Pričamo sami sebi i sjećamo se onih koje su dovezli ...

[EdgarFranjul]

http://www.dnevno.hr/vijesti/komentari/ ... ucima.html

Pričamo sami sebi i sjećamo se onih koje su dovezli u sanducima

I tako, dani i godine idu nas je sve manje, a njih je sve više. Red je sada da i nama koji smo imali sreću i koji smo se ovako ili onako vratili iz rata netko održi "minutu tišine", odnosno šutnje. I da nam kaže-"slava vam"! A ono da će imena hrvatskih branitelja biti upisana "zlatnim slovima" to je očito bila neka šala. Kako će biti upisana "zlatnim slovima" kad ni 23 godine od početka srpske agresije nitko nema popis poginulih i nestalih. Što će im to, pa oni imaju Hrvatsku!


Autor: Mladen Pavković Photo: ddrrh.com Subota, 06 Srpanj 2013 16:09


Nakon što smo se vratili iz rata, ostarjeli smo, sredina nas često ne može prepoznati, pa čak ni naši najbliži. Što smo sve prošli to uistinu više nikoga ne zanima. Pričamo ponekad sami sebi kako je bilo, sjećamo se još onih koji su ostali negdje i koje su dovezli u sanduku, pa ih sahranili. Međutim, one koji su imali sreće i ostali živi, a sa kojima smo bili rame uz rame, jedva više i prepoznajemo. Izmijenili su se. Nisu to više idealisti, puni poleta, koji su u svakom trenutku kad je trebalo bili spremni i poginuti. Za što? Pa, za Hrvatsku! Eto, danas su mnogi od njih bez posla, sjede na trgovima, poput klošara, a neki nemaju ni za pivu. Oni koji su se snašli u debelim su mirovinama. Nemaju što raditi, a mogli bi. Krate dane sjedenjem u kavani, ili pak u ribolovu. Uspjeli su kupiti i neki bolji automobil, a ljudi kažu-gle ga, bio je u ratu pa se obogatio! One koji su ostali u kolicima, ili bez jedne ruke ili noge, na njih se malo tko i osvrće. Karakteristika je svima koji su bili prvi kad je trebalo da su neprestano nezadovoljni, da im ne odgovaraju ni jedni koji su na vlasti. Često tako rastrgani, ljuti i bijesni znaju doći kući, ženi i djeci, pa "iz čistog mira" naprave dar – mar, tako da nije rijetkost da i policija s nekima od njih relativno često ima posla. Svi im uglavnom govore da prestanu pričati o ratu, poglavito sada kad smo ušli u Europsku uniju. A oni kao da provociraju, kao da ne mogu bez te teme. Grizu se i nemirni su poglavito kad vide bivše sekretare partija, doušnike, udbaše, komunističke i ine kriminalce, koji su i rat iskoristili da se još više obogate. Ti im često poručuju-pa, tko vas je tjerao u rat! A oni su išli sa srcem daleko od svoga grada ili mjesta, u one krajeve gdje nikada i nisu bili obraniti hrvatsku državu. Od koga? E, o tome se danas gotovo i ne govori.

Ako spomeneš Srbe, četnike, Crnogorce odmah si "nacionalista", "šovinista", odmah si netko tko nije dobro došao u državu koju su upravo ti, a ne trenutačni i ini političari, stvorili. Sjetimo se nevolja koje smo imali kad smo godinama otvoreno branili generale Gotovinu i Markača, a koje su proganjali, i ne samo njih, već i šire članove njihovih obitelji baš ti koji im danas ljube ruke, koji im ljigavo plješću i koji ih sada uzdižu do nebesa. Koliko je samo hrvatskih branitelja izvršilo suicid. Pa, što – nikome ništa. Tko pita žene, djecu i starce kako su oni proživjeli ratne godine? Tko pita i tko radi analize koliko je sudionika rata, ali i ne samo njih oboljelo, poglavito nakon što su ostavili puške i "živi i zdravi" vratili se svojim kućama? Samo na Vukovar je tijekom 1991. u tri mjeseca palo na stotine tisuća granata Je li se netko zapitao- imaju li one i danas negativne učinke, poglavito na zdravlje tamošnjih stanovnika? Najteže nam je gledati tajkune. One koji su se obogatili na krvi sirotinje. Da, sirotinje, jer je ona u daleko najvećem postotku išla u rat. Gospoda su ostajala kod kuće, morali su studirati, ili pak otići u inozemstvo dok prođe ovaj "metež". A, gle ih danas: vozikaju se u najnovijim mercedesima i audijima, odmaraju se na jahtama, kupuju vile, šeću po Europi, imaju tvrtke, imaju sve, ali nemaju – ni dana u Registru hrvatskih branitelja. Mislite da ih je sram? Ti nemaju srama, to je većinom "rulja" kojoj bi trebalo oduzeti sve što su nepošteno stekli. Kad ste vidjeli nekog tajkuna da polaže vijenac i pali svijeće za sve poginule, nestale i umrle hrvatske branitelje? Jeza nas hvata kad svake godine u Kumrovcu uzdižu Broza, crvenu zvijezdu petokraku, kakvu su nosili i srpski četnici (Šljivančanin u Vukovaru) u vrijeme Domovinskoga rata, a oni, jadni, opet ne smiju ni spomenuti slovo U, a kamoli da ga nose na majici.

Međutim, kako su nas četnici zvali u ratu? Da, dobro se sjećate, zvali su nas "ustašama"! Za njih smo to i danas. Hrvatska država je počela plaćati čak i odštete Srbima koji su stradali u ratu, a povrat tih sredstava potražuje od pojedinih hrvatskih branitelja (slučaj Norac, Lora, itd.). Majka Kata Šoljić je umrla, a da još do danas nitko ne zna gdje su krvnici koji su ubili njezina četiri sina u Domovinskome ratu? Svi znaju za tragediju obitelji Zec, a nitko ne zna za tragediju obitelji Aleksander iz Vukovara: Emil, hrvatski branitelj (r.1959.) te njegova supruga Vlasta (r. 1966.) i sin Matej (r. 1989.) ubijeni su u tom gradu u jednome danu- 15. studenoga 1991.! U Slavonskome Brodu također je u vrijeme rata ubijeno čak 28 dječaka i djevojčica. Pala je srpska granata dok su se djeca igrala. Pa, što? Nikome ništa. Na sličan način još je ubijeno ili zaklano oko 400 njihovih vršnjaka, od kojih su mnogi tek krenuli u školu. Gospodine Bajiću, gdje su ubojice tih mališana koji su krivi samo za to što su bili Hrvati? Udbaši poput Perkovića, Manolića, Boljkovca, Mesića...Mustača....zaštićeni su poput "medvjeda". Samo pokušaj svaljivati krivicu na te Brozove kompanjone, imat ćeš posla s nekakvim Nobilom, a i ti nobili su se razmnožili kao žabe u močvari. Kako nije sram tog čovjeka, a bio je posljednji komunistički javni tužitelj?! Zamislite da je u Brozovu sistemu bio "posljednji tužitelj države NDH", što bi taj zločinac učinio od njega: stavio bi mu tablu oko vrata, prošetao ga gradom, i nikada više ne bi mogao biti ni sudac a kamoli "veliki estradni odvjetnik"! Sve zna, a navodno u ničem važnom nije sudjelovao u obrani Hrvatske, samo bi nam trebalo još da nam počne i pjevati! Kad na malim ekranima svakodnevno gledamo ogorčene radnike, jer im se "ugasila" tvrtka, jer nisu mjesecima dobili plaće, kad gledamo kako pirotehničari danima spavaju u šatorima i protestiraju jer "nema novaca za čišćenje Hrvatske od mina", a poglavito kad vidimo pojedine nogometaše koji navodno vrijede desetine milijuna eura, a na terenu se ponašaju kao da su se prvi put susreli s loptom, ne možemo a da se ne pitamo: jesmo li se za to borili? Gdje su nam zapovjednici ratnih brigada?

Neki su u bolnicama, drugi na psihijatrijama, treći su se ubili, četvrti razočarani jer ih ne zovu na nikakve svečanosti (kao primjerice sada kad se faraonski slavio ulazak u EU)... Dobili smo Registar hrvatskih branitelja, ali nakon njega-sve je isto kao i lani! Hrvatski političari su redovni gosti na obilježavanjima svake puške koja je pukla u nekoj šumi 1941., a hrvatski branitelji su sami ili uz svećenike ili biskupe na obilježavanju obljetnica pokolja koje su izvršili antifašisti nakon II. svjetskog rata. Znam, mnogi će sada reći- za većinu stvari su krivi i sami branitelji! Ti koji to kažu imaju pravo. Krivi smo. Prvo što smo oslobodili državu, a potom što smo je stvorili. Zatim smo krivi što smo je "bez ispaljenog metka" predali političarima u ruke. Krivi smo jer smo dozvolili da nas danas bacaju u blato, ponižavaju i ne daju nam dostojno živjeti. Borimo se protiv nepravda perom i dostojanstveno, a oni kojima se obraćamo ti nam se smiju, jer znaju da od toga nema nikakve koristi. Ako treba oni na vlasti, uvijek su imali i imaju pripravne pendreke i policiju, a policija zna što treba uraditi s "neprijateljima naroda". (Ako ne zna pitat će perkoviće!).

I tako, dani i godine idu nas je sve manje, a njih je sve više. Red je sada da i nama koji smo imali sreću i koji smo se ovako ili onako vratili iz rata netko održi "minutu tišine", odnosno šutnje. I da nam kaže-"slava vam"! A ono da će imena hrvatskih branitelja biti upisana "zlatnim slovima" to je očito bila neka šala. Kako će biti upisana "zlatnim slovima" kad ni 23 godine od početka srpske agresije nitko nema popis poginulih i nestalih. Što će im to, pa oni imaju Hrvatsku!

[EdgarFranjul]

Ćelije, prvo hrvatsko selo spaljeno u Domovinskom ratu


Političari odlaze na svaku obljetnicu vezanu uz partizanske bitke, a ne dolaze u ovakva mjesta, niti se daje neka iznimna važnost u ovom slučaju jednom malom i nepoznatom selu koje se baš te nedjelje, prije 23. godine našlo u središtu pozornosti cijele Hrvatske, ali i šire.

Autor: Mladen Pavković Photo: Vecernji list Nedjelja, 07 Srpanj 2013 12:29


Na današnji dan, u nedjelju, 7. srpnja 1991. u velikosrpskoj agresiji na Hrvatsku, dogodio se strašan zločin – do temelja, zajedno s crkvom, spaljene su Ćelije, prvo hrvatsko spaljeno selo u Domovinskome ratu. Tko danas, osim preživjelih mještana, zna za ovu tragediju, tko je taj koji je već odavno trebao, a nije priveo pravdi srpske zločince koji su prvo otjerali nevine Hrvate iz njihovih domova, potom opljačkali sve što se opljačkati moglo, a nakon toga svaku kuću zapalili? Kako se nešto takvoga u 20. stoljeću, u srcu Europe, uopće i moglo dogoditi? Zar je i za ovo Europska unija dobila Nobelovu nagradu za mir?

No, od toga nam još teže pada što se ovaj događaj gotovo uopće više i ne spominje, što političari odlaze na svaku obljetnicu vezanu uz partizanske bitke, a ne dolaze u ovakva mjesta, niti se daje neka iznimna važnost u ovom slučaju jednom malom i nepoznatom selu koje se baš te nedjelje, prije 23. godine našlo u središtu pozornosti cijele Hrvatske, ali i šire. Oni koji su ostali živi počeli su se vraćati u Ćelije tek 1998. Kuće su obnovljene, škola također, a ponovno je podignuta i crkva. Da, selo je sada "bogatije" i za masovnu grobnicu iz Domovinskoga rata. Tu više nema veselja, radosti, tu na žalost dolazi malo ljudi, a učenici iz raznih krajeva uopće nemaju u programu dolazak u ovo čuveno mjesto, a trebali bi, jer ovdje se među ostalim počela pisati hrvatska povijest. Gdje su sada gospoda lucići, dežulovići ivančići i njima slični, koji neprestano pišu (i) pjesme i rugaju se hrvatskim braniteljima, da jednu ne napišu i o spaljenom selu Ćelije? Ne, to njih i njima slične ne zanima, ali čudno je da to ne zanima ni većinu hrvatskih medija, iako bi se o tom događaju trebao snimiti i igrani film. Kakvi smo mi to ljudi, kakav smo mi narod, kad sami želimo i nastojimo zaboraviti što se zaboraviti ne može? Ćelije postoje, one će i dalje živjeti i žive, iako su dosad spaljene "dva" puta: jednom su gorjele te tužne nedjelje 1991., a drugi puta "gore" danas, na 23. obljetnicu, kad ih malo tko uopće više i spominje.

[EdgarFranjul]

http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/9 ... avilo.html

Nakon rata ubila se cijela jedna brigada, u Hrvatskoj je za branitelje smrt lakša od života jer ih je društvo zaboravilo


- Smrt je bijeg od realiteta - smatra Gruden. Ljudi se često pitaju koji je smisao života, a gubitkom smisla gube se ideali. Branitelji su svoj smisao i ideale izgubili boreći se za državu koja nema sluha. - Ljudi vide da ono što ih je držalo gubi smisao - misli Gruden, a držala ih je beskompromisna borba u kojoj su bili spremni riskirati sve iz ljubavi prema domovini. - Sve je to bilo uzalud - kaže Gruden i misli da je takva situacija dovela do razočaranja u očekivanja.
Hrvatski branitelji, oni kojih se hrvatski političari sjete samo uoči kakvih izbora pa njihove teške životne priče izvuku iz naftalina kako bi dobro pozicionirali svoju debelu političku kožu.

Ćirilica u Vukovaru, uhićenja zbog zviždanja premijeru, život na rubu egzistencije i ostavljanje, zaboravljanje...mogli bi se do sutra nabrajati postupci kojima, ne samo ova vlast, nego i sve prije nje zanemaruju one koji bi trebali biti stup i ponos ovoga društva, a oni tako ostavljeni, napušteni, zaboravljeni i prepušteni sami sebi gube snagu i volju za životom šaljući društvu opomenu koju malo tko registrira.
U ovoj zemlji zločin je biti domoljub, zločin je voljeti Hrvatsku. Takvi su osuđeni od strane društva čije su glave isprane političkim raspravama i medijskim natpisima u kojima se oni koji vole svoju zemlju nazivaju konzervativcima, seljacima, primitivcima. Oni su korak iza urbanog svijeta u kojem malo tko zna definirati taj pojam, ali svi znaju da je to 'cool', super i fora.


Posljednji koji je bitku protiv sistema i društva okončao tako što si je oduzeo život je Zvonko Bušić. Čovjek koji je imao san o slobodnoj državi, čovjek koji je volio Hrvatsku. Njegov životni put nije bio lagan. Borio se protiv sistema, životnu je bitku vodio i iza rešetaka američkog zatvora, proglašavan je teroristom i sve to samo zbog jednog cilja, zbog svoje Hrvatske. Branitelji su ga voljeli i poštivali, a on se u političkim spletkama ljudi iz bivšeg sistema u novim košuljama nije snašao. Duboko je patio, kažu oni koji su ga znali, a rijetki su oni s kojima je tu patnju i dijelio. Njegov san o samostalnoj Hrvatskoj se ispunio, ali Zvonko Bušić sanjao je drugačiju zemlju. Sanjao je demokratsku Hrvatsku u kojoj svi ljudi imaju jednaka prava. Šokirani branitelji iz koprivničke Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. Bušićevu smrt prokomentirali su riječima:


'Hrvatska je ostala hladna prema oko 2 000 hrvatskih branitelja koji su si, od početka rata pa do danas, sami oduzeli svoje živote i to na najstrašnije načine, uvjereni da će njihova smrt barem malo potaknuti one koji su bili ili koji jesu na vlasti na razmišljanje, na promjene i na upite: Zbog čega se ubilo toliko ljudi, još k tome onih koji su se oružjem borili za Hrvatsku? Međutim, ništa se nije dogodilo, niti će se dogoditi'.
Da je Hrvatska doista ostala hladna prema braniteljima govore i službeni podatci. Od 90-ih do danas ruku je na sebe diglo preko 2 000 branitelja. Svake godine život si oduzme između 100 i 120 hrvatskih branitelja. Najmlađi branitelj ubio se s 18 godina, a prosječna dob branitelja koji počine suicid je 38 godina.

- Branitelji su u kroničnom stresu - kaže ugledni psihijatar Vladimir Gruden. Dodaje da postoji više vrsta stresa, a onaj koji je zadesio branitelje jest taj da se teško prilagođavaju u društvu, a posebne poteškoće imaju jer se emotivno teško prilagođavaju. Probleme s prilagodbom branitelji imaju i zato što osjećaju da su nesposobni i zanemareni. - Branitelji teško rješavaju problem blizine smrti - tumači Gruden pa stoga smatraju da je najbolje rješenje ubiti se. Mnogi samoubojstvo tumače kao čin velike boli, ali iskusni psihijatar kaže da to nije uvijek tako. Za mnoge je samoubojstvo rješenje i bijeg od neizdržive situacije. - Branitelji svoj život vide kao dosadan, jednoličan i besperspektivan - priča ugledni psihijatar. U njihovim očima ispada da je borba koju su vodili jeftina u usporedbi s onim što su dobili i onim što su kasnije preživjeli.


- Smrt je lakša od života, ona je bijeg od realiteta - smatra Gruden. Ljudi se često pitaju koji je smisao života, a gubitkom smisla gube se ideali. Branitelji su svoj smisao i ideale izgubili boreći se za državu koja nema sluha. - Ljudi vide da ono što ih je držalo gubi smisao - misli Gruden, a držala ih je beskompromisna borba u kojoj su bili spremni riskirati sve iz ljubavi prema domovini. - Sve je to bilo uzalud - kaže Gruden i misli da je takva situacija dovela do razočaranja u očekivanja. Mnogi branitelji misle da bi bilo bolje da su poginuli jer se ovako osjećaju kao da neprijateljsko oružje još uvijek djeluje.

- Društvo je zaboravilo branitelje i to jako - kaže naš sugovornik. Primjerice, udruga branitelja u Koprivnici radi kuće svojim suborcima, a grade i odmarališta. Od države traže samo građevinski materijal. No, kada se priča krenula razvijati u pozitivnom smjeru, općinar im kaže da nisu platili porez. Takvim postupcima sve je banalizirano i šablonizirano, misli Gruden.

- U ovoj državi nema uređenih zakona nego se branitelje kažnjava - uvjeren je psihijatar. Branitelje se mora animirati, oni su junaci ove zemlje. No, umjesto da ih se animira, te ljude se progoni, smatra Gruden.

- Normalno da su u ratu pucali, pa branili su svoja ognjišta, a sada se traži tko je pucao jače - priča Gruden. Treba prestati s takvim postavljanjem. Neprestano se traže oni koji su počinili zlo umjesto da se nagrađuju oni koji su učinili dobro za zemlju. Premda, kaže Gruden, nije bio popularan u Jugoslaviji ta zemlja svoje je vojnike štitila. Danas su branitelji razjedinjeni, a to nikako nije dobro, misli Vladimir Gruden, jer tako se stvara ljubomora među njima, što je prirodno i ljudsko, a tako razjedinjeni podliježu raznim manipulacijama. - Jednom tjedno prikazuje se emisijica u kojoj se priča o pravima branitelja umjesto da se o njima snimaju filmovi - ističe naš sugovornik i zaključuje da se braniteljima može pomoći tako što će im se pokazati da su cijenjeni.

[EdgarFranjul]

Mi im poklanjamo privid borbe mišljenja
(Umjesto nekrologa tragično preminulom rodoljubu i domoljubu Zvonku Bušiću)

Koliko je strašno bilo Zvonku Bušiću posljednjih pet godina živjeti u Hrvatskoj, strašno je i nama živućima, sada i opet slušati i čitati kako se ne poštuje ni gola, tragična smrt. Ono čime zaključuje svoj jutarnji iscjedak od članka (od ponedjeljka) jedan Davor Butković, dno je dna koje se tek otvorilo. Njemu je prethodila izjava i nova optužba Zvonku Bušiću (nakon odslužene, u najmanjem dvostruke kazne) o terorizmu, s kojom se ponovno požurio (bez obzira na smrt), a tko drugi nego jugoslovenski svjedok optužbe, vertikala i haški svjedok odbačena kredibiliteta. Taj uvijek (osobno ili telefonski) dostupan zagrebački pretplaćeni i još politički analitičar sveopće prakse, medijski i drag i posvudašnji, više telefonac - manje - ponajmanje filozof, prof dr Žarko Puhovski - i opet se iskazao. Kako piše dr Sesardić: sa znanstvenom karijerom ravnoj nuli. No, tu smo kaljužu svi mi stvorili jer nije riječ tek o dva gornja odiozna primjer(k)a. Mi se volimo tješiti, pa kažemo: to nije Hrvatska. Tako smo to „riješili“.

Beograd se ugošćuje u Vukovaru


Razumijem one među nama ponajbolje - hrvatske branitelje. Razumijem stotine onih, koji su si mukom izmučeni iskopali oči i oduzeli život u puna dva posljednja desetljeća. Znam uzroke i opačinu vlasti koja ih je zemljom prekrila. Sve branitelje, koji su sanjali suverenu Hrvatsku, ostvarili je u krvi, a zatim su im je oduzele, zatim su nam je oduzele - kukavice, sluge i gramzljivci. Jedino pod pojam izdaje moguće je svesti pljačku Hrvatske, rasprodaju strateških nacionalnih resursa ali i interesa,

Sanaderovo „Hristos se rodi“ te politički suvezluk sa svim onima, državno nelojalnima, u hrvatskom, nekad državnome Saboru. Jedino posebno odabranom izbornom alkemijom, nikakvim odazivima glasača moguće je objasniti „izabranu vlast“, zbrzano proveden i nedemokratski pripremljen referendum o Uniji, te sada već dugo ignoriranje stvarno provedenog referenduma sa 750.000 potpisa protiv segmenta nasilnog spolnog odgoja nad svom pučkoškolskom djecom.

Tako se moglo dogoditi u tom svjetonazorskom i logičkom kolapsu da se Beograd ugošćuje u Vukovaru. Time je moguće da je odlazak na srdačno ljubljenje dvaju predsjednika u Beograd samo pitanje vremena (u kojem se velika Srbija ni po čemu nije ni urazumila, niti uljudila). Ali zato je politička Hrvatska učinila golem iskorak, zapravo nepojmljiv, prosuvši svo svoje dostojanstvo - do gležnjeva.

Ulizivanje okupatoru



Ovoj vlasti to je sasvim logično: usporedo sa svime time teče nepostavljanje baš nikakvih uvjeta i legitimnih zahtjeva prema okupatoru.

Okupatoru?

Da, kako rat može biti završen, a Beograd ne daje nikakve podatke o nestalima, možda još i zatočenima? Ne priznaje još, čak ni svoje koncentracijske logore kroz koje su toliki hrvatski branitelji prošli! Zar možemo „otvoriti novu stranicu, deca su već punoletna“ kako tobože očinski i odjednom familijarno mudruje Tadić, kao Koštunica, kao Nikolić, kao Milošević? Tako svejedno tko je od njih istih.
Tko od njih istih ne vraća kulturno blago, ili obične registratore s podatcima iz Opće bolnice Vukovar, dokumente genocida za kojeg kažu da ga nisu izvršili. Tko ne vraća popljačkano blago hrvatskih crkvi već umjesto reparacije zahtjeva i nameće, potražuje hrvatsku obnovu kuća srpskih prognanika!
Tom se okupatoru sustavno briše krivica za silovanje vukovarskih žena, za bombardiranje Vukovara zabranjenim kasetnim bombama, prešućuje se da je na grad bacao i bojne otrove. Ne želi se čuti posljednje zapovjednike obrane grada, koji jasno navode kako je nakon prestanka svih djelovanja obrane u Vukovaru pobijeno dvije i po tisuće ljudi. Za tromjesečne nadljudske obrane i krvavog neravnopravnoga rata (30:1!) poginulo je tisuću civila i sedam stotina branitelja. To imamo zaboraviti okupatoru?

Okupatoru, koji to po svemu još uvijek jest, na netraženo se i snishodljivo obećaje (kako Sanader tako i Josipović) da ne će biti otegotnih okolnosti za Srbiju da i ona uđe u Uniju. Je li se itko od njih osvrnuo na mišljenje hrvatskih građana? O okupatorima, o onima kako piše akademik Pečarić: zečevima... Pobjeglima pred hrvatskom oslobodilačkom silom.

S pravom se trebamo pitati u kakvoj mi to zemlji živimo jer sve te procese vlast ne zaustavlja, ne poznaje dostojanstvo žrtve, ne poštuje mrtve, ne cijeni suverenitet. Kako je s time bilo živjeti Zvonku Bušiću?
Emigrant, spasio se iz šugoslavije, grizući prvo tuđinu, zatim drakonsku kaznu, izvan Hrvatske (samo po zatvorima) punih trideset i dvije godine, cijeli jedan život... Kazao je da je u kazamatima demokracije „vidio četiri do pet stotina ubojstava...“ i preživio. A zatim se vratio, prirodno ushićen, puna srca za domovinu i proživljavao, preživljavao u šoku nevjerice kako je to što čuje i gleda uopće još (i dokle?) moguće... Prolazio je pakao. Njemu već drugi. Naš. Jedan hrvatski naslov, jednog hrvatskog rodoljuba glasi: „Pakao u obećanom raju“...


Silovana Hrvatska


To je ta politička Hrvatska kakvu ne možemo ni gledati, niti slušati. Letalna i otrovana. To je silovana Hrvatska kakvu mi takvi kakvi jesmo otupjeli trpimo, stojimo sa strane, a Zvonko Bušić nikakve tu Hrvatske više vidio nije. Politički sitnež od prosinca 1999. vodi Hrvatsku u istome smjeru i tu kavernu, tu izdaju kao uvrjedu, Zvonko Bušić nije mogao otrpjeti.


Hrvatska je silovana u Vukovaru. Doslovno i metaforički. I u znatnom književnome djelu Julienne Eden Bušić (prevedeno i na hrvatski). I još nam domovinu siluju, obnavljaju nedjela, sve polako, puzeći. Od proljeća ove godine Grad heroj ponovna im je meta. Vukovar će tako već od sutra ponovno biti okupiran i zatvoren grad. Čuva ga hrvatska policija za koju ponosne Vukovarke kažu da u njoj rade i prepoznati četnici. Zločinci i neljudi. Možda će nam opet trebati proboji kroz kukuruze? U oba smjera. Mi stojimo sa strane. Tobože, pa to su samo ćirilične ploče. Ploče. Mi okrećemo glavu.

Svi smo mi krivi, svejedno u kojoj mjeri. Zvonko Bušić je kap koja je prelila čašu. Narod, koji obezvrjeđuje svoje idealiste postaje raštrkano krdo koje se spaja i razdvaja bez osnove i osovine, stihijski... svaki dan, drugačije.
I preživljava.
I preživa.
Svi smo krivi što se branitelji ubijaju, što im je hrvatska država postala dugotrajna maćeha. Svi smo krivi što među nama više nema tisuća ljudi, koji više nikad ne će imati pravo graditi svoju obitelj i reći svoje mišljenje. Koji su „nestali“ u miru. Da, krivi. Jer se njihova žrtva u stvarnosti, djelima, ne poštuje. Obilaze se obilježja obljetničarski, protokolarno, po opisu radnog mjesta i uz tv-fanfare, a onda već sutra - sve po starom: brže bolje iz Unije - Beogradu pod skute. Tu bljutavost trpi samo politički želudac.

Neka razgovaraju sami sa sobom

Svoj smo vlasti proteklih dugih trinaest godina 'davali kredite', a vrijeme je bojkota. Davali smo im vremena svima, puneći jedino kaljužu. Mi smo s njima polemizirali, zamjerali im i osuđivali ih. Dijagnosticirali smo njihove prijevare i laži, u stvari, mi smo njima stvorili ono što oni sami nisu u stanju ostvariti: pravdu i demokraciju. I u tome je njihova klopka. Mi im i nehoteć stvaramo alibi, a oni nezaustavljivo trabunjaju kroz sve medije – mi im poklanjamo privid borbe mišljenja. Oni tako glagoljaju o mrskoj desničarskoj Hrvatskoj. Vide zmije i ostale nemani, naravno, izvan svoga oka. Imaju sve što trebaju, a više od fatamorgane i ne traže. S tim karitativnim radom u korist vlastite štete trebamo prestati. Neka razgovaraju sami sa sobom. Neka novi pad BDP-a proglase uspjehom izlaska iz recesije, znakom svoga oporavka. Neka svaki put kad spiskaju sav budžet s prstom u zraku i dalje prijete svim građanima Hrvatske, jer mi smo zapravo trajno krivi što njihov bal poprima razmjere bežanije. I para je sve manje. A još se nisu ni najeli niti izdovoljili. Neka laju. Kaljužu prepustimo kaljuži, vrijeme je za bojkot.

Kao što kaže sjajan hrvatski publicist Tihomir Dujmović: „ako jedan Zvonko Bušić diže ruku na sebe, trebamo se zapitati u kakvoj mi to zemlji živimo“. U kakvom režimu. Jedni obmanjuju, drugi reže, treći glume europejce. A sve što taknu planski upropaštavaju. U močvari, u kojoj tisuće mirnodopskih, nasilnih smrti, ne samo da vlasti nisu alarm nego ih se one uopće i ne tiču - vrijeme je za puni bojkot nenarodne vlasti. Što prije to bolje. Što širi to djelotvorniji.


Toliko od mene. Volio bih doživjeti opći bojkot, blokadu nehrvatskih medija od svih viđenijih i djelatnijih ljudi (trenutno opsesivno obuzetih uklapanjem u tržište i region), bojkot od strane tih takozvanih opozicijskih političkih stranaka, i izlazak ne samo prigodno iz sabornice, već i iz Sabora. Takav i toliko trajan bojkot sve dok Hrvatska ponovno ne bude disala i postojala suverenitetno i demokratski. „I have a dream...“ da će većina u Hrvatskoj napokon postati ravnopravna. I da će se predragocjeni životi u njoj, napokon prestati neprirodno i politički gasiti.

Javor Novak

http://www.hkv.hr/izdvojeno/komentari/j ... atska.html

[EdgarFranjul]

Odgovor na teze o nedodirljivim braniteljima

'Poštovani političari, vi ste obični povlašteni dezerteri, nadamo se da su vam bar djeca poštena i da vas se srame'


Povodom nedavnih izjava pojedinih političara kako su hrvatski branitelji povlaštena skupina reagirala je domoljubna organizacija Craoatorum, koja je oštro prozvala vlast optuživši ih za dezerterstvo. Njihovo priopćenje prenosimo u cijelosti:

Poštovani političari u Republici Hrvatskoj !

Danas po ne znamo koji put se oglašavate u javnosti da su hrvatski branitelji povlašteni !

Stoga zahtijevamo od svih vas u Vladi RH, Saboru RH, i ostalim državnim institucijama da nam dostavite popis svih Vas i zaposlenika u vašim resorima koji nisu sudjelovali u obrani suvereniteta RH na način da su proveli najmanje 100 dana na prvoj crti bojišnice.

Zahtijevamo da za svako ime se stavi razlog zašto ta osoba nije htjela aktivno braniti domovinu.

Zahtijevamo da kraj svakog imena na tom popisu stavite povlašteni dezerter.

Zahtijevamo da od svake te osobe koja nije htjela biti povlaštena poginuti, ostati bez dijela tijela ili biti u neprirodnim uvjetima za ljudski rod od čega su svi branitelji oboljeli od razno raznih bolesti koje im ne priznajete, oduzmete u korist onih koje nazivate povlašteni 60% prihoda jer su branitelji koji su po vama povlašteni spasili svima vama glave , vašu imovinu pa čak i djecu da ne budu poklana od strane četnika koje toliko zdušno dižete na pijedestal.

Dragi političari u Vladi RH i Saboru RH koji niste se borili na prvim crtama a ima vas dosta koji koristite i braniteljski status i kako vi kažete privilegije ali i ordenje vi ste za nas hrvatske građane i branitelje obični povlašteni dezerteri.

Zahtjevamo da objavite pospis svih aboliranih četnika koji su korisnici mirovinskog osiguranja.

Zahtjevamo da objavite popis svih aboliranih četnika koji rade u državnim institucijama.
Zahtjevamo da objavite popis svih korisnika partizanskih mirovina.

Hrvatski branitelji su dali za ovu državu i ovaj narod sve, a vi ste upropastili i opljačkali i ovu državu i ovaj narod i gulite ga do kraja.

Nadamo se da su vam barem djeca poštena i moralna i da se stide što su im roditelji dezerteri.
Dezerter je osoba koja je mogla a nije htjela braniti domovinu ![/size]http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/9 ... srame.html

[EdgarFranjul]

pismo vojnika

Oni uče neku svoju 'istoriju, nose šajkače s kokardama, pjevaju četničke pjesmuljke i organiziraju četničke sprovode'


Počelo se sa službenom srpskom politikom 'takmičiti' u posjetama i ispričavanju, a da se nisu definirali stvarni uzročnici i posljedice rata, pa sve do toga da se neinformirani Predsjednik RH, klanja i ispričava na grobovima srpskih vojnika i paravojnih četničkih boraca u Sijekovcu, BiH, čime je na izravan način izjednačio prava agresora i branitelja, bez obzira što se to dogodilo na prostoru susjedne države. Pripadnik i časnik 1.Gardijske brigade Tigrovi, jedan od osnivača Udruge topnika koja se nalazi u Koordinaciji udruga iz Domovinskog rata i u podršci Stožeru za obranu hrvatskog Vukovara, Zlatko Majić - Slovenac u pismu, koje je poslao na našu redakciju, osvrnuo se na nedavna vukovarska događanja.

Muke po Braniteljima


Analizirati prošlotjedna vukovarska događanja i staviti ih u relevantan odnos, s pri tome i sam biti branitelj, izuzetno je zahtjevno. Mi branitelji, uslijed dugogodišnje marginalizacije, a zašto smo i sami krivi, iskazali smo, po neznam koji put, nedosljednost i blago rečeno nekoordiranost, kako u ideji, tako i u postupcima, udruga i pojedinih branitelja. Za neke je to demokratski, a za neke, odraz slabosti i mekoće u demonstriranju ideja i stavova branitelja.



Sve je počelo 2.9.2013.g.,kad se u maniri nekih starih vremena, u ranim jutarnjim satima postavljaju dvojezični natpisi na zgrada državnih i općinskih institucija i zgrada i mada je Stožer za obranu hrvatskog Vukovara od veljače pokušavao iznaći riješenje za nastali „problem“ postavljanja i ćirilinim pismom opisane institucije. Razlozi su bili savim razumljivi jer je „ćirilica“ i njen povratak tumačen kao ponovna agresija na najveću ranu Hrvatske, na Grad Heroj, Vukovar. Argumenti su bili toliko jasni i čvrsti, da su bili jasni i onim Beograđanima, koji su cvijećem zasipali srbo-četničke tenkove u Beogradu, a koji su kretali na Vukovar. Jedino nisu bili primljeni od vladajuće nomenkulature, jer niti su argumenti razmatrani, a niti je bilo kakav dijalog pokrenut, mada je Stožer tražio dijalog i sa Vladom i srpskom zajednicom u Vukovaru. Srpska zajednica u Vukovaru i inače se pravi „Toša“, kada su ovakve teme u pitanju, svjesni da ih visoki standardi EU i RH, glede zaštite manjinskih prava, čak stavlja u povlaštenu poziciju. Oni i onako u vukovarskim školama uče neku svoju „istoriju“,na svadbama nose srpske zastave i šajkače s kokardama, pjevaju četničke pjesmuljke,organiziraju četničke sprovode i spomenike hrvatskih mučitelja i ubojica,imaju svoje policajce, koji preko Dunava imaju kuće i obitelji, a rade u RH,mlade organiziraju da idu u dragovoljno služenje vojnog roka u srpsku vojsku u Srbiju.Tamo ih valjda, posebno školovani srpski časnici uče kako i koliko voljeti Hrvatsku i kako to pokazati kad se vrate svojim domovima u RH. I to traje godinama.


Neki su upozoravali na pokušaj „belfastizacije“ srpske manjine u njihovim većinskim selima i općinama, te da projekt Mirne reintegracije ni izbliza nije završen. Uočeno je to davno, ali nijedna vlada nije smogla snage da pravilno riješi i završi Reintegraciju, a da bi srpska nacionalna manjina Hrvatsku doživjela kao svoju domovinu, da bi hrvatski i srpski narod konačno počeo živjeti zajedno. Abolicija srpskih terorista je učinjena paušalno, do te mjere da su se neki teroristički „oficiri“ našli i u samoj vlasti, na svim razinama, a neki osnovali političke stranke sa srpskim predznakom, te firme koje su svesrdno dobijale novac iz hrvatskih institucija, a zapošljavale skoro pa isključivo radnike srpske nacionalnosti. Sve se to događalo iza kulisa a pod parolom Reintegracije, a ustvari još više su produbili jaz između ova dva naroda,na cijeloj teritoriji RH, a ne samo u Vukovaru.Umjesto da nađemo i pokopamo sve žrtve rata,da iza službenih Srpskih ispričavanja, nadolaze i konkretni postupci prema ratnim zločincima i silovateljima i onim teroristima-četnicima koji su svoj narod 90-tih uveli i odveli u ludiolo rata,razaranja i ubijanja,logora i silovanja svakoga tko nije srpske plave krvi. Ovo je glavni krimen svih Vlada od završetaka tzv. Mirne Reintegracije, koja je možda i dobro počela ali nikada nije završena. Zašto bi četnički policajac, koji je sada hrvatski, htio da istražuje bilo što iz tog perioda. On se u maniri „jednom žandar,uvijek žandar“ u svojoj koži osjeća odlično, a u svom desno zadojenom srpskom narodu je i dalje junak i delija. Kako sa takvima da se integrira srpska zajednica u RH, a sve pod patronatom Vlada RH. Njima su bila važna strančarenja i na lokalnim razinama što više vlasti i položaja, dok se srpska manjina kroz svoje političke stranke u RH malo priklanjala desnima pa lijevima, u ovisnosti koliko su sami srpski političari ušićarili, dok su srpsku zajednicu ti isti srpski političari uvjeravali kako su im donijeli ili osigurali ova ili ona prava, manje više neke manje beneficije ili povlastice, ostajući i dalje i sebe i njih na nekakvim „tvrdim srpskim nacionalističkim pozicijama“, prema hrvatskom čovjeku i samoj državi, koja je skoro pa sve njih abolirala, do te mjere da su se prešutno abolirali i ratni zločini i silovanja,paljenja i razaranja-koja su također ratni zločin. Biti Srbin malo po malo je postalo zanimanje, sam sam bio svjedok kad se mladiću iz mješanog braka savjetuje da se izjasni kao Srbin, pa će dobiti posao u policiji, kao Hrvat nemože. Kao da je Netko htio da toliko usloži i izkomplicira već i onako bremenite odnose dvije zajednice u Vukovaru.


Ulazak u EU je samo korespondirao sa dolaskom Kukuriku koalicije na vlast, ali svi moramo znati da se u EU, a pogotovu zbog produženog monitoringa iz Oblasti pravosuđa, moraju provoditi donešeni i sa EU usklađeni Zakoni RH. Istina neki nisu u toj sferi, a pogotovu Zakoni o dvojezičnosti,to su unutarnje stvari svake države. Ova Vlada, a pogotovu Predsjednik Vlade Zoran Milanović, izgubio se u nedosljednosti, pa i u poimanju poštivanja Zakona, paušalno i parcijalno ocjenjujuči i tražeči poštivanja istih. Na stranu i činjenica, mada nisam nikakav pravni stručnjak, da su i neki Zakoni napisani tako da se mogu tretirati dvojako, ili da nisu u koleraciji sa Ustavom RH. Do ulaska RH u EU sve vlade su se iz petnih žila trudile zadovoljititi postavljane kriterije, čak su išle tako daleko da su radile i ono što nitko to od njih nije tražio, a promišljale su da im postupci, koji su u EU standard, ubrzali ulazak u EU, koji je skoro za sve političke opcije u RH bio strateški cilj. Sve bi to bilo u redu, da se nije „zaboravilo“ na ratna stradanja 90-tih, uzrok i posljedice. Išlo se tako daleko da se sa hrvatske političke zbiljnosti počeo gubiti osjećaj za svaku mjeru.

Počelo se sa službenom srpskom politikom takmičiti u posjetama i ispričavanju, a da se nisu definirali stvarni uzročnici i posljedice rata, pa sve do toga da se neinformirani Predsjednik RH, klanja i ispričava na grobovima srpskih vojnika i paravojnih četničkih boraca u Sijekovcu, BiH, čime je na izravan način izjednačio prava agresora i branitelja, bez obzira što se to dogodilo na prostoru susjedne države. Takvo balansiranje, a sve u svrhu što brže integracije RH u EU, unijelo je dodatnu pomutnju u one dijelove hrvatske države i naroda, koji su bili neposredno zahvaćeni ratnim stradanjima i strahotama, kao posljedica velikosrpske politike i agresije. Nisu se poduzimale ispravne mjere u reintegraciji Podunavlja, a takvim postupcima branitelji su bili iritirani do omalovažavanja.


Umjesto integracije srpske manjine, sve je učinjeno da ta manjina bude postavljena u jedan elitistički položaj, sličan onom iz bivše Jugoslavije. U tu svrhu, a kao zajedničku poveznicu, više se pozivalo na „tekovine“ II svjetskog rata, antifašizma i partizanije, da su oni stvarni borci u stvaranju RH, iz domovinskog rata, opet pomalo marginazirani. Četničko orgijanje u Srbu i Kulen Vakufu je nazvano partizanskim ustankom, te slično sijekovačkom „klanjanju“, dodatno učvrstilo velikosrpske političare u ispravnost njihovih postupaka, a to je da se Srbi ne integriraju, nego opravdaju svoje osvajačke ideje i nacinalizmom zadojene sunarodnjake, koji nikakvu Hrvatsku ne podnose, barem do Virovitice i Karlobaga, stavljajući ih u nekakav stand by položaj, do slijedeče prilike ili rata.

Bivši predsjednik RH, Stjepan Mesić, opet zahvaljujući činjenici da kohabitira sa sličnom političkom ideologijom, do te mjere „detuđmanizira“ RH, da ispada da su branitelji RH, ustvari bili agresori na samu RH, smjenjuje hrvatske generale i časnike, pročišćava sigurnosne službe, jer na prostorima bivše YU najvažnije je da su te službe u službi vlasti, do te mjere da se gubi svaki osjećaj za definiranjem i očuvanjem nacionalno-sigurnosnim prostorom RH. Nacinalno-sigurnosni prostor je dan da se definira od kojekavih stranačkih apartčika, a ne institucijama RH od najviše vrijednosti za definiranje što to spada u nacionalnu sigurnost.


U takvoj situaciji je izvršena, a i danas se vrši, tranzicijska pljačka, rasprodano je „obiteljsko zlato“, a ponešto i srebra.Takvo ponašanje se i danas nastavlja. Jugoslavenski sindrom uzimanja međunarodnih kredita i zaduživanjem, do te mjere da smo od 2000. god. do danas se zadužili za skoro 50 milijardi dolara, uništili privredu, poljoprivredu, poduzetništvo nam je „podivljalo“, umirovilo se nasilno skoro 500.000 tisuća radno sposobnih, povećala birokracija i političko uplitanje u svakodnevni život u takvoj mjeri da su nam stranke i političari popularniji od glumaca i estradnih likova, a izostanak bilo kakve ekonomske strategije je dovelo do prave „ovisnosti“ hrvatskog naroda o politčkim strankama i vlasti.

Ne znam koliko je učešće HDZ-a ili SDP-a u grčkim, španjolskim ili drugim EU prosvjedima, ali kod nas ih uvijek „organizira opozicija“, desnica ili ljevica, peta kolona, komunisti ili nacinalisti i sve neki izmi, kao da mi branitelji ,u konkretnom slučaju i šire, nemamo mozga, ne promišljamo ništa, nego smo samo bili dobri kao „topovsko meso“, dok pojedina ideološko-politička opcija ne dođe na vlast i ne podeblja „podobnima“ švicarsko-kajmanske račune, prodavši još nešto od hrvatske narodne imovine, nazivajuči to privatizacijom, bez stvarne strategije za bolje sutra hrvatskog građanina. Tako je sve ovo vrijeme, ovih dvadeset i tri godine.

Ima li kraja ? Što se tiče političke hrvatske zbiljnosti NEMA. Hrvatski „zoon politikon“ danas glasuje za „manje zlo“, znači opet zlo, političari održavaju RH na „aparatima“, jer u drugu „slučajnu državu“ ne mogu, imaju samo ovu, a držeći je ovakvom opravdaju svoje pozicije, povlastice i redovita i ina primanja, koja nikada nisu mala, za prosječnih 2200 kuna. Vrhunac ove političke groteske je taj što smo detektirali samo jednog „lopova“, gle čuda bivšeg premijera, Ivu Sanadera, kao da je on bio prvi i jedini, kao DOKAZ da RH u pristupanju u EU se „oštro obračunava“ sa političkom korupcijom. A svi smo svijesni da nije prvi i nije jedini. Svega toga su branitelji i hrvatski narod svjesni, do te mjere da nas frustrira takvo ponašanje vlastodržaca.

U neuspjelom projektu ideološkog ili ovisničkom suspendiranju EU Uhidbenog naloga, nazvanog Lex Perković, današnja vlast, a posebice premijer Zoran Milanović, prednjače u ovolikoj političkoj šteti, zbog pojedinaca ili ideologije, da se „titovsko“ NE, polako ali sigurno pretvorilo u discipliranje branitelja u Vukovaru, uvode i dvojezičnost, a u stvari zamagljujuči širi politički kontest neuspješnosti jedne političke koncepcije. Paradoks je da je jedan od žešćih branitelja, ove političke gluposti, i sam vukovarski branitelj i žrtva logora Republike Srbije, ministar Branitelja Predrag Matić, ali je i paradoks da je Vukovar dao tri ministra Branitelja u poratnoj Hrvatskoj, a da je braniteljska populacija u Vukovaru toliko senzibilna, rekao bih nezadovoljna, tj. da se uzroci tomu nisu davno riješili. Opet se to prebacuje u političku arenu, umjetno sačinjenu od tzv.dvostranačja RH, koje umjetno programiraju protagonisti baš iz te dvije stranke, svaki put „spašavajući“ Hrvatsku od onih drugih, a ustvari ustolučujući jedni druge sve ove godine.

Ne možemo mi branitelji senzibilizirati političare na opće dobro, mada bi im to trebao biti prioritet, ali mi ih ne trebamo ni „hraniti“, jer mi smo iz naroda, politički šareni, ali nas veže naše braniteljsko iskustvo. To iskustvo je iskonsko iskustvo hrvatskog čovjeka koji je zbog političkih gluposti 9 stoljeća bio bez svoje države. Ne poričem ovim pravo branitelja da ne budu politički aktivni u hrvatskim strankama, ali s obzirom da nam je braniteljsko iskustvo isto, pozivam ih da se uvijek priklone narodu i svojoj populaciji, kad im njihovi politički lideri zastrane u nerazumjevanju, iz samo njima znanih razloga, a koji su protivni žrtvi branitelja i naroda RH u domovinskom ratu. Kao što smo 90-tih branili svoju državu i narod,jer mi smo iz naroda, ne štedeći svoje živote, ponosni na svoje žrtve, tako i danas stojimo uz svoj narod i državu i garant smo tog postojanja, kao najosjetljiviji dio hrvatskog naroda. Pjesme nekoga „drugačijeg“ Perkovića nama su melem na dušu, jednostavno jer je Thompson bio jedan od nas, hrvatski branitelj.

Među nama je bio i veliki broj drugih „manjina“ i Srba, Bošnjaka i Muslimana,Čeha i Slovaka, Mađara i Kosovara i neka se ne uvrijede moja braća po oružju iz naroda koje nisam spomenuo, ali ispada da problema danas imamo samo sa aboliranim Srbima i Srbima po zanimanju. Srbi koji su sa nama ostalim, rame uz rame, branili svoju Hrvatsku, ne posvećuje se ni milimetar pažnje u našem političkom životu, kao da su sramota RH i ovih drugih Srba, kao da ne postoje, a znate zašto, zato što dijele zajedničku sudbinu hrvatskih branitelja. Oni nisu ONI, oni su MI. To je integrativni dio srpskog naroda i u Vukovaru i u cijeloj RH. Mi branitelji nemamo jednu političku stranku ili opciju, naša politička opcija je, na kraju, samo jedna – Republika Hrvatska, krvlju obranjena i oslobođena, žrtvom malog –velikog hrvatskog čovjeka i građanina i svim željama i nadama u jednu i jedinu dostojanstvenu, čestitu i bogatu Republiku Hrvatsku, na ponos svim žiteljima , ma koje nacionalnosti ili vjere bili.

http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/9 ... ovode.html

[EdgarFranjul]

Ljutiti branitelj: Ja povlašten? Povlašteni su vam partizani, udbaši i nabigu*ice koje su državu oderali do kosti


'Povlašten sam što sam gledao prodaju, pljačkanje i privatizaciju hrvatske svaki put doksmo došli na koji dan odmora, povlašten sam što mi je Bog dao da vidim razlikujem dobro od zla, istinu od obmane. Jesam, bio sam i bit ću povlašten za razliku od svoh onih koji su mogli a nisu osjetili, dopinjeli stvaranju Domovine'stoji u priopćenju braniteljske stranke.

Vrlo oštrom reakcijom na moguće smanjenje braniteljskih mirovina, s naglaskom na 'povlaštene', oglasio se dopredsjednik braniteljske stranke ABH (Akcija za Bolju Hrvatsku), Mario Maks Slaviček.

Priopćenje prenosimo u cijelosti:

'POVLAŠTENE MIROVINE, POVLAŠTENI HRVAT ?!?

Kako sam i zašto postao povlašten?

Kada su početkom Domovinskog rata domoljubno osvješteni hrvati, počeli svojim novcem kupovati oružje, kada smo stali pred vojarne u kojima je utaboren i utvrđen višestruko opremljeni neprijatelj čiji se sustav urušavao i koji nije imao što izgubiti pucajući prema nama, tada nitko nije govorio da sam povlašten. Kada sam noću držao stražu odjeven u tenisice, u maskirnoj košulji američke vojske i koja mi je bila par brojeva veća sa „Rumunjkom“ na leđima i dva okvira spojena izolir trakom čija težina i hladan čelik nisu bila garancija da ćemo tada u tom trenutku pobijediti, da ćemo stvoriti samostalnu državu u kojoj će štovati i vrednovati našu žrtvu i hrabrost. Nije bila garancija jer tada u tom trenutku, bez oružja, sa pobunama i balvanima diljem hrvatske, sa policijom koja još nosila crvenu zvijezdu na „šapkama“ nitko od nas nije razmišljao što ako ne uspijemo, što ako nas pobiju,pohapse a bilo mije tek 18 godina.


Dok smo mi tako bez trunke zadrške, straha, prenemaganja ili dvojbe stali pred čelik i olovo oni koji nas danas prozivaju povlaštenima u toplim su ogrtačima, sa Titovim slikama, pa čak i bistama na zidovima svojih partijskih bespovratnim kreditima izgrađenih kuća povlašteno uživali u svojim „časno zasluženim“ primanjima još do 1946. Na svojim su sekretarskim, direktorskim, šefovskim mjestima pili konjake i sigurnim „linijama“ zavli svoje pajdaše u Beograd da pitaju koliko će ovo trajati, kad će se smiriti i što im je činiti.

Dok smo mi ostavljali svoje poslove,škole,fakultete, obitelji i prijatelje te punili autobuse koji su nas iz mirnijih i ratom nezahvaćenih krajeva vozili u krajeve konstantnih uzbuna, granatiranja, vreća s pijeskom, mirisa baruta, krvi i iščekivanja tada nismo bili povlašteni, tada smo bili jednima budale i to onima koje sam opisao ranije, a drugima idoli, ovi kojima smo bili idoli uključili su se u obranu,obukli i oblačili nikad uprljanu niti oznojenu odoru i zadužili puške iz kojih nisu metka ispalili (osim možda u birtiji i svatovima)a prilikom ustroja vojno-političke vlasti zbog svojih su djedova, podrijetla, veza i vezica postali „najveći“ najbolji sluge sistema planeri, PD-vci, sigurnjaci, podstožerni,pristožerni, stožerni činovnici sa svojim istim takvim „jedinicama“ za „posebne“ namjene koji su sami sebi posla davali na pijankama, po birtijama švercajući, rješevajući stvari, kamatareći, vozeći poznate političke njuške gdje su zarađivali viske dužnosti, činove pa čak i odličja za koja mi na prvoj crti nismo niti znali da postoje, a koji su svojim (zlo) djelima kasnije kompromitirali cijeli sustav, obezvrijedili mjerila i vrijednosti časti, časničkih činova i kolajni koje ionako nisu zaslužili nego su ih jedni drugima dodjeljivali. Baš poput Partizana i post-komunističkih funcionera koji su ih unovačili,vrbovali, ozakonili i uvukli u sustav netom prije nego su se mrki momci u maskirnim, crnim i inim odorama počeli sa prve crte vračati, jedni u lijesovima, drugi bez udova treći sa očima prazna pogleda kojima onaj čin i dužnost i krpica koja je to označavala nije značila ništa osim obveze da idu prvi, da daju najviše i da poginu ako treba. Za Domovinu, za Zastavu, za Narod, za onog lijevo i desno od sebe....

Da, bio sam i jesam povlašten što sam imao čast dijeliti strahove, nadanja, akcije i aktivnosti sa ljudima kojima mnogi danas nisu niti do gležnja, da bio sam i jesam privilegiran ležati u blatu, po kiši i snjegu na istoku lijepe naše dok su oni koji me danas prozivaju ispijali čajeve na Jelačić Placu ili na nekim od trgova gradova u kojima nije bilo srećom ratovanja. Da bio sam i jesam privilegiran što sam po dalmatinskom kršu izderao tucet odora, čizama, što sam budeći se u šipražju iznad sebe gledao kože poskoka, što sam skidao mine sa minskog polja kako bih „snimio“ neprijatelja.

Da, jesam i bio sam povlašten što sam ratovao rame uz rame sa sinovima Hrvatske u našoj HecegBosni štiteći Hrvatsku i Hrvatski narod od Mostara do Vakufa, Od Orašja do Dervente.

Jesam i bio sam povlašten što sam ratovao od istoka do Juga Hrvatske sa svojom braćom i sestrama koji nisu dvojili i treba li položiti život za hrvatsku, koji nikada nisu u tim vremenima prozivali one koji pušku nisu uzeli. Uvijek smo se šalili nije svatko za pušku, neka ih.

Da, bio sam i jesam povlašten što sam imao čast ratovati sa herojima Vukovara i Trpinjske Ceste Mauzerom, Tomicom, Pučkom, Brekalom, Leptirom, Vinkom Mažarom, Duganom, Mađarom, pok. Markom Babićem pok Marinkom Antunovićem- Bosancom i nogim drugima... neka me ispričaju što ih sve ne mogu pobrojati...


Bio sam i jesam privilegiran što sam preživo, zime, smrzavanja, vlažnu maglu slavonske ravinice, buru sa kišom dalmatinskih krajeva, snjegove Herceg-Bosanskih planina. Upale,prehlade, ranjavanja, smrti i sprovodi.


Da bio sam i jesam privilegiran što sam kao zapovjednik voda odavao posljednji pozdrav znanim i ne znanim suborcima te hrvatsku zastavu predavao ruke majki,supruga i djece sa
nadom da će ju ćuvati i njegovati poput nas.


Da, bio sam i jesam privilegiran što sam nakon akcija prikupljao mrtve i ranjene, što sam bogu hvala pun gelera i propuca ostao živ da pišem istinu za one koji danas nisu među nama i ne mogu se obraniti od objeda i napada.



Povlašten sam što sam bio nazočan kad su živote izgubili braneći sve one koji nisu bili Silvestar Filić, Adžić,Matanović, Henrik Štimac, Damir Posavec....i mnogi za kojima mi srce puca a duša jeca.


Jesam, bio sam i bit ću povlašten za razliku od svoh onih koji su mogli a nisu osjetili, doprinijeli stvaranju Domovine.


Povlašten sam što sam gledao prodaju, pljačkanje i privatizaciju hrvatske svaki put doksmo došli na koji dan odmora, povlašten sam što mi je Bog dao da vidim razlikujem dobro od zla, istinu od obmane.



Povlašten sam što sam omogućio nabiguzicama, poltronima, dezerterima i profiterima da preuzmu državu oderu je do kostiju i moj narod ostva gladnim i bez posla.


Povlašten sam što sam gledao izdaju generala, predaju teritorija, ustupke politike, razapinjanje nacije na križevima bankarskog sustava kojem sam ja omogućio da bude u hrvatskoj svojim ratovanjem, kriv sam.

Povlašten sam što sam gledao uhićenja svojih suboraca nakon rata od istih onih koje sam ranije opisao nevezano za njihovu političku opciju.


Povlašten sam što sam organizirao prosvjede protiv uhićenja svojih suboraca, vojnika i generala.


Povlašten sam što sam sudjelovao u organizaciji njihova dočeka nakon još jedne pobjede Hrvatske protiv cjelog svijeta.


Povlašten sam što sam Domoljub, što pripadam biranoj populaciji jedne časne nacije.

I naposljetku prije samog kraja porukama dragi profiteri, dezerteri, kvazi političari, tajkunčići, instant časnici, salonski generali, admirali, bivši i sadašnji. Dragi birokrate, ministri, predsjednici i premijeri, dragi lijevi, desni, centraši demokrate, komunisti i pravaši. Pokušajte biti barem 1% domoljubima i svojim ponašanjem, radom i aktivnostima postavite ovu časnu naciju na noge, osigurajte joj egzistenciju. Ja i moji „povlašteni“ suborci dali smo je Vama u ruke da njome upravljate. A ako niste u stanju,samo recite kako smo je jednom obranili stavili na noge opet ćemo, samo ovaj puta bez upletanja vas vi ćete biti kažnjeni za sve zlo što ste učinili dok ste je povlašteno osiromašili i obezvrijedili.

I na kraju, ako će uzimanje „povlaštenih“ mirovina nama riješiti ekonomske probleme Hrvatske i hrvatskog naroda, te će oduzimanjem i umanjenjem naših primanja biti nahranjena usta i omogućen dobar život žiteljima hrvatske bilježim se sa štovanjem oduzmite meni mirovinu prvome, ali mi osigurajte posao. Vaša je dužnost i zadaća, zadaća države i admisnistracije osigurati uvjete da svaki državljanin živi, radi i bude adekvatno plaćen za svoj rad. Vaša je dužnost i zadaća osigurati ma koja god vi politička opcija bili i vodili ovu zemlju. To vam nalaže Ustav, to vam nalaže pravda, pravica i zakoni. To vam nalažu kosti mojih prijatelja, jer zbog nas „povlaštenih“ vi ste to što jeste.

I na kraju svima na znanje i ravnanje NAPOVLAŠTENIJI SAM ŠTO SAM HRVAT, UNUK HRVATA, SIN HRVATA , ŠTO NE TRAŽIM TUĐE NEGO BRANIM SVOJE, ŠTO JE MOJOJ DUŠI HRANA VJERA, LJUBAV I DOMOVINA.


P.S .

Da vas samo podsjetim da vaši „povlaštenici“ Partizani, UDB-aši, komesari,sekretari i njihova djeca isisavaju od hrvtaskog naroda i žive na njegovoj grbači već dobrih 70 godina, a da ništa za sadašnju državu nisu dobra napravili.

Vjerovali vi u njega ili ne, neka vas sve dragi Bog blagoslovi.

Mario Maks Slaviček

http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/9 ... kosti.html

[EdgarFranjul]

Braniteljev nagradni natječaj: Političar koji probdije noć s njim na cičoj zimi dobija njegovu mirovinu


Zbog budućih naraštaja, ne zbog sebe, ću pričekati debeli minus i pojaviti se pred Saborom. Ponijet ću svoju opremu iz rata i ponuditi svim političarima mogućnost da samo jednu noć probdiju sa mnom na cičoj zimi. Onaj koji uspije, od mene istog jutra dobiva cijelu moju mirovinu, i to u kešu – najozbiljnije nudi hrvatski branitelj Damir Bago.

Vijest o mogućnosti smanjenja 'povlaštenih', braniteljskih mirovina uznemirila je branitelje ponajprije zbog predznaka 'povlaštene'. Da nije sve stvar novca, nego morala, principa i dostojanstva, dokazuje umirovljeni časnik iz Imotskog, Damir Bago:

Dajem mirovinu, i to u kešu, onom koji sa mnom dočeka jutro na minusu!

- Odmah ćemo razjasniti, ja nisam socijalno ugrožen. Dolazim iz imućne obitelji i primam za naše prilike dobru braniteljsku mirovinu koja nije zanemariva, iako vjerujte, zaslužena. Ali teško se nosim s vladajućima koji uporno smatraju kako smo 'povlašteni' čime o nama među ljudima stvaraju jednu lošu sliku parazita koji žive nauštrb države. Stoga, ono što planiram učiniti, učinit ću za našu djecu i unuke, za moje suborce koji su u puno težem položaju, koji su se opteretili kreditima i koji su pod kojekakvim ovrhama, a sada se razmatra smanjenje njihovih mirovina. Zbog njih, ne zbog sebe, ću pričekati debeli minus i pojaviti se pred Saborom. Ponijet ću svoju opremu iz rata i ponuditi svim političarima mogućnost da samo jednu noć probdiju sa mnom na cičoj zimi. Onaj koji uspije, od mene istog jutra dobiva cijelu moju mirovinu, i to u kešu – najozbiljnije nudi hrvatski branitelj Damir Bago.

Damir Bago tvrdi kako je velika većina branitelja 91. uzela pušku ne raznišljajući o povlasticama, kreditima i mirovinama, već su išli braniti Hrvatsku od neprijatelja.

Ma, 91. smo bili klinci, tko je mislio na beneficije? Htjeli smo samo dotući neprijatelja!

- Ma, bili smo mladi i srčani. Nije tada bilo govora o nekom kalkuliranju, a nije se imalo ni vremena. Trebalo je spašavati živu glavu. Ja sam se pojavio u bazi 'Rakitje' i priključio se 'Tigrovima' bez ikakve primisli o ikakvim zaslugama. S dvadesetak o tome ne razmišljaš. Zato, kad čujem da smo mi branitelji privilegirani, osjećam dužnost da reagiram i to na način da malo prodrmam i mobiliziram uspavane političare koji olako donose sulude i ne fer zakone. Ponavljam, dolazim pred Sabor i nudim cijelu svoju mirovinu političaru koji odstoji jednu noć sa mnom na minusu!

Branitelj Damir Bago koji svoj neobičan prosvjed želi realizirati s prvim hladnoćama, kaže i kako ovim putem poziva sve Hrvate da se ujedine u prosvjedima jer, kaže on, nedostaje nam kultura solidarnosti.

- Nitko nikoga ne podržava. Kad prosvjeduju seljaci, branitelji gledaju. Braniteljskim prosvjedima se ne priključuju npr. prosvjetari. Svako brine o sebi i posjedujemo jednu izvjesnu sebičnost. Moramo to mijenjati i moramo se ujediniti – završio je rezignirani Bago.

[EdgarFranjul]

Zbog čega je hrvatski branitelj Veljko Marić ostavljen u Beogradu kao 'zadnje smeće'? .

Utorak, 17 Rujan 2013 14:00 .

Udruga hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91.(UHBDR91.) smatra sramotno da sramnije ne može biti što je hrvatski branitelj Veljko Marić još uvijek u srpskom zatvoru, a sudsko vijeće za ratne zločine Višeg suda u Beogradu osudilo ga je na drastičnu kaznu od čak 12 godina zatvora – radi zločina protiv civilnog stanovništva, ubojstva civila Slijepčevića 1991. na području Grubišnog Polja.

Međutim, u presudu se ističe da protiv njega nije svjedočila ni supruga od ovog navodnog civila, a ona je bila jedini očevidac ovog ubojstva!(sic!) Marić je kao vozač godinama nesmetano putovao kroz Srbiju i nikada mu se ništa nije dogodilo, sve do travnja 2010. kada je uhićen na srbijansko-bugarskoj granici, jer su njegovo ime našli na nekom papiriću. Tek odonda su za njega počeli sakupljati dokaze, a slali su iz Bjelovara. Na sudu su se kao svjedoci pojavili neki (Hrvati!) koji uistinu nemaju veze s ovim događajem, a sucima je bilo najvažnije da netko nešto kaže protiv ovog branitelja, koji je u trenutku ovog ubojstva bio redovni pripadnik Hrvatske vojske, koja je u to vrijeme bila angažirana na čišćenju sela u kojemu se to dogodilo.

Ratni zločinac, za usporedbu, Veselin Šljivančanin od Haaškkog suda dobio je tek 10 godina zatvora, i već je na slobodi, Momčilo Perišić, bivši načelnik Generalštaba zločinačke JNA je oslobođen, Kadijević, zločinac nad zločincima nikada nije bio ni procesuiran, oslobođeni su i Jovica Stanišić bivši načelnik srpske Državne bezbjednosti, Frenki Simatović, zapovjednik četničkih specijalnih jedinica koje su klale i rušile po Hrvatskoj i tako dalje i tako redom. (Kad je Hrvatska službeno protestirala protiv ovakvih sramnih presuda?) Nitko od srpskih zločinaca (zapovjednog kadra) nikada nije odgovarao za masovna ubojstva civila u Vukovaru, Škabrnji, Lipiku, Osijeku, Pakracu, Zadru, Ćelijama, Voćinu...

Čak je i trenutačni ministar branitelja nekim svojim izjavama "pokopao" Veljka Marića. I to on koji obilazi partizanske spomenike, gdje mašu sa jugoslavenskim zastavama i sviraju "Marš na Drinu" i plešu "Žikina kola", a ne može ga se vidjeti na mjestima gdje su nakon II. svjetskog rata ubijani nevini hrvatski civili. Taj i takav ministar kojeg podržavaju još samo one udruge, ili bolje rečeno njihovi čelnici, kojima dodjeljuje financijska sredstva, ističe da je on "odgovoran Vladi", da je "na strani SDP-a", a s druge pak strane predstavlja – hrvatske branitelje !?), od kojih se i dalje, nakon objavljivanja njegova Registra hrvatskih branitelja relativno mnogo ljudi koji su bili prvi kad je trebalo ubijaju – kao muhe! Od državnih i inih struktura nitko nije zainteresiran ni da se Veljko Marić prebaci iz Srbije na odsluženje daljnje kazne u Hrvatsku.

Izraelci bi nekog svog vojnika da mu se to dogodi već odavno izbavili, ako ništa drugo zamijenili bi ga. A nama, odnosno njima je svejedno. Neka trune! Kad je nedavno odigrana nogometna utakmica između Srbije i Hrvatske u Beogradu javno su spalili su hrvatsku zastavu, vikali "Ubij ustaše", a od njihova zviždanja nije se čula ni hrvatska himna. Nitko se od čelnika hrvatske politike koji su bili nazočni ovom skupu nije bunio, nitko nije protestirao. Čak su nakon utakmice govorili kako su Srbi odlični domaćini. A nevini Veljko Marić, kad mu dođe obitelj u posjetu, može s njima razgovarati "preko stakla". Za njega se ne osnivaju Zaklade, za njegovu obitelj nema državne potpore, nema čak kako rekosmo ni volje i želje da kao hrvatski vojnik odsluži kaznu u Hrvatskoj. I još samo to: u kojoj to zemlji ima da država koja je bila agresor sudi vojnike koji su oslobađali i branili državu?

I kako to da je u svemu tome Veljko Marić "izolirani slučaj", da je Srbija za nešto takvoga samo njemu sudila? Neki od onih agresorskih vojnika koji su dan i noć po osobnim izjavama klali na Ovčari dobili su tek koju godinu više. Može li se to usporediti, poglavito, kako rekosmo, sa presudom jednom od najvećih krvnika Šljivančanina, ili pak Kadijevića koji uopće nije ni procesuiran, i kojem Hrvatska može staviti "soli na rep"? Toj i takvoj Hrvatskoj je važnije da zaštiti udbaša, navodnog ubojicu Perkovića, nego da uhiti Kadijevića, ili pomogne onom koji ih je branio dok su oni u vrijeme rata u podrumima kartali ili gledali televiziju.

Stoga tražimo da određene pravne i ine državne institucije iz Hrvatske odmah, dakle odmah, učine sve da Veljko Marić bude premješten u jedan od zatvora u Hrvatskoj, te da se njegovoj obitelji pomogne (ima suprugu i troje djece). Ako se u Hrvatskoj "na nož" mogu braniti bivši udbaši, navodne ubojice ala perkovići, zbog čega smo ostavili jednog Hrvata kao "zadnje smeće" koji je oružjem branio i obranio hrvatsku državu?




Mladen Pavković

[EdgarFranjul]

Braniteljski registar kao 'prevara stoljeća' na koju su se mnogi nasukali!


Ono što prosječan Hrvat nije shvatio je činjenica da lažni branitelj nema ništa pretjerano materijalno, osim iskaznice kojom može mahati i lagati o svojim ratnim podvizima. Pravi posao bio bi objava lažnog ratnog vojnog invalida koji, to se s pravom može reći, ovisno o stupnju invalidnosti, prima pristojnu mirovinu, invalidnost, ostvaruje pravo na vrlo povoljne kredite i uživa niz pogodnosti koje bi trebao uživati samo pravi RVI.


I ovih dana svjedoci smo vještine kojom Vlada 'maže oči' donošenjem intrigantnih i ne baš suvislih zakona kako bi preusmjerila hrvatsku javnost sa ključnih problema koji diskreditiraju upravo krojače naših sudbina. Nacija se svjesno uzburkala uvođenjem Zdravstvenog odgoja, braniteljskog registra, dvojezičnosti u Vukovar a naposlijetku teatralnim privođenjem Boljkovca kako bi se npr. barem malo odmakli od sramote zvane Lex Perković. Potrebno je, dakle, detektirati pravi problem u pravom trenutku i imati ga na umu neovisno o spinovima kojima vladajući sad već vrlo dobro barataju.

Registar branitelja - mamac na koji su se upecale male ribe


Osvrnimo se npr. na braniteljski registar čije je objavljivanje izazvalo žučne polemike, razdor među branitelja, upiranje prstom u 'susjeda koji je u registru, a nije ratovao ni dana' i općenito potrebitost za javnim obznanjivanjem nečega što je u svijetu izvjestan presedan. Izlika pod kojom se ušlo u ovaj projekt kojeg su mnogi istinski branitelji u početku pozdravili, bila je 'konačna istina', odnosno raskrinkavanje lažnih branitelja koji svojim povlasticama 'sišu' novac iz državnog proračuna.

Bilo je logično da će prosječan Hrvat željeti znati, zbog kojeg se to lažljivca uzima i iz njegovog džepa. Ono što prosječan Hrvat nije shvatio je činjenica da lažni branitelj nema ništa pretjerano materijalno, osim iskaznice kojom može mahati i lagati o svojim ratnim podvizima.


Pravi posao bio bi objava lažnog ratnog vojnog invalida koji, to se s pravom može reći, ovisno o stupnju invalidnosti, prima pristojnu mirovinu, invalidnost, ostvaruje pravo na vrlo povoljne kredite i uživa niz pogodnosti koje bi trebao uživati samo pravi RVI. Riječ je o nemaloj grupaciji koju je vrlo teško prokazati, jer se ranjavanja i invalidnosti vide samo u ratnom putu kojeg branitelj može, a i ne mora, priložiti u registar. Pravi RVI nema potrebu javnog pokazivanja svog ratnog puta na kojem, između ostalog, piše VOJNA TAJNA, a lažni ga sigurno neće pokazati jer bi time prokazao i zapovjednika koji mu je ovu laž potpisao.
I tu se krug zatvorio.
O registru koji pokazuje samo koji si sektor i vremenski period boravka na bojišnici, više niti riječi i sve je na kraju ispalo 'ćorav posao'. Vlada je i tad uspjela masama baciti bubu u uho i svjesno je lagala kad je obećala kako će ovaj projekt istine raskrinkati 'lažnjake' znajući pritom da od toga neće biti ništa.


Pavković: Cilj objave Registra bio je razjedinjenje branitelja. Uspjeli su.


Problem je prepoznao i Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata koji je ovih dana opet potegnuo pitanje Registra:


- U početku mi se to nije činilo kao loša ideja, ali što vrijeme više odmiče, sve mi je jasnije da braniteljski registar prevara stoljeća!

Netko se podlo poigrao kad je rekao da će obznanjivanjem sudionika Domovinskog rata biti odvojeno žito od kukolja. Volim reći, tresla se brda – rodio se miš!

Pođite samo od načina na koji je taj registar osmišljen. U njemu nema ime prvog predsjednika dr. Franje Tuđmana, nema ni Gojka Šuška, ali je zato tamo sramotan podatak da je dva dana borbenog sektora imao Denis Kuljiš!

Što se u međuvremenu dogodilo s tim popisom? Ništa. Zbog čega je objavljen? Čini se isključivo zbog toga da se "okrene ploča" na drugu stranu, da se odvuče pogled od niza problema ljudi koji su stvarali hrvatsku državu. I još zbog nečeg: da se branitelji razjedine. Ako je to bio cilj i svrha ovog popisa, Matić je uspio – kazao je Pavković.

Kuljiš: Živi sam primjer besmisla registra, a iskaznicu nosim kao bizarni artefakt

Mladen Pavković upozorio je i na 'aljkavo odrađen posao' i loše osmišljen način uvida u Registar:

- Nije mi jasno o čemu se mislilo kad se odlučivalo o načinu pristupa ovim podatcima. Nemaju svi branitelji, i ne samo oni, internet. Zar nikome nije sinulo da bi trebalo tiskati neku brošuru koja bi mogla biti svima dostupna. Evo, neka meni daju ovlasti, ja ću izdati registar u obliku knjige. Ovako, mnogi ne mogu doći do informacija, a čak i oni koji mogu žale se jer morate znati datum rođenja, pa ime oca i majke... Sve su zakomplicirali i kao da zapravo nisu ni željeli iznijeti stvari na vidjelo. Koristim ovu priliku da opet javno postavim pitanje, gdje se i kada Kuljiš borio (dva dana!), tko mu je bio zapovjednik, u kojoj je ratnoj postrojbi proveo tako "mnogo" vremena, odnosno tko mu je potpisao tih famoznih dva (borbena) dana? Samo taj slučaj dovoljan je da se više ničemu ne čudimo – završi je Pavković iako je i sam Kuljiš svojevremeno rekao kako svoj slučaj navodi kao 'primjer grotesknosti čitave situacije, zbog čega svoju iskaznicu stalno nosi sa sobom. Tako ju je jednom i izvadio na televiziji emisiji tijekom diskusije s "generalskim banditima" kako bi im pokazao da je svatko mogao postati branitelj.
Kuljiš je u ratu proveo samo jedan dan, sve dok, kako kaže, nije dobio potvrdu da je nesposoban za vojsku.

- Dobio sam braniteljsku iskaznicu, nosim ju kao jedan bizarni artefakt - rekao je tada Kuljiš.


http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/9 ... ukali.html