbije
Bez istine nema pomirenja
Razgovarao Andrija Tunjić
Srbima je svaka nezavisna hrvatska država ustaška država / Za rušenje Jugoslavije, planiranje i pripremu rata najodgovornija je kulturna elita oko Dobrice Ćosića / Beogradski Pravni fakultet bio je jedan od stupova velikosrpskog projekta / Kada je admiral Branko Mamula bio na čelu JNA, počela je srbizacija vojske, razoružavanje teritorijalne obrane i prekrajanja vojnih oblasti / Memorandum i Peticija intelektualaca o Kosovu dva su ključna trenutka u homogenizaciji srpske elite / Badinterova komisija poništila je tvrdnje Srbije da pravo na samoodređenje imaju narodi, a ne republike / Cijela srpska historija jedna je velika laž / Srbi se ne žele identificirati s genocidom u Srebrenici kao najstrašnijim zločinom, to im je trauma kao i nestanak Jugoslavije / Beograd je organizirao iseljavanje Srba iz Hrvatske / SPC je uvijek bila prvo politička, pa tek onda vjerska institucija / Srbija ne živi samo u poricanju svojih zločina, nego i u stalnom izmišljanju teorija zavjere / Srbi iz BiH i Hrvatske trebali bi odgovornost i krivnju za zločine prebaciti na Srbiju
Sonja Biserko, predsjednica Helsinškog odbora Srbije, do raspada Jugoslavije i velikosrpske agresije u svrhu stvaranja Velike Srbije radila je u jugoslavenskom Ministarstvo inozemnih poslova. Danas se bavi istraživanjem uzroka raspada Jugoslavije, ljudskim pravima, srpskom političkom poviješću i stanjem srbijanskog društva. Bio je to povod ovom razgovoru.
Gospođo Biserko, pomalo me strah da bi vam se što moglo dogoditi nakon ovoga razgovora za Vijenac. Je li vas strah?
Nije. Ja sam uvijek otvoreno iznosila svoje stavove.
Vrijedi li žrtvovati život za istinu?
Istina je nužna da bi čovjek živio u pristojnom okruženju, normalan čovjek teži istini.
Zato se bavite ljudskim pravima?
Dok sam radila u Saveznom sekretarijatu za inozemne poslove, bila sam u mogućnosti sagledati jugoslavensku krizu iz drugog ugla. Zato sam izišla iz te državne institucije i nastavila djelovati u Helsinškom odboru Srbije, smatrala sam da je nužno govoriti javno o svemu što znam kako bi se ogolila kriza i saznala istina. I zato što su ljudima bila ugrožena ili osporena temeljna ljudska prava.
Jeste li pretpostavljali koliko je sve opterećeno prošlošću?
U početku toga nisam bila svjesna, to sam otkrivala poslije. Zato nisam reagirala emotivno kao većina ljudi, nego sam željela saznati što više o srpskoj historiji kako bih mogla sa sigurnošću govoriti o uzrocima raspada Jugoslavije. Od samog početka fokusirala sam se na sve što se događalo posljednjih desetljeća, a najviše na srpsku elitu; kulturnu, intelektualnu i vojnu. Bez tog uvida ne bih bila sigurna u tvrdnje koje su potvrdile moje sumnje i moja saznanja.
I tko je sve kriv za ratni raspad Jugoslavije?
U tom raspadu sudjelovale su sve srpske elite. Za planiranje i pripremu rata, kao i za Titovo nasljeđe, najodgovornija je kulturna elita oko Dobrice Ćosića. Kroz kulturne institucije putem knjiga, raznih publikacija, predavanja, kroz formalne i neformalne aktivnosti, elita oko Ćosića široko se angažirala u svim segmentima društva na rušenju Jugoslavije. Uz Srbiju i savezna vlast snosi povijesnu odgovornost jer nije bila intelektualno ni moralno dorasla izazovu vremena, niti je imala hrabrosti suprotstaviti se velikosrpskoj politici.
Vi ste svojedobno izjavili da su Srbi rat protiv Hrvata pripremali od smrti Josipa Broza Tita. Postoje li dokazi za vaše tvrdnje?
Te dokaze ne vidi samo onaj tko neće! Krug oko Ćosića stalno je tvrdio da su komunističke granice umjetne i da Srbija mora novom granicom zaokružiti etnička srpska područja. Pravni anali su o tome objavili raspravu. Inače je beogradski Pravni fakultet bio jedan od stupova velikosrpskoga projekta, tu su definirani svi Miloševićevi politički pothvati, odatle se počelo govoriti o pravu Srba na pobunu, negiralo postojeće jugoslavenske republike, njihovi argumenti korišteni su u tekstovima objavljivanima u Književnoj reči i brojnim publikacijama, novinama i knjigama. I Memorandum SANU-a jedan je od tih dokumenata. Svi su oni tvrdili da treba reorganizirati Jugoslaviju, s tim da bi Srbi uzeli i zaokružili svoj etnički teritorij.
Nije im bila dovoljna Jugoslavija kao proširena Srbija?!
Srpska elita bila je svjesna da od 1974. svi jugoslavenski narodi žele više samostalnosti, više samouprave, što njoj nije odgovaralo. Zato potežu pitanje Kosova. Došavši do zaključka da nikada neće moći ovladati albanskom većinom, imaju ideju o podjeli Kosova i amputaciji sjevernog dijela. Tobožnja borba i zalaganje za Kosovo zapravo im je bio instrument za teritorijalne zahtjeve u BiH i Hrvatskoj.
Možete li reći kada je to točno počelo?
Počelo je još za Titova života, a dinamiziralo se poslije njegove smrti otvaranjem srpskog pitanja na Kosovu. Time se počelo ne da bi se to pitanje riješilo, nego da bi se mobilizirali svi Srbi u Jugoslaviji. Računalo se na utjecaj kosovskog mita u homogenizaciji Srba.
Taj mit je duboko ugrađen u postojanje srpske države?
Apsolutno. Bio je zanemaren za postojanja Jugoslavije jer se smatralo da Jugoslavija okuplja sve Srbe i sve dok je Jugoslavija bila centralistička federacija, to je zadovoljavalo srpsku elitu. U trenutku kada se postavilo pitanje novoga sporazuma o jugoslavenskoj federaciji počinje srpski otpor politici koja je bila u interesu svih republika.
To je počelo ranih 1960-ih godina javnom prepiskom u Borbi Dušan Pirjavc – Dobrica Ćosić, a osobito s padom Aleksandra Rankovića 1966?
Prepiska Pirjavc – Ćosić bila je uvod, prva naznaka i provjeravanje stanja duha u ostalim republikama, i veoma važan signal za sve što je slijedilo.
Već tada Srbija odustaje od moderne države?
Točno. Kada je Srbija na Berlinskom kongresu uspostavljena, iako zaostala, ruralna sredina, počela se modernizirati. Imala je ustave koji su bili liberalni, koje doduše nije provodila, slala je mlade ljude na školovanje po Europi, ali je od tada pa sve do danas i svoju političku kulturu sagledavala kroz centralističku državu. Centralističku koncepciju zastupaju sve srpske političke elite, koje su dovele do raspada Jugoslavije i bile u pozadini svih sukoba u prošlom stoljeću. Nakon Titove smrti opet su oživjele jer su smatrale da Srbija, kao najveća i najjača, ima i najviše prava.
Tomu je pripomogla i JNA?
Naravno. JNA je sa stavom srpskih elita dijelila isti pristup centralističkoj i socijalističkoj Jugoslaviji.
Kada se JNA počela pripremati za taj projekt?
Nakon Titove smrti. Kad je admiral Branko Mamula bio na čelu JNA, počela je srbizacija vojske, razoružavanje teritorijalne obrane i prekrajanje vojnih oblasti. To piše Mamula u knjizi Očuvanje socijalizma i recentralizacija Jugoslavije. On je to pokušao i promjenom Ustava 1980-ih, samo nije dobio suglasnost republika. U knjizi piše da ih nije ni trebao pitati za suglasnost, jer se tako izgubilo na vremenu. Tada Srbija i JNA zauzimaju iste pozicije. Ni u Memorandumu se ne govori protiv socijalizma, nego samo o decentralizaciji Jugoslavije, a tek u drugom dijelu Memoranduma piše i o položaju srpskog naroda. I JNA i srpska elita govore o krizi, ali ne i protiv socijalizma.
Socijalizam im je samo maska za ostvarenje ciljeva?
Da. Ali i nakon 30 godina u Srbiji nije došlo do promjena, postoji veliki otpor transformaciji društva, pluralizmu i demokratskim vrijednostima.
Vojska je imala važnu ulogu i u instaliranju Miloševića?
Apsolutno. General Nikola Ljubičić omogućio je Miloševićev dolazak na čelo partije Srbije. Miloševića je vojska odabrala da projekt realizira pod parolom da nije nacionalist. Uz pomoć srbizirane JNA Milošević se od samog početka brutalno obračunava sa svim protivnicima – čistio je institucije od kadrova koji se nisu slagali s njim i sve što je mislilo drukčije.
Memorandum i poslije Peticija intelektualaca o Kosovu dva su ključna trenutka u homogenizaciji srpske elite. Peticiju je potpisalo 215 intelektualaca. Uz potporu vojske oni su bili frontalna snaga, ali njihova snaga bila je zanemariva u odnosu na energiju koju je Milošević postigao mobilizacijom i homogenizacijom srpstva.
Ako je sve to točno, zašto se Srbi i Srbija ne mogu pomiriti s krivnjom za raspad Jugoslavije?
Srbija izbjegava činjenice koje jasno govore o njezinoj odgovornosti za raspad Jugoslavije na brutalan način. Zato namjerno izbjegava i Hašku konferenciju iz 1991, koja je nudila očuvanje okvira Jugoslavije kao federacije ili konfederacije, što je Srbija odbila.
Zašto je odbila?
Zato što je na svojoj strani već imala JNA i smatrala, procjenjujući i međunarodno stanje, da ima šansu za Blitzkrieg i stvaranje Velike Srbije. Imala je na umu da Hrvati i ostali jugoslavenski narodi nisu pripremljeni za rat, kao što i nisu bili, da se neće moći oduprijeti JNA kao srpskoj vojsci pa će oni ostvariti svoje ciljeve. Sloveniju su na neki način izgurali i zato što tamo nije bilo Srba, koji bi im poslužili kao razlog za rat.
Kada je točno održana Haška konferencija?
Počela je 1991, kada su već napadani Vukovar, Dubrovnik, Zadar... Za vrijeme same konferencije Srbija je vodila rat protiv Hrvatske. Čak je i Crna Gora bila potpisala sporazum Haške konferencije, ali je Momir Bulatović pri povratku bio zadržan nekoliko sati u Beogradu, nakon čega je povukao potpis s tog dokumenta.
Crna Gora im je bila potrebna!?
Srbiji je trebao jugoslavenski okvir jer je pred međunarodnom zajednicom i jugoslavenskim narodima trebala opravdanje za rat koji je vodila pod izlikom da brani Jugoslaviju. Pod parolom obrane Jugoslavije Milošević je spriječio pokušaj Vuka Draškovića i generala Simovića da se već tada ozakoni formiranje srpske vojske.
Je li neuspjeh Haške konferencije bio razlog za formiranje Badinterove komisije, koja je dala okvir za formiranje samostalnih država na temelju Ustava iz 1974?
Badinterova komisija poništila je tvrdnje Srbije da pravo na samoodređenje imaju narodi, a ne republike. Zahvaljujući toj komisiji republike su dobile mogućnost da se kandidiraju kao neovisne države, što je i uslijedilo nekoliko mjeseci poslije. I Kosovo je to učinilo, ali je bilo odbijeno.
Unatoč brojnim činjenicama ipak mi niste odgovorili što to Srbima ne dopušta da se suoče s istinom o kojoj govorite?
Srbi ne postoje kao pluralno društvo koje bi omogućavalo dijalog unutar njih samih i otvorilo pitanja nužna da se dođe do istine koja je očita.
Takvo je cijelo društvo?
Postoje pojedinci i grupe, postoji marginalan i marginaliziran dio društva koji to želi, ali većina društva misli da su Srbi superioran narod koji je u odnosu na Hrvate i druge jugoslavenske narode jedini sposoban organizirati i imati državu. Druge i nisu priznali osim Hrvata i Slovenaca, ali za Hrvate i dan-danas ćete od mnogih čuti da su to Srbi katoličke vjere. Isto misle i za Bošnjake, muslimane. Srbi žive u iluziji da oni kao narod moraju biti kralježnica Balkana, što je nažalost osobito izraženo u situaciji poraza.
Ali i kao poraženi Srbi su „dobili“ Republiku Srpsku?
To je dio njihova ratnog plijena i zato svaki pokušaj revidiranja Daytonskog sporazuma smatraju ugrožavanjem srpstva i tomu se žestoko opiru. Inače Srbija je vrlo teško prihvatila taj sporazum. Nakon Daytona održan je geostrateški skup na kojem je rečeno kako je to maksimum trenutka, ali da treba primijeniti strategiju kojom će onemogućiti povratak izbjeglica i pričekati vrijeme u kojem će međunarodne okolnosti dopustiti da Republika Srpska organizira referendum o nezavisnosti i proglasi ujedinjenje sa Srbijom. To je strategija kojom Milorad Dodik razara Bosnu i traži da RS ima isti status kao Kosovo.
Kosovo im je, kao što ste rekli, izlika za osamostaljenje RS?
Da. Srbija je podnijela zahtjev Međunarodnom sudu pravde koji bi poslužio za legalizaciju odcjepljenja RS. Sud je odgovorio da je deklaracija o nezavisnosti Kosova legitimna, ali i napisao da RS nema pravo na referendum o nezavisnosti. Unatoč tomu Dodik je nastavio s demoniziranjem Bošnjaka i Federacije i donekle uspio u odvajanju RS od Federacije.
Koliki je udio mitologije u srpskom nepriznavanju istine?
To je duboka tema. Srbija nema pravoga pristupa dijelu historije koji se odnosi na otomansku imperiju, nema ni jedne validne knjige koja bi se time bavila, osim male knjižice Olge Zirojević. Iz nepoznavanja činjenica stvoren je mit o Kosovu, o srpskom herojstvu i nebeskom carstvu. Cijela srpska historija jedna je velika laž!
Kada će doći do dekonstrukcije te mitologije i do istine?
Ne znam. Postoje mlađi historičari koji otvaraju ta pitanja, ali kada će ona postati mainstream, ne znam, jer znanstvene institucije vrlo ograničavaju istraživanje historije na taj način.
Koliko je srpskom odbijanju istine pripomogao i blag Titov odnos prema četnicima, koje je na Churchillov zahtjev amnestirao?
To je pitanje u vezi sa stvaranjem druge Jugoslavije. Antifašistički je pokret imao važnu ulogu u Vojvodini, dok je u samoj Srbiji dominiralo četništvo, koje je kralj 1944, vjerojatno na nagovor Britanije, pozvao da se pridruži partizanima. Na taj način privukli su Srbe da prihvate drugu Jugoslaviju i antifašistički pokret. Tako je i u samom komunističkom pokretu postojala četnička linija koja se očitovala 1960-ih, kada su počele rasprave o federiranju Jugoslavije i njezinoj decentralizaciji.
Je li to bio razlog zbog kojega Tito prema Srbima nije bio radikalan kao prema drugim narodima?
Da. Kako su Srbi bili najbrojniji narod, oni su Titu bili važan partner u federaciji, na njih i na JNA osobito se oslanjao.
Jesu li Srbi svjesni da su bili povlašteni u Titovoj Jugoslaviji?
Oni to poriču, ali činjenica je da su bili dominantni u saveznim institucijama i u JNA, a u Hrvatskoj su imali privilegirani položaj. U hrvatskim institucijama radilo ih je više od 30 posto, što danas negiraju i zbog toga sadašnju demokratsku Hrvatsku identificiraju s ustaštvom i pokušavaju je držati na stupu ustaštva. Time Srbija opravdava i ratne pohode. Na isti način to danas radi Rusija, koja Ukrajinu optužuje za fašizam i nacizam. U odnosu na svoje susjede radi isto što i Srbija.
A. G. Matoš napisao je „Srbima je laž od Boga“, a Dobrica Ćosić govorio je da je laž Srbiji omogućila sve što je politički postigla.
Jedna od Ćosićevih velikosrpskih teza jest da Srbi trebaju što maštovitije lagati kako bi ostvarili svoje ciljeve. To je i nakon njegove smrti dominantno razmišljanje i praksa. Ako uzmete u obzir sve što se sada događa u vezi sa Srebrenicom, naprosto je nevjerojatno koliko je energije uključeno u priču o uroti protiv srpstva. Čak se tvrdi da je to britanski rusofobni stav još od 1912. i da se u tome koriste Albancima, kojima su 1913. priznali državu. Tvrdi se i da je UN-ova rezolucija o Srebrenici, na koju je veto stavila Rusija, okrenuta protiv Rusije, zatim da se time ide na ukidanje RS, što se ne smije dopustiti, pa da je to početak optuživanja Srbije za srebrenički zločin itd.
S obzirom da je Velika Britanija predložila UN-u Rezoluciju o genocidu u Srebrenici, znači li to da je ona napustila svoje vječne prijatelje Srbe i zbog Rusije?
Donekle da. Početkom rata Britanci su bili na strani Srbije u ključnim situacijama, mnogo više nego što su to bili Rusi. Ali Rusija je tada bila na koljenima, objektivno nije bila svjetski utjecajna. Danas je druga situacija, Rusija je jako prisutna u Srbiji i na Balkanu u svim procesima.
Zašto takav zaokret Rusije?
To su ruski strateški i pravoslavni razlozi. Oni dolaze s tezom o pravoslavlju kao superiornoj civilizaciji, kao civilizaciji koja njeguje tradicionalne vrijednosti od kojih je Zapad odustao. To u frustriranim, fragilnim, nestabilnim državama poput Srbije ima utjecaja.
Je li Srbija kriva za genocid u Srebrenici?
Srbija previđa sve presude Haškog suda koje se tiču Srebrenice, kao i presudu Međunarodnog suda pravde koji je to potvrdio. U javnosti to ne živi kao činjenica i da su tako presudile pravne institucije Ujedinjenih naroda. To je traumatska točka i zato se niječe. Pogotovo u akademskim i vojnim krugovima, koji su objavili brojne knjige i publikacije kojima se to negiranje nastoji dokazati. Svakodnevno se nude „dokazi“ da je to zločin kao i svi ostali ratni zločini.
Nije li to bolest?
Kad ovdje živite i imate dnevne dodire s društvom koje ustrajava na negaciji genocida, tada se pitate nije li to ludost. Srbi se ne žele identificirati s genocidom kao najstrašnijim zločinom, to im je trauma kao i nestanak Jugoslavije. Ne mogu priznati odgovornost i krivnju za brutalni raspad Jugoslavije jer je percepcija koja se ovdje njeguje drukčija od država koje su preživjele ratne strahote. Zato je vrlo važno usuglasiti činjenice koje su dovele do rata i raspada Jugoslavije. To je jedini način da se eventualno dođe do istine i pomirenja.
Kako? U Hrvatskoj se u najnovijem izvješću obavještajne zajednice podastiru podaci o oživljavanju velikosrpstva i četništva.
Najveća tragedija Srba u susjedstvu jest u tome što ih Srbija i dalje instrumentalizira i koristi za svoje odnose sa susjedima. Postoje ljudi koji privatno misle drukčije, ali se javno ne usuđuju to reći. Naprosto su pristali na interpretaciju koja njima najviše šteti. Zato je vrlo važno što prije pokrenuti srpsko-hrvatski dijalog unutar Hrvatske, albansko-srpski unutar Kosova i bošnjačko-srpski unutar BiH.
Može li se taj dijalog pokrenuti bez sufliranja iz Beograda?
Zato najprije treba rekonstruirati priče o raspadu Jugoslavije, a unutar toga i sve ostalo.
Trebalo bi priznati istinu?
Naravno. Bez točne interpretacije što se dogodilo i zašto je Srbija u Haagu 1991. odbila novi dogovor o Jugoslaviji mladi ljudi u Srbiji nikada neće razumjeti zašto je Srbija negativno percipirana na prostorima bivše Jugoslavije.
Stalno govorite o srpskom negiranju činjenica, o čemu mi je u nedavnom razgovoru govorila i francuska književnica Louise Lambrichs, koja je rekla da je problem Srba i njihovo uspoređivanje sa Židovima. Svoje stradanje uspoređuju sa židovskim u Drugom svjetskom ratu, a pritom ne govore o Nedićevu pismu Hitleru u kojem je napisao da je Srbija riješila židovsko pitanje. Što vi mislite o tome?
Usporedbu stradanja Židova sa Srbima osobito je promovirao Vuk Drašković prije rata. Time se homogeniziralo i mobiliziralo Srbe za rat u Hrvatskoj. Ali to su bile i poruke svijetu. Srbe se mobiliziralo na genocidu iz Drugoga svjetskog rata. Došavši u Srbiju i Beograd nakon Oluje, ti mladi Srbi iz Hrvatske uglavnom su govorili o 1941, a ne o 1991. godini. Kada smo ih konkretno pitali što se dogodilo u Škabrnji, odgovarali bi da je tamo bilo ustaško gnijezdo. Nisu se referirali na rat i posljedice rata, nego na 1941. S tim ranama oni nisu sposobni za integraciju ni u Srbiji, a kamoli u Hrvatskoj.
Zašto se u Srbiji ne govori o istrebljenju Židova?
Mi smo to pitanje pokretali godinama. O istrebljenju Židova u Srbiji Olja Milosavljević napisala je i knjigu Potisnuta istina, koju smo objavili. Iako su knjigu mnogi dočekali na nož, iako je kratko vrijeme bilo govora o tome, problem je vrlo brzo gurnut u stranu. Čak su i unutar židovske zajednice mnogi bili prestrašeni.
Koga su se bojali?
Ovdje je antisemitizam dosta dubok bez obzira što tu živi oko tisuću Židova. Srpska pravoslavna crkva jedna je od glavnih institucija koje podupiru antisemitizam i prema svjetskoj židovskoj zajednici. Srbija ne živi samo u poricanju svojih zločina, nego i u stalnom izmišljanju konspirativnih teorija koje su tobože usmjerene protiv srpstva, pravoslavlja, naravno sada i Rusije, koja je u istim problemima sa Zapadom. Te se teze stalno proširuju i dopunjuju, ali u biti te teorije onemogućavaju istinu, pokretanje i vođenje dijaloga unutar društva.
Je li Srpska pravoslavna crkva upletena u sadašnju srbijansku politiku?
SPC je uvijek bila prvo politička pa tek onda vjerska institucija. Pogotovo je involvirana u djelovanje izvan Srbije, jer može djelovati izvan granica Srbije. Što se tiče same Srbije u trenutku kada je došla „demokratska“ vlast, koja nije ponudila demokratske vrijednosti, tada je Crkva uletjela u javni prostor sa svojim antimodernim, konzervativnim vrijednostima i to će imati veoma negativan utjecaj na vrijednosni sustav budućih generacija.
Osim što kontrolira i sve desničarske stranke i organizacije koje su navodno opozicija sadašnjoj vlasti, SPC ima i veoma problematičan odnos prema drugim vjerskim zajednicama i manjinama.
Sve to govori o duhovnom stanju društva koje je antieuropsko. To utječe na nepriznavanje zločina rata i istine o ratu, što naravno zatvara društvo i izolira Srbiju. Otvaranje odgovornosti za rat i zločine ključni je i jedini mogući način da se Srbija otvori i ozdravi.
Bi li u tom ozdravljenju neku ulogu mogli imati primjerice Srbi iz Hrvatske?
Teško. Nažalost, i danas Beograd koristi razna izbjeglička udruženja u Srbiji koja imaju važnu ulogu u difamaciji Hrvatske. Općenito, presude iz Haaga Republiku Srpsku proglasile su krivom za genocid, što naravno nije išlo bez Srbije, svi koji smo tu živjeli to znamo. Ali, ako se za genocid proglašavaju krivima samo Srbi iz BiH, pitanje je kako će se oni sutra pomiriti s Bošnjacima i Hrvatima. Ja mislim da bi oni tu odgovornost i krivnju za zločine trebali prebaciti na Srbiju. Logistička, intelektualna i vojna podrška išla je iz Srbije.
Mirko Tepavac je nakon Oluje optužio Beograd za iseljavanje Srba iz Hrvatske.
Pa Beograd je organizirao iseljavanje, koje su u početku zvali egzodusom Srba. I prve izjave Srba iz Hrvatske, koje su bile istinite i autentične, to su potvrđivale. Poslije, kada je Haški tribunal počeo dobivati ozbiljnost nakon hapšenja Miloševića, kvalifikacija je preinačena u genocid. Kako je Helsinški odbor deset godina radio na povratku Srba u Hrvatsku, dobili smo dobar uvid u tragediju Srba iz Hrvatske, kao i u manipulacije Beograda.
Glede toga što piše u Memorandumu dva?
Memorandum dva reafirmira odnos prema Srbima u susjednim državama i njihovu organizaciju kako bi se sačuvali kao etnička zajednica, u čemu Crkva ima najvažniju ulogu jer jedina može djelovati preko granice. Riječ je o strateškom dokumentu Vlade Srbije koji je imao za cilj konsolidaciju Srba u susjedstvu kako bi se sačuvale pretenzije. U dokumentu između ostalog stoji kako Srbi u Crnoj Gori trebaju dobiti konstitutivni status. Poslije je zbog burne reakcije Crne Gore taj dio izbačen, ali to je i dalje sastavni dio aktualne politike prema Crnoj Gori.
S obzirom da se pravoslavne crkve temelje na autokefalnosti, to znači da SPC i dalje ne odustaje od Velike Srbije na prostoru nekadašnje Jugoslavije.
SPC ne priznaje ni Crnogorsku ni Makedonsku pravoslavnu crkvu bez obzira što Makedonska od 1967. posjeduje neki stupanj autokefalnosti. Čak je i protiv svećenika iz Rumunjske, koji dolaze među Rumunje u Srbiji. Crnogorska manjina u Srbiji želi svoju crkvu, ali joj SPC negira to pravo, kao što niječe i Crnogorce. Brani drugim crkvama prisutnost u Srbiji, ali polaže pravo na autokefalnost u drugim državama čije se granice ne podudaraju s državnim granicama Srbije.
SPC bi određivala i hoće li blaženi Alojzije Stepinac biti svetac.
Srpska javnost to povezuje s ustaštvom i NDH. Koristi se premisa da je svaka nezavisna hrvatska država ustaška država. Tako anatemiziraju Hrvate i Hrvatsku. I povratak Srba u Hrvatsku Srbija je rabila kao argument protiv približavanja Hrvatske EU.
Hoće li se Srbi vratiti u Hrvatsku?
Jedan se dio vratio, ali povratak bi sigurno bio znatniji da su postojali i ekonomski uvjeti za povratak. Za to je potrebna politička i društvena klima, koja ne postoji ponajprije zbog neraščišćenih odnosa iz prošlosti. Jasno da će mnogi od izbjeglica ostati u mjestu izbjeglištva, no pitanje Srba iz Hrvatske ostaje i dalje važno pitanje i za Hrvatsku i za Srbiju. Mislim da Hrvatska može i treba više učiniti za njih, posebno za one koji su u Hrvatskoj.
To ovisi i o odnosu hrvatskih Srba prema Hrvatskoj i Hrvatima.
Naravno. Zato bi unutrašnji dijalog s njima pomogao njihovoj stvarnoj integraciji u hrvatsko društvo.
Znate li da u Hrvatskoj i Vukovaru slobodno hodaju zločinci?
Kao i u Srebrenici.
Veliča se i jača četništvo, spaljuju hrvatske zastave, niječe se suverenitet Hrvatske... I čim se to spomene, odmah se u Srbiji govori o ugrožavanju Srba. Istup Aleksandra Vulina u Jadovnu bio je više nego neukusna provokacija...
Točno. Vulin je Vučićev megafon. On je Vučiću, koji se predstavlja kao janje, nužan jer govori što Vučić misli. Taj raskorak između Vučićevih „pomirljivih“ izjava i ratobornih izjava njegovih ministara veoma šteti njegovoj uvjerljivosti kako u regiji tako i u svijetu. To je veliki problem zbog kojega se Srbija ne može smatrati državom u koju bi se moglo imati povjerenja.
Može li Srbija očekivati normalizaciju odnosa s Hrvatskom ako Gotovinu proglašava ustašom, Stepinca „ustaškim vikarom“ i svaku hrvatsku državu NDH-om? To znači da je svaki Hrvat ustaša.
Kako sam već rekla, Srbima je svaka hrvatska država ustaška. U Srbiji se puštanje na slobodu Gotovine, Haradinaja s Kosova i Nasera Orića iz BiH tretira kao prisila, ne znam koga, a generala Perišića, Frenkija Simatovića i Jovicu Stanišića kao pravedan postupak Tribunala. Nedavno je nastavljeno suđenje Perišiću za izdaju jer su ga uhvatili s američkim vojnim atašeom 2002/03. godine, a dok je bio u Haagu i srbijanskoj Vladi za isto je bio amnestiran.
Na svjedočenju u Haagu rekli ste da je Stjepana Mesića na čelo predsjedništva SFRJ postavila međunarodna zajednica. Je li to točno?
U to vrijeme Srbija nije priznavala Mesićev izbor pa je europska trojka posredovala u njegovu izboru. Nažalost, u jugoslavenskoj krizi posredovanje međunarodne zajednice, posebno EU, nije uvijek bilo pravovremeno ni adekvatno, ali ipak neke odluke, kao što je Haška konferencija, itekako su važne za regiju i danas.
Mesić je rekao da je njegov posao u Beogradu završio s raspadom Jugoslavije. Je li Mesić kriv za raspad Jugoslavije?
U Haagu su me srbijanski advokati to pitali s namjerom da dokažu kako su drugi rušili Jugoslaviju, a ne Srbija. Ta bombastična rečenica ne odgovara istini. Mesić ništa nije mogao, nije bio ni vrhovni komandant. Vojska je već bila pripremljena za srpski projekt.
Bogić Bogićević, član zadnjeg Predsjedništva SFRJ, u Tuzli mi je nakon pada Srebrenice, na pitanje zašto se kao Srbin nije priklonio srpskim interesima u Predsjedništvu, odgovorio da je predstavljao cjelokupnu BiH, ali i da je jedva odolio velikosrpskom pritisku, pratili su ga čak i u WC.
Još nema dovoljno dobrih analiza i uvida o tome što se događalo u saveznim institucijama do 1991. Osim „čišćenja“ nesrpskih i liberalnih kadrova, koji su prepoznali što Srbija radi, bilo je i nerazjašnjenih ubojstava.
Jesu li presude u Haagu rezultat pravosuđa ili politike?
Haški tribunal ne bi nastao bez politike.
Jesu li presude političke?
Nisu. Ako je bilo politike, bilo je u podizanju optužnica. Presude, bez obzira što su neke dobre, a neke i nisu, imaju važnu funkciju za regiju.
Iako Srbija i Srbi presude ne priznaju?
Oni ih ne priznaju zato što nema mehanizama koji bi obvezali države da presude ugrade u svoje zakonodavstvo, pa ni kao moralne norme. Bez toga presude neće imati utjecaja na vrijednosne norme društva, pogotovo na društvo u Srbiji. Najmanje je osuđenih Srba iz Srbije, sve se svalilo na leđa Srba iz Hrvatske i BiH, osim presude za Kosovo, koja se odnosila na cijeli srpski vojni, politički i policijski vrh. U toj presudi, koja ima oko 1500 stranica, ušlo se detaljno u sukob Albanaca i Srba, ali o njoj se ovdje govorilo tri dana kao antisrpskoj i onda se zašutjelo.
Sud u Haagu cijelu regiju vraća u prošlost, to je izjava Carla Bildta. Znači li to da je njegovo posredovanje bilo navijačko, da je poticalo zločin?
To je izjava koja pokazuje da Bildt nema uvida u rad Haškog tribunala. Mislim da je uloga Haaga nezaobilazna u sređivanju odnosa na prostoru bivše Jugoslavije. Ne bi bilo svih dokumenata, filmova, fotografija, svjedočenja, ne bi bilo svih dokaza bez tog suda. Nasljeđe Haškog tribunala tek će postati važno za regiju. Ali, nažalost, još se malo ljudi temeljito bavi uzrocima i posljedicama raspada Jugoslavije.
Kada će Srbija omogućiti posjete logorima u kojima su ubijani i mučeni Hrvati nakon Vukovarske bitke, ali i Bošnjaci?
To nije pitanje o kojem se u Srbiji javno govori, to je „tajna“. Haški tribunal naložio je da se to pokrene, ali u Srbiji to nitko ne poštuje. Srbija tobože nije bila u ratu iako ima četiristo tisuća ratnih veterana.
Četiristo tisuća?
To je službeni podatak objavljen u Politici. Vojska ima najveći uvid jer je jedina sudjelovala u svemu i bila na svim ratištima. Ali to je tema koja se ne otvara jer se ne uklapa u tezu da Srbija nije bila u ratu.
Hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović na obljetnici obilježavanja dana antifašizma rekla je i: partizanska borba da, komunizam ne. Može li i osuda komunizma pripomoći normalizaciji stanja na prostorima bivše Jugoslavije?
Mislim da je odnos prema komunizmu, ne samo u regiji nego i na Zapadu, pogrešan. Komunizam nam nije pao s neba, već se naslonio na konzervatizam, patrijarhalnost, kolektivizam. I bio je prihvaćen. Komunizam je historijski proces kojem treba prići analitički, a ne emotivno. On ima svoje pozitivno historijsko mjesto u društvima kao što je bilo jugoslavensko.
Ima ako prizna zločine.
Molim?
Ako prizna počinjene zločine.
Mislim da postoje dobri uvidi u zločine. Tamo gdje ih nema trebaju biti predmet istraživanja, a ne manipulacija brojkama.
Tito je visoko pozicioniran na ljestvici komunističkih zločinaca.
Svi su sistemi činili zločine, svaka država treba se obračunati s tim, ali se sve mora staviti u kontekst vremena.
Ne pridajete li preveliku važnost komunističkom naslijeđu?
To komunističko naslijeđe ne može se preskočiti, naročito ako želimo razumjeti današnje trendove. Druga Jugoslavija ponudila je vrijednosni sustav na kojem smo svi odrasli i na kojem su se i nekomunisti socijalizirali. Kod procjenjivanja Druge Jugoslavije mora se uzeti u obzir i međunarodni kontekst. Demonizacija tog vremena jest nepovijesna.
Zar je demonizacija podsjećanje na počinjene zločine?
Kada se govori o odmazdama poslije Drugoga svjetskog rata, mora se znati da je taj rat srušio europsku civilizaciju i odmazde širom Europe (a i svijeta) bile su odgovor na barbarizam. To se ne može procjenjivati iz današnje perspektive. Uostalom sve što je uslijedilo poslije – Ujedinjeni narodi, Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima, Konvencija o genocidu – sve je to pokušaj da se svijet utemelji na novim principima i vrijednostima koje su srušene u Drugom svjetskom ratu. Nije dobro današnji koncept ljudskih prava primjenjivati na ono vrijeme. Morao bi se uspostaviti drukčiji odnos prema tom vremenu, ne samo prema ideologiji komunizma.
Može li kultura biti filtar kroz koji se mogu propustiti anomalije Jugoslavije?
Može. Ali kultura može biti i zlorabljena kao što je bila u Srbiji, gdje je srpski nacionalizam kroz kulturu najviše pomogao mobilizaciji i homogenizaciji Srba. Kultura je sigurno najkomunikativnija kada je riječ o prošlosti, posebno za mlade ljude, no problem je što sve novonastale države nisu građanske, pa postoji problem viđenja drugoga i drukčijega. Zato naše kulture još nemaju ulogu katalizatora. Zato je važno da Hrvatska svojim Srbima, koji su bili instrument Beograda, omogući dijalog s Hrvatima i drugim nacionalnim manjinama. U tom smislu i kultura može otvarati prostor razumijevanju i suživotu.
U Hrvatskoj je taj prostor često prostor nerazumijevanja. Primjerice u kazališnim predstavama Hrvate se optužuje i za zločine koje nisu počinili, a Srbe amnestira i za što su krivi? Kako to riješiti?
To je veliki problem. Na djelu je rat za interpretaciju ne samo rata iz 1990-ih već cijelog 20. stoljeća. Falsificira se jugoslavenska povijest i pišu nacionalne historije izvan jugoslavenskog konteksta. U srbijanskom narativu Srbi su žrtve cijelog stoljeća i rat iz devedesetih je „osvetnički“ i opravdan. Trebat će dosta vremena i rada da se dođe do objektivne i za sve prihvatljive interpretacije.
Mnogi od jugonostalgije ne žele vidjeti uzroke rata.
Da, da, jer se vrlo malo ljudi time bavilo na pravi način i onda nedostaje objektivnosti o raspadu Jugoslavije. Zato je istina važna ne samo za žrtve nego za sve koji će sutra misliti o tom prostoru, koji će se možda zvati jugoprostor ili jugosfera. Nije ni bitno kako, ali u svakom slučaju bit će komunikativan. Ipak smo upućeni jedni na druge kulturno, ekonomski i kako hoćete. Kao nekakva cjelina, poput recimo nordijskih država, taj prostor može imati neku važnost u europskim okvirima, ali i kao regija koja ima kompatibilne interese. Tu ima mnogo toga što može biti važno.
Što možete reći Hrvatima koji kažu:, mi smo bili Europa do 1918. godine, što nam je uskraćivano u dvije Jugoslavije i zašto bismo pridavali važnost i šansu bivšem jugoprostoru?
Znate što, sedamdeset godina proveli smo u zajedničkoj državi i bilo je mnogo zajedničkog razumijevanja.
Možda razumijevanja, ali nam interesi nisu zajednički.
Slovenija je živjela bez Balkana petnaest godina, a sada se vraća u neku ekonomsku suradnju jer je premala u EU, a ovdje ipak ima i neko zajedničko iskustvo. Mislim da će i Hrvatska doći do toga, ali vjerojatno teško sve dok Srbija ne prizna istinu o ratu i sve dok je bude nacionalno osporavala. Hrvatskoj će to biti zanimljivo zbog interesa, ekonomskih prije svih.
Da bi se to dogodilo, Srbija mora priznati istinu o ratu. Kada će Srbija biti spremna to priznati?
To je objektivno složen proces za što će trebati više generacija koje će biti otvorenije za tu vrst dijaloga i odgovornosti. Nažalost, sadašnje generacije nisu sposobne buduće generacije rasteretiti bremena koje su im natovarile.
http://www.matica.hr/vijenac/558%20-%20 ... pomirenja/
"MOJU PROŠLOST,GOSPODINE, PREPUŠTAM TVOJOJ MILOSTI.
MOJU SADAŠNJOST, TVOJOJ LJUBAVI.
A MOJU BUDUĆNOST, TVOJOJ PROVIDNOSTI."
MOJU SADAŠNJOST, TVOJOJ LJUBAVI.
A MOJU BUDUĆNOST, TVOJOJ PROVIDNOSTI."
-
EdgarFranjul
- Sheriff
- Posts: 8453
- Joined: Mon May 17, 2010 8:42 pm
- Location: Pula
- Contact:
Re: Da se ne zaboravi: kako je počelo
Da se ne zaboravi: 24 godine od srbo-crnogorske agresije na Dubrovnik
Prvi dan listopada 1991. godine više od 13 tisuća pripadnika jugoslavenske vojske uz pomoć rezervista iz Srbije i Crne Gore točno u 6 sati ujutro napali su dubrovačko područje i jug Hrvatske od Prevlake do doline Neretve, s kopna, iz mora i iz zraka
Datum objave: 01.10.2015 | 08:02 Autor: pra/h
Prigodnim program ''Da se ne zaboravi '' u četvrtak se u Dubrovniku obilježava 24. godišnjica početka srbo-crnogorske agresije na taj grad i jug Hrvatske u Domovinskom ratu, 1. listopada 1991.
Program "Da se ne zaboravi" počinje u 9 ujutro polaganjem vijenaca na gradskom groblju Boninovo, nastavlja se prigodnim programom učenika osnovnih škola u 10 sati u crkvi Male braće, u 12 sati je polaganje vijenaca uz molitvu na brdu Srđ, dok je u 17 sati spuštanje vijenca u more za poginule na moru s broda Tirena iz luke Gruž.
Svečana sveta misa za sve poginule u Domovinskom ratu služit će se u crkvi Male braće u 19 sati.
Prvi dan listopada 1991. godine više od 13 tisuća pripadnika jugoslavenske vojske uz pomoć rezervista iz Srbije i Crne Gore točno u 6 sati ujutro napali su dubrovačko područje i jug Hrvatske od Prevlake do doline Neretve, s kopna, iz mora i iz zraka. Među neprijateljskim snagama bili su pripadnici užičkog, podgoričkog i mostarskog korpusa, te pripadnici 9. Vojno pomorskog sektora Boka, uz značajnu potporu zrakoplovstva, te više od 120 teških topničkih oružja, oko 100 tenkova i 50 oklopnih transportera.
Na crtama obrane dugim više od 200 kilometara, brojnoj i dobro naoružanoj agresorskoj vojnoj sili suprostavilo se 750 slabo naoružanih hrvatskih branitelja, pripadnika postrojba dubrovačkoga ZNG-a, policije te dragovoljaca iz sastava Teritorijalne obrane.
Već prvog dana Dubrovnik je ostao bez struje i vode, a želeći uspostaviti potpunu informativnu blokadu agresori su tada zrakoplovima raketirali zgradu Centra za obavješćivanje te repetitor i relej na Srđu, što je uzrokovalo prekid telefonskih i oštećenje radijskih veza.
Na uže dubrovačko područje, naselja Bosanku na brdu Srđ te Mokošicu pale su prve granate ispaljene iz topova JNA i rezervista Hercegovačkog korpusa s položaja oko Trebinja.
O težini napada svjedoči činjenica da je samo u prvom tjednu listopada bilo 100 ranjenih i 27 poginulih dubrovačkih branitelja i građana.
Srbocrnogorske postrojbe zauzele su 5. listopada Konavle, a na zapadu su ušle u Slano te Dubrovniku presjekle i posljednju kopnenu vezu s ostalim dijelovima Hrvatske. Krajem listopada agresorske postrojbe izbile su na same prilaze gradu u kojem je bez struje, vode i redovite opskrbe hranom ostalo oko 50.000 ljudi.
Hrabri dubrovački branitelji uspjeli su spriječiti ulazak srbocrnogorskih postrojba u grad te su učvrstili crtu obrane.
U studenome i prosincu Dubrovnik je pretrpio najteže dane u svojoj višestoljetnoj povijesti. Tako je u napadima od 8. do 14. studenoga i 6. prosinca na uže gradsko područje palo više od 5000 topničkih projektila, a u napadu 6. prosinca više od 600 ih je palo na povijesnu jezgru. Uništeni su brojni spomenici kulture. Devet zgrada potpuno je izgorjelo, 461 zgrada pretrpjela je teža oštećenja, a 45 projektila palo je na Stradun.
Tijekom agresije na dubrovačko područje poginula su 184 branitelja i 92 civila, a ranjeno je više od 1500 osoba. U srpskim koncentracijskim logorima bile su zatočene 423 osobe, a bilo je više od 33 tisuće prognanih i izbjeglih.
Na području od Stona do Konavala spaljeno je 2127 kuća, kao i zaštićeni, skoro pet stotina godina star Arboretum u Trstenom. Bez krova nad glavom ostao je 7771 stanovnik dubrovačkog područja, a ono što nije spaljeno i uništeno, opljačkano je.
http://direktno.hr/en/2014/domovina/264 ... rovnik.htm
Prvi dan listopada 1991. godine više od 13 tisuća pripadnika jugoslavenske vojske uz pomoć rezervista iz Srbije i Crne Gore točno u 6 sati ujutro napali su dubrovačko područje i jug Hrvatske od Prevlake do doline Neretve, s kopna, iz mora i iz zraka
Datum objave: 01.10.2015 | 08:02 Autor: pra/h
Prigodnim program ''Da se ne zaboravi '' u četvrtak se u Dubrovniku obilježava 24. godišnjica početka srbo-crnogorske agresije na taj grad i jug Hrvatske u Domovinskom ratu, 1. listopada 1991.
Program "Da se ne zaboravi" počinje u 9 ujutro polaganjem vijenaca na gradskom groblju Boninovo, nastavlja se prigodnim programom učenika osnovnih škola u 10 sati u crkvi Male braće, u 12 sati je polaganje vijenaca uz molitvu na brdu Srđ, dok je u 17 sati spuštanje vijenca u more za poginule na moru s broda Tirena iz luke Gruž.
Svečana sveta misa za sve poginule u Domovinskom ratu služit će se u crkvi Male braće u 19 sati.
Prvi dan listopada 1991. godine više od 13 tisuća pripadnika jugoslavenske vojske uz pomoć rezervista iz Srbije i Crne Gore točno u 6 sati ujutro napali su dubrovačko područje i jug Hrvatske od Prevlake do doline Neretve, s kopna, iz mora i iz zraka. Među neprijateljskim snagama bili su pripadnici užičkog, podgoričkog i mostarskog korpusa, te pripadnici 9. Vojno pomorskog sektora Boka, uz značajnu potporu zrakoplovstva, te više od 120 teških topničkih oružja, oko 100 tenkova i 50 oklopnih transportera.
Na crtama obrane dugim više od 200 kilometara, brojnoj i dobro naoružanoj agresorskoj vojnoj sili suprostavilo se 750 slabo naoružanih hrvatskih branitelja, pripadnika postrojba dubrovačkoga ZNG-a, policije te dragovoljaca iz sastava Teritorijalne obrane.
Već prvog dana Dubrovnik je ostao bez struje i vode, a želeći uspostaviti potpunu informativnu blokadu agresori su tada zrakoplovima raketirali zgradu Centra za obavješćivanje te repetitor i relej na Srđu, što je uzrokovalo prekid telefonskih i oštećenje radijskih veza.
Na uže dubrovačko područje, naselja Bosanku na brdu Srđ te Mokošicu pale su prve granate ispaljene iz topova JNA i rezervista Hercegovačkog korpusa s položaja oko Trebinja.
O težini napada svjedoči činjenica da je samo u prvom tjednu listopada bilo 100 ranjenih i 27 poginulih dubrovačkih branitelja i građana.
Srbocrnogorske postrojbe zauzele su 5. listopada Konavle, a na zapadu su ušle u Slano te Dubrovniku presjekle i posljednju kopnenu vezu s ostalim dijelovima Hrvatske. Krajem listopada agresorske postrojbe izbile su na same prilaze gradu u kojem je bez struje, vode i redovite opskrbe hranom ostalo oko 50.000 ljudi.
Hrabri dubrovački branitelji uspjeli su spriječiti ulazak srbocrnogorskih postrojba u grad te su učvrstili crtu obrane.
U studenome i prosincu Dubrovnik je pretrpio najteže dane u svojoj višestoljetnoj povijesti. Tako je u napadima od 8. do 14. studenoga i 6. prosinca na uže gradsko područje palo više od 5000 topničkih projektila, a u napadu 6. prosinca više od 600 ih je palo na povijesnu jezgru. Uništeni su brojni spomenici kulture. Devet zgrada potpuno je izgorjelo, 461 zgrada pretrpjela je teža oštećenja, a 45 projektila palo je na Stradun.
Tijekom agresije na dubrovačko područje poginula su 184 branitelja i 92 civila, a ranjeno je više od 1500 osoba. U srpskim koncentracijskim logorima bile su zatočene 423 osobe, a bilo je više od 33 tisuće prognanih i izbjeglih.
Na području od Stona do Konavala spaljeno je 2127 kuća, kao i zaštićeni, skoro pet stotina godina star Arboretum u Trstenom. Bez krova nad glavom ostao je 7771 stanovnik dubrovačkog područja, a ono što nije spaljeno i uništeno, opljačkano je.
http://direktno.hr/en/2014/domovina/264 ... rovnik.htm
"MOJU PROŠLOST,GOSPODINE, PREPUŠTAM TVOJOJ MILOSTI.
MOJU SADAŠNJOST, TVOJOJ LJUBAVI.
A MOJU BUDUĆNOST, TVOJOJ PROVIDNOSTI."
MOJU SADAŠNJOST, TVOJOJ LJUBAVI.
A MOJU BUDUĆNOST, TVOJOJ PROVIDNOSTI."
-
EdgarFranjul
- Sheriff
- Posts: 8453
- Joined: Mon May 17, 2010 8:42 pm
- Location: Pula
- Contact:
Re: Da se ne zaboravi: kako je počelo
BITKA KOJA SE NE SMIJE ZABORAVITI
NIKAD OSVOJEN NUŠTAR: ‘Nakon te bitke slavili smo pobjedu, iako svjesni cijene koju smo platili’
Autor: Snježana Vučković
Nedjelja, 04. Listopad 2015. u 17:12
Dramatične i zastrašujuće slike sela tih su dana obišle svijet: tijela ljudi i životinjske lešine ležale su po ulicama, podivljale i preplašene životinje su lutale selom, dimili su se ostaci neprijateljskog oklopa, a stotine kuća je plamtjelo i urušavalo se. Toga dana uništeno je osam srpskih tenkova i četiri transportera, što je selo pretvorilo u drugo groblje neprijateljskih tenkova, nalik onome na Trpinjskoj cesti.
Za veliko slavonsko selo i općinu između Vinkovaca i Vukovara prije ljeta 1991. godine malo tko je u Hrvatskoj čuo ili znao, ali uskoro je postalo općepoznato kao poprište najtežih ratnih razaranja, tenkovskih bitaka, zločina nad civilima i herojskog otpora hrvatskih branitelja. Upravo se u spomen na najteže ratne dane početkom listopada obilježavaju Dani obrane i Dani općine Nuštar, s fokusom na 5. listopadu, datumu najžešćeg neprijateljskog napada na mjesto i velike pobjede ZNG HV. No minobacački i avionski napadi na selo i ubojstva civila i branitelja počela su znatno ranije. Prva nuštarska krv prolivena je već 2. svibnja u Borovu Selu gdje je iz zasjede ubijeno 12 hrvatskih policajaca, među njima i Nuštarci Zdenko Perica i Stipan Bošnjak. Okolna sela s većinskim srpskim stanovništvom pružala su utočište četnicima otpočetka potpomaganim oružjem JNA, te se Nuštar vrlo rano našao u nezavidnoj situaciji. Dragovoljci su se počeli naoružavati i držati noćne straže, nadgledalo se pokrete JNA, dok se stanovništvo neprekidno osipalo. Bili su to obični, mahom mlađi ljudi dotad bez ikakvog ratnog iskustva i nesvikli oružju – školarci, studenti, poljoprivrednici, učitelji i dr. – koji su se okupili i počeli organizirati obranu, premda je nasuprot stajala cijela jedna armija.
Danonoćna granatiranja počela su u srpnju i više nisu prestajala, samo im se intenzitet pojačavao pretvarajući kroz nekoliko mjeseci selo u potpuno spaljenu i smrvljenu ruševinu. Unatoč tome, Nuštar nikada nije osvojen, a uvijek malobrojniji i slabije opremljeni hrvatski branitelji uspijevali su odoljeti napadima, pa čak i neprekidno pružati pomoć Vukovaru u oružju i ljudstvu, sve do presijecanja „kukuruznog puta“ i pada Marinaca (1. listopada). Kada je 2. listopada slomljena obrana drugog općinskog sela Cerića, postalo je jasno da je došao red na Nuštar. Gusti crni dimovi dizali su se iz okupiranih mjesta, agresorska JNA i četnici ubijali su i masakrirali preostale civile, pljačkali i palili kuće, a obruč oko Nuštra se stezao.
Prvi tenkovski napad iz smjera Marinaca počeo je u popodnevnim satima 3. listopada. Neprijatelj se s oklopima uspio probiti sve do centra sela, odakle su iste večeri izbačeni uz gubitke u ljudstvu i tehnici – branitelji su uništili jedan transporter i jedan moderni tenk M-84. Odmazda za gubitke bila je zastrašujuća: Nuštar je zasipan teškim projektilima iz svih raspoloživih sredstava – VBR-ima, topovima, tenkovskim topovima, minobacačima, haubicama, avionskim raketama, polutonskim tzv. „krmačama“, a bačena je čak i aerosolna bomba. Bila je to priprema za novi veliki napad koji je uslijedio 5. listopada. U memoarskom tekstu o tim danima Nuštarac Grgo Krajina je zapisao: „Topnički napadi su prestali i hrvatska vojska se izvukla iz skloništa da se nadiše svježeg zraka i vidi da li ima još ijedna čitava kuća poslije tih tri tisuće ispaljenih projektila protekle noći. Bila je neobična tišina. Pomislio sam, možda nas ostave na miru. A onda se čula zapovijed: “Na položaje, evo ih!”. Počela je presudna bitka za Nuštar.“
U napad na Nuštar krenula je 252. oklopna brigada iz Kraljeva ojačana paravojnim postrojbama, a branilo ga je oko 250 domaćih pripadnika ZNG-a i policije, te 150 pripadnika raznih drugih postrojbi. Napad se odvijao iz smjera Marinaca, Henrikovaca i Cerića i žestoke borbe počele su se voditi već na prilazima selu. Dio tenkova je zaustavljen i onesposobljen, ali dio se uspio probiti glavnom ulicom, kasnije znakovito preimenovanoj u Ulicu Križnoga puta, i nekoliko sporednih ulica. Razarajući jednu po jednu kući i ubijajući preostale civile u njihovim kućama i dvorištima, agresori su polako napredovali prema centru neprekidno nailazeći na otpor branitelja koji su ih uništavali s ručnim bacačima i drugim oružjem koje su mogli naći, a koje je tijekom cijeloga dana pristizalo iz Vinkovaca. Ulazeći u izravne okršaje s neprijateljima, mladi i ludo hrabri hrvatski borci ginuli su i ranjavani od snajperskih metaka i tenkovskih projektila. Nakon teških borbi JNA i četnici su tijekom poslijepodneva probili i centar, da bi konačno bili zaustavljeni kod crkve Duha Svetoga. U bitku su se uključila i dva hrvatska tenka T-55 i uslijedio je žestoki i odlučni protuudar. Neprijatelji su do kraja dana izbačeni iz sela, a branitelji su vratili prvotne položaje. Nuštar je te večeri slavio pobjedu, ali svjestan cijene. Dramatične i zastrašujuće slike sela tih su dana obišle svijet: tijela ljudi i životinjske lešine ležale su po ulicama, podivljale i preplašene životinje su lutale selom, dimili su se ostaci neprijateljskog oklopa, a stotine kuća je plamtjelo i urušavalo se. Toga dana uništeno je osam srpskih tenkova i četiri transportera, što je selo pretvorilo u drugo groblje neprijateljskih tenkova, nalik onome na Trpinjskoj cesti. Idućeg prijepodneva avioni JNA i teško topništvo zasipali su selo novim granatama i bombama, što je sprječavalo pripadnike saniteta da uklanjanje leševa životinja i ljudi sa ulica obave istoga trena.
Nakon toga dana neprijatelj više nikada nije ušao u selo, iako je bilo pokušaja. No priča o ratnom Nuštru tu ni izdaleka nije završena. Nuštar je bio polazište konvojima humanitarne pomoći za Vukovar, koji su putem granatirani, a humanitarci teško ranjavani, dok su dva oružana proboja uz velike žrtve završavala kod Marinaca. Pritom su se razvijale krvave bitke dotad neviđene na ovom području. Branitelji su i pod najžešćom unakrsnom paljbom izvlačili teško ranjene i poginule suborce i prijatelje ne želeći ih ostaviti na milost i nemilost četnicima. Višestruko jača armija mjesecima je razarala Vukovar i Bogdanovce, ali nije bilo dovoljno snage da im se pomogne. Danima nakon pada Bogdanovaca (10. studenog) i Vukovara (18. studenog) nuštarski su branitelji dočekivali promrzle i izgladnjele branitelje i civile iz proboja.
I nakon pada Vukovara na gotovo potpuno razoreno selo nastavljeni su topnički napadi sve do proljeća 1992. godine. Neprijateljsko topništvo nije štedjelo niti školu, crkvu i groblje, na kojemu gotovo da nije bilo neoštećenog groba i spomenika. Prema nekim procjenama, na selo je ispaljeno preko 100 000 teških projektila zbog čega je 9/10 infrastrukture bilo razoreno, pretvorivši Nuštar u sablasno mjesto potpunog uništenja, dok su okupirani Marinci i Cerić bili sravnjeni sa zemljom. O razmjerima razaranja i žestini borbi dovoljno govori podatak da su u Nuštru poginula 94 branitelja iz svih krajeva Hrvatske, a oko 280 ih je ranjeno, dok je 56 Nuštaraca izgubilo život u Domovinskom ratu.
Zbog svega toga nužno je obnavljati i ponavljati priču o slavnoj bitci za Nuštar kako bi se svi detalji izvukli iz zaborava i sačuvali za budućnost.
Tomu služe i Dani obrane i Dani općine koji se svake godine održavaju u prvom tjednu listopada i nastoje okupiti sve sudionike obrane Nuštra i obitelji poginulih branitelja.
Nit koja obilježava ovu proslavu je dobro poznata pjesma Zlatnih dukata „Ovim su šorom“ stavljajući u prvi plan istinu o „malom čovjeku“,samoorganiziranom, priučenom vojniku koji se širokim srcem, s krunicom na odori, uhvatio u neravnopravan boj protiv agresorskog, srbočetničkog čelika. I Nuštar nije pao.
Stoga na ovoj proslavi nema činova, nema posebnih uzvanika, nema govornika i govora, svi smo isti oni „mali ljudi“ koji su predano i nesebično okretali kotačić svoje uloge u obrani Hrvatske i slavnoj bitci za Nuštar. Branitelji i općinske vlasti počinju pripreme za monografiju obrane općine Nuštar, stoga organizatori mole sve sudionike bitke i obrane općine Nuštar da se odazovu proslavi i ostave svoje podatke kako bi ih prilikom izrade monografije mogli kontaktirati.
http://www.dnevno.hr/domovina/nikad-osv ... ili-838913
NIKAD OSVOJEN NUŠTAR: ‘Nakon te bitke slavili smo pobjedu, iako svjesni cijene koju smo platili’
Autor: Snježana Vučković
Nedjelja, 04. Listopad 2015. u 17:12
Dramatične i zastrašujuće slike sela tih su dana obišle svijet: tijela ljudi i životinjske lešine ležale su po ulicama, podivljale i preplašene životinje su lutale selom, dimili su se ostaci neprijateljskog oklopa, a stotine kuća je plamtjelo i urušavalo se. Toga dana uništeno je osam srpskih tenkova i četiri transportera, što je selo pretvorilo u drugo groblje neprijateljskih tenkova, nalik onome na Trpinjskoj cesti.
Za veliko slavonsko selo i općinu između Vinkovaca i Vukovara prije ljeta 1991. godine malo tko je u Hrvatskoj čuo ili znao, ali uskoro je postalo općepoznato kao poprište najtežih ratnih razaranja, tenkovskih bitaka, zločina nad civilima i herojskog otpora hrvatskih branitelja. Upravo se u spomen na najteže ratne dane početkom listopada obilježavaju Dani obrane i Dani općine Nuštar, s fokusom na 5. listopadu, datumu najžešćeg neprijateljskog napada na mjesto i velike pobjede ZNG HV. No minobacački i avionski napadi na selo i ubojstva civila i branitelja počela su znatno ranije. Prva nuštarska krv prolivena je već 2. svibnja u Borovu Selu gdje je iz zasjede ubijeno 12 hrvatskih policajaca, među njima i Nuštarci Zdenko Perica i Stipan Bošnjak. Okolna sela s većinskim srpskim stanovništvom pružala su utočište četnicima otpočetka potpomaganim oružjem JNA, te se Nuštar vrlo rano našao u nezavidnoj situaciji. Dragovoljci su se počeli naoružavati i držati noćne straže, nadgledalo se pokrete JNA, dok se stanovništvo neprekidno osipalo. Bili su to obični, mahom mlađi ljudi dotad bez ikakvog ratnog iskustva i nesvikli oružju – školarci, studenti, poljoprivrednici, učitelji i dr. – koji su se okupili i počeli organizirati obranu, premda je nasuprot stajala cijela jedna armija.
Danonoćna granatiranja počela su u srpnju i više nisu prestajala, samo im se intenzitet pojačavao pretvarajući kroz nekoliko mjeseci selo u potpuno spaljenu i smrvljenu ruševinu. Unatoč tome, Nuštar nikada nije osvojen, a uvijek malobrojniji i slabije opremljeni hrvatski branitelji uspijevali su odoljeti napadima, pa čak i neprekidno pružati pomoć Vukovaru u oružju i ljudstvu, sve do presijecanja „kukuruznog puta“ i pada Marinaca (1. listopada). Kada je 2. listopada slomljena obrana drugog općinskog sela Cerića, postalo je jasno da je došao red na Nuštar. Gusti crni dimovi dizali su se iz okupiranih mjesta, agresorska JNA i četnici ubijali su i masakrirali preostale civile, pljačkali i palili kuće, a obruč oko Nuštra se stezao.
Prvi tenkovski napad iz smjera Marinaca počeo je u popodnevnim satima 3. listopada. Neprijatelj se s oklopima uspio probiti sve do centra sela, odakle su iste večeri izbačeni uz gubitke u ljudstvu i tehnici – branitelji su uništili jedan transporter i jedan moderni tenk M-84. Odmazda za gubitke bila je zastrašujuća: Nuštar je zasipan teškim projektilima iz svih raspoloživih sredstava – VBR-ima, topovima, tenkovskim topovima, minobacačima, haubicama, avionskim raketama, polutonskim tzv. „krmačama“, a bačena je čak i aerosolna bomba. Bila je to priprema za novi veliki napad koji je uslijedio 5. listopada. U memoarskom tekstu o tim danima Nuštarac Grgo Krajina je zapisao: „Topnički napadi su prestali i hrvatska vojska se izvukla iz skloništa da se nadiše svježeg zraka i vidi da li ima još ijedna čitava kuća poslije tih tri tisuće ispaljenih projektila protekle noći. Bila je neobična tišina. Pomislio sam, možda nas ostave na miru. A onda se čula zapovijed: “Na položaje, evo ih!”. Počela je presudna bitka za Nuštar.“
U napad na Nuštar krenula je 252. oklopna brigada iz Kraljeva ojačana paravojnim postrojbama, a branilo ga je oko 250 domaćih pripadnika ZNG-a i policije, te 150 pripadnika raznih drugih postrojbi. Napad se odvijao iz smjera Marinaca, Henrikovaca i Cerića i žestoke borbe počele su se voditi već na prilazima selu. Dio tenkova je zaustavljen i onesposobljen, ali dio se uspio probiti glavnom ulicom, kasnije znakovito preimenovanoj u Ulicu Križnoga puta, i nekoliko sporednih ulica. Razarajući jednu po jednu kući i ubijajući preostale civile u njihovim kućama i dvorištima, agresori su polako napredovali prema centru neprekidno nailazeći na otpor branitelja koji su ih uništavali s ručnim bacačima i drugim oružjem koje su mogli naći, a koje je tijekom cijeloga dana pristizalo iz Vinkovaca. Ulazeći u izravne okršaje s neprijateljima, mladi i ludo hrabri hrvatski borci ginuli su i ranjavani od snajperskih metaka i tenkovskih projektila. Nakon teških borbi JNA i četnici su tijekom poslijepodneva probili i centar, da bi konačno bili zaustavljeni kod crkve Duha Svetoga. U bitku su se uključila i dva hrvatska tenka T-55 i uslijedio je žestoki i odlučni protuudar. Neprijatelji su do kraja dana izbačeni iz sela, a branitelji su vratili prvotne položaje. Nuštar je te večeri slavio pobjedu, ali svjestan cijene. Dramatične i zastrašujuće slike sela tih su dana obišle svijet: tijela ljudi i životinjske lešine ležale su po ulicama, podivljale i preplašene životinje su lutale selom, dimili su se ostaci neprijateljskog oklopa, a stotine kuća je plamtjelo i urušavalo se. Toga dana uništeno je osam srpskih tenkova i četiri transportera, što je selo pretvorilo u drugo groblje neprijateljskih tenkova, nalik onome na Trpinjskoj cesti. Idućeg prijepodneva avioni JNA i teško topništvo zasipali su selo novim granatama i bombama, što je sprječavalo pripadnike saniteta da uklanjanje leševa životinja i ljudi sa ulica obave istoga trena.
Nakon toga dana neprijatelj više nikada nije ušao u selo, iako je bilo pokušaja. No priča o ratnom Nuštru tu ni izdaleka nije završena. Nuštar je bio polazište konvojima humanitarne pomoći za Vukovar, koji su putem granatirani, a humanitarci teško ranjavani, dok su dva oružana proboja uz velike žrtve završavala kod Marinaca. Pritom su se razvijale krvave bitke dotad neviđene na ovom području. Branitelji su i pod najžešćom unakrsnom paljbom izvlačili teško ranjene i poginule suborce i prijatelje ne želeći ih ostaviti na milost i nemilost četnicima. Višestruko jača armija mjesecima je razarala Vukovar i Bogdanovce, ali nije bilo dovoljno snage da im se pomogne. Danima nakon pada Bogdanovaca (10. studenog) i Vukovara (18. studenog) nuštarski su branitelji dočekivali promrzle i izgladnjele branitelje i civile iz proboja.
I nakon pada Vukovara na gotovo potpuno razoreno selo nastavljeni su topnički napadi sve do proljeća 1992. godine. Neprijateljsko topništvo nije štedjelo niti školu, crkvu i groblje, na kojemu gotovo da nije bilo neoštećenog groba i spomenika. Prema nekim procjenama, na selo je ispaljeno preko 100 000 teških projektila zbog čega je 9/10 infrastrukture bilo razoreno, pretvorivši Nuštar u sablasno mjesto potpunog uništenja, dok su okupirani Marinci i Cerić bili sravnjeni sa zemljom. O razmjerima razaranja i žestini borbi dovoljno govori podatak da su u Nuštru poginula 94 branitelja iz svih krajeva Hrvatske, a oko 280 ih je ranjeno, dok je 56 Nuštaraca izgubilo život u Domovinskom ratu.
Zbog svega toga nužno je obnavljati i ponavljati priču o slavnoj bitci za Nuštar kako bi se svi detalji izvukli iz zaborava i sačuvali za budućnost.
Tomu služe i Dani obrane i Dani općine koji se svake godine održavaju u prvom tjednu listopada i nastoje okupiti sve sudionike obrane Nuštra i obitelji poginulih branitelja.
Nit koja obilježava ovu proslavu je dobro poznata pjesma Zlatnih dukata „Ovim su šorom“ stavljajući u prvi plan istinu o „malom čovjeku“,samoorganiziranom, priučenom vojniku koji se širokim srcem, s krunicom na odori, uhvatio u neravnopravan boj protiv agresorskog, srbočetničkog čelika. I Nuštar nije pao.
Stoga na ovoj proslavi nema činova, nema posebnih uzvanika, nema govornika i govora, svi smo isti oni „mali ljudi“ koji su predano i nesebično okretali kotačić svoje uloge u obrani Hrvatske i slavnoj bitci za Nuštar. Branitelji i općinske vlasti počinju pripreme za monografiju obrane općine Nuštar, stoga organizatori mole sve sudionike bitke i obrane općine Nuštar da se odazovu proslavi i ostave svoje podatke kako bi ih prilikom izrade monografije mogli kontaktirati.
http://www.dnevno.hr/domovina/nikad-osv ... ili-838913
"MOJU PROŠLOST,GOSPODINE, PREPUŠTAM TVOJOJ MILOSTI.
MOJU SADAŠNJOST, TVOJOJ LJUBAVI.
A MOJU BUDUĆNOST, TVOJOJ PROVIDNOSTI."
MOJU SADAŠNJOST, TVOJOJ LJUBAVI.
A MOJU BUDUĆNOST, TVOJOJ PROVIDNOSTI."
-
EdgarFranjul
- Sheriff
- Posts: 8453
- Joined: Mon May 17, 2010 8:42 pm
- Location: Pula
- Contact:
Re: Da se ne zaboravi: kako je počelo
17. kolovoza 1990. Knin – početak završnog čina ideje Velike Srbije
Objavio Veronika S - 17/08/20161
Svega 78 dana nakon prvih demokratskih izbora 1990. hrvatski Srbi (uz pomoć „antifašističke“ JNA) počinju ustanak protiv prve višestranačke vlade na čelu s HDZ-om.
Bilo je to na današnji dan 1990. kada su se u Dalmaciji u okolici Knina prvi put pojavile oružane skupine hrvatskih Srba na cestama stavljajući zapreke, zaustavljajući promet, maltretirajući Hrvate i turiste iz inozemstva.
Bili su naoružani oružjem koje im je dala JNA i oružjem Teritorijalne obrane koje je prije toga, za vrijeme Ivice Račana, oduzeto Hrvatima.
Zanimljivo je da su se i 1990., kao i u Srbu 1941., na cestama pojavljivali zajednički ljudi s petokrakama i kokardama na kapama i odjeći.
U smijenjenoj vlasti u Hrvatskoj, koju je 45 godina diktaturom obnašala Komunistička partija, Srbi su činili nesrazmjeran kadar.
Iako su bili velika manjina u Hrvatskoj, u svim strukturama vlasti koje su bitne za totalitarni sustav – vojska, policija, državna uprava, poltičke funkcije, Savez komunista – Srbi su bili više nego nesrazmjerna većina u odnosu na broj stanovnika (12,1 % udjela u stanobištvu po popisu 1991.).
Ta mogućnost gubitka privikegija koje su Srbi imali za vrijeme komunizma, a posljedično time i vladanja nad Hrvatima, kao i mržnja prema bilo kakvom obliku hrvatske autonomije i državnosti bili su glavni okidač za ovu pobunu koja je prerasla u krvavi rat.
Sam početak pobune poznat je pod imenom „balvan revolucija“.
Srbi su jednostrano proglasili autonomnu političku teritorijalnu oblast, samozvanu „SAO Krajinu“, („samoupravna autonomna oblast“) koju je hrvatsko ministarstvo pravosuđa poništilo.
Državnu cestu preko Plitvica, koja spaja sjevernu s južnom Hrvatskom, pobunjeni su Srbi 1990. prepriječili u Kninu usred turističke sezone balvanima, i počeli samovoljno kontrolirati promet ljudi i roba. Vrlo brzo počeli su preuzimati policijske postaje s oružjem (Knin, Obrovac, Bemkovac, Gračac) što je bio početak realizacije ideje Velike Srbije.
Na suđenju 2002. bivšem srbijanskom predsjedniku Slobodanu Miloševiću pred međunarodnim haaškim tribunalom za ratne zločine počinjene u Hrvatskoj 1991. godine (ICTY) svjedok optužbe pod kodnim brojem “C-061” (bivši najviši dužnosnik tzv. krajinske vlasti” Milan Babić) svjedočio je protiv Slobodana Miloševića i Srbije, tvrdeći kako je Beograd, nakon izbijanja srpske “balvan-revolucije” u Hrvatskoj 17. kolovoza 1990. financijski integrirao područje tzv. “SAO Krajine” u svoj platni sustav, a policijske snage hrvatskih Srba izravno financirao gotovinom.
Tužiteljstvo haaškog suda uvelo je u proces niz dokumenata srpske paradržave u Republici Hrvatskoj kojima dokazuje veze Beograda i pobunjeničkog Knina.
Svjedok Milan Babić opisao je kako su se Srbi u Hrvatskoj politički organizirali u političku partiju SDS.
Na čelu SDS-a bio je Jovan Rašković čiji unuk 26 godina kasnije 2016. u blizini Knina (Primošten i zaleđe) širi mržnju prema Hrvatima. Nismo vidjeli pri tome ažurnost hrvatske izvršne vlasti kakvu smo vidjeli u Kninu na proslavi Oluje.
Ovim događanjima počeo je operativno završni čin gotovo 100-godišnje drame hrvatskog naroda koji se zove – prijelaz iz neformalne Velike Srbije (Jugoslavije) u doslovnu bez Hrvata i drugih nepoželjnih i manje vrijednih naroda.
Zbog realizacije te ideje kroz dvije Jugoslavije i više sukoba i ratova stotine tisuća ljudi izgubilo je živote. Odjeci ti ideje, nažalost i na svijest svim Hrvatima, čuju se ovih dana iz Srbije: od vrha na čelu sa Nikolićem i Vučićem, do običnih ljudi koji se nisu do danas pomirili sa samostalnošću hrvatskog naroda.
Nažalost, takvih patoloških ideja u različitim oblicima i formama ima čak i u Hrvatskoj prikrivenim pod maskom jugoslavnenstva, „antifašizma“, optužbi za ustaštvo, borbe za „ljudskih prava“, otvorenog velikosrpstva i slično, a čiji je krajnji cilj u suštini isti kao i onih iz Knina 1990. – negacija bilo kakve hrvatske državnosti i samobitnosti.
http://kamenjar.com/video-17-kolovoza-1 ... ke-srbije/
Objavio Veronika S - 17/08/20161
Svega 78 dana nakon prvih demokratskih izbora 1990. hrvatski Srbi (uz pomoć „antifašističke“ JNA) počinju ustanak protiv prve višestranačke vlade na čelu s HDZ-om.
Bilo je to na današnji dan 1990. kada su se u Dalmaciji u okolici Knina prvi put pojavile oružane skupine hrvatskih Srba na cestama stavljajući zapreke, zaustavljajući promet, maltretirajući Hrvate i turiste iz inozemstva.
Bili su naoružani oružjem koje im je dala JNA i oružjem Teritorijalne obrane koje je prije toga, za vrijeme Ivice Račana, oduzeto Hrvatima.
Zanimljivo je da su se i 1990., kao i u Srbu 1941., na cestama pojavljivali zajednički ljudi s petokrakama i kokardama na kapama i odjeći.
U smijenjenoj vlasti u Hrvatskoj, koju je 45 godina diktaturom obnašala Komunistička partija, Srbi su činili nesrazmjeran kadar.
Iako su bili velika manjina u Hrvatskoj, u svim strukturama vlasti koje su bitne za totalitarni sustav – vojska, policija, državna uprava, poltičke funkcije, Savez komunista – Srbi su bili više nego nesrazmjerna većina u odnosu na broj stanovnika (12,1 % udjela u stanobištvu po popisu 1991.).
Ta mogućnost gubitka privikegija koje su Srbi imali za vrijeme komunizma, a posljedično time i vladanja nad Hrvatima, kao i mržnja prema bilo kakvom obliku hrvatske autonomije i državnosti bili su glavni okidač za ovu pobunu koja je prerasla u krvavi rat.
Sam početak pobune poznat je pod imenom „balvan revolucija“.
Srbi su jednostrano proglasili autonomnu političku teritorijalnu oblast, samozvanu „SAO Krajinu“, („samoupravna autonomna oblast“) koju je hrvatsko ministarstvo pravosuđa poništilo.
Državnu cestu preko Plitvica, koja spaja sjevernu s južnom Hrvatskom, pobunjeni su Srbi 1990. prepriječili u Kninu usred turističke sezone balvanima, i počeli samovoljno kontrolirati promet ljudi i roba. Vrlo brzo počeli su preuzimati policijske postaje s oružjem (Knin, Obrovac, Bemkovac, Gračac) što je bio početak realizacije ideje Velike Srbije.
Na suđenju 2002. bivšem srbijanskom predsjedniku Slobodanu Miloševiću pred međunarodnim haaškim tribunalom za ratne zločine počinjene u Hrvatskoj 1991. godine (ICTY) svjedok optužbe pod kodnim brojem “C-061” (bivši najviši dužnosnik tzv. krajinske vlasti” Milan Babić) svjedočio je protiv Slobodana Miloševića i Srbije, tvrdeći kako je Beograd, nakon izbijanja srpske “balvan-revolucije” u Hrvatskoj 17. kolovoza 1990. financijski integrirao područje tzv. “SAO Krajine” u svoj platni sustav, a policijske snage hrvatskih Srba izravno financirao gotovinom.
Tužiteljstvo haaškog suda uvelo je u proces niz dokumenata srpske paradržave u Republici Hrvatskoj kojima dokazuje veze Beograda i pobunjeničkog Knina.
Svjedok Milan Babić opisao je kako su se Srbi u Hrvatskoj politički organizirali u političku partiju SDS.
Na čelu SDS-a bio je Jovan Rašković čiji unuk 26 godina kasnije 2016. u blizini Knina (Primošten i zaleđe) širi mržnju prema Hrvatima. Nismo vidjeli pri tome ažurnost hrvatske izvršne vlasti kakvu smo vidjeli u Kninu na proslavi Oluje.
Ovim događanjima počeo je operativno završni čin gotovo 100-godišnje drame hrvatskog naroda koji se zove – prijelaz iz neformalne Velike Srbije (Jugoslavije) u doslovnu bez Hrvata i drugih nepoželjnih i manje vrijednih naroda.
Zbog realizacije te ideje kroz dvije Jugoslavije i više sukoba i ratova stotine tisuća ljudi izgubilo je živote. Odjeci ti ideje, nažalost i na svijest svim Hrvatima, čuju se ovih dana iz Srbije: od vrha na čelu sa Nikolićem i Vučićem, do običnih ljudi koji se nisu do danas pomirili sa samostalnošću hrvatskog naroda.
Nažalost, takvih patoloških ideja u različitim oblicima i formama ima čak i u Hrvatskoj prikrivenim pod maskom jugoslavnenstva, „antifašizma“, optužbi za ustaštvo, borbe za „ljudskih prava“, otvorenog velikosrpstva i slično, a čiji je krajnji cilj u suštini isti kao i onih iz Knina 1990. – negacija bilo kakve hrvatske državnosti i samobitnosti.
http://kamenjar.com/video-17-kolovoza-1 ... ke-srbije/
"MOJU PROŠLOST,GOSPODINE, PREPUŠTAM TVOJOJ MILOSTI.
MOJU SADAŠNJOST, TVOJOJ LJUBAVI.
A MOJU BUDUĆNOST, TVOJOJ PROVIDNOSTI."
MOJU SADAŠNJOST, TVOJOJ LJUBAVI.
A MOJU BUDUĆNOST, TVOJOJ PROVIDNOSTI."
-
EdgarFranjul
- Sheriff
- Posts: 8453
- Joined: Mon May 17, 2010 8:42 pm
- Location: Pula
- Contact:
Re: Da se ne zaboravi: kako je počelo
Vlado Petelinec
5 h ·
Da se ne zaboravi !
17.08.1990. početak je obrane R.Hrvatske. Na današnji dan helikopteri Helikopterske jedinice Lučko sa pilotima, mehaničarima i osamnaest pripadnika hrvatske policije, poletjelo je iz Lučkog prema Kninu kako bi riješili problem s tvorcima buduče RSK-a. No kod Ogulina se umiješala JNA i njezino zrakoplovstvo. Pod pretnnjom rušenja helikoptera MUP-a Hrvatske otvoreno su se stavili na stranu pobunjenih srba u Krajini. Danas svi zaboravljaju tko je bio na čijoj strani.
Za mene kao jednog od pilota u toj zadači, rat je počeo baš tada.
Mada taj događaj svi "zaboravljaju", iz razloga jer je puno njih bilo na krivoj strani a sad su veliki branitelji Hrvatske sa visokim činovima.
Stoga bi htio uputitu veliki pozdrav i zahvalu svim pripadnicima helikopterske jedinice ATJ Lučko, koji su učestvovali u toj akciji, kao i svim pripadnicima hr.policije, koji su tada imali srca i hrabrosti sjesti skupa s nama u helikoptere, u želji da se obrani Hrvatska, a bili smo svjesni da nam se ne piše dobro.
5 h ·
Da se ne zaboravi !
17.08.1990. početak je obrane R.Hrvatske. Na današnji dan helikopteri Helikopterske jedinice Lučko sa pilotima, mehaničarima i osamnaest pripadnika hrvatske policije, poletjelo je iz Lučkog prema Kninu kako bi riješili problem s tvorcima buduče RSK-a. No kod Ogulina se umiješala JNA i njezino zrakoplovstvo. Pod pretnnjom rušenja helikoptera MUP-a Hrvatske otvoreno su se stavili na stranu pobunjenih srba u Krajini. Danas svi zaboravljaju tko je bio na čijoj strani.
Za mene kao jednog od pilota u toj zadači, rat je počeo baš tada.
Mada taj događaj svi "zaboravljaju", iz razloga jer je puno njih bilo na krivoj strani a sad su veliki branitelji Hrvatske sa visokim činovima.
Stoga bi htio uputitu veliki pozdrav i zahvalu svim pripadnicima helikopterske jedinice ATJ Lučko, koji su učestvovali u toj akciji, kao i svim pripadnicima hr.policije, koji su tada imali srca i hrabrosti sjesti skupa s nama u helikoptere, u želji da se obrani Hrvatska, a bili smo svjesni da nam se ne piše dobro.
"MOJU PROŠLOST,GOSPODINE, PREPUŠTAM TVOJOJ MILOSTI.
MOJU SADAŠNJOST, TVOJOJ LJUBAVI.
A MOJU BUDUĆNOST, TVOJOJ PROVIDNOSTI."
MOJU SADAŠNJOST, TVOJOJ LJUBAVI.
A MOJU BUDUĆNOST, TVOJOJ PROVIDNOSTI."
-
EdgarFranjul
- Sheriff
- Posts: 8453
- Joined: Mon May 17, 2010 8:42 pm
- Location: Pula
- Contact:
Re: Da se ne zaboravi: kako je počelo
24. kolovoz 1991 – Oboren prvi zrakoplov “JNA”
Objavio Ante B - 24/08/20160
Pripadnik vukovarske 204. brigade Luka Andrijanić oborio je 24. kolovoza 1991. prvi neprijateljski avion koji je pao kod Bogdanovaca
Najmoderniji dio “JNA” prije izbijanja velikosrpske agresije bilo je ratno zrakoplovstvo “JRV” i protuzračna obrana PVO, koji je raspolagao najsuvremenijom vojnom tehnikom i najškolovanijim ljudstvom u “JNA” (piloti, zapovjednici postrojbi i tehničko osoblje). “JRV” je raspolagao 1991. s oko 450 zrakoplova i 190 helikoptera, od toga 286 bili su suvremeniji borbeni zrakoplovi (16 MIG29, 100 MIG21, 90 NJ, J22 Orao i 70 G4 Super Galeb), a ostalo su bili zastarjeli borbeni zrakoplovi ( J1 Jastreb, G2 Galeb i P2 Kraguj) te transportni i školski zrakoplovi.
U svom planu provođenja velikosrpske agresije na Hrvatsku i BiH zapovjedni vrh “JNA” i velikosrpski političari najviše su se, uz oklopnomehanizirane postrojbe, oslanjali na ratno zrakoplovstvo.
Razlog vjerovanja u superiornost “JRVa” nalazi se u činjenici da hrvatske snage (MUP i ZNG ) nisu imale ratno zrakoplovstvo, a protuzrakoplovno naoružanje kojim su raspolagali u lipnju 1991. bilo je više simbolično, nego opasno za njihove protivnike (oko 30 PZO topova 1x20mm i 3x20mm, 2530 lakih PZO sustav STRELA 2M ).
Dana 24. kolovoza 1991. LUKA ANDRIJANIĆ, dragovoljac Domovinskog rata srušio je prvi zrakoplov neprijateljske JNA u Domovinskom ratu. Luka Andrijanić bio je dragovoljac iz okolice Bosanskog Broda. U Zbor narodne garde javio se s 19 godina nakon služenja vojnog roka u JNA, gdje je dobio brojne nagrade kao najbolji protuavionac u klasi. Majci je rekao da odlazi na sezonske radove u polje za zaradom, jer joj nije imao snage reći da odlazi braniti zemlju u kojoj nije rođen, ali koju je osjećao svojom. Bio je prvi zapovjednik protuzračne obrane grada Vukovara i srušio 4 zrakoplova JNA. Poginuo je u Vukovaru 20. rujna 1991., tri dana prije 20-og rođendana.
http://kamenjar.com/24-kolovoza-1991-ob ... oplov-jna/
Objavio Ante B - 24/08/20160
Pripadnik vukovarske 204. brigade Luka Andrijanić oborio je 24. kolovoza 1991. prvi neprijateljski avion koji je pao kod Bogdanovaca
Najmoderniji dio “JNA” prije izbijanja velikosrpske agresije bilo je ratno zrakoplovstvo “JRV” i protuzračna obrana PVO, koji je raspolagao najsuvremenijom vojnom tehnikom i najškolovanijim ljudstvom u “JNA” (piloti, zapovjednici postrojbi i tehničko osoblje). “JRV” je raspolagao 1991. s oko 450 zrakoplova i 190 helikoptera, od toga 286 bili su suvremeniji borbeni zrakoplovi (16 MIG29, 100 MIG21, 90 NJ, J22 Orao i 70 G4 Super Galeb), a ostalo su bili zastarjeli borbeni zrakoplovi ( J1 Jastreb, G2 Galeb i P2 Kraguj) te transportni i školski zrakoplovi.
U svom planu provođenja velikosrpske agresije na Hrvatsku i BiH zapovjedni vrh “JNA” i velikosrpski političari najviše su se, uz oklopnomehanizirane postrojbe, oslanjali na ratno zrakoplovstvo.
Razlog vjerovanja u superiornost “JRVa” nalazi se u činjenici da hrvatske snage (MUP i ZNG ) nisu imale ratno zrakoplovstvo, a protuzrakoplovno naoružanje kojim su raspolagali u lipnju 1991. bilo je više simbolično, nego opasno za njihove protivnike (oko 30 PZO topova 1x20mm i 3x20mm, 2530 lakih PZO sustav STRELA 2M ).
Dana 24. kolovoza 1991. LUKA ANDRIJANIĆ, dragovoljac Domovinskog rata srušio je prvi zrakoplov neprijateljske JNA u Domovinskom ratu. Luka Andrijanić bio je dragovoljac iz okolice Bosanskog Broda. U Zbor narodne garde javio se s 19 godina nakon služenja vojnog roka u JNA, gdje je dobio brojne nagrade kao najbolji protuavionac u klasi. Majci je rekao da odlazi na sezonske radove u polje za zaradom, jer joj nije imao snage reći da odlazi braniti zemlju u kojoj nije rođen, ali koju je osjećao svojom. Bio je prvi zapovjednik protuzračne obrane grada Vukovara i srušio 4 zrakoplova JNA. Poginuo je u Vukovaru 20. rujna 1991., tri dana prije 20-og rođendana.
http://kamenjar.com/24-kolovoza-1991-ob ... oplov-jna/
"MOJU PROŠLOST,GOSPODINE, PREPUŠTAM TVOJOJ MILOSTI.
MOJU SADAŠNJOST, TVOJOJ LJUBAVI.
A MOJU BUDUĆNOST, TVOJOJ PROVIDNOSTI."
MOJU SADAŠNJOST, TVOJOJ LJUBAVI.
A MOJU BUDUĆNOST, TVOJOJ PROVIDNOSTI."
-
EdgarFranjul
- Sheriff
- Posts: 8453
- Joined: Mon May 17, 2010 8:42 pm
- Location: Pula
- Contact:
Re: Da se ne zaboravi: kako je počelo
http://www.dnevno.hr/domovina/jugoslave ... ske-950557
31. kolovoza
Jugoslavenska narodna armija ’91. uhitila je Kikaša: u Zrakoplovu je imao spremno oružje za gardu Hrvatske
Autor: Dnevno.hr
Srijeda, 31. Kolovoz 2016. u 14:43
Kada je nakon proglašenja hrvatske neovisnosti njegovoj domovini zaprijetio rat, svojim je novcem i novcem hrvatskih iseljenika kupio oružje za njezinu obranu.
Na zagrebačkom aerodromu Pleso 31. kolovoza 1991. “Jugoslavenska narodna armija” uhitila je kanadskog poduzetnika hrvatskog podrijetla Antuna Kikaša.
Kikaš je uhićen u Boeingu 737 ugandske zrakoplovne tvrtke s 18 tona lakog pješačkog i protuoklopnog naoružanja namijenjenog Ministarstvu unutarnjih poslova i Zboru narodne garde Republike Hrvatske.
Antun Kikaš bio je ugledni kanadski građevinski poduzetnik vrlo aktivan u hrvatskoj iseljeničkoj zajednici. Među ostalim, uspio je 1987. osnovati Katedru za hrvatski jezik i književnost na sveučilištu Waterloo, a na razne druge načine organizirao je hrvatske iseljenike.
Kada je nakon proglašenja hrvatske neovisnosti njegovoj domovini zaprijetio rat, svojim je novcem i novcem hrvatskih iseljenika kupio oružje za njezinu obranu.
Oružje je kupio u Južnoj Africi, a za njegov transport dobio je avion „Uganda airlinesa“ s kompletnom posadom. Plan je bio letjeti prema Trstu, a sletjeti u Ljubljani.
No ulaskom u tadašnji jugoslavenski zračni prostor, prema tvrdnji Kikaša greškom pilota, ruta je promijenjena. Zrakoplov su tada presrela dva lovačka Mig-a 21 “Jugoslavenskog ratnog zrakoplovstva” i zapovjedili pilotu da odmah spusti avion na pistu zračne luke Pleso pored Zagreba.
Ondje su ga dočekali jugoslavenski vojnici, koji su pretražili zrakoplov, zaplijenili naoružanje i uhitili Kikaša.
Nakon torture Kikaš je odveden u vojni zatvor u Beogradu dok je ugandski avion s oružjem prebačen na Batajnicu. Nakon Kikaševa uhićenja kanadski Hrvati sakupili su 3 milijuna dolara za njegovo puštanje.
U međuvremenu su hrvatske postrojbe kod Slunja zarobile generala “JNA” Milana Aksentijevića te nekoliko oficira iz mreže vojne Kontraobaveštajne službe pa je dogovorena razmjena.
Kao jamčevina tadašnjem načelniku KOS-a generalu Aci Vasiljeviću predan je novac kanadskih Hrvata. Poslije tri mjeseca zatvora, uz posredovanje Gojka Šuška, Antun Kikaš razmijenjen je na zagrebačkom aerodromu za generala Aksentijevića.
31. kolovoza
Jugoslavenska narodna armija ’91. uhitila je Kikaša: u Zrakoplovu je imao spremno oružje za gardu Hrvatske
Autor: Dnevno.hr
Srijeda, 31. Kolovoz 2016. u 14:43
Kada je nakon proglašenja hrvatske neovisnosti njegovoj domovini zaprijetio rat, svojim je novcem i novcem hrvatskih iseljenika kupio oružje za njezinu obranu.
Na zagrebačkom aerodromu Pleso 31. kolovoza 1991. “Jugoslavenska narodna armija” uhitila je kanadskog poduzetnika hrvatskog podrijetla Antuna Kikaša.
Kikaš je uhićen u Boeingu 737 ugandske zrakoplovne tvrtke s 18 tona lakog pješačkog i protuoklopnog naoružanja namijenjenog Ministarstvu unutarnjih poslova i Zboru narodne garde Republike Hrvatske.
Antun Kikaš bio je ugledni kanadski građevinski poduzetnik vrlo aktivan u hrvatskoj iseljeničkoj zajednici. Među ostalim, uspio je 1987. osnovati Katedru za hrvatski jezik i književnost na sveučilištu Waterloo, a na razne druge načine organizirao je hrvatske iseljenike.
Kada je nakon proglašenja hrvatske neovisnosti njegovoj domovini zaprijetio rat, svojim je novcem i novcem hrvatskih iseljenika kupio oružje za njezinu obranu.
Oružje je kupio u Južnoj Africi, a za njegov transport dobio je avion „Uganda airlinesa“ s kompletnom posadom. Plan je bio letjeti prema Trstu, a sletjeti u Ljubljani.
No ulaskom u tadašnji jugoslavenski zračni prostor, prema tvrdnji Kikaša greškom pilota, ruta je promijenjena. Zrakoplov su tada presrela dva lovačka Mig-a 21 “Jugoslavenskog ratnog zrakoplovstva” i zapovjedili pilotu da odmah spusti avion na pistu zračne luke Pleso pored Zagreba.
Ondje su ga dočekali jugoslavenski vojnici, koji su pretražili zrakoplov, zaplijenili naoružanje i uhitili Kikaša.
Nakon torture Kikaš je odveden u vojni zatvor u Beogradu dok je ugandski avion s oružjem prebačen na Batajnicu. Nakon Kikaševa uhićenja kanadski Hrvati sakupili su 3 milijuna dolara za njegovo puštanje.
U međuvremenu su hrvatske postrojbe kod Slunja zarobile generala “JNA” Milana Aksentijevića te nekoliko oficira iz mreže vojne Kontraobaveštajne službe pa je dogovorena razmjena.
Kao jamčevina tadašnjem načelniku KOS-a generalu Aci Vasiljeviću predan je novac kanadskih Hrvata. Poslije tri mjeseca zatvora, uz posredovanje Gojka Šuška, Antun Kikaš razmijenjen je na zagrebačkom aerodromu za generala Aksentijevića.
"MOJU PROŠLOST,GOSPODINE, PREPUŠTAM TVOJOJ MILOSTI.
MOJU SADAŠNJOST, TVOJOJ LJUBAVI.
A MOJU BUDUĆNOST, TVOJOJ PROVIDNOSTI."
MOJU SADAŠNJOST, TVOJOJ LJUBAVI.
A MOJU BUDUĆNOST, TVOJOJ PROVIDNOSTI."
-
EdgarFranjul
- Sheriff
- Posts: 8453
- Joined: Mon May 17, 2010 8:42 pm
- Location: Pula
- Contact:
Re: Da se ne zaboravi: kako je počelo
Hrvatski komandosi koji su pali u zaborav: BOJNA FRANKOPAN
Hrvatski komandosi koji su pali u zaborav: Postrojba je na gotovo istovjetan način formirana kao i bojna Zrinski. Putovi im umnogome nalikuju, a na kraju su se fuzionirali u 1. Hrvatski gardijski zdrug
Nakon izbornih promjena 2000. godine, hrvatskoj javnosti počinju na drugačiji način predstavljane vrijednosti, značaj i rezultati Domovinskog rata. Spregom političkih elita i određenih medijskih moćnika, godinama smo bili svjedoci velikog informativnog presinga usmjerenog protiv branitelja. Možda i najegzaktniji uspjeh rada tog lobija postignut je u pogledu tretmana odbjeglog generala Ante Gotovine, kojega se predstavljalo kao izdajnika zbog kojega Hrvatska ne ulazi u Eropsku uniju. Danas, nakon otrežnjenja koja dolaze iz Haaškog suda, većina se ''propagandista'' povukla u zatišje ili pak imaju više problema s vlastitim grijesima, bilo pokradenim milijunima ili rasprodanim državnim tajnama. Naravno, određeni mediji i kvazi novinari-humanisti još uvijek grčevito pokušavaju objasniti kako je mnogo toga u obrambenom ratu, za njih međusobnom obračunu, bilo prljavo i nedostojno s hrvatske strane. Takav pristup ne treba čuditi jer bi bilo kakav drugačiji stav srušio sve ono od čega se moglo itekako dobro i zaraditi, a što je započeto 2000. godine.
Djelovanje specijalnih postrojbi Hrvatske vojske (HV) pokazalo se kao atraktivna, a ujedno i najplodonosnija tema za plasiranje teorija urote. Pripadnici specijalnih postrojbi izvrgnuti su masovnoj medijskoj histeriji usporedivoj s pozivom na progone vještica. Antu Rosu, zapovjednika dviju najčešće napadanih postrojbi oformljenih na početku Domovinskog rata, Zrinskih i Frankopana, kasnije i načelnika Glavnog stožera HV-a, u novinama se etiketiralo kao ''vrhovnog capo-a'' zločinačke skupine, a obje su postrojbe raščlanjene kao legla ubojica, krijumčara oružja i droge, ratnih zločinaca i kamatara. Novinari, ponajprije Ivica Đikić, u natjecanju iznošenja nebrojenih konstrukcija bez i jednog dokaza, specijalne postrojbe jednostavno su nazivali kao ''sav taj ološ'', a u vojno-operativnom djelovanju kao ''paralelnu vojsku''.
Medijski poziv na odstrel pripadnika specijalnih postrojbi završavao bi univerzalnom formulom i proročanstvom: ''...kriminal je jedino što im preostaje, pa nema nikakve sumnje da će [...] se domaći zatvori napuniti generalima i pukovnicima što za život zarađuju krijumčarenjem droge i oružja''. Ista formula, katkad prepisivana, katkad proširena pokojim atributom i optužbom u domeni znanstvene fantastike (uvijek se spominju ''kontigenti heroina'', ''tone oružja'' ili pak ''kamioni krvavog novca''), primjenjivala se tijekom svih ovih godina. Štoviše, upravo se ti isti tekstovi promoviraju kao dokazni materijali na stranicama časopisa i portala u susjednim državama koje bi se rado odrekle uspomena na agresorsku prošlost.
U cijeloj se priči kao najunosniji posao pokazala mogućnost tiskanja neistinitih knjiga; posljednja od njih na petparački način oblatila je generala Gotovinu. Izvor cijele harange inače je došao iz vojnih redova, od kolege prozvanih ''zločinaca'', Martina Špegelja. Njegove optužbe, sročene u memoarskim zapisima, postale su sveto pismo, gotovo startni pucanj za otvaranje medijske hajke na ''specijalce''. Tko su dakle, ti ''zločinci'', ''bagra'', o kojima se u Hrvatskoj pisalo jedino na ovakav način ili najčešće nikako, a koji su, što je zaprepašćujuće, sa više realnosti i poštovanja prikazivani u srpskom tisku za vrijeme Miloševićevog režima?!?
''Vojna povijest'' baviti će se sudbinama tih postrojbi iz jednostavnog razloga što su one u svom operativnom djelovanju odigrale vrlo značajne uloge u kritičnim trenucima Domovinskog rata, a demistificiranje njihovih aktivnosti vjerojatno će ukazati i na zlonamjernost laži krugova koji ih blate. Najbolji primjer rada takve postrojbe, s jedne strane potpuno zanemarene, a s druge korištene u kontekstu plasiranja mitova o ''zločinačkom ološu'' HV-a, definitivno je komando jedinica: bojna Frankopan. Pogledajmo povijest te postrojbe i razmislimo koliko smo u stvari znali o Frankopanima i njima srodnim jedinicama, odnosno kolika je vrijednost takvih postrojbi u ratu bilo koje države.
U vrlo kratkom razdoblju prije započinjanja otvorenog rata država Hrvatska započela je stvarati konture buduće vojske, a također se pokušalo ustrojiti prijeko potrebne jedinice za posebne namjene. Prva baza takve jedinice bila je u Kumrovcu, u zgradi bivše ''partijske škole'', gdje su već trenirale i odlazile na teren posebne jedinice hrvatske policije. Njihovi pripadnici postali su nakon selekcije okosnicom prvoosnovane komando jedinice, bojne Zrinski, koja je u tom razdoblju, početkom lipnja, već počela s aktivnostima na vrućim terenima u Vukovaru i Borovom Selu.
Bojna Frankopan ustvari je na gotovo istovjetan način formirana kao i bojna Zrinski. Putovi tih dviju jedinica umnogome nalikuju, a na koncu su se, na neki način, i fuzionirale u jedinstvenu postrojbu: 1. Hrvatski gardijski zdrug (1. HGZ). Frankopani su, dakle, nešto ''mlađi'', počeli popunjavati redove s prvih dvadesetak ljudi početkom kolovoza. Kičmu, zapovjedni kadar tih bojni činili su ljudi s velikim vojnim iskustvom, ali ne časnici-prebjezi iz Jugoslavenske narodne armije (JNA) nego profesionalci koji su vojne karijere ostvarili u inozemstvu, najčešće u Legiji stranaca.
Oni koji su zbog političkih ili avanturističkih pobuda napustili Jugoslaviju, počeli su se dragovoljno vraćati kako bi pomogli u obrani od agresije zemlje koju ni jedan od njih nije volio. Bazu u Kumrovcu, odnosno Zrinske počeli su operativno ustrojavati Ante Roso i Milenko Filipović. Uskoro su im se u srpnju priključili Ilija Tot, Bruno Zorica-Zulu, Joža Kamenar, Aldo Lučev, Miljenko Šimičević-Slave i Stanko Krešo, koji su pobjegli iz Legije stranaca unatoč važećim ugovorima i opasnosti od sankcija.
Također su od bivših vojnih profesionalaca u Hrvatsku već pristigli ili pristizali i drugi ljudi s legionarskim iskustvom koji su se uključili u ustrojavanje i terenski rad jedinica prijeko potrebnih za sukob koji je započinjao. Izbjegla petorka stigla je u Kumrovec gdje je novoustrojena bojna Frankopan zajedno s već prilično aktivnim Zrinskima (zapovjednik: Milenko Filipović) funkcionirala pod zapovjedništvom Ante Rose koji je pak bio odgovoran zapovjednom stožeru na Tuškancu, te izravno ministru obrane Gojku Šušku, inače zaduženom za kontakte s dijasporom.
Ilija Tot je s najvišim činom i 28 godina legionarskog staža imenovan zapovjednikom Frankopana, odnosno ravnateljem časničke škole u Kumrovcu koja je ustvari zamišljena kao preteča Hrvatskom vojnom učilištu (HVU), ali jednostavno nikada nije zaživjela. Naime, od rujna je rat buknuo u cijeloj Hrvatskoj tako da eventualni polaznici, predavači ili instruktori nikako nisu mogli biti u mirnom Kumrovcu, nego su se nalazili na terenima s puškom u ruci. Bojna Frankopan u međuvremenu se sve više popunjavala. Dolazili su mladi ljudi iz policije, iz HOS- a, iz Slavonskog Broda, domaći Zagorci, a dolazili su i stranci.
Jedna od razlika između Zrinskih i Frankopana bila je upravo u sastavu postrojbe jer su Zrinski bili popunjeni uglavnom momcima iz Hercegovine, odnosno ekipom kojoj je kostur bio uhodan iz jedinica specijalne policije kojoj su prije pripadali, a sastav Frankopana bio je prilično raznovrstan. Naravno, postrojbi su se pokušali priključiti i sumnjivi avanturisti, no takvi su već nakon dan-dva vidjeli da svoje vizije ratovanja neće moći promovirati pristupanjem komando jedinicama u Kumrovcu. Za ulazak u postrojbu bilo je potrebno proći odgovarajuću i zahtjevnu selekciju, a od onih koji su se pokazali kvalitetnima, dio je poslan na zadatke gdje su u hodu treningom nadograđivali prijašnja ratna iskustva, dok su neiskusni bili poslani na proces daljnje obuke.
U Kumrovcu je značajnu ulogu u pripremanju vojnika za fizičke napore imao Tomislav Bilogrivić, a ubrzo je postalo jasno kako će se za potpunu obuku morati pronaći adekvatniji teren. Totov zamjenik Zorica pokrenuo je inicijativu o stvaranju takvog kampa na udaljenom mjestu, zaštićenom od neželjenih pogleda. Kako je djetinjstvo proveo u Ivanić Gradu i kako je znao za postojanje šumskog kompleksa Žutica, idealnog za trenažni proces, realizirana je ta ideja i započeto je s radom centra komando obuke.
Prve zadatke Frankopani su odrađivali u samom Zagrebu. Sudjelovali su u osvajanjima nekih vojarni i zapovjedništava JNA (npr. u Maksimirskoj, na Krešimirovu trgu), a posebno je zanimljiva bila zadaća uzimanja pod ''kontrolu'' zgrade HTV-a. U rujnu postrojba počinje s odlascima na terenske akcije. Manja grupa odrađuje zadatke u Posavini i oko Sunje gdje se postižu čak i napadajni uspjesi, a istovremeno se i u Dalmaciju upućuje mikro-grupa s tri komandosa.
Prvo borbeno djelovanje u većem sastavu bojna je imala u listopadu 1991. na području zapadne Slavonije, sjeverno od Jasenovca. Te su akcije bile odrađene po komando sistemu: upadanje u neprijateljske linije, diverzije, dubinska izviđanja i zasjede, što će do kraja postojanja postrojbe biti način njezinog djelovanja. Najveću i najuspješniju akciju takvog karaktera Frankopani su izveli napadom na selo Uštice prilikom čega su izbacili iz stroja veliki broj neprijateljskih vojnika; vijest je potvrdio lokalni pobunjenički radio i beogradska TV. Potom se, preko Kričkih brda, u koordinaciji s Tigrovima i jedinicama rezervnog sastava, trebala izvršiti dubinska akcija oslobađanja sela prema Okučanima. Akcija nije u potpunosti provedena zbog nemogućih vremenskih uvjeta, ali je ipak bila djelomično uspješna, pogotovo što je u njoj zarobljen poručnik JNA.
Postrojba se vraća u Kumrovec, na radni odmor i doškolovanje borbenih znanja u Žuticu, a u međuvremenu su izdvojene grupe djelovale po zadarskom području, uglavnom u izviđačkim aktivnostima. Uoči pada Vukovara, ustvari cijele Baranje, bojna dobiva zadatak odlaska u Osijek. Gradu je već prijetila realna opasnost od potpunog opkoljavanja. Stoga je dolazak Frankopana bio događaj od velikog značaja za branitelje, posebno za zapovjednika obrane grada, Branimira Glavaša. On je vrlo dobro znao što za područje koje je pod stalnim napadima nadmoćnije vojne sile predstavlja djelovanje komando postrojbe.
Samom gradu nije nedostajalo branitelja, kako domaćih, tako i pristiglih, poput momaka iz 101. zagrebačke brigade, ali je kronično nedostajao pozitivan, motivirajući pomak, a to svakako nije mogla biti konstantna obrambena uloga, koja je zbog siline napada postala svakodnevnica za branitelje Osijeka. Treba jasno naglasiti da Frankopani svojim radom zasigurno nisu ''obranili grad''. Naravno, nisu ga ni mogli sami spasiti, ali su pružali motivirajući impuls diverzantskim akcijama, dakako i onima obrambenog karaktera.
Značajan obrambeni trenutak bilo je, primjerice, zaustavljanje prodora oklopno-mehanizirane brigade JNA koja je, nakon osvajanja Ernestinova, imala (jedinu) mogućnost tehnikom prijeći preko Bobotskog kanala kako bi postigla cilj da se preko Čepina spoji sa svojim snagama u Baranji i konačno okruži grad. Napad je bio širokog opsega, a Frankopani su, uz pomoć osječkih suboraca, izvršili zadaću i zaustavili ovaj prodor. Tijekom noći branitelji su tu borbenu liniju ojačali dodatnim snagama i otada je ustvari propala ideja da se Osijek stavi u obruč. Ovaj boj bio je iznimno težak, bojna je imala ranjenih, ali je zadatak bio ispunjen u potpunosti i bez ljudskih gubitaka.
Ipak, primarna zadaća Frankopana na bilo kojem terenu bila je u poticaju napadajnih aktivnosti, pa se bojna gotovo odmah orijentirala na diverzije i izviđanja duboko u neprijateljskom teritoriju. Napadajne akcije šireg karaktera uvijek su bile odrađene u suradnji s domaćim postrojbama. Vjerojatno najzanimljiviji napad izvršen je u Baranji, u pravcu Kopačeva. U jednoj, može se reći, prerizično izvedenoj akciji, grupa Frankopana je s gumenim čamcima ''zodiac'' uzvodno od Nemetina forsirala rijeku Dravu, uvukla se iza leđa neprijatelja, napravila veliku paniku te omogućila djelovanje drugim postrojbama da krenu prema Kopačevu. Neprijatelj je pokušao tenkovski protuudar, ali je nakon gubitka dva tenka nastalo potpuno rasulo i povlačenje. Akcija je bila i više nego uspješna. Bilo je ovo prvo osvajanje (povrat) teritorija od gotovo 20-ak kilometara i nije potrebno naglašavati važnost za daljnju borbu. Neprijatelj je pomaknut, čime je i otklonjena opasnost od dosega preciznih pogodaka minobacača i topova malog kalibra, a i sam odjek osvajanja ovolikog područja i te kako je motivirao branitelje.
Naravno, iako se poštivalo zlatno pravilo da se u akciju ne odlazi ukoliko je moguć rizik od većih ljudskih gubitaka, bilo je i djelovanja u kojima se bojna našla u prilično opasnim situacijama. U Slavoniji su se Frankopani s takvim opasnostima suočili nakon upada u dobro postavljenu zasjedu između mjesta Ernestinova i sela Divoš. U akciju prema Ernestinovu krenulo se u ranu zoru, a poslije prolaska kroz Divoš nastao je pravi pakao. Frankopani su se našli u zasjedi, izloženi žestokoj vatri iz svih vrsta pješačkog oružja i prolazak kroz kanal između sela bila je jedina mogućnost da se spase. Postojala je u tome opasnost da budu napadnuti iznad samog kanala, ali se to ipak nije dogodilo što je velika sreća jer se grupa od 50-ak ljudi u povlačenju kroz duboku vodu jednostavno ne bi mogla braniti. Iz podređene situacije postrojba se ipak sretno izvukla jer je prošla bez ljudskih žrtava (ranjeno je ''samo'' dvoje ljudi), ali i u pozadini svega s jednim vrlo pozitivnim rezultatom. Naime, za vrijeme velikog okršaja rasteretio se obruč oko područja Laslova što je omogućilo velikom broju civila da napusti ovo mađarsko selo u posljednji čas prije osvajanja od strane ''novog komandanta Laslova'', zločinca Arkana.
Do konca 1991. Frankopani su odradili još podosta akcija i, srećom, više nisu upadali u ovako pogibeljnu situaciju. Njihova baza u Osijeku bila je tzv. Crvena vojarna. Iako su mogli, nisu se željeli premjestiti na sigurnije mjesto, jer su znali da time dižu moral građanima, a sebi daju kredibilitet za fame o nepobjedivoj postrojbi koje su kolale na obje strane.
Naravno da nitko nije nepobjediv, ali Osijek je bio grad kojemu je upravo trebalo vratiti sigurnost, makar i prenaglašenim famama. Puste ulice, peta kolona, snajperisti, glasine o kombijima iz kojih se lakim minobacačima granatira vlastiti grad... Sve je to bila osječka svakodnevnica koja je uskoro, uvelike i zbog Frankopana, počela jenjavati.
Kada je već počinjalo mirnije razdoblje, postrojba za Božić napušta Osijek, koristeći blagdane za kratak odmor. Ponovno se, ali samo nakratko, vraćaju jer je nakon potpisanog Sarajevskog primirja bilo jasno da u Slavoniji više ne mogu aktivno djelovati niti biti od prave koristi. Uslijedio je povratak u Kumrovec i faza u kojoj se bojna popunjava novim pripadnicima dok većina boraca koristi vrijeme za nužan odmor.
Obnova snage traje kratko, pristupa se trenažnom procesu, a osim uobičajenih kondicijskih odlazi se na skijaške, plivačke i ronilačke treninge, što su bile zanimljive, ali i prijeko potrebne aktivnosti za nadolazeće zadaće bojne. Vrlo brzo dijelovi postrojbe odlaze na jug gdje JNA radi sve veći pritisak i gdje se već jasno kristalizira uočljiva opasnost od izbijanja rata u Bosni i Hercegovini (BiH).
Frankopani se u ožujku 1992. smještaju u Lovreču kod Imotskog, te se u manjim grupama disperziraju po Dalmaciji, a dolaze i u Hercegovinu, Grude, Ljubuški, Lišticu i Dobro Selo iznad Mostara. Cilj je bio obučavati pripadnike lokalnih brigada na području Dalmacije, priučiti ljude u Hercegovini na rukovanje oružjem te na istom teritoriju raditi izviđanja i prikupljanje podataka prema Mostaru, odnosno na potezu Slipčića i Tepčića blokirati eventualne pokrete JNA koja se očito sve više formirala za napadajne aktivnosti.
Na žalost, tamo su Frankopani ostali bez Roberta Peše i Josipa Peteranca, koji su u jednoj akciji izviđanja zbog neiskustva zarobljeni i prošli ružne kalvarije u srpskim zatvorima. Također je i činjenica da domaće stanovništvo ne vjeruje (ne želi vjerovati) u reprizu ratnih strahota bila razlog što se dio bojne uputio u Kumrovec u ne baš sjajnom raspoloženju. Vrlo brzo se postrojba morala ponovno vratiti na prostor BiH jer je 10. travnja 1992. JNA započela siloviti napad na prostor općina Livno i Tomislavgrad ne bi li ostvarila svoj konačni cilj, izbijanje u makarsko primorje i presijecanje južne Hrvatske.
Dio bojne od 20-ak ljudi koji se nalazio kod Zadra, Zorica je odmah poveo na područje Šuice, uspostavio kakvu-takvu liniju obrane, sve dok se ostatak Frankopana (zapeli su zbog nevremena na trajektu kod Paga) nije priključio idući dan. Na terenu se u žestokim borbama već nalazio dio bojne Zrinski koja je krajnjim naporom branila prodor prema Livnu, u situaciji koja je u globalu bila krajnje kritična. Naime, uslijed ovog velikog napada, ponajviše zbog djelovanja tenkova, dio domaćih snaga, nenaviklih i potpuno nespremnih, obuzela je panika i linija se raspadala.
Srećom, Zrinski i Frankopani uspjeli su održati linije, a kritičnu situaciju spasile su i druge fragmentirane snage postrojbi koje su pristizale iz Hrvatske; veterani Vukovara – Žuti mravi, dio 2. gardijske brigade – Crne mambe, dio 4. gardijske brigade, dio bojne Kralj Tomislav iz Zadra...
Frankopani su, dakle, zaslužni za obranu Šuice i to je uistinu bila velika stvar jer je time onemogućen prodor tenkovima prema Livnu i Tomislavgradu, odnosno prema Hrvatskoj. Bruno Zorica – Zulu, koji je tada i formalno postavljen za zapovjednika postrojbe, kreirao je liniju obrane na potezu Crni Vrh – Arapovina, iako samim zaustavljanjem prodora nisu prekinute i borbe koje su intenzivno trajale još desetak dana. Borbe su bile teške, streljivo se nije štedjelo, ali su bile uspješne, a ostvaren je i lijep plijen; oboren je MIG 21, te je zarobljen i pilot zrakoplova. Nakon toga se situacija stabilizirala, ali su Frankopani ipak proveli nekih 50-ak dana držeći tu liniju ponajviše zbog neugodne činjenice da lokalne strukture nisu iznašle adekvatnu postrojbu koja će konačno, a ne privremeno na dan-dva, preuzeti držanje obrambenih položaja.
Frankopani, naravno, nisu jedinica namijenjena za dugo zadržavanje na položajima, već utrenirana za trenutnu obranu, stabilizaciju linija, te odlazak u nove napadajne akcije. Stoga je ovoliko zadržavanje svakako bila neuobičajena aktivnost za komando postrojbu. Problem je na koncu riješen tako što je linija obrane predana u adekvatne ruke. Preuzela ju je postrojba HOS-a, vjerojatno iz Slavonskog Broda. Razdoblje provedeno na Šuici u svakom slučaju predstavlja vrlo značajan period za same Frankopane, ali i kasniju obranu tog prostora jer je bojna u međuvremenu ipak obavljala i svoj primaran posao, napadajne aktivnosti.
Štoviše, odrađen je čitav niz, desetine diverzantskih akcija, od kojih i dvije većeg obima; napad na neprijateljska uporišta Riliće i Zanagline. Akcije koje su Frankopani tada izvodili bile su raznovrsne, a u njima su ponajviše do izražaja dolazili spretni izviđači jer vjerojatno nije bilo djelića ogromnog šumskog prostranstva kojega nisu pročešljali. Pomoću njihovog rada, mapiranja terena, ulazilo se duboko u neprijateljski teritorij, nakon čega se djelovalo po oklopnim vozilima, skladištima streljiva i ostalim neprijateljskim objektima. Izviđači su i sami izvodili razne diverzije, postavljali zasjede, uništavali neprijateljsku logistiku, a u konačnici i presretali izvidničke ekipe suparničke strane.
Nakon diverzantskih akcija srpskim je snagama postalo jasno da s druge strane imaju borce protiv kojih njihova oružana dominacija nije mogla predstavljati pomoć niti rješenje. Upravo zbog toga su aktivnosti Frankopana za cijeli kraj bile vrlo značajne jer je u novonastalim odnosima neprijatelj morao dobro razmisliti o pokretanju napada ili upotrebe teške topničke vatre, s obzirom da je znao da će na svaku takvu akciju biti odgovoreno s višestrukim diverzijama. Na žalost, u izvođenju mnogih napadajnih akcija izvedena je i jedna (u koordinaciji s drugim jedinicama) u kojoj je poginuo Marko Džanko, a zarobljen je Davor Glasnović koji je poslije, kao i Josip Peteranec, prošao vrlo ružne torture u srpskim zatvorima.
Koncem svibnja rat sve više zahvaća prostore BiH i Frankopani bivaju određeni za polazak u srednju Bosnu, na područje gdje je bilo neizmjerno teže balansirati u odnosima između lokalnih skupina. U stvari je njihov dolazak želio general Žarko Tole koji je snagu i profesionalnost Frankopana upoznao surađujući u borbama na Kupresu, a koji je zbog pogoršane situacije zapovjedništvo u Tomislavgradu zamijenio preuzimanjem zapovjedništva nad srednjom Bosnom. Zulu je jasno objasnio vojnicima da se odlazi na teren za koji se predviđa da će biti mnogo teži i koji bi mogao vremenski jako dugo potrajati. Pretpostavljalo se da će Bugojno i okolica biti kritična regija i da će bojna imati mnogo poslova u slučaju očekivanih napada. No već sam dolazak na teren pokazao je da će ovo po svemu biti specifična i nepredvidljiva avantura.
Naime, Zulu prilikom dolaska nije imao kome niti predati postrojbu jer zapovjednika Tolu nije mogao naći u Bugojnu, već je o njemu dobivao krajnje proturječne informacije. Na koncu se ispostavilo da je general Tole otet od pripadnika srpske vojske, iako je cijela priča bila obavijena misterioznim okolnostima koje su upućivale na indicije da otmica nije bila slučajna, a još manje hrabra akcija neprijatelja. Kako bilo, u Glavni stožer HVO-a naknadno je stiglo neuvjerljivo izvješće da je general otet jer je (navodno) zabunom džipom zalutao u predio grada Čipuljiće gdje su živjeli Srbi. Frankopani su odmah organizirali potragu, krenulo se u osvajanje tog predjela, inače velikog izoliranog područja, gradskog ''kvarta'' od nekih sedam do osam tisuća stanovnika. Do same borbe nije došlo jer su Srbi, čuvši da u akciju polaze zelene beretke - bojna Frankopan, većinski napustili taj predio.
Dobar glas, fama o komando postrojbi polučila je neobičan rezultat jer su na dug i naporan bijeg Srbi pošli pješice. Naime, svi su prilazi bili blokirani i jedini mogući prohodni put vodio je na brdo Kalin. U tim su okolnostima ostavili sve; cijelu pokretnu i nepokretnu imovinu, a u Čipuljićima je ostalo svega nekoliko desetaka starijih osoba. Kako general Tole, naravno, nije pronađen, pokrenuta je zatim i brdska potjera. Sav trud bio je uzaludan, Srbi su pobjegli prema Kupresu. Čak su postavili veliku, srećom neuspješnu zasjedu izvidničkoj prethodnici i Frankopanima je preostalo da se vrate u Bugojno.
Povratak u Čipuljiće bio je šokantan jer je tamo nastala kaotična situacija. Jedinica kojoj je predano da čuva red nije se mogla nositi sa nezadovoljstvom domaćih stanovnika i uskoro je veliki broj kuća zapaljen, a inače bogati kvart doslovno opljačkan. I danas se katkad znaju pročitati optužbe koje Frankopane pozivaju na odgovornost za taj čin. No svi do jednog pripadnika te postrojbe izrijekom potvrđuju da nikakve nezakonitosti tada nisu počinili, a nisu niti mogli počiniti, s obzirom na stalnu mobilnost.
Gledano iz perspektive logičnog razmišljanja i dotadašnjeg ponašanja, Frankopanima treba vjerovati. Bugojnom je u ratnom periodu 1992./93. godine upravljala skupina vrlo spornog ponašanja. Na jednoj strani bilo je pojedinaca koji su imali vremena fotografirati se čak i sa nacističkim obilježjima (što je vjerojatno jedini takav slučaj u BiH), dok za to vrijeme nisu pridavali značaj činjenici da ih ''saveznici'' tjednima opkoljavaju. Druga pak strana, slatkorječivi ''saveznici'' najednom postaju osvajači, spremni na zločine i unutar tih struktura treba tražiti krivca za pljačkanje i palež Čipuljića.
Profesionalan i moralan odnos Frankopana na terenu valja predočiti s dvije priče upravo iz Čipuljića. Potrebno je prvo naglasiti kako taj predio nije bio nimalo neopasan. Oni koji su ljude poveli u bijeg imali su za to jakih razloga jer su ionako dobrostojeći kvart obogatili plijenom pristiglim iz Slavonije. Neke su kuće bile prave Ali-Babine pećine nakrcane tehnikom i suhomesnatim proizvodima, pa i u toj činjenici treba sagledati razlog kasnije reakcije. Okolnosti (otmica, naselje, informacije o naoružanju...) upozoravale su na moguću reprizu Borovog Sela. Stoga je prva ekipa Frankopana jednostavno uletjela u centar sela i počela kontrolu kuća.
Joško Kapetanović, voda operacije, bio je zaustavljen psovkama stare seljanke koja nije dopuštala ulaz, pa se ovaj mladić, vukovarski veteran, pokupio i postao predmetom šale u postrojbi. Kasnije je seljanima obećana sigurnost, te se uz ponuđenu kavu pošlo na počinak prije polaska u brdsku potjeru. U rano jutro u Čipuljiće uz pucnjavu upada lokalna, neidentificirana grupa kojoj je pritrčao Robert Mayer rekavši da je obećana sigurnost, da vojske nema, te zaprijetio obračunom u slučaju daljnje pucnjave. Obojica su kasnije poginuli, ali ove i mnoge druge crtice iz Čipuljića vrlo je lako provjeriti kod njihovih suboraca.
Uglavnom, otmicom generala Tole Frankopani postaju svojevrsni nadglednici prilika u mnogo širem području od bugojanskog, a Zorica je, za neko vrijeme, tehnički promoviran u najodgovorniju vojnu ličnost u srednjoj Bosni sve dok zapovjedništvo nije predao Tihomiru Blaškiću. Sam period, a riječ je o svega nekoliko tjedana, protekao je u krajnje dramatičnim okolnostima.
Zorica je stalno imao probleme sa civilnim predstavnicima obje savezničke strane koji su imali svoje vizije civilne i političke, odnosno vojne jurisdikcije. U stvari, cijela regija bila je velika bačva baruta, svako selo je imalo neku svoju barikadu i svaka barikada imala je neka svoja pravila, dok se komunikacija vršila u gotovo nadrealnim okolnostima. Najčešće aktivnosti bili su svakodnevni pregovori. No čak su i oni s pozitivno utanačenim rješenjima predstavljali ništavnu garanciju.
Nakon jednog od mnogih ''pozitivno okončanih pregovora'' u hotel gdje su u Vakufu obitavali Frankopani uletjela je skupina koju je vodio simbol anarhične zbilje, ratni zločinac – dojučerašnji pastir, Hanefija Prijič – Paraga. U kaotičnoj i neartikuliranoj dreki držali su dio momaka na nišanu sve dok ih vlastiti naredbodavci nisu ''podsjetili'' da je netom postignut dogovor o nesukobljavanju. Takvih i sličnih scena bilo je u izobilju tih dana, a Frankopani su imali pune ruke posla s intervencijama na obje strane.
U zadnjih nekoliko dana boravka, točnije, od 20. lipnja 1992., kada je došlo i do prvog oružanog sukoba između lokalnih hrvatskih i muslimanskih snaga u Gornjem Vakufu, Frankopani su uspjeli zaustaviti krvoproliće koje bi sigurno nastalo nakon otmice većeg broja Hrvata od strane ekscentričnog Parage. Nakon pregovora, ali i razoružavanja za obračun spremnih ekstremista, začetak velikog sukoba prolongiran je za kasnija vremena, a Frankopanima iz Glavnog stožera do konca lipnja dolazi zapovijed za povlačenje u Hrvatsku.
Oko uloge Frankopana u srednjoj Bosni tada, a i kasnije vodile su se razne polemike. Već spominjani novinari bez nekih prevelikih razmišljanja čak su im prikačili zasluge za pokretanje hrvatsko-muslimanskog sukoba u BiH, što je čisti rezultat nepoštenog pisanja. Neki Frankopani još su se iste godine vratili na poziv branitelja Travnika, osiguravali su konvoje UN-a i medicinske konvoje za Bilu, a pritom bili i pregovarači na bezbrojnim barikadama.
Upravo su njihove zelene beretke bile podsjetnik na profesionalno i korektno vojničko ponašanje jedne postrojbe, pa su na neki način bili zadnji čimbenici koji su uspijevali smirivati situaciju koja je u srednjoj Bosni ulazila u potpuni ekstrem.
Frankopani, dakle, nemaju problem s uspomenama na boravak proveden u BiH, iako ovaj posljednji period nije za njih ostao u previše ugodnom sjećanju. Također niti povratak bojne u Hrvatsku nisu zapamtili po dobrome.
Nakon pristizanja u Kumrovec, rečeno im je da se imaju uputiti u zadarske Šepurine, lokalitet izabran za skupnu vojarnu svih specijalnih postrojbi, ne samo njih i Zrinskih. Mnogi su se rukovodili glasinama da će se te postrojbe uskoro ukinuti pa su ostali u Zagrebu, priključivši se gardijskim brigadama ili pak nekoj sličnoj postrojbi. Oni koji su otišli u Šepurine ne nose lijepe uspomene na boravak i tretman u toj vojarni, a kraj tog neugodnog razdoblja konačno dolazi u prosincu kada su pozvani u Zagreb gdje im je i službeno rečeno da se bojna ukida. Ta zadnja velika grupa Frankopana također izabire odlazak u gardijske postrojbe, neki se priključuju Zrinskima ili pak drugoj postrojbi ovakve namjene: Matiji Vlačić – Iliriku, da bi na koncu postali dio 1. Hrvatskog gardijskog zdruga.
Ipak, srednja Bosna nije bilo zadnje bojište na kojemu su Frankopani grupno djelovali. Oslobodilačka akcija Maslenica, potom i veliki kontranapad srpskih snaga, iziskivali su potrebu za pomoć najboljih hrvatskih boraca, pa se veća grupa od oko 20-ak Frankopana ponovno okupila oko Zorice koji je ostao djelovati pod zapovjedništvom Ante Gotovine.
U možda najtežoj, ali svakako najzahtjevnijoj borbi koja je intenzivno trajala danima, Frankopani zadnji puta zajednički iskazuju svoje vještine. Na žalost, osim ponosa na obranu i ostvareni rezultat, bitka za zadarsko zaleđe donijela im je gorak okus jer je u njoj poginuo vrhunski borac, Robert Mayer.
On nije bio posljednji poginuli Frankopan jer su se svi pripadnici postrojbe priključili drugim postrojbama, postali instruktori ili vodili svoje jedinice do okončanja Domovinskog rata. U tom su periodu poginuli: Joško Kapetanović, Igor Braović, Karlo Paić i Pavo Terzić. Sjećanje na njih i prije preminule: Arnolda Nožića, Branka Plešu, Marka Danka, Davora Šobana, te Josipa Peteranca, preminulog od posljedica mučenja u srpskom logoru, nije i neće biti ugašeno, a Frankopani ga svečano obilježavaju svake godine 30. srpnja, zajedničkim postrojavanjem u nekadašnjem kampu za obuku Žutica.
KNJIGA MARTINA ŠPEGELJA IZVOR JE ZA SVE KOJI SU NAPADALI PRIPADNIKE SPECIJALNIH POSTROJBI
Knjiga Martina Špegelja na neki je način ''enciklopedija'' za sve koji su napadali pripadnike specijalnih postrojbi. O osjećaju vojničke časti i kolegijalnosti, koja očito nije bila temom poduke u JNA, Špegelj se mogao educirati upravo kod onih koje je na najružniji način lažno oblatio. Naime, svi ti ''kriminalci'' nisu pogazili vojnički kodeks i nisu komentirali sulude vizije o otvaranju bojišta u Sloveniji ili ideje o napadu na vojarne JNA. Takva, po Hrvatsku, srećom, neprovedena samoubilačka taktika, samo je djelić maštarija zapisanih u knjizi koje variraju između perfidnosti i istinske izgubljenosti u vremenu i prostoru.
Čitajući knjigu u stvari dolazimo do zaključka da je Hrvatska imala dva neprijatelja: ''oni, onamo u Beogradu, i ovi ovdje, u dijelu hrvatske vlasti'', pa stoga ne možemo zaključiti tko je pobjednik cijeloga rata. S jedne strane nije jasno kako Hrvatska nije izgubila kada su iz obrambene priče navodno minorizirani najznačajniji bivši oficiri JNA, nije jasno otkud pobjeda kada nije provedena taktika autora ove knjige i nije jasno tko je uopće pobijedio kad je HV vodio ''neprijatelj'' države!?!
Naravno, autor zaboravlja da je upravo on izravni krivac što je Hrvatska ostala bez velike količine prijeko potrebnog oružja. Hvaleći se koliko je dotad uvezao oružja, Špegelj ne piše za koliko je pušaka Hrvatska ostala zakinuta nakon smiješne stupice i snimanja čuvenog videa od strane JNA. Knjiga kao ključne negativnosti dijagnosticira tri najveća grijeha ratnog perioda.
Prvi je Tuđmanov plan za dijeljenje BiH kojeg je pojasnio u stilu kakvog tarot majstora koji zna da dok se na sastanku državnog vrha vodila rasprava o planu obrane zemlje, predsjednik koji je ''obuzet strahom'' ustvari je zaokupljen mislima o podjeli BiH. Drugi grijeh već je spomenuta degradacija visokih oficira pristiglih iz JNA. Treći, konačan grijeh je zgroženost nad osnivanjem jedinica za posebne namjene. Ta ''paravojska'' i ''kriminalci! (...) namirisavši vlast, novac i moć" po Špegelju nisu bili ništa drugo nego pozadinski ''eskadroni smrti, dileri narkotika, pljačkaši, palikuće, mineri kuća i kradljivci automobila''.
Navodeći postojanje otprilike 16 takvih formacija, Špegelj ''kao posebnu priču'' ističe Zrinske i Frankopane. Bez grižnje savjesti napisao je kako Zulu, ''kriminalac po zanimanju'' terorizira svoje vojnike. Ovu ružnu besmislicu vrlo je lako provjeriti kod samih Frankopana. Također bi bilo zgodno provjeriti javnosti nepoznatu činjenicu da je Vladimiru Jagaru, osobi koja je nasamarila Špegelja, letjela kuća u zrak i to u periodu dok su legionari bili tisućama kilometara udaljeni od Hrvatske.
Svakako se može naslutiti da general koji se hvalio koliko je važan u svojemu kraju ima neka saznanja o aktu kojime je uništena imovina čovjeka koji je, na koncu samo profesionalno obavio svoju špijunsku dužnost.
U ŽUTICI SE, OSIM ZA BORBENO DJELOVANJE, PODUČAVALO I NIZU DRUGIH POTREBNIH VJEŠTINA
Priča o Žutici kratka je crtica o radu centra za vojnu obuku koji je još od 1991. godine promovirao i kasnije nadograđivao sistem obuke po NATO standardima. Žutica je i nakon Frankopana ostala i te kako funkcionalna, štoviše razvila se u poligon koji je prije Šepurina obučavao hrvatske vojnike, posebice gardiste i pripadnike jedinica za posebne namjene. ''Vojna povijest'' detaljnije će informirati o radu poligona, a evo kako je Žutica funkcionirala u vrijeme kada su se njome služili isključivo Frankopani.
Odmah čim je Zorica realizirao ideju o velikom trening-kampu, u Žutici počinje vojna obuka. Od konca osmog mjeseca počinju se nazirati konture rada centra u kojemu će mladi i borbeno neiskusni kandidati stjecati znanja potrebna za rat. Naravno, dolazili su razni kandidati, uglavnom vrlo nadobudni i željni akcije, ali tek je obuka pokazala u kolikoj mjeri oni mogu participirati kao pripadnici komando jedinice. Iako nisu svi prolazili selekciju, čak i oni koji su pokazali nešto lošije rezultate opet su stekli dragocjeno iskustvo te postajali važan kotačić u radu drugih postrojbi, što je još jedan od značajnih efekata postojanja kampa.
Pokojni Dalibor Holer (pristigao iz Zrinskih) postao je prvi zapovjednik, organizator rada Žutice. Instruktori (Mladen Mikolčević, Miljenko Šimičević, Stanko Krešo, itd.) nisu bili stalni jer su, naravno, svi željeli što prije otići na teren. Konačno se pojavom Francuza, Rene Dutruela, višeg dočasnika iz padobranske pukovnije Legije stranaca iznašlo trajnije rješenje za ulogu glavnog vojnog instruktora. On se već nalazio kao dragovoljac u Hrvatskoj, a čuvši za priču o Kumrovcu, priključio se postrojbi.
Zulu ga je, znajući njegove kvalitete, ''zarobio'' za projekt u Žutici, otvoreno mu rekavši da je predragocjen za odlazak na teren. Iz dostupnih video zapisa lako je uočiti pojavu tog instruktora koji iz neposredne blizine bojevim streljivom puca pored vježbenika dok se provlače ispod bodljikave žice.
U Žutici se, osim pripreme za borbeno djelovanje, polaznike podučavalo i nizu drugih za rat potrebnih vještina. Željko-Čarli Bek podučavao je kako se rukuje minobacačima i teškim strojnicama, a Marinko Babić izvodio je kondicijsku pripremu i podučavao osnove preživljavanja. Također se izvodila obuka iz veslanja, prijeko potrebne vještine u radu komando jedinica, kao i važna poduka iz topografije, iz orijentacijskog snalaženja u prirodi, ali i mnoge druge vještine. Naravno, od pustih riječi i nabrajanja o Žutici ipak mnogo više govore slike i dostupni video zapisi.
ILIJA TOT NIJE BIO ODBAČEN OD FRANKOPANA. BIO JE TO VRHUNSKI STRUČNJAK, NA ZALAZU KARIJERE
Zapovjedništvo bojne Frankopan također je tema koja je putem Špegeljevih zapisa izrodila mnoge neutemeljene verzije. Teorija urote govori da je Ilija Tot bio ugrožen u obnašanju zapovjedne dužnosti i to ponajviše od zamjenika Zorice pa je stoga napustio Hrvatsku.
Naprotiv, treba vrlo jasno naglasiti činjenicu da Ilija Tot nije bio odbačen od Frankopana! Bio je to vrhunski stručnjak, na zalazu karijere, kojemu je bila namijenjena uloga ravnatelja nikad zaživjele časničke škole. Zbog Totovog znanja, iskustva i volje, uistinu je šteta što je rat onemogućio taj projekt.
Tot je bio zapovjednik Frankopana, ali istodobno prikucan u Kumrovcu zbog logističke i birokratske ludnice na koju nije kao profesionalac navikao, a zbog čega nije imao vremena odlaziti na teren; bio je jednom u Slavoniji i na Šuici. Tamo se dogodio neuspješan napad na neprijatelja s teškim posljedicama (jedna pogibija i zarobljavanje) i Tot je dobio opoziv za Zagreb, nakon čega je uslijedila navodna tužaljka u Špegeljevim odajama.
Niti tada, niti danas Ilija Tot nije klevetan od Frankopana svjesnih koliko mu je bilo teško raditi u specifičnim ratnim uvjetima! Tot, časnik s 28 godina profesionalnog staža navikao je na brigu države koja nakon samo jednog telefonskog poziva osigurava svojim elitnim jedinicama sve što je potrebno, ali u Domovinskom ratu, nažalost, stvari nisu tako funkcionirale.
Njegov zamjenik Zorica, također prekaljeni veteran sa 18 godina staža u Legiji, preuzeo je jedinicu kojom je u praksi već i zapovijedao. Zulu je stalno bio na terenu s momcima, znao je sve njihove potrebe i probleme, vodio ih u mnogim okršajima. Stoga i ne čudi što su ga Frankopani poimali kao vođu. Zulu, iako dočasnik u Legiji, definitivno nije tipičan izdanak krutog vojnika. Svoj autoritet nije gradio na strogoći, nego na dobrom odnosu s vojnicima. Svi razgovori potvrdili su da je Zorica u stvari bio čovjek terena. Spreman uvijek na trikove za dizanje morala (npr. u napad na Riliće i na Maslenici nosio je kaubojski šešir i Mickey Mouse kapu), idealan za uspostavu dobrih odnosa s domaćim življem, tako je otprilike Zulu organizacijski djelovao. Kao vojnik bio je nevjerojatno sposoban u prepoznavanju opasnosti i spretan u izvlačenju u kritičnim situacijama, pogotovo na Maslenici.
Nakon peripetija u srednjoj Bosni, zapovjedništvo je dodijeljeno Vinku Primorcu, tvrdoglavom Hercegovcu koji nije dopustio da se prije raspuštanja Frankopani etiketiraju kao problematična postrojba. Primorac se među prvima dobrovoljno 1990. prijavio u jedinice specijalne policije, kasnije pristupa Zrinskima, pa kao dozapovjednik prelazi u Frankopane gdje na koncu postaje i zapovjednik postrojbe, ponosan na časno ponašanje jedinice u ratu.
Posebno je značajan i dozapovjednik, Mladen Mikolčević-Padobranac, nedavno promoviran u generala HV-a. Padobranac je vojnik gotovo po habitusu. Školovao se na Vojnoj akademiji, bio član elitne postrojbe Niških specijalaca, koji je pobjegao iz JNA, da bi se, na žalost, došao prijaviti u krivi ured Martina Špegelja. Iz istog je ureda, pod pritiskom da pođe do kraja odslužiti vojni rok bio, na neki način, potjeran u JNA što nije bio jedini takav slučaj! Padobranac je uspio pobjeći iz vojnog zatvora nakon mjesec dana najgore fizičke torture, pridružio se Frankopanima i bio animator niza akcija hrabrog i vojnički drskog karaktera.
POKAZNOM VJEŽBOM DEMONSTRIRALI SU ŠTO SE SVE MOŽE DOGODITI U SLUČAJU UPADA NA HTV
I grad Zagreb je živio napeto ljeto i gotovo kaotičnu jesen 1991. godine. Dezinformacije, diverzije i nečasne radnje pojedinaca unosili su opravdani strah u žitelje metropole. Dežurni u policijskim postajama neprestano su zaprimali prijetnje i lažne dojave. Najčešći oblik prijetnji, kakvih se dnevno zaprimalo na stotine, bili su telefonski pozivi o postavljanju eksplozivnih naprava u javne ili privatne objekte, a potom i prijetnje napadima JNA ili fantomskih četničkih organizacija.
Napetost je vladala i na Prisavlju gdje se telefonski prijetilo čuvarima zgrade, ali i samim zaposlenicima. Na HTV-u je vladala vrlo napeta atmosfera, a i logika stvari govorila je da će Hrvatsku zadesiti kaos dogodi li se uistinu kakva diverzija, pa makar i kratkotrajno osvajanje zgrade državne televizije. Opasnost možda nije na vrijeme uočena, ali je krajem mjeseca rujna napokon odlučeno da se pokaznom vježbom demonstrira što se sve može dogoditi u slučaju upada na HTV. Problem je predstavljen čelnim ljudima Frankopana, a zadaće se prihvatio Padobranac.
Angažirao je svega nekoliko ljudi koji komuniciraju stranim jezicima, opremio ih impresivnim naoružanjem i započeo akciju u kojoj se simulirala situacija traženja (nepostojeće) postavljene bombe. Naravno, akcija je pokazala koliko je osiguranje zgrade mizerno, a k tome je producirala enormnu količinu panike zaposlenih nakon čega više nije bilo upitno treba li Prisavlju adekvatno osiguranje.
Padobranac je zadaću da osigura zgradu ''sistematski'' odradio. Prostor prema Savi, gdje je bila šuma, iskrčio je i izravnao buldožerima, te izminirao. Na krov je postavio mitraljesku zaštitu, a u zgradu koju su čuvali Frankopani i jedan vod Tigrova od tada ulazilo se prema posebnom režimu provjere. Uvedene su lozinke koje su se znale mijenjati i u jednom danu, te nitko osim zaposlenih nije mogao ući bez odobrenja i prethodne najave.
Hrvatska javnost upravo je zbog te Padobrančeve revnosti ostala zakinuta za važnu emisiju u prime-timeu koja je trebala ići uživo. Jedan od najviših državnih dužnosnika htio je s kompletnom svitom i osiguranjem ući bez najave, ali mu ulaz u krajnje napetoj situaciji jednostavno nije dopušten. Frankopane nije nimalo impresionirala verbalna eskapada uvrijeđenog dužnosnika, a podrška takvoj odlučnosti došla je i od Antuna Vrdoljaka, potom i samog predsjednika Tuđmana, te se na koncu pretvorila u životopisnu anegdotu iako je te jeseni predstavljala jako neugodan događaj.
Uglavnom, zgrada HTV-a postala je sigurno mjesto, prijetnje diverzijama prestale su, a mala grupa Frankopana prepustila je osiguranje drugim jedinicama te se vratila na užarena hrvatska ratišta.
NITKO OD NJIH NIJE MOGAO OČEKIVATI DA ĆE BITI ILI LAŽNO PROZIVANI ILI ZABORAVLJENI. ZANEMARILI SU IH ČAK I MNOGI IZ HV-A, PA SE IMENA OVIH BOJNI VRLO RIJETKO NALAZE U RATNIM MONOGRAFIJAMA
Na prvom postrojavanju Zrinskih i Frankopana predsjednik Tuđman govorio je o velikoj obavezi, očekivanjima, ali je i znakovito poručio: ''O vašim djelima se neće pričati, ali vi ste tu da učinite zadaću za domovinu!''. Iako je svaki komandos svjestan da je dio postrojbe čija je zadaća odraditi ''posao'' što neprimjetnije, zasigurno nitko od njih nije mogao očekivati da će biti ili lažno prozivani ili u (najvećoj mjeri) zaboravljeni.
Zanemarili su ih čak i mnogi iz HV-a. Stoga se imena tih bojni vrlo rijetko nalaze u monografijama o Domovinskom ratu. Ako ih se i spomene, to je uglavnom netočno; Frankopani su Zulu grupa (zapadna Slavonija), jedan od zapovjednika Osijeka elaborira kako su pomoć u prodoru prema Kopačevu pružili Zrinski (!?!), a prvi zapovjednik 4. gardijske brigade ispričava se roditeljima poginuloga Frankopana Nožića što nema podataka o njemu kao pripadniku svoje brigade. Čak je i Bobetko u zapovijedi za polazak u srednju Bosnu krivo naveo ime i prezime Bruna Zorice.
Na žalost, mnoge su akcije Frankopana zaboravljene. Štoviše, danas su zasluge drugih ljudi ili grupa. Stoga upravo priča o prvoj formiranoj mikro-grupi trojice Frankopana najbolje pojašnjava kako djeluju, a potom bivaju zaboravljene takve jedinice. Vinko Primorac, Miljenko Šimičević – Slave i Arnold Nožić (naknadno se priključio Stanko Krešo), upućeni su da diverzijama i obukom pomognu oko Sinja i prema jugu gdje je stanje bilo i više nego kritično. Dana 17. rujna 1991. nisu mogli preći Šibenski most jer je upravo trajala velika ''rujanska bitka'', a most je bio blokiran tenkovima. U suradnji s par odvažnih momaka iz Vodica, kreiraju akciju u kojoj je uništen tenk na mostu, oni kreću dalje, a tim činom inicirano je osvajanje mosta; značajan trenutak za Šibenik!
Potom dolaze na sinjsko bojište gdje u zaleđu rade čitav niz manjih akcija i jednu uistinu veliku diverziju o kojoj se ništa ne zna, a što je istinska šteta jer je akcija bila vrlo efektna (ulazak u dubinu, napad na neprijateljsko uporište...). Inicirao ju je i hrabrošću se istaknuo jedan mladić, danas vrlo ugledan političar. Na koncu se trojac uputio na Pelješac gdje izvode opet čitav niz raznih aktivnosti, ali gdje pogiba Arnold Nožić u krajnje nesretnim okolnostima. O svim ovim operacijama (Vodice, Sinj, Pelješac) jedini spomen nalazimo u glasilima JNA, dok se s hrvatske strane Frankopani uopće ne spominju, pa čak ni u prigodnim obljetnicama.
U AKCIJI KOD UŠTICA FRANKOPANI NISU IMALI NI JEDNOG POGINULOG NI RANJENOG VOJNIKA, DOK JE DRUGA STRANA BROJALA DESETINE STRADALIH
Prva velika akcija bila je uistinu impresivnog rezultata. Na području zapadne Slavonije organiziran je diverzantski napad na neprijateljsko uporište, selo Uštice. Postrojba se podijelila u dvije grupe gdje je prva, koju je predvodio Padobranac, blokirala željeznički most koji spaja Jasenovac i Uštice, a ona koju je vodio Zulu izvršila je oružani napad. Neprijatelja se okružilo te ga se vojničkim žargonom naskroz ''pomelo'' u akciji koja je pod okriljem noći izgledala filmski. Iznenađenje se postignulo tako što je kilometrima, preko sela Višnjice izvršeno opkoljavanje, grupe su se prije razdvojile i ponovno našle u sredini sela.
Bio je ovo vrlo poučan događaj za pobunjene Srbe jer su otada postali mnogo oprezniji i pedantnije pokrivali ključna mjesta za diverzantske akcije tako da, unatoč raznim pokušajima, Frankopani više nisu mogli izvesti iznenađenje ovakvih razmjera.
Efekt same akcije bio je višestruk! Neprijatelj se prvi put suočio s nedoživljenom vrstom opasnosti, te, iako dominantan u naoružanju, više nije mogao lagodno životariti. Situacija se promijenila, dani bespoštednog napadanja bez zabrinutosti za sigurnost na vlastitom teritoriju postali su prošlost. Koliko je za sam moral hrvatskih postrojbi i lokalnih žitelja bilo značenje ovog napada, ne treba naglašavati.
Sama akcija dočarava metodu koju su Frankopani prakticirali. Tražila se mogućnost za maksimalno iznenađenje, udaralo se brzo, udar nije trajao dugo jer je bilo nužno zadovoljiti dva uvjeta: nanijeti što više štete i vratiti se bez ljudskih gubitaka. U akciji kod Uštica Frankopani nisu imali ni jednog poginulog ili ranjenog vojnika, dok je druga strana brojala desetine nastradalih, o čemu je izvještavala i beogradska televizija!
POSTOJALA JE I VEOMA EFEKTNA EKIPA KOJA JE OBUČENA ZA RUKOVANJE LAKIM MINOBACAČIMA
Frankopani su imali i jednu vrlo efektnu ekipu specijaliziranu za rukovanje lakim minobacačima. Zapovjednik, Goran-Čarli Bek, inače instruktor za naoružanje u Žutici, nepotpuno educiranu ekipu nastavio je obučavati kroz čistu praksu, po terenima istočne Slavonije.
Već prva njihova akcija, napravljena u suradnji sa 20-ak pripadnika specijalne policije iz Belog Manastira imala je veliki odjek. Neprijatelja se pošlo iznenaditi ulaskom i djelovanjem u međuprostoru, na ničijoj zemlji. Akciju je cijelim tijekom pratio i francuski reporter, fotografirajući prolaske kroz zarasle slavonske gustiše, ali i tijek ispaljivanja oko 30 granata. Uspjeh je, nakon izviđanja dozapovjednika Joška Murata, bio potpun, pogoci precizni, a druga strana je u iznenađenju odgovarala vatrom po prvim linijama obrane jer nisu mogli ni zamisliti da je minobacački napad izveden iz ovakve blizine. Najveći uspjeh akcije polučen je time što su se pobunjeni Srbi konačno i nepovratno odmaknuli od Drave ka Bilju.
Još veći uspjeh minobacačka ekipa postigla je na Kupresu i odradila ju je samo bojna Frankopan. Nakon izviđanja, procjene terena i kalkulacije opreme potrebne za veliki napad, 13. svibnja 1992. krenulo se po noći u ekspediciju, nekih 12 kilometara u dubinu neprijateljskog teritorija. Ujutro, nakon razilaženja magle udareno je minobacačkom vatrom po jakom vojnom uporištu i to na način kao da se vrši školsko gađanje u kojemu se s velike uzvisine može točno vidjeti postignut pogodak, u ovom slučaju ostvaren po položajima teških haubica. Uspjeh je bio izniman, pogoci izvrsni, a neprijatelj toliko zbunjen da nije niti uzvratio vatrom, s obzirom da nije niti imao viziju otkuda se po njemu puca. Ova ekipa radila je često i uspješno, a mnoge aktivnosti zabilježene su kamerama i fotografijama.
U PROSINCU 1991. IZ ŠUME ROSINJAČA IZVUKLI SU 15 TIJELA POGINULIH PRIPADNIKA 106. OSJEČKE BRIGADE, STOTINJAK METARA OD NEPRIJATELJSKIH UPORIŠTA, A BRANKO SCHMIDT O TOME SNIMA FILM
Vrlo teška zadaća odrađena je 13. prosinca 1991. godine kada je iz neprijateljskog teritorija, iz šume Rosinjača, izvučeno 15 tijela poginulih pripadnika 106. osječke brigade. Zorica je u to vrijeme kratkotrajno bio u Zagrebu, a odluku je donio i akciju organizirao Padobranac.
Za poginule gardiste saznalo se slučajno; nekoliko izviđača vraćalo se sa zadatka iz okolice Tenje, te su u Rosinjači naišli na masakrirana tijela. Ti su momci poginuli, jedan po jedan, herojskom smrću, držeći položaje do zadnjega. S obzirom na snagu napada, svi su bili teško ranjeni, potom ubijeni, a na koncu i masakrirani. Najtragičnije je što je uzrok njihove pogibije bio nemar nadređenih u čuvanju bočnih položaja i što se potom sam događaj nije ni prijavio zapovjedništvu u Osijek.
Padobranac je nekoliko dana u tajnovitosti snimao potencijalne opasnosti u Rosinjači jer su se tijela nalazila pet kilometara od braniteljskih položaja, svega stotinjak metara ispred neprijateljskih uporišta i u stvari su ostavljena kao mamac. Isplanirana je akcija u kojoj su Frankopani osigurali teren, a grupa branitelja iz 106. je šatorskim krilima i konopcima trebala izvući poginule prijatelje. Padobranac je upravo zbog naknadnih posljedica ove tragedije inzistirao na dokumentiranju cijele akcije, te je grupi priključen novinar Romulić koji je kamerom HTV-a snimio izvlačenje.
Sama akcija trajala je dugo, započeta je u noći, a do svitanja je iz šume konačno izvučeno 15 od 16 poginulih. Tijelo posljednjeg preminulog, Mihajla Pelegrina, još se nalazi u miniranom području. U najopasnijem dijelu operacije ekipa koja je izvlačila poginule iz šume suočila se s dvije velike poteškoće. Tijela koja su ostavljena bila su smrznuta i u neprirodnim položajima, a što je najgore, zbog hladnoće su poprimila gotovo dvostruko veću težinu od uobičajene. Ipak, akcija je uspješno izvedena! Tijela su kroz šumu, jarke i kukuruz kilometrima vučena do kamiona-hladnjače uslijed čega se grupa suočila s još jednom neugodom; nakon punih osam dana od pogibije, tijela su u dodiru sa dnevnim svjetlom poprimila neopisivo težak miris raspadanja.
Cijela operacija je zbog osobnih interesa (točnije: krivice) sve do nedavno bila zataškavana i na neki način pretvorena u nerazjašnjeni lokalni mit. Ipak, mozak ove akcije, Mladen Mikolčević, napokon je dočekao da istina izađe na svjetlo dana, a cijeli će događaj nakon 20 godina u prosincu biti premijerno prikazan u filmu kojega je režirao Branko Schmidt.
DIO BOJNE S DOPUSTA JE OTIŠAO U MOSTAR DA BI POMOGAO GRADU U SUPROTSTAVLJANJU JNA
Nakon učvršćivanja linije na Šuici dio bojne dobio je pravo na kraći dopust. Neki su ga odlučili radno iskoristiti i priključili su se ekipi komandosa koju je formirao Thomas Linder. Odredište je bio centar ratnog pakla, apokaliptični Mostar.
Uz Frankopane je krenuo dvojac iz Zrinskih: Linder i Ante Luketić, a vrlo je zanimljiva i nacionalna struktura cijele grupe. Uz Hrvate: Luketića, Krešu Raguža, Robija Durana, Tomicu Bajsića, Krunu Sedlara, Željka Galića i Veselka Lebu, činili su ju strani dragovoljci: Nijemac Thomas, Ukrajinac Saša, Poljak Roman, Slovenac Joža, i Francuz Besson.
Cilj je bio napraviti prvu napadajnu akciju, toliko potrebnu za prekid okupacije Mostara. Grad se nalazio pod totalnom opsadom, a izgledao je kao kompilat razrušenog Vukovara i Varšave. Thomas se odmah prihvatio planiranja akcije, a za to vrijeme grupa je čuvala linije obrane i odradila jednu značajnu operaciju, izvukavši pod okriljem noći sa lijeve strane Neretve veći broj trupala, žrtava srpske agresije.
Napad, ustvari Linderova vizija, uslijedio je nakon nekoliko dana izviđanja. Cilj napada bio je kapitalne vrijednosti; udarilo se na uporište JNA – Sjeverni logor. Linder je svakom komandosu dodijelio određeni zadatak pa se znalo na sekundu kada tko otpočinje s vatrom i na koje će točno mete pucati: protuavionske topove, tenkove, kamione, bunkere ili lake avione. Ekipa se postavila jako široko, akcija je započela vatrom iz brzopoteznog topa, donesenog na brdašce nasuprot vojarne. Dok je JNA odgovarala vatrom na taj položaj, s kojega im je pogođen prvi tenk, komandosi otpočinju vatru i iz drugih položaja, uvijek u različitim razmacima.
Posebno zbunjujuća bila je komunikacija motorolama na stranim jezicima, a napad se ponavljao i iduća dva dana identičnom metodom brzog i čestog udara s različitih pozicija. JNA je bila uvjerena kako joj tolike gubitke u tehnici i ljudstvu nanosi velika vojna sila, a ne dobro naoružanih i spretnih 12-ak komandosa. Stoga i nisu kretali u pješački protunapad, već su uzvraćali teškom paljbom iz svih vrsta naoružanja.
Na samom koncu trodnevne akcije, u fazi povlačenja, poginuo je Thomas Linder, strateg bitke koja je bila temelj i poticaj za kasnije pobjedničke akcije domaćeg življa protiv okupatorske JNA. Osiguravši vatrom svoje ljude, jednog po jednog, u pretrčavanje ceste, krenuo je posljednji i bio pogođen krhotinom granate. Mostarci se i danas sjećaju istinskog ratnog heroja, a njemu je u čast podignut spomenik na mjestu pogibije koji svjedoči o ovom rijetko spominjanom podvigu hrvatskih komandosa.
JNA I NJEZINI NASLJEDNICI IMALI SU DOBRIH IZVIĐAČA I DIVERZANATA, ALI RAD TIH GRUPA BIO JE DALEKO ISPOD KRITERIJA KOJIH SU SE DRŽALI PRIPADNICI HRVATSKIH SPECIJALNIH POSTROJBI
Hrvatske komando postrojbe, prvenstveno Frankopani i Zrinski, prakticirali su metodologiju ratovanja koja je u potpunosti odudarala od doktrine masovnog ratovanja koju su desetljećima propovijedali senatori JNA.
Smisao protivničke doktrine svodila se na napade po formuli: topnički udar, proboj teškom tehnikom iza koje nastupa pješaštvo. Ne može se reći da JNA i njezini nasljednici nisu imali dobrih izviđača i diverzanata, naprotiv. Ali u globalu rad tih grupa bio je daleko ispod kriterija kojih su se držali pripadnici hrvatskih specijalnih postrojbi.
Ono što je izdvajalo komando postrojbe iz Kumrovca, a posebno Frankopane, bilo je pravo na samostalnost i poštivanje svačije individualne vrijednosti. Od prvih jesenjih dana, grupa od svega tri komandosa nanosila je neprijatelju veliku štetu na području Dalmacije.
Čak i u Slavoniji, kada je bojna djelovala u gotovo kompletnom sastavu, individualne aktivnosti pojedinaca i mikro-grupa nisu bile rijetkost. Možda upravo akcija u Mostaru najzornije predočuje poentu i značaj rada takvih skupina. Frankopanima se na Šuici priključilo nekoliko pripadnika Zrinskih, predvođenih Luketićem i Linderom, čija postrojba tada nije imala većih napadajnih aktivnosti, a koji su smatrali kako treba inzistirati na diverzijama u neprijateljskoj pozadini.
Nakon aktivnosti na Kupresu, Linder je oko sebe okupio malu grupu ljudi koji su bili svjesni da ih vodi ratnik koji prakticira jednu još višu razinu komando aktivnosti. Pokušajmo samo zamisliti zapovjednika klasične postrojbe kako bi reagirao na ideju o samostalnom djelovanju svojih elitnih vojnika u operacijama nepoznate i krajnje rizične perspektive.
Zapovjednici Frankopana (i Zrinskih) dopuštali su ovakvu razinu individualizma iz vrlo jednostavnih razloga: znali su da će njihovi momci odraditi dobar posao, a također su znali da čak i u ovakvim akcijama iza tih djela neće ostajati ''repovi''. Operacija u Mostaru takvo što potvrđuje. Nakon uništavanja tenka T55, na bojište je izašlo vozilo hitne pomoći da izvuče nastradale tenkiste. Linder tada izdaje zapovijed za obustavu vatre, koja čak i nije bila potrebna jer su svi komandosi te grupe držali do morala i pravila Ženevske konvencije.
Iz svih postignutih rezultata jednostavno je shvatiti koliko su produktivne bile akcije ovih samostalnih mini-grupa, svejedno jesu li djelovale u broju od minimalnih 3-4 ili optimalnih 12-15 članova. Osobna želja za akcijom, mobilnost u kretanju, mogućnost djelovanja na teritoriju stotinama kilometara udaljenom od matične postrojbe, tjelesna spremnost, metode i upotreba posebnog naoružanja... Sve su to čimbenici koji su kao posljedicu imali krajnje ''djelotvornu'' aktivnost mikro-grupa hrvatskih komandosa.
Tekst i foto: Tomislav Šulj
Objavio: VP Magazin za vojnu povijest broj 5, kolovoz 2011.
http://arhiv.braniteljski-portal.hr/sad ... tska/11572
Hrvatski komandosi koji su pali u zaborav: Postrojba je na gotovo istovjetan način formirana kao i bojna Zrinski. Putovi im umnogome nalikuju, a na kraju su se fuzionirali u 1. Hrvatski gardijski zdrug
Nakon izbornih promjena 2000. godine, hrvatskoj javnosti počinju na drugačiji način predstavljane vrijednosti, značaj i rezultati Domovinskog rata. Spregom političkih elita i određenih medijskih moćnika, godinama smo bili svjedoci velikog informativnog presinga usmjerenog protiv branitelja. Možda i najegzaktniji uspjeh rada tog lobija postignut je u pogledu tretmana odbjeglog generala Ante Gotovine, kojega se predstavljalo kao izdajnika zbog kojega Hrvatska ne ulazi u Eropsku uniju. Danas, nakon otrežnjenja koja dolaze iz Haaškog suda, većina se ''propagandista'' povukla u zatišje ili pak imaju više problema s vlastitim grijesima, bilo pokradenim milijunima ili rasprodanim državnim tajnama. Naravno, određeni mediji i kvazi novinari-humanisti još uvijek grčevito pokušavaju objasniti kako je mnogo toga u obrambenom ratu, za njih međusobnom obračunu, bilo prljavo i nedostojno s hrvatske strane. Takav pristup ne treba čuditi jer bi bilo kakav drugačiji stav srušio sve ono od čega se moglo itekako dobro i zaraditi, a što je započeto 2000. godine.
Djelovanje specijalnih postrojbi Hrvatske vojske (HV) pokazalo se kao atraktivna, a ujedno i najplodonosnija tema za plasiranje teorija urote. Pripadnici specijalnih postrojbi izvrgnuti su masovnoj medijskoj histeriji usporedivoj s pozivom na progone vještica. Antu Rosu, zapovjednika dviju najčešće napadanih postrojbi oformljenih na početku Domovinskog rata, Zrinskih i Frankopana, kasnije i načelnika Glavnog stožera HV-a, u novinama se etiketiralo kao ''vrhovnog capo-a'' zločinačke skupine, a obje su postrojbe raščlanjene kao legla ubojica, krijumčara oružja i droge, ratnih zločinaca i kamatara. Novinari, ponajprije Ivica Đikić, u natjecanju iznošenja nebrojenih konstrukcija bez i jednog dokaza, specijalne postrojbe jednostavno su nazivali kao ''sav taj ološ'', a u vojno-operativnom djelovanju kao ''paralelnu vojsku''.
Medijski poziv na odstrel pripadnika specijalnih postrojbi završavao bi univerzalnom formulom i proročanstvom: ''...kriminal je jedino što im preostaje, pa nema nikakve sumnje da će [...] se domaći zatvori napuniti generalima i pukovnicima što za život zarađuju krijumčarenjem droge i oružja''. Ista formula, katkad prepisivana, katkad proširena pokojim atributom i optužbom u domeni znanstvene fantastike (uvijek se spominju ''kontigenti heroina'', ''tone oružja'' ili pak ''kamioni krvavog novca''), primjenjivala se tijekom svih ovih godina. Štoviše, upravo se ti isti tekstovi promoviraju kao dokazni materijali na stranicama časopisa i portala u susjednim državama koje bi se rado odrekle uspomena na agresorsku prošlost.
U cijeloj se priči kao najunosniji posao pokazala mogućnost tiskanja neistinitih knjiga; posljednja od njih na petparački način oblatila je generala Gotovinu. Izvor cijele harange inače je došao iz vojnih redova, od kolege prozvanih ''zločinaca'', Martina Špegelja. Njegove optužbe, sročene u memoarskim zapisima, postale su sveto pismo, gotovo startni pucanj za otvaranje medijske hajke na ''specijalce''. Tko su dakle, ti ''zločinci'', ''bagra'', o kojima se u Hrvatskoj pisalo jedino na ovakav način ili najčešće nikako, a koji su, što je zaprepašćujuće, sa više realnosti i poštovanja prikazivani u srpskom tisku za vrijeme Miloševićevog režima?!?
''Vojna povijest'' baviti će se sudbinama tih postrojbi iz jednostavnog razloga što su one u svom operativnom djelovanju odigrale vrlo značajne uloge u kritičnim trenucima Domovinskog rata, a demistificiranje njihovih aktivnosti vjerojatno će ukazati i na zlonamjernost laži krugova koji ih blate. Najbolji primjer rada takve postrojbe, s jedne strane potpuno zanemarene, a s druge korištene u kontekstu plasiranja mitova o ''zločinačkom ološu'' HV-a, definitivno je komando jedinica: bojna Frankopan. Pogledajmo povijest te postrojbe i razmislimo koliko smo u stvari znali o Frankopanima i njima srodnim jedinicama, odnosno kolika je vrijednost takvih postrojbi u ratu bilo koje države.
U vrlo kratkom razdoblju prije započinjanja otvorenog rata država Hrvatska započela je stvarati konture buduće vojske, a također se pokušalo ustrojiti prijeko potrebne jedinice za posebne namjene. Prva baza takve jedinice bila je u Kumrovcu, u zgradi bivše ''partijske škole'', gdje su već trenirale i odlazile na teren posebne jedinice hrvatske policije. Njihovi pripadnici postali su nakon selekcije okosnicom prvoosnovane komando jedinice, bojne Zrinski, koja je u tom razdoblju, početkom lipnja, već počela s aktivnostima na vrućim terenima u Vukovaru i Borovom Selu.
Bojna Frankopan ustvari je na gotovo istovjetan način formirana kao i bojna Zrinski. Putovi tih dviju jedinica umnogome nalikuju, a na koncu su se, na neki način, i fuzionirale u jedinstvenu postrojbu: 1. Hrvatski gardijski zdrug (1. HGZ). Frankopani su, dakle, nešto ''mlađi'', počeli popunjavati redove s prvih dvadesetak ljudi početkom kolovoza. Kičmu, zapovjedni kadar tih bojni činili su ljudi s velikim vojnim iskustvom, ali ne časnici-prebjezi iz Jugoslavenske narodne armije (JNA) nego profesionalci koji su vojne karijere ostvarili u inozemstvu, najčešće u Legiji stranaca.
Oni koji su zbog političkih ili avanturističkih pobuda napustili Jugoslaviju, počeli su se dragovoljno vraćati kako bi pomogli u obrani od agresije zemlje koju ni jedan od njih nije volio. Bazu u Kumrovcu, odnosno Zrinske počeli su operativno ustrojavati Ante Roso i Milenko Filipović. Uskoro su im se u srpnju priključili Ilija Tot, Bruno Zorica-Zulu, Joža Kamenar, Aldo Lučev, Miljenko Šimičević-Slave i Stanko Krešo, koji su pobjegli iz Legije stranaca unatoč važećim ugovorima i opasnosti od sankcija.
Također su od bivših vojnih profesionalaca u Hrvatsku već pristigli ili pristizali i drugi ljudi s legionarskim iskustvom koji su se uključili u ustrojavanje i terenski rad jedinica prijeko potrebnih za sukob koji je započinjao. Izbjegla petorka stigla je u Kumrovec gdje je novoustrojena bojna Frankopan zajedno s već prilično aktivnim Zrinskima (zapovjednik: Milenko Filipović) funkcionirala pod zapovjedništvom Ante Rose koji je pak bio odgovoran zapovjednom stožeru na Tuškancu, te izravno ministru obrane Gojku Šušku, inače zaduženom za kontakte s dijasporom.
Ilija Tot je s najvišim činom i 28 godina legionarskog staža imenovan zapovjednikom Frankopana, odnosno ravnateljem časničke škole u Kumrovcu koja je ustvari zamišljena kao preteča Hrvatskom vojnom učilištu (HVU), ali jednostavno nikada nije zaživjela. Naime, od rujna je rat buknuo u cijeloj Hrvatskoj tako da eventualni polaznici, predavači ili instruktori nikako nisu mogli biti u mirnom Kumrovcu, nego su se nalazili na terenima s puškom u ruci. Bojna Frankopan u međuvremenu se sve više popunjavala. Dolazili su mladi ljudi iz policije, iz HOS- a, iz Slavonskog Broda, domaći Zagorci, a dolazili su i stranci.
Jedna od razlika između Zrinskih i Frankopana bila je upravo u sastavu postrojbe jer su Zrinski bili popunjeni uglavnom momcima iz Hercegovine, odnosno ekipom kojoj je kostur bio uhodan iz jedinica specijalne policije kojoj su prije pripadali, a sastav Frankopana bio je prilično raznovrstan. Naravno, postrojbi su se pokušali priključiti i sumnjivi avanturisti, no takvi su već nakon dan-dva vidjeli da svoje vizije ratovanja neće moći promovirati pristupanjem komando jedinicama u Kumrovcu. Za ulazak u postrojbu bilo je potrebno proći odgovarajuću i zahtjevnu selekciju, a od onih koji su se pokazali kvalitetnima, dio je poslan na zadatke gdje su u hodu treningom nadograđivali prijašnja ratna iskustva, dok su neiskusni bili poslani na proces daljnje obuke.
U Kumrovcu je značajnu ulogu u pripremanju vojnika za fizičke napore imao Tomislav Bilogrivić, a ubrzo je postalo jasno kako će se za potpunu obuku morati pronaći adekvatniji teren. Totov zamjenik Zorica pokrenuo je inicijativu o stvaranju takvog kampa na udaljenom mjestu, zaštićenom od neželjenih pogleda. Kako je djetinjstvo proveo u Ivanić Gradu i kako je znao za postojanje šumskog kompleksa Žutica, idealnog za trenažni proces, realizirana je ta ideja i započeto je s radom centra komando obuke.
Prve zadatke Frankopani su odrađivali u samom Zagrebu. Sudjelovali su u osvajanjima nekih vojarni i zapovjedništava JNA (npr. u Maksimirskoj, na Krešimirovu trgu), a posebno je zanimljiva bila zadaća uzimanja pod ''kontrolu'' zgrade HTV-a. U rujnu postrojba počinje s odlascima na terenske akcije. Manja grupa odrađuje zadatke u Posavini i oko Sunje gdje se postižu čak i napadajni uspjesi, a istovremeno se i u Dalmaciju upućuje mikro-grupa s tri komandosa.
Prvo borbeno djelovanje u većem sastavu bojna je imala u listopadu 1991. na području zapadne Slavonije, sjeverno od Jasenovca. Te su akcije bile odrađene po komando sistemu: upadanje u neprijateljske linije, diverzije, dubinska izviđanja i zasjede, što će do kraja postojanja postrojbe biti način njezinog djelovanja. Najveću i najuspješniju akciju takvog karaktera Frankopani su izveli napadom na selo Uštice prilikom čega su izbacili iz stroja veliki broj neprijateljskih vojnika; vijest je potvrdio lokalni pobunjenički radio i beogradska TV. Potom se, preko Kričkih brda, u koordinaciji s Tigrovima i jedinicama rezervnog sastava, trebala izvršiti dubinska akcija oslobađanja sela prema Okučanima. Akcija nije u potpunosti provedena zbog nemogućih vremenskih uvjeta, ali je ipak bila djelomično uspješna, pogotovo što je u njoj zarobljen poručnik JNA.
Postrojba se vraća u Kumrovec, na radni odmor i doškolovanje borbenih znanja u Žuticu, a u međuvremenu su izdvojene grupe djelovale po zadarskom području, uglavnom u izviđačkim aktivnostima. Uoči pada Vukovara, ustvari cijele Baranje, bojna dobiva zadatak odlaska u Osijek. Gradu je već prijetila realna opasnost od potpunog opkoljavanja. Stoga je dolazak Frankopana bio događaj od velikog značaja za branitelje, posebno za zapovjednika obrane grada, Branimira Glavaša. On je vrlo dobro znao što za područje koje je pod stalnim napadima nadmoćnije vojne sile predstavlja djelovanje komando postrojbe.
Samom gradu nije nedostajalo branitelja, kako domaćih, tako i pristiglih, poput momaka iz 101. zagrebačke brigade, ali je kronično nedostajao pozitivan, motivirajući pomak, a to svakako nije mogla biti konstantna obrambena uloga, koja je zbog siline napada postala svakodnevnica za branitelje Osijeka. Treba jasno naglasiti da Frankopani svojim radom zasigurno nisu ''obranili grad''. Naravno, nisu ga ni mogli sami spasiti, ali su pružali motivirajući impuls diverzantskim akcijama, dakako i onima obrambenog karaktera.
Značajan obrambeni trenutak bilo je, primjerice, zaustavljanje prodora oklopno-mehanizirane brigade JNA koja je, nakon osvajanja Ernestinova, imala (jedinu) mogućnost tehnikom prijeći preko Bobotskog kanala kako bi postigla cilj da se preko Čepina spoji sa svojim snagama u Baranji i konačno okruži grad. Napad je bio širokog opsega, a Frankopani su, uz pomoć osječkih suboraca, izvršili zadaću i zaustavili ovaj prodor. Tijekom noći branitelji su tu borbenu liniju ojačali dodatnim snagama i otada je ustvari propala ideja da se Osijek stavi u obruč. Ovaj boj bio je iznimno težak, bojna je imala ranjenih, ali je zadatak bio ispunjen u potpunosti i bez ljudskih gubitaka.
Ipak, primarna zadaća Frankopana na bilo kojem terenu bila je u poticaju napadajnih aktivnosti, pa se bojna gotovo odmah orijentirala na diverzije i izviđanja duboko u neprijateljskom teritoriju. Napadajne akcije šireg karaktera uvijek su bile odrađene u suradnji s domaćim postrojbama. Vjerojatno najzanimljiviji napad izvršen je u Baranji, u pravcu Kopačeva. U jednoj, može se reći, prerizično izvedenoj akciji, grupa Frankopana je s gumenim čamcima ''zodiac'' uzvodno od Nemetina forsirala rijeku Dravu, uvukla se iza leđa neprijatelja, napravila veliku paniku te omogućila djelovanje drugim postrojbama da krenu prema Kopačevu. Neprijatelj je pokušao tenkovski protuudar, ali je nakon gubitka dva tenka nastalo potpuno rasulo i povlačenje. Akcija je bila i više nego uspješna. Bilo je ovo prvo osvajanje (povrat) teritorija od gotovo 20-ak kilometara i nije potrebno naglašavati važnost za daljnju borbu. Neprijatelj je pomaknut, čime je i otklonjena opasnost od dosega preciznih pogodaka minobacača i topova malog kalibra, a i sam odjek osvajanja ovolikog područja i te kako je motivirao branitelje.
Naravno, iako se poštivalo zlatno pravilo da se u akciju ne odlazi ukoliko je moguć rizik od većih ljudskih gubitaka, bilo je i djelovanja u kojima se bojna našla u prilično opasnim situacijama. U Slavoniji su se Frankopani s takvim opasnostima suočili nakon upada u dobro postavljenu zasjedu između mjesta Ernestinova i sela Divoš. U akciju prema Ernestinovu krenulo se u ranu zoru, a poslije prolaska kroz Divoš nastao je pravi pakao. Frankopani su se našli u zasjedi, izloženi žestokoj vatri iz svih vrsta pješačkog oružja i prolazak kroz kanal između sela bila je jedina mogućnost da se spase. Postojala je u tome opasnost da budu napadnuti iznad samog kanala, ali se to ipak nije dogodilo što je velika sreća jer se grupa od 50-ak ljudi u povlačenju kroz duboku vodu jednostavno ne bi mogla braniti. Iz podređene situacije postrojba se ipak sretno izvukla jer je prošla bez ljudskih žrtava (ranjeno je ''samo'' dvoje ljudi), ali i u pozadini svega s jednim vrlo pozitivnim rezultatom. Naime, za vrijeme velikog okršaja rasteretio se obruč oko područja Laslova što je omogućilo velikom broju civila da napusti ovo mađarsko selo u posljednji čas prije osvajanja od strane ''novog komandanta Laslova'', zločinca Arkana.
Do konca 1991. Frankopani su odradili još podosta akcija i, srećom, više nisu upadali u ovako pogibeljnu situaciju. Njihova baza u Osijeku bila je tzv. Crvena vojarna. Iako su mogli, nisu se željeli premjestiti na sigurnije mjesto, jer su znali da time dižu moral građanima, a sebi daju kredibilitet za fame o nepobjedivoj postrojbi koje su kolale na obje strane.
Naravno da nitko nije nepobjediv, ali Osijek je bio grad kojemu je upravo trebalo vratiti sigurnost, makar i prenaglašenim famama. Puste ulice, peta kolona, snajperisti, glasine o kombijima iz kojih se lakim minobacačima granatira vlastiti grad... Sve je to bila osječka svakodnevnica koja je uskoro, uvelike i zbog Frankopana, počela jenjavati.
Kada je već počinjalo mirnije razdoblje, postrojba za Božić napušta Osijek, koristeći blagdane za kratak odmor. Ponovno se, ali samo nakratko, vraćaju jer je nakon potpisanog Sarajevskog primirja bilo jasno da u Slavoniji više ne mogu aktivno djelovati niti biti od prave koristi. Uslijedio je povratak u Kumrovec i faza u kojoj se bojna popunjava novim pripadnicima dok većina boraca koristi vrijeme za nužan odmor.
Obnova snage traje kratko, pristupa se trenažnom procesu, a osim uobičajenih kondicijskih odlazi se na skijaške, plivačke i ronilačke treninge, što su bile zanimljive, ali i prijeko potrebne aktivnosti za nadolazeće zadaće bojne. Vrlo brzo dijelovi postrojbe odlaze na jug gdje JNA radi sve veći pritisak i gdje se već jasno kristalizira uočljiva opasnost od izbijanja rata u Bosni i Hercegovini (BiH).
Frankopani se u ožujku 1992. smještaju u Lovreču kod Imotskog, te se u manjim grupama disperziraju po Dalmaciji, a dolaze i u Hercegovinu, Grude, Ljubuški, Lišticu i Dobro Selo iznad Mostara. Cilj je bio obučavati pripadnike lokalnih brigada na području Dalmacije, priučiti ljude u Hercegovini na rukovanje oružjem te na istom teritoriju raditi izviđanja i prikupljanje podataka prema Mostaru, odnosno na potezu Slipčića i Tepčića blokirati eventualne pokrete JNA koja se očito sve više formirala za napadajne aktivnosti.
Na žalost, tamo su Frankopani ostali bez Roberta Peše i Josipa Peteranca, koji su u jednoj akciji izviđanja zbog neiskustva zarobljeni i prošli ružne kalvarije u srpskim zatvorima. Također je i činjenica da domaće stanovništvo ne vjeruje (ne želi vjerovati) u reprizu ratnih strahota bila razlog što se dio bojne uputio u Kumrovec u ne baš sjajnom raspoloženju. Vrlo brzo se postrojba morala ponovno vratiti na prostor BiH jer je 10. travnja 1992. JNA započela siloviti napad na prostor općina Livno i Tomislavgrad ne bi li ostvarila svoj konačni cilj, izbijanje u makarsko primorje i presijecanje južne Hrvatske.
Dio bojne od 20-ak ljudi koji se nalazio kod Zadra, Zorica je odmah poveo na područje Šuice, uspostavio kakvu-takvu liniju obrane, sve dok se ostatak Frankopana (zapeli su zbog nevremena na trajektu kod Paga) nije priključio idući dan. Na terenu se u žestokim borbama već nalazio dio bojne Zrinski koja je krajnjim naporom branila prodor prema Livnu, u situaciji koja je u globalu bila krajnje kritična. Naime, uslijed ovog velikog napada, ponajviše zbog djelovanja tenkova, dio domaćih snaga, nenaviklih i potpuno nespremnih, obuzela je panika i linija se raspadala.
Srećom, Zrinski i Frankopani uspjeli su održati linije, a kritičnu situaciju spasile su i druge fragmentirane snage postrojbi koje su pristizale iz Hrvatske; veterani Vukovara – Žuti mravi, dio 2. gardijske brigade – Crne mambe, dio 4. gardijske brigade, dio bojne Kralj Tomislav iz Zadra...
Frankopani su, dakle, zaslužni za obranu Šuice i to je uistinu bila velika stvar jer je time onemogućen prodor tenkovima prema Livnu i Tomislavgradu, odnosno prema Hrvatskoj. Bruno Zorica – Zulu, koji je tada i formalno postavljen za zapovjednika postrojbe, kreirao je liniju obrane na potezu Crni Vrh – Arapovina, iako samim zaustavljanjem prodora nisu prekinute i borbe koje su intenzivno trajale još desetak dana. Borbe su bile teške, streljivo se nije štedjelo, ali su bile uspješne, a ostvaren je i lijep plijen; oboren je MIG 21, te je zarobljen i pilot zrakoplova. Nakon toga se situacija stabilizirala, ali su Frankopani ipak proveli nekih 50-ak dana držeći tu liniju ponajviše zbog neugodne činjenice da lokalne strukture nisu iznašle adekvatnu postrojbu koja će konačno, a ne privremeno na dan-dva, preuzeti držanje obrambenih položaja.
Frankopani, naravno, nisu jedinica namijenjena za dugo zadržavanje na položajima, već utrenirana za trenutnu obranu, stabilizaciju linija, te odlazak u nove napadajne akcije. Stoga je ovoliko zadržavanje svakako bila neuobičajena aktivnost za komando postrojbu. Problem je na koncu riješen tako što je linija obrane predana u adekvatne ruke. Preuzela ju je postrojba HOS-a, vjerojatno iz Slavonskog Broda. Razdoblje provedeno na Šuici u svakom slučaju predstavlja vrlo značajan period za same Frankopane, ali i kasniju obranu tog prostora jer je bojna u međuvremenu ipak obavljala i svoj primaran posao, napadajne aktivnosti.
Štoviše, odrađen je čitav niz, desetine diverzantskih akcija, od kojih i dvije većeg obima; napad na neprijateljska uporišta Riliće i Zanagline. Akcije koje su Frankopani tada izvodili bile su raznovrsne, a u njima su ponajviše do izražaja dolazili spretni izviđači jer vjerojatno nije bilo djelića ogromnog šumskog prostranstva kojega nisu pročešljali. Pomoću njihovog rada, mapiranja terena, ulazilo se duboko u neprijateljski teritorij, nakon čega se djelovalo po oklopnim vozilima, skladištima streljiva i ostalim neprijateljskim objektima. Izviđači su i sami izvodili razne diverzije, postavljali zasjede, uništavali neprijateljsku logistiku, a u konačnici i presretali izvidničke ekipe suparničke strane.
Nakon diverzantskih akcija srpskim je snagama postalo jasno da s druge strane imaju borce protiv kojih njihova oružana dominacija nije mogla predstavljati pomoć niti rješenje. Upravo zbog toga su aktivnosti Frankopana za cijeli kraj bile vrlo značajne jer je u novonastalim odnosima neprijatelj morao dobro razmisliti o pokretanju napada ili upotrebe teške topničke vatre, s obzirom da je znao da će na svaku takvu akciju biti odgovoreno s višestrukim diverzijama. Na žalost, u izvođenju mnogih napadajnih akcija izvedena je i jedna (u koordinaciji s drugim jedinicama) u kojoj je poginuo Marko Džanko, a zarobljen je Davor Glasnović koji je poslije, kao i Josip Peteranec, prošao vrlo ružne torture u srpskim zatvorima.
Koncem svibnja rat sve više zahvaća prostore BiH i Frankopani bivaju određeni za polazak u srednju Bosnu, na područje gdje je bilo neizmjerno teže balansirati u odnosima između lokalnih skupina. U stvari je njihov dolazak želio general Žarko Tole koji je snagu i profesionalnost Frankopana upoznao surađujući u borbama na Kupresu, a koji je zbog pogoršane situacije zapovjedništvo u Tomislavgradu zamijenio preuzimanjem zapovjedništva nad srednjom Bosnom. Zulu je jasno objasnio vojnicima da se odlazi na teren za koji se predviđa da će biti mnogo teži i koji bi mogao vremenski jako dugo potrajati. Pretpostavljalo se da će Bugojno i okolica biti kritična regija i da će bojna imati mnogo poslova u slučaju očekivanih napada. No već sam dolazak na teren pokazao je da će ovo po svemu biti specifična i nepredvidljiva avantura.
Naime, Zulu prilikom dolaska nije imao kome niti predati postrojbu jer zapovjednika Tolu nije mogao naći u Bugojnu, već je o njemu dobivao krajnje proturječne informacije. Na koncu se ispostavilo da je general Tole otet od pripadnika srpske vojske, iako je cijela priča bila obavijena misterioznim okolnostima koje su upućivale na indicije da otmica nije bila slučajna, a još manje hrabra akcija neprijatelja. Kako bilo, u Glavni stožer HVO-a naknadno je stiglo neuvjerljivo izvješće da je general otet jer je (navodno) zabunom džipom zalutao u predio grada Čipuljiće gdje su živjeli Srbi. Frankopani su odmah organizirali potragu, krenulo se u osvajanje tog predjela, inače velikog izoliranog područja, gradskog ''kvarta'' od nekih sedam do osam tisuća stanovnika. Do same borbe nije došlo jer su Srbi, čuvši da u akciju polaze zelene beretke - bojna Frankopan, većinski napustili taj predio.
Dobar glas, fama o komando postrojbi polučila je neobičan rezultat jer su na dug i naporan bijeg Srbi pošli pješice. Naime, svi su prilazi bili blokirani i jedini mogući prohodni put vodio je na brdo Kalin. U tim su okolnostima ostavili sve; cijelu pokretnu i nepokretnu imovinu, a u Čipuljićima je ostalo svega nekoliko desetaka starijih osoba. Kako general Tole, naravno, nije pronađen, pokrenuta je zatim i brdska potjera. Sav trud bio je uzaludan, Srbi su pobjegli prema Kupresu. Čak su postavili veliku, srećom neuspješnu zasjedu izvidničkoj prethodnici i Frankopanima je preostalo da se vrate u Bugojno.
Povratak u Čipuljiće bio je šokantan jer je tamo nastala kaotična situacija. Jedinica kojoj je predano da čuva red nije se mogla nositi sa nezadovoljstvom domaćih stanovnika i uskoro je veliki broj kuća zapaljen, a inače bogati kvart doslovno opljačkan. I danas se katkad znaju pročitati optužbe koje Frankopane pozivaju na odgovornost za taj čin. No svi do jednog pripadnika te postrojbe izrijekom potvrđuju da nikakve nezakonitosti tada nisu počinili, a nisu niti mogli počiniti, s obzirom na stalnu mobilnost.
Gledano iz perspektive logičnog razmišljanja i dotadašnjeg ponašanja, Frankopanima treba vjerovati. Bugojnom je u ratnom periodu 1992./93. godine upravljala skupina vrlo spornog ponašanja. Na jednoj strani bilo je pojedinaca koji su imali vremena fotografirati se čak i sa nacističkim obilježjima (što je vjerojatno jedini takav slučaj u BiH), dok za to vrijeme nisu pridavali značaj činjenici da ih ''saveznici'' tjednima opkoljavaju. Druga pak strana, slatkorječivi ''saveznici'' najednom postaju osvajači, spremni na zločine i unutar tih struktura treba tražiti krivca za pljačkanje i palež Čipuljića.
Profesionalan i moralan odnos Frankopana na terenu valja predočiti s dvije priče upravo iz Čipuljića. Potrebno je prvo naglasiti kako taj predio nije bio nimalo neopasan. Oni koji su ljude poveli u bijeg imali su za to jakih razloga jer su ionako dobrostojeći kvart obogatili plijenom pristiglim iz Slavonije. Neke su kuće bile prave Ali-Babine pećine nakrcane tehnikom i suhomesnatim proizvodima, pa i u toj činjenici treba sagledati razlog kasnije reakcije. Okolnosti (otmica, naselje, informacije o naoružanju...) upozoravale su na moguću reprizu Borovog Sela. Stoga je prva ekipa Frankopana jednostavno uletjela u centar sela i počela kontrolu kuća.
Joško Kapetanović, voda operacije, bio je zaustavljen psovkama stare seljanke koja nije dopuštala ulaz, pa se ovaj mladić, vukovarski veteran, pokupio i postao predmetom šale u postrojbi. Kasnije je seljanima obećana sigurnost, te se uz ponuđenu kavu pošlo na počinak prije polaska u brdsku potjeru. U rano jutro u Čipuljiće uz pucnjavu upada lokalna, neidentificirana grupa kojoj je pritrčao Robert Mayer rekavši da je obećana sigurnost, da vojske nema, te zaprijetio obračunom u slučaju daljnje pucnjave. Obojica su kasnije poginuli, ali ove i mnoge druge crtice iz Čipuljića vrlo je lako provjeriti kod njihovih suboraca.
Uglavnom, otmicom generala Tole Frankopani postaju svojevrsni nadglednici prilika u mnogo širem području od bugojanskog, a Zorica je, za neko vrijeme, tehnički promoviran u najodgovorniju vojnu ličnost u srednjoj Bosni sve dok zapovjedništvo nije predao Tihomiru Blaškiću. Sam period, a riječ je o svega nekoliko tjedana, protekao je u krajnje dramatičnim okolnostima.
Zorica je stalno imao probleme sa civilnim predstavnicima obje savezničke strane koji su imali svoje vizije civilne i političke, odnosno vojne jurisdikcije. U stvari, cijela regija bila je velika bačva baruta, svako selo je imalo neku svoju barikadu i svaka barikada imala je neka svoja pravila, dok se komunikacija vršila u gotovo nadrealnim okolnostima. Najčešće aktivnosti bili su svakodnevni pregovori. No čak su i oni s pozitivno utanačenim rješenjima predstavljali ništavnu garanciju.
Nakon jednog od mnogih ''pozitivno okončanih pregovora'' u hotel gdje su u Vakufu obitavali Frankopani uletjela je skupina koju je vodio simbol anarhične zbilje, ratni zločinac – dojučerašnji pastir, Hanefija Prijič – Paraga. U kaotičnoj i neartikuliranoj dreki držali su dio momaka na nišanu sve dok ih vlastiti naredbodavci nisu ''podsjetili'' da je netom postignut dogovor o nesukobljavanju. Takvih i sličnih scena bilo je u izobilju tih dana, a Frankopani su imali pune ruke posla s intervencijama na obje strane.
U zadnjih nekoliko dana boravka, točnije, od 20. lipnja 1992., kada je došlo i do prvog oružanog sukoba između lokalnih hrvatskih i muslimanskih snaga u Gornjem Vakufu, Frankopani su uspjeli zaustaviti krvoproliće koje bi sigurno nastalo nakon otmice većeg broja Hrvata od strane ekscentričnog Parage. Nakon pregovora, ali i razoružavanja za obračun spremnih ekstremista, začetak velikog sukoba prolongiran je za kasnija vremena, a Frankopanima iz Glavnog stožera do konca lipnja dolazi zapovijed za povlačenje u Hrvatsku.
Oko uloge Frankopana u srednjoj Bosni tada, a i kasnije vodile su se razne polemike. Već spominjani novinari bez nekih prevelikih razmišljanja čak su im prikačili zasluge za pokretanje hrvatsko-muslimanskog sukoba u BiH, što je čisti rezultat nepoštenog pisanja. Neki Frankopani još su se iste godine vratili na poziv branitelja Travnika, osiguravali su konvoje UN-a i medicinske konvoje za Bilu, a pritom bili i pregovarači na bezbrojnim barikadama.
Upravo su njihove zelene beretke bile podsjetnik na profesionalno i korektno vojničko ponašanje jedne postrojbe, pa su na neki način bili zadnji čimbenici koji su uspijevali smirivati situaciju koja je u srednjoj Bosni ulazila u potpuni ekstrem.
Frankopani, dakle, nemaju problem s uspomenama na boravak proveden u BiH, iako ovaj posljednji period nije za njih ostao u previše ugodnom sjećanju. Također niti povratak bojne u Hrvatsku nisu zapamtili po dobrome.
Nakon pristizanja u Kumrovec, rečeno im je da se imaju uputiti u zadarske Šepurine, lokalitet izabran za skupnu vojarnu svih specijalnih postrojbi, ne samo njih i Zrinskih. Mnogi su se rukovodili glasinama da će se te postrojbe uskoro ukinuti pa su ostali u Zagrebu, priključivši se gardijskim brigadama ili pak nekoj sličnoj postrojbi. Oni koji su otišli u Šepurine ne nose lijepe uspomene na boravak i tretman u toj vojarni, a kraj tog neugodnog razdoblja konačno dolazi u prosincu kada su pozvani u Zagreb gdje im je i službeno rečeno da se bojna ukida. Ta zadnja velika grupa Frankopana također izabire odlazak u gardijske postrojbe, neki se priključuju Zrinskima ili pak drugoj postrojbi ovakve namjene: Matiji Vlačić – Iliriku, da bi na koncu postali dio 1. Hrvatskog gardijskog zdruga.
Ipak, srednja Bosna nije bilo zadnje bojište na kojemu su Frankopani grupno djelovali. Oslobodilačka akcija Maslenica, potom i veliki kontranapad srpskih snaga, iziskivali su potrebu za pomoć najboljih hrvatskih boraca, pa se veća grupa od oko 20-ak Frankopana ponovno okupila oko Zorice koji je ostao djelovati pod zapovjedništvom Ante Gotovine.
U možda najtežoj, ali svakako najzahtjevnijoj borbi koja je intenzivno trajala danima, Frankopani zadnji puta zajednički iskazuju svoje vještine. Na žalost, osim ponosa na obranu i ostvareni rezultat, bitka za zadarsko zaleđe donijela im je gorak okus jer je u njoj poginuo vrhunski borac, Robert Mayer.
On nije bio posljednji poginuli Frankopan jer su se svi pripadnici postrojbe priključili drugim postrojbama, postali instruktori ili vodili svoje jedinice do okončanja Domovinskog rata. U tom su periodu poginuli: Joško Kapetanović, Igor Braović, Karlo Paić i Pavo Terzić. Sjećanje na njih i prije preminule: Arnolda Nožića, Branka Plešu, Marka Danka, Davora Šobana, te Josipa Peteranca, preminulog od posljedica mučenja u srpskom logoru, nije i neće biti ugašeno, a Frankopani ga svečano obilježavaju svake godine 30. srpnja, zajedničkim postrojavanjem u nekadašnjem kampu za obuku Žutica.
KNJIGA MARTINA ŠPEGELJA IZVOR JE ZA SVE KOJI SU NAPADALI PRIPADNIKE SPECIJALNIH POSTROJBI
Knjiga Martina Špegelja na neki je način ''enciklopedija'' za sve koji su napadali pripadnike specijalnih postrojbi. O osjećaju vojničke časti i kolegijalnosti, koja očito nije bila temom poduke u JNA, Špegelj se mogao educirati upravo kod onih koje je na najružniji način lažno oblatio. Naime, svi ti ''kriminalci'' nisu pogazili vojnički kodeks i nisu komentirali sulude vizije o otvaranju bojišta u Sloveniji ili ideje o napadu na vojarne JNA. Takva, po Hrvatsku, srećom, neprovedena samoubilačka taktika, samo je djelić maštarija zapisanih u knjizi koje variraju između perfidnosti i istinske izgubljenosti u vremenu i prostoru.
Čitajući knjigu u stvari dolazimo do zaključka da je Hrvatska imala dva neprijatelja: ''oni, onamo u Beogradu, i ovi ovdje, u dijelu hrvatske vlasti'', pa stoga ne možemo zaključiti tko je pobjednik cijeloga rata. S jedne strane nije jasno kako Hrvatska nije izgubila kada su iz obrambene priče navodno minorizirani najznačajniji bivši oficiri JNA, nije jasno otkud pobjeda kada nije provedena taktika autora ove knjige i nije jasno tko je uopće pobijedio kad je HV vodio ''neprijatelj'' države!?!
Naravno, autor zaboravlja da je upravo on izravni krivac što je Hrvatska ostala bez velike količine prijeko potrebnog oružja. Hvaleći se koliko je dotad uvezao oružja, Špegelj ne piše za koliko je pušaka Hrvatska ostala zakinuta nakon smiješne stupice i snimanja čuvenog videa od strane JNA. Knjiga kao ključne negativnosti dijagnosticira tri najveća grijeha ratnog perioda.
Prvi je Tuđmanov plan za dijeljenje BiH kojeg je pojasnio u stilu kakvog tarot majstora koji zna da dok se na sastanku državnog vrha vodila rasprava o planu obrane zemlje, predsjednik koji je ''obuzet strahom'' ustvari je zaokupljen mislima o podjeli BiH. Drugi grijeh već je spomenuta degradacija visokih oficira pristiglih iz JNA. Treći, konačan grijeh je zgroženost nad osnivanjem jedinica za posebne namjene. Ta ''paravojska'' i ''kriminalci! (...) namirisavši vlast, novac i moć" po Špegelju nisu bili ništa drugo nego pozadinski ''eskadroni smrti, dileri narkotika, pljačkaši, palikuće, mineri kuća i kradljivci automobila''.
Navodeći postojanje otprilike 16 takvih formacija, Špegelj ''kao posebnu priču'' ističe Zrinske i Frankopane. Bez grižnje savjesti napisao je kako Zulu, ''kriminalac po zanimanju'' terorizira svoje vojnike. Ovu ružnu besmislicu vrlo je lako provjeriti kod samih Frankopana. Također bi bilo zgodno provjeriti javnosti nepoznatu činjenicu da je Vladimiru Jagaru, osobi koja je nasamarila Špegelja, letjela kuća u zrak i to u periodu dok su legionari bili tisućama kilometara udaljeni od Hrvatske.
Svakako se može naslutiti da general koji se hvalio koliko je važan u svojemu kraju ima neka saznanja o aktu kojime je uništena imovina čovjeka koji je, na koncu samo profesionalno obavio svoju špijunsku dužnost.
U ŽUTICI SE, OSIM ZA BORBENO DJELOVANJE, PODUČAVALO I NIZU DRUGIH POTREBNIH VJEŠTINA
Priča o Žutici kratka je crtica o radu centra za vojnu obuku koji je još od 1991. godine promovirao i kasnije nadograđivao sistem obuke po NATO standardima. Žutica je i nakon Frankopana ostala i te kako funkcionalna, štoviše razvila se u poligon koji je prije Šepurina obučavao hrvatske vojnike, posebice gardiste i pripadnike jedinica za posebne namjene. ''Vojna povijest'' detaljnije će informirati o radu poligona, a evo kako je Žutica funkcionirala u vrijeme kada su se njome služili isključivo Frankopani.
Odmah čim je Zorica realizirao ideju o velikom trening-kampu, u Žutici počinje vojna obuka. Od konca osmog mjeseca počinju se nazirati konture rada centra u kojemu će mladi i borbeno neiskusni kandidati stjecati znanja potrebna za rat. Naravno, dolazili su razni kandidati, uglavnom vrlo nadobudni i željni akcije, ali tek je obuka pokazala u kolikoj mjeri oni mogu participirati kao pripadnici komando jedinice. Iako nisu svi prolazili selekciju, čak i oni koji su pokazali nešto lošije rezultate opet su stekli dragocjeno iskustvo te postajali važan kotačić u radu drugih postrojbi, što je još jedan od značajnih efekata postojanja kampa.
Pokojni Dalibor Holer (pristigao iz Zrinskih) postao je prvi zapovjednik, organizator rada Žutice. Instruktori (Mladen Mikolčević, Miljenko Šimičević, Stanko Krešo, itd.) nisu bili stalni jer su, naravno, svi željeli što prije otići na teren. Konačno se pojavom Francuza, Rene Dutruela, višeg dočasnika iz padobranske pukovnije Legije stranaca iznašlo trajnije rješenje za ulogu glavnog vojnog instruktora. On se već nalazio kao dragovoljac u Hrvatskoj, a čuvši za priču o Kumrovcu, priključio se postrojbi.
Zulu ga je, znajući njegove kvalitete, ''zarobio'' za projekt u Žutici, otvoreno mu rekavši da je predragocjen za odlazak na teren. Iz dostupnih video zapisa lako je uočiti pojavu tog instruktora koji iz neposredne blizine bojevim streljivom puca pored vježbenika dok se provlače ispod bodljikave žice.
U Žutici se, osim pripreme za borbeno djelovanje, polaznike podučavalo i nizu drugih za rat potrebnih vještina. Željko-Čarli Bek podučavao je kako se rukuje minobacačima i teškim strojnicama, a Marinko Babić izvodio je kondicijsku pripremu i podučavao osnove preživljavanja. Također se izvodila obuka iz veslanja, prijeko potrebne vještine u radu komando jedinica, kao i važna poduka iz topografije, iz orijentacijskog snalaženja u prirodi, ali i mnoge druge vještine. Naravno, od pustih riječi i nabrajanja o Žutici ipak mnogo više govore slike i dostupni video zapisi.
ILIJA TOT NIJE BIO ODBAČEN OD FRANKOPANA. BIO JE TO VRHUNSKI STRUČNJAK, NA ZALAZU KARIJERE
Zapovjedništvo bojne Frankopan također je tema koja je putem Špegeljevih zapisa izrodila mnoge neutemeljene verzije. Teorija urote govori da je Ilija Tot bio ugrožen u obnašanju zapovjedne dužnosti i to ponajviše od zamjenika Zorice pa je stoga napustio Hrvatsku.
Naprotiv, treba vrlo jasno naglasiti činjenicu da Ilija Tot nije bio odbačen od Frankopana! Bio je to vrhunski stručnjak, na zalazu karijere, kojemu je bila namijenjena uloga ravnatelja nikad zaživjele časničke škole. Zbog Totovog znanja, iskustva i volje, uistinu je šteta što je rat onemogućio taj projekt.
Tot je bio zapovjednik Frankopana, ali istodobno prikucan u Kumrovcu zbog logističke i birokratske ludnice na koju nije kao profesionalac navikao, a zbog čega nije imao vremena odlaziti na teren; bio je jednom u Slavoniji i na Šuici. Tamo se dogodio neuspješan napad na neprijatelja s teškim posljedicama (jedna pogibija i zarobljavanje) i Tot je dobio opoziv za Zagreb, nakon čega je uslijedila navodna tužaljka u Špegeljevim odajama.
Niti tada, niti danas Ilija Tot nije klevetan od Frankopana svjesnih koliko mu je bilo teško raditi u specifičnim ratnim uvjetima! Tot, časnik s 28 godina profesionalnog staža navikao je na brigu države koja nakon samo jednog telefonskog poziva osigurava svojim elitnim jedinicama sve što je potrebno, ali u Domovinskom ratu, nažalost, stvari nisu tako funkcionirale.
Njegov zamjenik Zorica, također prekaljeni veteran sa 18 godina staža u Legiji, preuzeo je jedinicu kojom je u praksi već i zapovijedao. Zulu je stalno bio na terenu s momcima, znao je sve njihove potrebe i probleme, vodio ih u mnogim okršajima. Stoga i ne čudi što su ga Frankopani poimali kao vođu. Zulu, iako dočasnik u Legiji, definitivno nije tipičan izdanak krutog vojnika. Svoj autoritet nije gradio na strogoći, nego na dobrom odnosu s vojnicima. Svi razgovori potvrdili su da je Zorica u stvari bio čovjek terena. Spreman uvijek na trikove za dizanje morala (npr. u napad na Riliće i na Maslenici nosio je kaubojski šešir i Mickey Mouse kapu), idealan za uspostavu dobrih odnosa s domaćim življem, tako je otprilike Zulu organizacijski djelovao. Kao vojnik bio je nevjerojatno sposoban u prepoznavanju opasnosti i spretan u izvlačenju u kritičnim situacijama, pogotovo na Maslenici.
Nakon peripetija u srednjoj Bosni, zapovjedništvo je dodijeljeno Vinku Primorcu, tvrdoglavom Hercegovcu koji nije dopustio da se prije raspuštanja Frankopani etiketiraju kao problematična postrojba. Primorac se među prvima dobrovoljno 1990. prijavio u jedinice specijalne policije, kasnije pristupa Zrinskima, pa kao dozapovjednik prelazi u Frankopane gdje na koncu postaje i zapovjednik postrojbe, ponosan na časno ponašanje jedinice u ratu.
Posebno je značajan i dozapovjednik, Mladen Mikolčević-Padobranac, nedavno promoviran u generala HV-a. Padobranac je vojnik gotovo po habitusu. Školovao se na Vojnoj akademiji, bio član elitne postrojbe Niških specijalaca, koji je pobjegao iz JNA, da bi se, na žalost, došao prijaviti u krivi ured Martina Špegelja. Iz istog je ureda, pod pritiskom da pođe do kraja odslužiti vojni rok bio, na neki način, potjeran u JNA što nije bio jedini takav slučaj! Padobranac je uspio pobjeći iz vojnog zatvora nakon mjesec dana najgore fizičke torture, pridružio se Frankopanima i bio animator niza akcija hrabrog i vojnički drskog karaktera.
POKAZNOM VJEŽBOM DEMONSTRIRALI SU ŠTO SE SVE MOŽE DOGODITI U SLUČAJU UPADA NA HTV
I grad Zagreb je živio napeto ljeto i gotovo kaotičnu jesen 1991. godine. Dezinformacije, diverzije i nečasne radnje pojedinaca unosili su opravdani strah u žitelje metropole. Dežurni u policijskim postajama neprestano su zaprimali prijetnje i lažne dojave. Najčešći oblik prijetnji, kakvih se dnevno zaprimalo na stotine, bili su telefonski pozivi o postavljanju eksplozivnih naprava u javne ili privatne objekte, a potom i prijetnje napadima JNA ili fantomskih četničkih organizacija.
Napetost je vladala i na Prisavlju gdje se telefonski prijetilo čuvarima zgrade, ali i samim zaposlenicima. Na HTV-u je vladala vrlo napeta atmosfera, a i logika stvari govorila je da će Hrvatsku zadesiti kaos dogodi li se uistinu kakva diverzija, pa makar i kratkotrajno osvajanje zgrade državne televizije. Opasnost možda nije na vrijeme uočena, ali je krajem mjeseca rujna napokon odlučeno da se pokaznom vježbom demonstrira što se sve može dogoditi u slučaju upada na HTV. Problem je predstavljen čelnim ljudima Frankopana, a zadaće se prihvatio Padobranac.
Angažirao je svega nekoliko ljudi koji komuniciraju stranim jezicima, opremio ih impresivnim naoružanjem i započeo akciju u kojoj se simulirala situacija traženja (nepostojeće) postavljene bombe. Naravno, akcija je pokazala koliko je osiguranje zgrade mizerno, a k tome je producirala enormnu količinu panike zaposlenih nakon čega više nije bilo upitno treba li Prisavlju adekvatno osiguranje.
Padobranac je zadaću da osigura zgradu ''sistematski'' odradio. Prostor prema Savi, gdje je bila šuma, iskrčio je i izravnao buldožerima, te izminirao. Na krov je postavio mitraljesku zaštitu, a u zgradu koju su čuvali Frankopani i jedan vod Tigrova od tada ulazilo se prema posebnom režimu provjere. Uvedene su lozinke koje su se znale mijenjati i u jednom danu, te nitko osim zaposlenih nije mogao ući bez odobrenja i prethodne najave.
Hrvatska javnost upravo je zbog te Padobrančeve revnosti ostala zakinuta za važnu emisiju u prime-timeu koja je trebala ići uživo. Jedan od najviših državnih dužnosnika htio je s kompletnom svitom i osiguranjem ući bez najave, ali mu ulaz u krajnje napetoj situaciji jednostavno nije dopušten. Frankopane nije nimalo impresionirala verbalna eskapada uvrijeđenog dužnosnika, a podrška takvoj odlučnosti došla je i od Antuna Vrdoljaka, potom i samog predsjednika Tuđmana, te se na koncu pretvorila u životopisnu anegdotu iako je te jeseni predstavljala jako neugodan događaj.
Uglavnom, zgrada HTV-a postala je sigurno mjesto, prijetnje diverzijama prestale su, a mala grupa Frankopana prepustila je osiguranje drugim jedinicama te se vratila na užarena hrvatska ratišta.
NITKO OD NJIH NIJE MOGAO OČEKIVATI DA ĆE BITI ILI LAŽNO PROZIVANI ILI ZABORAVLJENI. ZANEMARILI SU IH ČAK I MNOGI IZ HV-A, PA SE IMENA OVIH BOJNI VRLO RIJETKO NALAZE U RATNIM MONOGRAFIJAMA
Na prvom postrojavanju Zrinskih i Frankopana predsjednik Tuđman govorio je o velikoj obavezi, očekivanjima, ali je i znakovito poručio: ''O vašim djelima se neće pričati, ali vi ste tu da učinite zadaću za domovinu!''. Iako je svaki komandos svjestan da je dio postrojbe čija je zadaća odraditi ''posao'' što neprimjetnije, zasigurno nitko od njih nije mogao očekivati da će biti ili lažno prozivani ili u (najvećoj mjeri) zaboravljeni.
Zanemarili su ih čak i mnogi iz HV-a. Stoga se imena tih bojni vrlo rijetko nalaze u monografijama o Domovinskom ratu. Ako ih se i spomene, to je uglavnom netočno; Frankopani su Zulu grupa (zapadna Slavonija), jedan od zapovjednika Osijeka elaborira kako su pomoć u prodoru prema Kopačevu pružili Zrinski (!?!), a prvi zapovjednik 4. gardijske brigade ispričava se roditeljima poginuloga Frankopana Nožića što nema podataka o njemu kao pripadniku svoje brigade. Čak je i Bobetko u zapovijedi za polazak u srednju Bosnu krivo naveo ime i prezime Bruna Zorice.
Na žalost, mnoge su akcije Frankopana zaboravljene. Štoviše, danas su zasluge drugih ljudi ili grupa. Stoga upravo priča o prvoj formiranoj mikro-grupi trojice Frankopana najbolje pojašnjava kako djeluju, a potom bivaju zaboravljene takve jedinice. Vinko Primorac, Miljenko Šimičević – Slave i Arnold Nožić (naknadno se priključio Stanko Krešo), upućeni su da diverzijama i obukom pomognu oko Sinja i prema jugu gdje je stanje bilo i više nego kritično. Dana 17. rujna 1991. nisu mogli preći Šibenski most jer je upravo trajala velika ''rujanska bitka'', a most je bio blokiran tenkovima. U suradnji s par odvažnih momaka iz Vodica, kreiraju akciju u kojoj je uništen tenk na mostu, oni kreću dalje, a tim činom inicirano je osvajanje mosta; značajan trenutak za Šibenik!
Potom dolaze na sinjsko bojište gdje u zaleđu rade čitav niz manjih akcija i jednu uistinu veliku diverziju o kojoj se ništa ne zna, a što je istinska šteta jer je akcija bila vrlo efektna (ulazak u dubinu, napad na neprijateljsko uporište...). Inicirao ju je i hrabrošću se istaknuo jedan mladić, danas vrlo ugledan političar. Na koncu se trojac uputio na Pelješac gdje izvode opet čitav niz raznih aktivnosti, ali gdje pogiba Arnold Nožić u krajnje nesretnim okolnostima. O svim ovim operacijama (Vodice, Sinj, Pelješac) jedini spomen nalazimo u glasilima JNA, dok se s hrvatske strane Frankopani uopće ne spominju, pa čak ni u prigodnim obljetnicama.
U AKCIJI KOD UŠTICA FRANKOPANI NISU IMALI NI JEDNOG POGINULOG NI RANJENOG VOJNIKA, DOK JE DRUGA STRANA BROJALA DESETINE STRADALIH
Prva velika akcija bila je uistinu impresivnog rezultata. Na području zapadne Slavonije organiziran je diverzantski napad na neprijateljsko uporište, selo Uštice. Postrojba se podijelila u dvije grupe gdje je prva, koju je predvodio Padobranac, blokirala željeznički most koji spaja Jasenovac i Uštice, a ona koju je vodio Zulu izvršila je oružani napad. Neprijatelja se okružilo te ga se vojničkim žargonom naskroz ''pomelo'' u akciji koja je pod okriljem noći izgledala filmski. Iznenađenje se postignulo tako što je kilometrima, preko sela Višnjice izvršeno opkoljavanje, grupe su se prije razdvojile i ponovno našle u sredini sela.
Bio je ovo vrlo poučan događaj za pobunjene Srbe jer su otada postali mnogo oprezniji i pedantnije pokrivali ključna mjesta za diverzantske akcije tako da, unatoč raznim pokušajima, Frankopani više nisu mogli izvesti iznenađenje ovakvih razmjera.
Efekt same akcije bio je višestruk! Neprijatelj se prvi put suočio s nedoživljenom vrstom opasnosti, te, iako dominantan u naoružanju, više nije mogao lagodno životariti. Situacija se promijenila, dani bespoštednog napadanja bez zabrinutosti za sigurnost na vlastitom teritoriju postali su prošlost. Koliko je za sam moral hrvatskih postrojbi i lokalnih žitelja bilo značenje ovog napada, ne treba naglašavati.
Sama akcija dočarava metodu koju su Frankopani prakticirali. Tražila se mogućnost za maksimalno iznenađenje, udaralo se brzo, udar nije trajao dugo jer je bilo nužno zadovoljiti dva uvjeta: nanijeti što više štete i vratiti se bez ljudskih gubitaka. U akciji kod Uštica Frankopani nisu imali ni jednog poginulog ili ranjenog vojnika, dok je druga strana brojala desetine nastradalih, o čemu je izvještavala i beogradska televizija!
POSTOJALA JE I VEOMA EFEKTNA EKIPA KOJA JE OBUČENA ZA RUKOVANJE LAKIM MINOBACAČIMA
Frankopani su imali i jednu vrlo efektnu ekipu specijaliziranu za rukovanje lakim minobacačima. Zapovjednik, Goran-Čarli Bek, inače instruktor za naoružanje u Žutici, nepotpuno educiranu ekipu nastavio je obučavati kroz čistu praksu, po terenima istočne Slavonije.
Već prva njihova akcija, napravljena u suradnji sa 20-ak pripadnika specijalne policije iz Belog Manastira imala je veliki odjek. Neprijatelja se pošlo iznenaditi ulaskom i djelovanjem u međuprostoru, na ničijoj zemlji. Akciju je cijelim tijekom pratio i francuski reporter, fotografirajući prolaske kroz zarasle slavonske gustiše, ali i tijek ispaljivanja oko 30 granata. Uspjeh je, nakon izviđanja dozapovjednika Joška Murata, bio potpun, pogoci precizni, a druga strana je u iznenađenju odgovarala vatrom po prvim linijama obrane jer nisu mogli ni zamisliti da je minobacački napad izveden iz ovakve blizine. Najveći uspjeh akcije polučen je time što su se pobunjeni Srbi konačno i nepovratno odmaknuli od Drave ka Bilju.
Još veći uspjeh minobacačka ekipa postigla je na Kupresu i odradila ju je samo bojna Frankopan. Nakon izviđanja, procjene terena i kalkulacije opreme potrebne za veliki napad, 13. svibnja 1992. krenulo se po noći u ekspediciju, nekih 12 kilometara u dubinu neprijateljskog teritorija. Ujutro, nakon razilaženja magle udareno je minobacačkom vatrom po jakom vojnom uporištu i to na način kao da se vrši školsko gađanje u kojemu se s velike uzvisine može točno vidjeti postignut pogodak, u ovom slučaju ostvaren po položajima teških haubica. Uspjeh je bio izniman, pogoci izvrsni, a neprijatelj toliko zbunjen da nije niti uzvratio vatrom, s obzirom da nije niti imao viziju otkuda se po njemu puca. Ova ekipa radila je često i uspješno, a mnoge aktivnosti zabilježene su kamerama i fotografijama.
U PROSINCU 1991. IZ ŠUME ROSINJAČA IZVUKLI SU 15 TIJELA POGINULIH PRIPADNIKA 106. OSJEČKE BRIGADE, STOTINJAK METARA OD NEPRIJATELJSKIH UPORIŠTA, A BRANKO SCHMIDT O TOME SNIMA FILM
Vrlo teška zadaća odrađena je 13. prosinca 1991. godine kada je iz neprijateljskog teritorija, iz šume Rosinjača, izvučeno 15 tijela poginulih pripadnika 106. osječke brigade. Zorica je u to vrijeme kratkotrajno bio u Zagrebu, a odluku je donio i akciju organizirao Padobranac.
Za poginule gardiste saznalo se slučajno; nekoliko izviđača vraćalo se sa zadatka iz okolice Tenje, te su u Rosinjači naišli na masakrirana tijela. Ti su momci poginuli, jedan po jedan, herojskom smrću, držeći položaje do zadnjega. S obzirom na snagu napada, svi su bili teško ranjeni, potom ubijeni, a na koncu i masakrirani. Najtragičnije je što je uzrok njihove pogibije bio nemar nadređenih u čuvanju bočnih položaja i što se potom sam događaj nije ni prijavio zapovjedništvu u Osijek.
Padobranac je nekoliko dana u tajnovitosti snimao potencijalne opasnosti u Rosinjači jer su se tijela nalazila pet kilometara od braniteljskih položaja, svega stotinjak metara ispred neprijateljskih uporišta i u stvari su ostavljena kao mamac. Isplanirana je akcija u kojoj su Frankopani osigurali teren, a grupa branitelja iz 106. je šatorskim krilima i konopcima trebala izvući poginule prijatelje. Padobranac je upravo zbog naknadnih posljedica ove tragedije inzistirao na dokumentiranju cijele akcije, te je grupi priključen novinar Romulić koji je kamerom HTV-a snimio izvlačenje.
Sama akcija trajala je dugo, započeta je u noći, a do svitanja je iz šume konačno izvučeno 15 od 16 poginulih. Tijelo posljednjeg preminulog, Mihajla Pelegrina, još se nalazi u miniranom području. U najopasnijem dijelu operacije ekipa koja je izvlačila poginule iz šume suočila se s dvije velike poteškoće. Tijela koja su ostavljena bila su smrznuta i u neprirodnim položajima, a što je najgore, zbog hladnoće su poprimila gotovo dvostruko veću težinu od uobičajene. Ipak, akcija je uspješno izvedena! Tijela su kroz šumu, jarke i kukuruz kilometrima vučena do kamiona-hladnjače uslijed čega se grupa suočila s još jednom neugodom; nakon punih osam dana od pogibije, tijela su u dodiru sa dnevnim svjetlom poprimila neopisivo težak miris raspadanja.
Cijela operacija je zbog osobnih interesa (točnije: krivice) sve do nedavno bila zataškavana i na neki način pretvorena u nerazjašnjeni lokalni mit. Ipak, mozak ove akcije, Mladen Mikolčević, napokon je dočekao da istina izađe na svjetlo dana, a cijeli će događaj nakon 20 godina u prosincu biti premijerno prikazan u filmu kojega je režirao Branko Schmidt.
DIO BOJNE S DOPUSTA JE OTIŠAO U MOSTAR DA BI POMOGAO GRADU U SUPROTSTAVLJANJU JNA
Nakon učvršćivanja linije na Šuici dio bojne dobio je pravo na kraći dopust. Neki su ga odlučili radno iskoristiti i priključili su se ekipi komandosa koju je formirao Thomas Linder. Odredište je bio centar ratnog pakla, apokaliptični Mostar.
Uz Frankopane je krenuo dvojac iz Zrinskih: Linder i Ante Luketić, a vrlo je zanimljiva i nacionalna struktura cijele grupe. Uz Hrvate: Luketića, Krešu Raguža, Robija Durana, Tomicu Bajsića, Krunu Sedlara, Željka Galića i Veselka Lebu, činili su ju strani dragovoljci: Nijemac Thomas, Ukrajinac Saša, Poljak Roman, Slovenac Joža, i Francuz Besson.
Cilj je bio napraviti prvu napadajnu akciju, toliko potrebnu za prekid okupacije Mostara. Grad se nalazio pod totalnom opsadom, a izgledao je kao kompilat razrušenog Vukovara i Varšave. Thomas se odmah prihvatio planiranja akcije, a za to vrijeme grupa je čuvala linije obrane i odradila jednu značajnu operaciju, izvukavši pod okriljem noći sa lijeve strane Neretve veći broj trupala, žrtava srpske agresije.
Napad, ustvari Linderova vizija, uslijedio je nakon nekoliko dana izviđanja. Cilj napada bio je kapitalne vrijednosti; udarilo se na uporište JNA – Sjeverni logor. Linder je svakom komandosu dodijelio određeni zadatak pa se znalo na sekundu kada tko otpočinje s vatrom i na koje će točno mete pucati: protuavionske topove, tenkove, kamione, bunkere ili lake avione. Ekipa se postavila jako široko, akcija je započela vatrom iz brzopoteznog topa, donesenog na brdašce nasuprot vojarne. Dok je JNA odgovarala vatrom na taj položaj, s kojega im je pogođen prvi tenk, komandosi otpočinju vatru i iz drugih položaja, uvijek u različitim razmacima.
Posebno zbunjujuća bila je komunikacija motorolama na stranim jezicima, a napad se ponavljao i iduća dva dana identičnom metodom brzog i čestog udara s različitih pozicija. JNA je bila uvjerena kako joj tolike gubitke u tehnici i ljudstvu nanosi velika vojna sila, a ne dobro naoružanih i spretnih 12-ak komandosa. Stoga i nisu kretali u pješački protunapad, već su uzvraćali teškom paljbom iz svih vrsta naoružanja.
Na samom koncu trodnevne akcije, u fazi povlačenja, poginuo je Thomas Linder, strateg bitke koja je bila temelj i poticaj za kasnije pobjedničke akcije domaćeg življa protiv okupatorske JNA. Osiguravši vatrom svoje ljude, jednog po jednog, u pretrčavanje ceste, krenuo je posljednji i bio pogođen krhotinom granate. Mostarci se i danas sjećaju istinskog ratnog heroja, a njemu je u čast podignut spomenik na mjestu pogibije koji svjedoči o ovom rijetko spominjanom podvigu hrvatskih komandosa.
JNA I NJEZINI NASLJEDNICI IMALI SU DOBRIH IZVIĐAČA I DIVERZANATA, ALI RAD TIH GRUPA BIO JE DALEKO ISPOD KRITERIJA KOJIH SU SE DRŽALI PRIPADNICI HRVATSKIH SPECIJALNIH POSTROJBI
Hrvatske komando postrojbe, prvenstveno Frankopani i Zrinski, prakticirali su metodologiju ratovanja koja je u potpunosti odudarala od doktrine masovnog ratovanja koju su desetljećima propovijedali senatori JNA.
Smisao protivničke doktrine svodila se na napade po formuli: topnički udar, proboj teškom tehnikom iza koje nastupa pješaštvo. Ne može se reći da JNA i njezini nasljednici nisu imali dobrih izviđača i diverzanata, naprotiv. Ali u globalu rad tih grupa bio je daleko ispod kriterija kojih su se držali pripadnici hrvatskih specijalnih postrojbi.
Ono što je izdvajalo komando postrojbe iz Kumrovca, a posebno Frankopane, bilo je pravo na samostalnost i poštivanje svačije individualne vrijednosti. Od prvih jesenjih dana, grupa od svega tri komandosa nanosila je neprijatelju veliku štetu na području Dalmacije.
Čak i u Slavoniji, kada je bojna djelovala u gotovo kompletnom sastavu, individualne aktivnosti pojedinaca i mikro-grupa nisu bile rijetkost. Možda upravo akcija u Mostaru najzornije predočuje poentu i značaj rada takvih skupina. Frankopanima se na Šuici priključilo nekoliko pripadnika Zrinskih, predvođenih Luketićem i Linderom, čija postrojba tada nije imala većih napadajnih aktivnosti, a koji su smatrali kako treba inzistirati na diverzijama u neprijateljskoj pozadini.
Nakon aktivnosti na Kupresu, Linder je oko sebe okupio malu grupu ljudi koji su bili svjesni da ih vodi ratnik koji prakticira jednu još višu razinu komando aktivnosti. Pokušajmo samo zamisliti zapovjednika klasične postrojbe kako bi reagirao na ideju o samostalnom djelovanju svojih elitnih vojnika u operacijama nepoznate i krajnje rizične perspektive.
Zapovjednici Frankopana (i Zrinskih) dopuštali su ovakvu razinu individualizma iz vrlo jednostavnih razloga: znali su da će njihovi momci odraditi dobar posao, a također su znali da čak i u ovakvim akcijama iza tih djela neće ostajati ''repovi''. Operacija u Mostaru takvo što potvrđuje. Nakon uništavanja tenka T55, na bojište je izašlo vozilo hitne pomoći da izvuče nastradale tenkiste. Linder tada izdaje zapovijed za obustavu vatre, koja čak i nije bila potrebna jer su svi komandosi te grupe držali do morala i pravila Ženevske konvencije.
Iz svih postignutih rezultata jednostavno je shvatiti koliko su produktivne bile akcije ovih samostalnih mini-grupa, svejedno jesu li djelovale u broju od minimalnih 3-4 ili optimalnih 12-15 članova. Osobna želja za akcijom, mobilnost u kretanju, mogućnost djelovanja na teritoriju stotinama kilometara udaljenom od matične postrojbe, tjelesna spremnost, metode i upotreba posebnog naoružanja... Sve su to čimbenici koji su kao posljedicu imali krajnje ''djelotvornu'' aktivnost mikro-grupa hrvatskih komandosa.
Tekst i foto: Tomislav Šulj
Objavio: VP Magazin za vojnu povijest broj 5, kolovoz 2011.
http://arhiv.braniteljski-portal.hr/sad ... tska/11572
"MOJU PROŠLOST,GOSPODINE, PREPUŠTAM TVOJOJ MILOSTI.
MOJU SADAŠNJOST, TVOJOJ LJUBAVI.
A MOJU BUDUĆNOST, TVOJOJ PROVIDNOSTI."
MOJU SADAŠNJOST, TVOJOJ LJUBAVI.
A MOJU BUDUĆNOST, TVOJOJ PROVIDNOSTI."
-
EdgarFranjul
- Sheriff
- Posts: 8453
- Joined: Mon May 17, 2010 8:42 pm
- Location: Pula
- Contact:
Re: Da se ne zaboravi: kako je počelo
http://kamenjar.com/operacija-orkan-91- ... ke-vojske/
Operacija Orkan ’91 – Prva velika ofenziva Hrvatske vojske
29/10/2016
Na današnji dan 1991. godine započela je napadna vojna operacija kodnog imena Orkan ’91, koja se smatra prvom značajnijom pobjedom Hrvatske vojske u tako teškoj godini velikosrpske agresije na Hrvatsku.
Zapadnoslavonsko bojište bilo je posebno aktivno tijekom druge polovice 1991.godine i obuhvaćalo je područje Nove Gradiške (pri OZ Osijek), područje Pakraca i Lipika (pri OZ Bjelovar), područje Novske (pri OZ Zagreb), preko „slavonskih planina” Psunja, dijela Papuka, Ravne Gore pa sve do Virovitice i jugoistočne Bilogore (koje ćemo ovom prilikom ostaviti za akciju Otkos 10).
Na ovom bojištu hrvatska se vojska borila (većinom u obrambenom karakteru) protiv 5. (banjalučkog) korpusa JNA uz sveobuhvatnu potporu pobunjenih lokalnih Srba s područja Okučana i Stare Gradiške, priključile su se i dvije partizanske brigade TO SRBiH.
Cilj njihovog djelovanja bio je osvojiti Viroviticu, izbiti na granicu s Madarskom te time presjeći sve komunikacije izmedu istočne i zapadne Slavonije.
Ovime bi se ostvario plan Velike Srbije do pravca Virovitica-Karlovac-Karlobag, ali bi se omogućilo i djelovanje prema Zagrebu. Kako u isto vrijeme traju žestoke borbe za opkoljeni grad heroj Vukovar, a Osijek, Vinkovci i ostala slavonska naselja su na nišanu velikosrpskog neprijatelja, operacija Orkan-91 bila je test sposobnosti i volje hrvatske vojske i policije.
Operacija je osmišljena u tajnosti te predstavljena načelniku Glavnog stožera HV-a generalu Antonu Tusu. Generalu je planove operacije iznio zapovjednik postrojbi Operativne grupe Posavina (organizirana zbog čak tri OZ) pukovnik Rudi Stipčić koji je i zapovijedao akcijom. General Tus je odobrio akciju 25.listopada 1991.godine.
Operativni prostor djelovanja bile su bivše općine Kutina, Novska i Nova Gradiška, a cilj djelovanja je bio jednovremenim napadnim djelovanjem glavnih snaga OG Posavina na pravcima Novska — Okučani i Nova Gradiška — Okučani te primjenom obuhvatnih djelovanja uz snažnu topničku potporu razbiti snage neprijatelja u prostoru Okučani — G.Rajič — Stara Gradiška te posjesti državnu granicu na Savi i biti u spremnosti za odbijanje protuudara.
Uspješnom realizacijom napadne operacije Orkan-91, olakšalo bi se bojno djelovanje snagama 2. OZ Bjelovar u realizaciji svojih napadnih djelovanja za oslobadanje Bilogore i Papuka u akciji Otkos 10. Orkan-91 je proveden u dvije etape, prva od 29.10. do 22.12., a druga od 22.12. do 3.01.1992. kada je potpisano Sarajevsko primirje.
Napad je trebao teći iz triju pravaca s time da je pravac Novska — Gomji Rajič — Okučani označen kao glavni dok su pravci Lipovljani — Bair — Donji Čaglić te Krapje — Jasenovac označeni kao pomoćni.
U napadu sudjeluju vrhunski vojnici 1.brigade ZNG „Tigrovi”, dijelovi 125., 151., 117., 105., 121., 108. brigade HV-a, samostalna satnija 100. br HV “Štraseri”.
Operacija je počela u 6h ujutro 29. listopada 1991. napadom na svim planiranim pravcima napada žestokom topničkom pripremom.
U napadu se izdvajaju dva važna uporišta, selo Bair i motel Trokut koji se nalazi na komunikaciji Lipik — Novska i strateški je važan za obje strane. Oko ova dva mjesta odigrat će se izuzetne, nadljudske borbe
Operacija Orkan ’91 – Prva velika ofenziva Hrvatske vojske
29/10/2016
Na današnji dan 1991. godine započela je napadna vojna operacija kodnog imena Orkan ’91, koja se smatra prvom značajnijom pobjedom Hrvatske vojske u tako teškoj godini velikosrpske agresije na Hrvatsku.
Zapadnoslavonsko bojište bilo je posebno aktivno tijekom druge polovice 1991.godine i obuhvaćalo je područje Nove Gradiške (pri OZ Osijek), područje Pakraca i Lipika (pri OZ Bjelovar), područje Novske (pri OZ Zagreb), preko „slavonskih planina” Psunja, dijela Papuka, Ravne Gore pa sve do Virovitice i jugoistočne Bilogore (koje ćemo ovom prilikom ostaviti za akciju Otkos 10).
Na ovom bojištu hrvatska se vojska borila (većinom u obrambenom karakteru) protiv 5. (banjalučkog) korpusa JNA uz sveobuhvatnu potporu pobunjenih lokalnih Srba s područja Okučana i Stare Gradiške, priključile su se i dvije partizanske brigade TO SRBiH.
Cilj njihovog djelovanja bio je osvojiti Viroviticu, izbiti na granicu s Madarskom te time presjeći sve komunikacije izmedu istočne i zapadne Slavonije.
Ovime bi se ostvario plan Velike Srbije do pravca Virovitica-Karlovac-Karlobag, ali bi se omogućilo i djelovanje prema Zagrebu. Kako u isto vrijeme traju žestoke borbe za opkoljeni grad heroj Vukovar, a Osijek, Vinkovci i ostala slavonska naselja su na nišanu velikosrpskog neprijatelja, operacija Orkan-91 bila je test sposobnosti i volje hrvatske vojske i policije.
Operacija je osmišljena u tajnosti te predstavljena načelniku Glavnog stožera HV-a generalu Antonu Tusu. Generalu je planove operacije iznio zapovjednik postrojbi Operativne grupe Posavina (organizirana zbog čak tri OZ) pukovnik Rudi Stipčić koji je i zapovijedao akcijom. General Tus je odobrio akciju 25.listopada 1991.godine.
Operativni prostor djelovanja bile su bivše općine Kutina, Novska i Nova Gradiška, a cilj djelovanja je bio jednovremenim napadnim djelovanjem glavnih snaga OG Posavina na pravcima Novska — Okučani i Nova Gradiška — Okučani te primjenom obuhvatnih djelovanja uz snažnu topničku potporu razbiti snage neprijatelja u prostoru Okučani — G.Rajič — Stara Gradiška te posjesti državnu granicu na Savi i biti u spremnosti za odbijanje protuudara.
Uspješnom realizacijom napadne operacije Orkan-91, olakšalo bi se bojno djelovanje snagama 2. OZ Bjelovar u realizaciji svojih napadnih djelovanja za oslobadanje Bilogore i Papuka u akciji Otkos 10. Orkan-91 je proveden u dvije etape, prva od 29.10. do 22.12., a druga od 22.12. do 3.01.1992. kada je potpisano Sarajevsko primirje.
Napad je trebao teći iz triju pravaca s time da je pravac Novska — Gomji Rajič — Okučani označen kao glavni dok su pravci Lipovljani — Bair — Donji Čaglić te Krapje — Jasenovac označeni kao pomoćni.
U napadu sudjeluju vrhunski vojnici 1.brigade ZNG „Tigrovi”, dijelovi 125., 151., 117., 105., 121., 108. brigade HV-a, samostalna satnija 100. br HV “Štraseri”.
Operacija je počela u 6h ujutro 29. listopada 1991. napadom na svim planiranim pravcima napada žestokom topničkom pripremom.
U napadu se izdvajaju dva važna uporišta, selo Bair i motel Trokut koji se nalazi na komunikaciji Lipik — Novska i strateški je važan za obje strane. Oko ova dva mjesta odigrat će se izuzetne, nadljudske borbe
"MOJU PROŠLOST,GOSPODINE, PREPUŠTAM TVOJOJ MILOSTI.
MOJU SADAŠNJOST, TVOJOJ LJUBAVI.
A MOJU BUDUĆNOST, TVOJOJ PROVIDNOSTI."
MOJU SADAŠNJOST, TVOJOJ LJUBAVI.
A MOJU BUDUĆNOST, TVOJOJ PROVIDNOSTI."