Hrvatska - unutarnja agresija

[EdgarFranjul]

Hrvatska država je umrla, Udba je preuzela institucije, a Milanović je izvor iz Vlade koji je izvršio pritisak na pravosuđe!


To je isto kao da odvjetnik brani svojega klijenta i viče da je kriv, a tužitelj govori ne to nije tako, on je nevin.

Hrvatskoj javnosti postalo je jasno da Državno odvjetništvo Republike Hrvatske pod palicom Mladena Bajića poduzima sve moguće kako Josip Perković i Zdravko Mustač ne bi bili izručeni Njemačkoj. Da je to doista tako uvjeren je i pravnik Pero Kovačević. Naime, iako su u predmetima protiv dvojice bivših SDP-ovaca obvezni zastupati Njemačku koja inzistira na izručenju, DORH je izabrao drugu opciju. Sada je sve na Vrhovnom sudu.

Kao što je potvrđeno sa Županijskog suda u Velikoj Gorici, DORH žalbu nije uložio na odluku izvanraspravnog vijeća ovog suda o neizručenju Mustača. Premda je ovo bilo za očekivati, ono što iznenađuje je činjenica da je DORH uložio žalbu na odluku Županijskog suda u Zagrebu na odluku o izručenju Josipa Perkovića Njemačkoj. Situacija time postaje jasna - DORH drži da je za obojicu nastupila zastara još 1998. te kako ne smiju biti izručeni. U ovom slučaju Odvjetništvo se postavilo kao zaštitnik hrvatskih zakona, a situacija je apsurdna jer je ova institucija u konkretnim slučajevima dužna zastupati Njemačku.

Ovakva odluka, smatra Kovačević, potvrđuje cijelu klimu koja je nastala oko ovog slučaja. "Ovom odlukom postalo je jasno tko je neimenovani izvor iz Jutarnjeg lista koji je vršio pritisak na pravosuđe. Riječ je o Milanoviću. Udba ovim činom preuzima sve institucije, a prava država posve je preminula. Državno odvjetništvo treba zastupati Njemce, a izazvan je pravni skandal neviđenih razloga. Žale se na Perkovića, a ne žale se na Mustača. Ako zastupaju hrvatske zakone trebali su reći kako to čine.", objašnjava naš sugovornik. U ovom slučaju očit je prema pravniku utjecaj politike, a da je cijela situacija apsurdna objasnio nam je na jednom primjeru. To je isto kao da odvjetnik brani svojega klijenta i viče da je kriv, a tužitelj govori ne to nije tako, on je nevin.


"DORH bolje zastupa Perkovića nego Nobilo, kao da odluke dolaze iz iste kuće. Izgubili smo suverenitet prema i nismo postupili prema pravilima Europske unije. Ako je pokrenut postupak rokovi zastare su tek 2020. godine. Očito je da je Državno odvjetništvo u funkciji Vlade, a institucije rade po nalogu i volji politike. Mi moramo provesti lustraciju odmah, stvarnu lustraciju. Moramo je provesti jer te službe su umrežene. Kada je 2000. došla nova vlast proveli su lustraciju i izbacili nacionaliste, a ponovno ubacili svoje ljude. To je ispremrežen sustav koji je provodio pljačke u doba pretvorbe i privatizacije. Iz Hrvatske je izneseno 150 milijardi kuna. I nitko ništa. Sve te umrežene ljude i pljačkaše treba očistiti. U Hrvatskoj to na žalost, nema tko napraviti zato predlažem vladu nacionalnog spasa.", kaže Kovačević.

Ono što ga posebno brine je činjenica da se naša zemlja uz pomoć umreženih službi, ali i Vlada basnoslovno zadužila. "Inozemni dug je 213,2 milijarde kuna. U vrijeme HDZ-ovih Vlada zadužili smo se 121 milijardu, a to je 7,1 milijarda godišnje. U vrijeme SDP-ove Vlade zadužili smo se 92 milijarde kuna što je 15, 3 milijarde godišnje. Slavko Linić do sada nas je zadužio za 30 milijardi. Novac isparava, a mogli smo biti Švicarska. U Hrvatskoj je 260 multimilijunaša. Kada bi se objavio registar doušnika Udbe kao što se objavio registar branitelja, bilo bi dobro vidjeti koliko je multimilijunaša među doušnicima.", predlaže Kovačević.


Također, vjeruje da od strane Europske komisije ove pravne igrice neće proći nekažnjeno te dodaje da kada se štite ubojice, kao što se to čini u ovim slučajevima zapravo djelomično sudjelujete u njegovim djelima. "Sada je jasno tko je King Kong, to su oni koji štite ubojice, a time se štite sljedbenici Udbe i njihovi doušnici.", zaključuje Kovačević.

http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/1 ... osude.html

[EdgarFranjul]

Na djelu je otvorena izdaja - Josipović mora otići


Iz navedenog osvrta britanske tiskovine potrebito je, međutim, proanalizirati njen uvodni dio koji glasi: 'Neki se (u Hrvatskoj, op.a.) poigravaju fašizmom, a zemlja je rascjepljena netolerancijom prema onima koji drugačije misle, žive, mole se, pišu i govore! Opis nije bojni poklič oporbenog čelnika već procjena predsjednika Josipovića.'

Osvrt britanske utjecajne novine „The Economist" na katastrofalno stanje u Hrvatskoj i nije neka posebna novost. Svi mi dobro znamo kojim nas putom vodi sadašnja hrvatska vlast, te kako i zašto to čini. Osim nekompetencije i nesposobnosti na svim razinama, na djelu je i otvorena unutarnja agresija protiv vlastitoga, hrvatskog naroda, braniteljske populacije, katoličke crkve, a Vlada i predsjednik države već su odavno zaštitnici i promotori nacionalnih manjina i manjinskih zajednica dok im je sve drugo manje važno. Sve je to još uokvireno ideologijom propalog, i u Europskoj Uniji osuđenog totalitarnog društvenog sistema-komunizma, te tzv. regije kao nove inačice rigidnog jugoslavenstva kojemu redom pripadaju svi aktualni državni dužnosnici, Josipović, Milanović i Leko, kao i njima vjerni moguli glavnih medijskih kuća.

Iz navedenog osvrta britanske tiskovine potrebito je, međutim, proanalizirati njen uvodni dio koji glasi: "Neki se (u Hrvatskoj, op.a.) poigravaju fašizmom, a zemlja je rascjepljena netolerancijom prema onima koji drugačije misle, žive, mole se, pišu i govore! Opis nije bojni poklič oporbenog čelnika, već procjena predsjednika Josipovića."

Da je upravo Ivo Josipović hrvatski problem broj jedan, ovaj autor je pisao gotovo odmah po njegovoj inauguraciji na mjesto predsjednika RH. Josipović je intelektualizirani nastavak palanačke politike njegovog predhodnika Mesića, uz Sanadera svakako glavnog krivca cjelokupnog moralnog, socijalnog i političkog stanja hrvatske nacije. Josipović je, ne jednom, otvoreno kazao kako provodi britanske nacionalne interese što je bilo gdje u svijetu potpuno neprihvatljivo. Štoviše, nema primjera moderne političke prakse da neki predsjednik javno izjavljuje kako provodi tuđe nacionalne interese. Čak da je Josipović takav svoj nedopustivi stav i ublažio izjavom kako on provodi interese EU čija smo članica, i tada bi to bilo neprihvatljivo s pozicije naroda i države koju on po Ustavu predstavlja i zastupa u inozemstvu. Povjerenje naroda nije dobio za ovo što radi jer takve stavove nije zastupao u svom predizbornom programu. Čak je i onu svoju odurnu i degutantnu izjavu o tome kako će se "čitava Hrvatska uskoro zacrveniti" dao nedugo nakon svoga izbora na mjesto šefa države.

No, vratimo se navedenom članku i citiranim izjavama. Bez obzira što je taj komentar britanskom listu dao Josipovićev savjetnik Dejan Jović, a ne glavom i bradom sam predsjednik na koga se list i pozvao, isto niti malo ne umanjuje Josipovićevu odgovornost za neviđeno ocrnjivanje vlastite zemlje i njenih građana. Još nekako bi se, eventualno, mogle i tražiti pokoje olakotne okolnosti kada bi izrečeno odgovaralo istini. Međutim, Josipović se služi podlim izmišljotinama kada govori o fašizmu kojega u Hrvatskoj nema, bar ne u obliku koji je nazočan u mnogim članicama EU ili, primjerice, njemu tako bliskoj Srbiji. Taj „fašizam" o kojem on govori jest samo obrambena reakcija izluđene većine hrvatskih građana na njegovu i Vladinu politiku koju sustavno provode. Govoreći o netoleranciji hrvatskih građana (očito Hrvata, op.a.), Josipović ignorira gorku činjenicu da je upravo on taj, kao i cjelokupna Vlada RH, koji ne tolerira referendumske inicijative građana kao najviši oblik demokracije, a što je još gore, ne prihvaća rado niti njegove rezultate već zahtijeva izmjene Ustava koje bi išle u smjeru sužavanja mogućnosti za otvoreno izražavanje volje građana o bilo kom pitanju. Josipović je taj koji, skupa sa Vladom, ne tolerira mišljenja većine niti kada su u pitanju gay parade, neprihvatljivi spolni odgoj u našim školama, „silovanje" Vukovara i njegovih žrtava kroz uvođenje ćirilice i još podosta toga.

Josipović, kao inteligentni i lukavi političar sve navedeno olako pravda zaštitom ljudskih i manjinskih prava (a gdje su tu prava većine?) i zakonskim odredbama, tumačeći ih ovako ili onako jer su prečesto i nedorečene, ali pri tome gubi iz vida ono bitnije, a to je njegov apsolutno hladan i bezosjećajan stav za osluhivanje bila hrvatskoga naroda i većine hrvatskih građana.

Dala bi se analizirati i činjenica zašto je Josipović za svoga savjetnika uzeo baš Dejana Jovića, jednog od deset najutjecajnijih Srba u svijetu, kako ga mediji vole predstavljati. Radi se o ortodoksnom jugoslavenu, branitelju Tita i cjelokupnog državnog i društvenog ustroja propale zloćudne državne tvorevine. Iz iste činjenice nije teško zaključiti koji je smjer Josipovićeve državne politike, ali ga je potrebno upozoriti na nešto drugo. Hrvatski je narod na referendumu 1991. g. plebiscitarno odbacio dotadašnji savez sa svim narodima koji su tvorili bivšu državu te se izjasnili za neovisnu Republiku Hrvatsku. Politički djelovati izvan okvira navedenog referenduma kao i Ustavne odredbe po kojoj je Hrvatska država hrvatskoga naroda i nacionalnih manjina (da ne nabrajam redom koje su navedene), značilo bi kršiti Ustav RH. Je li, i ako jest, u kojoj mjeri Josipović prekršio Ustav zemlje koju predvodi nije na meni da odlučim. Ali da se isti nalazi na "skliskom terenu", to svakako stoji. Zato bi hrvatski narod i svi hrvatski građani na nadolazećim predsjedničkim izborima krajem ove godine trebali konačno početi razmišljati kao politički zreo narod i odgovorno donijeti odluku o svojoj sudbini ali i o sudbini svoje zemlje.



Autor: Zoran Meter

http://www.dnevno.hr/vijesti/komentari/ ... otici.html

[EdgarFranjul]

Nemoguće je usporediti Tuđmanovo i Milanovićevo vrijeme a u kontekstu izjava suca Turudića

.Utorak, 21 Siječanj 2014 11:27 Ivana ..Tweet .


Lopovski Tportal, koji je ujedno i portal Hrvatskog telekoma koji ovisi o novcu hrvatskih građana, donio je usporedbu između Tuđmanovog vremena i vremena aktualnog režima koji simbolizira Zoran Milanović a u kontekstu izjava suca Ivana Turudića na takozvanoj javnoj televiziji koji je, kako smo pisali, rekao da aktualna vlast dosad na nezabilježen način napada i vrši pritisak, preko svojih medija, Jutarnjeg i Novog lista, na pravosuđe, što, je, dakako, činjenica.


Međutim, usporedba Milanovićevog i Tuđmanovog vremena potpuno je imbecilna i takvu usporedbu mogu napraviti tek zlonamjerni novinari. Naime, vrijeme Franje Tuđmana bilo je stvaralačko, ali i ratno, vrijeme, vrijeme fašističke agresije na Hrvatsku i vrijeme stvaranja hrvatskih demokratskih institucija, transformacije države iz totalitarnog, zločinačkog režima u demokratsko društvo, što je proces koji ne ide preko noći. Naime, proces demokratizacije je proces koji nikada u potpunosti nije i ne može biti završen s obzirom da demokratizacija mora pratiti i vrijeme koje nameće neka svoja pravila. Država ne može isto funkcionirati u ratnim vremenima, vremenima neposredne ugroze kao u mirnodopskim vremenima, jednako tako, drugačije je shvaćanje države i državnosti bilo u 20. stoljeću za razliku od onoga što imamo u 21. stoljeću kada je Hrvatska napokon postala članica Europske unije. Danas je toga obični pučkoškolac svjestan.

U tom kontekstu Ivan Turudić apsolutno ima pravo kada tvrdi da aktualni režim dosad nezapamćenom žestinom nasrće na pravosuđe. Dokaz takvoj činjenici je i perjanica demokratskog svijeta, Amerika. Naime, iako formalno demokratska država gotovo 200 godina Amerika još uvijek nije dovršila demokratsku obnovu, da se tako izrazimo, svaki američki predsjednik, osim možda Georgea Busha mlađeg, napravio je jedan iskorak kada je demokracija u pitanju. Nitko ne može reći da Kennedy nije bio veliki američki predsjednik pa ipak u njegovo vrijeme crnci u Americi nisu ni blizu imali onakva prava kakva, srećom, danas imaju kada je lider najmoćnije sile svijeta crnac. Drugim riječima, demokracija je proces, a ne trenutak.

Tuđmanovo vrijeme bilo je vrijeme u kojem je stvoren demokratski okvir, kostur, vrijeme onih koji su došli nakon njega trebalo je biti vrijeme nadogradnje, međutim, bilo je to i ostalo vrijeme pljačke, dodatnog siromašenja hrvatskih građana, vrijeme tajkunizacije i fašizacije hrvatskih medija koji su brutalno nasrnuli na antifašističke temelje Domovinskog rata i pobjede protiv velikosrpskog fašizma na čemu je stvorena i utjelovljena demokratska Hrvatska. Vrijeme UDBE, kao što vidimo posljednjih dana, ni onda, a ni danas, nikada nije prestalo, u tom kontekstu Tuđman, s obzirom na rat, nije mogao za predsjednika Vrhovnog suda preporučiti, primjerice, Dragu Hedla, jer bi Glavaš bio obješen na trgu u Osijeku ili u najboljem slučaju u Zagrebu.

http://www.tinolovka-news.com/vijesti-h ... a-turudica

[EdgarFranjul]

Sad znamo zašto su nas uvukli u EU: Da je masonski sluga Sanader proglasio Gospodarski pojas, znalo bi se kakvo bogatstvo krije Jadran

Senzacionalna vijest za sveukupno hrvatsko gospodarstvo o pronalasku većih količina nafte i plina u Jadranu, objavljena jučer na naslovnicama nekih portala, ali do večeri pomno skrivena i marginalizirana do te mjere da je treći dnevnik HRT-a nije niti objavio. Ponašamo li se kao država ili dioničko društvo, te hoće li se hrvatskoj javnosti kazati o kolikim se približno količinama nafte i plina u Jadranu radi? U utorak je uz odluku Vrhovnoga suda o izručenju Josipa Perkovića Njemačkoj zasigurno prva vijest bila o pronalasku nafte i plina u podmorju hrvatskog dijela Jadranskog mora. Potom su krenuli naslovi u medijima kako bi Hrvatska mogla postati mala Norveška te potom kako su svjetske naftne korporacije zainteresirane za eksploataciju naših naftnih i plinskih izvora u Jadranu i na kraju kako bi mogli biti mala Norveška. I ništa nije neobično i nepoznato da se godinama potiho govori o nemalim izvorima tih važnih energenata u Jadranu, te kako bi oni, kada se istraže, mogli znatno popraviti energetsku bilancu Hrvatske, da nismo pročitali na koji način je istraživanje izvršeno i što je javnosti najzanimljivije o kolikim se količinama otprilike raspolaže.

Istraživanje je vršeno 2D tehnikom, ili seizmičkom, što je slično i geofizičkom načinu istraživanja, pomoću kojeg se u novije vrijeme vrše i arheološka istraživanja na kopnu. Kako bi vijest bila vjerodostojnija, u Split je dojurio i ministar Vrdoljak govoreći kako neće govoriti o količinama ali, pazite sad ovo, one bi mogle impresionirati javnost. Pa gospodine ministre nas Hrvate više ništa ne može impresionirati, stoga ste dužni hrvatskoj javnosti smjesta reći količine jer nije međunarodna kompanija „Spektrum ASA" švrljala po nekom kukurikavom kokošinjcu nego je istraživala hrvatski Jadran, dakle naše more i rudna bogatstva u njemu. Kako je moguće da prije hrvatske javnosti tu važnu vijest sazna dvadeset stranih i zamislite, već zainteresiranih kompanija, dok je u Dnevniku 3 HRT-a urednica Tatjana Munižaba i ne uvrštava. Nevjerojatno je da su te kompanije i otkupile potrebnu dokumentaciju, a hrvatski režimski mediji nam pred nosom prošetavaju Perkovića, Nobila i Mustača, kao da će se tu skoro nešto važno dogoditi. Ta će se vijest o nafti i plinu u Jadranu sve manje kotrljati u našim medijima i nakon određenog vremena nitko neće niti govoriti o tome, jednako kao što smo svojevremeno utišani i oko prevažne teme o Gospodarskom pojasu. Zato će nam, umjesto toga, biti servirane u jačoj dozi Bandićeve Svetice i Nobilovi udbaški Lolek i Bolek.

Sada kada su neki mediji objavili tu senzacionalnu vijest za Hrvatsku, smijemo zaključiti zašto su nas UVUKLI u EU, jer da je masonski sluga Sanader proglasio Gospodarski pojas ili prije njega sluga Londona Ivica Račan i tada se moglo jednako kao i danas izvršiti ista istraživanja i obznaniti javnosti kakvo bogatstvo krije hrvatski Jadran. Međutim problem je da se tada to napravilo, hrvatski bi građani ostali hladni za glasovanje o ulasku u EU, što našim londonskim strateškim partnerima ujedno i masoneriji ne bi išlo u prilog. Pouka je u Norveškoj, čijim građanima ne pada na pamet ući u europske integracije kada imaju svoje velike izvore nafte u Sjevernome moru, a za naše količine u Jadranu teško da ikada saznamo. Dakle dio suvereniteta smo prebacili u Bruxelles, pa će se i o ovim nalascima odlučivati u EU, odnosno Londonu i to upućuje na zaključak da naši engleski strateški partneri znaju više nego mi i shodno tome nam i zapovijedaju što raditi sada, a što sutra. Slučaj Perković-Mustač imaju snažne maskirne elemente i javnost naivno očekuje nekakva izručenja ne znajući da tu nikakvog spektakla neće biti, dok se ovaj na Jadranu oko nafte i plina ne zamagli. Ne smijemo biti naivni i sanjati da će oholi i cinični London dopustiti da neki udbaš sjedi na optuženičkoj klupi u Njemačkoj. To se vjerojatno neće dogoditi ni u Hrvatskoj, ali mi volimo igrokaze i "naivnu umjetnost".

Vezano za ova istraživanja jadranskog podmorja zanimljiv je i nestanak HSP-ovca Tončija Tadića, nekada ponajboljeg saborskog igrača koji je bio saborski "Ivano Balić" lucidan, intuitivan, hrabar, elokventan i radišan, a u najboljoj političkoj snazi prešao je u znanstvene vode. Tko zna možda je nekome i smetao pa ga je zamolio da ode, ali ova vijest o ozbiljnim istraživanjima jadranskog podmorja treba proći kroz saborsku raspravu da državni dužnosnici predoče hrvatskoj javnosti o kakvim se i kolikim nalascima radi i progovori o ekološkim i sveukupnim gospodarskim aspektima istraživanja čitavog Jadranskog bazena.

Razumljiva je inferiornost vladajućih u slučaju Perković i Mustač, koju sada u izbornoj godini žele prikriti jokerom Pelješki most i nafta i plin u Jadranu, jer Kukurikavcima je neobično važno da u predsjedničkoj galeriji na Pantovčaku zadrže svog lijevog predsjednika koji bi na idućim parlamentarnim izborima odigrao vrlo važnu ulogu u zadržavanju Banskih dvora pod palicom "Iblerovoga trga".


Autor: Smiljan Strihić

http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/1 ... adran.html

[EdgarFranjul]

Željko Primorac: Djeca zločina

Ponedjeljak, 27 Siječanj 2014 09:51 .


Trebaju li djeca ispaštati zbog grijeha svojih roditelja i je li normalno da djeca nekadašnjih komunističkih dužnosnika vrše najosjetljivije funkcije u državnom aparatu? Ovih dana i predsjednik Josipović pokušao je dati odgovor na ova pitanja. Normalno, kao dijete komunističkog dužnosnika Josipović je stao u obranu djece nekadašnjih komunističkih glavešina.


Kao i sva pitanja i ova imaju nekoliko dimenzija. Prije svega raščistimo na koji način su djeca nekadašnjih partijskih glavešina zasjela na najodgovornije i najosjetljivije pozicije u državnom, gospodarskom i javnom životu mlade hrvatske demokracije. Rijetki od njih ugodne fotelje mogu zahvaliti vlastitim sposobnostima i obrazovanju, prije će biti kako su roditeljske partijske veze odigrale ključnu ulogu u njihovim karijerama. Već ova činjenica je zločin sam po sebi jer su takvim postupanjem zatvorili put nekome sposobnijem od sebe, nekome tko bi javne funkcije vršio na dobrobit društva, savjesno i odgovorno.


Drugo pitanje koje se postavlja samo po sebi odnosi se na posao koji su djeca komunističkih glavešina obavljala. Jesu li svoju funkciju iskoristili za prikrivanje nedjela vlastitih roditelja pa i režima u kojem su im roditelji djelovali te jesu li zlorabili funkciju za širenje ideologije svojih očeva?


U većini slučajeva djeca partijskih, komunističkih, glavešina postavljena su na ključne funkcije u državi kako bi zaustavili moguće istrage o zlodjelima svojih očeva. Koristeći informacije koje su godinama brutalnim metodama prikupljali njihovi roditelji, novi crveni prinčevi i princeze, postali su neizostavni kreatori javnog i političkog života u zemlji. Sa pozicija obnovljene političke moći mogli su pristupiti reafirmiranju „vjere svojih otaca“ odnosno ideologije komunističkog jednoumlja.


Ne, djeca komunističkih dužnosnika ne trebaju odgovarati zbog zlodjela svojih očeva, oni trebaju odgovarati zbog vlastitih zlodjela. Preispitajmo njihova postupanja na funkcijama koje obavljaju u DORH-u, MUP-u, pravosuđu, bankarskom sektoru, medijskom prostoru i Uredu predsjednika Republike Hrvatske.


Crveni prinčevi i princeze najodgovorniji su za propast hrvatskog državnog aparata, društveno beznađe i zatiranje nacionalnog identiteta. Njihovi očevi samo su im omogućili da dođu u priliku uništiti državu, ostatak su samostalno odradili i to vrlo uspješno. Upravo zbog toga i trebaju odgovarati, zbog vlastitih dijela. Jer, oni su zaista djeca zločina.



Željko Primorac


http://www.hrsvijet.net/index.php?optio ... Itemid=388

[EdgarFranjul]

Britanski povjesničar:
'Savjetnik predsjednika Josipovića podržava teze iz velikosrpskog pamfleta'

Opasno je i za Hrvatsku i za BiH da netko s takvim stajalištima ima položaj glavnog analitičara predsjednika Josipovića – napisao je britanski povjesničar Marko Attila Hoare.

Ivica Kristović/VLM

Britanski povjesničar i profesor sa sveučilišta Kingston u Londonu Marko Attila Hoare optužio je glavnog analitičara i vanjskog savjetnika predsjednika Ive Josipovića dr. Dejana Jovića za podržavanje ekstremno "antihrvatskih, antibosanskih i velikosrpskih teza" koje je u svojoj knjizi "Humanitarno razaranje Jugoslavije" iznio David Gibbs.

– Da je Jović samo znanstvenik koji iznosi svoje osobno mišljenje, ne bi bilo bitno što njegov rad rehabilitira Miloševića i JNA. Ne bi bilo bitno što se u njegovom radu hvali propagandni pamflet bez znanstvene vrijednosti, što podržava teritorijalni raspad Hrvatske i negira genocid u Srebrenici, jer kao znanstvenik ima pravo slobodno izražavati svoje stajalište. No, opasno je i za Hrvatsku i za BiH da netko s takvim stajalištima i lošom analitičkom procjenom zauzima mjesto glavnog analitičara predsjednika Josipovića – napisao je Hoare u opsežnom osvrtu na Jovićeve tekstove.

"Velikosrpski propagandni pamflet"

Jović je u dva navrata pisao o knjizi Davida Gibbsa, prvi put je u lipnju 2013. godine napisao prikaz knjige u časopisu "Politička misao", a potom je svoje stavove objašnjavao u tekstu na portalu Autograf, koji je prenio i portal Večernjeg lista. Nakon objave teksta u Političkoj misli, Kongres Bošnjaka Sjeverne Amerike (KBSA) zajedno s brojnim organizacijama iz BiH i dijaspore uputio je otvoreno pismo Uredu predsjednika Josipovića u kojem ga upozoravaju da je Jović napisao "potpuno nekritičku recenziju knjige 'Humanitarno razaranje Jugoslavije', autora dr. Davida Gibbsa" u kojoj "ne samo da otvoreno negira genocid u Srebrenici nego genocid opravdava tobožnjom odmazdom imaginarnih prije počinjenih zločina te tvrdi da je legalna i međunarodno priznata vlada Republike BiH granatirala vlastite građane u opsjednutom Sarajevu".


Hoare u svojem odgovoru (kojega možete u cijelosti pročitati kao dokument na kraju teksta) na Jovićev tekst objavljen na Autografu i u Večernjem listu piše da je Gibbsova knjiga "velikosrpski propagandni pamflet bez stručne vrijednosti" koju Jović "hvali i ne daje joj nikakvu suštinsku kritiku". Britanski povjesničar iznosi kako Gibbs u svojoj knjizi "umanjuje krivnju i zločine Miloševićeva i Karadžićeva režima te JNA, preuveličava krivnju i zločine Hrvata i Bošnjaka te traži krivnju zapada za raspad Jugoslavije i rat.


Sporna mu je operacija Oluja


U 12 točaka opširno opisuje kako je Gibbs u knjizi napisao da "moderna Hrvatska ima bitne povijesne poveznice s Pavelićevom marionetskom državom", da je Franjo Tuđman "preporučivao genocidno nasilje protiv Židova", kako Hrvatska i Slovenija nisu od Srbije doživjele nikakvo ugnjetavanje prije proglašenja nezavisnosti pa nisu imale temelja za odcjepljenje od Jugoslavije, da je rat u Hrvatskoj imao "svoj začetak u buđenju nacionalističkih snaga tijekom kampanje 1990. godine nakon koje je HDZ došao na vlast".


Među kontroverzne Gibbsove teze Hoare navodi i onu da je "Njemačka stajala iza neovisnosti Hrvatske i rata 1991. godine" jer je igrala ključnu ulogu u "poticanju Slovenije i Hrvatske na odcjepljenje i potajno im je osiguravala stranu potporu u tim naporima". Britanski povjesničar tvrdi kako Gibbs nije imao dokaza kojim bi potvrdio tu tezu o njemačkom poticanju Hrvatske i Slovenije na odcjepljenje. Hoare navodi i kako Gibbs u svojoj knjizi osuđuje Europsku zajednicu zbog priznanja "Hrvatske u njezinim granicama, dok u isto vrijeme nisu priznavali Srpskoj Krajini pravo na odcjepljenje od Hrvatske" i pita se "zašto takvi dvostruki standardi".



Prema britanskom povjesničaru, sporne su i Gibbsove teze da je "operacija Oluja vjerojatno najveći pojedinačni slučaj etničkog istjerivanja u cijelom ratu", njegove tvrdnje o preuveličavanju i senzacionalističkom izvještavanju zapadnih medija o srpskim zločinima u kojem su srpski kampovi prikazivani kao "kampovi za istrebljenje" usporedivi s Auschwitzom", optužbe da su bosanske vojne snage same raketirale stanovništvo u opkoljenom Sarajevu kako bi za to mogli okriviti Srbe i tvrdnja da su muslimani i Hrvati izazvali rat za podjelu BiH, dok su Srbi htjeli mir.


"Jović je hvalio Miloševića kao borca za državnost Jugoslavije"


– Eto, to su teze Davida Gibbsa koje je Jović odlučio hvaliti u dva teksta – piše Hoare. No, njega ne iznenađuje činjenica da predsjednikov analitičar "hvali Gibbsove ekstremno antihrvatske, antibosanske te velikosrpske teze" s obzirom na to da je Jović u svojoj knjizi o raspadu Jugoslavije "Jugoslavija - država koja je odumrla: Uspon, kriza i pad Kardeljeve Jugoslavije (1974-1990)" već otkrio da je 90-ih godina gajio simpatije prema Slobodanu Miloševiću i JNA".


– Jović je hvalio Miloševića kao borca za državnost Jugoslavije i njezino jedinstvo te branitelja Titova naslijeđa, žalio što JNA nije spriječila ponovno naoružavanje Hrvatske 1991. godine te oslobodio krivnje Miloševića i JNA kao poticatelje rata i masovnih ubojstava – kaže Hoare. Navodi i citate iz Jovićeve knjige u kojima predsjednikov savjetnik "uspoređuje Vaclava Havela i Slobodana Miloševića", "žali zbog nesposobnosti JNA za zaustavljanje hrvatskog naoružavanja", opisuje Miloševića kao "jugoslavenskog nacionalista koji nikada nije postao i srpski nacionalist", četnike smatra "snažnim projugoslavenskim pokretom otpora", ističe Miloševićevu odanost Titovoj ostavštini, njegovu želju da vrati "jedinstvo Jugoslavije" i obuzda srpski nacionalizam. Uz to, Hoare Joviću prigovara i tezu da je Milošević bio "istinski iznenađen" raspadom Jugoslavije i ratom te da je rat u Jugoslaviji bio izraz "slabe, neefikasne države" i "privatnog nasilja".


"Nepotrebno preuveličavanje je zločin u Srebrenici nazvati genocidom"


Hoare piše da je Jović u tekstu objavljenom na portalu Autograf i na portalu Večernjeg lista netočnim informacijama napao njega osobno kako bi pokušao "skrenuti pažnju" s bitnog pitanja, a to je "njegovo nekritičko podržavanje Gibbsove knjige koja služi kao velikosrpski propagandni pamflet te u kojoj se negira genocid u Srebrenici". Kao neistinitu odbacuje i Jovićevu tezu da je "Gibbs u potpunosti opovrgnuo optužbe o poricanju genocida".


"Ubojstvo osam tisuća ljudi je strašan zločin, ali nazivati ga genocidom nepotrebno je preuveličavanje razmjera tog zločina", navodi Hoare citat iz Gibbsove knjige iz kojeg zaključuje kako je poricanja genocida bilo u tom djelu te dodaje i citat iz knjige u kojoj stoji da je "izvorište masakra u Srebrenici bila serija muslimanskih napada koji su počeli u proljeće 1995. godine" i da su ti napadi "izazvali srpsku represiju, što je pridonijelo padu sigurnosne zone".


"Genocid su izmislili ratni huškači da bi opravdali vojnu intervenciju"


Činjenicama da se još uvijek vodi sudski spor protiv Ratka Mladića i Radovana Karadžića na Haškom sudu za genocid i izvan područja Srebrenice te da je njemački sud 1997. godine za genocid u Doboju osudio bosanskog Srbina Nikolu Jorgića, a presudu je potvrdio i Europski sud za ljudska prava, Hoare pobija Jovićevu tvrdnju da su sudovi presudili da u Bosni i Hercegovini nije bilo genocida (osim u Srebrenici).


– Plan ljudi kao što su Jović i Gibbs jest osigurati da pravi ratni huškači, tirani kao što je Slobodan Milošević i Bashar al-Assad, imaju mogućnost slobodno počinjati svoje ratove bez straha od zapadne vojne intervencije ili čak ozbiljne osude zapadnih medija – piše Hoare na Jovićevu tezu da su "genocid izmislili ratni huškači da bi opravdali vojnu intervenciju dok ljudi koji negiraju genocid zapravo pokušavaju zaštititi mir".


Britanski povjesničar odbacuje i Jovićev navod da je za opravdavanje rata u Iraku koristio metaforu Hitlera (za Saddama Husseina), "iako ja nikada nisam koristio metaforu Hitlera za opisivanje Saddama Husseina, nego sam u lipnju 2013. godine na stranicama Guardiana Irački rat opisao kao 'loše vođenu avanturu'". Hoare se brani i od Jovićeve teze da je zagovarao "daljnje intervencije kao rješenje novih problema u Siriji, pa možda poslije u Iranu, pa tko zna gdje preksutra" te navodi da je u travnju 2012. godine na svom blogu "jasno osudio ideju o američkom ili izraelskom napadu na Iran".


"Kritike protiv njega su politički, a ne akademski motivirane"


Odbacuje i Jovićev navod da su oni koji ga napadaju "već mnoge druge, uključujući Washington Times, The Guardian i neke ugledne druge pojedince i medije proglasili 'poricateljima genocida'" te tvrdi da nikada Washington Post ili Guardian nije optužio za poricanje genocida, kao što odbacuje i tezu da je još uvijek u "Društvu Henry Jackson" iz kojeg je izašao 2012. godine i "otada jasno osuđuje njihove stavove".


– Jović je u jednoj stvari u pravu: kritike protiv njega su politički, a ne akademski motivirane – priznaje Hoare na kraju svoga teksta u kojem zaključuje da je opasno za Hrvatsku i BiH što je čovjek s takvim stajalištima na mjestu glavnog analitičara i vanjskog savjetnika predsjednika Ive Josipovića.


http://www.vecernji.hr/hrvatska/savjetn ... eta-918181

[EdgarFranjul]

M. Kovačević: Klevetanje prošlosti u službi budućnosti


Objavljeno Petak, 31 siječnja 2014 18:00


Milanovićeva izjava u kontekstu geopolitičkih previranja

Milanovićevu retoriku po kojoj u Europi do osnivanja Nezavisne Države Hrvatske, u travnju 1941., nije bilo koncentracijskih logora i masovnih egzekucija na osnovi vjere i podrijetla ne treba ozbiljno uzimati u obzir, jer premijer tom izjavom nije samo relativizirao genocidni projekt nacističkoga sustava Hitlerove Njemačke, nego je doveo u pitanje sve žrtve holokausta, optuživši Hrvate da su za samo nekoliko dana do perfekcije organizirali državu, razvili u tjedan dana industriju, te njezine metode primijenili za masivna uništenja ljudi, dok su im istodobno na teritoriju već bile raspoređene njemačke nacističke, talijanske fašističke i velikosrpske četničke okupacijske postrojbe, a jugoslavenski boljševički teroristi bili saveznici istih njemačkih nacista, najprije u inavziji na Poljsku, zaposjedanju zapadnoeuropskih zemelja, a potom i osvajanju bivše Jugoslavije, koja se zbog svoje neprirodnosti i velikosrpskoga terora nad Hrvatima raspadala po svim svojim šavovima.

Iza neozbiljnosti kojom se poigrava hrvatski predsjednik vlade skriva se opravdavanje nacističko-komunističkoga savezništva i masovnih zločina, koje su zbog prirode svojih totalitarnih sustava činili tijekom i poslije Drugoga svjetskog rata. Osim boljševičkoga arsenala iz dugotrajne povijesti obračuna s političkim protivnicima, kontinuitet klevetanja hrvatskoga naroda razrađen je i u cijelom nizu velikosrpskih projekata teritorijalnoga osvajanja ili pak opravdavanja jugoslavenskih diktatura, koje su bile samo okviri za provedbu srpske osvajačke politike.

Upravo iza te politike, bilo da je riječ o tradicionalnom velikosrbizmu ili pak njegovoj komunističkoj inačici uvijek su se skrivali velikoruski projekti, o izlasku moćne slavenske države na toplo more.

U tom kontekstu, bez obzira na premijerovu svijest o izrečenim optužbama, a one se nastavljaju na njegovu izjavu kako je Hrvatska "slučajna država", premijerove poruke mogle bi biti i svojevrsni odrazi sadašnjih geopolitičkih previranja u središnjoj i jugoistočnoj Europi. Naime, nastupanje srbijanske politike, u kojoj se pod krinkom zajedničke štednje nudi bivšim članicama jugoslavenske komunističke federacije otvaranje zajedničkih veleposlanstva, tek je dio vrlo osmišljene politike iz novoga srpskog Memoranduma, a organizacija zajedničkih vježbi Oružanih snaga Republike Hrvatske i srbijanske vojske potvrđuje samo da javnost još uvijek nije upućena koliko je Hrvatska duboko zaglibila u integracijske procese sa Srbijom.

Zapadni Balkan

Hrvatsko povezivanje sa Srbijom na razini t. zv. regionalne politike vodi doduše u revitalizaciju britanskoga projekta zapadnoga Balkana. Nu geopolitička priča se ne može zaustaviti samo na već više puta propalim balkanskim velikodržavnim projektima, jer je Srbija, između ostaloga, zbog silnih ruskih ulaganja te naftovodnih putova već sada u ruskom interesnom području, što potvrđuju njezini međudržavni sporazumi o vojnoj suradnji s Rusijom, ali i promatračko članstvo u euroazijskoj uniji, na čelu koje se nalazi Moskva.


Premijerov pak napadaj na Katoličku Crkvu može se uspoređivati sa svojedobnim boljševičkim progonom zagrebačkoga nadbiskupa kardinala Alojzija Stepinca, koji je zbog svoje vjernosti Svetomu ocu i Vatikanu bio jednako smetnja Staljinu, njegovom supraničkom satrapu Brozu, ali i dijelovima britanske politike, koja je u to vrijeme vodila svoj interni vjerski rat protiv "papista".


Na pogibeljnost premijerovih tvrdnji, kojem je čak i predsjednik države Ivo Josipović zamjerio plagiranje svoje izjave o još uvijek "živućoj ustaškoj zmiji" u Hrvatskoj, promatrače upućuju i manevri oko primata u vlasništvu hrvatsko-madžarske naftne kompanije Ine. Tu tvrtku, kako se već najavljuje, Putinovim blagoslovom, žele preuzeti ruski državni naftni divovi, što bi u slučaju možebitna preuzimanja, zbog široko rasprostranjena ruskoga naftnog bussinesa u Srbiji i Republici Srpskoj u BiH, preko Hrvatske, omogućilo Rusiji nadzor istočne obale Jadranskoga mora.




Opravdavanje budućnosti

Nedavne informacije o ruskom zajmu Madžarskoj od oko 10 milijarda eura za izgradnju atomske centrale na granici s Hrvatskom, dovodi madžarsku državu u svojevrsnu ovisnost o Moskvi, a na sjeverne hrvatske granice, rusko pozicioniranje. U činjenici da dijelovi jugozapadne Ukrajine graniče s financijski, o Moskvi, ovisnoj Madžarskoj, sadašnja borba za prevlast nad Kijevom, osim nadzora u t. zv. bližem ruskom okruženju, Ukrajina ima i svoje strategijsko značenja početne podloge u ruskom nastupanju prema jugu, odnosno pozicioniranju na toplom moru.


Dugačka i razvedena hrvatska obala Jadranskoga mora, u slučaju ruskoga pozicioniranja, omogućila bi Moskvi poziciju koju trajno pokušava realizirati zadnjih dva stoljeća. U tom projektu, kao i tijekom cijeloga razdoblja, smetnja su joj sumnjivi katolički Hrvati pa joj na reginalnoj razini odgovara, osim t. zv. južnoslavenskoga zajedništva, i velikosrpska politika. Ponajprije, jer zahvaljujući njoj već sad nadzire cijelu Bosnu i Hercegovinu, a uspostavom hrvatsko-srpskoga zajedništva nadizarala bi cijelu jugoistočno Europu, dijelove Sredozemlja i središnje Europe.

Premijerovo nijekanje hrvatske države i besmislene klevete vlastitoga naroda, kako bi opravdao bivšu sovjetsku bolješvičku politiku, nisu nažalost neusporedive sa sadašnjim ruskim nastupanjem na europskoj političkoj pozornici. Zato i sadašnje klevetanje prošlosti, zapravo služi za opravdavanje budućnosti.


Mate Kovačević
hrsvijet.net

http://www.hkv.hr/vijesti/komentari/168 ... nosti.html

[EdgarFranjul]

H. Hitrec: Hrvatska se razara iznutra i izvana

Objavljeno Ponedjeljak, 03 veljače 2014 18:00


Svršetkom siječnja, početkom veljače

Ledenim snijegom okovana Hrvatska podsjeća me na Hrvate općenito - prvo smo u siječnju iz svega glasa zazivali snijeg, a kada je napokon pao i zaledio se, kada su počele pucati grane i padati drveće, kada je u gorskim dijelovima Hrvatske proglašeno izvanredno stanje, ni snijeg više nije bio tako čarobna pojava kao što smo se nadali.

Tako su Hrvati cijelu olovnu zimu druge polovice 20. stoljeća zazivali samostalnu hrvatsku državu, a kada smo ju napokon izborili više nam očito nije tako bajna jer vlast u njoj nemamo, jer se jugoslavenska klatež čudesno regenerirala, jer su nitkovi došli na vodeća mjesta i u gospodarstvu, a ne samo u politici, te ako još nismo u izvanrednom stanju, a ono bismo barem trebali biti u stanju izvanrednih izbora.

Humanitarno razaranje Hrvatske


Hrvatska se razara iznutra i izvana. Humanitarno. Iz Banskih dvora i silnih ministarstava, iz Hrvatskoga sabora gdje saborska većina donosi nehrvatske i protuhrvatske zakone, s Pantovčaka gdje sjedi osoba suženih političkih vidika i širokih nazora koji obuhvaćaju i neprijatelje Hrvatske zaposlene na mjestima savjetnika. Jedan od njih za kojega se to slobodno može tvrditi jest Dejan Jović, londonski nadzornik pravilne provedbe britanske politike u Hrvatskoj, "ugledni Srbin" dakako, koji bez ikakvih skrupula daje potporu knjizi Davida Gibbsa "Humanitarno razaranje Jugoslavije" u kojoj se iznose očite velikosrpske teze, po prirodi stvari antihrvatske.

Ponešto je poneko o tome prigušeno srdito rekao u hrvatskim medijima, ali se javio i britanski povjesničar Marko Attila Hoare baš iz Londona i jasno rekao da Jović potporom Gibbsu podržava teritorijalni rasap Hrvatske i usput krivotvori pravi karakter Domovinskoga rata.

S Pantovčaka nije bilo ni glasa, niti je Josipovića itko o toj sablazni nešto zapitao, što drugim riječima znači da se Josipović slaže s Jovićem, a kako i ne bi kada mu je ovaj "vanjski savjetnik" i glavni analitičar. Ako je glavni analitičar, a jest, onda je trebao analizirati svoju potporu Gibbsovoj knjizi i o tome obavijestiti javnost ili barem Josipovića koji, sudeći po "slučaju Micić" i ne čita previše.

U svakoj normalnoj zemlji Jović bi letio s toga mjesta i ne bi se u letu zaustavio prije Beograda ili Londona, ali Hrvatska odavno nije normalna država ni u čemu. Jovićev hrvatski šef Josipović (jer ima on i drugoga šefa) na taj način valjda započinje izbornu kampanju za novi mandat, prikazujući se kao "umjereni nacionalist" (kako sam negdje pročitao) i računa na glasove desnice. I ne računa krivo jer Hrvatska nije normalna zemlja.

No kako taj račun može biti ipak bez krčmara, neizravno osniva svoju stranku kojoj na čelo stavlja očnoga liječnika Gabrića koji se najednom pojavljuje u medijima češće od Severine. Nacionalni forum je po svemu nalik na Putinovu taktičku tvorbu, s tom razlikom što Gabrić ne će uspjeti, pa s tim ni Josipović u namjeri da stvori centrističku lijevu opciju sebi podložnu, a stvara ju jer mu je jasno da su vlasti SDP-a i HNS-a odbrojani dani i da mora brzo raditi.

Dan sjećanja na Holokaust

Nemam ništa protiv, štoviše, ali ne na način na koji je obilježen. Negirati holokaust može samo čovjek s dijagnozom. Samo takav može negirati i Bleiburg i Križne putove i Srebrenicu. A tko negira Srebrenicu? Pa Josipovićev ugledni Srbin Dejan Jović koji daje potporu negatoru Srebrenice Gibbsu. I onda se takav Josipovć koji drži na krilu takvoga savjetnika, pojavljuje na Dan sjećanja u Hrvatskom saboru, zajedno s predsjednikom Vlade i predsjednikom Sabora, da bi Milanović hladno izjavio kako je holokaust počeo u Hrvatskoj i gotovo ponosno izjavio da smo po tome prvi u Europi.

Oni ljubitelji koji su pratili prijenos odmah su se počeli križati jer su čak i oni znali da Zoki govori bedastoće kao i obično, a ako i nisu znali za Katynsku šumu i četnička zlodjela u zapadnoj Slavoniji, osjećali su da tu nešto nije u redu. A da doista nije u redu objasnio je izraelski veleposlanik podsjećajući na progone i masove logore i prije 1941., ali je rekao i još nešto što nitko nije komentirao jer možda nije shvatio – to jest da on, da predstavnici židovskoga naroda ne mogu u takvim prilikama biti publika.

Sve će Milanović i Josipović učiniti da govore protiv Hrvatske i hrvatskih interesa, u Zagrebu ili Tel Avivu, naći će zmije gdje ih nema, a uvijek će kao usput napasti u Katoličku Crkvu koja je bila zastupljena na Dan sjećanja, ali i inače neinformirani Milanović nije o tome bio obaviješten, kako je dokazivao Leko. Znači, štetočinja pušten u hrvatski politički i gospodarski život ne zna ništa ne samo o povijesti nego i o trenutnoj sadašnjosti kojoj je osobno nazočan. Slučajno, kao i uvijek.

Tko to rašiva Hrvatsku?

Hrvatski je sabor i inače postao živahnim mjestom na kojemu se ne donose samo (neuki) zakoni. Tako je tih dana u Saboru organiziran okrugli stol, premda nismo sjedili uokrug nego u bivšoj dvorani Županijskoga doma. Tema: ustavne promjene, organizacija HDSSB, nazočni predstavnici mnogih stranaka, parlamentarnih i onih koje će to postati.

Većina govornika protiv ovakvih (i bilo kakvih) promjena Ustava, najsuvisliji Mlakar iz HDZ-a koji je s političko-pravnim argumentima odbio bilo kakav razgovor o promjenama, te pravnica Višnja Drenski koja je razumljivo objasnila zašto se, s pravne strane, radi o žalosno diletantskom pokušaju.

Potpisnik ovih redaka govorio je u ime stranke Hrast, u osobno ime i nadam se u ime hrvatske javnosti. Zapitao sam za koga se vraga opet poteže pitanje ustavnih promjena, kada je hrvatska javnost već mislila da su mrtve i pokopane, vrlo zahvalna HDSSB-u što je prije Božića lanjske godine pokazao razboritost. No što je, tu je. Pa rekoh, kada se već mora još jednom: ustavne promjene u obliku i sadržaju kako su predložene svršetkom prošle godine u cjelini su neprihvatljive i na njih se nije trebalo vraćati.

Ilustrirajući članak 83. podsjetio sam na krilaticu početkom devedesetih, našu krilaticu, da je samo Bog iznad Hrvatskoga sabora. No već je u božićnom Ustavu 1990. bilo razvidno da između Hrvatskoga sabora i Boga postoji još jedna instanca, a to je Ustavni sud. I da sada nitkovi, pokušajem poustavljenja zakona, donošenjem zakona procedurom za promjenu Ustava, teže tomu da zakon koji donese njihova saborska većina bude i konačan, bez mogućnosti da ga propitkuje Ustavni sud. A to nije drugo do rušenje ustavno-pravnoga poretka demokratske Republike Hrvatske. I usput, protivno je toj famoznoj europskoj stečevini koju smo navodno usvojili.


Nadalje, predlagatelji (nisam ni prvi put rekao nitkovi, to je za moju zabavu) lijepo su smislili kako da okrenu institut nezastarijevanja u svoju korist ne samo odbijanjem spominjanja komunističkih zločina nego i nekažnjavanjem zločinaca. Uz poneku žrtvu koju ipak moraju podnijeti, uz poneku osudu ponekog udbaša, oni u svemu računaju s protokom vremena i činjenicom da su naredbodavci (i izvršitelji ) uglavnom mrtvi, posebno nalogodavci najgorih, masovnih zločina iz četrdesetih prošloga stoljeća.

Ali će zato predlagatelji promjena uz pomoć štrbaca i njihovih svjedoka proizvoditi procese protiv hrvatskih branitelja i svih onih znanih i neznanih koji su pridonijeli stvaranju i obrani samostalne hrvatske države koja je predlagateljima ustavnih promjena oduzela jedinu pravu domovinu, Jugoslaviju.

Nadalje, članak o referendumu postaje već nalik na harmoniku, pa se steže i rasteže kako kome odgovara. Sada se, po bolesnom prijedlogu, propisuju uski koridori po kojima se treba kretati narodna volja, s nizom zabrana koje znače potpuno onemogućavanje referenduma. (Opaska: na okruglom je stolu sudjelovao i predstavnik Stožera za obranu hrvatskoga Vukovara.)

Na kraju sam došao do vjerojatno najopasnije od opasnih predloženih promjena. Do regionalizacije. Do rasapne ideje koja lako može dovesti do dezintegracije hrvatske države. Podsjetio sam da je sjedinjenje rasutih hrvatskih zemalja počelo polovicom 18. stoljeća kada su Hrvatskoj pripojene tri slavonske županije, a još je puno vode protekli do sjedinjenja gotovo svih hrvatskih teritorija, gotovo svih, jer je hrvatska baština u Bosni i Hercegovini – osim u kratkim trentcima – ostala izvan okvira hrvatske države. (Zaboravio sam govoriti o Boki kotorskoj, moj grijeh.)

I sada bi netko nepromišljenim ustavim promjenama htio otvoriti put razjedinjenju, paranju hrvatskoga tijela po onim šavovina kojima je na jedvite jade spajano puna dva stoljeća. To je rušenje zgrade hrvatske države! Uvođenje novog političkog i teritorijalnog ustrojstva umjesto županija koje su hrvatska tradicija duga više od tisuću godina. Kada bih htio biti ciničan- rekoh – našao bih istu ideju u poslanici patrijarha Irineja.

No, nikako ne mislim da su zagovornici regionalizacije na tom tragu. Pravi su Hrvati, poznajem ih. Potpuno shvaćam njihove plemenite težnje prema decentralizaciji koja jest neophodna, ali ne na predloženi način. Jedan od načina je povratak Županijskoga doma s velikim ovlastima kojima se osigurava ravnomjeran razvitak Republike Hrvatske i sprječava voluntarizam tzv. središnje države. (Opaska: na isti je način potom o Županijskom domu govorio Borković, zadnji zapovjednik hrvatskoga Vukovara.)

Na kraju: ima podosta razloga za promjenu Ustava, pa i u izvorišnim osnovama, ali to nisu promjene predložene svršetkom prošle godine. Ja predlažem osnivanje stalnog ustavotvornog tijela koje će u duljem vremenskom razdoblju bistriti zamisli i izdvajati najbolje, a onda se u isto tako dugom razdoblju dogovarati s hrvatskim narodom i građanima uopće jer bez takvoga širokog konsenzusa nitko nikada više ne smije prilaziti ustavnim promjenama i nametati volju ne naroda nego jedne potrošene opcije koja i inače Hrvatsku vodi u propast. (Opaska: s idejom o ustavotvornom tijelu nije se najbolje složio stručnjak Zakošek. Ostali stručnjaci za ustavno pravo nisu ni došli na okrugli stol jer koga će vraga nazočiti iskopavanju mrtvaca.)

I sada mi vi, gospođe i gospodo, recite da Marko Attila Hoare nije u pravu kada u svezi s Gibbsovom knjigom i Jovićem govori da je riječ o teritorijalnom raspadu Hrvatske. Na kojemu se nesvjesno radi i iz tabora neupitnih Hrvata.

Rapsodija rasapijana


Ma radi se na stotinu načina, knjigama, filmovima, kazališnim predstavama, cendranjem manjina o nepostojećoj ugroženosti, ushićenjem što je Srbija otvorila pregovore s EU i gabrićevskim idejama o Hrvatskoj kao europskoj Floridi koja vuče prema promjeni (zamjeni) stanovništva, radi se na autonomaškim zamislima, radi se kada Josipović hvali Hrvatsku na sigurnosnoj konferenciji, hvali ju kako lijepo surađuje sa Srbijom i na vojnom planu, a nekako istodobno se u Beogradu igra nostalgična košarkaška utakmica između veterana iz doba Jugoslavije s jedne, i onih iz SSSR-a s druge strane.

Bio je to ujedno novi povod da se ondje sastanu "hrvatski" ministar Jovanović i srbijanski ministar Jovanović, možda i da dogovore zajedničke udžbenike. Hrvatsku zastavu ovom prilikom nitko nije palio, a i zašto bi. Igrala je Jugoslavija.

Autonomaši

Spomenuo sam autonomaše. Eto, ne tako davno upozoreno je da Srbija opet trenira Vojvodinu, kao u doba svršetkom osamdesetih, a isto tako da se od jednoga dijela hrvatskih Bunjevaca pokušava stvoriti neka nova "nacionalnost" koja nije hrvatska, nego bunjevačka. Samo bunjevačka. Naravno da smo iritirani tim pokušajem, ali zar se isto ne radi u Istri koja je, koliko znam, u sastavu hrvatske države.

Zadnji popis stanovništva pokazao je vrlo čudan, zabrinjavajući porast Istrijana. Uz taj pojam nema hrvatske odrednice, Hrvati iz Istre su u drugoj rubrici, što znači da i tu netko na umjetan način želi stvoriti novu "nacionalnost".

Nemam ništa protiv da oni Istrani koji to žele i kojima je to toplo, blisko i tradicionalno, nazivaju sebe Istrijanima. Neka. Ali ni mnogi od njih nisu razumjeli da se taj njihov osjećaj zlorabi kako bi ih se i statistički i stvarno odvojilo od hrvatskoga korpusa.


Virovitičani


Podsjećam: početkom devedesetih dok je JNA još bila u Hrvatskoj i u Zagrebu, uhićeni su Virovitičani, od kojih je najpoznatiji Đuro Dečak. Odvedeni su u Vojni sud u Gajevoj, ali su Zagrepčani razbili ploču na sudu (kao i Vukovarci sada u Vukovaru) i bijes je naroda bio tolik da su Virovitičani pušteni.

Sada se u neku ruku ponavlja isti scenarij. Virovitičanin, dr. Ivica Babić, uhićen je i odveden u pritvor na temelju mutnih optužaba. Riječ je o političkoj diverziji, o uhićenju vođe sindikata bolničkih liječnika kojega vlast nije mogla spriječiti u djelovanju na drugi način nego lišavanjem slobode. To je ta vlast kojoj je JNA uzor u svemu već i zato što je ta vojska imala jugoslavenski naziv, a metode su razvidno iz komunističkoga doba.

Pa sada, dragi sindikalisti, ili ćete otići do zgrade gdje je Babić pritvoren i zahtijevati njegovo puštanje, ili će sutra policija doći po vas. Jer svaki Babić ima svoga Gabrića.

Hrvatska udruga bolničkih liječnika reagirala je dobro jer ovaj slučaj treba postati poznatim i izvan hrvatskih granica. Europa je već shvatila da je vlast u Hrvatskoj nesposobna i infantilna, da se radi o lažovima koji su prevarili naivnu javnost, da se radi o nepopravljivim uličarima, a nakon slučaja Babić razumjet će i da se radi o vjernim sljedbenicima totalitarne ideologije i režima koji je odvodio ljude da se više ne vrate , a i ovaj bi režim vrlo rado učinio isto.

Hrvoje Hitrec

http://www.hkv.hr/izdvojeno/komentari/h ... zvana.html

[EdgarFranjul]

T. Jelić: Potpuno razoren hrvatski obavještajni sustav

Objavljeno Četvrtak, 06 veljače 2014 18:00




Rasturavanje obavještajnih službi


U svakoj državi obavještajni i protuobavještajni sustav znači krvotok koji svakome državnom tijelu donosi neophodne informacije i štiti državne tajne, otprilike kao što pojedincu krvotok u svaki djelić tijela donosi neophodni kisik bez kojega nema života. Hrvatski obavještajni sustav od povratka recikliranih komunista na vlast 2000. godine svake godine sve više i više, osim što je obojen ideološki umjesto nacionalno, postaje servis velikih obavještajnih sustava zapadnoga kulturnog kruga.


To i ne mora biti loše. Ako ste, naime, u savezu, onda savez morate podupirati i u razmjeni obavještajnih podataka, odnosno sudjelovati i surađivati na obostranu korist. Međutim, u Hrvatskoj to nije slučaj što i jest jedan od ključnih razloga zbog čega zemlja tapka u mjestu, odnosno nazaduje.


Kako je VIBER sustav dospio do mafije


Priča o obavještajnome sustavu potvrdit će često javno izricanu misao da u Hrvatskoj mafija ima svoju državu. Kada je nedavno bivši vojni policajac, a sada djelatnik Središnje obavještajne agencije (SOA) Ante Glavan svome suradniku iz krim-miljea savjetovao da komuniciraju preko mobitela sustavom VIBER i pritom mu objasnio da ih tim sustavom nitko ne može prisluškivati, nitko se u tom mlitavome obavještajnom sustavu nije zapitao zašto obavještajac državne obavještajne agencije otkriva tajne i tehnološke mogućnosti hrvatskoga obavještajnog sustava i zašto obavještajac sa svojim kontaktom u krim-miljeu ne bi komunicirao običnim normalnim putem, ako je to u svrhu redovnoga posla.


Problem je nastao kad se ovo tehnološko saznanje Glavanova kontakta brzo proširilo u kriminalnome miljeu pa su svi hrvatski kriminalci, koji drže do sebe, počeli također komunicirati VIBER sustavom, bez imalo straha da ih država može prisluškivati, čak i onda kad su uključeni u počinjenje najtežih kaznenih djela.


Začuđuje da se unutar hrvatske političke elite nitko nije zapitao kako i zašto hrvatski kriminalni milje prednjači u tehnološkim mogućnostima prisluškivanja u odnosu na državu. Ova je činjenica još više iznenađuje s obzirom da je Hrvatska članica NATO-saveza i članica EU te će u dogledno vrijeme ući u schengenski prostor i biti prva crta obrane EU od terorizma, trgovine ljudima i svih ostalih oblika modernoga krijumčarenja.Sustav VIBER jedan je od sustava IP telefonije (telefonije preko interneta) u koji još spadaju Google talk, Skype i mnogi drugi više ili manje razvijeni sustavi. VIBER se koristi internetom za protok slike i zvuka i ne može se prisluškivati na klasičan način, a za telefoniranje potrebno je samo mobitelom ili računalom priključiti se na internet.


Svijet je posljednjih mjeseci potresala afera koju je iznio američki obavještajac Daniel Snowden, a riječ je o tomu da se ne prisluškuju samo obični američki građani nego i najistaknutiji svjetski političari kao npr. Angela Merkel. U toj se aferi najbolje vidjelo do kojih je razmjera i tehnoloških mogućnosti otišlo državno prisluškivanje.

Utoliko začuđuje da se unutar hrvatske političke elite nitko nije zapitao kako i zašto hrvatski kriminalni milje prednjači u tehnološkim mogućnostima prisluškivanja u odnosu na državu. Ova je činjenica još više iznenađuje s obzirom da je Hrvatska članica NATO-saveza i članica EU te će u dogledno vrijeme ući u schengenski prostor i biti prva crta obrane EU od terorizma, trgovine ljudima i svih ostalih oblika modernoga krijumčarenja.

Nije nam namjera uspoređivati se sa SAD-om i njihovim tehnološkim mogućnostima, ali doista se u ovome dijelu, koji je Hrvatskoj potreban, ne radi ni o kakvoj svemirskoj tehnologiji, nego o tehnologiji koju imaju sve ozbiljne države. Zašto ju nema Hrvatska?

Odgovor na ovo pitanje može ići u dvama smjerovima: ili je kriminalni milje toliko jak da je uspio izlobirati kod onih koji odlučuju da takva oprema Hrvatskoj i ne treba, ili je riječ o uobičajenoj nesposobnosti hrvatskih političkih elita ogrezlih u neznanju, šlampavosti, nepotizmu, korupciji i sl. Tragajući za odgovorom na prethodno pitanje, lako se zapravo dođe do začuđujućih spoznaja prema kojima se može zaključiti da je riječ i o snazi mafije i nesposobnosti onih koji tu opremu trebaju nabaviti.


Naime, unatoč golemoj gospodarskoj krizi u Hrvatskoj, svjedoci smo da se u obnovi voznih parkova, namještaja i nepotrebnih uređenja državnih ureda troše stotine milijuna kuna godišnje. U OTC-u (Operativno tehnički centar-mjesto prisluškivanja) posljednjih se godina ništa nije ulagalo, a oprema kojom OTC raspolaže toliko je stara da su ju već tri tehnološke generacije pregazile.


Naši nam zapadni saveznici od dana kada je nekadašnji ministar obrane Jozo Radoš, navodno uz savjete Dušana Vire, u javnost dao transkripte prisluškivanja Slobodana Miloševića, više ne daju ni minimalnu opremu jer smo ih izigrali. Drugi je ključni razlog zbog kojega nam ne daju opremu što se trenutačna hrvatska politika odrekla svojih saveznika – SAD-a i Njemačke, a priklonila Velikoj Britaniji. Time je nedvojbeno ugrožena nacionalna sigurnost. Sudionicima te skandalozne nacionalne afere nije se dogodilo ništa.


Jozo Radoš zvijezda je Pusićkina HNS-a, a Dušan Viro je nakon uhljebljenja u zagrebačkome Holdingu sada uhljebljen u MORH-u kod Ante Kotromanovića. Golemu štetu povjerenju i ugledu hrvatske obavještajne zajednice nanijelo je i to što su bivši obavještajci Vojno-sigurnosno obavještajne agencije (VSOA) neovlašteno sa Srbijom razmjenjivali informacije NATO saveza.


Klanac rekao istinu, Saša Perković ga napao

Još je jedan bitan razlog zašto se prestalo ulagati u nabavu nove opreme u OTC, a to je trenutak kada je snimljena komunikacija skupine kriminalaca iz Crne Gore koja je dogovarala prenošenje dviju vreća novca u Hrvatsku i trebala ju je odnijeti u ured predsjednika Mesića. Ravnatelj VSOA Zdravko Klanac nedavno je iznio kao jedan od ključnih problema nedostatak adekvatne komunikacijske opreme u radu obavještajnoga sustava, a nakon toga žestoko ga je napao Saša Perković, savjetnik predsjednika Josipovića za nacionalnu sigurnost.


Kada je aktualna neokomunistička vlast provodila nedavne čistke u obavještajnome sustavu, odmah su smijenili Dinka Majića, a brzo nakon toga i Matu Boticu. Na čelo OTC-a postavili su Irenu Pehardu koja je do tada radila u VSOA-i kao obični operativac bez ikakva iskustva u strateškome upravljanju. Još manje je imala iskustva s tehnikom tajnoga nadzora komunikacija. Koji je onda razlog da su se stvarni vladari tajnoga nadzora komunikacija odlučili baš za Irenu Pehardu?

Zato što je Irena Peharda u tim poslovima neiskusna i nerazmjerno ambiciozna te preko nje mogu provlačiti projekte za koje bi ona jednog dana mogla odgovarati, a oni imati opipljive koristi, materijalne ili političke, svejedno. A o stvarnim vladarima OTC-a, u jednome od sljedećih brojeva HT-a.

Kako to da nikome u obavještajnome sustavu nije došlo u glavu da se nabavi nekoliko zaštićenih servera gdje će biti elektronička pošta državnih institucija? Što su radili saborski odbori za nacionalnu sigurnost? Jesu li multinacionalne telekomunikacijske kompanije u Hrvatskoj jače od interesa nacionalne sigurnosti? O čemu to onda Saša Perković savjetuje trenutačnoga predsjednika ako ne o ovome?Hrvatski tjednik i ovom temom otvara probleme koji bi mogli ugroziti nacionalnu sigurnost. Jedan podatak od 17. prosinca prošle godine sa sjednice Vijeća za nacionalnu sigurnost, koji bi morao zabrinuti i obavještajni sustav, a posebno one koji su plaćeni da vode brigu o nacionalnoj sigurnosti, šokantan je i zapravo najbolje svjedoči o šlamperaju, nesposobnosti, ili možda još i gore, o petokolonaškoj djelatnosti: tada je obznanjeno da se ispisi telefonskih poziva svih pretplatnika (dakle i Predsjednika RH,Vlade, Sabora i ostalih dužnosnika) tiskaju u stranoj zemlji i da su serveri na kojima je njihova elektronska pošta smješteni također u stranoj zemlji.


Nakon svega, uvidjevši da je nužan nadzor internetskoga prometa i VOIP sustava za komunikacije, OTC je koncem prošle godine raspisao tajni pozivni natječaj za nabavu softverskih rješenja za nadzor. Na natječaj su pozvane i tvrtke iz SAD-a i ostalih zemalja zapadnoga kulturnog kruga koje imaju gotove proizvode što se traže u natječaju i odgovarajuće NATO i EU standarde. Iako se radi o opremi visoke tehnologije, natječaj je napravljen na tipični komunistički način, pri čemu nije bio glavni kriterij kvaliteta proizvoda, nego cijena, a kvaliteta i rokovi isporuke potpuno su zanemareni. I ne samo to, nego se nije ni tražio gotov proizvod.


Porezni obveznici financiraju „domaću" kompaniju „Ericson Nikola Tesla"

Posao je dobila tvrtka 'Ericsson-Nikola Tesla' koja je iz za sada nepoznatih razloga ljubimac državne uprave i nekih istaknutih obavještajaca iz obavještajnoga sustava. Cijena koju je ponudio Ericsson bila je 15 posto niža od ostalih ponuditelja. Međutim, 'Ericsson Nikola Tesla' nema takvih gotovih proizvoda koji se u natječaju traže pa se s tom kompanijom ušlo u ugovorni odnos da taj proizvod razviju u svojim pogonima te ga onda isporuče.


Isporuka je trebala biti krajem prošle godine, ali nije se dogodila, a mnogi tvrde da će biti dobro ako se isporuči i do konca 2014. No tada će izaći već nove generacije telekomunikacijske opreme i bit će to vrlo vjerojatno uludo bačen novac poreznih obveznika. Tako će hrvatski porezni obveznici izravno financirati razvoj jednoga proizvoda u privatnoj švedskoj tvrtki. 'Ericsson Nikola Tesla' samo je filijala velike švedske kompanije.

S obzirom da se rokovi nisu poštovali, a da je razvoj novoga proizvoda Ericsson stajao više negoli je ugovoreno, u pripremi je aneks osnovnome ugovoru. Slučaj je zapravo izvrsna prigoda da saborski odbor za nacionalnu sigurnost zatraži izvješće o ovoj nabavi.


Svakako, jedno od ključnih pitanja je tko stoji iza ovakva izbora najpovoljnijega ponuditelja, i to iz više razloga. Demagogija je da je riječ o domaćoj proizvodnji i domaćem proizvodu, kao što možda zaključuju neupućeni. Naime, treba vidjeti koji su zaposlenici SOA-e zaduženi i specijaliziran za ove poslove i utvrditi jesu li i koliko oni lobirali za izbor Ericssona, a potom utvrditi zašto su lobirali. Mi ne tvrdimo da ih je Ericsson korumpirao, ali tvrdimo da honorarno rade za jednu tvrtku koja je kooperant Ericssona, a lobiranja su potkrijepljena lažnom tezom da se ugrađuje 'domaća pamet'. Ovo je neprofesionalno, nezakonito i iznad svega za nacionalnu sigurnost štetno.


Predsjednik države Ivo Josipović u cijelome dosadašnjem četverogodišnjem mandatu baš ništa nije napravio da bi ga nacija po dobru zapamtila. U najvećem obavještajnom kriminalu od uspostave hrvatske države u kojem su sudjelovali najistaknutiji dužnosnici VSOA-e predsjednik se kukavički ponio tako što vinovnicima kriminala nije dao nečasni otpust iz oružanih snaga, nego ih počasno umirovio.Što je tko u ovoj priči dobio? Ericsson je novcem poreznih obveznika razvio svoj novi proizvod (drugdje to rade razvojni timovi na teret tvrtke), steći će zatim reference za novi proizvod, a sve moguće nedostatke u radu proizvoda uklanjat će u hodu. Dio djelatnika SOA-e, iako su plaćeni novcem poreznih obveznika, dobit će od kooperanta svoje honorare, a nakon umirovljenja možda i posao u Ericssonu.


Kriminalci će i dalje moći nesmetano putem VIBERA komunicirati opisanim načinom bez bojazni da ih netko u komunikaciji može nadzirati. Hrvatske porezne obveznike nema tko zastupati jer njihovi izborni predstavnici u predstavničkome tijelu, u Saboru, društvo su luzera koji hrču četverogodišnji zimski san ne mareći niti malo za što su tamo.




To je svakako činjenica za stid Predsjednika države, zajedno sa svim zaposlenicima u uredu na Pantovčaku. Nije čudo da smo šestu godinu za redom u recesiji i da nam je nacionalna sigurnost srozana na dno. No zrake sunca nad Hrvatskom nadvile su se u petak 24. siječnja kada je Lufthansin zrakoplov iz Zagreba odvezao Josipa Perkovića, simbola udbaške krimogene hobotnice i komunističkoga sustava vrednota. Od tog dana počela je možda neka nova Hrvatska.


Tomislav Jelić
Hrvatski tjednik

http://www.hkv.hr/hrvatski-tjednik/1690 ... ustav.html

[EdgarFranjul]

Mate Kovačević: Što je cilj regionalizacije hrvatske države

Subota, 08 Veljača 2014 10:10


Josipović se razini unutarnjega ustrojstva države zalaže za podjelu Hrvatske na regije, a inzistiranjem na integraciji s balkanskim državama, pokazuje kako bi cilj novoga ustroja lokalne uprave i samouprave u Hrvatskoj mogao poslužiti realizaciji nekih, Hrvatskoj nesklonih političkih strategija, a koje njezin prostor, zbog vlastitih nacionalnih interesa još uvijek gledaju kao integralni dio nekadašnje jugoslavenske države


Stabilnost svake države mjeri se po njezinoj unutarnjoj čvrstoći, a ona se zakonotvorno manifestira i u njezinu ustavnom ustrojstvu. Kao takva, untarnja je čvrstoća jamstvo državne cjelovitosti i opstojnosti, ali i mirotvorni čimbenik u svom bližem i nešto daljem okruženju. Iza unutarnjega narušavanja prirodno-gospodarske i političke arhitekture pojedinih država obično je tijekom povijesti bio prikriven interes pojedinih nezadovoljnih skupina, koje su, poradi zadovoljenja svojih sebičnih interesa, potporu za otporom prema središnjoj ili kraljevskoj vlasti pronalazile u susjednim vladarima ili moćnim velesilama.


U razvijenom feudalizmu središnja se vlast od samovoljnih velikaških pritisaka branila davanjem povlastica slobodnim kraljevskim gradovima, pa su oni slovili kao ravnoteža samovoljnim nositeljima moći. Suvremena se nacionalna država, kao što je današnja Hrvatska, od rastakanja i samovolje pojedinih mjesnih moćnika brani ustrojavanjem mjesne samouprave, u kojoj zapaženu ulogu trebaju imati općine, gradovi i županije, a na državnoj razini od prevelike moći pojedinaca ili stranačkih skupina u vrhu središnje vlasti, njihove bi probitke trebao braniti i zastupati Županijski dom Hrvatskoga državnog sabora, kako je to, kao izraz unutarnje hrvatske državnosti, bilo rješeno sve do dolaska na vlast t. zv. trećejanuarske koalcije, na čelu s bivšim komunističkim aparatčikom Ivicom Račanom.


Takav ustroj unutarnje uprave, doduše prilagođen uvjetima suvremene države, Hrvatska je, kao što je i naravno, naslijedila iz svoje ranosrednjovjekovne tradicije naslonjene na iskustvo organizacije prostora još iz antičkoga doba. Nu vlast novostvorene hrvatske države u organizaciji svoga prostora nije samo slijepo slijedila tradiciju, nego je vodila računa o gospodarskom značenju županijskih središta, prema kojima su gravitirala općinska i gradska naselja te o lokalnom osjećaju zavičajne pripadnosti. Možda još važnije od navedenih čimbenika državotvorna je vlast ondašnjom organizacijom unutarnjega hrvatskog prostora posebno vodila računa o ravnomjernom razvoju pojedinih područja, kako bi se promišljenom politikom u ruralnim sredinama izvan županijskih središta stvorili temeljni uvjeti za ostanak stanovništva i njegova životna opstojnost.


Takvim ustrojstvom stvarani su preduvjeti za učinkovitije iskorišćivanje poljoprivrednoga zemljišta, na kojem je, razvojem malih obiteljskih gospodarstava bila temeljena i buduća demografska obnova zemlje, koju je, uz polustoljetni jugokomunistički režim, poharalo masovno iseljavanje Hrvata iz domovine, a procesom t. zv. industrijalizacije, cijela su ruralna područja ostajala przna. Razborito osmišljene prometne veze sa županijskim središtima te mogućnost plasmana poljoprivredne robe u bliža središta vezale bi dio ljudi za zemlju, koja daje hranu, ali i rađa ljude, što je bio i dio osmišljene politike nekih europskih zemalja, poput primjerice Francuske, u njezinu postindustrijskom razdoblju. Drugi pak važan ralzog dosadašnjem unutarnjem ustrojstvu Hrvatske ležao je i u njezinoj prirodnoj demokratičnosti pa su s pravom u njezinoj političkoj izgradnji željeli sudjelovati svi udovi njezina državnoga tijela.


Aktualne najave o promjenama hrvatskoga Ustava, po kojima bi se državu pretvorilo u nekoliko t. zv. regija, unišilo bi već do sad razvijeni sustav mjesne samouprave, u kojoj sudjeluju najširi slojevi hrvatskoga pučanstva, a na gospodarsko-društvovnoj razini takav bi ustroj potaknuo snažniju migraciju stanovništva prema županijskim središtima, većim gradovima, a vjerojatno jedinim dijelom i izvan Hrvatske, što bi, kako neki demografi tvrde, bio gotovo smrtni udarac pozitivnoj demografskoj politici. U političkom smislu moć bi se lokalne uprave premjestila u nekoliko regionalnih središta, što bi s jedne strane ojačalo centralizam unutar pojedinih regija, a s druge pak strane, na državnoj razini, otvorilo putove otpora državnoj središnjici u Zagrebu, što, s obzirom na položaj i oblik hrvatskoga državnog prostora, vrlo lako stvara disolucijske procese. U tako nesigurnom susjedstvu kao što je naše, Hrvatska bi postajala sve opasnijim čimbenikom nestabilnosti, na čijem bi prostoru druge silnice mogle zavoditi red. Premda kod znatnoga dijela naših regionalista vjerojatno ne postoji svijest o pogibelji od revitalizacije t. zv. povijesnih regija, valja podsjetiti na tragične posljetke nekadašnje regionalne razdijeljenosti, koja je u jeku modernizacije europskih nacija, tijekom 19. stoljeća, upravo preko pojedinih regija hrvatske zemlje držala u šapama triju susjednih imeprijalnih sila - Austrije, Ugarske i Turske.

Nedavna pak božićna poslanica srbijanskoga patrijarha Irineja, u kojoj se, između ostaloga, kao posebne državne cjeline, navode Slavonija, Dalmacija, Lika, Banovina i Hrvatska temelji se upravo na nekadašnjim imperijalnim politikama, kojima su te regije bile poluge za osvajanje, a potom i sprječavanje ujedinjenja hrvatske države. Irinijeva poruka, ma što god mi mislili o Srpskoj pravoslavnoj crkvi, ima svoje utemeljenje u već znatno nagrizenoj stabilnosti hrvatske države, podijeljenosti njezina nacionalnoga korpusa, koju svojom balkanskom i neokomunističkom politikom snažno potiče sam predsjednik države Ivo Josipović. Dok se na razini unutarnjega ustrojstva zalaže za podjelu Hrvatske na nekoliko regija, istodobnim inzistiranjem na integraciji s balkanskim državama, Josipović samo pokazuje kako bi cilj novoga ustroja lokalne uprave i samouprave u Hrvatskoj mogao poslužiti realizaciji nekih, Hrvatskoj nesklonih političkih strategija, a koje njezin prostor, zbog vlastitih nacionalnih interesa, još uvijek gledaju kao integralni dio nekadašnje jugoslavenske države.

Trenutni šef Pantovčaka to je vrlo drsko demonstriao na nedavnom skupu NATO-a, kad je, unatoč zaprepaštenju mnogih članica, objavio da Hrvatska vojska, na temelju potpisanih ugovora, već surađuje sa srbijanskom vojskom. Upravo zato bi ozbiljna društva i hrvatske nacionalne ustanove trebale pozvati lokalne političare da se zbog sebičnih i trenutnih interesa ne bi trebali igrati sudbinom hrvatske države i njezinih nacionalnih probitaka.


Mate Kovačević

http://www.hrsvijet.net/index.php?optio ... Itemid=360