Još jedna obljetnica

[EdgarFranjul]

NA DANAŠNJI DAN

24. kolovoza 1991. – Luka Andrijanić srušio prvi zrakoplov JNA u Domovinskom ratu

ANDRIJANIĆ-580x379.jpg (28.08 KiB) Viewed 5500 times

Na današnji dan, 24. kolovoza 1991., pripadnik 3. brigade i dragovoljac Domovinskog rata Luka Andrijanić srušio je prvi zrakoplov neprijateljske JNA u Domovinskom ratu.

To se dogodilo u Vukovaru kod silosa Đergaj po zapovijedi Ivice Arbanasa, unatoč tome što je postojala naredba da se ne napada postrojbe JNA koja se još uvijek službeno predstavljala kao “tampon-zona” između zaraćenih strana. U stvarnosti već se stavila potpuno na stranu Srbije i hrvatskih Srba, prije toga u potpunosti naoružavši civilno stanovništvo srpske nacionalnosti u svim hrvatskim krajevima koji su trebali postati dio Velike Srbije.

Nešto kasnije srušena su još dva zrakoplova, što je važno, jer tih dana počinje i prvi otvoreni frontalni napad na Vukovar u kojem je srpska vojska izgubila 5 tenkova, 2 transportera i 4 aviona, uz brojne ljudske žrtve.

Luka Andrijanić – heroj Vukovara i “otrov za neprijateljske avione”

Luka Andrijanić je hrvatski mladić iz okolice Bosanskog Broda koji poput mnogih mladića iz susjedne Bosne i Hercegovine došao u obranu Hrvatske. U Zbor narodne garde javio se sa 19 godina nakon služenja vojnog roka u JNA, gdje je dobio brojne nagrade kao najbolji protuavionac u klasi.

Majci je rekao da odlazi na sezonske radove u polje za zaradom, jer joj nije imao snage reći da odlazi braniti zemlju u kojoj nije rođen, ali koju je osjećao svojom. Bio je prvi zapovjednik protuzračne obrane grada Vukovara i srušio 4 zrakoplova JNA.

Poginuo je u Vukovaru 20. rujna 1991., tri dana prije 20-og rođendana.

Izvor: Narod.hr

http://narod.hr/hrvatska/24-kolovoz-199 ... nskom-ratu

[EdgarFranjul]

Na današnji dan 28. kolovoza 1991. zločinačka JNA ubila je novinara Žarka Kaića

Kolovoz 28, 2015


Na današnji dan 28. kolovoza 1991. zločinačka JNA je ubila snimatelja u Hrvatske televizije Žarka Kaića.

Ubio ga je rafalnom paljbom vojnik JNA dok je mirno snimao prolazak tenkova ulicama prigradsko naselje Brijest kraj Osijeka u blizini vojnog poligona C. Uz Kaića je teško ranjen i tonski snimatelj Dragan Krička.

Prisutan i pod paljbom bio je i dugogodišnji voditelj Dnevnika HTV-a Saša Kopljar.

Izjavu na tiskovnoj konferenciji je dao general JNA Milan Aksentijević s obrazloženjem da je vojnik JNA mislio da „novinar drži zolju“, što je jednostavno nemoguće jer je cijeli događaj trajao tri sata i svi u gradu su znali o čemu se radi.

Žarko Kaić rođen je Livnu 1949. godine. Studirao je Filmsko snimanje na Akademiji, a usporedno je radio kao asistent snimatelja na Televiziji Zagreb. Brojni dokumentarni filmovi Branka Lentića snimljeni su rukom Žarka Kaića. Tijekom Domovinskog rata kamerom je zabilježio brojne presudne trenutke u obrani od srpske agresije, među kojima najviše pamtimo snimke hrvatskih izbjeglica iz Aljmaša i Dalja.

Po Žarku Kaiću zove se nagrada za snimateljski rad HND-a.

Treba li spomenuti da za taj ratni zločin nitko nije odgovarao, nije provedena istraga, a JNA je na tiskovnoj konferenciji čak opravdala pucnjavu svojih vojnika.

http://www.maxportal.hr/na-danasnji-dan ... rka-kaica/

[EdgarFranjul]

29. kolovoza 1991. – početak bitke za Gospić

Na današnji dan 29. kolovoza 1991. pale su prve minobacačke granate na grad Gospić, važno strateško mjesto u Lici. Gospić je u vrijeme Jugoslavije imao stigmu ‘ustaškog grada’. Zbog toga je želja velikosrba za osvajanjem Gospića bila velika. Rujan i listopad 1991. donijeli su velike borbe i grad je bio gotovo pred padom. Osvajanjem vojarni JNA, hrabrošću Gospićana i hrvatskih mladića iz cijele Hrvatske grad je obranjen. Gospić je poslije Vukovara drugi najrazoreniji grad u Domovinskom ratu.

29. kolovoza 1991. počela je bitka za strateški važan grad Gospić na važnoj cestovnoj i željezničkoj prometnici koja je povezivala hrvatski jug i sjever. Na taj dan pale su na grad prve minobacačke granate, njih ukupno 43.

Osim toga, Gospić je za dio hrvatskih Srba predstavljao psihološki simbol ‘ustaškog grada’ i kao takav bio je cilj osvajanja, te zaokruženja ideje Velike Srbije u kojem bi Gospić bio „glavni grad srpske Like“.

Uvod u ratna događanja u Gospiću

Uvod u ratne događaje na širem gospićkom području 1991. godine bio je isti kao i sa Vukovarom, Pakracem, Petrinjom, Drnišem itd. Mjesecima su se lički Srbi naoružani od JNA pripremali osvojiti grad i staviti ga pod svoj nadzor.

U širem području Gospića nalazila se hrvatska enklava oko Lovinca do koje hrvatske snage nisu mogle doći jer je JNA postavila 9 tenkova na cesti Gospić-Medak-Lovinac. Kasnije je JNA Hrvate Lovinca pustila u nemilost lokalnih četnika, pa su oni protjerani preko surovog Velebita, dok je nad jednim dijelom počinjen masakr.


Hrvatske snage su 25. kolovoza 1991. utemeljile na stočnom sajmištu u Gospiću 25. satniju Zbora narodne garde, okosnicu budućih slavnih ratnih postrojba ličkih Hrvata.

Kritični rujan 1991. – Srbi ušli u istočne dijelove Gospića

4. rujna 1991. utemeljena je gospićka 118. brigada HV-a čiji je prvim zapovjednikom bio general Mirko Norac, a koja je bila okosnica kasnije gospićke 9. gardijske brigade.

Tih rujanskih dana neprijatelj je silovito krenuo na Gospić u namjeri da uđe u grad. Velike borbe vodile su se u istočnim rubnim dijelovima grada, na Alarovom brdu, u Obradović varoši i Jasikovcu. U ovim borbama poginuo je i Đorđe Božović-Giška, u to vrijeme ravan po važnosti zloglasnom Arkanu. Đorđe Božović bio je kriminalac iz Srbije kojeg je jugoslavenska tajna policija koristila za likvidaciju komunistima nepoćudne emigracije. Njega i njegove četničke jedinice organizirao je i naoružao SPO (Srpski pokret obnove) na čelu sa Vukom Draškovićem, koji je kasnije postao „veliki mirotvorac“ i ministar vanjskih poslova Srbije.

Tih dana pripadnici ZNG-a uspjeli su u borbama zarobiti i generala JNA Krstevskog.

Ključ obrane – osvajanje vojarni JNA

Veliki uspjeh postrojbe HV-a ostvaruju predajom vojarne u Perušiću 14. rujna 1991. kada se dolazi do prijeko potrebnog naoružanja. Ne mireći se sa gubitkom vojarne u Perušiću neprijatelj sljedećih deset dana žestoko granatira Gospić koristeći i napalm bombe, a djeluje se i iz vojarni koje su smještene u samom gradu.

19. rujna 1991. predala se najveća vojarna u gradu pri čemu je zarobljeno 35 časnika JNA, 170 vojnika i 30 civila. Također se došlo do raznih oklopnih vozila, topova i drugog oružja prijeko potrebnog za obranu grada. Nakon pada posljednje vojarne gotovo svi građani srpske nacionalnosti napuštaju grad i više se ne vraćaju, shvaćajući da „Gospić neće biti srpski“ kako su mnoge glave zamišljale.

Znatno se pojačavši oružjem iz vojarni branitelji Gospića krenuli su i u prve oslobodilačke operacije. Tako su 21. rujna 1991. oslobođena hrvatska sela u blizini grada Lički Ribnik i Bilaj. Nažalost, deblokada Lovinca nije uspjela i tamošnji Hrvati su proživjeli veliku kalvariju.

Srbi i JNA su neprestano napadali Gospić minobacačima, topništvom, tenkovima, ali i zrakoplovstvom. 2. i 3. studeni 1991. bio je osobito teški napad na grad, kad je palo preko 1000 granata, čime se ostvarila prijetnja generala JNA Andrije Rašete, rodom iz Like, da će Gospić biti sravnjen sa zemljom.

Gospić – grad sravnjen sa zemljom

Prekomjerno i neselektivno granatiranje obilježilo je čitav rat u Gospiću. Tisuće projektila je palo na grad, a 70% stambenih i gospodarskih objekata je uništeno. Nikome nikada nije suđeno za to ni na međunarodnom ni na domaćem sudu.

Poslije Vukovara Gospić je drugi najrazoreniji grad u Domovinskom ratu.

Hrvatski grad heroj Gospić nikada nije pao u ruke Srba, a svoje potpuno oslobođenje doživio je završetkom operacije Oluja kada je cijela okolica Gospića i ponosna Lika stavljena pod nadzor Hrvatske vojske. Toj akciji velik doprinos je dala 9. gardijska brigada iz Gospića, kao i lokalne domobranske postrojbe.


Potresna snimka razorenog Gospića u Domovinskom ratu:

https://www.youtube.com/watch?v=6RABwAZ49i8

Izvor: Narod.hr

http://narod.hr/hrvatska/29-kolovoza-19 ... -za-gospic

[EdgarFranjul]

'ČUVAJTE NAŠU DOMOVINU HRVATSKU'

SJEĆANJE NA VELIKOG DOMOLJUBA: Prošle su dvije godine od smrti Zvonka Bušića – Taika!

PXL_110115_831-660x413.jpg (61.13 KiB) Viewed 5505 times

Autor: A. Pranjić
Utorak, 01. Rujan 2015. u 12:39

“Za one koji su pali u borbi za domovinu nikada ne reci da su mrtvi. Oni su heroji i oni će za nas uvijek biti živi. U budućnosti, kada vi budete uživali blagodati i ljepote Hrvatske domovine i slobode, malo tko će se sjetiti koliko znoja, suza i krvi je proliveno za tu vašu slobodu. Zato…, zastani, sjeti se i izmoli kratku molitvu za one vrle domoljube koji su patili i ginuli da bi Hrvatska živjela. Moja osobna sudbina bijaše takva da sam ostvarivanje mojih snova o slobodi morao doživjeti na robiji. Zbogom prijatelji,… čuvajte našu domovinu Hrvatsku. 23. 1. 1946. – 1. 9. 2013. Zvonko Bušić Taik”.

Prošle su dvije godine otkako nas je napustio jedan od najvećih istinskih hrvatskih domoljuba – Zvonko Bušić Taik. Tog kobnog prvog rujna 2013. godine Bušić se ubio hicem iz pištolja u svojoj kući u Rovanjskoj ulici u šest sati ujutro. Pretpostavlja se kako je preminuo na licu mjesta. Hitna pomoć i kada je stigla mogla je samo konstatirati smrt. Ovaj velikan je ostavio dva oproštajna pisma. Jedno supruzi i obitelji te prijateljima, a drugo Hrvatima. U svojim pismima molio je za oprost zbog onoga što je učinio.

Zvonko Bušić je najpoznatiji hrvatski emigrant. U američkom zatvoru je odležao 32 godine zbog pogibije policajca i otmice aviona kojom je htio upozoriti svijet na položaj Hrvatske u Jugoslaviji. U srpnju 2008. godine vratio se u Hrvatsku. Dvije godine nakon toga se politički aktivirao u stranci HSP dr. Ante Starčević.

U kolovozu 2011. godine na internetskim stranicama svog ‘Hrvatskog plamena’ objavio je da se povlači iz sudjelovanja u hrvatskoj politici. Razlog odustajanja bio je, kako je sam rekao, nemogućnost ujedinjavanja domoljuba i izgradnje politički relevantne fronte.

“Povlačim se iz hrvatskog političkog života jer ne želim ni na koji način doprinijeti daljnjem usitnjavanju domoljubnih političkih snaga u Hrvatskoj”, rekao je tada Bušić.

Podsjetimo, 23. siječnja 1946. godine u Gorici kod Gruda rodio se ovaj veliki domoljub. U Beč je iz Zagreba emigrirao sa 20 godina i to na studij slavistike i povijesti. Tri godine kasnije u Beču 1969. godine upoznao američku studenticu Julienne Eden Schultz. Tada je Julienne usavršavala svoje znanje njemačkog jezika.

Ubrzo se Julienne uključila u rad hrvatske političke emigracije. Na Dan Republike (tadašnji praznik u SFRJ), 29. studenoga 1970. godine na nagovor Zvonka Bušića s prijateljicom je s nebodera na zagrebačkom Trgu Republike (današnji Trg bana Josipa Jelačića) bacala letke antijugoslavenskog sadržaja. Zbog navedenog čina Julienne i njezina prijateljica su uhićene i bile su u zatvoru. Zvonko i Julienne vjenčali su se 1972. godine u Frankfurtu, a nakon toga su preselili u SAD.

Dana 10. rujna 1976. godine Zvonko i Julienne Bušić, Petar Matanić, Frane Pešut i Slobodan Vlašić, oteli su putnički zrakoplov Boeing 727 TWA 355 na letu od New Yorka do Chicaga sa 76 putnika, s namjerom da iz njega izbace letke nad Londonom i Parizom, u kojima se objašnjava hrvatski slučaj u tadašnjoj Jugoslaviji i poziva na njezinu neovisnost s naslovom “Poziv na borbu protiv srpske hegemonije”, a konačni cilj trebali su biti Zagreb i Solin. Glavni cilj otmice zrakoplova bilo je pokušaj prisiljavanja američkih i europskih medija da objave Bušićeve letke u kojima je bila sadržana istina o srpskom zlostavljanju hrvatskog naroda u Jugoslaviji.

Sa sobom nisu nosili oružje već materijal od kojeg su napravili lažni eksploziv koji su omotali oko svojih tijela, a pravu bombu kao i propagandni materijal Bušić je ostavio u pretincu newyorške podzemne željeznice, o kojoj su preko pilota proslijedili informacije o njoj. Nakon što su na njihov zahtjev proglasi, u kojima se objašnjava hrvatski slučaj u tadašnjoj Jugoslaviji i poziva na njezinu neovisnost, objavljeni u američkom tisku, zrakoplov je sletio u Pariz gdje su se otmičari predali.

No, prigodom pokušaja deaktiviranja te bombe poginuo je američki policajac Brian Murray, djelatnik odjela za bombe, a trojica su bila ranjena.

Bušić je 2006. godine prebačen u deportacijski pritvor američkog ministarstva domovinske sigurnosti od kuda je vrlo brzo trebao biti deportiran. Od tada se za njegovo oslobađanje počeo zalagati Hrvatski helsinški odbor, jer su uvjereni kako su odbijenicom za pomilovanje poslije 30 godina robije SAD prekršile njegova ljudska prava. U novi objekt zatvora Terre Haute u Indiani premješten je iz federalnog zatvora Allenwood u Pennsylvaniji, gdje je u ljeto 2006. odslužio tridesetu godinu zatvora.

Zvonko Bušić pomilovan je početkom srpnja 2008. godine nakon 32 godine zatvora i premješten iz zatvora Terre Haute pod nadležnost Imigracijske i carinske službe radi deportacije u Hrvatsku, bez prava na povratak u Sjedinjene Države. U Zagreb je stigao 24. srpnja 2008. godine u pratnji američkih agenata.

U Hrvatsku se Zvonko Bušić vratio 24. srpnja 2008. godine. Dobrodošlicu u zračnoj luci su mu poželjeli Dražen Budiša i Anto Kovačević, pjevač Marko Perković Thompson te nekoliko stotina građana. Bušiću je nekoliko dana kasnije priređen i veliki doček u Imotskom i rodnoj Gorici.

Zvonko Bušić je pokopan na zagrebačkom groblju Mirogoj u Aleji Hrvatskih branitelja. Na sam dan sprovoda 4. rujna 2013. proglašen je Dan žalosti u općini Jasenice. Na Mirogoju mu je 6. srpnja 2015. godine postavljen nadgrobni spomenik.

“Za one koji su pali u borbi za domovinu nikada ne reci da su mrtvi. Oni su heroji i oni će za nas uvijek biti živi. U budućnosti, kada vi budete uživali blagodati i ljepote Hrvatske domovine i slobode, malo tko će se sjetiti koliko znoja, suza i krvi je proliveno za tu vašu slobodu. Zato…, zastani, sjeti se i izmoli kratku molitvu za one vrle domoljube koji su patili i ginuli da bi Hrvatska živjela. Moja osobna sudbina bijaše takva da sam ostvarivanje mojih snova o slobodi morao doživjeti na robiji. Zbogom prijatelji,… čuvajte našu domovinu Hrvatsku. 23. 1. 1946. – 1. 9. 2013. Zvonko Bušić Taik”.

http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/m ... ika-826711

[EdgarFranjul]

NA DANAŠNJI DAN

8. rujna 1991. Kusonje – herojska pogibija 20 hrvatskih vojnika

Na današnji dan 8. rujna 1991. u Kusonjama pokraj Pakraca poginulo je 20 hrvatskih vojnika nakon što su se našli u okruženju srpskih vojnika. Šestorica zarobljenih hrvatskih vojnika su mučena i ubijena. Svi su bačeni u jamu sa još 23 ubijena pakračka Hrvata civila i zatrpani bagerom, a ekshumirani 1992. Po ovom događaju snimljen je, po mišljenju mnogih, najbolji ratni hrvatski film „Broj 55“.

8. rujna 1991. na sam blagdan Male Gospe grupa hrvatskih vojnika upada u zasjedu u Kusonjama kraj Pakraca, jednom od žarišta srpske pobune u Hrvatskoj. Bili su to pripadnici ‘A satnije’ 1. bojne 105. brigade iz Bjelovara.

Zasjeda u Kusonjama

Kusonje su 1991. bile četničko uporište lokalnih zapadnoslavosnkih Srba odakle su već ranije stizale prijetnje i napadi na nenaoružano hrvatsko stanovništvo Pakraca i okolice. Iz Kusonja i Bučja su dolazili neprestani napadi, zasjede i otmice Hrvata, kao i većina planova za napad na Pakrac, zamišljeno središte priželjkivane srpske države u zapadnoj Slavoniji.

Zbog toga su 9. rujna pripadnici 105. brigade krenuli transporterom u izviđanje prema Kusonjama. Na ulazu u Kusonje nije bilo neprijateljskih snaga pa su ušli dalje u selo gdje su ih u zasjedi napali srpski odmetnici, onesposobivši oklopni transporter za kretanje. Pripadnici hrvatskih snaga povukli su se u obližnju kuću, gdje su nastavili pružati žestoki otpor mnogobrojnim četnicima.

Herojski otpor malobrojnih hrvatskih vojnika

Borba u Kusonjama je bila prsa o prsa, a hrvatski vojnici su bili u bezizlaznoj situaciji. Svaki pokušaj pješačkog napada završio je sa mnogim poginulim i ranjenim srpskim vojnicima. Kada su u zapovjedništvu 105. brigade saznali za zasjedu, opkoljenima je poslana pomoć u ljudstvu koja se uspjela probiti svega na desetak metara od kuće, pozivajući opkoljene hrvatske vojnike na proboj. S obzirom da su opkoljeni branitelji već imali poginule i ranjene pripadnike, preživjeli su odbili izići i ostaviti ranjene suborce. Tek kada je neprijatelj uspio minirati kuću, u prijepodnevnim satima 9. rujna 1991., preživjela šestorica branitelja sa uzdignutim rukama izišli su na predaju. Suprotno svim ratnim pravilima i konvencijama, srpski paravojnici pobili su zarobljene i ranjene gardiste.

U veljači 1992. ekshumirano je iz masovne grobnice Rakovog Potoka 18 uniformiranih tijela i 23 civila Hrvata.

O ovom događaju iz Domovinskog rata, 2014. godine snimljen je igrani film „Broj 55“ redatelja Kristijana Milića naslovljen po kućnom broju kuće u kojoj su stradali hrvatski branitelji. Film je iste godine bio apsolutni pobjednik Pula film festivala na kojemu je, osim Velike zlatne arene za najbolji film, osvojio još 7 zlatnih arena.

Izvor: Narod.hr

http://narod.hr/hrvatska/8-rujna-1991-k ... ih-vojnika

[EdgarFranjul]

Da se ne zaboravi: Na današnji dan 1993. godine poginuo je jedan od heroja Domovinskog rata pilot Miroslav Peris


Miroslav Peris
15.09.2015. 00:06
Braniteljski Portal
OBLJETNICE

Da-se-ne-zaboravi-Na-danasnji-dan-1993.-godine-poginuo-je-jedan-od-heroja-Domovinskog-rata-pilot-Miroslav-Peris_article.jpg (53.74 KiB) Viewed 5501 times

Na današnji dan 1993. godine poginuo je jedan od heroja Domovinskog rata pilot Miroslav Peris.
Tog dana iznad Gvozda pripadnici 21. Korpusa VRSK oborili su hrvatski MIG-21 zvan „osvetnik Vukovara“ kojim je pilotirao Peris.

Miroslav Peris rođen je 1961. godine u Karlovcu (roditelji porijeklom iz Sošica u kojima je heroju postavljena bista). Završivši osnovnu školu u Karlovcu, Miroslav se odlučio poći usrednju zrakoplovnu školu u Mostaru. Svoje buduće zvanje vojnog pilota usavršio je u Zadru i Puli, a Bihać mu je bio prvo radno mjesto.

Miroslav Peris pomagao je u planiranju i realizaciji preleta hrvatskog pilota Danijela Borovića i njegovog borbenog zrakoplova MIG-21 iz Bihaća u Pulu, te se brinuo za pravovremeni odlazak Borovićeve obitelji iz Bihaća. U veljači 1992. godine i sam napušta JNA te se odmah stavlja na raspolaganje Hrvatskom ratnom zrakoplovstvu.
Kobnog 14. rujna 1993. pilot Peris javlja se dragovoljno za akciju protiv agresora, koji je tih dana slao smrtonosne projektile Perisovom rodnom Karlovcu. Vraćajući se sa izvršenog zadatka njegov MIG-21 zvan „osvetnik Vukovara“ pogodile su neprijateljske rakete kod mjesta Stipan u općini Gvozd.

Uz vojne počasti, s nadlijetanjem zrakoplova iznad pogrebnog skupa, na hrnetićkom groblju u Karlovcu, 27. rujna 1993. pokopani su posmrtni ostaci hrvatskog viteza Miroslava Perisa koji je posmrtno odlikovan Redom kneza Domagoja s ogrlicom.

izvor-ovdje
- See more at: http://www.braniteljski-portal.hr/Novos ... 7XEUH.dpuf

[EdgarFranjul]

ANTE-BRUNO-BUŠIĆ-SCREENSHOT-580x435.jpg (35.97 KiB) Viewed 5471 times

16. listopada 1978. – komunistička tajna služba ubila hrvatskog domoljuba i književnika Antu Brunu Bušića

Na dan 16. listopada 1978., u Parizu, na podao i kukavički način – iz zasjede, ubijen je od pripadnika tajne komunističke službe Jugoslavije hrvatski domoljub, novinar i književnik Ante Bruno Bušić.

Ubio ga je plaćeni ubojica Službe državne sigurnosti (UDBA), zloglasne jugoslavenske tajne policije. Bio je pokopan na pariškom groblju Père-Lachaise. Na nadgrobnoj ploči bili su uklesani stihovi Dobriše Cesarića iz pjesme “Trubač sa Seine“ na hrvatskom i francuskom jeziku:

Ja, skoro prosjak, duh slobode širim,
Pa ma i nemo na svom grobu svijeću,
Ja neću, neću, neću da se smirim.
Ko svježi vjetar u sparinu pirim,
A kada umor svlada duše lijene,
Na otpor trubim ja, trubač sa Seine!

U grobu s njim ležao je kamen iz Hrvatske, s torbom na kojoj je bio hrvatski grb i cvijet majčine suzice. Njegovi posmrtni ostatci preneseni su u Hrvatsku 16. listopada 1999. i pokopani u Aleji branitelja na zagrebačkom groblju Mirogoju.

U spomen na njegov život i mučeničku smrt, objavljujemo domoljubnu pjesmu koju je Bruno Bušić napisao, a koja odiše svime što je nadahnjivalo život pokojnog mučenika:

ŽIVOT POSVEĆEN BORBI ZA HRVATSKU

Stavljam ruku na Hrvatsku
i kunem se
da neću nikada uzalud napisati njeno ime.
Ako vidite da sam se iznevjerio Hrvatskoj
i njenom narodu,

odsijecite mi ruku.
Stavljam ruku na Hrvatsku: ona gori.
Stavljam ruku na Hrvatsku: ona drhti.
Hrvatska drhti od groznice i nade!

Ante Bruno Bušić

Izvor: narod.hr

http://narod.hr/hrvatska/16-listopad-19 ... unu-busica

[EdgarFranjul]

P-H20151117000715-580x353.jpg (44.72 KiB) Viewed 5443 times

[EdgarFranjul]

DA SE NE ZABORAVI
Obilježena 24. godišnjica pokolja u Škabrnji: ‘Vjerujemo da su naši stradali došli pred lice Milosrdnog suca’

Kolonom sjećanja, u kojoj je bilo oko deset tisuća ljudi iz svih krajeva Hrvatske i susjedne Bosne i Hercegovine, u srijedu je u Škabrnji počelo obilježavanje Dana sjećanja na žrtve srbočetničkog pokolja koji se dogodio na današnji dan prije 24 godine, kad su ubijene 84 osobe, 26 branitelja i 58 civila.

Državna izaslanstava i izaslanstva mnogih braniteljskih i civilnih udruga položila su vijenac i zapalila svijeće kod spomen-obilježja masovne grobnice „Ruža za poginule branitelje i civile“, nakon čega su se uputila na misno slavlje koje je u crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije predvodio gospićko-senjski biskup Mile Bogović.

U propovijedi je istaknuo kako se tu “ne slavi samo pobjeda nad neprijateljem, nego i spremnost da se živi i položi život za drugoga“.

“Naš odgovor nije u osveti i mržnji, nego da poput jerihonskog slijepca tražimo lice Božje, u nj stavljamo svoje povjerenje, tražimo ga da ispravno vidimo i sudimo, ali da konačni sud prepustimo onome kojega je slijepac uočio. Mi vjernici ne mislimo da su nasilnici rekli zadnju riječ o našim stradalima, mi vjerujemo da su naši stradali došli pred lice Milosrdnog suca, ali i da oni koji su tako nemilosrdno postupali prema našim stradalnicima bez suda neće izbjeći sud Boga pravednoga”, poručio je biskup Bogović.


Središnja komemoracija bila je na Trgu dr. Franje Tuđmana i, za razliku od prijašnjih godina, protekla je bez govora predstavnika izaslanstava, udruga i političkih stranaka.

Nakon komemoracije, kilometarska povorka u kojoj su bili i potpredsjednica Hrvatskoga sabora i izaslanica predsjednika Sabora Dragica Zgrebec te ministar uprave i izaslanik predsjednika Vlade Arsen Bauk uputila se na mjesno groblje, gdje su podno glavnoga križa položeni vijenci i zapaljene svijeće.

U povodu 24. godišnjice stradanja Škabrnje i Nadina, u četvrtak, 19. studenoga održat će tradicionalni mimohod “Da se ne zaboravi” od Benkovca preko Nadina do Škabrnje.

Izvor: narod.hr/h

http://narod.hr/hrvatska/obiljezena-24- ... rdnog-suca

[EdgarFranjul]

SJEĆANJE NA PREDSJEDNIKA: Da smo izgubili rat, Tuđmana bi „okrunili“ kao Matiju Gupca

Prosinac 9, 2015

Obilježavamo još jednu obljetnicu smrti prvog hrvatskog predsjednika i vojskovođe dr. Franje Tuđmana (Veliko Trgovišće, 14. svibnja 1922.- Zagreb, 10. prosinca 1999.).

Kako godine idu, njegovo ime je sve popularnije i značajnije. Čak i oni koji ga za života nisu uvažavali danas mu „skidaju kapu“. Bez njega i njegovih suradnika, ali i hrvatskih branitelja sigurno ne bi bilo slobodne, samostalne, demokratske i nezavisne hrvatske države. Niti bi ušli u NATO niti u Europsku uniju (EU).

Prerano nas je napustio, baš kao i njegova desna ruka Gojko Šušak. E, da su oni danas živi Hrvatska ne bi došla na dno dna, niti bi bivši komunisti (kojih je mnoštvo i u HDZ-u) i dalje plesali „Žikina kola“. To je čovjek koji je iskreno bio zahvalan ljudima koji su bili prvi kad je trebalo, a poglavito je cijenio stradalnike Domovinskoga rata.

Tuđman u suvremenoj Hrvatskoj

Oni koji su došli poslije njega nastojali su „počupati“ i korijenje svega što je učinio. Tako su među ostalim prvo zapustili jedan od najljepših spomenika u Hrvata – Oltar hrvatske domovine na Medvedgradu, koji je 1994. izgrađen prema zamisli jednog od najboljih hrvatskih i europskih kipara Kuzme Kovačića. Razlog je bio taj što ga je često posjećivao dr. Tuđman.

Bez obzira što su pojedinci kasnije govorili da ga treba obnoviti, to se do danas na žalost nije učinilo. A da je ostao Oltar hrvatske domovine danas bi imali lijepo mjesto gdje bi dolazili i šefovi država prigodom posjete Hrvatskoj i gdje bi prvo položili vijence i zapalili svijeće za sve poginule, nestale i umrle hrvatske branitelje, kako se to čini i drugdje u svijetu. Ali, nama kao da to nije važno.

Tuđmanovi trgovi

U Zagrebu su dr. Tuđmanu dodijelili neki park „na kraju grada“, kao da se srame njegova lika i djela. Taj park malo tko prihvaća. Čak su i nekakve fontane u glavnome gradu dobile ljepše mjesto. Osim toga, ni najljepši trg u Zagrebu ne nosi ime po dr. Franji Tuđmanu, već i dalje po zločincu Josipu Brozu Titu, koji je govorio da će se Hrvatska osamostaliti „tek kad Sava krene uzvodno“. Sava nije krenula uzvodno, ali Hrvatska je dobila državu.

Hrvatski povjesničari (čast rijetkim iznimkama) i dalje na žalost pišu „kako aga kaže“. Nikako da osvijetle značaj jednog tako velikog državnika, koji je porazio i treću ili četvrtu vojsku u Europi. Zamislite da su se početkom devedesetih na čelu države našli ljudi koji su nas vodili u protekle četiri godine. Osim što bi izgubili rat, izgubili bi i državu, a svi oni koji su otvoreno bili za nešto takvoga doživjeli bi Bleiburg, križne i ine putove, a Tuđmana bi možebitno „okrunili“ na Gornjem gradu kao nekada Matiju Gupca.

Pogledajte samo danas što ta garnitura SDP-ovaca i njihovih satelita radi s hrvatskim braniteljima i stradalnicima. Više od godinu dana, po kiši i suncu, oni koji su najzaslužniji, u šatoru u Savskoj 66 u Zagrebu, viču da tako ne može dalje, da im je dosta omalovažavanja, ponižavanja i terora, ali nitko od trenutačno vodeće garniture političara ih ne čuje. Čak su na njih, poglavito na one koji su u vrijeme rata ostali u invalidskim kolicima, slali i specijalnu policiju. A Tuđman je nekoliko godina prije smrti poručio da „znajmo da je naša sudbina samo u našim rukama“.

Pobijedili smo zbog zajedništva


Na zadnjim parlamentarnim izborima i dobar dio hrvatskih branitelja, kojih u Registru branitelja ima čak oko pola milijuna, snosi jedan dio krivice za ovu tešku i opasnu političku situaciju, jer u dovoljnom broju nisu izašli na izbore ili su pak dobrim dijelom glasovali i za one protiv kojih su se na određeni način i borili (u vrijeme i nakon Domovinskoga rata).

Govoreći o Domovinskome ratu, Tuđman je često naglašavao da je bio namatnuti rat, ali sveti rat te da je Hrvatska vojska mogla odnijeti pobjedu samo zato što je izrasla iz njedara hrvatskog naroda, samo zato što je čitav hrvatski narod i domovinske i iseljene Hrvatske bio spreman uložiti sve svoje snage, zato što je bio jedinstven sa svakim vojnikom, zato što su na svim bojištima Hrvatske, svuda bili vojnici i ratnici iz čitave Hrvatske.

– To je bio rat čitavog hrvatskog naroda koji je goloruk bio suočen s trećom vojnom silom u Europi – znao je kazati prvi hrvatski predsjednik, ali i to da je i svijet govorio o čudima koje je Hrvatska stvorila, o čudu da smo uspostavili demokratski poredak čvršći negoli u bilo kojoj drugoj zemlji koja je izašla iz socijalizma.

– Čudo je da smo mogli pobijediti takvu oružanu silu i čudo da smo sve to pretrpjeli, a da ipak u Hrvatskoj nije bilo bijede, gladi i socijalnih nemira. Sve smo to smogli uz žrtve i spremnost vlastitog naroda i uz Božju pomoć. No, ta naša Hrvatska ima i svoje ljepote i bogatstvo. Najveće bogatstvo su naši ljudi, a najveća sreća naših krajeva je upravo to što su hrvatski ljudi pa i onda kad su bili prognani iz Domovine, ostali vjerni svom zavičaju i svojoj domovini Hrvatskoj – isticao je dr. Franjo Tuđman, kojem si i danas dive mnogi državnici svijeta.

Kissinger o Tuđmanu

O Tuđmanu su pisali i govorili mnogi. Najutjecajniji američki diplomat svih vremena Henry Kissinger bio iznimno zadovoljan suradnjom s Franjom Tuđmanom.

– Gospodine predsjedniče Tuđman, Vi ste zadužili svoj narod jer ste mu u povijesnim trenucima bili na čelu i omogućili stvaranje države. Ali kao i svi veliki ljudi, niti Vi nećete dočekati izraze zahvalnosti za to. Učinit će to tek dolazeće generacije. Ali vjerujte, učinit će. Vi ćete biti veliki čovjek hrvatske povijesti, ali ne za života, već kada ocjene budu donesene hladnom glavom (…)

Valja se podsjetiti i na ove riječi prvog hrvatskog predsjednika koje je izgovorio 1995. godine:

“Razumijem gnjev i ogorčenje tih naših ljudi, ja znam da je još od Starog zavjeta i u njemu bilo zapisano oko za oko, zub za zub, ali isto tako znam da je to i Novi zavjet htio nadići, isto tako znam da trebamo nastojati da na zlo i zločine ne odgovaramo zločinom. Moramo težiti tome da se što prije sada kada više nemamo protivnika u svojim redovima, osim možda pojedinačnog diverzanta, da se svim snagama, sa svim srcem, svom dušom posvetimo mirnoj izgradnji svoje jedine i voljene Hrvatske!”

Mladen Pavković

http://www.maxportal.hr/obljetnice-da-s ... iju-gupca/