Malo povijesti...

[EdgarFranjul]

„Presvijetla Republika“ Venecija

Autor M. Lojkić
Srijeda, 02 Travnja 2014 21:44


Isti dan kada se održavao referendum na Krimu o odcjepljenju od Ukrajine i pripajanju Rusiji gotovo potpuno medijski prešućivano održavao se i referendum u talijanskoj regiji Veneto o odcjepljenju te regije od Italije.

Istina, o tom referendumu je u svom osebujnom stilu dao komentar Milorad Dodik, aludirajući na budući referendum u Republici Srpskoj! Na referendum u Venetu izašlo je oko 73% birača od kojih se 89% izjasnilo za osnivanje Republike Veneto (Repubblica Venneta) s glavnim gradom Venecijom.



Važno je naglasiti da je predvodnica „politike odcjepljenja“ talijanska populistička i rasistička stranka Sjeverna Liga (Lega Nord). Sjeverna Liga ima najčvršće uporište upravo u Veneciji kao i cijeloj regiji Veneto gdje pobjeđuje na lokalnim izborima te ima svog guvernera Umberto Bossia, ali je i vrlo važan politički čimbenik i u ostalim sjevernim talijanskim regijama, Lombardiji, Pijemontu i dr. Svim tim secesionističkim regijama krajnji cilj je: stvoriti samostalnu državu Padaniju na sjevernom dijelu Italije.

Nužno se je i prisjetiti da je Sjeverna Liga tijekom Domovinskog rata u Hrvatskoj svesrdno podupirala Miloševićev režim i žestoko se protivila samostalnosti Hrvatske, da je poznata po svojim radikalnim anti – muslimanskim stavovima, da se protivila NATO – ovom bombardiranju Srbije kao i priznanju Kosova kao samostalne države, da je predsjednik Sjeverne Lige u Europskom Parlamentu Mario Borgecio prigodom uhićenja Ratka Mladića izjavio kako Mladić nije ratni zločinac već iskreni domoljub, da je proces protiv njega političko nasilje te da se takvim potezima onemogućuje da Srbi zaustave prodor islama u Europu…


Zanimljivo je stoga zaviriti u genezu grada – države Venecije. Iako je Sotona u 7. stoljeću „iskorijenio“ Sveto Trojstvo u islamskom svijetu, koje je vjerskim žarom širilo svoju vjeru i osvajalo „staračke i onemoćale“ države, nije u tom svijetu uspio „pobijediti“ pravoga Boga, Boga Abrahamova. Lukavo je tada Sotona svoje poslanje unio u samo središte zapadne civilizacije, vješto obmanjujući kršćanski svijet. Stvorio je „potkožni“, nevidljivi čir na tijelu kršćanskog Zapada.

Sve je počelo kada su stanovnici rimskog trgovačkog grada Akvileje (Aquileie), potomci starih Feničana, progonjeni od Huna, naselili 452. godine 117 močvarnih otoka na sjevernom Jadranu. U tom feničkom skloništu, na gotovo nemogućim prirodnim uvjetima, rodila se 697. godine trgovačka metropola s duždem na čelu. Dobila je ime Venecija, prema svojim žiteljima Feničanima; (Fenecija = Venecija). Uskoro je Venecija postala najveći lučki grad na svijetu, sa raskošnim palačama i građevinama, te sa sto i pedeset kanala i četiri stotine mostova.

Ono što je znakovito, je to, da su Feničani semitski narod, poznat kao narod pomorskih torbara starog svijeta. Praktički su bili gospodari Sredozemlja, koji su nekoliko stoljeća imali monopol na trgovinu robljem. Najznačajnije luke su im bile Tir, Beritus (Bejrut) i Kartaga. To je narod poznat po lukavosti, prepredenosti, pokvarenosti, demonskoj izopačenosti, koji nije mario za poštenje i čestitost. Gotovo su ih svi narodi u okruženju, zbog njihovih izopačenih osobina, prezirali, čak im zbog toga nisu dozvoljavali da uplove u njihovu luku, niti stupe na njihovu zemlju, već su trgovali s njima na moru, ili na neutralnoj zemlji. Osim toga Feničani su prethodnici sotonske bludničke religije Babilona, gdje su se žitelji prepuštali svakojakim nastranostima, hedonizmu, magiji i demoniji. Feničani su nositelji ogavnog kulta krvožednog, izopačenog, babilonskog boga Merodacha (Marduka), kojega se poistovjećivalo s Nimrodom, a kojemu su se u tlapnji za „obogotvorenjem“ uz seksualno orgijanje žrtvovala čak i vlastita djeca kao žrtve-paljenice.


To su ustvari Mlečani, a „Presvijetla Republika“ (Serenissima Repubblica) Venecija, kako je sama sebe nazivala, samo je formalno bila katolička država, ustvari prikriveno katolička. Ona je kroz sve vrijeme postojanja, što povijest nedvojbeno dokazuje, bila najveći protivnik Vatikanu. Ona nije bila neznabožačka država, već sotonistička država, upravo kao što je bila i država njenih predaka, Babilon. Tu prikrivenu demonsku obmanu kao katoličke države najbolje vidimo kada su Mlečani (Feničani) ponovo postali gospodari Sredozemlja, te su 832. godine iz Aleksandrije u Egiptu ukrali relikvije apostola svetog Marka i posvetili svoju sotonsku državu svetom Marku. Donošenjem tijela svetog Marka u novoizgrađenu baziliku te čuvajući njegove relikvije, Venecijanci su htjeli pokazati svijetu kako su postali jednim od najkršćanskijih gradova. Međutim, to je bila strašna opsjena! Simbol Venecije nije zasigurno sveti Marko, što je jasno i dojmljivo razotkrio američki povjesnik i filozof Webster G. Tarpley u svom djelu Protiv oligarhije, već pogansko božanstvo Marduk, skriveno iza simbola svetog Marka.

Venecijanska oligarhijska tiranija trajala je gotovo tisuću godina. Cijelo to tisućljeće trajao je sukob Vatikana i Venecije, mistična borba Boga s demonskim knezom. Cijelo to vrijeme Venecija je nastojala umanjivati utjecaj i moć Vatikana. Rušila je i potkopavala Sveto Rimsko Carstvo, za vrijeme Renesanse lansirala je ideologiju ateizma, protestantskom reformacijom otrovala je Njemačku „stvorivši“ Martina Luthera, ubacivala je u Katoličku crkvu svoje demonske poslanike poput kardinala Gaspara Contarinija, prvaka reformacije, koji je nijekao besmrtnost ljudske duše, organizirala je „tridesetogodišnji rat“ u kojem ona nije sudjelovala, itd. Papa Pio II. za Mlečane je rekao: Oni se žele prikazati kršćanima pred svijetom, no u stvarnosti oni nikad ne misle na Boga, te im do države do koje drže kao do božanstva, ništa drugo nije sveto.


Istina je da Venecija nikada nije bila dijelom zapadne civilizacije. Ona je stoljetnim savezništvom i ženidbenim vezama, te kroz permanentni sukob s Vatikanom, bila nedjeljivi dio Bizantskog Carstva. Venecija je sa više od dvjesto tisuća stanovnika, bila drugi grad Bizanta. Nakon što su Turci osvojili Carigrad 1453. godine, a na tlu Europe su se rađale snažne države, Venecijanska oligarhija je shvatila da se u budućnosti neće moći održati na ovom prostoru, te je svoje bogatstvo postupno preseljavala u Francusku i Nizozemsku, te konačno u Englesku (osnovali su Amsterdamsku banku, Englesku narodnu banku itd.). Engleska tada preuzima demonski barjak, postaje Babilonska bludnica, matica svjetskog masonstva, koja će do današnjeg dana pod vodstvom masonsko- anglikanske elite povlačiti sve važne sudbonosne poteze o budućnosti čovječanstva, inicirati i rješavati sve svjetske ekonomske i političke krize, ratovima, sukobima, mirenjima.... Venecijanci su u Engleskoj postavljali engleske i britanske kraljeve, kao svoje vazale. Zanimljivost je to, da se liberalna stranka Velike Britanije, sve do 18. stoljeća, nazivala Venecijanska stranka, a među ostalim zanimljivostima spomenimo da se venecijanski odmetnuti fratar Paulo Sarpi, projektant renesansne ateističke „filozofije empirizma“, i šef venecijanske tajne službe, slavi i danas u Velikoj Britaniji kao nacionalni velikan. (Emil Čić: Fokus, br. 404. i 405., 2008.)

Venecija, kao i ostali gradovi današnje regije Veneto (Padova, Verona) bili su perjanica umjetničkog pravaca renesanse zasnovanog na empirijskim doživljajima svijeta i kritičkom odnosu prema svim autoritetima. Renesansa je oslobodila bujicu stvaralačke energije na temeljima antičkog poganstva u kojoj se zbila potpuna inverzija tisućljetne kršćanske kulture: Bog je potisnut u pozadinu, a Čovjek je postao mjera svih stvari. Slikari i kipari željeli su nadići nepovratno doba klasike, „ponovnim rođenjem“ preporoditi neopoganstvo u Europi, čime je počelo stvaranje modernog čovjeka današnjice.


Venecija u 18. stoljeću postaje inačica za dekadenciju. S onim naslijeđenim ukradenim blagom koje venecijansko crno plemstvo nije sklonilo u Englesku organiziraju se morbidne i raskalašene zabave koje u mnogome podsjećaju na babilonska bludničenja, kostimirani balovi, izložbe, kazališne predstave, kockarnice. Novac se nemilice rasipa na umjetnine, dragulje, luksuzne vlasulje, odjeću…Ako je igdje Sotona uspio stvoriti apsolutni „kult čovjeka“, onda je to uspio u Veneciji. Nije začudno što je upravo u Veneciji Federico Fellini 1976. godine snimao svoje „remek djelo“ Casanova, što je Venecijanski bijenale (Biennale di Venezia) postao najblasfemičnija umjetnička smotra koja je zabila zadnji čavao u lijes Nitzscheovog „mrtvog Boga“.

Svu tu demonsku opačinu venecijanskog himeričkog krilatog lava, najviše je osjetio jedan od najstarijih naroda na svijetu, narod koji je cijela dva tisućljeća s neraskidivom svezom s Vatikanom, bio štit kršćanstva u Europi, narod Hrvata. Jasno je, da pogani Venecijanci nisu ništa mogli Hrvatima dok su Hrvati u slozi branili svoje zemlje. Sjetimo se samo vladavine slavnog kneza Domagoja (864.-876.), gospodara Jadranskog mora, kojega su Venecijanci nazvali najgorim knezom Hrvata (pessimus Sclavorum dux), pošto je Venecija morala Domagoju plaćati danak, za slobodnu plovidbu Jadranom. Domagoj je osim toga u više navrata na Jadranu pobijedio Saracene (Arape) i pomorske gusare koji su krstarili i pustošili Jadranom poput Mlečana, a papa Ivan VIII. kada ga moli za pomoć, oslovljava ga u pismu sa: Slavnom knezu Domagoju…

Međutim, spomenimo bar neka, od mletačkih osvajačkih pustošenja hrvatskih zemalja. Od mletačkog dužda Petra Orseola koji je 1000 godine pokorio hrvatsku obalu od Krka do Dubrovnika. Jasno je, da je to samo simbolika, ta tisućljetna godina, gdje Ivanovo Otkrivenje (20, 2) govori o tisućljetnom svezivanju Sotone, jer još od vremena svetog Augustina, tih tisuću godina između Kristovog prvog i drugog dolaska na zemlju, ne uzima se doslovno, već se smatra kao jedan dugi period.


No, upravo se tako činilo hrvatskom vjerničkom puku, odanom Svetoj Stolici, kao da je Sotona izašao iz tisućljetnog okova, jer samo je sotonina mržnja mogla mu toliko zala nanijeti. Sjetimo se i rugobe u ljudskoj spodobi, kako ljetopisi govore o ugarskom kralju Kolomanu, koji došavši 1102. god. na prijestolje nesložne Hrvatske, potpisuje ugovor s mletačkim duždom Vitalom Michielom o podjeli Hrvatske.

Zadar, kao najbogatiji grad u Hrvatskoj do 1202. godine, pamtiti će iskonsku podmuklost i pokvarenost Mlečana, i tu 1202. godinu. Pošto je mletački dužd Henrik Dandol opskrbio križarsku vojnu s 50 galija i 100 tovarnih brodova za put u Palestinu, križari su za uzvrat, morali u korist dužda, osvojiti drevni, dobro branjeni, hrvatski grad Zadar. Za vrijeme opsade Zadra, Zadrani su na zidine grada izvjesili slike Isusa Krista i križeve u nadi da će odvratiti osvajača od napada. Međutim, demoni Mlečana ušli su bogohulne križarske osvajače, i Zadar je do temelja razrušen, a gotovo je sve pučanstvo pobijeno. Toma Arhiđakon o tom stravičnom događaju je zapisao: „I nastade strahovito ubijanje. U gradu nije ostalo toliko zdravih da uzmognu sahraniti poginule...“

Svakako najsramotniju trgovinu s poganskim feničkim trgovcima, Mlečanima, učinio je pohlepni tuđinac, hrvatskougarski kralj, Ladislav Napuljski. Prodao je 1409. godine za 100.000 dukata cijelu Dalmaciju mletačkom duždu Mihajlu Steni. Ta sramotna prodaja imati će u povijesti nesagledive posljedice za sudbinu hrvatskog prostora u južnoj Hrvatskoj, poglavito u Crvenoj Hrvatskoj. Da ta „Presvijetla Republika“ i kao susjed nije nimalo poželjna pošto njena demonska žudnja za osvajanjem i ubijanjem ne može stati ni na kojoj granici, možemo vidjeti po nepromišljenom postupku Dubrovačke Republike 1718. godine. Da ne bi Dubrovačka Republika graničila s Venecijom odrekla se svojeg teritorija, i darovala Turskom Carstvu, koje je u odnosu na Veneciju bilo kudikamo trgovinski i politički pouzdanije, izlaz na more, na zapadu kraj poluotoka kleka (Neum), a na istoku područje Boke Kotorske oko rijeke Sutorine. Te granice će biti nepravedno zabetonirane u komunističkoj Jugoslaviji.

Povijesna pravda ipak je sustigla venecijansku oligarhijsku tiraniju. Napoleonovi ratovi 1797. godine dokinuli su za „sva vremena“ tu demonsku tvorevinu kao samostalnu državu. Ono što je najvažnije za nas Hrvate je to, da su u sastavu Napoleonove vojske koja je pokorila Veneciju, pretežito bili upravo Hrvati.

Sav raskoš i orijentalno blještavilo Venecije osjeća se i danas. Ali osjeća se i to, da je Venecija ne samo povijesno, već i materijalno umirući grad. Sva ta čarobna ljepota umjetnog grada sigurno tone, grada koji je izgrađen, baš kao i đavolje evanđelje, na nesigurnom pješčanom tlu, na rešetki satkanoj od ukradenih balvana s hrvatskih obala. Tom neprirodnom gradu su se divili nesretni pjesnici, najdivljiji zanesenjaci i drugi dekadentni pustolovi. Ta čarobna ljepota grada, koju očito da nije samo ljudski um stvorio, isprepletena je s odurnim smradom i smećem prljavih kanala i ustajalih vlažnih smrdljivih fundamenata. Upravo kao naličje svoga gospodara, babilonskog boga Marduka, odnosno Sotone.

Jer poznato je da se Sotona također prikazuje pun vanjske ljepote i zavodljive kićenosti, ali svoj smrdljivi zadah nikada ne može izbjeći.

Korišteni dijelovi iz knjige U klopci demona

Mladen Lojkić

http://croative.net/index.php/vijesti/i ... C-venecija

[EdgarFranjul]

Zaboravljeni prijatelj Hrvatske: Nixon - čovjek koji je prije Tuđmana i Savke, pred Titom uzviknuo 'Živjela Hrvatska!'

Autor: D.Boroš
Datum: utorak, 22. travnja 2014. u 19:55

1_249687.jpg (31.51 KiB) Viewed 24454 times

Hrvatske povjesnice nepravedno zaboravljaju da je među rijetkim, iskrenim prijateljima Hrvatske s početka devedesetih bio i jedan izrazito utjecajan kojeg se danas rijetko ili uopće ne spominje. Govori se o papi Ivanu Pavlu II, Aloisu Mocku, Hans Dietrich Gensheru, Margaret Thatcher, Francescu Cossigi, ali iz nekog razloga prešućuje se ime bivšeg američkog predsjednika, koji je 1991. u televizijskom nastupu pred stotinama milijuna Amerikanaca tražio da se Hrvatsku međunarodno prizna te da joj se dozvoli naoružavanje i obrana od agresije. On je bio jedan od rijetkih koji je poznavao prilike u bivšoj zajedničkoj državi jer je kao odvjetnik pred američkim sudovima branio hrvatske emigrante od izručenja Titovoj Jugoslaviji.

Nikad nećemo saznati što bi bilo kad bi bilo. Ipak, većina svjetskih političkih analitičara se slaže da bi Richard Nixon bio možda i najveći američki predsjednik u povijesti da nije morao odstupiti na početku drugog mandata zbog afere Watergate. Za samo pet godina mandata, taj žestoki republikanac je prekinuo rat u Vijetnamu, uspostavio odnose s Kinom i Sovjetskim Savezom, osigurao milijunske kredite Titovoj Jugoslaviji. I danas je jedini čovjek kojemu je pošlo za rukom dva puta biti izabran za dopredsjednika (od 1953.do 1961.) i dva puta za predsjednika SAD-a (1969.-1974.) No isto tako bio je prvi, i za sada jedini, američki predsjednik koji je odstupio s dužnosti zbog afere "Wathergate".

Richard Milhous Nixon umro je točno na današnji dan prije 20 godina. Rođen je u obitelji siromašnih kvekerskih farmera, a rano djetinjstvo mu je, osim siromaštva, obilježio snažan vjerski odgoj i stroga pravila o zabrani konzumacije alkohola, psovanja i plesanja. Nakon srednje škole, 1930. mladi Nixon je, zahvaljujući odličnom poznavanju latinskog jezika i Shakespearea, dobio stipendiju za Harvard, međutim, njegovi siromašni roditelji nisu mu mogli priuštiti put do drugog kraja SAD, pa je umjesto toga morao pohađati jedan lokalni koledž. Završio je Pravni fakultet, položio pravosudni ispit, ali to mu nije bilo dovoljno da postane agent FBI-a zbog čega je kasnije stekao animozitet prema moćnom direktoru te institucije i to ga je na kraju stajalo i karijere.



Prije politike bavio se advokaturom, a malo je poznato da je sredinom šezdesetih godina branio hrvatske emigrante od izručenja tadašnjoj Titovoj Jugoslaviji. Politički uspon je bio vrtoglav zahvaljujući i njegovom aktivnom sudjelovanju u hladnim ratom inspiriranoj makartističkoj histeriji, odnosno progonom raznih lijevo ili liberalno orijentiranih osoba pod optužbom za suradnju sa SSSR-om. Reputacija Nixona kao gorljivog antikomunista je bila jedan od glavnih razloga zašto ga je predsjednički kandidat Eisenhower 1952. izabrao za svog potpredsjedničkog kandidata. Nixon je postao dopredsjednikom SAD., a nakon još jedne Eisenhowerove pobjede, Nixon je dodatno pojačao svoj politički utjecaj u Washingtonu i s vremenom se nametnuo kao logičan nasljednik u Bijeloj kući. Ipak Kennedy ga je pobijedio za 100.000 glasova zahvaljujući vezama i s organiziranim kriminalom u Illinoisu i Teksasu. Međutim u Bijelu se kuću vratio, ali kao novi predsjednik, pobijedivši na izborima 1968. s najvećom potporom u povijesti. Vrlo je brzo ispunio najvažnije izborno obećanje – završio je nepopularni rat u Vijetnamu kroz "časni mir", a pod parolom "zakona i reda" uveo je mir na američke ulice.

Drugi važan aspekt Nixonove strategije je njegova vanjska politika. Nixon je iskoristio ideološki sukob SSSR-a i Kine, pa se prvi puta sreo se s Mao Ce Tungom i omogućio kinesko otvaranje prema svijetu. SSSR je, pak, plašeći se američko-kineskoga saveza, reagirao pomirljivijom politikom prema SAD, pogotovo u nuklearnom razoružanju. Pod Nixonovom vladom su sklopljeni važni sporazumi, a dvije supersile su intenzivirale proces smanjivanja napetosti u Hladnom ratu.

Otišao zbog "grijeha" koji je danas normalna pojava

Međutim, uoči druge predsjedničke kampanje angažirao je vlastitu organizaciju CRP, čiji su članovi protiv demokrata koristili "prljave trikove", a jedna od takvih "prljavih" operacija bila je provala u Hotel Watergate, sjedište Demokratske stranke u Washingtonu, s ciljem prikupljanja informacija. Provalnici su uhićeni, a u listopadu iste godine su mediji razotkrili skandal kojeg je Nixon prvo negirao, pa je ipak morao abdicirati prepustivši mjesto potpredsjedniku Fordu. Iako ga se pretjerano sotoniziralo, isto onako kao što se njegovog prethodnika Kennedija neopravdano veličalo, Nixon je otišao zbog grijeha koji je danas najnormalnija pojava. Prisluškivanje ne samo političkih protivnika, nego i ostalih stranih državnika, te vlastitih građana u SAD-u je čak i zakonom dozvoljeno.

Nixon je na kraju pokazao kao iskreni prijatelj Hrvatske. Naime, početkom devedesetih u jednoj televizijskoj emisiji se otvoreno založio za međunarodno priznanje Hrvatske te za ukidanje embarga na nabavu oružja kako bi se Hrvatska mogla braniti od agresije. Ta njegova naklonost Hrvatskoj ima i svoju povijest. Naime, kao dobar poznavatelj prilika u Titovoj Jugoslaviji, jer je kao branitelj hrvatskih emigranata znao kakav su tretman Hrvati imali u bivšoj zajedničkoj državi, Nixon je svoj posjet ondašnjoj SFRJ uvjetovao da uz Beograd posjeti i Zagreb. Kako je bivšem jugoslavenskom diktatoru Titu bilo stalo do dobrih odnosa sa SAD-om on je pristao, ali se nije ni nadao da će Nixon izvan protokola napraviti nekoliko "incidenata". Jedan je bio za vrijeme prijema u Banskim dvorima kada je pred svim uzvanicima uzviknuo "Živjela Hrvatska", a drugi je bio na susretu s građanima kada je probio protokol i došao u blizak kontakt s građanima koji su ga grlili i ljubili.



Nixon to vjerojatno nikada nije zaboravio, ali nažalost kada je Hrvatskoj najviše trebalo njegov je politički utjecaj bio minoriziran, pa je i njegov apel za Hrvatsku ostao nezapažen. Ipak dočekao je i međunanrodno priznanje Hrvatske i prijam RH u UN. Umro je 1994. godine u 81.godini života.

http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/1 ... atska.html

[MaxMagnus]

R.I.P. Mr. President.

[EdgarFranjul]

[EdgarFranjul]

Bolji život? Jugoslavija u brojkama

Autor: Marcel Holjevac

Datum: utorak, 29. travnja 2014. u 07:50


Popularni novokomponirani mitovi kažu da je Jugoslavija bila radnički raj, u kom su svi imali posao i plaću, besplatne stanove, dobro živjeli. Industrija je u njoj cvjetala, i sve je bilo kao u pjesmi Branka Kockice "Na svetu ima jedno carstvo, u njemu caruje drugarstvo". Jugoslavija je izvozila, gradila tvornice, bolnice, škole, auto ceste, pruge. Svi su bili srednja klasa. Svima je bilo dobro. Potom je došao Tuđman, sve nam oteo, privatizirao, opljačkao, i danas nemamo ništa svoje, nemamo industriju, nemamo svoje banke, goli smo i bosi.

Naravno, ti mitovi su sustavno usađivani u svijest stanovništva već preko dvadeset godina. Bez namjere da idemo u temeljitu analizu, jer za to na internet portalu nema prostora i zahtijeva bar poveći esej ako ne znanstveni rad, pogledajmo što kažu gole brojke i lako provjerive činjenice.

U Jugoslaviji su svi bili zaposleni

Jesu, ako su kupili kartu za München u jednom smjeru. Takvih je bilo preko pola milijuna samo u prvih pet godina nakon što je Tito otvorio granice, u periodu 1968 - 1973., a kasnije im se pridružilo još oko milijun ljudi. Pad nezaposlenosti u tim godinama upravo odgovara broju ljudi koji su - odselili. Službeni podaci o nezaposlenosti u SFRJ kažu: ona se osamdesetih uglavnom kretala oko 15-16%, dakle bila je osjetno veća nego u Hrvatskoj prije krize, i nešto malo manja nego što je to danas.


No nezaposlenost je jako varirala među republikama. Tako je u Sloveniji bila na razini tzv. prirodne nezaposlenosti, oko 4-5%, u Hrvatskoj se uglavnom kretala između 8 i 9%, dok je na Kosovu dosizala nevjerojatnih 57%, a u Bosni i Hercegovini se nakon 1983. nije spuštala ispod 20%!

Nekoliko konkretnih brojki: u Hrvatskoj je službena nezaposlenost 1988 iznosila razmjerno niskih 8,5%, a dvije godine kasnije, u posljednjoj godini prije rata, 8,6%. U Sloveniji je te godine iznosila, opet po podacima SFRJ, 4,8%, a u Srbiji oko 16,8%, dok je u BiH dosezala 20,6%. To su brojke koje je Susan Woodward iznijela u svojoj knjizi, bazirane na statističkom godišnjaku Jugoslavije.

Reklo bi se, dosta bolje nego danas, bar što se Hrvatske tiče. Međutim, postoje nezgodne činjenice koje malo mijenjaju te brojke. Posljedica je to fenomena na koje se osvrnula Woodward, ali i Mencinger u knjizi "Otvorena nezaposlenost i zaposleni bez posla". Kao prvo, oni su došli do podatka da je, pored 268.000 službeno nezaposlenih 1968. godine, kad je nezaposlenost službeno iznosila samo 7,2%, postojalo još bar 135.000 osoba koje su aktivno tražile posao ali nisu bile zavedene na birou. Do sredine osamdesetih, broj službeno nezaposlenih se popeo na preko milijun, a uz to je postojalo još oko 400.000 osoba koje nisu bile zavedene na zavodu. Da stvar bude još gora, latentna nezaposlenost u poljoprivredi je iznosila nevjerojatnih 1.400.000 ljudi, jer je Jugoslavija članove obitelji seoskih gospodarstava vodila pod zaposlene.

No, to je manji problem. Sve studije, domaće i strane, su upućivale da u Jugoslaviji postoji ogromna skrivena nezaposlenost, kao posljedica "političkog zapošljavanja". Naime, postojao je, prema svim istraživanjima, višak zaposlenih koji je iznosio 20-30% radne snage, zavisno od autora studije i godine kad je istraživanje vršeno. Radilo se o ljudima koji su samo na papiru imali radno mjesto, ali su zapravo bili čisti "tehnološki višak", balast. To je bilo naročito izraženo u velikim državnim sistemima koji su služili i kao socijalni amortizer. Mnogi su bili zaposleni samo statistički, a u stvarnosti nisu dolazili na posao, ili su jednostavno sjedili na radnom mjestu, ne radeći ništa. Osamdesetih su sve češći postali "prinudni godišnji" neplaćeni odmori, koji su znali potrajati po godinu i više dana.


Kao posljedica toga, nezaposlenost među mladima i visokoobrazovanima do 25 godina je bila u svjetskom vrhu - 1985 godine je čak 59,6% nezaposlenih bilo mlađe od 25! Naime, u Jugoslaviji niste mogli ostati bez posla ma kako ste loši bili, ili podkvalificirani. Ali posljedica je bila ta da mladi nisu mogli naći posao. To jest, jesu, ako su bili spremni iskeširati desetak tisuća maraka za radno mjesto na Ininoj crpki, što bi se krađom goriva vratilo za manje od godinu dana. Ili jednostavo otići van. Znalo se: bez dobre veze je bilo gotovo dobiti naći posao, naročito u velikim firmama. Jednom kad ste ga našli, niste morali ništa raditi.

U konačnici, puna zaposlenost u Jugoslaviji je mit. Nezaposlenost je bila među većima u svijetu, a prikrivala se masovnim odlaskom na bauštele u Njemačku i, ponajviše, zapošljavanjem preko veze na fiktivna i nepostojeća radna mjesta ("direktore, imam jednog malog, ekonomiju je završio, stavi mu negdje jedan stol nek nešto radi"), dok je plaća u mnogim firmama do sredine osamdesetih spala na razinu socijale: prosječna radnička plaća je tih godina bila stotinjak dolara, što su zaposleni nadoknađivali krađom i velikim socijalnim povlasticama. Stvarna nezaposlenost je bila otprilike na sadašnjoj razini - i mnogo veća nego u godinama prije krize.

Jugoslavija je imala samo 20 milijardi dolara duga, mi danas imamo mnogo više


Da, samo je tih 20 milijardi, koliko je dug iznosio krajem sedamdesetih, iznosilo preračunato u kupovnu moć otprilike kao današnjih stotinu milijardi. Tada ste naime u Americi kuću mogli kupiti za nekoliko desetaka tisuća dolara, a novi VW Golf za 7.995 dolara.

No problem duga Jugoslavije je bio u nečem drugom: dolar je, kad je Jugoslavija uzimala kredite, vrijedio oko 1,7 maraka - dugi niz godina je bio zacementiran na tom tečaju. Dolaskom Reagana na vlast, dolar naglo skače na tri, u jednom trenutku čak četiri marke! A kamate su istovremeno drastično rasle. Jugoslaviji se doslovce dogodio scenarij onih koji su uzimali kredite u "švicarcima". Glavni izvor deviza Jugoslaviji su bile marke od turizma, i devizne doznake gastarbajtera - također u markama. A dug je bio denominiran - u dolarima. Dug se u markama uvišestručio za nekoliko godina, iako je na papiru, u dolarima, ostao isti.

Kako je to izgledalo u brojkama? Jugoslavija je sedamdesetih krenula u snažan razvojni ciklus, i krenula se zaduživati. Na početku velikoga zaduženja Jugoslavije cijena kapitala bila je povoljna. Na svjetskomu tržištu novca kamatna se stopa kretala: 1975. - 5,8%, 1976. - 5,1%, 1977. - 5,5%. Dotad su dugovi Jugoslavije narasli na devet i pol milijardi dolara.
No, potkraj 1978. godine zbio se radikalni preokret na tržištu novca i kapitala. Vlada SAD-a promijenila je monetarnu politiku zadržavši i dalje kontrolu nad emisijom novca, a ispustivši kontrolu nad kamatama koje su u 1978. skočile na 8,8%, u 1979. na 12,1%, u 1980. na 14,2%, a u 1981. na lihvarskih 16,8%, dakle, cijena se novca Jugoslaviji povećala gotovo trostruko. Istovremeno, dugovi su rasli: 1977. - 9,540 milijardi dolara, 1978. - 11,833 milijardi, 1979. - 14,952 milijardi, 1980. - 18,395 milijardi, 1981. - 20,804 milijardi dolara; dakle, u godinama vrtoglavoga skoka kamata nominalni dug se više nego udvostručio, a u markama učetverostručio.

Istodobno je inflacija 1981. dosegla 45%, i krenula u nezadrživ rast koji je do Markovića narastao na preko 1000% godišnje, doprinoseći osjećaju bijede i beznađa. S tržišta je nestala skoro sva uvozna roba, zemlja nije bila u stanju plaćati uvoz nafte, opreme i sirovina, nastali su prekidi u proizvodnji, počelo se s mjerama poput vožnje par nepar i bonova za gorivo - nastupila je ekonomska kriza koja će trajati do raspada Jugoslavije.

Potkraj 1979, uoči izbijanja krize, savezna vlada je odlučila devalvirati dinar za oko 30% kako bi stimulirala izvoz, a poskupila uvoz kao odgovor na katastrofalni trgovinski deficit i goleme otplate dugova. Smrtno bolesni Tito nije odobrio devalvaciju jer je smatrao da to škodi ugledu zemlje, pa je, prema Bilandžiću, rekao delegaciji savezne vlade: "Lako je vama devalvirati. To se može i s pola mozga, a gdje vam je bila pamet da ste dopustili da do toga uopće dođe."

Mjesec dana nakon Titove smrti, u lipnju 1980., savezna vlada je devalvirala dinar za 30%, a zatim će se devalvacije redati jedna za drugom sve do raspada Jugoslavije.
1983. Jugoslavija je službeno bankrotirala, iako to nikad svojim građanima nije objavila (no objavili su drugi), te prestala plaćati sve obaveze prema inozemstvu, što je rezultiralo golemim nestašicama.

Jugo­sla­vija je, dakle, 1991. godinu doče­kala s oko 20 mili­jardi dolara duga. Njen dug se prodavao za 30 centi za dolar, dakle smatrao se nenaplativim. Pret­hodno joj je Među­na­rodni mone­tarni fond uma­njio dug za 1.8 mili­jardi jer zemlja jed­no­stavno nije imala sred­stava za vra­ća­nje ni kamata, a kamoli glav­nice. Usto je SAD, u očajničkom pokušaju da spriječi rat i raspad države, Markoviću dala besporvratno oko 3,5 milijardi dolara kako bi stabilizirao dinar, no taj novac se istopio u šest mjeseci. Ovom je pret­ho­dilo neko­liko desetljeća izgrad­nje eko­no­mije čija je struktura bila takva da joj je opsta­nak zavi­sio baš od stal­nog pove­ća­nja vanjskog duga! Upravo suprotno danas popularnim mitovima, ekonomija Jugoslavije nije bila zasnovana na dobiti industrije - nje nije bilo, naprotiv, cjelokupna industrija Jugoslavije je radila s gubitkom, već isključivo na zaduživanju, deviznim doznakama radnika u inozemstvu i turizmu.


Gra­fi­kon pri­ka­zuje ukupni dug Jugo­sla­vije od 1961. do 1980. i liniju kojom se može aprok­si­mi­rati trend kre­ta­nja ukup­nog duga, koji je eksponencijalan! Po ovom trendu, ukupni dug se uve­ća­vao za oko 17.6% svake godine u tom dva­de­set­go­di­šnjem peri­odu. Da se se taj tempo rasta nasta­vio i nakon 1980., ukupni dug bivše SFRJ bi danas izno­sio nevjerojatnih 6 tisuća mili­jardi dolara. Ukupni godi­šnji bruto domaći pro­i­zvod (BDP) svih biv­ših jugo­slo­ven­skih repu­blika danas iznosi ukupno oko 200 mili­jardi dolara, a ukupan dug oko 140 milijardi. Ovo jasno govori da je rast duga kakav je bio između 1961. i 1980. bio jed­no­stavno neodrživ. Tito je, reklo bi se, ipak umro na vrijeme.


Jugoslavija je izvozila i imala snažnu industriju

Je, ali u bajkama. Industrija je zapravo bila potemkinovo selo. Ako pogle­damo uku­pan jugo­slo­ven­ski trgo­vin­ski defi­cit tokom sedam­de­se­tih godina pro­šlog stoljeća, vidimo da on ubr­zano raste između 1970. i 1980., unatoč brojnim ograničenjima uvoza i ogromnim carinama.
U brojkama, to je izgledalo ovako: Trgovinski deficit - dakle razlika uvoza i izvoza - je 1977. iznosio 4.4 milijarde dolara, 1978. 4.3 milijarde, 1979. 7.2 milijardi; pokrivenost pak uvoza izvozom padala je: sa 66,2% u 1976. na 54,6% u 1977. i na 48,5% u 1979. Danas je ta razlika čak i nešto manja, i to službeno. Neslužbeno, deficit je, kad se doda sitni prekogranični šverc, bio i osjetno veći. U Jugoslaviji su svi nešto sitno švercali - kavu iz Graza, traperice iz Trsta, računala čiji je uvoz bio zabranjen. Savezna vlada se protiv toga pokušala boriti zabranama uvoza, obaveznim depozitom za odlaske u inozemstvo... bez uspjeha.

Jedan dio te razlike bio je, kako sam već naveo, pokri­ven dozna­kama emi­gra­nata. Na pri­mjer, ukupne doznake emi­gra­nata su 1971. izno­sile 1.3 mili­jarde dolara, a 1972. 2.1 mili­jardu. Ipak, pri­ljev strane valute kroz kre­dite i doznake emi­gra­nata nije bio dovoljan da pokrije sav trgo­vin­ski defi­cit i spriječi odljev deviza iz Jugo­sla­vije.

Ekonomska kriza osamdesetih je otkrila svu bijedu ekonomskog sustava Jugoslavije. Indikator vrlo niske izvozne snage privede je podatak da je 1978. izvoz po glavi stanovnika bio svega 259 dolara, dok je u Grčkoj bio 362, u Španjolskoj 358, Italiji 987, Austriji 1.628 itd.

Standard je pao u razdoblju 1979-1984 34%, a mirovine čak 40%, investicije su smanjene s 34% društvenog proizvoda u 1980. na 29,6% u 1981, na 27,2% u 1982, na 23,2% u 1983. i na oko 19,5% u 1984. i početkom 1985.


I za kraj: godišnji gubici poduzeća u Jugoslaviji su iznosili, 1988. godine, 16,4% BDP-a, 1989. 17,9%, i 1990. 20,2%. Toliko o tome da je Jugoslavija živjela od industrije. U stvari, industrija je živjela od gastarbajtera i turizma.... a najviše od stranih kredita. U posljednjoj fazi Jugoslavije, kad zaduživanje više nije bilo moguće, prešlo se na inflatorno financiranje gubitaka, tj. tiskalo se sve više novčanica, što jasno nije riješilo ništa, osim što je onemogućilo regularno poslovanje i razvilo crno tržište do neslućenih razmjera.

Dramatičan pad standarda, bez presedana u Europi, ipak nije doveo do većih socijalnih nemira iako je Jugoslaviju osmadesetih zahvatio val štrajkova, zbog socijalnih ventila poput vrlo čestih bolovanja, invalidskih mirovina, substandardnog rada ("kakva plata takva vrata", "ne mogu oni mene tako malo platiti kako ja mogu slabo raditi"), "sive ekonomije", rasprostranjenih krađa iz firmi i masovnog neplaćanja računa kao jednog aspekta erozije građanske discipline i raspada pravnog sistema.

Usto, mračna strana jugo-ekonomije je što je stvoreno je izuzetno malo robnih marki koje su išta značile na svjetskom tržištu. Tehnološka osnova je ostala niska: sve što se radilo, radilo se po licenci. Relativno mali broj gotovih proizvoda u socijalističkoj Jugoslaviji je bio rezultat ikakve domaće pameti. Malo je poznato da je opjevani Jugo bio odbačeni Fiatov projekt nasljednika Fiata 127, koji je dan "socijalističkoj braći" u ranoj fazi razvoja, obzirom da je u startu ocijenjen tehnološki zastarjelim i dizajnerski promašenim. Jugo - inženjeri su ga pustili na tržište bez pravog razvoja, za koji nisu imali ni novca ni znanja, a Talijani se vratili za crtaće daske i stvorili prvi Uno. Tako je bilo manje više i sa svim ostalim.

S druge strane megalomanske ideje odnijele su milijarde. Kao primjer, tenk M-84 rađen je po sovjetskoj licenci u „Đuri Đakoviću", „Goši" i MIN-u. Ukupni troškovi osvajanja proizvodnje ovog tenka koštali su SFRJ preko tri milijarde tadašnjih dolara, bez da je ikad vraćeno išta od tog novca. Bila je to cijena glupog nacionalnog ponosa Jugoslavena.

Veliki izvozni uspjesi s brodovima poput Amorele i Izabele? Penali koje je Brodosplit platio zbog višemjesečnog kašnjenja s isporukom su doveli do toga da je taj posao bio - čisti gubitak, koji se mjerio u desecima milijuna dolara... ali ti brodovi su i danas "ponos jugoslavenske izvozne industrije". Opet, prilično skup ponos. Glad za devizama za otplatu dugova dovela je do toga da se izvozilo pod svaku cijenu, po cijenama osjetno nižim od troškova proizvodnje. Razliku su, jasno, plaćali građani SFRJ plaćajući domaće proizvode mnogo skuplje od cijene po kojoj su se isti mogli nabaviti u susjednoj Austriji.

Tijekom 1980-ih postojala je i megalomanska ideja da se proizvede avion radnog naziva NA („novi avion", „nadzvučni avion"), bez vizije koliko će koštati i kome će se prodati pored jake konkurencije iz SAD, Sovjetskog Saveza, Velike Britanije i Francuske. I unatoč tome što je prethodnik "Orao", zapravo francuski stari Mirage za koji su Rumunji dobili licencu zbog bliskih veza s Francuskom, s Rolls Royce motorom, ubijao pilote jednog za drugim i bio leteći mrtvački sanduk.

Općenito, tvornice su se gradile bez ideje o ekonomskoj isplativosti i bez svijesti da proizvod, u konačnici, nekom treba i prodati, i to u određenoj količini i po određenoj cijeni, da bi se zaradilo. Epitom takvih ulaganja je bila tvornica glinice u Obrovcu, koja je progutala stotine milijardi dolara, da bi bila zatvorena nakon samo nekoliko mjeseci. Drugi dobar primjer je Agrokor "babe" Abdića, koji se financirao izdavanjem mjenica bez avala i pokrića, te tako održavao privid rasta.

Danas ljudi rado pamte sedamdesete kad je standard je rastao zahvaljujući zaduživanju i usmjeravanju sredstava u javnu potrošnju. Upravo zato se jugonostalgičari prisjećaju „zlatnih sedamdesetih". Međutim, taj rast je doveo do najveće krize u povijesti Jugoslavije, koja ju je i odnijela s povijesne scene.


U konačnici, mnogi će reći da je Tito ipak razvio i industrijalizirao zemlju.Međutim to baš nije tako. Nacionalni dohodak po glavi stanovnika 1973. godine u Jugoslaviji je iznosio je 57 posto europskog prosјeka, dok je npr. 1938. godine iznosio 50 posto. Taj neodrživi razvoj na kreditima se vratio kao bumerang. Ubrzana poslijeratna industrijalizacija (kao mjera razvoja) po cijenu devastacije sela, "izvoz" na Zapad stanovništva u najboljoj stvaralačkoj snazi, povećavanje regionalnih razlika i neracionalno zaduživanje zemlje doveli su do toga da je već osamdesetih godina prošlog stoljeća jugoslovenski nacionalni dohodak po glavi stanovnika pao ispod 50 posto europskog prosјeka. Dakle: još prije rata i pada komunizma, koji je otpuhao ostatke ekonomije, vratili smo se tamo gdje smo bili - prije Drugog svjetskog rata. A u odnosu na ono gdje smo bili u Austro ugarskoj, kad se Hrvatska počela ubrzano industrijalizirati paralelno s većinom drugih država i kad su osnovane rafinerije i luke i sagrađena većina cesta i pruga, smo napravili korak unatrag.


Mnogi danas žale za socijalističkim tvornicama, međutim one su bile mrtve već prije nego što su devedestih došli lešinari. Nestanak socijalističkog tržišta i bankrot socijalizma kao globalnog projekta ih je dotukao, zadao im konačni udarac - i to je dobro, jer smo na primjeru brodogradilišta, koja su nam iz džepova izbila tridesetak milijadi kuna u zadnjih dvadesetak godina, ili sanacije banaka, vidjeli što se događa s poduzećima koja nisu privatizirana. Da je Brodotrogir odmah nekom dan makar i badava da se tamo sagradi marina i hotel, bilo bi bolje. Netko bi možda zaradio na turizmu kakav novac, platio nešto poreza, i poštedio nas spašavanja mrtve industrije na životu novcem poreznih obveznika. I nemojte misliti da je netko namjerno "uništio proizvodnju". Ona je propala već davno. Kao uostaom i u Detroitu, Glasgowu i drugim nekad jakim industrijskim, a danas propalim gradovima... Jednostavno, pojavile su se novi igrači i nove tehnologije, a mi nismo vladali ni starima.


Jugoslavija je gradila auto ceste, stanove, bolnice, pruge...

Pozitivne strane socijalističke Jugoslavije je što je ulagala u obrazovanje, zdravstvo, kulturu i infrastrukturu. Ipak, tu treba napomenuti par stvari. Prvo, Jugoslavija je u 45 godina uspjela sagraditi 45 kilometara auto cesta. Za cestu do Splita smo dali samodoprinos, međutim su sredstva preusmjerena u prugu Beograd - Bar, a auto cesta proglašena "nacionalističkom". I sve zato da bi se promet iz Rijeke prebacio u Bar, o hrvatskom trošku... a pruga smo u Hrvatskoj devedesete, u kilometrima, imali manje nego 1939!

Tito je možda gradio bolnice, ali ih sigurno nije gradio u Zagrebu, čija se populacija uvišestručila tijekom 35 godina njegove vladavine. Zadnju prije njegove smrti je sagradio Pavelić (Rebro). A nije ih gradio ni u Rijeci, gdje se građani i dalje liječe u bolnici iz austro ugarske. Istina, platili smo dva samodoprinosa za sveučilišnu bolnicu u Zagrebu koja nikad nije sagrađena...


Zdravstvo je bilo besplatno, na papiru. U praksi, lijekova osamdesetih kao i ničeg uvoznog nije bilo, Zagreb je imao jedan jedini uređaj za dijalizu koji je češće bio u kvaru nego što je radio, a ako ste htjeli na operaciju bez da čekate tri do pet godina, morali ste dati mito doktoru, ili imati dobru vezu u bolnici.


Istina, gradili su se stanovi. Ali, isti takvi stanovi su se gradili za sirotinju u američkim crnačkim četvrtima ili u Engleskoj. Mit o jakoj srednjoj klasi? Ta "srednja klasa" je živjela poput Del Boy Trotera iz "Mućki", od sitnog šverca i na 17. katu nebodera u socijalnom stanu od 50 kvadrata! A Del nije bio nikakva "srednja klasa" (to su ipak liječnici i pravici). Nije bio čak ni radnička klasa. Bio je - socijalni slučaj. Usto, mnogi ni takav stan nisu dobili... ali su platili nečiji tuđi. Jer bi sin od direktora uletio na listu, temeljem bodova na članstvo u partiji i kojekakvih.. pa, mućki.

Školstvo je također bilo upitne kvalitete, s izuzetkom par boljih tehničkih škola poput ETF-a (danas FER), PMF-a i strojarstva u Zagrebu. Društvene i humanističke znanosti su posve zanemarene i ideologizirane, relevantna literatura nije prevođena iz ideoloških razloga, FFZG je bio ustanova za partijsku indoktrinaciju gdje su sinovi članova partije mogli steći diplomu, a svjedodžbe legendarnih sveučilišta poput "Đure Pucara Starog" u Banja Luci ili "Džemala Bijedića" u Mostaru su se, ako ste bili dovoljno visoko u partiji, mogle dobiti poštom uz odgovarajuću naknadu. ("Čuj direktor si, druže, nije red da imaš četiri razreda osnovne, daj da ti sredimo diplomu, javi se onom profesoru u Bihaću...")



U konačnici, Jugoslavija je, unatoč "besplatnom" školstvu, imala tek oko 8-9% visokoobrazovanog stanovništva među radnom snagom. Točan broj nije moguće dati, zbog manjkave evidencije koju je Jugoslavija vodila. Za srednje razvijenu državu, minimum je oko 20%. Današnja Hrvatska je na oko 18%, prema procjenama.

Iz svega navedenog, moglo bi se komotno reći da Jugoslavija nije bila u stanju riješiti niti jedan životni problem svog stanovništva, od građevnih dozvola i vođenja gruntovnice, javnih usluga, opskrbe gorivom i strujom, do osiguravanja održive ekonomije koja bi mogla funkcionirati bez zavisnosti o stranom novcu i tehnologiji. Što ne znači da jugonostalgija nema svoje temelje, ali oni svakako nisu u sferi realne ekonomije, niti realnosti općenito.
http://www.dnevno.hr/vijesti/komentari/ ... jkama.html

[EdgarFranjul]

Hrvoje BARBERIĆ

PODLISTAK - Politički atentati (III)
Ivan Pavao II. (1981.)


Poglavar Katoličke crkve Ivan Pavao II. u svibnju 1981. teško je ranjen u atentatu što ga je na vatikanskom Trgu sv.Petra izvršio turski ekstremist, iza kojega je stajala bugarska obavještajna služba


U svibnju 1981. u atentatu na vatikanskom Trgu sv. Petra teško je ranjen tadašnji poglavar Katoličke crkve Ivan Pavao II. Atentat, koji još uvijek nije do kraja rasvijetljen, isplanirala je bugarska obavještajna služba, a izveo ga je turski ekstremist Mehmet Ali Agca. No, dokumenti otkriveni posljednjih godina pokazuju s visokim stupnjem sigurnosti da je konce u pozadini atentata vukao sovjetski KGB i njegov tadašnji čelnik Jurij Andropov.

Papa Ivan Pavao II. rođen je 8. svibnja 1920. godine u mjestu Wadowice, udaljenom 50 kilometara od Krakova, kao Karol Jozef Wojtyla. Tijekom II. svjetskog rata, 1942. godine, upisao se na katoličku bogosloviju, gdje je i diplomirao 1946. Krakovski biskup ga je za svećenika zaredio u studenom iste godine, a nakon toga Wojtyla odlazi na dvogodišnji studij u Rim, na dominikansko sveučilište Angelicum. Po povratku u Poljsku, od 1954. godine na Katoličkom sveučilištu u Lublinu predaje etiku. Krakovskim biskupom postaje 1959., a pet godina poslije papa Pavao VI. imenuje ga nadbiskupom. Kardinalski šešir Karol Wojtyla dobiva već 1967. godine te postaje najmlađi u kardinalskom zboru.


Izbor za Papu

Nakon smrti Ivana Pavla I. u rujnu 1978., pape čiji je pontifikat trajao samo mjesec dana, okupljena kardinalska konklava u Vatikanu je 16. listopada 1978. izabrala Karola Wojtylu za novog poglavara Katoličke crkve. On je uzeo ime Ivan Pavao II. Time je Wojtyla postao 254. rimski papa, a nakon 456 godina i prvi netalijan te uopće prvi poglavar Katoličke crkve iz jedne slavenske zemlje. Ivan Pavao II. nastavio je koncilsko otvaranje Katoličke crkve svijetu te je u dvadeset sedam godina svoga pontifikata posjetio 129 zemalja svijeta, uključujući i Kubu, dok je na diplomatskom planu Vatikan priznao Izrael.


Ivan Pavao II. bio je pogođen s četiri metka


Atentator Mehmet Ali Agca bio je turski kriminalac u rodnom gradiću Ismailli i krijumčar roba preko tursko-bugarske granice. Potkraj sedamdesetih godina XX. stoljeća pridružio se ekstremno desnoj organizaciji Sivi vukovi, preko koje je vjerojatno došao u kontakt s bugarskom obavještajnom službom. U siječnju 1979. Agca je ubio ljevičarskog novinara Ipekcija, no uhvaćen je i osuđen na doživotni zatvor, ali nakon samo šest mjeseci uspio je pobjeći iz zatvora u inozemstvo.

Od ljeta 1980. godine Agca je krstario zemljama Sredozemlja, mijenjajući putovnice i identitet. Pretpostavlja se da ga je u to vrijeme kooptirala bugarska obavještajna služba za izvođenje atentata na poglavara Katoličke crkve. Cijelom operacijom zapovijedao je bugarski vojni izaslanik u Italiji Zilo Vasiljev, iako okolnosti atentata na Papu 1981. godine nikada nisu do kraja rasvijetljene. Istraga talijanskog parlamenta, tzv. Mitrokhinova komisija, koja je provedena 2006. godine, potvrdila je prijašnje spekulacije da je iza atentata stajao i Sovjetski Savez, budući da je Moskva likvidacijom Ivana Pavla II. željela presjeći potporu Vatikana poljskom sindikatu Solidarnost. Otkrića dokumenata iz arhiva istočnonjemačke obavještajne službe STASI posljednjih godina čine još vjerojatnijom teoriju po kojoj atentat ima rukopis KGB-a. Prema nekim manje vjerojatnim teorijama, iza pokušaja ubojstva Pape stoji turski kriminalni milje.


Pokušaj atentata na Trgu sv. Petra

Agca je 10. svibnja 1981. doputovao u Rim vlakom iz Milana. U Rimu se susreo s trojicom suradnika - jednim Turčinom i dvojicom Bugara. Nikada nije priznao pojedinosti atentata, ali pretpostavlja se da mu je sudrug u atentatu bio kolega iz Sivih vukova, Oral Celik. Plan atentatora bio je da Agca puca u Ivana Pavla II., dok je pomoćnik Celik trebao izazvati manju eksploziju koja bi prouzročila paniku među vjernicima okupljenim na trgu, što je atentatorima trebalo omogućiti neometano izvlačenje s mjesta zločina i sklanjanje u bugarsku ambasadu. Na dan atentata, 13. svibnja, Agca i Celik čekali su dolazak Pape na Trgu sv. Petra. Na prolasku automobila s Papom, Agca je iz neposredne blizine ispalio nekoliko hitaca ali su ga promatrači i vatikanski šef sigurnosti Camillo Cibin spriječili u dovršetku atentata. Ivana Pavla II. ipak su pogodila četiri metka, od čega dva u donji dio trbuha i po jedan u lijevu i desnu ruku. Prilikom atentata bila su ranjena i dvojica vjernika. Drugi atentator, Celik, uspaničio se i pobjegao ne otvorivši paljbe i ne aktiviravši bombu.
Agca je tijekom istrage često mijenjao iskaz te je spominjao i veze s palestinskim skupinama. U srpnju 1981. osuđen je na doživotni zatvor, no 2000. godine ga je na Papin zahtjev talijanski predsjednik Ciampi pomilovao. Tijekom odsluženja zatvorske kazne, Agcu je u talijanskom zatvoru 1983. posjetio poglavar Katoličke crkve, a poslije se susreo i s Agcinom majkom i bratom.


Atentat na glavnom vatikanskom trgu 1981. nije bio jedini pokušaj ubojstva Ivana Pavla II. U svibnju 1982., u portugalskom svetištu Fatima, ultrakonzervativni španjolski svećenik pokušao je bajunetom usmrtiti Papu. Osim tih javno dokumentiranih slučajeva, pretpostavlja se da su različite skupine u više navrata planirale atentat. Unatoč zavjerama, Ivan Pavao II. preminuo je prirodnom smrću 2. travnja 2005., a pokopan je u bazilici sv. Petra u Rimu.
Atentator Agca je 2000. godine iz talijanskog premješten u turski zatvor, gdje je do siječnja 2006. služio kaznu, a onda je pušten na slobodu. No, samo osam dana poslije, turski sud ga je vratio na odsluženje kazne pod izlikom da se vrijeme provedeno u talijanskom zatvoru ne može uračunati u kaznu.

http://www.hrvatski-vojnik.hr/hrvatski- ... listak.asp

[EdgarFranjul]

Pištolj kojim je izvršen atentat na papu na izložbi u Poljskoj

mmnmn.jpg.655x300_q85_crop_upscale.jpg (51.45 KiB) Viewed 24418 times

Pištoj, iz kojega je Turčin Ali Agca 13. svibnja 1981. na Trgu sv. Petra u Rimu pucao na papu Ivana Pavla II, uskoro će biti izložen u Wadowicama u Poljskoj.

Pištolj Browning H.P. CAL. 9 Parabellum od 3. travnja moći će se vidjeti u kući u Wadowicama u kojoj je rođen i odrastao Karol Wojtyla, kasniji papa Ivan Pavao II.

b6649525629a80d39d4951f7bff643f3.jpg (24.64 KiB) Viewed 24418 times

Rodna kuća pape Wojtyle danas je muzej, u kojemu su pohranjeni predmeti i dokumenti o njegovu životu i djelovanju.

Pištolj iz kojega je atentator pucao na njega inače se čuva u talijanskom policijskom muzeju u Rimu i bit će posuđen muzeju u Wadowicama na tri godine, izjavio je ravnatelj muzeja, biskup Dariusz Ras.

Poljsko ministarstvo kulture u studenome je zamolilo talijansko ministarstvo pravosuđa da posudi pištolj kako bi ga izložilo, objavili su talijanski mediji.

Ivan Pavao II bit će proglašen svetim 27. travnja, zajedno sa svojim prethodnikom Ivanom XXIII.

Rimske gradske vlasti očekuju da će na proglašenje dvaju papa svetima doći sedam milijuna hodočasnika i turista.

Na dan proglašenja Ivana Pavla II blaženim 1. svibnja 2011. Rim je posjetilo oko 1,5 milijuna ljudi.

http://zabava.hrt.hr/pistolj-kojim-je-i ... u-poljskoj

[EdgarFranjul]

Ali Ağca žalio se papi Ivanu Pavlu II. što ga nije ubio

Samo ga je to uznemiravalo, papine su riječi nakon deset minuta sa svojim atentatorom

http://www.vecernji.hr/svijet/ali-agca- ... bio-348288

Autor:
Darko Pavičić

”Razgovarao sam s tim čovjekom deset minuta. Premalo da bih razabrao nešto o pokretima i ciljevima koji su dio prilično velike zbrke. No jedno sam jasno shvatio: Ali Ağca ostao je potresen ne time što je na mene pucao, nego time što me nije uspio ubiti, on koji se kao ubojica smatrao nepogrešivim. To je, vjerujte mi, ono što ga je uznemiravalo: činjenica da je morao priznati da je netko ili nešto njegov hitac poslao u zrak”, rekao je nakon susreta sa svojim atentatorom papa Ivan Pavao II., a te detalje, uz obilje drugih iz života najpopularnijeg poglavara Katoličke crkve u njezinoj novijoj povijesti donosi najnovija biografija Ivana Pavla II. Andrea Riccardija u izdanju splitskog Verbuma, koja će hrvatskoj javnosti biti predstavljena ovoga četvrtka.

Na 520 stranica Riccardi ispisuje život Karola Wojtyle poput kakva suvremenog crkvenog, povijesnog i političkog trilera. Poglavlje o atentatu zacijelo je jedno od najnapetijih.

“Toga je dana džip pravio drugi krug po Trgu sv. Petra. Sveti se Otac nagnuo iz automobila prema jednoj plavoj djevojčici koju su mu pružali: zvala se Sara i imala je dvije godine... On je uze u naručje, podiže je u zrak kao da je želi svima pokazati, zatim je poljubi i smiješeći se vrati je roditeljima. Bilo je 17 sati i 19 minuta. Opće audijencije srijedom pri lijepu su se vremenu održavale na otvorenomu tijekom popodneva... Začuo sam prvi pucanj i u istom trenu vidio stotine golubova kako su se odjednom uzdigli i prestrašeno odletjeli. Odmah zatim i drugi pucanj. U trenutku kada sam ga začuo, Sveti se Otac počeo naginjati na bok, pravo na mene”, riječi su papina tajnika Stanislava Dzivisa, koje bilježi Riccardi.

Boli... Žedan sam...

Prvi metak – pripovijeda tajnik – razara trbušnu šupljinu i probija debelo crijevo, razdirući i tanko crijevo. Drugi mu je okrznuo lakat i razmrskao kažiprst lijeve ruke i na koncu ozlijedio dvije američke turistkinje. Papin se džip žurno vraća u Vatikan. Odlučeno je da ga se odmah prebaci u polikliniku Gemelli, koja i nije blizu Vatikanu, ali se do nje može brzo stići. Bila je to očajnička trka, ne samo za vožnje vozilom hitne pomoći (čija sirena na nesreću nije funkcionirala) nego i tijekom operacije jer su se papi tlak i puls opasno spustili. Operacija traje pet i pol sati. Probudivši se iz anestezije, papa počinje izgovarati pokoju riječ: “Boli... žedan sam...” A onda: “Kao Bacheletu...”

“Pozornost sviju usredotočena je prema poliklinici Gemelli. Predsjednik Republike Italije Sandro Pertini odmah dolazi i ondje provodi noć. Sjećam se preneraženosti i tuge ljudi po rimskim ulicama koji su smatrali kako se dogodilo nešto nezamislivo. Isto ozračje u Rimu doživio sam 11. rujna 2001.”, bilježi Riccardi i dodaje da u poliklinici Gemelli Ivan Pavao II. počinje razmišljati o tome da se atentat dogodio 13. svibnja, na dan prvoga Gospina ukazanja u Fatimi 1917. te da je uvjeren kako je ubojičina ruka pucala, a jedna druga, Gospina ruka, hicu promijenila putanju spasivši ga od sigurne smrti. Traži da mu se donese treća fatimska tajna, koja je čuvana u arhivu Kongregacije, koju još nije bio vidio. Mada je gajio iznimnu marijansku pobožnost, ipak se nije zanimao za fatimsku poruku. Treći dio objave sestri Luciji dos Santos Pio XII., koji je za biskupa posvećen na dan ukazanja 1917., dao je pohraniti neobjavljen.

Tko želi prsluk, ne ide

Odluku su potvrdili Ivan XXIII. i Pavao VI. zbog “njezina potresna sadržaja, a i da se ne uznemiruje komunistička svjetska sila”. U tekstu sestre Lucije čitamo: “Prije dolaska Sveti je Otac veliki, napola razoren, a napola podrhtavajući grad prešao nesigurnim korakom, silno ožalošćen i napaćen, molio je za duše umrlih koje je na svojemu putu susretao; stigavši do vrha brda, klečeći na koljenima podno velikoga križa, biva ubijen od skupine vojnika”.

Godinu dana nakon atentata, 13. svibnja 1982., Ivan Pavao II. odlazi u Fatimu zahvaliti za Marijinu zaštitu i posvetiti svijet Blaženoj Djevici. U idućim su godinama uslijedili razni čini posvećenja Gospi Fatimskoj pa je i njezin kip primio u Vatikan. Svetištu dariva zrno što ga je ispalio Ağca i koje ga je trebalo usmrtiti, da ga se ugradi u krunu na Gospinu kipu. Nakon toga nemilog događaja, tijekom čitava pontifikata, osobito uoči papinskih putovanja, u Vatikan pristižu više ili manje utemeljeni glasovi o mogućim napadima. Papa se općenito protivi promjeni programa. Jednom je poljskoj prijateljici koja je inzistirala na sigurnosnim mjerama (kao što je papamobil) Ivan Pavao II. odgovorio: “Sve su te mjere opreza beskorisne... Kada iziđem sav u bijelom, postajem nepromašiv cilj.”

A onima koji nakon atentata traže da bude razborit odgovara: “Papa se ne može zatvoriti u tvrđavu ili se povući u pustinju... Bit će ono što bude. Uostalom, naš nam je Gospodin dao primjer kada je uzišao na Golgotu.” Kada je trebao poći u sandinističku Nikaragvu, uzimajući u obzir napeto stanje, savjetovano mu je da uzme zaštitni prsluk barem za pratnju. Jedan papin tajnik, mons. Magee, sjeća se papine odlučne reakcije: “Ako netko iz pratnje želi nositi prsluk, neka ne ide sa mnom. U Božjim smo rukama.”

http://www.vecernji.hr/svijet/ali-agca- ... bio-348288

[EdgarFranjul]

Bill Clinton i Henry Kissinger: Franjo Tuđman bio je tvrda poveznica Hrvatske sa zapadnim vrijednostima i kao takav je vodio opravdani i pošteni rat za neovisnost Hrvatske


Srijeda, 30 Travanj 2014 14:19

Za razliku od mnogih domaćih jugonostalgičarskih individua, koje godinama tvrde da bi dr. Franjo Tuđman da je živ svakako završio u Hagu, bivši američki predsjednik Bill Clinton kao i jedan od najutjecajnijih američkih diplomata Henry Kissinger tvrde da je upravo Franjo Tuđman ključna osoba koja je imala presudnu ulogu u okončanju ratnih sukoba, ali i čvrstom pozicioniranju Hrvatske uz zapadne saveznike.

Bivši američki predsjednik Bill Clinton, kao i američka diplomacija, te vodstvo NATO-a, drže da je upravo Franjo Tuđman bio tvrda poveznica Hrvatske sa zapadnim vrijednostima i da je kao takav vodio opravdani i pošteni rat za neovisnost Hrvatske. Svi odreda jasnog su stava da je politika Franje Tuđmana pomogla u stabilizaciji i prestanku rata u BIH, i nitko od pripadnika SAD-a i NATO-a, za razliku od nekih domaćih političara i njihovih inozemnih mentora, nikada nije kazao da je Franjo Tuđman želio podijeliti BIH.

U prilog tim tvrdnjama idu i dva pisma predsjednika Billa Clintona Franji Tuđmanu.

-Dolazim kako bih zahvalio predsjedniku Tuđmanu i hrvatskom narodu što potpomažu mirovni proces u Bosni. Došao sam izraziti podršku ne samo mirovnom procesu, nego i federaciji u Bosni između Muslimana i Hrvata, mirnom dogovoru o povratku Hrvatskoj zemlje u istočnoj Slavoniji i konačno partnerstvu Hrvatske ne samo sa SAD, nego i s drugim zapadnim zemljama koje vjeruju u slobodu, ljudska prava i demokraciju, u mir i napredak, i koje sve na tome rade zajedno – stoji u pismu američkog predsjednika Billa Clintona, iz veljače 1996.


U drugom, pak, pismu koje nosi nešto kasniji nadnevak Clinton zahvaljuje Tuđmanu na presudnoj ulozi u okončanju ratnih sukoba.

“Dragi gospodine Predsjedniče, prošli smo dugi put do postizanja mira u regiji i stvaranju uvjeta da jaka, neovisna i cjelovita Hrvatska zauzme svoje mjesto u zapadnoj obitelji nacija. Vaše osobno vodstvo posljednje dvije godine bilo je apsolutno presudno za okončanje sukoba u nekadašnjoj Jugoslaviji i postavljanju temelja trajnog mira i pomirenja. Uvjeravam Vas da ćemo učiniti sve što možemo i nastaviti Vam pomagati u ovom teškom trenutku.”

Jedan od najutjecajnijih američkih diplomata Henry Kissinger, također je bio iznimno zadovoljan suradnjom s Franjom Tuđmanom.

-Gospodine predsjedniče Tuđman, Vi ste zadužili svoj narod jer ste mu u povijesnim trenucima bili na čelu i omogućili stvaranje države. Ali kao i svi veliki ljudi, niti Vi nećete dočekati izraze zahvalnosti za to. Učinit će to tek dolazeće generacije. Ali vjerujte, učinit će. Vi ćete biti veliki čovjek hrvatske povijesti, ali ne za života, već kada ocjene budu donesene hladnom glavom….. Demokratski svijet kao i katolička Crkva su poštivali Franju Tuđmana, pa doista nema niti jedan razlog da i svi mi u Hrvatskoj ne učinimo isto i to potpuno slobodno i glasno – riječi su Henry Kissingera izrečene u dopisu Franji Tuđmanu.


Dakle, izjave i podvale Krešimira Zubaka, Branka Borkovića, Stjepana Mesića, Zorana Šprajca i mnogih drugih, uključujući beogradske i sarajevske krugove, koji su različitim konstrukcijama pokušavali stigmatizirati hrvatskog predsjednika i njegovo životno djelo, jednostavno ne drže vodu. Povijest to sve više pokazuje!



J. Zdunić

http://www.hrsvijet.net/index.php?optio ... a&Itemid=9

[EdgarFranjul]

Protuhrvatska propaganda

Židove su mrzili i uništavali mnogi, a Hrvati su (p)ostali jedini krivci



Autor: Zoran Meter
Datum: četvrtak, 01. svibnja 2014. u 19:22

Činjenica je kako je današnji svijet zahvatilo svojevrsno ludilo, infektivni virus poremećenih ljudskih vrijednosti, zatiranja svetinja i općeprihvaćenih načela kao temelja ljudske civilizacije, medijske prostitucije u kojoj se normalni čovjek više ne snalazi niti dobiva objektivnu sliku stvarnosti, anarhije i postupnog prijelaza u novo poganstvo razvrata, dekadencije, sektaštva i naizgled totalne slobode, a u stvarnosti, novoga ropstva nadziranog od stvarnih centara moći.

Dana 28. travnja židovski je narod diljem svijeta obilježio Jom Hašoa-Dan stradanja i junaštva. Posebice je emotivno, kao i uvijek, obilježen u Izraelu, u memorijalnom centru mučenika holokausta Yad Vashemu. Svaki civilizirani čovjek svijeta mora se pokloniti žrtvama toga genocida i osuditi zločinački režim koji ga je osmislio i u djelo provodio. Negiranje holokausta znak je istinskog primitivizma, izostanka morala, savijesti i, u čovjeka iskonski usađenoga ljudskog suosjećanja prema nevinoj žrtvi, ma tko ona bila.

Ali nešto je drugo bit ovoga članka. Naime, htio bih skrenuti pozornost na svu složenost i historiološke fenomene koji se pojavljuju u razdoblju od završetka Drugoga svjetskog rata do danas, a vezano uz gore navedeno. Da bih to mogao, najprije je nužno u kratko proanalizirati dvije činjenice:

Prva je antisemitizam, njegova rasprostranjenost i ukorijenjenost u europskim društvima.

Na europskom kontinentu, od zapada pa do istoka, gotovo da i nije bilo zemlje u kojoj u većoj ili manjoj mjeri nije živio židovski narod. On je tu nazočan još od antičkih vremena i nitko ne zna pravi razlog njegova dolaska ali je jedan od njih svakako uvjetovan različitim političkim promjenama, carstvima i državama koje su dolazile i prolazile prostorima Svete zemlje i okolnih područja Sredozemnoga bazena, čije su mijene, u većoj ili manjoj mjeri pridonosile migraciji židovskoga stanovništva. Židovi su od pamtivijeka na europskom (i kasnije sjevernoameričkom) tlu bili poznati kao uspješni trgovci, a dolaskom industrijalizacije postali su i industrijalci i bankari te su se, stjecajem povijesnih okolnosti, rijetko bavili fizičkim radom, a velike domete ostvarivali na poljima glazbe i umjetnosti uopće. Upravo su navedene činjenice izazivale sukobe s domicilnim narodima, a ti su sukobi vremenom evoluirali do razine mnogih stereotipa zbog kojih su Židovi često bili izolirani u vlastitim getima, a što je sve zajedno onda pogodovalo pojavi mržnje i na njoj zasnivanih pojedinih ideologija. Pri tome treba navesti stavove i onih povjesničara koji navode kako su Židovi i sami izabirali izoliranost u getu i na taj se način sačuvali od "miješanja krvi", odnosno asimilacije, a što sigurno ima logike.

Što se samoga antisemitizma tiče, i on je bio ukorijenjen u čitavoj Europi, ali je najjači antisemitizam bio (još uvijek i jest) u istočnoj Europi, poglavito Poljskoj, Litvi, Ukrajini i Rusiji. Tamo su, uostalom, uz Njemačku, Židovi bili i najbrojniji, pri čemu je interesantan podatak kako ih je samo u Poljskoj, u razdoblju između dva svjetska rata, bilo 10% od ukupnoga stanovništva koje je tada iznosilo 33 milijuna. Židovi su i u vrijeme carske Rusije i u Staljinovo vrijeme bili izloženi brojnim pogromima od strane samih državnih vlasti, a što se tiče Poljaka, Litvanaca i Ukrajinaca nije tajna kako je i znatan dio njih podržavao, a dio i sudjelovao u Hitlerovim progonima židovskoga življa na njihovim teritorijima. Napomenuo bih kako su se Židovi koji su živjeli na prostorima bivšega Otomanskog carstva nazivali još i Ćifuti, a bilo ih je, dakle, dosta i na prostoru Balkanskoga poluotoka.

Druga činjenica koju je potrebito naglasiti bila je pojava nacističke ideologije u Njemačkoj, kao prve ideologije koja je vlast i zahvatila, a temeljila se, između ostaloga, na otvorenoj i institucionaliziranoj mržnji prema Židovima, a potom i na operacionalizaciji projekta njihova fizičkog istrebljenja kroz tzv. "konačno rješenje".

Dalje je sve bilo jasno. Uslijedili su pogromi i višemilijunski genocid europskih Židova, a najčešće se barata cifrom od 6 milijuna pobijenih i nestalih iako točan broj tog najmračnijeg doba ljudske povijesti vjerojatno nikada neće biti utvrđen.

U hrvatskom je narodu bilo puno manje antisemitizma nego li je to bio slučaj u mnogih europskih naroda

Sada, nakon navedenih općih pojašnjenja, vratio bih se biti ovoga članka.

Razvidno je kako su u progonima Židova u vrijeme pred i tijekom Drugog svjetskog rata, na žalost, sudjelovali dijelovi mnogih europskih naroda koji su se našli pod čizmom Trećega Reicha. Zna se dobro kako ratovi iz mnogih ljudi izvlače ono najgore, a što do tada niti sami nisu znali da u njima ući. Samo se duboko moralni i čvrsti ljudi mogu uspješno othrvati takvim pradavnim nagonima koji u ratnim uvjetima isplivavaju na površinu i oblikuju nekog novog, strašnog čovjeka. Tada nestaju sve ustaljene društvene norme, a skladne odnose između ljudi zamjenjuje mržnja i silom dobivena moć. Mnogi su od tih ljudi bili opterećeni i ranije navedenim stereotipima o Židovima te su istinski prigrlili novouspostavljenu državnu nacističku ideologiju. Niti hrvatski narod, na žalost, nije ostao pošteđen te pošasti te je svojim, samo manjim dijelom, i sam prihvatio nacističku ideologiju i preuzeo Hitlerove rasne zakone, u ime kojih je činio zločine protiv židovskoga naroda i drugih ljudi koji su se novouspostavljenoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj protivili. Od te činjenice ne trebamo bježati. Isti teret na svojoj savjesti, kao što to gore rekoh, nose i brojni drugi europski narodi. Koncentracijski i sabirni logori, kao i masovna stratišta bili su nazočni i kod njih. Nije ih potrebito nabrajati, i previše su dobro znani, kao i zvjerstva u njima činjena. Primjerice, samo je u Babinom Jaru, dubokom klancu u predgrađu ukrajinskoga glavnog grada Kijeva, u svega dva dana, koncem rujna 1941. g. pobijeno od strane nacista i njihovih domaćih pomagača oko 35 000 židovskih civila, što predstavlja najveću masovnu grobnicu, stvorenu u najkraćemu vremenu.

U svemu tome bitno je naglasiti ono što se svih proteklih desetljeća sustavno izostavlja, bilo u znanstveno-povijesnim krugovima, bilo u dnevno-političkim raspravama, a to je sljedeće:

Antisemitizam je, nedvojbeno, bio puno jače izražen kod mnogih europskih naroda nego li je to bilo (i jest) u hrvatskome narodu, uključno i razdoblje NDH gdje se Židove progonilo nakon Pavelićevog službenog prihvaćanja rasnih zakona po Hitlerovom nalogu. Tada je židove progonio isključivo hrvatski državni represivni aparat, a ne hrvatski narod u nekakvim svojim osvetničkim pohodima i za tu svrhu formiranim građanskim odredima i eskadronima, kako je to bilo diljem Europe.

Napomenuti treba kako su do Drugog svjetskog rata Židovi u Hrvatskoj uživali potpunu društvenu slobodu, slobodu gospodarske djelatnosti, slobodu vjeroispovijedi i da nikada u povijesti u hrvatskome narodu nije bilo većih incidenata i slučajeva antisemitizma, poglavito onog organiziranog. Da ne bude zabune, nakon navedenih usvajanja rasnih zakona od strane Pavelićevog režima, Židovi su u Hrvatskoj jako stradali, u jednakoj mjeri kako je to bilo u ostalim zemljama okupiranim ili pod vlastitim režimima podređenim nacističkoj Njemačkoj. Tako primjerice, od 400 000 uglavnom budimpeštanskih Židova u Mađarskoj, pobijeno je od strane nacista njih više od 300 000.

Srpska Nedićeva nacistička državna tvorevina pobila je, što okrutnim odmazdama, a što kroz koncentracijske logore, čak 15 000, od ukupno oko 17 000 Židova koji su živjeli u Srbiji i Banatu. Četnički vojvoda Kosta Pećanac i Milan Nedić, koji se prozvao "srpski Petain" (po francuskom maršalu i junaku iz Prvog svjetskog rata Philippu Petainu, koji se nakon Hitlerova osvajanja Francuske stavio na raspolaganje nacistima i osnovao i predsjedao Višijevskom Francuskom, kolaboracionističkom tvorevinom, u kojoj su se također provodili nacistički zakoni glede židovskoga naroda, op.a.), stavili su kompletan državni aparat na raspolaganje nacistima, koji su zajedno sa srpskim policijskim snagama sudjelovali u pogromu židovskoga življa. Već je u kolovozu 1942. g. njemački general Alexander Lohr Srbiju proglasio "Judenfrei", kao prvu europsku državu slobodnu od Židova. Općenito, u Srbiji je i prije Drugog svjetskog rata antisemitizam bio puno jače ukorijenjen nego li je to bilo u ostalim dijelovima Kraljevine Jugoslavije.

Svima oprošteno, Hrvatima ne!

Problem se, međutim, javlja u slijedećem. Svi ti europski narodi odavno su prihvatili te se potom oslobodili svojeg dijela nečiste savijesti glede njihovih uloga u progonu Židova. Mađare, čiji je pronacistički Hortijev režim također provodio rasnu politiku, odavno nitko za to ne optužuje. I s pravom, jer što su poslijeratne generacije uopće i mogle i mogu biti krive za grijehe nekih ljudi koji su živjeli i djelovali prije njih. Isto vrijedi i za Francuze, Engleze, Poljake, Litavce, Ukrajince, Ruse i Srbe. Isto čak vrijedi i za Nijemce čija je zemlja kolijevka naci-ideologije. Jer tko danas u svijetu, razuman i normalan, sadašnjim Nijemcima može spočitavati grijehe njihovih očeva?


Ali zašto to ne vrijedi za današnje Hrvate, ključno je pitanje svih pitanja?


Hrvatski se narod do dan danas medijski, institucionalno, politički i kako sve ne, razapinje zbog njegove "zločinačke" uloge u Drugom svjetskom ratu, poglavito za navodni antisemitizam, kojega danas u stvarnosti nema, ili je pak nazočan u individualnom i vrlo ograničenom smislu, a nema niti jedne ekstremne političke stranke u svome Saboru, čak niti uopće, izuzev nekih sasvim marginalnih, minornih i nebitnih.

Štoviše, hrvatski je narod, osim izvana, u čemu je poglavito aktivan Centar Simon Wiesenthal na čelu s Efraimom Zuroffom, izložen i sve brojnijim i organiziranijim unutarnjim stigmatiziranjem različitih stranih plaćenićkih organizacija i pojedinaca, kao ksenofoban, klerofašistički, netolerantan i kakav sve ne loš narod. Hrvati su se kao narod primorani neprestano braniti od takvog neutemeljenog pretjerivanja i krivotvorenja povijesnih činjenica, a koje ne predstavljaju ništa drugo nego način "smekšavanja" hrvatske nacionalne svijesti, stvaranja kompleksa zbog pripadnosti svojoj naciji i sumnje u vlastitu vrijednost, sposobnost i samodostatnost, čime se želi iskorijeniti nacionalna težnja za svojom državom, a sve to u korist onih snaga koje se s hrvatskom državotvornom idejom i realizacijom iste nikako ne žele pomiriti. Prije svih se to odnosi na velikosrpski ideološko-politički projekt i, sukladno njegovim interesima, davno formirane stavove nekih Zapadnih centara moći i njihove projekcije političkih karata Balkanskoga poluotoka. Ponajviše se tu misli na one britanske stavove i zakulisne igre ali i ne samo njihove.

Zbog takve protuhrvatske propagande, ne jednom sam i osobno svjedočio izrazima iskrene začuđenosti i pozitivne reakcije različitih stranih osoba koje su proteklih godina dolazile i provodile određeno vrijeme u Hrvatskoj, u smislu kako je kod nas sve tako mirno i sigurno, i kako su Hrvati začuđujuće dobrohotan i gostoljubiv narod. To je odudaralo od brojnih stereotipa i predrasuda prema Hrvatima i Hrvatskoj kojima su isti, pod utjecajem različite protuhrvatske propagande bili izloženi.

Protuhrvatskoj kampanji, paradoksalno, pridružio se i hrvatski državni vrh

I kao da sve to skupa nije dovoljno. U zadnjih trinaest godina, a poglavito od strane predsjednika-krivokletnika Mesića i njegovoga sadašnjeg nasljednika Josipovića i Kukuriku vladajuće koalicije, čuju se isto tako ružne i stigmatizirajuće riječi o vlastitom narodu kojega predstavljaju ili bi to trebali činiti, a glede njegove uloge u Drugom svjetskom ratu.

Njima se pridružuju i mnogi hrvatski kvaziintelektualci, a u stvarnosti obične oportunističke protuhe, partijski okićene različitim akademskim titulama, koji ne znaju ni tko su, ni što su, ni zašto su, ali su tuđinu sluge uvijek spremni biti. Takvu, prema njima, ružnu i sramotnu sliku o Hrvatima (po kojoj logici bi onda identičnu sliku, sukladno gore navedenom, morali imati i mnogi europski narodi), ti naši vrli dužnosnici i njihovi režimski poslušnici, proiciraju čak i na zbivanja u Domovinskome ratu kojega sustavno blate i omalovažavaju skupa s našim braniteljima i prvim hrvatskim predsjednikom Franjom Tuđmanom, tendenciozno ih uspoređujući s negativnim pojavnostima unutar Nezavisne Države Hrvatske.

Pri tome namjerno „zaboravljaju" isticati nešto što bi se stalno isticati trebalo, a to je permanentna nazočnost organiziranog državnog terorizma poticanog od strane velikosrpskih krugova iz propale Jugoslavije i sadašnje Srbije, usmjerenog ka stigmatizaciji i "fašizaciji" Hrvata i njihove novoutemeljene države. Pri tome bi se trebali rukovoditi otkrivenim i razobličenim terorističkim djelovanjem operativaca KOS-a kroz njihove osmišljene terorističke akcije "Labrador" i "Opera" te, u sklopu istih, podmetanja eksplozivnih naprava ispred zagrebačke sinagoge i na židovskome groblju, u sam osvit stvaranja hrvatske države, upravo s ciljem međunarodnog blaćenja Hrvata i sprječavanja priznavanja njihove državnosti koja je "naslonjena na nacističku ideologiju NDH zasnovanu na istrebljenju Židova i Srba". Trebali bi se sustavno pozivati i na one istinske hrvatske moralne veličine, poput blaženoga kardinala Stepinca koji je ne jednom kritizirao nacističku ideologiju unutar ustaškoga vodstva zemlje te osobno spasio mnoštvo židovskoga življa, kao i na mnoge individualne primjere spašavanja Židova od strane Hrvata, čak i onih visokopozicioniranih u sustavu tadašnje hrvatske vlasti. Ali naši političari i svekolike režimske sluge o tome šute.

Zbog svega toga se slobodno može kazati kako se u našoj Domovini, od 2000. g. do sada, zapravo radi o udruženoj, zločinačkoj, protuhrvatskoj politici zbog koje nam je takva i gospodarska situacija koju se namjerno ne želi postaviti na ispravan put iz gore navedenih razloga razvijanja opće protuhrvatske svijesti kod njenih prevarenih i osiromašenih građana. Zbog svega toga će Josipović, netom po izricanju prošlogodišnje sramotne haške prvostupanjske presude Hrvatima iz HZ Herceg-Bosne i našem hrvatskom državničkom vrhu pod vodstvom predsjednika Tuđmana, hladno izjaviti kako se on već, odmah po svom dolasku na čelo hrvatske države, u BiH parlamentu ispričao građanima te zemlje zbog "pogrešne hrvatske politike prema BiH 90-tih godina", umjesto da je rekao kako će, kao predsjednik države, učiniti sve da se drugostupanjskom presudom poništi prethodna nepravda, po kojoj se Hrvatsku osuđuje kao jedinoga agresora u BiH!

Dakle, osim pojedinih vanjskih čimbenika koji sustavno vrijeđaju hrvatski narod lažno ga prikazujući genocidnim i fašistoidnim, hrvatski je narod izložen i još razornijoj unutarnjoj političkoj, medijskoj i kvaziintelektualnoj agresiji predvođenoj najvišim državnim dužnosnicima i tijelima državne vlasti, što je ne zabilježeno u dosadašnjoj ljudskoj, političkoj i državnoj praksi.

Svijet se izokrenuo naglavce: domoljublje je postalo fašizam, nacizam je postao demokracija, Zapad proganja kršćanstvo, a bivša komunistička Rusija ga brani

I za kraj, što sve na ovo reći. Činjenica je kako je današnji svijet zahvatilo svojevrsno ludilo, infektivni virus poremećenih ljudskih vrijednosti, zatiranja svetinja i općeprihvaćenih načela kao temelja ljudske civilizacije, medijske prostitucije u kojoj se normalni čovjek više ne snalazi niti dobiva objektivnu sliku stvarnosti, anarhije i postupnog prijelaza u novo poganstvo razvrata, dekadencije, sektaštva i naizgled totalne slobode, a u stvarnosti novoga ropstva nadziranog od stvarnih centara moći, koncentriranih u vrlo uskim međunarodnim krugovima.

Zbog svega navedenog hladnoratovski žestoki zaštitnici kršćanstva na Zapadu, danas to isto kršćanstvo izbacuju iz svojih ustava, odbacuju ga kao nešto rigidno, nehumano, što ugrožava ljudska prava i toleranciju, te ga čak ponegdije podvrgavaju kazneno-pravnim sankcijama, a njegove sljedbenike svrstavaju u kategoriju psihičkih bolesnika koji "ne prihvaćaju civilizacijske dosege moderne znanosti".

S druge pak strane, perjanica i predvodnica rigidnog komunističkog i ateističkog sustava iz doba Hladnoga rata, Rusija, preoblikovala je vlastito društvo dobrim djelom upravo na novoj evangelizaciji i na kršćanskim temeljima zasnovanom vrijednosnom sustavu koje se opire novom, gore navedenom, Zapadnom.

Nekadašnji predvodnici sloboda riječi i izražavanja na Zapadu, danas kroz svoja najviša državna tijela šalju medijima direktive što i kako o nečemu moraju pisati ukoliko su financirani od strane vlade. Time prestaje novinarska sloboda, novinar se stavlja u funkciju glasnogovornika koji javnosti prenosi od političara dogovorene odluke, a novinarstvo se iz svoje uloge korektora državne vlasti pretvara u PR agenciju politike i političara.

Istinsko hrvatsko domoljublje, ogromnim dijelom zasnovano na očuvanju vrednota Domovinskoga rata i uspostave moderne hrvatske države, bez ikakvih radikalnih akcija, veličanja fašističkih ideologija iz prošlosti i bez primisli o antisemitizmu, proglašava se, začudo, restauracijom nacizma, NDH i čega sve ne.

S druge pak strane, bivši saveznici iz Drugoga svjetskog rata, koji se svakodnevno pozivaju na svoj antifašizam, upravo u svom dvorištu prečesto zatvaraju oči pred istinskim antisemitizmom, oskvrnjenju židovskih grobalja i sinagoga, jačanja radikalnih političkih stranaka čiji se program naslanja na nacističku ideologiju i još podosta toga čega u Hrvatskoj nema. U modernoj Mađarskoj, gotovo da je druga po snazi ekstremna nacionalistička i otvoreno protužidovska stranka "Jobikk". Isto tako, Eurokomisija je još prije par godina ukrajinsku političku stranku "Sloboda", čiji se program direktno poziva na nacističku ideologiju "čiste krvi", politike "jedan narod-jedna država", s izrazitim antisemitskim osjećajem, proglasila ekstremističkom i antisemitskom te zabranila političke kontakte s istom. Danas ta ista Eurokomisija šutke prihvaća participiranje njenih zastupnika u ukrajinskom parlamentu od čak 10% od ukupnoga broja zastupnika, kao i zauzimanje ključnih i čelnih pozicija od strane rukovodstva te stranke, u ukrajinskom sigurnosnom sustavu novih vlasti. O tome danas svi šute ali će zato američki State Departmant prije cca dva mjeseca, u svom godišnjem izvješću o stanju ljudskih prava u svijetu, vrlo oštro kritizirati, zamislite čuda, upravo Hrvatsku zbog "porasta fašizma i netolerancije prema manjinskim zajednicama"!!! O tome je u Hrvatskoj, bar koliko sam ja uspio medijski popratiti, izvjestio jedino teletekst HTV-a!

Dakle, umjesto da svi, i političari i građani, glasno kriknemo protiv te laži i nastavka sotoniziranja našega naroda, muk i tišina. A mi smo lojalni članovi Euro-atlantskih integracija čiji vojnici se rado pozivaju štititi upravo njihove interese u svjetskim žarištima. Naš narod i dalje guta uništavanje svoga dostojanstva od strane upravo tih integracijskih struktura, koje, u namjeri da osiguraju izvlačenje Srbije iz mreže ruskih interesa, isto nezahvalno čine preko hrvatskih kostiju. Dakle, kada to već tako čine, a uz prešutno odobravanje naših sluganskih političara, onda bi bilo pošteno da barem kao minimum ljudskog poštenja ostave nas Hrvate na miru i poštede svojih moralnih prodika, etiketiranja i dvostrukih kriterija i standarda kada je o nama i našoj Domovini riječ.

Ali nemojmo gajiti iluzije kako će stranci sami na promjenu svoje retorike pristati. Za korekciju takve politike i promjenu njihovog odnosa prema Hrvatskoj i Hrvatima, potrebito je, kao temeljni preduvjet, imati nacionalno svjesno, državno vodstvo koje svoju državu, svoj narod i svoje građane voli i istinski im želi osigurati uvijete za njihov svekoliki napredak i blagostanje unutar svoje zemlje, a čega u Hrvatskoj već dugo nema. I zato valja reći kako, usprkos svemu, ipak na kraju na izborima sami o sebi i vlastitoj sudbini odlučujemo.

Autor: Zoran Meter

http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/1 ... rivci.html