Strašno...apsurdno...ali istinito

[EdgarFranjul]

PRESUDA IZ STRASBOURGA


Država osuđenom silovatelju mora isplatiti 10.000 eura!

Osuđenom silovatelju maloljetne djevojčice, 58-godišnjem Bibinjcu D.L., Republika Hrvatska mora platiti čak 10.000 eura odštete zbog nehumanih uvjeta pulskog zatvora u kojemu je boravio godinu dana i još dodatnih 4.000 eura naknade sudskih troškova!

Presuda je to Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu, kojemu je D.L. preko svoje odvjetnice podnio tužbu jer mu je uskraćeno "pravo na pravično suđenje", ali i zbog loših uvjeta u kaznionici u Puli, gdje mu je bilo tijesno i nehigijenski, te zimi prehladno, a ljeti prevruće.

Zbog pretrpanosti zatvora u Zadru, Bibinjac je prebačen u zatvor u Puli 2010. godine, nakon što je osuđen na 15 godina zatvora zbog dugogodišnjeg silovanja maloljetnice koju je prvi put spolno napao u podrumu svoje kuće kad je djevojčica imala samo 10 godina, piše Zadarski.hr.


Pokušala samoubojstvo

Njegovo seksualno zlostavljanje, silovanje i bludničenje trajalo je sve dok djevojka nije krenula u drugi razred srednje škole, dakle skoro šest godina, a otkriveno je kad je žrtva, nakon još jednog nasrtaja, pokušala samoubojstvo. Djevojka je spašena u zadnji čas, nakon toga se zaredila u strogom redu karmelićanki, a zbog traume koju joj je nanio pati od teškog oblika PTSP-a.

D.L. se odmah nakon što je prebačen u Pulu počeo žaliti na uvjete u zatvoru. Žalio se da je odvojen od obitelji, da u ćeliji od 23,5 kvadrata boravi sa sedam ljudi i ormarom, da se ne može kretati i tuširati više od jednom tjedno, te da zbog samo jednog toaleta u ćeliji često mora mokriti u bocu.

Na prve dvije žalbe odgovoreno mu je kako zbog pretrpanosti zatvorskog sustava nema pomoći, te da će biti premješten kada to bude moguće, a Ustavni sud reagirao je tek kad je već bio prebačen u Zagreb, i to odbacivanjem. Zbog svega toga, Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu ocijenio je kako Bibinjac nije na raspolaganju imao "učinkovito domaće pravno sredstvo za zaštitu svojih prava", te je uz to potvrdio nalaz Odbora CPT-a (Europski odbor za sprječavanje mučenja i neljudskog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja) da nije imao odgovarajuće uvjete u zatvoru u Puli, što je povreda prava na zabranu mučenja i nečovječnog postupanja.

Uz to, prihvaćena mu je i tužba zbog povrede "prava na pravično suđenje" jer mu Vrhovni sud u žalbenom postupku nije dostavio podnesak koji je podnio zamjenik državnog odvjetnika, a nije mu omogućeno ni sudjelovanje u raspravi koja se nakon žalbe vodila pred Vrhovnim sudom.

Danas.hr/Zadarski.hr
06.12.2014.

http://danas.net.hr/hrvatska/10-tisuca- ... i-prevruce

[EdgarFranjul]

Bivši švedski premijer: Švedska pripada imigrantima – ne Šveđanima

Autor M.V.
Nedjelja - Prosinac 28, 2014 6:52 am

Bivši švedski premijer: Švedska pripada imigrantima – ne Šveđanima

Vođa stranke Umjerenih, Fredrik Reinfeldt, prekinuo je šutnju prije Badnjaka te je dao novu političku izjavu pred nadolazeće izbore. Bivši premijer sada tvrdi kako su švedske granice samo fikcija i da Švedska pripada imigrantima koji dolaze tamo, a ne Šveđanima.

Reinfeldt je potvrdio dojmove Mattiasa Karlssona (Stranka Šveđana) o tome da su izbori uglavnom glasanje o imigraciji.

„To je izbor onoga što bi Švedska zemlja trebala biti,“ rekao je Reinfeldt. „Da li je ovo zemlja koja je u vlasništvu onih koji su ovdje živjeli tri ili četiri generacije ili je Švedska ono što čine ljudi koji dolaze usred svojih života? “ upitao je Reinfeldt retorički.

„Za mene je očito da bi to trebalo biti posljednje i da je to jače i bolje društvo, ako može biti otvoreno,“ kaže Reinfeldt.

Tijekom razgovora za jednu emisiju švedske televizije TV4, tijekom Badnjaka, on je otišao još dalje, tvrdeći da su švedske granice samo imaginarne.

„Što je Švedska? Da li je to zemlja u vlasništvu onih koji žive tu već četiri generacije ili onih koji su izmislili granice?“ upitao je mazohistički Reinfeldt te dodao kako su Šveđani nezanimljivi kao etnička skupina i da su imigranti ti koji stvaraju novu Švedsku.

„Ono što oni čine u Švedskoj je to što čini Švedsku,“ dovršio je Reinfeldt, koji inače navodno ima i djelomice afričkih korijena.

Tek onako usputno, podsjećamo da je Švedska druga u svijetu zemlja po broju silovanja, gdje 100 posto tih silovanja čine imigranti. U modernim vremenima mnogima je sasvim normalno da ih vlastiti sunarodnjak, koji sudjeluje u „vođenju“ te zemlje i naroda, omalovažava i praktički potiče na njihovo istrebljenje. Zdrav razum očito je nepoznanica za tu zemlju, ali i susjednu Norvešku, koja je tek nešto niže po brojkama silovanja vlastitih žena od strane imigranata. O drugim kriminalnim djelima ne vrijedi trošiti riječi.

Izvor
http://www.tv4.se/nyheterna/klipp/reinf ... ra-3034687

http://pandora.kreativisti.org/index.ph ... h=#ontitle

[EdgarFranjul]

Zašto Rijeka uporno ostaje crvena?


Kategorija: Komentari i kolumne
Kreirano Srijeda, 28 Siječanj 2015 15:09
Napisao/la G.M.



Od kako je lijepe naše Rijeka nosi stigmu tzv. crvenog grada. Obzirom na to da je naša najveća luka od samih početaka postojanja Hrvatske pa sve do današnjih dana na izborima povjerenje poklanjala isključivo lijevoj političkoj opciji – čak i ratnih devedesetih – davanje ovog nadimka i ne čudi previše mada u njemu, kako ćemo kasnije vidjeti, postoji i stanovita kontradikcija. Zanimljivo je opaziti da Rijeka uporno ostaje vjerna SDP-ovim kandidatima čak i kada boje suprotne strane zastupaju oni koji dolaze iz nje ili njene bliže okolice kao što je sada bio slučaj s novoizabranom predsjednicom, Grobničankom Kolindom Grabar Kitarović koja je od svojih sugrađana dobila 35,76 posto glasova, što se čak smatra i solidnim uspjehom HDZ-a za Rijeku. Što je uzrok takvom trendu? Postoji li neka čarobna nit koja povezuje Rijeku i lijevu političku opciju?


Unatoč nastojanjima da izbjegnemo paušalne podjele na 'naše' i 'vaše', 'prave' i 'krive' teško je ne opaziti da birači koji se opredjeljuju za SDP, HNS ili neku drugu stranku lijeve provenijencije obično pokazuju ako ne izravnu simpatiju onda barem veći stupanj tolerancije prema bivšoj Jugoslaviji dok kod simpatizera HDZ-a te naročito kod onih koji su skloni izrazito desnim strankama prevladava naklonost hrvatskoj, a ne jugoslavenskoj opciji. Ključnu odluku ovdje odigrala je ozloglašena Šešeljeva granica Velike Srbije, Karlobag – Ogulin – Karlovac – Virovitica. Naime, može se primijetiti da oni koji su se našli sjevernije od te granice – a tu spada i Rijeka – u pravilu glasaju za SDP i opcija Jugoslavije im nije toliko mrska. Rijeka, dakle, nikada nije bila dio Miloševićevih i Šešeljevih velikosrpskih planova pa kao takva nikada nije istinski osjetila strahote Domovinskog rata kao što su to, recimo, osjetili jedan Vukovar i Škabrnja. Istina, mnogi su Riječani dali svoj obol braneći svoju domovinu kao dragovoljci, a i sam grad imao je nekoliko prijetnji uzbunama no njegovi civili nikada nisu iskusili ratna razaranja, palež, silovanja, jauke, rane, bol i prijetnju smrću na vlastitom pragu pa im je stoga Domovinski rat – unatoč empatiji prema stradalnicima - ipak ostao u sjećanju kao nešto što se događa tamo negdje drugdje, nekim drugim ljudima.


Zbog svega navedenoga Rijeka rane devedesete i pozitivan ishod Domovinskog rata nije doživjela kao oslobođenje – jer je percepcija da se nešto uopće treba osloboditi izostala. Uzroke te percepcije treba, doduše, tražiti i u nešto daljoj prošlosti od devedesetih godina prošlog stoljeća. Tzv. Rimskim ugovorom potpisanim 27. siječnja 1924. sklopljen je sporazum između Italije i Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca kojim je Rijeku – točnije rečeno, dio grada zapadno od rijeke Rječine – aneksirala Italija dok je Sušak – dakle, istočni dio grada – ostao pripojen Kraljevini SHS. Do aneksije Rijeke došlo je četiri godine nakon osnivanja Slobodne Države Rijeka, što je bila posljedica Rapalskog ugovora između dvije upravo navedene države. Poglavnik Nezavisne Države Hrvatske, Ante Pavelić, također se odrekao Rijeke i prepustio je Italiji čime je Riječanima zapravo poručeno da nisu dio hrvatskog nacionalnog korpusa i stavilo ih se u položaj podanika Rima. Sve to za sobom je ostavilo dvije posljedice koje se dan danas odražavaju na mentalitet Riječana.


S jedne strane razvila se snažna svijest o Talijanima kao okupatorima te o potrebi borbe protiv talijanskog fašizma. Kako su se u bivšoj Jugoslaviji u Drugom svjetskom ratu protiv Talijana borili jugoslavenski partizani to je rezultiralo simpatijama upravo prema njima, a njihova borba počela se percipirati kao oslobodilačka. Upravo zbog toga i dan danas u Rijeci nailazimo na brojne simpatizere partizanskog pokreta dok onaj ustaški ne nailazi na simpatije jer Rijeci ionako nikada nije bio sklon. Za razliku od, recimo, određenih dijelova Hercegovine gdje se stradavalo od partizanske, odnosno komunističke ruke, u Rijeci je krvnik bio talijanski fašist i zato je antifašizam viđen kao spas, a Riječanima je i dan danas teško shvatiti zašto netko u njemu vidi nešto loše. Tome svakako pridonosi i perfidna medijska igra koju upravo na riječkom području vodi Novi list, neslužbeno propagandno glasilo upravo projugoslavenske opcije.


S druge strane, podjarmljenost pod talijanskom čizmom dovela je i do svojevrsnog štokholmskog sindroma i očajničke potrebe dokazivanja vlastite vrijednosti Talijanima. Ako poslušate bilo koju od inačica čakavskog dijalekta, kojim govore u Rijeci i njenoj okolici, vidjet ćete da on obuhvaća čitav niz izraza talijanskog podrijetla. Na primjer, 'angurija' umjesto 'lubenice', 'lancun' umjesto 'plahte', 'pomidor' umjesto 'rajčice', 'balancana' umjesto 'patlidžana', 'šugaman' umjesto 'ručnika', itd. I ne samo to. Tijekom brojnih nestašica u Jugoslaviji, naročito osamdesetih godina prošlog stoljeća, Riječani po svoje temeljne potrepštine poput ulja, šećera i deterdženta, kao i po odjeću, nisu išli u Zagreb već – u Trst. Trst je bio riječki hranitelj i spasitelj dok je glavni hrvatski grad uvijek ostao nekako distanciran, većim dijelom i zbog geografske izolacije koja počinje tunelom Tuhobić koji odjeljuje hrvatsko Primorje od Gorskog Kotara. Čak i dan danas, nakon izgradnje autoceste Rijeka – Zagreb, brojni Primorci osjećaju odbojnost ka putovanju u Zagreb, naročito u zimskim mjesecima kada je Gorski Kotar obavijen snježnim velom. U doba Jugoslavije, kada autocesta još nije postojala, put iz Rijeke u Zagreb u zimskim mjesecima doista je mogao predstavljati noćnu moru Riječanima pa ne čudi da su se, zbog geograske blizine i boljih klimatoloških uvjeta – a naravno, i zbog standarda – okrenuli Trstu, a Zagreb prezirno odbacili, baš kao što je Zagreb (točnije rečeno, NDH na čelu s Pavelićem) nekoć odbacio njih. Kod Riječana se s vremenom javio bunt prema ostatku Hrvatske, ponajviše prema Zagrebu, te želja za dokazivanjem vlastite vrijednosti Talijanima pa i tu možemo nalaziti razloge njene nesklonosti prohrvatskim političkim opcijama.


Razlog o kojem svakako ovdje treba progovoriti jest i antropološki duboko usađen pasivni mentalitet Primoraca. Primorci nipošto nije lijeni ljudi no njihova pasivnost očituje se kroz konzervativan pristup pojavama i potrebu za održavanjem statusa quo čak i onda kada su na očigled nezadovoljni stvarima oko sebe. Već nakon nekoliko ovlaš razgovora s njima brzo ćete shvatiti da su zapravo neskloni promjenama i da se vole držati svojih ustaljenih navika, što se održava i na sklonost određenim političkim opcijama. Pasivni kakvi jesu ne nalaze snage u dovoljnoj mjeri se trgnuti i pokušati iznjedriti nešto novo, politički i gospodarski propulzivnije za svoj grad, a za ljude poput Obersnela glasaju više po navici i po nekoj sili inercije nego zato jer stvarno vjeruju u to da im je on u stanju ponuditi nekakvo 'čudo'. Osim što je on 'protiv Zagreba', što samo po sebi ni u jednoj iole ozbiljnoj raspravi ne može poslužiti kao čvrst argument. Ovako barem mogu reći: 'To je naš Vojko'. Nije realno dobar, ali poznaju ga.


Zanimljivo je da se Rijeka u ostatku Hrvatske često navodi kao moderan, progresivan grad koji je ispred ostatka države. Dok, na primjer, u jednom Splitu gay parada predstavlja svojevrsni sigurnosni rizik u Rijeci za njom nema ni potrebe jer je gay zajednica prihvaćena. Projugoslavenski režimski umjetnik Oliver Frljić plodno tlo za svoje provokacije pronašao je upravo kao intendant Hrvatskog narodnog kazališta Ivan Zajc u Rijeci, a ne negdje drugdje. Riječani su dali i kontroverzan bend Let 3 koji… Stanimo malo. Jednom davno već smo ustanovili da ovaj bend, unatoč svom naoko kontroverznom imidžu, zapravo ne čini ništa protiv struje. Svojim provokacijama oni zapravo uvijek igraju na sigurno udarajući isključivo u mete koje su ionako više-manje svima na tapeti i koje su u medijima prikazane kao pogodne za napad, poput katoličke Crkve. Krenuti u politički nekorektan napad na metu koja je trenutno dio vizije pravičnog neoliberalnog svijeta, kao što je, recimo, gay pokret, Let 3 se nikada neće usuditi jer oni zapravo uvijek igraju na sigurno. U Rijeci je čak i ono što je kontroverzno zapravo – duboko konzervativno, uljuljkano u sigurnost poznatoga. Promjena je zlo.


Taj autističan pristup onemogućuje Riječanima jasno vidjeti svjetlost na kraju tunela i pravog uzročnika vlastitih nedaća. Još krajem 19. stoljeća bila je industrijski razvijen grad, na objektivno višem stupnju razvoja od Zagreba. Austro-Ugarska, pod čijom okupacijom je tada bila, izgradila je tadašnju željezničku prugu, luku, bolnicu, rafineriju, tvornicu Torpedo i mnoge druge objekte zahvaljujući kojima je ovaj grad tada sebe s pravom mogao nazivati naprednim. Dolaskom Jugoslavije došlo je prvo do stagnacije, a onda i do drastičnog pada pa tako od 1945. do Domovinskog rata nije obnovljena željeznička pruga, nije došlo ni do izgradnje novih hotela, već ustaljena industrija je propala, a nova se nije ustoličila, osim koksare u obližnjem Bakru koja se ionako pokazala katastrofalno lošim potezom kojim je samo devastiran inače jedan od najljepših zaljeva na Jadranu. No Riječani ko Riječani, čvrsto se drže prošlosti i nikako da shvate tko im je stvarno neprijatelj. I upravo zato je Rijeka od nekada perspektivnog grada postala grad koji stagnira, a sada već i nazaduje i koji već odavno nije simbol ničeg suvremenog i propulzivnog već, naprotiiv, starog, učmalog i do zla boga predvidljivog.


http://www.fizzit.net/vijesti-i-politik ... aje-crvena

[EdgarFranjul]

Dosta je bilo manipulacija: Svoju povijest pisat ćemo sami

Autor: Zoran Meter
Datum: srijeda, 04. veljače 2015. u 16:06

Jučerašnjom sudskom presudom pravo je pobjedilo pravdu. Pravda je žrtvovana svemoćnoj politici, a hrvatska povijest i dostojanstvo geopolitici.

"Hrvatska vojska pobila je sve stanovnike, sve životinje, od psa do krave i zatrovala sve bunare. To je neoboriv dokaz izvršenja djela genocida. Ova presuda preokrenula je ustaljene stereotipe međunarodne zajednice o događanjima u SFRJ", izjavio je srbijanski predsjednik Tomislav Nikolić nakon presude Međunarodnog suda pravde o hrvatskoj tužbi protiv Srbije za genocid.

A predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik kaže: "Naravno da moramo prihvatiti odluke suda, ali ostaje činjenica da je nad Srbima u Hrvatskoj počinjen genocid. Srbi su nestali s ogromnog prostora koji je danas dio Hrvatske".

I naravno, kao sukus ove pravosudne farse po kojoj za planski posmicane Hrvate i sveopći palež i grabež njihove imovine nitko nije kriv (čitaj: svi smo jednako krivi), Nikolić je zaključio kako se nakon ovoga nada da će suradnja Hrvatske i Srbije u budućnosti biti bolja.

U toj je izjavi, temeljenoj na klasičnoj zamjeni teza, i ključ ovakve sramotne presude kojoj je već odavno sve bilo podređeno. Kada se već od podizanja hrvatske tužbe protiv Srbije više nikako nije moglo odustati, po nalogu vanjskih moćnika na stražnje su noge odmah upregnute domaće protuhrvatske vladajuće snage koje su učinile sve da u konačnici ovakva presuda bude i donešena. Ove su to rado prihvatile i zadatak izvršile svojim „stručnim" kadroviranjem našeg pravnog tima i odabranim dokaznim materjalom. Neki od naših vladajućih političara danas niti ne skrivaju svoje zadovoljstvo ishodom presude, poput Vesne Pusić, ili pak samo formalno i hladno poručuju kako su njen ishod i očekivali, poput Ive Josipovića, dok premijer Milanović, vođen predizbornim duhom nadolazećih izbora, hini lažno nezadovoljstvo.

Kao što ranije rekoh, presuda nije niti mogla proći jer su međunarodne silnice tako odlučile. One su znale kako Srbija ne smije biti osuđena za genocid jer je ista u planu za što hitniji ulazak u EU zbog njenog izvlaćenja iz zone ruskog utjecaja. Izrečenom presudom kojom je Srbija de facto eskulpirana, a Hrvatska vjerojatno za uvijek onemogućena u traženju ratne odštete, Srbiji se daje bonus, novi impuls usmjeren k povišenju simpatija njenih građana prema euro-atlantskim integracijama koje su danas prilično slabe usljed narodnog pamćenja gubitka Kosova i Srbima neugodnih oslobađajućih presuda hrvatskim generalima.

Drugim rječima, današnjom presudom pravo je pobjedilo pravdu. Pravda je žrtvovana svemoćnoj politici, a hrvatska povijest i dostojanstvo geopolitici.


Moramo ići naprijed vraćajući se sebi


Neovisno o svemu Hrvatska i Hrvati moraju ići dalje i to uzdignute glave jer smo u surovom i nametnutom nam ratu izišli kao vojni i politički pobjednici i svoju državu ostvarili. Međutim iz svega ovog kao narod ipak moramo izvući pouke.
Više nikada ne smijemo dozvoliti da nam našu povijest pišu drugi jer se upravo na nacionalnoj povjesti temelji budućnost svakog naroda. Nacionalna povijest je i podsjetnik i učiteljica i hegemon oko kojeg se stvara egzinstencijalna jezgra svake nacije. Zato našu povijest više nikada ne smiju pisati niti euro-birokrati vođeni dnevno-političkim interesima, niti susjedi, u duhu pomirbe na ovim prostorima, ili, što je još gore, u svrhu oživotvorenja svojih propalih velikodžavnih ideologija.

Naša djeca kroz učenje povjesti moraju znati istinu o tome kako je mlada hrvatska država bila izložena brutalnoj srpskoj agresiji. Što će o tome drugi misliti nama nije toliko niti važno.

Objektivni prikaz hrvatske povjesti mora postati zadaća nacionalno svjesnih i profesionalno osposobljenih povjesničara, dok se istovremeno treba rasčistiti s ideološki zadojenim i režimu odanim pseudopovjesničarima, makar se ovi kitili i najvišim akademskim titulama i priznanjima, jer oni su „trovači" naše mladeži. Takvu zadaću može i mora ostvariti buduća hrvatska vlast, i to u onim područjima historijografije u kojima država upravlja u smislu financiranja bilo institucija bilo projekata. Za one povjesničare zadojene jugoslavenstvom uvijek ostaje mogućnost angažiranja u privatnim institucijama koje ne financiraju hrvatski građani kroz državni proračun. Na taj način postajemo demokratsko društvo koje na zdravim temeljima ostvaruje svoje nacionalne interese, ne braneći pri tom nikome pravo na svoje mišljenje pa i o povjesti samoj.


Treba prestati s vrludanjima i stvari nazvati svojim imenom


U svojoj hvale vrijednoj knjizi "Tuđman. Prva politička biografija", autora Jamesa J. Sadkovicha, ugledni američki povjesničar hrvatskoga podrijetla daje nam jasnu sliku intelektualno-političkog zločina učinjenog prema Hrvatima. Prema njegovim riječima, u svim relevantnim svjetskim znanstvenim institutima gdje se i formira širokoprihvaćena svjetska povijest, Hrvate se spominje isključivo kao fašiste i njemačke saveznike. Prema navedenom autoru, isto je rezultat propagandnog djelovanja velikosrpskih povjesničara i diplomacije, bilo s monarhističkih, bilo s komunističkih pozicija.

Iste snage, koje svoje uporište nalaze u pojedinim hrvatskim političarima nakon 2000. godine, provode tzv. detuđmanizaciju stvarajući od prvog hrvatskog predsjednika fašistu, a time i modernu Hrvatsku obilježavaju i lažno prikazuju kao reinkarniranu fašističku državnu tvorevinu koja kao takva ne može opstati u zajednici europskih slobodarskih naroda.

Eklatantan primjer brutalne protuhrvatske manipulacije povješću jest nekritičko pristajanje na uveličavanje broja žrtava jasenovačkog logora bez ikakvih empirijskih dokaza već isključivo na temelju osobnih svjedočanstava. Od famoznih cifri o milijun, pa čak i dva milijuna žrtava, uspostavom hrvatske države se konačno odustalo ali i na dalje se kao žrtve ustaških zločina u Jasenovcu navode i imena različitih osoba stradalih diljem Hrvatske, i to od bilo čije ruke, a što se od hrvatskih vladajućih političara nitko javno ne usudi govoriti.

Tako se primjerice i 70-ak pobijenih mještana Kaštela prilikom bombardiranja tamošnje katoličke crkve tijekom drugog svjetskog rata, našlo na popisu jasenovačkih žrtava. Na istom popisu se našao i brat uvaženog profesora Slavena Letice koji čak niti nije ubijen u Hrvatskoj već je umro u izbjegličkom logoru El Šat u Egiptu.

Što sve mogu proizvesti tzv. osobna svjedočanstva na kojima se temelje spiskovi žrtava Drugog svjedskog rata, ukazuje nam i Jadovno pokraj Gospića, gdje je prema srbijanskim povjesničarima od strane ustaša ubijeno 30-ak tisuća Srba. Ali obavljenim znanstvenim i speleološkim istraživanjima bilo je utvrđeno kako na istom mjestu nema niti jednog jedinog kostura. Štoviše Jadovno se niti u ex Jugoslaviji nije obilježavalo kao mjesto masovnih smaknuća, a uspostavom hrvatske države i ono je uskrsnulo, normalno – bez kostiju, ali zato s unaprijed pripremljenim brojem pobijenih Srba od strane njihovih svevidećih povjesničara. Ali svejedno, na tom se mjestu oplakivanja još nepronađenih kostura, svake godine obilježava ceremonija sjećanja od strane najviših srbijanskih i hrvatskih državnih predstavnika. Čisti i neshvatljivi mazohizam i nekrofilija od strane hrvatskih političara koji ne žele, ili se u strahu od razno-raznih domaćih i inozemnih udruga, ne usude javno upitati o čemu se, gospodo, ovdje radi. Zar nam nije bilo dosta 45 godina komunističke stigmatizacije našega naroda kao zločinačkog?

Znanstvena istraživanja očito niti za srbijanske niti za sadašnje hrvatske vlasti nisu bitna, a važna je jedino manipulacija u političke svrhe. Zato bih bio slobodan ovakve pojave u današnjoj Hrvatskoj okarakterizirati kao povjesni terorizam nad vlastitim narodom. A protiv terorizma, njegovih ideologa i izvršitelja nam se svima treba boriti.


Što nam je činiti?


U Hrvatskoj je danas na sceni zatiranje svega domoljubnog u ime nečeg nadnacionalnog, regionalnog. A sve to u vrijeme dok u našoj okolici rastu nacionalizmi i posezanja za hrvatskim teritorijem. Takvih primjera je ne malo, od ekstremista u Italiji, preko onih iz Slovenije, do Srbije i BiH.

Naši politički beskičmenjaci, anacionalni lakaji koji će državu prodati za jedan groš mazohistički po svijetu razapinjući vlastiti narod, iskompleksirano prikazuju sebe velikim kozmopolitima s mesijanskom ulogom obraćenja svoga naroda od njegovog „povjesnog grijeha" koji su mu već odavno nametnuli, u jugoslavenstvo umotani velikosrpski historiografi i njihove domaće sluge iz iste branše.

Cjelokupno razotkrivanje velikosrpskih podvala protiv Hrvata i hrvatske države može se završiti u svega nekoliko godina, naravno, uz nužan preduvjet, da za isto postoji politička volja hrvatskih vlasti. U to se mora uključiti i demistifikacija Tita, njegovih zločina i zločina njegovog režima počinjenim prema Hrvatima u, i nakon Drugog svjetskog rata. Taj bi zadatak odmah trebalo realizirati u svrhu zatvaranja stranica povijesti XX. stoljeća koje tako razarajuće djeluju na hrvatsko društvo. Što se tiče odnosa sa susjednom Srbijom treba biti jasno kako oni mogu biti unaprijeđeni jedino na temelju nužne katarze koje tamošnje društvo mora proći, u smislu prihvaćanja odgovornosti za pokretanje rata i u Hrvatskoj i u BiH. Na tome treba inzistirati, a ne na lažnom naricanju Vesne Pusić za nestalim hrvatskim osobama te srbijanskom dostavom informacija o istima kao najvažnijem cicilizacijskom pitanju. Navedena katarza odnosi se i na odustajanje i distanciranje od velikosrpskog četničkog pokreta i njegove rehabilitacije. Samo tako, na uvažavanju načela istine, mogu se graditi dobrosusjedski odnosi.

Zato ne stoji Nikolićeva izjava s početka teksta, o boljoj suradnji naših dviju država u budućnosti zasnovanoj na temelju ove presude. Ta će suradnja biti moguća tek onda kada Nikolić i četnički velikosrpski elementi ustupe svoje mjesto demokratskim snagama Srbije koje će prihvatiti, barem kao pravno neobvezujuću, krivicu Miloševićevog državnog vodstva za ratove na ovim prostorima.

http://www.dnevno.hr/vijesti/komentari/ ... -sami.html

[EdgarFranjul]

JE LI TO KULTURA?
Eurokaz: Pogledajte što Ministarstvo kulture financira našim novcem

Na tramvajskom stajalištu u Savskoj, u blizini dviju srednjih škola, nasuprot Učiteljskom fakultetu, na prostoru za plakate, stavljen je plakat Eurokaza kojim se najavljuje predstava Plaidoyer po pi*ki: piši propast predstave! kao projekt koji će, u koprodukciji s Muzejom suvremene umjetnosti, biti premijerno izveden 16. siječnja 2015. u dvorani Gorgona MSU-a. Na plakatu je velika skica raširenih ženskih nogu s naglašenim intimnim dijelovima, a i logo Ministarstva kulture, Grada Zagreba i Zaklade „Kultura nova“, koju je osnovala Republika Hrvatska na poticaj udruga civilnog društva za civilni sektor u kulturi. Oni su tako stali iza ovoga projekta.

eurokaz_Plaidoyer_po_picki.jpg (29.73 KiB) Viewed 16393 times

Ako je to nova kultura koju se državnom politikom podupire novcem svih obveznika proračuna, onda je posao odgojitelja postao besmislen.

Ne mogu ne prisjetiti se ovom prilikom i drugih Eurokazovih projekata tijekom prošlih godina. Primjerice rezanja žila jednog performera, uriniranja po pozornici i sličnih „naprednih ingenioznosti“. Posebice onoga što se dogodilo 2013. a o čemu smo mogli čitati u besplatnom primjerku Večernjeg lista City od 4. srpnja 2013., koji objavljuje vijesti iz Zagreba, a nenaručen dolazi u naše poštanske sandučiće. Na stranici 14. mogli smo pročitati članak „Kakvo je to društvo u kojem se čudimo sinu koji ocu presvlači pelene“, a govori o talijanskoj predstavi „O konceptu lica Sina Božjega“ , izvedenoj na otvorenju Eurokaza 27.06.2013. Autor teksta piše:

„Predstava koja, između ostalog, uključuje stvarni izmet razmazan po čitavoj pozornici te prizor u kojem djeca bombama gađaju Kristovo lice, u nekim je zemljama izazvao žestoke polemike (…) Za razliku od, primjerice francuske, zagrebačka publika izvrsno je reagirala.“ U tekstu se navodi izjava redatelja Ivice Buljana u kojoj on, između ostaloga, kaže: „Naročito su bila dojmljiva djeca koja su iskreno odigrala svoje uloge.“

Na pitanje o kontroverznom statusu predstave odgovorila je i performerica Vlasta Delimar: „Što je to skandalozno? Ja zaista ne znam. Ako je skandalozno pokazati što znači briga za starije, onda ne znam kamo ovaj svijet ide…“

Dakle, ne samo da je sve što smo o predstavi saznali skandalozno, nego je i licemjerno do bola. Navoditi brigu za starije i brinuti o budućnosti svijeta, a istovremeno ne vidjeti da se bombama iz dječjih ruku napada na najsvjetliji lik ljudske povijesti – Isusa Krista, koji nas na tu brigu poziva, zaista je sljepilo.

U članku Mučna Castelluccijeva predstava otvorila Eurokaz, kojeg potpisuje Milena Zajović, (Večernji list od 29.06.2013.) navodi se i ovo:

“Mučna scena obavijena smradom koji dopire i do zadnjih redova publike tjera na gotovo meditativno propitivanje, pred kraj predstave prekinuto destrukcijom Kristova lika, na koje djeca bacaju bombe, a potom ga uništavaju scenski radnici, suočavajući publiku s natpisom: You are (not) my shepherd. Pod natpisom ostaje bijela površina, poput apstraktne slike umrljane smeđom izlučevinom.“

Znakovito je da se to događa u našem društvu koje neprestano ponavlja mantru o toleranciji i nenasilju, a koje mržnju i nasilje prema Kristu i kršćanima neprestano zamotava u „umjetničke slobode“. I iza te predstave stajala je potpora Ministarstva kulture i Grada Zagreba.

Žestoke polemike u Francuskoj – u Hrvatskoj bijeda ulizivačkog mentaliteta?

Treba nas zabrinuti što je zagrebačka publika izvrsno reagirala za razliku od francuske (a nisu li Francuzi primjer slobodarskog naroda?) i publike drugih zemalja u kojima je izazvala žestoke polemike. Jesmo li mi u Hrvatskoj, tj. u Zagrebu zaista tako prosvijetljeni ili samo pokazujemo svu bijedu ulizivačkog i licemjernog mentaliteta koji je spreman ljudske vrijednosti zamijeniti destrukcijama jer nam ih nudi „napredni svijet“?

Treba nas zabrinuti što se neki umjetnošću koriste kao izlikom za širenje nemorala i blasfemije, a u to uvlače i djecu. Umjetnost, ako je zaista umjetnost, ne može biti protiv čovjeka i Boga, dapače, ona traži i otkriva putove do njih. Jer „umjetnost je tek jezerce apsolutnoga“ , kako naš književnik Vladan Desnica piše u svom romanu Proljeća Ivana Galeb, a ne božanstvo kojem bismo se trebali klanjati i kad nam nudi nekulturu i sotonizam.

Izvor: Narod.hr

http://narod.hr/hrvatska/eurokaz-pogled ... im-novcem/

[EdgarFranjul]

DOKLE ĆE NAM ČETNICI 'SELOTEJPATI' PO SABORU?

Utorak, 10 Veljača 2015 19:05



Ono što posljednjih godina radi i govori Milorad Pupovac u Saboru, kao i u medijima, sve više postaje otvorena četnička propaganda koja obiluje govorom mržnje. Posljednjim ispadom u kojemu je poput televizijskog lakrdijaša kolegama zastupnicima, kao i novinarima, „poklanjao“ selotape trake aludirajući na „aferu selotape“ u kojoj je Branimir Glavaš osuđen zbog navodnog ratnog zločina koji mu uopće nije dokazan.

Zapravo, osuđen je zato jer je netko nekoga ubio dok je on bio predsjednik Kriznog štaba grada Osijeka. Kada bi se tako sudilo, u svijetu, gradonačelnik grada New Yorka bi bio godišnje osuđen za oko 360 ubojstava, jer u toj megametropoli svaki dan netko nekoga ubije.

Štoviše, sud koji ga je osudio uopće nije primjenjivao hrvatske zakone, nego predratni zakon po kojemu je Glavaš između ostaloga kriv zbog „protuzakonitog rušenja ustavnog poredka SFRJ“, smatrajući da Hrvatska uopće nije postojala prije 15. siječnja 1991. godine, kada ju je priznala većina članica tadašnje Europske zajednice, danas Unije. Sada je Vrhovni sud tu presudu ukinuo, jer po njemu Hrvatska postoji od 8. listopada 1991. godine, kada je Sabor prekinuo sve pravne veze s bivšom državom.

JESU LI HRVATSKI BRANITELJI ZAPRAVO BANDITI?

Upravo je nevjerojatno da ni sudci Vrhovnog suda niti danas, u 2015. godini, ne znaju kada je uspostavljena Republika Hrvatska. Bilo je to naravno 25. lipnja 1991 godine, kada je Sabor u odsustvu zastupnika SDP-a koji su u znak prosvjeda napustili sabornicu, proglasio deklaraciju o proglašenju suverene i samostalne Republike Hrvatske. Sabor je to učinio legitimno, nakon izjašnjavanja naroda na referendumu, a u skladu s Ustavom bivše SFRJ koji je svakoj republici u toj državi jamčio pravo na samoopredjeljenje do odcjepljenja. Hrvatski narod je naprosto upotrijebio svoje ustavno pravo.

Kada bi doista Hrvatska bila osnovana 8. listopada kao što tvrdi Vrhovni sud, svi bi dragovoljci bili banditi i kriminalci, u današnjem smislu – teroristi. A kada bi Hrvatska bila osnovana 15. siječnja 1992. godine, teroristi bi bili svi dotadašnji hrvatski vojnici i policajci, uključujući sve branitelje Vukovara, Dubrovnika, Gospića, Zadra, Šibenika itd. U takvom pravosudnom kaosu nedužan čovjek je bio osuđen na deset godina zatvora od kojih je preko polovice odležao i sada, umjesto isprike, jedan velikosrpski propagandist po Saboru dijeli selotape.

Samo po sebi je nevjerojatno da usred Sabora može postojati „četnički štab“ u kojemu sjede dokazani neprijateljski vojnici iz rata pod vodstvom onog koji se pravi „nevin“ a zapravo je jednak njima. No bez obzira na tu velikosrpsku drskost, nešto duboko ne „štima“ u zakonodavnom smislu.

Manjine, naime, za razliku od hrvatskih branitelja, imaju ustavni zakon koji regulira njihova prava. To samo po sebi ne bi bilo nikakvo zlo kada ne bi bilo „rupe“ koja omogućava da se kao „predstavnici manjine“ pojavljuju ratni neprijatelji koji su rušili našu domovinu.

Čak i ako zanemarimo tu „rupu“, bode oči da zastupnika srpske manjine ima tri, dok ostale manjine imaju po jednog zastupnika. Razlog je nađen u brojnosti srpske manjine kao „najveće“, kao da „velika“ manjina treba imati veća prava od „male“. To znači, kada bi srpska manjina brojila četiri puta više ljudi, trebala bi imati 12 zastupnika. Očito je već u ustavni zakon o manjinama ušla „muljaža“.

ZASTUPNICI S POKLONJENIM MANDATOM „DIJELE VLAST“

Bilo bi lijepo i dobro kada bi tu bio kraj gluposti iz tog ustavnog zakona. On naime predviđa da i druge manjine imaju svog zastupnika, „veće“ manjine poput talijanske stalnog, a manje poput Bošnjaka, Roma ili Rusina „promjenljive“, pa jedan zastupnik zastupa cijelu grupu manjina. U konačnom zbroju broj manjinskih zastupnika iznosi osam. Za usporedbu broj zastupnika izseljenika je tri, a branitelji naravno nemaju svojih zastupnika.

Ni sve to zajedno ne bi bilo loše samo po sebi. Međutim, zastupnici manjina ne biraju se po normalnim kriterijima po kojima se biraju drugi zastupnici nego im je mandat poklonjen, jer ni jedan od njih ne može na izborima prijeći izborni prag. Dovoljno je da bude prvi unutar svoje manjine. No unatoč tome oni imaju sva prava kao i „normalni“ zastupnici, diskutiraju i imaju pravo glasa u svim glasovanjima, a ne samo u dijelovima u kojima štite prava svoje manjine.

Samo po sebi čak ni to ne bi bilo loše kada bi se zastupnici manjina, znajući kako su izabrani, držali pristojno na distanci prepuštajući regularno izabranim zastupnicima donošenje općih odluka. Međutim, praksa pokazuje da zastupnici manjina imaju klub od osam zastupnika koji su im zajamčeni. Ne moraju se boriti da bi ih dobili. Ali nakon izbora oni se pojavljuju kao klub koji želi biti na vlasti, pa se upuštaju u pogađanje s glavnim stranačkim klubovima i ulaze u vladajuće koalicije. To im zakon ne sprečava a trebao bi, jer manjinama su zajamčena njihova prava, a ne vlast da upravljaju državom.

U praksi je najčešće mala razlika između „lijeve“ i „desne“ grupacije, pa se onda manjine kao treći najjači klub postavljaju kao jezičac na vagi i praktično određuju tko će biti na vlasti. No ni tu nije kraj. Kada je vlast već formirana, manjine određuju kako će se vladati, jer znajući da mogu srušiti Vladu kad god zažele izlazeći iz koalicije, neprestano ucjenjuju Vladu prijeteći da će prijeći na stranu oporbe.

Srpska manjina unutar toga kluba izvodi posebnu perverziju. Budući da političkim manevrima uspijevaju da (barem do sada) uvijek njihova stranka SDSS ima sva tri manjinska mandata, oni se (njih troijica) predstavljaju ništa manje nego kao „klub SDSS-a“, a po izbornim rezultatima nemaju dovoljno glasova niti za jedan mandat. Tako se oni kroz taj lov u mutnom izjednačavaju s manjim strankama koje su se morale žestoko namučiti da dobiju dovoljno glasova za tri zastupnička mandata.

Cijela lakrdija redovito završava tako da srpski zastupnici djeluju zajedno s ostalim manjinskim zastupnicima stvarajući koaliciju kojom dolaze na vlast. Na kraju te mračne priče koja bi bila smiješna da nije tužna na vlast, nakon što su izgubili rat, dolaze četnici koji su gospodarili životom i smrću na okupiranim područjima ili ga zasipali ognjem i smrću. Takav slučaj dogodio se je u vrijeme Vlade Ive Sanadera. Milanoviću takva koalicija nije trebala jer je i bez manjina imao dovoljno mandata, budzći da su Hrvati bijesno željeli kazniti Sanadera. No i bez koalicije današnja Vlada vrlo precizno svira po notama srpske manjine.

Iako je teško predvidjeti rezultate budućih izbora, s obzirom na takvu lakrdiju koja zapravo predstavlja izrugivanje demokraciji, netko će morati zagristi u ustavni zakon o manjinama i stvari svesti na razumnu mjeru. U najmanju ruku morati će se prihvatiti činjenica da postoje i drugi Srbi u drugim strankama i izvan stranaka, a ne samo SDSS. Također se mora naći okvir kojim će se spriječiti da u Hrvatskoj bilo tko ima veća prava od Hrvata po čemu smo jedinstveni u svijetu. Dok to ne učinimo, Pupovac ili netko drugi će se i dalje bahatiti po Saboru mašući selotapom ili u budućnosti nekom drugom četničkom igračkom.



Mario Filipi

http://www.dragovoljac.com/index.php?op ... &Itemid=66

[EdgarFranjul]

SVIJET DOZNAJE ZA SRAMOTU

Marka opet trpaju u ludnicu; film o tome na svjetskim festivalima!

Marko Francišković ne može sa sigurnošću reći stoji li iza najnovijeg progona Goran Radman, ravnatelj HRT-a, ili ministar Ranko Ostojić...

Datum objave: 23.02.2015 | 22:49 Autor: Damir Kramarić

Pravosudni se progon osoba koje imaju drugačije političke stavove od 'elite' na vlasti, po svemu sudeći, nastavlja.

Kako drugačije rastumačiti činjenicu da je Jasna Zoretić-Rendulić, sutkinja Opinskog kaznenog suda u Zagrebu, izdala nalog sudskom vještaku da ponovno psihijatrijski vještači Marka Franciškovića, čovjeka koji je godinu dana bio zatvoren i trovan 'lijekovima' namijenjenim paranodinim shizofreničarima, iako je liječnički konzilij utvrdio da je Marko psihički posve zdrav?

Žele li Franciškovića ponovno zdravoga strapati u ludnicu?

Radman ga tužio zbog izjave da je bio suradnik KOS-a

''Čini se da upravo to hoće. Ništa službeno još nisam dobio, no psihijatar Darko Marčinko javio se mojem odvjetniku i rekao da je dobio sudski nalog za moje psihijatrijsko vještačenje. Sada čekamo da vidimo nalog vještaka, pa ćemo vidjeti što i kako dalje'', ističe Francišković, bivši politički zatvorenik, koji je danas (u ponedjeljak 23. veljače) na Općinskom građanskom sudu u Zagrebu imao ročište u sporu s Goranom Radmanom, ravnateljem HRT-a, koji ga je tužio zbog nanošenja duševnih boli, odnosno zbog toga što je Marko svojedobno izjavio da je Radman bio suradnik KOS-a, odnosno bivše UDBE (Radman nije došao na sud, pa je ročište otkazano).

Na pitanje, što misli tko stoji iza pokušaja da ga se ponovno zdravog zatvori u 'ludnicu': je li to sam Radman, ili bi to mogao biti ministar Rajko Ostojić koji, po svemu sudeći, stoji iza prošlog Markovog pritvaranja i odvođenja u ludnicu... Francišković kaže da ne moža sa sigurnošću odgovoriti. Nadodaje kako je cijeli sustav u Hrvatskoj takav da u pravilu progoni one koji drugačije misle i koji se usude javno kritizirati vlast.

''Svatko u Hrvatskoj treba biti oprezan. Cijeli je niz slučajeva sličnih mojemu koji pokazuju da zakon uopće nije bitan i da svatko tko se zamjeri vladajućoj oligarhiji može doživjeti ono što sam osobno doživio: odnosno da ga zdravog i nevinog zatvore i prisilno psihijatrijski liječe. Ovdje vlada zakon sile i političke samovolje. To znači da onaj tko je jači, tu snagu zloupotrebljava na sve moguće načine, ne obazirući se na zakone. Policija, tužiteljstvo, sudstvo imaju jedne kriterije u jednom, a sasvim druge u drugom slučaju. Budući da se radi o političkim procesima, odnosno suđenjima zbog različitog mišljenja, čovjek se najbolje može obraniti kroz medije'', napominje Francišković te dodaje da se i u njegovom slučaju pokazalo da je iznošenje istine u medijima najbolja obrana od progona totalitarnog sustava.

''Zato ću nastaviti govoriti i pisati o ovome što se događa u Hrvatskoj. Uskoro iz tiska izlazi moja knjiga, odnosno moj dnevnik iz zatvora i iz psihijatrijskih ustanova. Osim knjige, završen je i dokumentarni film o montiranom procesu koji me snašao. Redatelj je Goran Dević, koji je snimao i suđenje i sve što sam naknadno prošao. Film će uskoro u međunarodnu distribuciju, odnosno na međunarodne festivale dokumentarnog filma. I knjiga će biti prevedena na strane jezike te će se prodavati ili dijeliti uz film, što znači da će i međunarodna javnost imati prilike upoznati se sa staljinističkim metodama vlasti u Hrvatskoj'', napominje Marko Francišković.

Sudski dostavljač Pranklin doživio istu sudbinu

Podsjeća potom da on nije jedini kritičar režima kojega su zdravog prisilno psihijatrijski 'liječili', ili kojega su osudili samo zato što je rekao ili napisao istinu.

''Bivši sudski dostavljač i vozač Općinskog kaznenog suda u Zagrebu, Ivan Pranklin, koji je već mjesecima zatvoren u bolnicu u Vrapču, dio je iste priče. I u njegovom je slučaju, kao i u mojem, ključnu ulogu imao sudac Marko Benčić. Pranklin je proglašen psihički bolesnim iako nije ni pristao na vještačenje, što znači da su ga zatvorili na psihijatriju bez da su ga prethodno psihijatrijski vještačili. Sličnu sudbinu doživjela je i novinarka Slavica Lukić, koju je isti sudac, dakle Marko Benčić, osudio zbog navodnog sramoćenja, premda je žena pisala istinu. U Hrvatskoj, dakle, nije bitna istina, niti su bitni zakoni. Sustav melje koga hoće, zbog čega se protiv takvog sustava valja boriti objavljivanjem istine. Bogu Hvala da se ugledni redatelj Dević zainteresirao za moj slučaj te da će njegov film uskoro pred stranu publiku. Podaničkom mentalitetu kakav prevladava u Hrvatskoj najveća su noćna mora packe iz međunarodnih krugova. Zato vjerujem da će dokumentarni film i moja knjiga na engleskom pripomoći da se ružna istina o režimu u Hrvatskoj probije izvvan granica domovine'', zaključuje Francišković.

http://direktno.hr/en/2014/direkt/9076/ ... alima!.htm

[EdgarFranjul]

PSIHOSTALJINIZAM

Ugledni Nijemac Cvitanu: U Vrapču se tiho likvidiraju nepodobni građani

Lijek Zyprexa je od 2006. godine u SAD-u zabranjen jer je dokazano štetan po zdravlje pacijenta, a u Vrapču se i dalje silom daje 'bolesnicima', upozorava Kutniak

Datum objave: 25.02.2015 | 19:32 Autor: Damir Kramarić

Na činjenicu da se u Hrvatskoj zviždači i druge nepodobne osobe zdrave zatvaraju u psihijatrijske ustanove te se tamo prisilno 'liječe' štetnim lijekovima, ugledni je njemački Hrvat Karl Kutniak, upozorio njemački parlament i mnoge njemačke akademike. Ovaj tjedan Kutniak je o svemu pisao i glavnom državnom odvjetniku Dinku Cvitanu.

Njegovo pismo, koje nam je proslijedila Ksenija Pranklin, sestra Ivana Pranklina – sudskog dostavljača koji je nakon sukoba s nadređenima završio u Vrapču – gdje ga već mjesecima 'liječe' problematičnim lijekovima koji imaju vrlo štetne nuspojave, ovdje prenosimo u cijelosti.

Kvesić, Francišković, Kakarić, Pranklin... tko je sljedeći?

''Poštovani gospodine Cvitan,

zgrožen sam činjenicama da se u bolnici Vrapče de facto vrši tiha likvidacija svih politički nepodobnih građana RH, prvenstveno mlade populacije i da u tom zločinu sudjeluje ravnatelj Vlado Jukić i svi liječnički i kontrolni organi bolnice.

Evo kako izgleda taj zločinački krug:

Ministar Ostojić i njegovi iz policije nasilnički privode već odabranom sucu "okrivljenika", primjer je slučaj Zdenke Kvesić, Marka Franćiškovića, pukovnika HV, Branka Kakarića, Ivana Pranklina i mnogih drugih!

U kratkom vremenskom roku "okrivljeniku" član zločinačke liječničke organizacije bivšeg ministra Rajka Ostojića i sadašnjeg Varge postavlja dijagnozu, uobičajeno: paranoidna šizofrenija..... Slijedi prisilna hospitalizacija u Vrapču pod vodstvom dr. Alexander Haida i njegovih ostalih kolega zločinaca

'Terapira' se uobičajeno preparatom ZYPREXA različitih koncentracija. Isti lijek od USA korporacije LILLY je od 2006. godine u USA zabranjen, jer je dokazano istraživački štetan po zdravlje pacijenta, budući da zbog njega dolazi do naglog povećanja tjelesne težine u kratkom vremenskom periodu i do 60 kilograma. Gotovo uvijek dolazi i do teškog i kroničnog dijabetalnog oboljenja.

Kako ista tvrtka proizvodi i INSULIN, postoji objektivna sumnja, da je cjelokupan bolnički personal od iste korumpiran da sudjeluje u ovom zločinu. Ovdje se radi o više od tisuću slučajeva u cijeloj Hrvatskoj.

Fa. Lilly je u USA imala sudske procese i sklopljene nagodbe u visini od nekih dvije milijarde €, a mnogi još slijede!

Dokumentacija o zločinačkom lijeku svugdje dostupna

Zar to Vama nije poznato, gospodine Cvitan?

Cijelu dokumentaciju i afere oko toga zločinačkog preparata možete potražiti, naći i provjeriti na internet portalima, ja sam ovo saznanje dobio na njemačkim portalima ili imate sumnje u iste?

Vlado Jukić je na HRT-u i raznim drugim medijima jako dobro rekao kako farmaceutske tvrtke doniraju njihova putovanja i kongrese, ali nije rekao cijelu istinu. One doniraju puno više, a taj zločin je Vlado Jukić sa svojom cijelom ekipom prešutio i prešućuje dalje, braneći počinjeni zločin nad hrvatskom mladom populacijom.

Iz istog razloga tražim od Vas gospodine državni glavni odvjetniče energične korake.

Dozvoljavam si priopćiti Vam, kako ću o ovom izvijestiti sve nadležne institucije svijeta kao i pojedine šefove vlada zemalja članica EU i predsjednika EU-komisije, gospodina Junckera'', stoji u pismu Karl Kutniaka.

http://direktno.hr/en/2014/direkt/9246/ ... %91ani.htm

[EdgarFranjul]

Odlazak šestorice vojnih pilota instruktora u Katar i gašenje Krila Oluje su sramota države


Datum objave:

06.03.2015



06.03.2015


Zahtjev za sporazumnim raskidom radnog odnosa šestorice pilota instruktora na zrakoplovima PC-9M, istovremeno i članova letačke akrogrupe "Krila Oluje", najteži je udarac za HRZ i PZO u posljednjih 20 godina, ali i OSRH u cjelini. On je neugodniji po vojni vrh od odlaska gotovo cijele prve generacije pilota Migova te 20 vojnih pilota u civilne kompanije tijekom 2007. i 2008. Zašto?

Prvo, "Krila Oluje" su bila svojevrsni hrvatski nacionalni brend prepoznatljiv svugdje u svijetu, bila su inspiracija stotinama klinaca koji sanjaju dotaknuti nebo u čeličnoj ptici, bila su jedini istinski promotivni i marketinški alat OSRH za privlačenje mladih ljudi u zvanje vojnog pilota. Nigdje u svijetu nije zabilježen sličan slučaj raspada akrogrupe na ovakav način, nigdje u svijetu se nije dogodilo da Ratno zrakoplovstvo istog trenutka svojevoljno napusti šest vojnih pilota radi odlaska kod istog poslodavca, pa je ovo zapravo i nacionalna sramota. Nacionalna je sramota što se to događalo ispred očiju najodgovornijih, u sjedištu baze. Nacionalna je sramota što se ovakav odlazak pokušava pretvoriti u uspjeh OSRH, jer navode: "riječ o pilotima koji su u brojnim nastupima u zemlji i svijetu prezentirali i OS RH ali i Republiku Hrvatsku u cjelini. Međutim, očito su se odlučili za višestruko bolju ponudu, kojoj OSRH, na žalost, ne mogu parirati. Upravo i ta ponuda, potvrđuje kvalitetu obuke koju provode OSRH u području zrakoplovstva, a koja je prepoznata ne samo u Republici Hrvatskoj, već i u svijetu. " Kao da pozivaju ostale da dođu u RH, zagrabe i sa sobom povedu još malo dobrog što je ostalo.

Može se reći kako je MORH odlaskom pilota Krila oluje, izgubio sve što je naplatio Omanu za komercijalnu obuku njihovih pilota tešku oko 40 milijuna kuna. Defender.hr doznaje kako hrvatski piloti odlaze u Katar dok su priče da idu u Oman besmislice. Letjet će kao članovi akrogrupe jedne katarske zrakoplovne kompanije na avionima PC-21. Naime, ovdje je riječ o najkvalitetnijem pilotskom kadru, pilotima instruktorima čiji je gubitak nenadoknadiv unatoč tome što MORH "pegla" situaciju priopćenjima kako je sve divno i krasno ako i ode ovih šest pilota. Treće, odlazak dolazi u trenutku kada se na sve moguće načine pokušava iz Zemunika netko sa PC-9M privući u borbenu eskadrilu Migova.

Sada je to gotovo nemoguća misija, jer i to malo instruktora na PC-9M, kada piloti Krila Oluje napuste Zemunik, neće se niti moći priključiti EBA. Kao da gledamo gašenje avionske komponente HRZ i PZO, samo svake godine na dramatičniji način. Do danas, HRZ i PZO napustilo je na vlastitu incijativu oko 50 vojnih pilota, a razlozi su isključivo ili gotovo isključivo bili vrlo mali broj sati naleta, nedostatak obuke, pa se zbog toga kod pilota razvijao osjećaj beskorisnosti te su karijere nastavljali tamo gdje ih se više cjenilo. Također, piloti nisu mogli ostvariti statusna i materijalna prava bilo da je riječ o visini osobnih dohodaka, rješavanju stambenog pitanja, školovanja, napredovanja i slično.

Da li su se uvjeti rada, materijalna i statusna prava barem donekle popravila, da li je obrambeni sustav reagirao na spomenute "alarme" koji su dolazili iz HRZ i PZO posljednjih desetak godina? Nije. Pogledajte pilote elitne borbene eskadrile koja je izmještena iz Pule. Tko je od borbenih pilota iz Pule rješio stambeno pitanje u Zagrebu kroz sustav? Pogađate odgovor. Ali, da su samo razlozi materijalne prirode posrijedi, tada danas RH ne bi imala borbenu eskadrilu, jer bi svaki od tih pilota već "snašao" na bolje plaćenom i osiguranom poslu. Spin o tome kako su pilotima Krila Oluje ponuđena nekoliko puta veća materijalna prava, pa zato odlaze, obično je bacanje prašine u oči, jer su razlozi puno kompleksniji nego što se u Zagrebu želi priznati. Naravno, da je ovdje materijalni status bio presudan, ali nikako jedini, pa se hrvatski mediji ne bi smjeli hvatati za takvu slamku i stvarati od pilota Krila Oluje plaćenike i time olakšati sustavu da opravda njihov gubitak.

Što je sada na redu nakon odlaska elitnog pilotskog kadra sa Zemunika ? Nakon što je donekle pokrpana tehnička sposobnost borbenog zrakoplovstva sa 40 godina starim avionima, ostalo je rješiti ljude u njemu, pilote i inženjere. Njihovu motivaciju, volju i znanje ne može se pokrpati nikakvim remontima. Više nije upitna ispravnost Migova već raspoloživost ljudskog faktora u njihovoj eksploataciji.

Sustav mora hitno odgovoriti na urušavanje tog dijela sposobnosti. Kao da nisu dovoljno bili podcjenjeni u proteklih deset godina od tog istog sustava, i danas se pilote aviona ostavlja na začelju napredovanja u karijeri, promaknućima, materijalnim pravima i slično. Nadalje, nužna je potreba stvaranja novih pilota borbenih aviona. Kako i na koji način, zaista je pitanje svih pitanja. Ne postoji gotovo nikakav interes da se iz postojeće pilotske strukture općenito netko odluči postati borbeni pilot na Migovima.

Gdje je nestao čovjek svih ovih godina u razmatranjima onih koji vode obrambeni sustav? U Strategijskom pregledu obrane se navodi kako će se upravljanje civilnim i vojnim osobljem poboljšati uvođenjem dugoročnog personalnog planiranja utemeljenog na realno raspoloživim financijskim resursima. Dakle, bez zadrške se naglašava kako će se upravljanje poboljšati, ali pritom se spominju financijska ograničenja.

Sudeći prema projekcijama vojnog proračuna, od toga osim hrpe riječi opet neće biti ništa. Sve to slušali smo i prije deset godina. Iz područja personalne potpore do sada nije bio predviđen ni jedan projekt sa pripadajućim troškovima, jer samo ulaganje za potrebe pripadnika obrambenog sustava može jamčiti zadržavanje i privlačenje kvalitetnog, kvalificiranog i motiviranog osoblja.

Sve u svemu personalna potpora je daleko od zadovoljavajuće razine te ne omogućuje primjerenu razinu kvalitete života niti osigurava poticajnu organizacijsku klimu, potrebnu za pridobivanje, odabir i zadržavanje najkvalitetnijeg osoblja. Stretegijski pregled obrane nije dao nikakva rješenja ili konkretna poboljšanja. Kad je riječ o personalnoj politici, sve je u njemu uopćeno i kondicionalno, pa se ima dojam kako je opet riječ o nekakvom popisu želja bez konkretnog učinka u budućnosti.

Na koncu, recimo nešto više o hrvatskom brandu koji se nažalost gasi, Krilima Oluje.

Skupina je službeno utemeljena neposredno prije obilježavanja 10-godišnjice vojno-redarstvene operacije “Oluja” pa otuda i naziv “Krila Oluje”. Akrobatska skupina je osnovana kako bi, po uzoru na druge akrobatske skupine u svijetu, nastupala prigodom obilježavanja raznih obljetnica, kako vojnih tako i civilnih, ali i predstavljala hrvatske oružane snage i zemlju u svijetu na međunarodnim zrakoplovnim priredbama.

Ideja o utemeljenju skupine pojavila se još 1997. Tada je zapovjedništvo Hrvatskog ratnog zrakoplovstva, promovirajući završetak obuke prvog naraštaja hrvatskih vojnih pilota, organiziralo letački program koji su izvela tri tek nabavljena zrakoplova Pilatus PC-9M, u kojima su letjeli piloti Stjepan Žabčić, Josip Njari i Miroslav Franjić. Kad je riječ o kriterijima za prijem pilota u akrobatsku skupinu, minimum je 500-600 sati naleta na zrakoplovu te najmanje pet godina radnog staža kao nastavnika letenja. Članovi skupine su uglavnom isti ljudi nekoliko godina, jer je potrebno održati razinu iskustva i uvježbanosti. Primjerice, Turci i Talijani imaju skupinu s istim pilotima već deset i više godina. Amerikanci se mijenjaju svake tri godine, ali je prosjek u svijetu 6-7 godina.

Kolika je popularnost skupine izvan granica Hrvatske pokazuje i podatak da je skupinu već nekoliko puta posjetio Katsuhiko Tokunaga, vjerojatno najpoznatiji svjetski “air to air” fotograf vojnih zrakoplova i službeni fotograf nekoliko svjetskih proizvođača U posljednjih dvadesetak godina akrobatsko letenje je zbog atraktivnosti letačkog programa i pristupačnosti dolaska većem broju posjetitelja znatno pridonijelo razvoju zrakoplovstva. Početkom 90-ih godina prošlog stoljeća popularnosti akrobatskog letenja nesumnjivo je pomoglo zajedničko pojavljivanje vojnih letjelica donedavnih neprijatelja SAD-a i Rusije na jednome mjestu, što je bilo nezamislivo još od 1945. Velik dio zrakoplovnih vojnih baza u istočnoj Europi je nakon pada komunizma zatvoren, pa se dobio dodatan prostor za širenje zrakoplovnih priredbi takvog tipa.

Na takvim se priredbama tijekom proljetnih i ljetnih mjeseci zna okupiti i po nekoliko stotina tisuća ljudi, ponajviše obitelji s djecom. U neposrednoj blizini aerodromske piste, gdje se s jedne strane odvija letački program, a s druge obilaze izloženi zrakoplovi, priređuju se cjelodnevni piknici, a u stankama programa fotografiraju se zrakoplovi, ljudi razgovaraju s vojnim pilotima o svemu što ih zanima, moguće je zajedničko fotografiranje, traže se autogrami za uspomenu.

Međutim, nije rijetko da na takvim priredbama bude i tragičnih posljedica s ljudskim žrtvama. Organizacija takvih priredbi je vrlo zahtjevna i akrobatsko letenje je vrhunac osposobljenosti i izdržljivosti za sve pilote, pa je vrlo brzo steklo kultni status među njima, jer se nastupi uvježbavaju i nekoliko mjeseci. S druge strane, jedan dio akrobatskih skupina uz logističku i organizacijsku pomoć svojih vlada napravio je izvrsnu promociju svojih zemalja koristeći se svojim nastupom i godišnjim proračunom koji može iznositi i stotinjak milijuna američkih dolara.

Nažalost, takvom logistikom i organizacijom nije se mogla pohvaliti hrvatska akrobatska skupina “Krila Oluje” koja svoj atraktivni program izvodi na zrakoplovima Pilatus PC-9, osobito ne kad je riječ o međunarodnim zrakoplovnim priredbama. Zbog gašenja transportne komponente sa avionima An-32B, nije bio moguć prijevoz tehničara koji prate hrvatsku akrobatsku skupinu. Nadalje, zbog sudjelovanja hrvatskih vojnih zrakoplova PC-9 izvan Hrvatske mora se dobiti odobrenje ministra obrane i predsjednika države, pa se često zbog birokratskih zapreka kasnilo s takvim odobrenjem i onda se mora otkazati nastup kao što se primjerice dogodilo kada je stigao poziv iz Dubaija gdje je organizator bio spreman poslati charter zrakoplov po skupinu kako bi bila transportirana do Dubaija.

Moglo bi se reći da je Hrvatska trebala izdvojiti zaista minimalne troškove za dobivanje velikog publiciteta i promocije u inozemstvu, to više jer u Europi samo hrvatska skupina akrobatskih pilota leti na zrakoplovima PC-9, a organizator plaća sve troškove. Promidžba hrvatske akrobatske skupine u marketinškom smislu također je bila neorganizirana, jer se nije na odgovarajući način pomoglo hrvatskim pilota i nije se prepoznala njihova uloga u promociji Hrvatske izvan njezinih granica. Program skupine bio bi mnogo atraktivniji da su se na zrakoplove ugradile interne instalacije za ispuštanje dima. Za pet zrakoplova instalacija bi iznosila 350 tisuća eura, ali to se nikad nije dogodilo.

Sada je posve jasno kako i neće za duže vrijeme.

http://www.defender.hr/republika-hrvats ... ramota.php

[EdgarFranjul]

Kolinda je bila u pravu, tajne službe su užano loše, nisu imale pojma da šest pilota napušta Hrvatsku

Ožujak 7, 2015


Ministar Kotromanović bijesan zbog propusta tajne službe. General Klanac nije znao da strani državljani mjesecima vrbuju šest pilota Hrvatskog ratnog zrakoplovstva

Tri su važna problema koji definiraju stanje u Hrvatskom ratnom zrakoplovstvu: Prvo, loše stanje borbenih zrakoplova, drugo, loše materijalno stanje pripadnika HRZ-a kojima nije osigurano stambeno zbrinjavanje, a plaće su im daleko ispod prosjeka od onih u drugim vojskama i, treće, katastrofalni propusti sigurnosnih službi u slučaju odlaska pilota akrobatske skupine ‘Krila Oluje’ iz HRZ-a.

Šest pilota i instruktora odlaze u Katar. Emir Tamim bin Hamad al-Thani, zapovjednik katarske vojske, odlučio je osnovati akro grupu, dobio je odlične preporuke za hrvatske pilote, odlučio ih zaposliti i kupiti im nove avione.

Zahtjev za sporazumnim raskidom radnog odnosa šestorice pilota, instruktora na zrakoplovima i članova letačke akrogrupe “Krila Oluje”, najteži je udarac za HRZ i PZO u posljednjih 20 godina. Nigdje u svijetu nije zabilježen sličan slučaj raspada akro grupe na ovakav način, nigdje u svijetu se nije dogodilo da Ratno zrakoplovstvo svojevoljno napusti šest vojnih pilota i instruktora radi odlaska kod istog poslodavca, pa je ovo zapravo i nacionalna sramota.

Krila Oluje” su bila hrvatski nacionalni brend prepoznatljiv svugdje u svijetu, bila su promotivni i marketinški model za privlačenje mladih ljudi u zvanje pilota.


Teži udarac od mogućeg gašenja ‘Krila Oluj’ leži u činjenici da su ministar obrane i načelnik Glavnog stožera za odlazak pilota saznali tek nakon što ih je o tome obavijestio zapovjednik Ratnog zrakoplovstva nakon što je šest pilota uputilo zahtjev za sporazumni raskid radnog odnosa. Takvo neznanje djelatnika VSOA-e razljutilo je ministra obrane, a o tome bi se moralo raspravljati i na predstojećoj sjednici Vijeća za nacionalnu sigurnost.

“VSOA i njen ravnatelj u ovom slučaju napravili su veliki propust jer nisu imali nikakvu informaciju da se naši piloti mjesecima sastaju sa stranim državljanima i pregovaraju o novom poslu. Isto tako su im mogli prići i djelatnici stranih obavještajnih službi, a pitanje je bi li VSOA o tome išta znala.

Ovaj slučaj otvara pitanje čime se zapravo bave djelatnici VSOA-e”, citira Jutarnji list visokog dužnosnika Ministarstva obrane. Naši nam izvori tvrde kako su piloti svoj novi posao dogovarali u potpunoj konspiraciji. Zasad je nepoznato kada i gdje su im novi poslodavci prišli i predali ponudu, jesu li se sastajali svi zajedno ili pojedinačno, u Hrvatskoj ili inozemstvu, i gdje su obavili zdravstvene preglede. “VSOA je za to morala znati. Prije svih njeni djelatnici u Ratnom zrakoplovstvu.”

Šef VSOA-e general Klanac pred smjenom?

Piloti su, piše defender.hr, zahtjev za prestanak službe podnijeli 13. ožujka. Prethodno su se mjesecima sastajali sa svojim budućim stranim poslodavcima, a Vojna sigurnosna obavještajna agencija o tome nije imala nikakvu informaciju, čelni ljudi vojske i Ministarstva obrane te Ured predsjednice o tome nisu ništa znali.

Riječ je o velikom sigurnosnom propustu jer se radi o klasičnom vrbovanju djelatnih vojnih osoba od strane stranih državljana o čemu je ravnatelj agencije general Zlatko Klanac, šef VSOA-e morao imati informaciju.


Što se tiče novca bitno je da imamo za Documentu, BaBe, Zorana Pusića, kći Žarka Puhovskog i njena putovanja u Irsku i Mongoliju, Srpsko narodno vijeće, Gong itd ali za pilote HRZ-a nema.

Da, plaćamo čak tri predsjednika, a godinu dana plaćat ćemo i gomilu birokrata koji su radili u Josipovićevom uredu.

Bivši ministar financija Slavko Linic je rekao da na nevladine udruge ide 2.8 milijardi kuna godišnje. Da se taj novac preusmjeri na MORH onda bi imali i najbolje zrakoplove a vojska bi nam mogla biti onakva kakvu Hrvati zaslužuju.

D. Lukić
Photo: Hrvatski vojnik

http://www.maxportal.hr/kolinda-je-bila ... -hrvatsku/