Prije 20 godina poginuo je general Blago Zadro

[EdgarFranjul]

20. OBLJETNICA POGIBIJE
Prije 20 godina poginuo je general Blago Zadro.


R.I.P

[tomygun]

NAVIK ON ŽIVI KI GINE POŠTENO.
Hvala mu što je svoj život žrtvovao za slobodu sviju nas. Neka mu je pokoj vječni i neka mu laka hrvatska zemlja za koju je dao najviše što jedan čovijek može,svoj život.

[EdgarFranjul]

FELJTON - VUKOVARSKE NEISPRIČANE PRIČE (I):
Iz školske klupe u neispričanu legendu - Osuđen na strijeljanje

Uoči 20. obljetnice okupacije Vukovara, donosimo seriju priča branitelja koji nije pisac, nije ni novinar, ali njegove priče više su od mnogih zaslužile objavu na našem portalu. Na nevjerojatno iskren i jednostavan način opisao je sav ponos, snagu i bol proživljenu u Vukovaru i u srpskim logorima.

Autor: Vukovarski branitelj|
Photo: Vukovarski branitelj |
Petak, 04.11.2011 21:52

Sve je počelo krajem ljeta 1991.g. Ja sam tada bio klinac, imao sam tek 18 godina i osobno mi je bilo nezamislivo sve što će se u Vukovaru dogoditi.

Bilo mi je nepojmljivo da su moguće tolike bolesne glave da se dogodi tako veliko razaranje i to od dojučerašnjih susjeda, prijatelja i poznanika. Ja sam još u svibnju išao u školu, družio se s tim ljudima, jeli jedni kod drugih kao i prije toga, nisam niti naslućivao što se u njihovim glavama odvija i priprema. Možda ovi stariji jesu, ne mogu reći, ali ja kao klinac nisam.

Cijelo vrijeme rata nisam toliko imao vremena razmišljati o tome, jer je bilo važnije sačuvati glavu i glavu ljudi koji su oko tebe, tu je i obitelj za koju strahuješ jer nije to bio rat na livadi, pa ti je obitelj koliko toliko na sigurnom dok se ti boriš, to je rat u tvojoj ulici, u tvom kvartu, u tvom dvorištu.

***

Nakon što smo bili prisiljeni napustiti položaj na Trpinjskoj cesti 13.11.91. povlačili smo se ulicu po ulicu, kuću po kuću, vjerujući u pomoć koja će doći. Bili su to najteži dani od početka rata, gladni, iscrpljeni, spavanje se svodilo svega na sat-dva, jer vremena za spavanje više nije bilo. Zapovjednika obrane više nije bilo, napustili su grad a mi smo ostali sami. Grad je gorio, detonacije su odzvanjale bez prestanka, doslovno je podrhtavala svaka stopa zemlje, sve je prazno, samo slomljena stabla po cesti, opeke, žice od struje, mrtvi suborci u jarcima prekriveni najlonom ili nekom dekom, strah, ogroman strah. A u glavi samo jedno pitanje što će biti sutra?, hoće li pomoć doći?, što kažu na vijestima?, kuda dalje? i opet strah, strah od nepoznatog, jer više nema ničega, ostao je samo taj tupi pogled u daljinu i pogled u strah.

***

Činjenica da je cijeli Vukovar i njegova okolica, kao i svi putovi do srpskih koncentracijskih logora, kao i sami logori bio jedna velika klaonica. Tamo gdje je ubijen i jedan zarobljenik ili civil je mjesto najvećeg zločina jer muke kroz koje su ljudi prolazili su neopisive. Svako to mjesto nosi krike patnje i muke, i to je ono što se nikada ne smije zaboraviti jer sve te žrtve imaju svoje ime i prezime, a njihova muka nas obvezuje da se ne zaboravi.

***

Zadnjih dana nismo znali niti što se događa u Vukovaru, jer su Vukovar i Borovo Naselje presjekli na pola kod naselja Lužac. U noći sa 12./13. i sa 13./14.11. nekoliko grupa je otišlo u proboj, mahom zapovjednika, ali i drugih. Mi koji smo odlučili ostati nastavili smo borbu prsa u prsa povlačeći se kuću po kuću, ulicu po ulicu. Nismo imali nikakve komunikacije izvan Vukovara, a niti u samom Vukovaru. Nastalo je opće rasulo, ali smo se sami pregrupirali i davali maksimalni otpor. Kao što sam napisao, nekako smo se nadali da bi pomoć ipak mogla stići, premda smo podsvjesno bili svjesni da je to gotovo nemoguće. Ali kako kažu nada umire posljednja, tako je bilo i kod nas.

S naše strane proboj je bilo nemoguće izvesti, jer nismo imali s čim, a njihove snage su bile prevelike i prejake da bi ih se moglo probiti. Možda da su se uspjele ubaciti svježe snage i municija pa da onda krenemo u obostrani proboj, no to je sve jako relativno, jer ponavljam, njihove snage su bile prejake.

***

Iako smo 90 dana bili napadani svim i svačim i iako je sama ta činjenica za jednog 18-godišnjaka bila horor film, još uvijek je to bila koliko toliko fer borba, borba koju možeš shvatiti i prihvatiti - oni tebe ili ti njih. Ali kad su nas zarobili, e to je bilo rušenje svih mogućih shvaćanja, rušenje idealne slike ljudi i shvaćanje da horor tek počinje i da je sve viđeno i proživljeno u 90 dana opsade tek djelić patnje. Tek manji djelić patnje...

Kad su nas opkolili četnici u krugu Borovo Comerca iz sekunde u sekundu slijedio je novi šok. Ubojstva su se događala uz mene i oko mene i to je bilo nešto o čemu nisam imao vremena razmišljati, samo sam u sebi ponavljao "Bože pa što je ovo".

***

Jako puno ljudi je umrlo za vrijeme mučenja u logorima. Sjećam se svog suborca pok. Božo Kelava iz Vođinaca (kod Vinkovaca). Čovjek je dragovoljno iz Austrije došao u Vukovar, bio je sa mnom na položaju. Ranjen je 4 puta i svaki puta se vraćao nazad na položaj. Zarobljen je kao ranjenik. Mučili su ga danima, na ranu mu stavljali sol, kroz prostrijelnu ranu na nozi provlačili žicu, premlaćivali po nekoliko puta na dan... Umro je jedne noći s nama u ćeliji. Bilo je strašno gledati njegove muke, a nismo mu mogli pomoći. Nevjerojatno koliko je to bio jak, srčan i hrabar čovjek. Takvih je bilo jako puno. Mnogi su umrli nakon razmjene. U ovih 20 godina mnogo njih više nije među nama.

***

Na smrtnu kaznu strijeljanjem sam osuđen zbog oružane pobune protiv SFRJ (jer sam bio u ZNG-u), zbog narušavanja ustavnog poretka SFRJ (opet jer sam bio u ZNG-u), zbog neodazivanja na poziv u regularne jedinice tzv. JNA (generacija koja je trebala ići na služenje u tzv. JNA), zbog pružanja otpora jedinicama tzv. JNA (naravno jer sam bio u ZNG-u)... Bila je još hrpa nabrojanih parafa, točaka, podtočaka i stavaka, no ovo su najvažnije, po njima naravno.

Izricanje presude izvršeno je 21.12.1991. godine na Vojno istražnom Sudu u Beogradu. Suđenje je trajalo nešto manje od 1 sata, uz branjenika po službenoj dužnosti.

Presuda nam je pročitana u više navrata, konkretno meni 8 puta i 8 puta sam išao pred streljački vod. Naravno već nakon 3 puta smo znali da je to vid psihičkog zlostavljanja. Jer svaki puta bi bili u potpuno istoj proceduri izvedeni pred streljački vod, slušali zapovjedi, priprema, pozor (čekaš pali). No uvijek je postojala mogućnost da budala doista izgovori i ono "pali".

No, nisam ja jedini koji je bio osuđen na smrtnu kaznu strijeljanjem pred Vojno istražnim Sudom u Beogradu. Inače u vojno istražnom zatvoru u Beogradu sam proveo svega 15-tak dana, ostalo vrijeme zarobljeništva (9 mjeseci) proveo sam u Staićevu, Begejcima, Sremskoj Mitrovici, Nišu, Bubanj potoku, Odžacima, pritvoru MUP-a Srbije u Novom Sadu, Erdutu, Dalju, Bačoj Palanci.

Ono što su mi htjeli natovariti i zbog čega su me mučili strujom, premlaćivanjem, polijevanjem vodom vani na minusu, držanjem budnim tijekom cijele noći, izgladnjivanjem... bilo je da sam sudjelovao u pokolju 43 srpske djece u vrtiću u Borovu Naselju. Naime, tu informaciju je objavila TV Beograd, a nakon izvjesnog vremena ju i demantirala, samo to nije došlo do ušiju naših ispitivača. Kasnije su mi pokušali natovariti klanje nekih rezervista i vojnika tzv. JNA, što je naravno bila laž, ali nekako su morali srpskim majkama u Srbiji opravdati silne gubitke u Vukovaru, pa im je najlakše bilo natovariti to nama na grbaču, osuditi nas i izvesti pred kamere da pokažu "evo, to su ti koji su klali srpske sinove i decu".

I tako svaki puta kad se u hodniku začuje ključ ili kad ga stražar gurne u ključanicu

***

Sjećam se kad smo stigli na Osječki trg, bilo je užasno puno ljudi, tisuće ljudi. Tolika gužva da jednostavno nismo mogli izaći iz autobusa, pa je vojska i policija napravila kordon kako bismo mogli izaći iz autobusa. Svi su se naguravali kako bi dočekali svoga; obitelji, suborci, prijatelji, poznanici....

Mene nitko nije čekao, jer majka nije znala da će biti razmjena. Izašao sam iz autobusa i imao sam silnu želju nekoga zagrliti, suze su same tekle, emocije su bile prejake i presnažne, jer nakon 9 mjeseci i sveg pakla polako shvaćaš da si na slobodi i da si živ.

Okretao sam se oko sebe, neki su me gurali kako bi prošli do svojih, a ja sam odlučio; zaletio sam se u kordon i zagrlio jednog gardistu iz osiguranja. Obojica smo pali na tlo i tu je pukao kordon.

Čovjek je prihvatio zagrljaj i plakao više nego ja. To su trenuci i sjećanje koje nitko ne može izbrisati.

***

Do 18.11.2011. portal Dnevno objavljivat će priče čije ste ulomke upravo pročitali: Naši i njihovi generali, Tko je u Vukovaru ubijao civile, Zadnji dani prije okupacije, Zarobljavanje, Mučenja u srpskim logorima, Povratak iz logora...

I ovim putem zahvaljujemo autoru što nam je omogućio objavu ovih priča.

[EdgarFranjul]

FELJTON - VUKOVARSKE NEISPRIČANE PRIČE (II):
Je li ikad itko od 'normalnih' ljudi razmišljao o sitnicama koje su nama život značile u logoru?

U travnju 1992. smo od Hrvatskog crvenog križa uspjeli dobiti bijele majice. Marijofil nam je na te majice oslikavao lik Isusa, simbole grada Vukovara, Hrvatsku trobojnicu... Četnici bi pretukli onoga kod koga bi našli krunicu ili oslikanu majicu, ali zato smo njihove četničke pjesme morali znati napamet.

Autor: Vukovarski branitelj|
Photo: Vukovarski branitelj |
Nedjelja, 06.11.2011 19:28

Logori su bili u napuštenim štalama u kojima se 10-20 godina prije toga nije držalo ništa. Ograđeni bodljikavom žicom, s bunkerima i osmatračnicama i velikim natpisom iznad "LOGOR", gdje se svaki dan premlaćivalo, mučilo i ubijalo bez treptaja okom. Gdje su svaki dan dolazile četničke horde s raznih ratišta i iživljavale se na zarobljenicima, mučili ih metodama nezamislivim na kraju 20.stoljeća. Imali smo i brojeve, baš kao i njemačkim koncentracijskim logorima za vrijeme II. svj. rata, a te nam je brojeve dodijelio Međunarodni crveni križ..

Sjećam se noći uoči datuma sa slike, znali smo da sutra ujutro svi idemo na razmjenu i da nitko neće ostati u logoru, bila je to razmjena svi za sve. Znali smo da nitko neće ostati iza nas i da se neće imati na kome iživljavati sutradan. Tu noć pjevali smo svoje Hrvatske domoljubne pjesme na glas, pjesma se prolamala kroz zatvor u Sremskoj Mitrovici, isti onaj zatvor i one hodnike kroz koje su se do jučer prolamali samo bolni krici i zapomaganja zarobljenika koje su mučili svakodnevno. Bilo je to nešto posebno i nešto što nikad neću zaboraviti. Čuvari su kipjeli od bijesa, no mi smo pjevali na glas da nas se čuje i izvan zatvorskih zidina.

Znali smo da nas tu noć neće tući kako sutra na razmjeni ne bi izgledali plavi i s modricama, a iskreno bilo nam je i svejedno taman i da jesu, jer smo na batine toliko navikli da nam one više nisu bile najgore što se može dogoditi, pa ako smo izdržali 9 mjeseci mučenja, izdržali bi i tu jednu noć. Zato smo pjevali do jutra sve dok nismo čuli buku autobusa koji stižu u krug našeg paviljona. Bilo je to još jedno veče, u jednom trenutku mog života koje nikad neću zaboraviti. Bio je to ponos i prkos.

Bilo je tamo puno inata i prkosa. S nama u logoru cijelo vrijeme bio je i naš suborac Marijofil Andrijanić, čovjek koji je taj inat i prkos podigao na posebnu razinu i to zahvaljujući svojoj nadarenosti. Marijofil, samo još jedan od heroja, istinski borac, neustrašiv, neuništivog duha...

Bolje sam ga upoznao u logoru u Sr. Mitrovici. Strašan dečko, jako puno batina je dobio i jako propatio kroz logorske dane. Bio nam je spas u logoru, jer je imao veliku crtačku nadarenost. Izrezivao je kartone od kutija keksa i na njima crtao karte za kartanje, a sve nas je zarazio pletenjem križića. Parali smo vojničke deke koje su nam dali za pokrivanje i od konca tih deka pleli križiće i krunice. Svi smo imali krunice i križiće zahvaljujući Marijofilu. Negdje u travnju 1992. smo od Hrvatskog crvenog križa uspjeli dobiti bijele majice. Marijjofil nam je na te majice oslikavao lik Isusa, simbole grada Vukovara (Vukovarski vodotoranj, vukovarsku golubicu), Hrvatsku trobojnicu,...,ovisno tko je što htio.

Bili smo ponosni na njega, a ne bi vjerovali koliko tako male geste znače u tim teškim danima. Te majice smo čuvali, a moja na kojoj je naslikao Isusa s krunom i vodotornjem u pozadini, i dan danas je sačuvana u staklenoj rami. Hvala ti Marijofile.

Četnici bi pretukli onoga kod koga bi našli krunicu ili oslikanu majicu, ali zato smo njihove četničke pjesme morali znati napamet i pjevali bi ih svako jutro i veče, i svaki puta kad bi to palo na pamet bilo kome od četničkih bandita.

No mi smo noću tiho pjevali svoje hrvatske pjesme, molili se s našim velečasnim iz Vukovara koji je bio s nama i vjerujući u Boga izdržali sve te muke.

Nekoliko oslikanih majica našli su prilikom pretresa soba (ćelija) i onda su pretukli 20-30 ljudi iz te sobe gdje bi to našli. Nisu pitali čije je, a i ubili bi tada, samo da su u zatvoru imali vatreno oružje i da nismo bili registrirani od Međunarodnog crvenog križa, pa je teško objasniti kako je netko ubijen iz vatrenog oružja u zatvoru.

Te majice nosili smo ispod tako da se nisu vidjele ili smo ih sakrivali na razne načine. Sobe i samice su pretresali jednom mjesečno ili već kako im je došlo, najviše jer su tražili bilo kakvu vrijednost koja im je promakla kod prethodnog pretresa. U slučaju da je netko uspio sakriti lančić ili vjenčani prsten kojeg oni prije njih nisu pronašli, ne samo da bi oduzeli već bi onaj čije je bilo dobio batina. Pregledavali su nas čak i detektorima metala, ali smo bili lukaviji pa smo u slučaju da je netko uspio sačuvati lančić ili vjenčani prsten to skrivali ispod parketa u ili u vodokotliću wc-a.

Pravili smo i kockice za jamb. Kockice smo radili od sredine kruha. Mijesi se satima u rukama i na kraju se zapali komadić papira čija se čađ doda u tjesto da se dobije crna broja, i opet mijesi.... onda se oblikuju kockice i vrhom olovke izbuše rupice. Nakon toga se kockice suše 2-3 dana. I onda se lagano nanese pasta za zube tako da se popune one rupice. Opet se ostavi sušiti, a onda se laganom krpicom izbrišu plohe pazeći da se ne nakvase rupice. I eto kockica za jamb.

Majice su se oslikavale u sobama (ćelijama), gdje nas je bilo u svakoj od 120-150, obično noću u kutevima sobe ili u wc-u gdje se kroz špijunke na vratima nije moglo vidjeti. Prostorije-ćelije su bile dugačke između cca 50m i široke cca 15-tak metara. Ovdje govorim o Sremskoj Mitrovici, a prije toga sam prošao 9 koncentracijskih logora gdje se takvo što kažnjavalo streljanjem ili premlaćivanjem na smrt.

Kad sam došao u Sr.Mitrovicu, prvo sam bio u sobi br.8., a onda su jednu noć oko 20 nas iz sobe prebacili u drugi paviljon. Iz svake sobe su uzeli 10-20 ljudi. Rekli su nam da idemo na razmjenu i da spremimo svoje stvari. Ujutro rano su nas izveli i postrojili ispred zgrade, a nakon toga smo krenuli prema izlazu. Mislili smo da stvarno idemo na razmjenu, jer nas putem nisu tukli, osim uz pokoji šamar i uobičajene psovke majke ustaške, sve dok nismo došli pred drugu zgradu u drugom dijelu zatvora. Kad su nas počeli uvoditi u tu zgradu krenulo je batinanje i znali smo da ne idemo na razmjenu, ali opet smo se nadali da je to možda priprema za razmjenu (kupanje, šišanje, ...).

Iz te grupe su nas 40-tak odvojili i odveli u podrum zgrade i smjestili u jednu malu prostoriju, doslovno nas natiskali unutra jedne na druge. Bili smo tamo sve negdje do popodnevna, žedni,gladni i mokri do kože od znoja jer smo jedva disali u toj maloj prostoriji. U popodnevnim satima su se otvorila vrata i čuli smo ženski glas koji je nešto vikao na francuskom jeziku. Kad su nas izveli shvatili smo da je u pitanju Međunarodni crveni križ. Saznali smo da su im čuvari i zapovjednik zatvora muljali od jutra kako su nas odveli negdje na rad i da nas zato nema u zatvoru. „Križari“ (tako smo zvali predstavnike MCK-a) su znali da su nas odveli tu noć jer su im dečki koji su ostali u sobama rekli naša imena i da su nas odveli.

Međutim „Križari“ se nisu dali otjerati i inzistirali su da nas vrate kako bi nas registrirali, a kad su shvatili da četnici muljaju, tražili su da im pokažu sve prostorije u oba paviljona. Francuskinja je prolazeći kraj ulaza u podrum zamijetila hrpu nabacanih starih madraca iza kojih su se nazirala vrata. Tražila je da ih otvore i tako smo shvatili da nas u stvari skrivaju od njih, „Križara“. Ona nam je praktički spasila živote, jer nakon registracije od strane MCK-a nije bilo ubijanja, osim ako bi netko preminuo od posljedica batinanja. Zamislite da je otišla bez da nas popiše?!.

Kad su nas odveli u sobu shvatili smo da sigurno ne idemo na razmjenu. Soba je bila dugačka, a s jedne i druge strane su bili kreveti na kat (željezni) s madracima. Po sredini sobe su bili stolovi uz koje su bile stolice. Na kraju sobe je bio wc u kojem je bilo nekoliko umivaonika sa slavinama, par klupa (tu smo sjedili i pušili) i mala prostorija s dvije kabine (čučavac).

[DeeJay]

Ovo bi trebala biti školska lektira, neka djeca znaju što je bilo i tko je što radio, a ne da se od njih krije istina!

[EdgarFranjul]

FELJTON - VUKOVARSKE NEISPRIČANE PRIČE (III):
Naši i njihovi Generali
Danas nam se u prvi plan guraju nekakvi vukovarski heroji, pojedinci koji su silom izvlačeni iz podruma i to nekoliko puta, a heroji koji su napravili stvarna herojska djela se ne spominju. Kaže moj djed da je tako bilo i poslije onoga rata i da je to normalno. 'Ebiga meni nije normalno, ali je na žalost tako.

Autor: Vukovarski branitelj| Photo: dnevno | Utorak, 08.11.2011 22:51

Nakon što nas je popisao Crveni Križ, čak smo subotama dobivali pakete koje bi nam slale obitelji preko prijatelja i poznanika u Srbiji. Radovali smo se tim subotama i mi koji nismo imali nekoga tko će nam doturiti paket kao i oni koji su imali. Većina dečki koja je primala pakete je to dijelila s ostalima. Naravno, bilo je nemoguće iz jednog paketa nahraniti 120 ili 150 ljudi u sobi, ali bili smo sretni. Uvijek bi namazali nepce nekom sitnicom iz paketa i bio je to dodir sa vanjskim svijetom i sa stvarnošću. U takvim trenucima izolacije u 4 zida čovjek se hvata za inače potpuno beznačajne sitnice jer jedino tako može ostati normalan. Znali bi leći navečer i pričati o čvarcima, krvavici i drugim delicijama, tko što voli od klope, kako čija mama ili supruga sprema koji specijalitet, kolač, pričali bi o svemu i svačemu jer jedino je tako vrijeme prolazilo, premda je svaka minuta bila jako dugačka.

Ja sam osobno najviše "volio" večeri, tamo iza 20h. Jer tad smo se mogli opustiti, ispitivači bi već otišli doma i znali bi da je dan završio što se tiče ispitivanja i mogućnosti da ideš na njega. Onda bi igrali šah, kartali, zezali se, pričali, smijali se, kupali, brijali... prepričavali zgode i nezgode. Mnogima je neshvatljivo da smo se mogli tad smijati, ali jesmo. Da nije bilo te naše zezancije i da nismo imali tog humora, ne znam kako bi sve to izdržali. I kad je bilo najteže, mi bismo se zezali jer nas je to održavalo. To su one kontra ljudske reakcije u stanju trauma kad se npr. u svadbi plače, a na pokopu smije. Jednom kad su mi na ispitivanju polomili rebra, morao sam ih u sobi moliti da me ne nasmijavaju jer me svaki osmjeh bolio.

Osim večeri, volio sam i rana jutra. Posebno u proljeće i kasnije u ljeto. Ustao bih se u 6h dok su još svi spavali i otišao u wc. Tamo bi već bila nekolicina koja je pušila ili se umivala. Sjeo bih na klupu nasuprot prozora na kojem su bile rešetke i gledao kako zrake sunca prodiru preko krova zatvora u svaku ćeliju. Čuo se rani pjev ptica i cvrkut zatvorskih vrabaca, tako smo ih zvali. Uvijek nakon mene, ustao bi i došao u wc moj prijatelj Joža, otac mog školskog prijatelja. Uvijek nasmijan, uvijek vedrog duha, raspoložen za priču, zezanciju. Uvijek bi sve gledao pozitivno, a nama mlađima je bio kao otac, ja sam ga uvijek tako doživljavao i kad mi je bilo najteže otišao bih do njega, popričao nekoliko minuta s njim i sve je opet bilo ok.

Nevjerojatan čovjek, obrazovan, kulturan, inteligentan i nadasve veliki prijatelj, bez obzira na čije godine i obrazovanje se „morao“ spustiti, to mu nikada nije bio problem. Nakon što bi on došao, između cijevi radijatora bi ugurao onu foliju od vakumirane kave u koju bi stalo oko pola šalice vode. Tako bi zagrijali vodu u koju smo onda stavili malo crne kave, pažljivo između prstiju da nam se niti jedno zrno ne prospe i da u šalicu ne uđe previše kave.

Ispružen prst uperen u nekoga značio je razliku između života i smrti

Taj miris jutarnje kave, pjev zatvorskih vrabaca, sunce koje se probija kroz prozor, bili su naš svakojutarnji ritual. Uz njega smo se smijali, pričali i čekali prve jutarnje vijesti u 7h. Čekali da čujemo što se događa u Hrvatskoj i da li su bili kakvi pregovori oko razmjene. Ta jutra neću nikada zaboraviti jer koliko god je kasnije dan bio težak, uvijek bih navečer lakše legao na spavanje znajući da me nakon sna čeka još jedno jutro. I tako jutro za jutrom, dan za danom.

To su stvari koje čovjek u svakodnevnom životu ne primjećuje, jer je normalno da si skuha jutarnju kavu i da je pri tome ne mora stavljati u šalicu između prstiju kako bi samo zamutio vodu, normalno je da možeš upaliti radio čim se ustaneš, a ne točno u 7h kako bi samo čuo vijesti (zbog štednje baterija) - sve je to u svakodnevnom životu nešto na što ni ne obraćamo pažnju, no u ovakvoj situaciji čovjek i te kako zapaža sve ono što mu inače promiče i u čemu uopće ne uživa.

I da mi je netko par dana prije konačne okupacije rekao da će se dogoditi strijeljanja, mučenja, klanja, masovne grobnice, koncentracijski logori na kraju 20. stoljeća, rekao bih mu da nije normalan.

Međutim, ispada da smo jedino mi koje su 90 dana zasipali svim i svačim, koji smo branili naše domove, naše obitelji i sami sebe, bili normalni, a sve oko nas, malo je reći ludo, bolesno ili totalno poremećeno, fakat ne znam koja bi riječ najprikladnije opisala te "ljude" ili bolje reći zvijeri.

Jer kako nekome danas objasniti da su se prilikom zarobljavanja na zarobljenicima najgore iživljavale žene koje smo zvali „četnikuše“? Ono što ja ni dan danas nisam shvatio jest činjenica da smo se mi družili još u travnju-svibnju-lipnju, a onda te u studenom izvuče iz kolone kako bi te ubio ili te dođe prebijati u logor.

Ja „razumijem“ rat, ti mene ili ja tebe. Ali ići se iživljavati nad nemoćnim ranjenicima, zarobljenicima, ženama, djeci, starcima... to je meni nepojmljivo, a posebno kad dođeš u situaciju da to čini tvoj dojučerašnji školski kolega, susjed, prijatelj, poznanik... netko s kim si do jučer pio piće, igrao nogomet, kartao, roštiljao,...

Kako nekom objasniti da su neki Srbi (starci i starice, žene) koji su ostali s nama u Vukovaru, koji su dijelili tih 90 dana podrume s nama, koje smo opskrbljivali hranom, vodom i svim čime smo mogli, da su neki od njih prilikom okupacije stajali uz četnike i pokazivali prstom koga iz kolone treba izdvojiti. I taj ispružen prst uperen u nekoga za njega je značio razliku između života i smrti, između slobode i logora, između prolaska pokraj vojnika i kundaka u glavu s kojim je počinjao put do jame ili hladnog betonskog poda u nekoj staji u Srbiji u kojima smo bili zatvoreni, a za koje danas Srbi tvrde da nisu postojali.

Bilo je i drugačijih priča. Priča koje imaju ljudsku dimenziju koja nadilazi podjelu na Srbe i Hrvate. Jedna takva se dogodila kad je jedan naš dečko ranjen prilikom pretrčavanja ulice i kad ga je ispred nadolazećeg tenka pokušala spasiti starica srpkinja koja je izišla iz podruma. Ona je sirota izašla i pokušala ga odvući sa ceste jer je išao tenk koji ga je imao namjeru doslovno pregaziti. Ni dan danas se ne zna gdje je pokopana ta starica jer joj kosti nikada nisu nađene. A vidjeli smo da je bila živa i da je pokušavala spasiti našeg ranjenog suborca kojem mi više nismo mogli prići jer su četnici i tenk koji je išao prema njemu od njega bili udaljeni svega 20-tak metara.

I od zaborava postoji veći zločin

Još je i razumljivo da se ružne stvari ne mogu ljudima objasniti, jer ljudi ne žele vjerovati da je takvo nešto moguće, kao što sam i ja odbijao prihvatiti to čak i u trenucima kad se sve to događalo oko mene.

Ali kako ljudima objasniti da se danas događa negiranje svih tih stvari, kako im objasniti oslobađanje Šljivančanina? Kako im objasniti da je Blago Zadro jedini dobio čin generala i to puno kasnije, a da su ostali zapovjednici od strane naših uhićeni i zlostavljani?!

Kažu moji suborci da se stvari zaboravljaju, ali od zaborava postoji veći zločin. Od zaborava je puno veći zločin negiranje, a tih koji negiraju danas ima puno. Negiraju sve loše što su četnici napravili i pokušavaju negirati činjenicu da je cijela jedna armija sa svim svojim specijalnim i običnim postrojbama, svim svojim četničkim i dobrovoljačkim potencijalom, uvježbanim i opremljenim polomila zube na cca 2000 branitelja koji nisu imali ništa, koje je predvodio strojarski radnik iz tvornice Borovo Blago Zadro.

Danas nam se u prvi plan guraju nekakvi Vukovarski heroji, pojedinci koji su silom izvlačeni iz podruma i to nekoliko puta, a heroji koji su napravili stvarna herojska djela se ne spominju. Prekriva ih zaborav, a kad ih se i spomene onda se skupi horda zlotvora koja to negira. Kaže moj djed da je tako bilo i poslije onoga rata i da je to normalno. 'Ebiga meni nije normalno, ali je na žalost tako.

Kati Zadro, udovici pok. zapovjednika Blage Zadre, netom prije pokopa u vijećnici gradskog poglavarstva grada Vukovara uručena su odličja (nekoliko) koja su joj odmah nakon toga i uzeta kako bi se mogla staviti ispred odra pokojnog muža na groblju prilikom pokopa.

Ja sam za tu nepravdu osobno smatrao odgovornim tadašnjeg šefa kabineta ministra hrvatskih branitelja, koji je prethodno bio djelatnik u kabinetu načelnika GS OSRH,a koji se po meni trebao pobrinuti da njegov i naš zapovjednik Blago Zadro bude odlikovan puno ranije, a ne neposredno pred pokop njegovih posmrtnih ostataka. No za sebe se ipak pobrinuo puno ranije, a onda su se pojedinci još gurali ispred odra tko će mu održati govor poput tadašnjeg pomoćnika ministra hrvatskih branitelja Kovačevića. I danas za sebe traže generalske činove u emisijama poput Nedjeljom u 2. Pokraj poginulih, nestalih i umrlih heroja, sada se u prvi red guraju upravo ti i takvi.

Tu nema mržnje, to je jednostavno moj stav i moje mišljenje

Na žalost, naša Kata Zadro je na kraju ostala i bez muža i bez sina Roberta. Sreo sam je nedavno i sad se konačno malo smirila i uživa s unucima. Žena koja me je uvijek inspirirala. Hvala joj na tome.

A pojedinci koji su mobilizirani i traže za sebe generalske činove, meni su osobno sramota i to ne zbog toga što su mobilizirani već zbog njihovih nedjela i njihovog ponašanja. Gade mi se ljudi koji svojim tzv. zaslugama žele sebe proslaviti i uzdizati na pijedestal zato što to s razlogom neće nitko drugi. Gade mi se ljudi koji preko mrtvih grade svoju karijeru i ne osvrćući se iza sebe kako bi vidjeli koliko su ljudi na tom putu pogazili.

To ću reći bez obzira o kome se radilo. Tu nema mržnje, to je jednostavno moj stav i moje mišljenje.

Mržnja je najveći čovjekov neprijatelj. Ja sam katolik i nisam naučen i odgojen mrziti. Nakon svega što sam prošao, onog trena kada sam se riješio mržnje, a trebalo mi je dugo, mogao sam nastaviti dalje živjeti, a sve do tada sam se vrtio u krug i koliko god gledao u kalendar uvijek je na njemu bila '91. To nimalo ne znači da sam zaboravio ili da sam neke stvari oprostio, ali mržnja nikako. Ja se i danas, koliko god se trudio biti u 2011. godini, još uvijek nađem u 1991. Ali trudim se...

Onaj tko želi mrziti i živjeti na taj način, želim mu svako dobro i neka mu Bog pomogne.

To je "normalnim" ljudima teško shvatiti, ali to je ono s čime mi živimo svaki dan. Na žalost, vrijeme ne liječi baš sve rane, možda ih samo zaliječi, potisne sjećanja, ali ona kad tad isplivaju na površinu. Dovoljan je jedan mali klik da se cijela slika pojavi.


--------------------------------------------------------------------------------

Priča 'Naši i njihovi Generali treći je nastavak feljtona Vukovarske neispričane priče koje portal Dnevno objavljuje u povodu 20. obljetnice okupacije Vukovara.

[EdgarFranjul]

FELJTON - VUKOVARSKE NEISPRIČANE PRIČE (IV):
Tko je u Vukovaru ubijao civile?

Civili su se mogli izvući u ranoj fazi rata, ali kasnije u rujnu je bilo sve teže i gotovo nemoguće. Većina je odlučila ostati u svojim domovima i zajedno s braniteljima dijeliti sudbinu svoga grada. Znam po sebi i svojoj obitelji. Premda su mi cijelo vrijeme bili 'teret' jer sam neprestano na položaju morao razmišljati jesu li dobro, jesu li se na vrijeme povukli, .. ali isto tako znam da ih ni dizalicom ne bih mogao izvući iz Vukovara.

Autor: Vukovarski branitelj|
Photo: Ron Haviv |
Četvrtak, 10.11.2011 21:51

Tijekom 90 dana opsade Vukovara civili su nam bili konstatni problem. Jer osim što moraš misliti na svoju glavu, stalno moraš razmišljati i o njima. Civili jednostavno nisu htjeli van iz svojih podruma dok ne bi četnici došli na kojih sto-dvjesto metara. I onda muku mučiš s njima da ih izbaviš na sigurno, a u isto vrijeme trebaš držati liniju.

Ali poseban problem su bili srpski civili. Srbi ili civili iz mješanih brakova bili su sigurni da četnici njima neće ništa kad se pozovu na srpstvo. No, četnici kod upadanja nisu pitali tko je i što je, već su ubijali sve po redu. U onoj panici i metežu četnicima je bilo lakše ubaciti bombu u podrum i nastaviti dalje za nama nego se zamarati s civilima. Na žalost to je bila surova stvarnost rata, a to je civilima koji su cijelo vrijeme bili u podrumu bilo jako teško objasniti.

Jesmo li im mogli pomoći? Mislim da ne, jer ako nećeš i ne želiš izići i s nama se povući, pa ne mogu te ja puškom istjerati van i riskirati glavu sebe i svojih suboraca jer ti misliš da tebi kao Srbinu neće nitko ništa. Nekih mi je uistinu bilo žao jer znao sam da će biti ubijeni, a to su bili starci.

Bilo je puno slučajeva da su srbi civili ostali u podrumu jer su im sinovi bili u četnicima, a ti su tek bili sigurni da njima nitko neće ništa. No četnik iz Valjeva, Kragujevca ili tko zna odakle, koji uleti u dvorište ne zna ni tko su ni što su niti ga to zanima. Ubije ih, a kasnije nama u logorima nakaleme da smo mi ubili Stevana, Milku, Radojku, Veselka, ... a njihovim sinovima isto prezentiraju, pa onda oni dođu u logor i traže svoje susjede da osvete svoje roditelje, ne znajući pravu istinu da su im roditelje ubili njihovi, a ne mi.

Konkretno u slučaju Miška Pobrana iz B. Odvojka. On je bio polusrbin i bio je siguran da njemu tzv. jna neće ništa i nije htio nikako van iz podruma. Njegov sin je bio s nama kao gardista.

Četnici su ušli, nisu pitali tko je tko, uzeli ih za taoce i zaklali pred našim očima. Sinu nismo smjeli reći da su ubijeni, jer je ionako bio izvan sebe što ne žele iz podruma i što su ostali ispred naše linije.

Na žalost nakon okupacije četnici su mu servirali da smo mu zaklali roditelje i jedva smo mu nekako uspjeli objasniti da to nije istina.

Civili su se mogli izvući u ranoj fazi rata, ali kasnije u rujnu je bilo sve teže i gotovo nemoguće. Većina civila je odlučila ostati u svojim domovima i zajedno s braniteljima dijeliti sudbinu svoga grada. Možda je to nekome teško za shvatiti, ali to je jednostavno tako. Znam po sebi i svojoj obitelji. Premda su mi cijelo vrijeme bili "teret" jer sam neprestano na položaju morao razmišljati jesu li dobro, jesu li se na vrijeme povukli, jesu li ovo i ono, ... ali isto tako znam da ih ni dizalicom ne bih mogao izvući iz Vukovara.

No krenimo od sebe: da ste u Vukovaru, a otac, sin, suprug, brat ili bilo tko drugi blizak na prvoj crti cca 500m ili 1 km od kuće, da li bi otišli iz grada?

Srpska motivacija u agresiji na Vukovar i na Hrvatsku najvećim dijelom imala je korijenje u mržnji prema Hrvatima i svemu hrvatskom.

To je mržnja koja je u njima bila dugo vrijeme, samo dobro zakamuflirana i dobro prikrivena, jer drukčije se ne može objasniti da je moj susjed (par kuća dalje) hladnokrvno ubio moga oca, a da pri tome nije niti trepnuo. Da je moj školski kolega dolazio u Sr. Mitrovicu samo zato da bi se iživljavao na mojim rebrima i mojoj glavi, a svega par mjeseci prije smo zajedno išli u školu i dijelili sve što dijele i današnji školarci.

Ali ne samo ja i ne samo moja obitelji, to je proživjela svaka Vukovarska obitelj i svaki Vukovarski branitelj i civil koji je živ dočekao okupaciju Vukovara (namjerno nikada ne koristim termin pad već isključivo okupacija).

Veliku ulogu u tome odigrali su srpski političari i naravno neizostavni mediji koji su najače oružje u sijanju mržnje. Mržnja prema Hrvatima je među Srbima posijana davno, a srpski mediji su bili ti koji su je uzgajali cijelo vrijeme.

Činjenica je da je cijeli Vukovar i njegova okolica, kao i svi putevi do srpskih koncentracijskih logora, kao i sami logori bio jedna velika klaonica. Tamo gdje je ubijen i jedan zarobljenik ili civil, mjesto je najvećeg zločina jer muke kroz koje su ljudi prolazili su neopisive. Svako to mjesto nosi krike patnje i muke i to je ono što se nikada ne smije zaboraviti, jer sve te žrtve imaju svoje ime i prezime, a njihova muka nas obvezuje da se ne zaboravi.

[EdgarFranjul]

FELJTON - VUKOVARSKE NEISPRIČANE PRIČE (V):
Zadnji dani prije okupacije: Mrtve više nismo sahranjivali

Priče o izdaji Vukovara ne stoje. Vukovaru je u tim uvjetima bilo nemoguće pomoći. Išao si dati i zadnji atom snage, a da pri tome više nismo mislili hoćemo li poginuti, biti ranjeni ili zarobljeni. Mrtve više nismo sahranjivali, ostajali su na mjestu pogibije i prolazili bi kraj njih i po nekoliko puta.

Autor: Vukovarski branitelj|
Photo: Vukovarski branitelj |
Subota, 12.11.2011 20:45

Iskreno, ja se tih dana od 10.11. pa do kraja najradije ne volim ni sjećati jer to je bio totalni kaos. Više se nije znalo gdje je tko, komunikacija nikakva, zapovjednika nigdje, uzdaj se u se i u svoje kljuse i drži se svojih dečki s kojima si bio cijelo vrijeme. O umoru, iscrpljenosti, gladi, prljavštini... da i ne govorim. Znalo mi se dogoditi da jednostavno više ne mogu trčati jer nemam snage, a na sebi natrpanog puno toga. I znao bih stati i sam sebi reći "hebe mi se sada, sad idem laganim korakom jer više jednostavno ne mogu". Najgore je što se stalno moraš negdje provlačiti, zavlačiti, preskakati, puzati... a ono blato i mulj, žice, crijep, opeka... Po cesti žice, stabla, crijep, materijal, stoka baulja okolo... gdje god se okreneš krš i lom i stalno negdje za nešto zapinješ. A četnici naviru ko žohari.

Pogibija Blage Zadre

Iskreno nitko od nas nije uopće razmišljao što ako se dogodi Blagina pogibija, svi smo ga osim kao zapovjednika doživljavali i kao oca. Posebno mi mlađi dečki koji smo u njemu vidjeli sve. Kada sam saznao da je poginuo, svijet mi se na trenutak srušio. Na našem položaju sjedili smo u tišini uz upaljenu svijeću u podrumu, vladao je muk i velika tuga u zraku. Znali smo da moramo dalje i da nas sutra čeka novi dan i novi okršaji, ali nismo znali kako dalje bez Blage. Na žalost, moralo se dalje i kao što je rekao njegov sin Robert "sad nije vrijeme za tugovanje".

Pok. Marko mu je bio najbliži suradnik i tim slijedom je preuzeo dužnost daljnjeg zapovijedanja. Nije tu bilo protokola, primopredaja, pisanih zapovijedi i sličnih stvari, za to se nije imalo vremena. Osobno ne znam da li je njegovo imenovanje nešto posebno usuglašavao sa zapovjednikom obrane grada. Ali ako je i bilo, vjerujem da nije bilo dvojbe da je pok. Marko Babić taj koji ga treba zamijeniti. Isto je bilo na mom položaju kada je moj zapovjednik ranjen i zbog toga je morao u bolnicu Borovo Comerc. Njega je zamijenio jedan od nas koji je uvijek bio uz njega jer je taj najbolje znao kako on razmišlja i što bi učinio u datom trenutku premda se identične situacije nisu ponavljale, ali načelno je uvijek bilo isto. To su bila takva vremena i takve okolnosti gdje se prvo vodilo računa da linija ostane nepomaknuta, a o administriranju se nije ni pomišljalo niti imalo vremena za njega.

Mislim da nemam potrebe naglašavati kako je pok. Marko imao podršku i povjerenje svih nas, a to nam je nakon Blagine pogibije bilo potrebno jednako kao i njemu.

Nakon pogibije Blage Zadre počinje nekoliko teških dana, ako ne i najtežih u svih 90 dana. Jer povlačenje kuću po kuću, ulicu po ulicu, iz sata u sat, neizvjesnost, bez zapovjedništva, bez ikakve komunikacije (motorole, rup i sl.), bez mogućnosti bilo kakvog zbrinjavanja ranjenih, bez streljiva, s civilima pod "nogama", bez mogućnosti da više znamo gdje su četnici, a gdje naši...

12.11. na noć i sam imao izbora odlučiti da idem u proboj ili da ostanem, ja sam odlučio ostati. Moram priznati da tog trenutka prilikom odlučivanja nisam znao što se događa na drugim položajima (Budžak i dr.) i kakva je situacija tamo niti sam znao tko sve od zapovjednika odlazi u proboj. Znao sam za Marka Babića jer sam s njime kratko razgovarao tu večer i zamijenio se s njime za oružje.

Međutim, kao što sam već pisao, moj hendikep je bila obitelj koja je bila tamo i cijelo vrijeme razmišljanja i odlučivanja mi se ona motala po glavi, "kako ih ostaviti sada nakon svega, možda pomoć ipak stigne pa se sve ovo pokaže kao kukavičluk..." Puno je toga što čovjeku proleti kroz glavu, a vremena za razmišljanje je bilo jako malo.

Zadnjih dana nismo ni znali što se događa u Vukovaru, jer su Vukovar i Borovo Naselje presjekli na pola kod naselja Lužac. U noći s 12./13. i s 13./14.11. nekoliko grupa je otišlo u proboj, mahom zapovjednika, ali i drugih. Mi koji smo odlučili ostati nastavili smo borbu prsa u prsa povlačeći se kuću po kuću, ulicu po ulicu. Nismo imali nikakve komunikacije izvan Vukovara, a niti u samom Vukovaru. Nastalo je opće rasulo, ali smo se sami pregrupirali i davali maksimalni otpor. Kao što sam napisao, nekako smo se nadali da bi pomoć ipak mogla stići, premda smo podsvjesno bili svjesni da je to gotovo nemoguće. Ali kako kažu, nada umire posljednja, a tako je bilo i kod nas.

S naše strane je bilo nemoguće izvesti proboj jer nismo imali s čim, a njihove snage su bile prevelike i prejake da bi ih se moglo probiti. Možda da su se uspjele ubaciti svježe snage i municija, pa da onda krenemo u obostrani proboj, no to je sve jako relativno jer ponavljam, njihove snage su bile prejake.

U takvim situacijama čovjek se uhvati za svaku slamku, pa makar i onu najtanju koja je ipak slamka. Tako smo se i mi uhvatili za tu slamku da će "pomoć" stići, odnosno da će se naši uspjeti probiti iz pravca Vinkovaca prema nama. Premda nismo znali ni da li se pokušava ni da li se nešto planira. Zabrijali smo u svojim glavama da je to tako. Zašto nije stigla? Ne znam.

Iz današnje perspektive gledajući, mislim da je to bila nemoguća misija u tom trenutku. Hrvatska je imala premalo snaga u odnosu na tada grupirane četničke snage na tom području. S druge strane rat se razbuktao po cijeloj Hrvatskoj i cijela Hrvatska je bila linija bojišnice. Povlačenje HV-a s bilo kojeg dijela bojišnice značio bi predaju tog područja u njihove ruke. To je jednostavno tako i tu ne treba previše mudrolije. Oni su bili jači, mi slabiji, ponajprije u oružju, i to je činjenica u tom trenutku, ma koliko ona nama gorka bila.

Tako da priče o izdaji Vukovara ne stoje. To su zlonamjerne konstrukcije onih koji žele unijeti nemir među branitelje i pokušavaju umanjiti našu borbu. Vukovaru je bilo u tim uvjetima nemoguće pomoći.

To je moje mišljenje, danas. Tada dok se sve događalo, mislio sam drukčije, zato što nisam znao što se događa u Sisku, Glini, Karlovcu, Petrinji, Zadru, Šibeniku, Dubrovniku... Ali iz današnje perspektive mislim da se Vukovaru uz najbolju želju i volju jednostavno nije moglo pomoći. No da se u Vukovar uspjelo ubaciti svježih snaga i oružja, Vukovar ne bi pao, u to sam siguran. Zašto? Zato jer bismo ih zavukli još mjesec dana, znači zima, snijeg, blato, mulj... Srbi su muku mučili s gorivom i ljudstvom, moral im je bio nepostojeći i oni zimu ne bi mogli koristiti za napredovanje. Time bi diplomacija dobila na vremenu da se izbori za priznanje i onda bi krvna slika Hrvatske bila drukčija. Ali to je sve jako relativno. Da je Vukovar "prezimio zimu", tko zna da li bi priznanje bilo 15.01.92. ili 15.05.92. Tako da je to sve špekulacija u stilu "što bi bilo kad bi bilo".

Vjerujem da je bilo i volje i želje da se izvrši proboj, a nitko to nije želio više nego mi sami. Kada hladne glave i bez emocija sagledaš stvari, onda shvatiš da je to bilo nemoguće i kako sam rekao "ludost". Oni su tada bili prejaki i siguran sam da bi išli do zadnjeg čovjeka prije nego bi dopustili da izvršimo proboj. Zašto? Zato što si to Srbi nisu smjeli dozvoliti. Javnost u Srbiji je očekivala rezultat 90 dana opsade i velikog broja gubitaka posebno u ljudstvu, tzv. JNA je bila na koljenima i već su tada počele letjeti glave oficira i generala. Oni su to jednostavno morali napraviti pa makar tamo dovukli pola Srbije.

No mi smo vjerovali do zadnjeg trena. Vjerovali smo u to premda smo podsvjesno bili svjesni da od toga nema ništa. Bili smo premoreni, danima nismo spavali, gladni, mrtvih i ranjenih na svakom koraku. Mrtve više nismo sahranjivali, ostajali su na mjestu pogibije i prolazili bi kraj njih i po nekoliko puta. Jednostavno, bio je to pravi užas.

Bili smo gladni, žedni, umorni i iscrpljeni, gledali smo mrtve oko sebe, a smrt je bila svuda oko nas. Stvarno je bilo više svejedno, išao si dati i zadnji atom snage, a da pri tome više nismo mislili da li ćemo poginuti, biti ranjeni ili zarobljeni. To je osjećaj koji je teško opisati riječima. Jednostavno tupost.

[EdgarFranjul]

FELJTON - VUKOVARSKE NEISPRIČANE PRIČE (VI):
Ubijte nas, samo pustite da iznesemo ranjenike, zar ne vidite da će živi izgorjeti

Ranjenici su dobili temperaturu, gorili su, bolovi su ih tjerali da vrište, zapomagali su i vapili da ih se ubije. Bilo je to užasno za slušati. Četnici su hodali među njima, udarali ih kundacima, nogama im gazili po fiksatorima, udarali ih palicama i metalnim šipkama. Užasan prizor koji nikad neću zaboraviti.

Autor: Vukovarski branitelj|
Photo: Vukovarski branitelj |
Ponedjeljak, 14.11.2011 22:22

Sutradan 18.11.91. četnici su zapalili zgradu Borova Comerca, zgrada udaljena cca 500 m od same Tvornice. Inače nova zgrada i skladište. Ispod te zgrade u podrumu bila je improvizirana bolnica u kojoj su bili ranjenici. Ranjenike se više nije moglo voziti u Vukovarsku bolnicu jer je Borovo Naselje bilo presječeno od Vukovara u naselju Lužac. Ispod zgrade u podrumu je bilo preko 250 što teških, a što lakših ranjenika, i više od 500-njak civila (žena, djece staraca).

Kad smo opazili dim i da zgrada gori, a bio je to gusti dim jer su na katovima te grade bile kemikalije i smjese za proizvodnju klinastog remenja, a zgrada je tik do dijela pogona gdje se proizvodilo klinasto remenje, odmah smo htjeli ići gasiti i pomoći tim našim ljudima.

Oko 10h, stupili smo u kontakt sa njihovim majorom preko motorole i zatražili ga, da nam dopusti da priđemo zgradi i da započemo gasiti požar jer su ispod ranjenici i civili. Oni to nisu znali. Imali smo samo jedan djelomično "sposoban" vatrogasni kamion sa cisternom, napunili ga vodom i krenuli. Čim smo izašli iz kruga tvornice i krenuli prema toj zgradi na nas je otvorena vatra sa okolnih zgrada koje okružuju tvornicu Borovo.

Poginula sa dva dečka. Ponovno smo pregovarali, a radilo se o minutama i sekundama. Uglavnom kretali smo sedam puta i sedam puta se vraćali, tek oko 11.30h smo konačno krenuli i više nisu pucali po nama. Na sebi smo imali oružje i popeli smo se na taj kamion, stajali sa strane na onim blatobranima i odozada. Ukupno nas je bilo 25. Kada je kamion ušao u dvorište zgrade koju smo krenuli gasiti, iz trave i korova i okolnih hangara su izašli četnici. Sišli smo s kamiona i podigli ruke. Bilo je strašno, bili su prljavi, bradati, sa kokardama, noževima, užas, krv nam se sledila kad smo ih ugledali. Nismo niti sanjali da bi oni mogli biti u toj visokoj travi i okolnim hangarima.

Sišli smo s kamiona, podigli ruke, oni su prišli pretresli nas i odmah počeli batinati. U tom se jedan od naših zapovjednika, inače dragovoljac iz Zagreba, ustao i rekao "ubijte nas, samo nas pustite da iznesemo ranjenike iz zgrade, zar ne vidite da će živi izgorjeti".

U tom je došao jedan major tzv. JNA i pregovarao je s njim 10-tak min. Rekao je "ok počnite gasiti i iznositi ljude van". Samo što je to izgovorio se leđa se čuo rafal jedan od četnika je ispalio rafal i ubio jednog od nas. Ostalo nas je 24. Počeo je vikati na njega (major), razoružao ga je i poslao iza jednog hangara, kao fol, ali već nakon 15 minuta vidio sam tog istog četnika sa oružjem.

Počeli smo gasiti ulaz u zgradu, vatra je gorila, eksplozije bačvi sa kemikalijama na katovima su bile stalne, svuda okolo letjeli su komadi smjesa, u obliku zapaljenih kugli. Gasili smo požar jednim crijevom koji je kamion imao. Bilo je prestrašno crijevo je bilo potpuno izbušeno, stajali smo u redu i držali na mjestima gdje je voda izlazila, a to je bilo užasno naporno pod pritiskom.

Čim smo malo smanjili buktinju, krenuli smo u podrum, a dolje plakanje, zapomaganje, vrištanje, djeca, žene, ranjenici u teškim bolovima, dim svuda okolo.

Prvo smo usmjerili civile da izlaze, požurivali smo ih. Nismo smjeli pričati s njima, jer svaki od nas je imao po jednog četnika iza sebe, da se slučajno ne bi pokušali provući među civile. Žene bi nas zapitkivale, kakvo je stanje, dali su se branitelji u Tvornici predali, tamo su im muževi, sinovi, očevi.... Nismo smjeli ništa reći samo smo ih požurivali jer moralo smo brzo krenuti sa iznošenjem ranjenika, jer svakog trena je postojala opasnost da se zgrada uruši, jer su zidovi već pucali, ploča je podrhtavala od visoke temperature. Nakon što smo sve civile izveli van, počeli smo iznositi lakše ranjenike, onako ih podbočili, pridržali za ruku. Bilo je strašno svi su bili u užasnim bolovima, jer nije bilo lijekova, injekcija, anelgetika, antispetika...

Civile i lakše ranjenike odmah su trpali u autobuse koji su u međuvremenu došli u krug zgrade, na parking. Nakon toga smo počeli iznositi teške ranjenike, bilo je to strašno, plakali su, zapomagali, vrištali od bolova, svi su bili goli samo prekriveni nekom plahtom ili dekom. Iz ruku i nogu su im virili fiksatori, zamotane rane su krvarile.

Užas. Iznosili smo ih i slagali na beton na cestu ispred zgrade. Bio je 11. mjesec jako hladno. A oni su ležali na golom betonu. Jedva smo ih iznosili, nismo više imali snage, danima nismo spavali, ništa jeli, umorni od gašenja, a još ih je sve trebalo iznijeti na rukama odnosno nosilima. Kad smo ih sve iznijeli četnik me poslao u podrum da provjerim da li je netko ostao, išao sam kroz gusti dim i vikao "ima li još koga", no nitko se nije javio, na izlasku sam čuo da je na kraju skloništa nešto lupilo. Otrčao sam tamo i vidio jednu nepokretnu staricu na krevetu, oko 90 godina, nije mogla govoriti, uspjela je srušiti noćnu posudu i tako mi dati signal da je ona tu. Iznio sam je onako mršavu na rukama, bila je krhka, a ranjena u trbuh.

Vani je vladao užas. Ranjenici su dobili temperaturu, gorili su, bolovi su ih tjerali da vrište, zapomagali su i vapili da ih se ubije. Bilo je to užasno za slušati. Četnici su hodali među njima, udarali ih kundacima, nogama im gazili po fiksatorima, udarali ih palicama i metalnim šipkama. Užasan prizor koji nikad neću zaboraviti.

Negdje oko 23 sata dopustili su nam da im damo vode iz cisterne, uzeli smo neke plastične kanistere i podijelili im vodu. Nas su tukli sa strane cijelo vrijeme. Oko pomoći došli su vojni sanitetski kamioni tzv. JNA. Počeli smo ih unositi. Četnici su bili pijani, tukli su ih dok bi ih mi držali na nosilima, nisam smio pustiti nosilo, a nisi mogao gledati što mu rade. Vikali su "jebo vas Tuđman, majku vam ustašku, što se derete, svi ćete vi nama sad u jamu". Unijeli smo ih pod tim uvjetima do 01h. I tada je otišao zadnji kamion. Ostali smo samo nas 24. i tisuće četnika oko nas. Onda je krenuo pir, tukli su nas svim i svačim, palicama, kundacima, remenjem, metalnim šipkama....

U tom je došao onaj Major s početka priče i zatvorio nas u jedan hangar, postavio ročne vojnike u krug i naredio "nitko više ne smije da ih pipne". No to je trajalo samo dok je on bio tu. Kad je otišao, batinanje je nastalo, vojnici su pokušali spriječiti, ali nastalo je naguravanje sa četnicima, pa su popustili. I tako do jutra 19.11. kada su nas postrojili ispred zgarde i kada je došao Arkan.

Tada kreće moj krvavi put od 9 mjeseci boravka u njihovim logorima, ukupno 9 logora sam prošao, i proživio nešto što nikada nikome ne bih niti poželio niti zaželio.

Zgrada iz koje smo iznijeli ranjenike doslovno je legla, propala, a takva nas je dočekala i 1997. nakon mirne reintegracije Hrvatskog podunavlja.

Cijela Hrvatska bi trebala znati što se događalo tih zadnjih dana, premda je to jako teško riječima i slikom opisati.

Jako puno ljudi je umrlo za vrijeme mučenja u logorima. Sjećam se svog suborca pok. Božo Kelava iz Vođinaca (kod Vinkovaca). Čovjek je dragovoljno iz Austrije došao u Vukovar, bio je samnom na položaju. Ranjen je 4 puta i svaki puta se vraćao nazad na položaj. Zarobljen je kao renjenik. Mučili su ga danima, na ranu mu stavljali sol, kroz prostrijelnu ranu na nozi provlačili žicu, premlaćivali po nekoliko puta na dan...... Umro je jedne noći sa nama u ćeliji. Bilo je strašno gledati njegove muke a nismo mu mogli pomoći. Nevjerovatno koliko je to bio jak, srčan i hrabar čovjek. Takvih je bilo jako puno. Mnogi su umrli nakon razmjene. U ovih 20 godina mnogo njih više nije među nama.

Lagao bih kad ne bih rekao da nije bilo srba koji nisu htjeli pomoći. Bilo ih je ali to je na žalost tek nekoliko pojedinaca, jer nakon što u 99% slučajevi ne bi uspjeli onda bi se pridružili ostalima kako i sami ne bi završili među nama. Bila je nekolicina iznimki koja je imala nekakvu moć među četnicima pa je barem izvukla nekog zarobljenika iz grupe za streljanje. Pa su umjesto npr.5-ice streljana 4- ica. Svaki život je vrijedan, pa ako ga je taj srbin i spasio zaslužuje da mu se kaže ime i prezime. No ostaje pitanje da li je taj isti možda negdje nekoga dodao u grupu ili uperio prstom. Kada su nas postrojili uzeli su jednog Srbina vatrogasca (moj susjed iz ulice) i tražili da nas dobro pogleda i kaže tko je od nas 24-ice imao oružje, odnosno tko je bio ZENG-a a tko MUP- ovaca. Kada je došao do mene prošao je kraj mene kao da me nikada nije vidio. Istina da je tada u mene uperio prst ili klimnuo glavom ubili bi me na licu mjesta. No s druge strane kada smo došli u logor (gdje je i on završio kao "izdajica srpskog naroda") da bi se izvukao ispričao im je sve o svakome od nas pa čak i izmišljao kako bi im se dodvorio. Na kraju sam ja pod mučenjem morao pobijati njegove tvrdnje odnosno laži.

[EdgarFranjul]

PIŠE: BOJAN GLAVAŠEVIĆ
Vukovar - 20 godina poslije
Središte Vukovara 1991. i 2011.
Datum objave:
18.11.2011 07:00

Autor: Bojan Glavašević


Pozdrav. Zovem se Bojan Glavašević, i moj tekst stoji ovdje jer je moj tata prije 20 godina radio neke stvari zbog kojih su ga ljudi kasnije prozvali ratnim herojem. Rođen sam u Vukovaru prije 27 godina, završio sam Privatnu klasičnu gimnaziju, a nešto kasnije lingvistiku i sociologiju. Volim Ramonese, Jethro Tull i Bulgakova - tek toliko, da imate neke osnovne informacije o meni. Živim u Zagrebu, imam najbolju suprugu na svijetu i sina od godinu i pol koji će, ako budem imao sreće, pokupiti najbolje i od mame i od tate. Prije nekoliko dana nazvao me novinar tportala i pitao da li bih želio napisati tekst o situaciji u Vukovaru 20 godina nakon rata, a ja sam pristao.

Iskreno, nekako se nadam da ste do sada napravili neku matematiku u glavama i zapitali se: 'Što ovaj balavac može reći o ratu i o životu u Vukovaru?'. Nadam se tome jer bi to bilo vrlo zdravorazumski - iz Vukovara sam otišao par dana prije nego su pale prve granate na Namu, a u Zagrebu živim od 1991. godine - drugim riječima, niti sam doživio rata niti života u poslijeratnom Vukovaru. U biti, jedino što me sa svim tim povezuje činjenica je da mi je tata netko za koga ste, ovisno o tome koliko godina imate, možda čuli.

Neću vas lagati, u pravu ste. Neću se pretvarati da znam kako je bilo u Vukovaru za vrijeme rata, niti kako izgleda vukovarska svakodnevica 20 godina poslije. Umjesto toga, htio bih vam ponuditi nešto što možda ima jednu drugačiju vrijednost - mišljenje izvana.


Ono što ćete čitati u redovima koji slijede moje je mišljenje. Ono nema ambiciju autoriteta - ne trebate se uhvatiti za njega i reći da sam u pravu iz kojih god razloga, dapače; bilo bi mi draže da ga u sebi pokušate osporiti, dokazati i sebi i meni da nisam u pravu.

To kažem zato što mislim da stvari u Vukovaru nisu dobre. No krenimo ispočetka.

U Vukovar sam prvi put nakon rata došao 2001. godine, 19. studenog, s prijateljem Igorom Sarnavkom. Njemu je bio rođendan (koji datum, ha?), a bila je i godišnjica pada (oslobođenja?) grada. Moja kuća je tada još uvijek bila gomila spaljenog kamenja posutog čahurama (sjećam se da sam se zapitao čijih). U dnevnoj sobi, koja je svojevremeno bila centar mojeg svijeta, bila je gomila otpada na vrhu koje je bio bačen, pazite sad, čamac. Spavali smo kod teta Johane, naše susjede koja se vratila nedugo nakon reintegracije. Igor i ja smo oko deset navečer otišli u šetnju. Vukovar je bio grad duhova. Nije bilo žive duše vani, a javna rasvjeta je upadljivo nedostajala na mnogim mjestima. Hodali smo kroz ruševine mojeg djetinjstva dok nismo došli do Dunava. Nije bilo daška vjetra, ni mjesečine. Noć je bila vedra, i zvijezde su se odražavale u rijeci. Imao sam 17 godina i vratio sam se kući. Bio sam uvjeren da je to početak vraćanja stvari na njihovo prirodno mjesto - za par godina, Vukovar će postati mjesto na koje ću se moći vratiti i, kao što je moj tata napisao, početi ulagati u budućnost.

Deset godina je prošlo od te noći. Ruševine su raščišćene, mnoge i obnovljene, ljudi su se vratili, javna rasvjeta je posvuda (ima je čak i previše za moj ukus), a Vukovar još uvijek nije postao mjesto u koje bih se želio vratiti. Dvadeset godina nakon rata, Vukovar izgleda ljepše (iako, budimo realni, to i nije bilo osobito teško za postići) ali mislim da nije dobro mjesto za život. Zašto? Zato što se nisu dogodile one stvari koje su bile ključne za, opet ću citirati tatu, nekakav dobar početak.

U borbi za oslobođenje Hrvatske, svi su čekali Vukovar. Svi su čekali naredbu da Vukovar vratimo na isti način na koji je oduzet - oružjem. Nakon Okučana i Knina, Vukovar je trebao biti krunski dragulj hrvatske borbe za povratak otuđenog. I on se nije dogodio. Naredba nikad nije stigla. Dvije godine nakon Oluje, Vukovar je mirno reintegriran. Nije bilo slavodobitnog ulaska u grad tenkovima i oklopnim vozilima, dečki i cure u uniformama nisu ginuli i bili ranjavani. Nije bilo velike pobjede izvojevane oružjem. Umjesto toga, par potpisa i - opa - Vukovar je zaspao u Krajini, a probudio se u Hrvatskoj. Umjesto očekivane katarze, dogodila se birokracija. Nemojte me krivo shvatiti, mislim da je svaki život izgubljen u ovom prokletom ratu bio jedan život previše. Ali treba to reći jasno i glasno, činjenica da Vukovar nije vraćen oružjem izazvala je osjećaj nezadovoljstva kod mnogih. To nezadovoljstvo ostavilo je trag koji se još uvijek osjeća, jer mnogi povratnici nemaju osjećaj da je pravda zadovoljena.

Kada su se prognanici počeli vraćati, dočekali su ih bivši prijeratni susjedi, ali i jako puno ljudi koji su se doselili nakon okupacije. Malo je reći da je situacija bila čudna. Kako komunicirati s ljudima koji su izabrali krivu stranu? A s reintegracijom došli su i političari (domaći i strani) i počeli pričati o pomirenju, i to na takav način kao da je riječ o dječjoj svađi i sad trebamo reći 'mir mir mir, nitko nije kriv' i nastaviti se družiti. Suluda ideja, dakako, jer, eto, tu je Ovčara, i to nije dječja svađa. Komunikacija sa Srbima nije dolazila u obzir. I tako je Vukovar postao podijeljeni grad: oni koji su ostali i oni koji su se vratili počeli su živjeti odvojenim životima, koji se dodiruju samo u najnužnijim od situacija.

Treba razumjeti i jedne i druge. Ako ne znate što je vaš susjed radio za vrijeme rata, ne želite se izložiti riziku da komunicirate sa zločincem. A isto tako, ako ne znaš je li tvoj susjed povratnik netko tko bi najradije pobio i tebe i tvoju obitelj, bolje se maknuti s puta. Nakon toga je logika jasna: treba razdvojiti život u svim segmentima, od vrtića do posla. Postoji i naziv za to, segregacija. Neki kažu da je dobra, neki da je loša. Ja mislim da je to samo vrlo profinjen alat za izbjegavanje suočavanja s traumom.

Život u Vukovaru 2011.

I sada dolazimo do onog bitnog. Suočavanje s traumom u Vukovaru nije se dogodilo jer je to jedna ružna stvar. Svi bismo trebali biti politički korektni i paziti da se netko ne nađe uvrijeđenim, a nema lijepog načina da se objasni činjenica da je bio rat i da su ljudi ubijeni. To je posao koji bi trebale obaviti institucije, država. Da bi suočavanje s traumom bilo uspješno mora se individualizirati krivnja za zločine koji su počinjeni. Moramo znati imena ljudi koji su ubijali nedužne, dokazati njihovu krivnju i kazniti ih. Ako se to ne dogodi, zločin se mistificira i ostavlja se prostor za nestručne interpretacije. A nestručne interpretacije imaju tendenciju postajati stereotipima. 'Svi Srbi su četnici', 'Svi Hrvati su ustaše' i tome slično. Dogodio se generacijski transfer krivnje: mali Srbi su od vrtića krivi za Ovčaru, a mali Hrvati za Jasenovac. Takvi stavovi se prenose s jedne generacije na drugu i obično rezultiraju masovnim grobnicama nekoliko desetljeća kasnije.

Djeca nisu i ne mogu biti kriva za zločine svojih roditelja, isto kao što jedan narod u cjelini ne može biti kriv za zločine nekih njegovih pripadnika. Čovjek je prije svega živo biće, koje pati kada ga se mlati čeličnim šipkama, i koje umire kada se u njega ispali rafal iz automatskog oružja. Potpuno je svejedno gdje je rođen, je li govorio 'mleko' ili 'mlijeko' i pripadnikom kojeg naroda se smatrao. Kada ga bacite u masovnu grobnicu, on ostaje lišen svega osim pripadnosti ljudskom rodu. Svi ubijeni u ovom prokletom ratu su žrtve, nebitno je s koje strane. Kada to osvijestimo, i prestanemo prebrojavati leševe s 'naše' i 'njihove' strane, tada ćemo se početi suočavati s traumom. Kada se to dogodi, moći ćemo započeti s nastavkom naših života.

U toj priči postoji jedan veliki problem, a to su političari. Ljudi koji se jako vole pokazati u Vukovaru svake godine oko godišnjice, govoriti velike riječi, biti plemeniti i suosjećajni za medije i svoje biračko tijelo, a nakon toga potpuno zaboraviti na Vukovar. Dogodine.

Političari već 20 godina Vukovar i Vukovarce etiketiraju kao žrtve. Govore o Vukovaru jedino kao o problemu. Nema greške, Vukovar i Vukovarci jesu žrtve - ali prije 20 godina. To je skoro četvrtina stoljeća, ljudi moji. Ne mislite li da bi se nakon toliko vremena trebalo početi čuti neke lijepe vijesti? Reći neke pozitivne stvari?

Bit ću iskren: budućnost Vukovara ne može se graditi na mimohodima i paljenjima svijeća, nego na novim radnim mjestima, funkcionalnoj javnoj upravi i kvalitetnom, za sve jednakom obrazovanju. Vukovar treba prestati etiketirati kao žrtvu, i početi razmišljati kako da rješavamo probleme koje ljudi imaju u svakodnevnom životu. Kada se Vukovarci maknu iz pozicije žrtve i počnu razmišljati kako da poprave situaciju u sredini u kojoj žive, dogodit će se pomaci.

Moj tata je znao reći da je naša zemlja takva da kad bi u nju bacio dugme, izrastao bi ti kaput. I to je živa istina. Vukovar je nekad bio pojam uspješne zajednice, u svakom smislu. Potencijal je tu, čeka na realizaciju. Oni koji ga trebaju realizirati su Vukovarci, uz potporu svih ljudi dobre volje.

Dvadeset godina kasnije, Vukovar još uvijek nije mjesto gdje bih volio odgajati svoje dijete, ali zbilja bih volio da to postane. Mojih sedam godina djetinjstva bile su veličanstvene, i nikakav rat ne može mi uništiti tu uspomenu. Problemi s kojima se Vukovar suočava proizlaze iz konkretnih razloga, i neće nestati ako zažmirimo i pretvaramo se da nisu tu.

Treba širom otvoriti oči i uhvatiti se s njima u koštac. Neće biti lako, ali ako se potrudimo, možda će netko za neku buduću okruglu godišnjicu djeljivu s pet ili deset moći napisati kako je ponosan na to kamo je Vukovar stigao. Možda će moći reći 'Siniša bi bio sretan da ovo vidi.'