Hrvatska - unutarnja agresija

[EdgarFranjul]

Jesmo li uopće svjesni što su nam napravili Milanović i Josipović u ove tri godine?

Autor: Tihomir Dujmović
Datum: petak, 05. prosinca 2014. u 12:38

Ne treba zaboraviti da je ova vlast zabranila saborsko pokroviteljstvo Bleiburga, da je ova vlast eutanizirala Ured za istraživanje žrtava komunizma, da je ova vlast afirmirala Srb kao navodno mjesto antifašističkog ustanka, da su pod ovom vlašću razbijana glave vukovarcima koji su prosvjedovali protiv dvojezičnih ploča u gradu.

Imali smo svakakvih Vlada, bilo je svakakvih ministara, varali su nas i krali i ranije, obećavali su, pa ne izvršavali i prije, ali ovako bezočno se prema nama nikada nitko nije ponašao. Pogledajte politički, pogledate gospodarski saldo ove vlasti, ne znate što je bilo gore!

Gospodarstvo tone do te razine da nismo imali jedan jedini mjesec pozitivnog gospodarskog rasta sa ovom vlašću! Niti jedan jedini mjesec!

U vanjskoj politici umjesto integriranja sa Europom gdje smo napokon stigli, vraćaju nas nasilnim integracijama u regiju! Čisto vanjskopolitičko nasilje! A tek kako su nas osramotili u priči u lex Perković! Da stvar bude najgora antagonizirali su ideološke podjele u zemlji do krajnjih granica. U prvom redu iritantni bivši ministar Jovanović!

No, ne treba zaboraviti da je ova vlast zabranila saborsko pokroviteljstvo Bleiburga, da je ova vlast eutanizirala Ured za istraživanje žrtava komunizma, da je ova vlast afirmirala Srb kao navodno mjesto antifašističkog ustanka, da su pod ovom vlašću razbijana glave vukovarcima koji su prosvjedovali protiv dvojezičnih ploča u gradu. Obzirom da u gospodarstvu ništa nisu napravili, moglo bi se reći da su tri godine potrošili na novi ideološki dizajn hrvatske države jer su tu uistinu najviše napravili! Sociološki gledano ova vlast je permanentno držala naciju u napetosti, napetosti čija je poruka bila – zastrašivanje!

Pa samo u ovom tjednu su nas izvrijeđali barem dva puta i to je jest prosječan tempo kojim ova Vlada maltretira i ponižava vlastiti narod. Barem dva puta tjedno izvale neku glupost, naprave neku aferu ili osvane neki podatak koji pokazuje njihovu eklatantnu nesposobnost.

A, sada su, na kraju počeli posve otvoreno od nas raditi budale!

Tako nam se potpredsjednik Vlade Grčić de facto izruguje kao nikad nitko, jer kad ovih dana kada već dvanaesto tromjesječje bilježimo minus gospodarskog stanja, te ovo gospodarstvo uporno tone, a i mi s njim, on bez i malo srama kaže da „ne možemo biti u potpunosti zadovoljni, ali u okolnostima u kojima živimo mislim da i nije tako loše". Kao argument za svoj optimizam, Grčić nas podsjeća da je Rumunjska i plaće i mirovine rezala 25 posto, a mi eto nismo!

Nakon ove drskosti Grčića se jedino može zamoliti da pokupi stvari i da nam se makne sa očiju da ga više nikad ne vidimo. Kako imate obraza profesore biti tako cinični prema ovoj sirotinji?


Zamislite do koje razine su nesposobni kad u prvoj godini našeg ulaska u Uniju nisu bili kadri povuči više od 25 posto sredstava iz evropskih fondova, pa smo tako prvu godinu više mi dali Uniji negoli ona nama. Dr. Goran Marić ovih dana tvrdi da imamo 50 milijardi kuna nenaplaćenih poreza i opet se ništa ne događa!

A ne događa se jer ova vlast obnašanje vlasti ne doživljava u bilo kakvim okvirima obaveza, odgovornosti, najmanje u relacijama ispunjavanja obećanja. Mi smo došli na vlast i raditi ćemo što nas je volja, to je geslo ove vlasti! A, da nije ništa drugo na stolu nego samo ovih par podataka, već bi i to bilo dovoljno da im se zahvalimo!

S druge strane mi smo u zadnje vrijeme, po masovnim uhićenjima, nerijetko baš političkih oponenata, krenuli prema modelima Južne Amerike! Obzirom da se ta uhićenja događaju točno u predizbornoj kampanji, obzirom da je i Sanader uhićen točno na početku zadnje parlamentarne izborne kampanje, mi imamo za naše pravosuđe niz pitanja. Tim prije jer se uhićenja i procesuiranja zadnjih dana obavljaju čak i sa onima koji samo lijepe plakate protiv jednog predsjedničkog kandidata.

Jer, četvorica mladih koji su uhićeni i kažnjeni u Splitu jer su lijepili plakate protiv Ive Josipovića nisu radili ništa drugo negoli su izražavali svoje mišljenje o aktualnom Predsjedniku. Pa ipak su i uhićeni i kažnjeni! Doduše, Predsjednik se sam distancirao od tih uhićenja, ali tek kada se u javnosti o tome masovno počelo govoriti i kad su se prigovori počeli okretati prema njemu! No, zastrašivanje, taj stvarni učinak ove policijske akcije je postignut! A kad je postiglo što se htjelo, što Predsjednika priječi da se od same akcije distancira. Jer, poruka što će se dogoditi sljedećem tko se usudi nalijepiti plakat negodovanja protiv politike Ive Josipovića je jasno poslana!


Autor: Tihomir Dujmović

http://www.dnevno.hr/kolumne/tihomir-du ... odine.html

[EdgarFranjul]

JUGOSLAVENSKA 'AŽDAJA' DEJAN JOVIĆ: 'Užasna je i glupa izjava da je Hrvatska neželjena! To može reći samo ON koji je nikada nije želio'

Autor: Iva Međugorac
Datum: petak, 12. prosinca 2014. u 09:06


Ruža Tomašić i predsjednik HSP-a obrušili su se na Dejana Jovića, koji je konstatirao da je Hrvatska bila neželjena.

Donedavni glavni analitčar predsjednika Ive Josipovića, redovni profesor međunarodne politike na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti te urednik časopisa Politička misao, Dejan Jović, u komentaru pod naslovom '1989: godina koja nam se nije dogodila' iznio je niz teza, a među ostalim ustvrdio kako je uzrok propadanja Hrvatske taj što narodi nisu htjeli neovisnost te taj što je bila neželjena. Ove su tvrdnje uzburkale duhove na hrvatskoj političkoj sceni, a žestoko i bez dlake na jeziku prokomentirala ih je europarlamentarka Ruža Tomašić, zgrožena takvim ispadom.

"Prije svega, Hrvatska nije propala. A njome su osim Franje Tuđmana do sada vladali ljudi koji nisu željeli tu Hrvatsku. Da je bilo tko normalan predsjednik države, ne bi mu nikada Jović bio savjetnik", kaže europarlamentarka. Posebno ju je zasmetala izjava da je Hrvatska bila neželjena, osobito zbog mora branitelja, ali i onih koji su dali život za svoju domovinu. Stoga takvu izjavu naša sugovornica naziva užasnom. "To je glupa, užasna izjava. Treba samo vidjeti onaj prvi referendum, njime je jasno je li Hrvatska bila željena, ili neželjena. Brojke govore, a ne Dejan Jović. Takvi ljudi kao što je Jović ne bi trebali učiti mlade ljude, žalosno je što su na njegovu fakultetu ljudi koji žale za Jugoslavijom", kaže Tomašić. Većina ljudi koji sjede u Uredu predsjednika sanjari o Jugoslaviji pa stoga našoj sugovornici nije jasno zbog čega takvi ljudi uopće rade u Hrvatskoj, kada je toliko jako ne vole i kada je nisu željeli.

Na Jovićeve konstatacije osvrnuo se i predsjednik Hrvatske stranke prava, Danijel Srb. "Dakle, to da je Hrvatska bila neželjena. Neželjena je bila kod osoba političke orijentacije upravo njegove, ali je hrvatsku neovisnost iznimno želio hrvatski narod kojemu je to pravo desetljećima i stoljećima uskraćivano. A u Jugoslaviji je uskraćivano upravo od onakvih poput osoba koje razmišljaju kao Jović", smatra pravaš. Takvo razmišljanje je zapravo držalo Hrvatsku u zatočeništvu, a naš narod bio je neslobodan zahvaljujući njegovim istomišljenicima. Ipak, valja imati na umu da je osoba koja se na takav način izražava bila glavni analitičar predsjednika Josipovića. "To je ono protiv čega sam ja kontinuirano upozoravao. Izbor savjetnika je politička poruka koja se šalje, kako hrvatskoj tako i međunarodnoj javnosti pa i zemljama u okruženju. Izbor samog Dejana Jovića za glavnog analitičara zapravo je iskaz jugoslavenske orijentacije samog predsjednika. Budući da se predsjednik Josipović od toga nije ograđivao, nego naprotiv, to se na jedan način skrivalo. Svima je bilo jasno da je Dejan Jović jugoslavenske orijentacije, da je protuhrvatski orijentiran i da čini sve kako bi ponovno došlo do osnivanja Jugoslavije. A kao takav opasan je po državu ako radi u Uredu predsjednika", objašnjava Srb.

Ipak, premda više nije zaposlenik Ureda predsjednika, Jović kao djelatnik Ministarstva vanjskih poslova i dalje je podjednako opasan. A uz to, opasan je i kao profesor koji educira nove mlade ljude koji bi trebali voditi hrvatsku politiku. "On ima pravo na svoj politički stav. On je osoba pozicionirana u državnim strukturama i predstavlja stav onoga tko ga je na takvo mjesto postavio. I dalje se borimo s jugoslavenskom aždajom koja je prisutna, i očito je bila u Uredu predsjednika, a sam i u ministarstvu vanjskih poslova", zaključio je Srb.

http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/1 ... zelio.html

[EdgarFranjul]

Komentari i kolumne

Vodi li se u Hrvatskoj specijalni medijski rat?

Četvrtak, 04 Prosinac 2014 17:09
Napisao/la George R.


Iako se trudim biti koliko – toliko distanciran od medijskog crnila, zapela mi je za oko serija članaka, koji su se u zadnje vrijeme namnožili poput onih epskih gljiva poslije kiše, sa temom kako neki 'mlad, pametan i uspješan momak ili cura' odlazi iz RH. Pa je vani odmah dobio posao i evo ga – već za par mjeseci kupio kuću (i zadužio se za slijedećih trideset godina). I kako je vani sve divno-krasno, a ovdje ... znamo već. Kako je u Norveškoj plaća našeg mladića pet puta veća, doduše troškovi života su astronomski, ali tko se još bavi matematikom?

Naravno, u tome ima puno istine. Neke zemlje imaju potrebu za određenim kadrovima – i iste primaju. Preciznije – od oko dvjestotinjak država, jedno samo 7-8 njih su target destinacije za neke naše kadrove. USA, Benelux, Švicarska, UK, Australija, Kanada, Novi Zeland, Njemačka, povremeno i Skandinavske države ... i tu je negdje kraj. I one primaju potrebne kadrove iz cijelog svijeta, a ne samo iz katolibanistana RH. Dakle – da ponovimo – te zemlje su target destinacije za sve ostale zemlje, njih barem oko 170.

Iz Švedske su mnogi liječnici otišli u Sjedinjene Američke Države. Isto tako, liječnici iz Velike Britanije vole emigrirati tamo. To njima baš i nije neko čudo. Ono, 'naši UK doturi idu radit u USA, ajme meni'.... Poduzetniji Šveđani također znaju emigrirati u Ameriku.

Ali je nama čudo - štoviše, medijska senzacija - da je neki genijalac dobio posao u informatičkoj firmi u Americi i to dolazi na naslovnicu, i to svakodnevno. Uz obaveznu napomenu da je ovdje bio kruha gladan i da mu Hrvatska nije dala posao. Nije mu dala ni Njemačka, ni Amerika, nego zapravo – neka dobra firma ili institucija u tim državama, često upravo 'mrski kapitalist'.

Onda idu naslovnice tipa: Hrvatska zaostaje za Švicarskom 100 godina, a za Njemačkom 75! Pa naravno – cijeli svijet zaostaje za Švicarskom i Njemačkom, ništa čudno. Onda slijedietoričko pitanje, puno naprednjačkog ogorčenja i pravedničkog bijesa - a kad ćemo mi biti kao Švicarska? E pa – dragi moji – odgovor je nikad, kao što nikad ni jedna država neće biti kao Švicarska. Nikad. N-i-k-a-a. I opet nikad! Ni Italija, ni Austrija, ni Velika Britanija, ni Bangladeš neće biti kao Švicarska. Nikad. Osim ako se ne dogodi čudo eksplozivnog razvoja u Bangladešu ili Italiji, ili ako Švicarci odjednom postanu rasipni, pogodi ih meteorit ili Godzila izađe iz Ženevskog jezera. Ili uvedu zakone protiv prosperiteta, slobode i gospodarstva, zakone koji 'kobajagi' ili tobože dovode do bajnog egalitarizma, a možda uvedu i temeljni zagarantirani dohodak. Što nije sasvim nemoguće, već su raspisivali referendume u tom smjeru. Srećom ,Švicarci su zasad prozreli nakane njihovih Mate Kapovića i Olivera Frljića.

Ja se, recimo, bavim trčanjem. Ili, bolje rečeno, trčkaranjem. I sad, usporedim li se s Ussainom Boltom, Benom Johnsonom, Abebe Bikilom ili Emilom Zatopekom – mogu si odma' polomit obje noge, i bacit u Savu sa dva mlinska kamena oko vrata jer nikad, nikad i baš nikad neću biti kao oni. Oni mi mogu biti inspiracija, ali stalno uspoređivanje sa njima recept je za emocionalnu katastrofu. Emocionalnu katastrofu i za generiranje osjećaja manje vrijednosti, uzaludnosti i besmislenosti mojih treninga na savkom Nasipu, dva puta tjedno, ako sam dobre volje.

Ako moj zlonamjerni susjed svako jutro kaže: 'I, kako ide, komš'o, kako trčanje, znaš da je Ussain Bolt bolji od tebe 10 puta?, kako ću reagirati? Možda ću upasti u osjećaj besmislenosti i ... rezultat - prestajem trenirati. Ja loše i tužan. Zlonamjerni susjed dobro i radostan.

Zar je moguće da baš uživamo u samoobezvrijeđivanju? U tome da mazohistički ističemo kako smo ništavni, jadni, nikakvi, čak slučajni? Zar uživamo u uništavanju ponosa, optimizma, vjere, snage duha, energije naroda? Ne bih rekao, jer ni jedno biće ne uživa u tome da se osjeća lošije, a ne bolje.

Apsurd je to veći kada znamo da se mnogi drugi ili svi narodi, sui generis - sami po sebi ponose svojim identitetom, bez obzira na njihova postignuća ili anti-postignuća. Neću imenovati ni jednu naciju, ni jedan narod pri tome. Ili pak hoću: Slovenci, Bošnjaci, Srbi, Crnogorci, Nijemci, Švicarci, Kurdi, Azerbejđanci, Egipćani, Tunižani, Amerikanci, Rusi, Turci, Estonci, Englezi, Škoti, Irci, Turkmenistranci, Albanci, Talijani, Španjolci, Luksenburžani, Valonci, Flamanci, Ognjenozemci, Eskimi, Apaši, Novozelanđani, Vijetnamci, Japanci, Južnokoreanci, Marsovci, Plutonci, Jupiterci, a Boga mi i narodi koji obitavaju u Zviježđu Alpha-Centauri. Sto posto! Garantiram.

Vrhunac takvog piskaranja je bio prije nekoliko dana, 24. studenoga, kada je Večernji objavio na naslovnici (!!!) da stanoviti, prosječni Nijemac Thomas Mueller zaradi tri puta više, i pojede 25 kila mesa više od prosječnog Hrvata, Ivana Horvata. Ne bih se čudio da je par stranica dalje bio u prilogu o zdravom životu bilo navedeno kako je meso nezdravo, a da opsjednutost velikom plaćom i materijalizmom dovodi do depresije. Međutim, ono što je ostalo u umu prosječnog čitatelja je da Thomas može kupit 25 kila mesa više,a da naš Horvat je skoro pa gladan ... ajmemeni.

Nigdje se ne navodi da, recimo, neke razvijene zemlje imaju 'sto puta' veću učestalost depresije, maloljetničkih trudnoća, spolnih bolesti, uključivši i AIDS, a sve to u odnosu na 'Katolibanistan - Absurdistan zvan Hrvatska'. A ne, to nećete naći na naslovnici, pa čak ni onda kad je bilo superaktualno, kad se radilo o spornom modulu zdravstvenog odgoja. Na, ne, ne i opet ne, to nećete naći. Da sam paranoičan, a nisam, pomislio bih da možda to i nije sasvim slučajno. Slijede ključni pojam za ovu priču:

Defetizam (iz francuskog défaitisme, od défaite, 'poraz') označava prihvaćanje poraza bez borbe. U svakodnevnoj uporabi, defetizam ima negativnu konotaciju i često je povezan s izdajom i pesimizmom.

Izraz se obično rabi vezano uz rat: vojnik može biti pobijeđen, ukoliko se ne bori jer misli da će bitka zasigurno biti izgubljena, ili da se ne isplati boriti zbog nekog drugog razloga.

Specijalno ratovanje ima nekoliko jasno određenih oblika. Oni su:

Psihološki rat koji se rabi i u doba mira i u doba rata radi podizanja vlastitog, a smanjivanja neprijateljskog morala. Vodi se na različite načine, glasinama, vicevima, lecima, mitovima, pričama, poluistinama, a danas najviše oblikom koji zovemo medijski rat ili informacijski rat . Takav rat između država ili protiv neke države, ili protiv ciljne skupine u državi, vodi se kako bi se dobilo javno mnijenje na vlastitu stranu i trenutno je najpoznatiji oblik ovog rata. Njime se diskreditiraju protivnička postignuća, omalovažava nečija povijest, ratne žrtve, doprinosi na svim područjima (kultura, znanost, rat), obezvrjeđuje, kleveće, stigmatizira, etiketira protivnika i tako dalje.

Sumarno: možemo se zbilja upitati je li gomila članaka i naslova, što po novinama, što po portalima možda nije sasvim slučajna. Jest da publika traži crnilo, da je moderno i urbano i napredno omalovažavati RH, no pitanje ostaje: je li to slučajno, odraz lokalne kolektivne svijesti, ili je kolektivna svijest mijenjana u tom smjeru?

http://www.fizzit.net/vijesti-i-politik ... dijski-rat

[EdgarFranjul]

ZLO UVIJEK ČUČI U MRAKU: On je najveći ubojica Hrvatske!


Srijeda, 24 Prosinac 2014 19:23
Autor: admin

budLoncifer.jpg (29.52 KiB) Viewed 1857 times

Budimir Lončar – čovjek koji je izmislio Josipovića, novu pravednost i pravi put
Bivši oznaš dekoriran diplomatskim manirima zapravo je najsustavniji politički ubojica samostalne hrvatske države od njezinog osamostaljenja do današnjih dana i veliki politički meštar postkomunističke dinastije.

On je još kao agilni oznaš naučio djelovati iz mraka i iz pozadine. Danas je iznimno vitalan starčić, umirovljeni diplomat koji voli da ga doživljavaju kao velikog zavodnika i koji i u devedesetima vrijedno obilazi tribine, prijame, okrugle stolove, s obveznom svilenom maramicom u zapućku. Njegovo je lice krinka koja ni u jednom trenutku ne odaje da ga se na bilo koji način tiču priče o poslijeratnim Ozninim likvidacijama u srednjoj Dalmaciji ili najavljeni procesi za Udbina ubojstva hrvatskih emigranata u Njemačkoj, Austriji i Italiji. On je izmislio Ivu Josipovića, prije njega Stipu Mesića, i još mnogo drugih nositelja „mreže” koja je proizvela politiku „regiona”. On je zapravo najsustavniji politički ubojica samostalne hrvatske države od njezinog osamostaljenja do današnjih dana, čije se zasluge u pravilu podcjenjuju i minoriziraju, svodeći ga na ulogu vječnog vanjskopolitičkog savjetnika, i presporo otkrivaju. Riječ je, dakako, o Budimiru Lončaru. Iz partizanskih i oznaških mu je dana ostao nadimak Leka, dok ga sumještani iz rodnog Preka na Ugljanu i danas nazivaju Budi. Budimir Lončar je zapravo politički veliki meštar regiona, koji se u novom Josipovićevom aranžmanu zove „pravi put”. Sve je to Budijev put. Zato je važno poznavati Budijeve ranije radove i djelovanja, kako bi nam djelatnosti nekih današnjih političkih aktera, njegovih proizvoda, bile jasnije.

Za hrvatsku noviju povijest najznačajnija Budijeva operacija je uvođenje UN-ovog embarga na uvoz oružja, rezolucijom Vijeća sigurnosti UN-a od 26. rujna 1991. Punih petnaest godina hrvatska je javnost ostala prikraćena za informaciju da bez tadašnjeg ministra vanjskih poslova raspadajuće SFRJ Budimira Lončara rezolucija o embargu, čiji je politički pokrovitelj bila dakako Velika Britanija, ne bi uopće mogla biti donesena. Kina je, naime, najavila veto iz načelnih razloga: tražila je da službeni predstavnik države članice zamoli za embargo. U ime raspadajuće Jugoslavije učinio je to Budimir Lončar. U trenutku kada je to razotkrio jedan hrvatski dnevni list, Budimir Lončar je bio vanjskopolitički savjetnik Stipe Mesića. Rakcija je bila sramotna: Mesić je štitio svog savjetnika tvrdnjom kako je Lončar uvođenjem embarga spasio Hrvatsku od moćnog oružja kojeg je Srbiji namjeravala dostaviti Rusija. Bila je to, dakako, bezočna laž. Lončar je zamolio Vijeće sigurnosti da uskrati Hrvatskoj pravo na obranu, u vrijeme kada je njegov drug iz posljednje jugoslavenske vlade, general Veljko Kadijević, zatvarao obruč oko Vukovara i pripremao napad na Dubrovnik. Pozivom Vijeću sigurnosti da uvede embargo na uvoz oružja, Lončar je zapravo Hrvatsku osudio na smrt. To mu je nakon 2000. godine osiguralo status nedodirljivog vanjskopolitičkog savjetnika hrvatskih predsjednika. Jer on je, zapravo, u stalnoj suradnji s britanskom politikom od propalog kafanskog političara Stipe Mesića napravio predsjednika države. Usporedno su već pripremali Antinog malog – Ivu Josipovića za preuzimanje Pantovčaka. Stara su to poznanstva: Ante i Budi znaju se još iz poratnih oznaških dana kada se Budi bavio čišćenjem narodnih neprijatelja u Zadru i zaleđu, a Ante istim poslom u srednjoj Dalmaciji, Dalmatinskoj zagori. Ante (Josipović) i Veljko (Kadijević) su se još dulje znali, još iz notorne 11. dalmatinske brigade.

Šilović, Grubiša i KOS-ova ekspozitura u New Yorku

No operacija embargo bila je mnogo kompleksnija od onog što je dosad o njoj napisano. Uoči pada europskog komunizma i raspada Jugoslavije na najznačajnije diplomatske dužnosti u New York krajem osamdesetih odlaze pouzdani partijski kadrovi, obojica nominalno Hrvati, ali s jakim partijsko-kosovskim certifikatom: Darko Šilović postaje jugoslavenski ambasador pri UN-u, a Damir Grubiša voditelj Jugoslavenskog kulturnog centra u New Yorku i ataše za štampu. Jugoslavenski kulturni centar zapravo funkcionira kao KOS-ova propagandistička ekspozitura u New Yorku. Ujesen 1991. obojica ostaju na jugoslavenskoj strani. Govoru Budimira Lončara, u kojem apelira za uvođenje embarga, prethodi pismo ambasadora Šilovića Vijeću sigurnosti datirano 24. rujna 1991. u kojem „izražava nadu da će na sljedećoj sjednici biti u mogućnosti donijeti rezoluciju i tako pridonijeti naporima za postizanje mira za sve Jugoslavene”. U to vrijeme Nacrt rezolucije 713 o embargu na uvoz oružja već cirkulira među članicama Vijeća sigurnosti. U pismu Vijeću ambasador Šilović ujedno izražava želju svog nadležnog ministra Budimira Lončara da sudjeluje na sjednici Vijeća i da mu se usmeno obrati. Stoga nije pretjerano reći kako su Darko Šilović i Budimir Lončar zamolili Vijeće sigurnosti za uvođenje embarga na uvoz oružja. Šilović, kao okorjeli politički Jugoslaven, ostao je jugoslavenski ambasador pri Vijeću sigurnosti sve dok Hrvatska nije međunarodno priznata i dok ga Srbi nisu potjerali, dajući legitimitet osvajačkom i rušilačkom ratu JNA i sudjelujući aktivno u stvaranju plana rasporeda i dizajniranju mandata UN-ovih mirovnih snaga, koje su raspoređene tako da čuvaju srpske teritorijalne stečevine u okupiranim dijelovima Hrvatske, a koje im je priskrbio JNA.

Plan propao, ali hrvatski dečki u novoj jugoslavenskoj ofenzivi

Nominalno hrvatski dečki iz New Yorka nisu uspjeli u naumu gušenja hrvatske samostalnosti i očuvanja Jugoslavije, ali već nekoliko godina kasnije pripremaju novu jugoslavensku ofenzivu. Jedno od ključnih mjesta za reinkarnaciju bivšeg jugoslavenskog prostora je Haaški sud, na kojem glavnu riječ vodi britanska politika. Budi i njegova diplomatsko-obavještajna mreža iz cijele bivše jugoslavije, koja je ratnih i prvih poratnih godina bila uglavnom hibernirana, ali nikada u ozbiljnoj financijskoj oskudici (novac je izvučen na vrijeme), ponovno dobiva prostor za djelovanje. Potkraj devedesetih Haaški sud doživljava pravu invaziju bivših Budinih kadrova iz svih dijelova bivše Jugoslavije. Među njih u Ured haaškog tužitelja iz New Yorka dolazi Danja Šilović (kasnije i Karić), na specijalni zadatak, nastaviti posao kojeg tata Darko nije uspio dovršiti u New Yorku – posao gušenja samostalne hrvatske države preko optužnica za udruženi zločinački pothvat protiv hrvatskog vojnog i političkog vrha iz razdoblja Domovinskog rata. Hrvatski obavještajci detektirali su je i u novinama zabilježili tek kao analitičarku Ureda tužitelja koja je 2000. pregledavala arhive HVO-a na zahtjev Carle del Ponte, a po odobrenju Stipe Mesića i Ivice Račana.

Isti posao uvlačenja hrvatskog vodstva u optužnice za zločinačke pothvate, kojeg je Danja Šilović kao analitičarka Tužiteljstva radila iznutra, Ivo josipović je – što činjenjem što nečinjenjem – radio izvana, kao savjetnik hrvatske vlade za odnose s Haaškim sudom. Oni koji ga bolje poznaju iz tog razdoblja svjedoče o njegovoj gotovo patološkoj opsjednutosti montiranjem hrvatske krivnje za rat u BiH. Nakon što je Tužiteljstvo podiglo posljednje optužnice (rok je bio konac 2004.), a hrvatski politički i vojni vrh na čelu s predsjednikom Tuđmanom optužen za dva udružena zločinačka pothvata – za Oluju i muslimansko-hrvatski rat u BiH – Danja Šilović 2005. mijenja radno mjesto i dolazi u Ured tadašnjeg predsjednika Mesića na Pantovčak, gdje se zadržala do danas, kao šefica Josipovićeva ureda za informiranje. Ona, dakako, ne trči za njim u kampanji, to je za cure iz plebsa, velikih ambicija i skromne pameti, koje trče izborni krug za dvije-tri čokolade. Dinastija radi na velikim strateškim projektima, s gotovo bolesnim ciljem – ponovnog ujedinjavanja regiona. Ono što je ISIL-u veliki kalifat, to je jugoslavenskoj udbaško-kosovskoj dinastiji region – i tu nema pomoći.

Zbog tipova ka što je Grubiša, Hrvatska nema analitiku međunarodnih odnosa, a takozvani hrvatski stručnjaci za međunarodne odnose izazivaju podsmijeh i sram kad god se pojave u kompetentnom okruženju. Otkad je Vesna Pusić postala vladarica na Zrinjevcu, a Ivo Josipović na Pantovčaku, Damir Grubiša je postao hrvatski veleposlanik u Italiji. Tako radi Budina mreža i to se zove kontinuitet, koji je Domovinskim ratom tek nakratko prekinut.


No time je želja za osvetom i mržnja prema hrvatskoj samostalnosti postajala veća.
Da ne zaboravimo drugog važnog Budijeva dečka iz New Yorka, Damira Grubišu. Nije on nestao. On se vratio u Hrvatsku nakon što je ugašen Jugoslavenski kulturni centar, našao je svoje mjesto i prostor za širenje utjecaja u Institutu za međunarodne odnose, koji upravo zbog takvih kadrova još uvijek njeguje duh nesvrstanosti i uopće ne korespondira sa suvremenim zapadnim institutima sličnoga profila. Zato Hrvatska nema analitiku međunarodnih odnosa, a takozvani hrvatski stručnjaci za međunarodne odnose izazivaju podsmijeh i sram kad god se pojave u kompetentnom okruženju. Otkad je Vesna Pusić postala vladarica na Zrinjevcu, a Ivo Josipović na Pantovčaku, Damir Grubiša je postao hrvatski veleposlanik u Italiji. Tako radi Budina mreža i to se zove kontinuitet, koji je Domovinskim ratom tek nakratko prekinut. No time je želja za osvetom i mržnja prema hrvatskoj samostalnosti postajala veća.

Budi se dugo kalio – kao čelik!

Budimir Lončar kao majstor stvaranja mreže i održavanja kontinuiteta kalio se dugo i karijerno razvijao uvijek uzlazno, na najizazovnijim zadatcima komunističkog režima. A i karakterno su si bili slični. Njegov sumještanin iz Preka, ugledni svećenik don Ante Matacin koji je dugo djelovao u inozemstvu i mnogo pomagao Hrvatima koji su bježali od komunističkog režima, opisao mladog oznaša Budija kao „ugojenog dečka iz Preka”, koji potječe iz orjunaške i švercerske obitelji koja je zbog svojih veza s Beogradom uvijek loše gledana među mještanima. Mladi Budi je nakon talijanske okupacije 1941. pobjegao u Zagreb i prema don Matacinu navodno se za posjeta samostanu časnih sestara u Šestinama upisao u knjigu posjeta kao „Budi Lončar-ustaša”. No njegov veliki uspon počinje kada se, nakon kapitulacije Italije, 1943. godine vraća u Preko, kao partizanski ilegalac. Već njegova prva borbena akcija uklesana je na spomenik u Prekom kao velika pobjeda partizanskog voda koji je odbio prvi napad njemačkih fašista na Preko i zarobio motorni čamac s posadom. Prema zapisanom svjedočanstvu njegova drugog sumještanina Krune Mašine, akcija je izgledala ovako: “Točno uz našu kuću užurbano prolazi četa partizana sastavljena od jedanaest mladića naoružanih puškama. Predvodi ih mještanin Budimir Lončar – na biciklu. Dječački naivno pitam svoga papu zašto je onaj prvi na biciklu, dok svi drugi moraju trčati za njim, a ćaća mirno reče: On je zapovjednik pa ima bicikl.”

Sudjelovao u otmici Drage Jileka u Rimu 1949.

Tog 15. rujna 1943. Preko je zavijeno u crno. Nakon što su mladi partizani pod zapovijedanjem Budija Lončara pripucali na njemački torpedni čamac koji se približavao
mjestu i pobjegli, njemačko ratno zrakoplovstvo je u znak odmazde dva i pol sata bombardiralo Preko, pri čemu je ubijeno 27 mještana, a mjesto razoreno. Nakon te velike pobjede, sumještani iz Preka i šira zadarska okolica bolje su upoznali Budija poslije rata – kao nemilosrdnog oficira Ozne. Postoje svjedočanstva da je kao oficir Ozne 1949. godine u Rimu osobno sudjelovao u otmici hrvatskog emigranta Drage Jileka, koji je prevezen u Beograd gdje je ubijen bez sudskog postupka. A Budi se popeo stepenicu više, iz Ozne u vanjske poslove. Prva je stepenica bila generalni konzul u New Yorku, što je podrazumijevalo sličnu djelatnost, samo u drugom okruženju. Iz tog Budijevog razdoblja, dok još nije bio diplomatski izgrađen, s maramicom u zapućku, u Savezni sekretarijat inostranih poslova iz New Yorka su dolazile prijave protiv Budija o zlostavljanju žena i prijateljica svojih kolega. Svoje stare oznaške vještine Budi je nastavio prakticirati i usavršavati kroz obavještajnu službu jugoslavenskog Sekretarijata za inostrane poslove, tzv. SID-a, dodajući joj postupno izvanjski diplomatski štih.

Ali unutrašnjost se nije mijenjala. Sumještanin Kruno Mašina ga krivi kako je u vrijeme Hrvatskog proljeća ’71. bio ubačeni Udbin agent među zadarskim intelektualcima, koji su kasnije pohapšeni i završili po zatvorima, dok je Budi za nagradu dobio novu ambasaduru, u Bonnu, u tadašnjoj SR Njemačkoj. Sličnu je ulogu u tadašnjem hrvatskom političkom vrhu na čelu sa Savkom Dapčević Kučar i Mikom Tripalom odigrao Ante Josipović koji je za nagradu avansirao u CK SKH. Za vrijeme Budijeva mandata u Bonnu Udba je ubila barem četiri hrvatska emigranta u Njemačkoj (Josip Buljan-Mikulić, Mate Jozić, Ivica Miošević, Nikola Penava i Ilija Vučić). Prema medijskim navodima, član partijskog tijela koje je autoriziralo likvidacije tada je bio Ante Josipović. Putevi dinastije se stalno prepliću: i Budi i Ante bi mogli biti pozvani u Njemačku, barem kao svjedoci. Ali i u Italiju, barem kao svjedoci. Možda i zato tamo trebaju čovjeka od povjerenja – veleposlanika Damira Grubišu.

Nakon što su mu ljeti 1991. u znak sjećanja na dotadašnje i tadašnje postupke sumještani
Preka kuću premazali izmetom, Prečani iz New Yorka su svome Budiju nakon usvajanja rezolucije o embargu na oružje uputili sljedeću poruku: „Vidjeli smo te neki tjedan i na američkoj televiziji na sjednici Vijeća sigurnosti OUN-a. Sram nas je bilo slušati laži tvojih beogradskih gospodara. Državni sekretar naše nove domovine Amerike, gosp. James Baker na toj je sjednici bolje i poštenije od tebe branio istinu, pravdu i težnje hrvatskoga naroda”.

Nije se to Budija osobito dojmilo. On je samo malo pričekao, očistio i prebojio kuću, preustrojio mrežu, zadržao istog strateškog partnera Veliku Britaniju i eto ga opet u sedlu, moćnijeg nego ikada, povlači konce u kazalištu svojih lutaka. Njegovi ljudi upravljaju državom, on je stvorio i duh Pantovčaka i duh Zrinjevca, nešto manje Banskih dvora, i građanina predsjednika i novu pravednost i pravi put. Zajedničko im je da svi nepogrešivo vode u Socijalističku nesvrstanu Republiku Hrvatsku. Za razliku od Josipa Manolića, kojeg javno označavaju kao starog oznaša i udbaša, krvavih ruku, Budi je za mnoge još uvijek uglađeni diplomat, sa svilenom maramicom u zapućku. Ali kažu oni koji ga bolje poznaju da sve više strepi od sudskog poziva u Njemačku ili u Italiju. Tajne ipak izlaze na svjetlo dana. A možda je i pravi put pri svome kraju.

Autor: 7Dnevno

http://croative.net/?p=25494

[EdgarFranjul]

Mišljenje: SANU u Puli

Objavljeno Petak, 26 prosinca 2014 14:00


Pula - središte jugoslavenske kulture?


Drugi Memorandum Srpske akademije nauka i umetnosti ima za cilj poraz pretvoriti u pobjedu, posao je to u kojem Srbi imaju velikog iskustva. On nastavlja tamo gdje je onaj prvi polomio zube i definitivno je za svoju vanotadžbinsku prijestolnicu odredio Pulu. To je sada, na izmaku 2014., jasno kao dan - Pula ima teatar Ullyses i Radu Šerbedžiju, Pula ima Sa(n)jam knjige i Magdalenu Obradović - Vodopiju, Pula ima Festival jugoslavenskog igranog filma, Pula će se kandidirati za europsku prijestolnicu kulture!


Ali ne bilo kakve kulture - bit će to multikulturalna, transgranična, izvanvremenska i iznadprostorna, jednom rječju - jugoslavenska kultura. Jugoslavenska kakva je mogla biti da nije bilo onog ko-nas-bre-zavadi prokletog rata, u kojem je Pula nikako ne slučajno ostala posve pošteđena, u kojemu u Puli nije ispaljena čak ni petarda. Polijetali su doduše jugoslavenski lovci bombarderi s pulskog aerodroma na Sloveniju, ubijali su Slovence i posve nedužne turske vozače kamiona - ali dobro znamo da Slovenci nikad nisu bili Jugoslaveni, pa nisu mogli biti nedužni, a bome nisu bili ni Turci. I zbog toga nastavljamo tamo gdje smo stali prije 25 godina, u jednom velikom srpsko-hrvatskom bratskom zagrljaju, u kojem će nakon nekog vremena srpski stisak opet biti sve jači i neprimjetno će se premještati prema našem gutu.

Mudro su autori ovog drugog Memoranduma SANU odredili Pulu kao pupak novog hrvatsko-srpskog čudovišta; Pula je jugoslavenski oficirski grad, u kojem je svaki koji nešto znači potomak upravo takve, idealne jugo-obitelji. U Puli se u jedan dan rasprodaju veliki koncerti Brene, Čole i Đoleta u drevnom rimskom amfiteatru, Thompson je naravno zabranjen, a beogradsko pozorište gostuje skoro pa jednom mjesečno.

U Puli već godinama mole Boru Čorbu da im milostivo odsvira nekoliko pjesmica za ogromnu lovu, što ovaj na svu sreću ipak odbija. U Puli se beogradski filmovi prikazuju kao domaći, a s nestrpljenjem se prati i vječiti beogradski derbi... U Puli se čitavo jedno naselje, na jednom od najljepših vidikovaca u Istri, izgradilo po uzoru na beogradsku Zvezdaru - urbanisti su jednostavno preuzeli već gotovu maketu i smjestili je u Pulu. I rođenim je Beograđanima Pula osobito prirasla srcu, pa je jedan od njih o Puli već napisao pet - šest romana, s tendencijom da nikada ne prestane.

Razvrat

Jedan projekt iz Prvog Memoranduma SANU - Knjižara "Libero Marconi" Boška Obradovića tijekom godina prerasla je u osobito važan projekt njegove kćeri Magdalene, najprije kao "Castropola", a zatim i "Sa(n)jam knjige" - pa je tako ove godine ugostila gotovo sve srpske pisce iz otadžbine i šire, iz Kanade i Hrvatske. Nasuprot Pule, na Brijunima već godinama, od samog imenovanja premijera Račana, stoluje Rade Šerbedžija, još jedan veliki oslonac Drugog Memoranduma SANU.

Šerbedžija je Račana još sredinom devedesetih u Londonu povezao s utjecajnim i odanim podanicima dinastije Karađorđević, koji su mu uostalom i omogućili blistavu holivudsku karijeru. Kasnije se prijateljstvo Šerbedžije i vrha Račanovog SDP-a produbilo čuvenim ljetnim pijankama na Brijunima, koje su već postale dio urbane legende u enciklopedijama razvrata. A Pula i aktualna IDS/kukuriku vlast u enciklopedijama razvrata, sigurno će naći svoje istaknuto mjesto. Može pod K kao kokain ili korupcija, da li pod S kao samoubojstva, jer slovo U (ubojstva) u Puli je ionako zabranjeno.

Upravo je razvrat prava riječ koja najtočnije opisuje tzv. kulturu kojom se Pula kao grad kani natjecati za europsku prijestolnicu - kada Šerbedžija u svom teatru ugošćuje beogradsku predstavu koja prikazuje Gavrila Principa kao revolucionara i idealista. Razvrat. I to sve na Brijunima, koje je osobito voljela i tamo često boravila - ubojičina žrtva, najvojvotkinja Sofija.

Kada na tzv. Sa(n)jmu knjige tri mjeseca kasnije ponovno čujemo tezu da je Gavrilo Princip bio idealist i anarhist koji ni slučajno nije imao ništa s Kraljevinom Srbijom, valjda bi se trebao nametnuti zaključak da ni Srbija nije imala ništa s početkom 1. svjetskog rata.

Srpska zajednica u Puli

Drugi Memorandum SANU u potpunosti nastoji zavladati kulturnom i medijskom scenom u Hrvatskoj. U toj nakani dvije su osobito važne uporišne točke - jedna je Vukovar, a druga Pula. Oba grada imaju vrlo brojnu srpsku etničku komponentu i nikakvu ili gotovo nikakvu hrvatsku kulturnu tradiciju, poslijeratni doseljenici iz svih krajeva Jugoslavije čine znatan dio populacije, a uglavnom je riječ o prvom ili jedva drugom urbanom naraštaju, čiji su roditelji mahom na svijet dolazili pokraj seoskih ognjišta. To znači da njihovi potomci još uvijek imaju osnovne egzistencijalne probleme - ili drugim riječima - kredite ako imaju sreću biti zaposleni.

Srpska zajednica u Puli izuzetno je homogena, politička je tijesno povezana s IDS-om koji je još krajem devedesetih omogućio srbijanskom kapitalu nesmetan ulaz u tzv. pretvorbu i privatizaciju na pulskom području, pa je tako prvi hotel koji je privatno kupljen otišao u vlasništvo beogradskoj braći Karić. Nogometni klub Istra 1961 nominalno u vlasništvu ruskog kapitala, u stvari je u vlasništvu Milorada Dodika. Kasnije su uslijedile i druge, puno veće i razvikanije akvizicije, od kojih su neke proglašene strateškim investicijama u Republici Hrvatskoj!

Projekt Drugog Memoranduma SANU ide dalje, Rade Šerbedžija pred sam Božić imao je koncert u pulskom kazalištu, a upravo je imenovao i nasljednika svom čovjeku, ravnatelju lokalnog centra HRT-a koji je nedavno otišao u mirovinu. Tom nasljedniku koji ce ubrzo biti imenovan Šerbedžija je vec zaposlio suprugu, na Brijunima naravno. Ništa se ne prepušta slučaju.

M. Markolov

http://www.hkv.hr/izdvojeno/vai-prilozi ... -puli.html

[EdgarFranjul]

S. Kutleša: Tko to širi govor mržnje?

Objavljeno Utorak, 30 prosinca 2014 18:00


Kontinuitet crvenog fašizma traje do danas

Nekoliko posljednjih dana hrvatski režimski mediji (više su protuhrvatski nego hrvatski) iz nostalgije prema „dobrim komunističkim vremenima" oživjeli su već davno zaboravljeni vokabular. Ti su mediji puni izraza klerofašizma, tame, mraka i sl. A sve to potječe, kojeg li čuda, od Katoličke crkve u Hrvata i to na Badnjak koji „će navijestiti najveći katolički blagdan mira i ljubavi" (koja nepismenost i teološko neznanje!). Dok je papa sasvim u redu, hrvatski biskupi ga ne čuju i ne slušaju. Antikatolički, a sigurno i antihrvatski teološki nepismeni i neprofesionalni novinari, imaju dovoljno bahatosti da poučavaju biskupe i svećenike o osnovama katoličkog nauka.

A koju bi to poruku oni mogli ponuditi osim govora mržnje? I eto tako pojavio se u Hrvatskoj „govor mržnje don Stojića u noći mira i ljubavi", tj. propovijed Damira Stojića na polnoćku izazvala je da „se nad braniteljskim šatorom u Savskoj 66 spustio mrkli mrak". A Stojić je govorio o moralnim pitanjima u rijetko nadahnutoj i za savjest ljudi poticajnoj propovijedi (za one koji imaju savjesti). Govorio je o problemu moralnog zla pobačaja općenito, a onda u Hrvatskoj. Možda nije trebao spominjati hrvatsku situaciju. Tada vjerojatno ne bi bilo „mrklog mraka" u Savskoj ulici? A taj „mrkli mrak" potječe naravno od klerofašista (skoro smo zaboravili na taj često spominjani izraz iz doba doba komunističkog „svjetla").

No, kako ništa nije izvan konteksta izborne kampanje to je forsiranje takvih uvredljivih kvalifikacija signal čitateljima i biračima da su katolici klerofašisti. I da se onda jasno opredijele za koga će glasovati. A sve se to javlja u dan kada je nastupilo vrijeme izborne šutnje. Eto tako sam se i ja podsjetio na ono što sam već odavno zaboravio tj. da sam klerofašist. Sad mi je malo lakše što sam doznao koje mi je mjesto u današnjoj Hrvatskoj.

Kad smo već kod različitih fašizama ne bi bilo nekorisno podsjetiti koje su sve vrste fašizama postojale i koje još postoje. A fašizam je vrsta totalitarizma. Kada se već govori o totalitarizmima hrvatskim državljanima treba skrenuti pozornost da je u Hrvatskoj danas jedan totalitarizam omražen, a drugi je simbol ljubavi kao što to zastupa predsjednik, najveći broj najmoćnijih medija i predsjednikovo biračko tijelo. A ne zna se koji je totalitarizam gori. Zato objektivni teoretičari ne prave gotovo nikakvu razliku između tih dvaju zala.

Totalitaristi

Tako je npr. njemački filozof. J. Habermass komunizam nazvao lijevim fašizmom. A njemačka filozofkinja i Židovka Hanna Arendt, koja je s fašizmom imala velikih problema, kazala je da nitko nema moralno pravo nazivati se antifašistom tko istodobno nije i antikomunist. To u Hrvatskoj naravno ne vrijedi. Predsjednik je „antifašist", ali i komunist titoist. I toliki drugi. Dakle totalitaristi. Kako je hrvatskom narodu izraz komunizam nametnut kao nešto pozitivno i poželjno to taj izraz, nažalost, nema kod puka ono značenje koje treba imati s obzirom na njegova učinjena (ne)djela. Jer komunisti su čovječanstvu nanijeli više zla od fašizma. I u Hrvatskog isto tako.

Zato je komunizam možda bolje nazivati lijevim fašizmom ili, ja bih rekao, crvenim fašizmom da ga se razlikuje od crnoga fašizma. Ako to ne bi bila uvreda za fašiste? To što se hrvatski takozvani „antifašisti" samozvano tako imenuju samo znači da su i oni fašisti, tj. u skladu s Habermasom lijevi ili crveni fašisti.

Kada se sve to uzme u obzir i zbroje se klerofašisti i crveni fašisti onda ispada da je Hrvatska fašistička zemlja. To smo imali priliku nedavno čuti u izraelskom Knessetu, na predsjednikovim gostovanjima po „regiji" i od tzv. „antifašista" koji su puni bijesa vrijeđali one koji su skupljali potpise za predsjedničke kandidate. Posve su točno detektirali. U Hrvatskoj je, prema tome, totalitarizam dominantniji nego demokracija.

HRTNe treba biti čak ni pametan da se uoči kakvim se pitanjima i s kojim motivima „gađaju" pojedini predsjednički kandidati. Zar u Hrvatskoj nema ni jednog novinara koji bi kandidatima mogao postaviti „nezgodna" pitanja kojih se podobni HTV-ovi novinari boje? Nitko da postavi pitanje o demografiji, najgorućijem pitanju hrvatske stvarnosti, pitanju morala, pobačaja, solidarnosti i sl. A da ne govorimo o pola milijuna „biračkih duhova". To je sve nevažno. Na HTV nemaju pristup hrvatski novinari nego protuhrvatski.Zato nimalo nije i ne može biti neobjašnjivo i čudno da mediji, koje predvodi udbaška tzv. HTV, predstavljaju raskoš bijede i sumrak manipulacije, zapravo pravi „mrkli mrak". U zadnjem televizijskom predstavljanju predsjedničkih kandidata pet novinara (za koje hrvatski birači sa sigurnošću znaju za koga će oni glasovati) sramotno neprofesionalno postavljaju pitanja kojih bi se i pučkoškolci posramili. I to ciljano. Npr. pitanje zašto se predsjednikove skladbe sada više izvode nego prije? Ili treba li privatizirati Dinamo? I slične budalaštine.


Sumrak crvenofašističke demokracije

U skladu s crvenim fašizmom, koji se ne susteže od hakiranja internetskih portala (kao što je npr. Portal Dnevno), ne štede se ogromna sredstva samo da bi se spriječile informacije koje kompromitiraju crvenog predsjednika. Uredništvu Radio Vatikana upućuju se protestne note zbog komentara koji izražava privatno stajalište, a ne nužno i stajalište Katoličke crkve. Koja sloboda misli i izražavanja! Sumrak crvenofašističke demokracije! Istina nikada nije bila omiljena diktatorima i totalitarcima svih boja. A ovog perfidnog sprječavanja istine i širenja laži mnogi birači nisu ni svjesni. Ta laž ima više lica.

Jedno je i to da se predsjednik „prepoznao" u poruci kardinala Bozanića kao onaj koji najviše odgovara zahtjevima za predsjednika. A on je sve suprotno od onoga što bi pravi predsjednik trebao biti. Nečuveni cinizam i pokvarenost. Ali on je Brozov učenik i učenik titoista Moše Pijade. Od njega je prije 72 godine na zasjedanju AVNOJ-a u Bihaću iz „mrkle tame" sinulo „svjetlo" koje sjaji do danas.

Njegov program „crvenjenja Hrvatske", naravno u avnojevskoj verziji, glasi:

„Potrebno je zato stvoriti toliko mnogo beskućnika, da ovi beskućnici budu većina u državi. Stoga mi moramo da palimo. Pripucaćemo pa ćemo se povući. Nemci nas neće naći, ali će iz osvete da pale sela. Mosa Pijade programOnda će nam seljaci, koji tamo ostanu bez krova, sami doći i mi ćemo imati narod uza se pa ćemo na taj način postati gospodari situacije. Oni koji nemaju ni kuće ni zemlje ni stoke, brzo će se i sami priključiti nama, jer ćemo im obećati veliku pljačku. Teže će biti sa onima koji imaju neki posed. Njih ćemo povezati uza se predavanjima, pozorišnim predstavama i drugom propagandom. Tako ćemo postepeno proći kroz sve pokrajine. Seljak koji poseduje kuću, zemlju i stoku, radnik koji prima platu i ima hleba, za nas ništa ne vredi. Mi od njih moramo učiniti beskućnike, proletere. Samo nesrećnici postaju komunisti, zato mi moramo nesreću stvoriti, mase u očajanje baciti, mi smo smrtni neprijatelji svakog blagostanja, reda i mira." (Dokument se nalazi u Arhivu vojnoistorijskog instituta u Beogradu u fajlu Štaba vrhovne komande (JVUO) pod oznakom K-12, 30/12).

Ako se ovaj dokument prevede na suvremeni jezik ove 2014. godine onda ne čudi sve više beskućnika, a bit će ih i više. Onih koji ne rade ima oko pola milijuna i treba ih biti, prema ovome programu, još i više, a i onih koji ne primaju „platu" i nemaju „hleba". Zato je dobro da se odsele. Toga se Moša Pijade u to doba nije sjetio. U Hrvatskoj je sve spaljeno, tj. ugašena svaka proizvodnja, uništen seljak i radnik jer on „za nas ništa ne vredi". Oni koji dobro rade treba ih spriječiti u tome tako da im se smuči i da pobjegnu. Najkvalitetniji i najobrazovaniji kadar treba demotivirati i „prisiliti" da ode u inozemstvo te da se nikada ne vrati. Treba uništiti svaki sam o slobodi i blagostanju. O redu i miru da se i ne govori. Spada li u urednu i uređenu državu činjenica da se ne zna ni broj birača nego se u skladu s partijskim potrebama odlučuje o broju birača („pa ćemo na taj način postati gospodari situacije"). I to posve nekažnjeno.

Razaranje Hrvatske

I sada se možemo zapitati: Tko to stvara razdor i mržnju u Hrvatskoj? Tko to zagovara rat? Naravno, svećenici sa Stojićem na čelu. Tako kažu režimski mediji u Hrvatskoj koji se zgražaju na Stojićevu izjavu da rat još nije završen. A je li ideološki rad završen? Da jest onda bi svi Hrvati i hrvatski građani bili za državu Hrvatsku i za očuvanje njezina suvereniteta, slobode, prosperiteta i sl. A to nije slučaj. To potvrđuje činjenica da jedan dio tzv. etničkih Hrvata mrze hrvatsku državu. To su javno i bez imalo sustezanja i s ponosom izjavili. Između ostalih, i neki akademski građani, fakultetski profesori, novinari, čelnici udruga koje razaraju hrvatsko društvo i siju podjele i mržnju. I za to imaju sve povlastice i primaju dobre plaće od poreznih obveznika koji u kantama za smeće traže nešto za pojesti. Tko stoji iza privilegiranih? Oni koji ih financiraju i instruiraju da bi razarali Hrvatsku.

Podsjetimo se samo na kratku lekciju iz povijesti kada su malobrojni časni hrvatski komunisti neposredno poslije rata skraćeni za glavu (npr. Andrija Hebrang) ili su protjerani, pobjegli ili marginalizirani samo zato što su htjeli više samostalnosti Hrvatske (ne samostalnu Hrvatsku izvan Jugoslavije). A ni to nisu mogli postići. Najveće zasluge za to snose drugi nečasni hrvatski komunisti koji su sebe skupo prodali kao sluge, a ostatak hrvatskog naroda uništili. Velika većina tih komunista prozvali su se tzv. „antifašistima" tj. crvenim fašistima koji od tada do danas nikada nisu htjeli samostalnu hrvatsku državu, a ne žele je ni danas. Zato je ova država „slučajna".

Da su je htjeli kao samostalnu onda bi je očuvali nakon pada vlasti NDH. Ne smije se, naime, poistovjećivati vlast i državu. Država je kao brod koji plovi, a vlast je posada. Nitko pametan i moralan neće potopiti brod zato što je posada loša. Umjesto toga smjenit će posadu i nastaviti ploviti brodom. Komunisti to nisu htjeli. Oni su radije uništili brod i izgradili novi od dijelova staroga broda. Hrvatski je brod i dalje u opasnosti sve dotle dok su kormilari hrvatski crveni fašisti. Kontinuitet crvenog fašizma traje do danas. Nema mira bez pravde, a pravda se sastoji u priznaju svih, pokajanju i spremnosti da se odluči da se gradi država zajedno, a ne da se razara.

Stipe Kutleša

http://www.hkv.hr/izdvojeno/vai-prilozi ... rznje.html

[EdgarFranjul]

režimska demokracija

Predsjedniče, još '90. smo izborili demokraciju, naviknite se na to


Nevjerojatno koliko režimske represije sadrži Josipovićev zahtjev. Poziva Kolindu da se ogradi. Koliko se puta on u pet godina vlasti trebao ograditi, a nije.

Datum objave: 01.01.2015 | 14:18 Autor: direktno.hr

Možete li vjerovati da je predsjednik Ivo Josipović uvrijeđen zbog medijskog tretmana? Iako ima evidentnu podršku svih mainstream medija; iako je evidentno da ima i kontrolu nad većinom, u današnja, teškom mukom izborena, demokratska vremena, Ivo Josipović požalio se na ono malo portala koji se usuđuju pisati protiv njega i njemu bliskih. Štoviše, ''uzvišeni'' predsjednik takvo pisanje okarakterizirao je kao vrijeđanje.


Podsjetimo, u izjavi kojom je reagirao na ispriku Kolinde Grabar Kitarović zbog čina mladog HDZ-ovca iz Varaždina koji je na Facebooku vrijeđao predsjednika, Josipović je rekao:

''Ja ću vjerovati u iskrenost te isprike onda kad se ogradi i od onih autora po portalima koji brutalno vrijeđaju mene, moje suradnike, obitelj, prijatelje... kad se prestane s njima igrati 'dobrog i lošeg' policajca'', izjavio je, među ostalim, Josipović.

Aktualni predsjednik već pet godina uspješno postiže da većina medija ne kopa po ZAMP-u, aferi Zlatica, Komercijalnoj banci, neprijavljenoj imovini, podrijetlu novca. Od najčitanijih portala proteklih godina, jedino su index.hr Matije Babića i desničarski dnevno.hr hrabrije udarali po Josipoviću. A ni Index nije ''dirao'' obitelj, odnosno izvlačio iz naftalina ružne detalje o predsjednikovom ocu Anti.

Te, nepopularne teme, ubijanja fratara u Širokom brijegu u partizansko doba, doticali su se dnevno.hr, narod.hr, hkv.hr, udarno.com. Ponešto je, u dva mjeseca postojanja, pisalo i direktno.hr. No Josipović se nije izjasnio čije mu je pisanje konkretno zasmetalo. Niti je pojasnio zašto se, suprotno općeprihvaćenoj praksi praćenja svih životnih detalja javnih osoba, ne bi pisalo i o njegovoj obitelji ili suradnicima, kad već za to postoji uporište. Zašto je on poželio biti poseban, netaknut, nedodirljiv, suprotno demokratskim postulatima, kao da je njegova obitelj Kim Jong-il ova obitelj.

Gospoda predsjednici, Ivo Josipović misle da njihovo veličanstvo ne bi trebalo biti podložno kritikama, nego bi kritike svih njegovih medija trebale biti usmjerene prema odabranima. Kroz ovih pet godina navikao se na medijsku poslušnost u kojoj jedino on ima pravo docirati o pravednosti. Ta njegova posebnost, netaknutost i nedodirljivost poprimila je takve razmjere da je, zamislite, tražio od svoje protukandidatkinje da se ogradi od portala koji su se drznuli kritizirati njegovo veličanstvo. Nevjerojatno koliko režimske represije sadrži takav Josipovićev zahtjev. Predsjednik nam time jasno daje do znanja kako on podrazumijeva da političari imaju svoje medije, da su portali koji ga napadaju "Kolindini portali", baš kao što nam istodobno otkriva da su mediji koji godinama šute Josipovićevi mediji. Jeste li ikada igdje čuli da se ijedan svjetski političar ogradio od nekog medija u cjelini? Od izjave nekog autora ili analitičara, da, ali od medija, nikada. Ali Josipović traži od Kolinde da se ogradi od svih medija koji kritiziraju njega, njegov tim i obitelj. Pri tome priznaje da ih nema puno, tek nekoliko portala.

Dok su Josipovićevi partijski novinari na dan presude generalu Gotovine u Josipovićevom partijskom biltenu donosili naslov "Presuda Tuđmanovoj Hrvatskoj", predsjednik je šutio, nije se ogradio. Kad su tijekom višegodišnjih sudskih procesa provodili hajku nad, danas se pokazuje, ponekim nevino optuženim bivšim ministrima, uništavajući i živote njihovih obitelji, poput na primjer Rončevićeve, predsjednik je šutio. Dok su ga agencije za istraživanje političkog rejtinga prikriveno oglašavale, dajući mu 70 posto glasova na predsjedničkim izborima, a njegove političke protivnike sotonizirale, predsjednik je šutio. Dok su u predstečajnim nagodbama, na štetu malih vjerovnika i građana, tajkunima opraštani milijuni, predsjednik šutio je. Šutio je i dok su banke dovodile hrvatske građane u dužničko ropstvo. Kada je izglasavan Lex Perković koji je štitio pravu zločinačku organizaciju, UDBU, predsjednik je također šutio. Kada je policija privodila mladež zbog lijepljenja plakata po Splitu, Josipović je šutio, NIJE SE OGRADIO.

Dok su mediji provodili hajku nad udrugom "U ime obitelji" zbog referenduma o braku, šutio je. A kada je uoči samog referenduma, kao predsjednik svih građana trebao šutjeti, on je otvoreno agitirao PROTIV, dakle, svrstao se na jednu stranu. Velika većina građana glasala je ZA, a predsjednik je ostao u manjini.

Ima li nakon svega išta licemjernije od zahtijeva Ive Josipovića da se Kolinda Grabar Kitarović ogradi od nekog portala, a pri tome još uvijek ne znamo kojeg. Ili je u pozadini Josipovićeva namjera da se Kolinda, ograđujući se od medija koji kritiziraju, ogradi od kritike same i prisegne na poslušnost medijskom vladaru, kako bi na čarobnom brijegu ponovno zavladao spokoj.

Iskorak bi bio kad bi Ivo Josipović pozdravio slobodno pisanje o svakome, bez obzira na funkciju i političko opredjeljenje i pozove medije i institucije da propituju sve što se čini sumnjivim. Nasuprot tome, u govoru tijekom izborne noći Josipović je zajedno s Milanovićem prijetio onima koji mu se ne sviđaju da im neće dopustiti dolazak na vlast, jer očito misle da su oni ti koji i o tome odlučuju. Radi se, kažu, o onima koji su opljačkali zemlju. Pa Predsjedniče, zar nisu u zatvoru oni koji su opljačkali zemlju? Kako to da vaša nova pravednost od 2009. do danas nije riješila probleme, a optuženi su svi HDZ-ovi ministri koji su mogli biti. Ako slučajno znate da postoji još netko tko je krao, a nije pod istragom, Vaša je obveza da to prijavite. Ili ta vaša nova pravednost iz 2009. više ne vrijedi? Sada, kada svakodnevno svjedočimo korupciji koju predvode vaši, sada je to pravi put.

Represije uvijek počinju ušutkavanjem medija, potom represivni državni aparat obračuna s političkim protivnicima, a na kraju uzurpira vlast.

http://direktno.hr/en/2014/direkt/5554/ ... -na-to.htm

[EdgarFranjul]

M. Kovačević: Sedam smrtnih grijeha Josipovićeve politike

Objavljeno Petak, 02 siječnja 2015 18:00


Jugoslavenski grijesi Ive Josipovića

Rezultati prvoga kruga predsjedničkih izbora jasno su pokazali kako hrvatski narod napokon želi istinske političke promjene i micanje dosadašnje neoboljševičke vlasti s Pantovčaka potpuno nesposobne da, unatoč formalnim okvirima, Hrvatsku izvuče iz balkanskoga gliba.

U drugi izborni krug, uz oporbenu kandidatkinju Kolindu Grabar Kitarović, ušao je doduše kao nositelj stare jugokomunističke državne ideje i Ivo Josipović, čiji su medijima napuhani kult razgolitili upravo predsjednički izbori, svevši ga na njegovu realnu mjeru i tek sa znatnijim uporištima na krajnjem sjeverozapadu i jugozapadu države, koja poput Istarske ili Međimurske županije streme svojevrsnom odvajanju od središnje državne vlasti u Zagrebu.

Oni pak u Josipovićevoj regionalnoj balkanskoj politici vide slabljenje utjecaja službenoga Zagreba, a u njegovoj regionalističkoj politici, koju najavljuje promjenom hrvatskoga Ustava, gledaju federalizaciju Hrvatske, koja bi im omogućila jednu vrstu samostojnosti pa i mogućnost izlaska iz njezina sastava. Nu izbori su pokazali i kako birači, za razliku od nositelja režima, imaju osjećaj za socijalnu pravdu, a poglavito za mnogobrojne obitelji pogođene strahovitim ovrhama, koje na temelju nepravednih zakona bešćutno provodi sadašnja vlast na čelu s Ivom Josipovićem, a koji pak kao vlasnik više stanova u samom središtu Zagreba, na beskućnike očito gleda tek s prijezirom.

Sažetak Josipovićeve politike moga bi se svesti na njegovih sedam pogleda, što se može nazvati i sedam smrtnih grijeha Josipovićeve politike.

Prvi grijeh – tvrdnja da je hrvatska država stvorena u boljševičkoj revoluciji

Tu je na prvom mjestu tvrdnja da je hrvatska država stvorena u jugoslavenskoj boljševičkoj revoluciji 1941.-1945., a ne narodnom voljom na referendumu 1991., pobjedom u Domovinskom ratu i međunarodnim priznanjima 1992. Naime, hrvatski narod se na prvim višestranačkim demokratskim izborima oslobodio jugoslavenskoga komunističkog jednostranačja i diktature, a na te izbore reakcija jugoslavenskih struktura, koje Josipović smatra tvorcima hrvatske države, bila je njihova agresija punoga spektra na Republiku Hrvatsku i cjelokupni hrvatski narod.

Međunarodno priznanje hrvatske državnosti uslijedilo je potkraj 1991. i početkom 1992., upravo nasuprot željama Josipovićevih jugoslavenskih struktura koje su nastojale da Hrvatska ostane u sklopu srbokomunističke Juigoslavije.

Govorom pak u Skupštini BiH Josipović je optužio hrvatsko državno vodstvo na čelu s predsjednikom Tuđmanom za sve zlo u BiH tijekom 90-ih godina. U ovoj tvrdnji jasna je nakana da se od agresije na BiH amnestiraju jugoslavenske snage, a krivnja svali na hrvatsku nacionalnu i državnu politiku, koja je zapravo jedina štitila bosanskohercegovačku državnu nezavisnost, tražeći u toj državi jednakopravan status hrvatskom narodu s druga dva konstitutivna naroda, a na čemu danas inzistira i Parlamentarna skupština EU.

Treći Josipovićev grijeh jest klevetanje vlastitoga naroda i države u inozemstvu, a riječ je o njegovoj izjavi u izraelskom Knesetu, kad je kao šef hrvatske države ustvrdio da je u Hrvatskoj još uvijek nazočna ustaška zmija te da je Hrvatska zmijska dolina.

U razdoblju od 1945. do 1990. u Hrvatskoj nije postojao nikakav legalan jugokomunistički politički protivnik, a ustaša je nestalo neposredno poslije Drugoga svjetskog rata, jer su ih programatski, uz znatan dio hrvatskoga naroda, masovno i bez ikakva suđenja smaknuli upravo jugoslavenski komunisti kao potencijalne protivnike svoga režima. Hrvatsku su državu stvarali hrvatski nacionalisti zajedno s većinom hrvatskoga naroda, koji je težio uspostavi svoje samostalne i demokratske države, a kojoj se opirala okoštala struktura jugokomunista i starih orjunaša, koje do danas predstavlja upravo Ivo Josipović.

Četvrti Josipovićev grijeh jest tvrdnja da su ratovi na prostorima bivše Jugoslavije bili plod nespretnih politika. Naime, ova tvrdnja pogodovala je novoj beogradskoj politici, koja se poslije ratnih poraza devedesetih godina pokušala nametnuti preko t. zv. Memoranduma 2., kojim bi se ratna osvajanja zamijenila politikom državitvorne afirmacije "Srba u regionu". S druge pak strane Josipović je ovom tvrdnjom pokušao relativizirati srbijansku agresiju na Sloveniju, Hrvatsku, BiH i Kosovo, a krivnju razdijeliti međusobno na žrtve srbijanske agresije i Washington, koji je stajao iza vojne intervencije NATO-a na Srbiju.

Zagovornik odustajanja od tužbe protiv Srbije

Peti Josipovićev grijeh jest nastojanje da zajedno s ministricom vanjskih poslova Vesnom Pusić povuče hrvatsku tužbu za genocid protiv Srbije s Međunarodnoga suda pravde. Tim činom SrbKao posebnu predsjedničku nastranost valja izdvojiti posjet ličkom mjestu Srb, u kojem Pupovac s militantnom srpskom manjinom svake godine obnavlja proslavu masovnoga smaknuća nedužna hrvatskoga pučanstva u jugoistočnoj Lici, čime se dosadašnji predsjednik države zapravo poistovjećuje s krvnicima hrvatskoga naroda i rušiteljima njegove državnosti.Srbija bi bila oslobođena čak i moralne osude za sva zla nanesena hrvatskom narodu u agresiji tijekom 90-ih godina, čime bi se na stradalničkoj razini žrtva ponovno podvrgnula zločincu, a hrvatska država u sklopu tadašnjih nastojanja za integracijom t. zv. zapadnog Balkana, po tko zna koji put, podvrgnula Srbiji.

Kao šesti grijeh protiv hrvatske države Josipovićeve su najave osnivanja zajedničkih srpskohrvatskih veleposlanstva te niz drugih zajedničkih ustanova, a jednu od njih je pokušao, osnivanjem zajedničkoga političkog sveučilišta, realizirati Željko Jovanović. Tim je činom Josipović krvavo stečenu naciopnalnu i državnu slobodu pokušao ponovno staviti na svetosavski žrtvenik, na kojem je tijekom sedamdesetgodišnjega razdoblja Hrvatska nakon državnosti gotovo izgubila i vlastiti identitet.

Kao posebnu predsjedničku nastranost valja izdvojiti posjet ličkom mjestu Srb, u kojem Pupovac s militantnom srpskom manjinom svake godine obnavlja proslavu masovnoga smaknuća nedužna hrvatskoga pučanstva u jugoistočnoj Lici, čime se dosadašnji predsjednik države zapravo poistovjećuje s krvnicima hrvatskoga naroda i rušiteljima njegove državnosti.

Kroz navedenih sedam smrtnih grijeha Josipovićeve politike provlači se nit krvavoga jugoslavenstva, koje bi, u slučaju izborne pobjede, očito mogao realizirati već najavljenom promjenom hrvatskoga Ustava, koji po nagovještajima sliči nekadašnjoj Federalnoj Republici Hrvatskoj iz 1945. godine, za kojom jedan Josipovićev pristaša, inače varaždinski psihijatar žali što nije još dulje trajala.

Birači koji će u drugom krugu predsjedničkih izbora svoj glas dati Ivi Josipoviću glasovat će upravo za takvu Hrvatsku!

Mate Kovačević
Hrvatsko slovo

http://www.hkv.hr/izdvojeno/vai-prilozi ... itike.html

[EdgarFranjul]

08.01.2015. 04:01

Braniteljski Portal

Hrvatski branitelji

Psi su pušteni s lanca

Ovaj članak otkriva neke podatke o kojima se ciljano ne govori u svrhu uništavanja hrvatskih branitelja. Zbog toga, da se ne zaboravi, da ovi danas koji pljuju po stopostotnim hrvatskim vojnim ratnim invalidima su od početka radili na njihovom uništavanju, a u ovom tekstu neću govoriti ''oni'', nego ti ''oni'' imaju imena, i pustili su pse s lanca, jer ovo im je zadnji metak.

Prvo da se podsjetimo bivšeg ministra branitelja Ivice Pančića, koji je postao ministrom stupanjem vlade izdajnika Račana, te je ostao poznat po nekompetentnim revizijama invaliditeda za ratne invalide, sa čime je počela buka da hrvatski ratni vojni invalidi žive na ''grbači'' države, i da su teret, takvu sliku su počeli stvarati u javnosti. Također, te ''Pančićeve revizije'' i njihova kvaliteta su oduzele prava na invalidnine očitom ratnom invalidu domovinskog rata Darku Bešteku, koji je ostao bez noge, te je državi, tj. tadašnjem ministru Pančiću, vratio protezu nakon tog stravičnog slučaja. Dakle, tako su počele morbidne igre sa hrvatskim ratnim vojnim invalidima od strane SDP-a koje traju do danas.

Zanimljivo je reći da u vrijeme tih rigoroznih Pančićevih revizija gdje su i očiti ratni vojni invalidi ostajali bez prava na invalidnost, jedan čovjek je uspio ostati toliki invalid u glavi da mu se ništa nije diralo, i da je komisije prolazio kao sanjke kroz snijeg. Taj čovjek je Predrag Matić, današnji ministar (bez) branitelja. Po zakonu, maksimalni postotak za oboljenje od PTSP-a je 60%, a Matiću je i dalje ostavljeno 80%, i nije mu se diralo stanje, niti preispitivalo. Tako je on prošao tu groznu Pančićevu reviziju. Čak mu se nije uzimala niti dovodila u pitanje medalja za ranjavanje, a nikad nije bio ranjavan. Očito je on i tada bio igrač jake struje SDP-a kojega se spremalo za nadolazeće godine, a to vidimo iz njegovih današnjih djela, gdje udara svime što može po hrvatskim braniteljima, nimalo ne štedeći 100%tne ratne vojne invalide koji preko 70 dana prosvjeduju u šatoru ispred dotičnog ministarstva, pa i na ovim niskim temperaturama.

Predrag Matić je ''izlječen'' od svoje bolesti mutnom politikom, tj. prljavom uslugom danas vraća uslugu kao ministar branitelja. Predrag Matić ima svog savjetnika koji je u stvari mozak, a to je Bojan Glavašević koji je student četnika po zanimanju Pupovca Srbina. Bojan je šarolika osoba, kako mu samo ime kaže. On voli sve, od LGBTQZWIK... udruga, pa do četnika terorista koji su vršili agresiju na državu Hrvatsku i klali hrvatsko stanovništvo, i svima bi dao zasluge i medalje, te hrvatsku imovinu. Ali kao što svatko nešto voli i ne voli, tako Bojan mrzi hrvatske branitelje i želi ih uništiti. Njegova djela govore da on misli da je najbolji branitelj mrtav hrvatski branitelj. Ti svi ljudi žive na račun hrvatskih branitelja, i njihov posao i posao ove vlade i Ive Josipovića je uništiti braniteljsku populaciju do kraja svim sredstvima. A tome svjedoče njihova djela.

Vidimo da provode politiku izjednačavanja hrvatskih branitelja sa srpskim teroristima. Josipović je čak nazvao zločinačku Documentu savješću društva, i sudjelovao u njenom stvaranju, a ta organizacija, sa četnikušom Vesnom Teršelić na čelu čete, radi protiv hrvatskog naroda, poglavito hrvatskih branitelja, te hrvatske države. Zagovaraju morbidnu tezu da je 90tih u Hrvatskoj bio građanski rat, te po tom kalupu svrstavaju srpske teroriste i hrvatske branitelje na istu razinu, te žele srpskim teroristima dati jednaka prava i nagradu, a ne kaznu za terorizam. U tome vidimo tko je najviše zaštićen, a to su borci NOB-a koji i dan danas žive na račun države koju su uništavali. Statistika kaže da u ovom trenutku Hrvatska ima 39.611 živih sudionika NOB-a čija mirovina u prosjeku iznosi 2.721 kuna, a Hrvatska po popisu ima samo 11.578 muškaraca starijih od 85 godina. Ovo potvrđuje njihovu tezu o tzv. građanskom ratu, jer se ove NOB-ovce smatra regularnom vojskom, dok se hrvatske branitelje smatra rušiteljima države, a ne osloboditeljima kao što i jesu. Ne čudi me to što vlast štiti tu populaciju, jer njihovi očevi spadaju tamo. Na primjer, svima je već poznato to da je otac Ive Josipovića, Ante, bio upravitelj na Golom otoku. Nešto što je manje poznato je da je u uredu udbaša Mike Tripala, tajnika izvršnog komiteta CK SKH, člana izvršnog biroa predsjedništva SKJ i predsjedništva SFRJ, kao šef kabineta radio otac Zorana Milanovića, Stipe. Sada je malo jasnije zašto obojica tako žustro štite udbaše, jer su im to i očevi. A ti ljudi vode državnu politiku, ili pravim imenom: antidržavnu politiku. I može ih se smatrati teroristima na vlasti, jer rade protiv države u svakom pogledu.

Danas kada su hrvatski branitelji, i to oni najbolji koje imamo među živima, odlučili prosvjedovati protiv te nepravde, njima se stislo grlo, te su odlučili pustiti svoje medijske pse sa lanca da što više pucaju i pljuju po 100%tnim hrvatskom ratnim vojnim invalidima. Tako je na primjer u Slobodnoj Dalmaciji (smećem od novina) na naslovnicu stavljen ''general invalid'' koji je zadovoljan sa svojom mirovinom, i koji bi se sramio tražiti više i nebi se bunio i ne podržava branielje koji prosvjeduju.

A nisu napisali da on NIJE bio hrvatski dragovoljac, nego u JNA. Nisu napisali da je invalid tek od nedavno, dakle civilni, ne vojni invalid, nije ga udarila granata pa je ostao u kolicima, dakle nije 100%tni hrvatski ratni vojni invald.

A sa ovim činom si je osigurao zaštitu od ikakve revizije ili komisije. I ne treba zaboraviti, zbog toga što je on veći dio radnog staža odradio u JNA, na njega se NE ODNOSE sve buduće revizije i smanjenja! Zbog čega je to tako ako JNA nikada nije uplaćivala u mirovinski fond? To je zbog onog prije spomenutog, jer se njih smatra regularnom vojskom, a hrvatske branitelje smatraju rušiteljima. Zato su osigurali zakon koji ih štiti svih revizija i komisija, a hrvatske branitelje se malo po malo trpa u grobove i kontejnere. Jer u kontejneru i grobu se neće zanimati za politiku. A to će se sve ubrzano odvijati u ovih godinu dana.

Psi jesu pušteni s lanca, da. Očito bijesni sa pjenom u ustima, gledaju kako žive rastrgati najveće i najbolje među nama. Zato stajem na stranu hrvatskih branitelja, i bit ću s njima do kraja, i samo preko mene mrtve će doći do njih.

Kristina Ćurković

- See more at: http://www.braniteljski-portal.hr/Novos ... Gj0BX.dpuf

http://www.braniteljski-portal.hr/Novos ... ni-s-lanca

[EdgarFranjul]

Otvoreno pismo Milanoviću i Matiću: Koliko košta litar braniteljkske krvi?

Petak, 9 Siječanj 2015 16:39
Autor: admin


“BILO NARODA”, hrvatska mreža za suzbijanje siromaštva, u otvorenom pismu propituje najnovije događaje i teme oko statusa hrvatskih branitelja, raspravu o Domovinskom ratu, (ne)demokratskim ambicijama i potezima kojima su ugroženi temelji slobodne hrvatske države.

U otvorenom pismu pišu:

“Ljudsko dostojanstvo je neotuđivo. Svaki ga čovjek posjeduje zbog pripadnosti ljudskoj vrsti. Nitko ga ne može izgubiti niti ikome može biti oduzeto ili umanjeno, a nepravedne su one strukture, oni pojedinci i oni postupci koji ga gaze, odbijaju poštovati i dovode u pitanje.

Nepravedno je i teško za shvatiti da predstavnici hrvatske državne vlasti odbijaju poštovati te dovode u pitanje i gaze ljudsko dostojanstvo hrvatskih branitelja i stradalnika Domovinskog rata, a gledano u širem smislu i kontekstu dovode u pitanje i dostojanstvo cjelokupnog hrvatskog naroda.

Norme ljudskog dostojanstva prisiljavaju sve nas – hrvatski narod i hrvatske građane – da smrtna stradanja, prolivenu krv , izgubljene dijelove tijela te veliku žrtvu hrvatskih branitelja i obrani i oslobađanju Republike Hrvatske tijekom Domovinskog rata od velikosrpske agresije i okupacije, istinski i duboko poštujemo.

Ministar branitelja je pred kamerama izračunavao plaću stopostotnih ratnih vojnih invalida opravdavajući svoj postupak gaženja njihovog ljudskog dostojanstva sljedećim riječima „ … ponosan sam jer smo se mi hrvatski branitelji borili za pravnu državu, za državu zakona i poštovanje zakonitosti, u kojoj se nitko ne bi smio sramiti kolika su nečija primanja koja dobiva iz državnog proračuna.“

Postupci kojima se nedodirljiva i neprocjenjiva vrijednost žrtve hrvatskih branitelja podnesene za slobodu, kao što su izgubljeni životi, prolivena krv, izgubljeni dijelovi tijela i izgubljena tjelesna osjetila … ruke, noge, vid, sluh, dodir…, a koja je nastala tijekom oslobađanja Republike Hrvatske od velikosrpske agresije i okupacije te položena u temelje slobode i samostalnosti naše Domovine, svodi na puku novčanu protuvrijednost nisu rezultati borbe hrvatskih branitelja za pravnu državu, za državu zakona i poštovanje zakonitosti na što se ministar poziva, nego rastakanje svijesti hrvatskog naroda o slobodi stečenoj na žrtvi hrvatskih branitelja, podvrgavanje čovjeka – hrvatskog branitelja i stradalnika Domovinskog rata te istine o Domovinskom ratu prohtjevima i potrebama određene ideologije i indoktriniranih pojedinaca.

Ministre, igrokaz u kojemu Vi stojite ispred ploče s kredom u ruci te stavku po stavku na ploči izračunavate novčanu protuvrijednost nečega što je novčano i materijalno neprocjenjivo i nečega što je nedodirljiva vrijednost je sustavno vođeno i ideološki utemeljeno rastakanje svijesti hrvatskog naroda o dignitetu obrambenog i osloboditeljskog Domovinskog rata te o dignitetu hrvatskih branitelja i stradalnika Domovinskog rata.


Nadalje, ni premijer RH ne ponaša se sukladno normama ljudskog dostojanstva, pa gazi po dostojanstvu hrvatskog naroda, hrvatskih branitelja i biskupa, nazivajući jedne, odnosno hrvatski narod, „glupim“, nazivajući druge, odnosno neke biskupe, „zaostalim“ i „militantnim“, nazivajući treće, odnosno hrvatske branitelje, „izmanipuliranim“.

Premijer RH smetnuo je s uma da bi sve što radi i govori u javnosti trebalo biti u službi interesa, potreba i zaštite hrvatske države, hrvatskog naroda i hrvatskih građana. Hrvatski branitelji Domovinskog rata pokazali su i dokazali da su spremni dati sve za dobrobit hrvatske države, hrvatskog naroda i hrvatskih građana, a što je premijer, u odnosu na hrvatske branitelje, pokazao i dokazao hrvatskom narodu i hrvatskim građanima, te kako pokazuje i dokazuje lojalnost prema modernoj hrvatskoj državi nastaloj u obrambenom i osloboditeljskom Domovinskom ratu?

Premijer je smetnuo s uma da sve svoje znanje i vještine koje je stekao,obrazujući se i po europskim sveučilištima dok je trajala velikosrpska agresije i okupacije Republike Hrvatske te obrambeni i osloboditeljski Domovinski rat, a koje mu je, uostalom, omogućio hrvatski narod, hrvatski građani i hrvatski branitelji Domovinskog rata, trebao utkati u modrenu, samostalni i slobodnu Republiku Hrvatsku i u stvaranje hrvatskog društva blagostanja.

Premijer je smetnuo s uma da je samostalna i slobodna Republika Hrvatska stvorena žrtvom, krvlju i stradanjima hrvatskih branitelja i da su hrvatski branitelji osigurali temeljne preduvjete hrvatskom narodu i hrvatskim građanima da žive životom dostojnim čovjeka u slobodi bez komunističkog terora i jednoumlja.

U nastavku je samo nekoliko crtica, premijeru Republike Hrvatske, o Vašim nelogičnim i duboko nedemokratskim ambicijama i potezima kojima ste ugrozili temelje demokratske, samostalne i slobodne hrvatske države, te o Vašoj ignoranciji zaštite interesa siromašnog i nezaposlenog hrvatskog naroda i hrvatskih građana:

1.) REGISTAR BRANITELJA – Ambiciozno ste objavili registar hrvatskih branitelja, a, protivno elementarnoj logici, licemjerno šutite o potrebi izrade registra velikosrpskih agresora i okupatora Republike Hrvatske. Zašto se u hrvatskoj javnosti toliko govorilo o važnosti objavljivanja Registra branitelja, a potreba izrade registra velikosrpskih agresora i okupatora Republike Hrvatske je obavijena zavjetom šutnje. Šuti premijer, šuti ministar branitelja, šuti predsjednik Republike Hrvatske, šuti Documenta , šute novinari, šuti javna televizija i dr. Svi tzv. relevantni dionici poslijeratne pomirbe na istini, kao što su u prvom redu Documenta Vesne Teršelič i Građanski odbor za ljudska prava Zorana Pusića, te premijer RH, predsjednik RH, ministar branitelja i dr. , velikosrpske agresore i okupatore polako i sustavno svode u kategoriju srpskih povratnika i izbjeglica ili civilnih žrtava rata, iako svi mi ostali nerelevantni dionici poslijeratne pomirbe na istini znamo da status srpskog povratnika i izbjeglice ili status civilne žrtve rata nije i ne može biti isto sa statusom velikosrpskog okupatora i agresora Republike Hrvatske.

2.) U NACRTU PARTNERSKOG SPORAZUMA koji je u lipnju 2014. upućen Europskoj komisiji, samoinicijativno te po vlastitoj volji i ambiciji ,rušeći temelje moderne hrvatske države, objavili ste Europskoj komisiji da je u Republici Hrvatskoj bio građanski rat bez velikosrpske agresije i okupacije, zaštićujući četnike iz Srbije i pripadnike JNA od svake odgovornosti, a čiji su vojnici s kapama na kojima je bila ili crvena zvijezda petokraka ili četnička kokarda ubijali, rušili, pljačkali i silovali po Republici Hrvatskoj. Vi mislite da Europa i cijeli svijet ne znaju da je na Republiku Hrvatsku bila izvršena velikosrpska agresija i okupacija sa snagama JNA i četnicima iz Srbije. Vi mislite da će Europa po naputku jednog premijera koji je, usput budi rečeno, s Lex Perković istoj toj Europi i cijelome svijetu pokazao tko je i koga zastupa i štiti , odmah promijeniti stav o karakteru rata u Republici Hrvatskoj te shvatiti ozbiljno tezu da je u Republici Hrvatskoj bio građanski rat bez velikosrpske agresije i okupacije i bez četničkih kokardi iz Srbije i crvene zvijezde petokrake Jugoslavenske narodne armije, kako to implicirate u spomenutom dokumentu. Nadalje, u istom dokumentu licemjerno ste slagali da hrvatski branitelji, unatoč svojem hrvatskom etničkom statusu, nisu sposobni potpuno i pravilno se integrirati u hrvatsko društvo jer ostatak hrvatskog naroda ne dijeli njihova iskustva iz „građanskog rata“. U istom dokumentu ambiciozno ste napisali da hrvatski branitelji i srpski povratnici i izbjeglice imaju i trpe iste probleme, a licemjerno ste prešutjeli da pod kategorijom srpskih povratnika i izbjeglice podrazumijevate i velikosrpskog agresora i okupatora.

3.) Iz EKONOMSKOG PROGRAMA REPUBLIKE HRVATSKE za 2013 vidljivo je da gazite ljudsko dostojanstvo svih siromašnih i nezaposlenih hrvatskih građana smatrajući da nije nacionalni interes i nacionalni cilj Republike Hrvatske da se u što kraćem vremenskom roku podigne što više osoba iz siromaštva i nezaposlenosti. U istom programu procjenjujete da probleme i potrebe običnog, osiromašenog i nezaposlenog hrvatskog puka nećete i ne planirate rješavati ŽURNO I AKTIVNO, dinamikom, intenzitetom i opsegom sukladno ciljevima Europske strategije 2020. Sramotno je da Vas je Europska komisija, kojoj je poslan spomenuti Ekonomski program, upozorila na ovaj katastrofalni propust ocjenjujući da nacionalni cilj Republike Hrvatske s obzirom na broj osoba koje će se podići iz siromaštva i nezaposlenosti do 2020. nije dovoljno ambiciozan i nije usklađen s ciljevima Europske strategije 2020.

O ovoj državnoj i premijerskoj sramoti pred Europskom komisijom nije se uopće pisalo, raspravljalo i govorilo u hrvatskoj javnosti. Hrvatski narod i hrvatski građani nisu vidjeli ni Vas ni Vaše resorne ministre da, poput ministra branitelja kada je hrvatskoj javnosti pojašnjavao primanja stopostotnih ratnih vojnih invalida, stojite ispred ploče s kredom u ruci i stavku po stavku objašnjavate hrvatskoj javnosti zašto je do ove nacionalne sramote došlo.

Nadalje, premijeru Republike Hrvatske, zamislite kako se Europa neugodno iznenadila kada je shvatila da premijer jedne od najsiromašnijih zemalja Europske unije ne zna puno o ciljevima Europske strategije 2020 s obzirom na smanjenje broja siromašnih i nezaposlenih Europljana uključujući i Hrvate te da ne mari baš previše ni za siromaštvo i za nezaposlenost u vlastitoj državi.

Zamislite premijeru, kako se tek osjeća osiromašeni i nezaposleni hrvatski narod i hrvatski građani znajući da se za njih zauzima Europska komisija, a ne hrvatski premijer koji uostalom iz mjeseca u mjesec prima premijersku plaću da bi zastupao i štitio interese hrvatskog naroda i hrvatskih građana, a pogotovo onih kojih su siromašni i nezaposleni.

Promicanje teze o građanskom ratu, prešućivanje velikosrpske agresije i okupacije Republike Hrvatske, objava registra branitelja bez da je istovremeno objavljen i registar velikosrpskih agresora i okupatora, izjednačavanje hrvatskog branitelja s velikosrpskim okupatorom, te izrazito nizak nacionalni cilj s obzirom na smanjenje broja siromašnih i nezaposlenih u RH koji ste predložili u Ekonomskom programu , a čije ste vrijednosti u smislu povećanja broja osoba korigirali tek na intervenciju i upozorenje Europske komisije, čvrsti su dokazi da ste Vi premijeru Republike Hrvatske uistinu predstavnik i dio odnarođenih struktura i nenarodne vlasti.”

http://croative.net/?p=26081