PETA KOLONA U HRVATSKOJ

[EdgarFranjul]

Američki mediji žestoko napali Josipovića: Njegov glavni cilj je spasiti svog oca Antu od zatvora

Siječanj 4, 2015 kategorija Naslovna, Vijesti 11 Komentari
Share Button
[Pin It]
[Print]
inShare2

AMERIČKI dnevnik The Daily Caller iz Washingtona, koji su osnovali nezavisni konzervativac Tucker Carlson i Neil Patel, savjetnik bivšeg američkog potpredsjednika Dicka Cheneya, žestoko je napao hrvatskog predsjednika Ivu Josipovića i aktualnu hrvatsku vlast.

Josipovića optužuju da mu je glavna briga spasiti svog oca Antu od zatvora zbog brojnih ubojstava hrvatskih emigranata koje je naredila Ideološka komisija u vrijeme komunizma, a koju je vodio Josipovićev otac Ante. The Daily Caller piše da je srpske vlasti u Beogradu posjeduju dokumentaciju iz vremena komunizma kojom ucjenjuju Josipovića i druge članove hrvatske vlasti. Navode je od 21 člana Vlade RH 10 Srba, koji više zastupaju regionalne (jugoslavenske) nego interese Hrvatske.

Novinar američkog dnevnika Dan Rados, u tekstu pod naslovom “Is Serbia Controlling Croatia By Blackmailing Its President?” (Nadzire li Srbija Hrvatsku ucjenom njenog predsjednika?), piše:

“Ante Josipović, otac sadašnjeg predsjednika RH Ive Josipovića, bio je vrlo utjecajan član Komunističke vlasti za vrijeme Titove Jugoslavije. Postoje dokazi da je počinio neke vrlo ozbiljne zločine. Ti zločini posljedica su njegovog predsjedanja Ideološkom komisijom Komunističke partije Jugoslavije. Ta Komisija je odgovorna za ubojstvo više od 100 hrvatskih disidenata i novinara izvan bivše Jugoslavije. Najviše u Njemačkoj. Ti zločini će starijeg Josipovića gotovo sigurno dovesti do zatvor u neke od zemalja članica EU.

Netko je u Srbiji ima pristupom starim jugoslavenskim arhivima, dokaze protiv Ante Josipovića koristi za ucjenu predsjednika Josipovića, ali i drugih hrvatskih dužnosnika. To za posljedicu ima veliki utjecaj Srbije na aktualnu vlast u Republici Hrvatskoj.

Zašto je to važno?

Ruski predsjednik Putin u politici prema Ukrajini mnogo je naučio iz srpskog vojnog debakla protiv Hrvatske. Shvatio je da će ekspanzionističku politiku prema Balkanu mnogo lakše ostvariti ako ima predsjednika kojim se lako manipulira. Predsjednik neke zemlje koji se može ucjenjivati i njime manipulirati dokazan je prečac za postizanje svojih ciljeva.


Prvi krug predsjedničkih izbora u Hrvatskoj održan je 28. prosinca 2014. Izborna kampanja otvorila je pitanja koja se odnose na katastrofalno stanje u hrvatskom gospodarstvu, korupciju sudbene vlasti i nedostatak slobode medija. Sve ove teme vladajuća elita kontrolom medija nastoji skloniti u stranu, a glavni cilj predsjednika Josipovića je spasiti svog oca od zatvora.


Hrvatska paradoks

Iako je Republika Hrvatska članica EU i NATO-a utjecaj Srbiji na hrvatske institucije nikada nije bio veći. Josipović/Milanovićeva Vlada u RH ima 10 ministara srpskog podrijetla (od ukupno 21 člana Vlade). Oni ne zastupaju hrvatske interese. Protežiraju interese koji su se nekad zvali jugoslavenski, sada ga nazivaju regionalni.

Hrvatska je skupo platila svoju neovisnost od Jugoslavije u kojoj su dominirali Srbi. Desetine tisuća mladih izgubilo je život 1990-ih godina. Predsjednik Hrvatske danas javno promovira komunističku crvenu zvijezdu kao simbol ponosa, iako je taj isti znak na uniformama nosila vojska koja je prije 20 godina, tijekom Domovinskog rata, uništavala hrvatske gradove poput Dubrovnika i Vukovara.

Štoviše, savjetnik za nacionalnu sigurnost predsjednika RH je sin bivšeg šefa jugoslavenske tajne policije, kojemu se trenutno sudi za ubojstvo nekoliko hrvatskih iseljenika u Münchenu, u Njemačkoj.

Radivoj Cvetićanin, bivši srpski veleposlanik u Hrvatsko, opisujući sastanak s predsjednikom Ivom Josipovićem u nedavno objavljenim memoarima, navodi kako je od Ive Josipovića, prije no što je postao predsjednik Hrvatske, dobio tajne sudske dokumente o kaznenom postupku za ratne zločine. Gospodin Josipović je potvrdio da se stajao sa srpskom veleposlanika, ali je rekao da je dao samo knjige.


Sve ove činjenice upućuju na paradoks: Neokumunističko vodstvo Hrvatske – najmlađe članice Europske unije, koja je neovisnost izborila u krvavom ratu, aktivno radi na uključivanju Hrvatske u Savez balkanskih zemalja s rusko-srpskom dominacijom.

Hrvati nikada nisu srušili svoj Berlinski zid, oni samo ga obojili

Kad se Hrvatska odcijepila od Jugoslavije 1991. godine sve je pod kontrolom jugoslavenske tajne policije. Od vodećih političara do posljednjeg radnika u tvornici. Deseci tisuća ljudi su plaćeni da prate susjede i prijave svaku “sumnjivu aktivnost”. Prema potrebi svatko je mogao biti proglašen krivim za “aktivnosti protiv naroda”, a potom osuđen na dugu zatvorsku kaznu ili čak pogubljen.

U 1990. Hrvatska se, zajedno sa Slovenijom, okrenula prema zapadu i prekinula veze sa SFRJ u kojoj su dominirali Srbi. Srpska manjina u Hrvatskoj, uz pomoć Jugoslavenske armije, pokušala je zaustaviti odcjepljenje Hrvatske od Jugoslavije. Nakon nekoliko godina krvave oružane borbe Hrvati su uspjeli vojno poraziti JNA i srpske pobunjeničke snage.

Nova hrvatska država je nastala tijekom Domovinskog rata, ali bivša jugoslavenska komunistička tajna policija nije raspuštena. Vjerojatno zbog toga jer novo hrvatsko vodstvo nije moglo riskirati “unutarnji rat” s ostacima totalitarnog režima. Nakon ostvarenja stoljetnog sna o vlastitoj državi, na vlast u Hrvatskoj 2000. godine došli su “reformirani” komunisti. Bivši Komunistička partija mijenja ime u “Socijaldemokratska partija”, no sve drugo ostalo je isto. Stari komunistički kadrovi zadržali su položaje, njeguju bliske odnose sa srpskom manjinom u Hrvatskoj i Srbima u bivšoj Jugoslaviji.

Zanimljivo je da danas nitko u Hrvatskoj pruža odgovore na jednostavna pitanja kao što su: Tko su ti tajni agenti, komunistički tužitelji, suci i novinari koji su doveli do toga da mediji služe kao suci i porotnici, čak i prije nego su slučajevi stignu sudove? Titova diktatura imala je krvnike, proizvođače mržnje koji su odgovorni za stotine tisuća žrtava. Njima se nikada nije sudilo?Gdje su oni danas?

Ekonomski raspad slijedili politički

Zvuči nevjerojatno, ali Hrvatska se protiv ekonomske krize bori drastičnim povećanjem poreza, koji je uništio već oslabljeno gospodarstvo. Hrvatska primjenjuje stare ekonomske modele, već zaboravljene u drugim bivšim komunističkim zemljama. Umjesto reformi gospodarstva i rezanje javne potrošnje, Hrvatska se i dalje zadužuje prodajom nacionalnog blaga i povećanjem poreza.

Hrvatska je članica EU s najvećim PDV-om od 25 posto, s najvećom stopom nezaposlenosti, osobito među mladim obrazovanim ljudima koji traže budućnost negdje drugdje. Državu koja ima 4,5 milijuna stanovnika 2013. i 2014. napustilo je 2300 liječnika. Otišli su u potrazi za poslom u druge zemlje EU, SAD i Kanadu.

Povećani porezi, nedostatak investicija, slab poticaj za privatne investicijske projekte, blokiranje sredstva EU namijenjenih Hrvatskoj – karakteristike su Josipovića ‘režima’.

Rimljani su vladali preko kruha i igara; Hrvatski vladari daju samo igre

Hrvatskim medijima dominiraju istih ljudi koji su slavili bivšeg diktatora Tita. Trenutni šef nacionalne televizije je Goran Radman, posljednji predsjednik Titove komunističke omladine.


Mediji u Hrvatskoj koji su u privatnom vlasništvu usko su povezani sa strukturama prethodnog jugoslavenskog komunističkog režima. Čak i novinarsko društvo, iako formalno strukovna organizacije, politički je vrlo aktivno u podupiranju neokomunizma, a u njihovim prostorijama sjedište je izbornoga stožera aktualnog predsjednika.

Prema posljednjim anketama 76 posto Hrvata smatra da zemlja ide u pogrešnom smjeru. Unatoč tome sadašnji predsjednik za kampanju je izabrao sloganm: “Ovo je pravi put.” On je vješt populist, inače profesor prava s počasnim doktorat Sveučilišta Kalingrad u Rusiji, a njegova doktorska disertacija nosi naslov “Uhićenja i utamničenja.”

Josipović ima veliki broj sljedbenike u Srbiji kojima je teško pao raspad Jugoslavije.

Dan Rados/dailycaller

http://www.maxportal.hr/americki-mediji ... zatvora-2/

[EdgarFranjul]

LAŽI I OBMANE MALOG CRVENOG PRINCA IVE

Autor: 7Dnevno/ 9. siječnja, 2015.
Datum: petak, 09. siječnja 2015. u 16:19

U tužbi za genocid protiv Srbije propustio je obraditi ključni dokaz - ulogu Kosa u zločinima u Hrvatskoj. Tako je zaštitio Kos i upropastio tužbu - iz neznanja, ili možda kao suradnik?

Nikada još nismo vidjeli malog crvenog princa Ivu Josipovića tako potonulog, tako izgubljenog, tako propalog kao prošle nedjelje tijekom prvog izravnog sučeljavanja s Kolindom Grabar Kitarović uoči drugog kruga predsjedničkih izbora. Mali crveni princ nikada nije sudjelovao u izravnoj bitci jedan na jedan, u kojoj on nije unaprijed sigurni pobjednik. Protivnika bi, umjesto njega, već nekako prethodno sredili, eliminirali, eutanizirali, ucijenili tata Ante, partija, udba, paraobavještajno podzemlje... A mali crveni princ bi potom samo ušetao na bojno polje kao pobjednik.
Tako je bilo od mladih dana, kada se uspinjao stepenicama (komunističke) Muzičke omladine, preuzimajući korak po korak nadzor nad glazbenim životom u Hrvatskoj, uključujući dakako i financije, preko financijski najunosnijeg ZAMP–a, do političkog vrhunca u predsjedničkom uredu na Pantovčaku, koji se u aranžmanu malog crvenog princa pretvorio u para-politbiro, mjesto s kojeg se danas politički kontrolira Hrvatska.

Laži agitpropovskih biografija

No, unatoč silnom angažmanu para-politbiroa, unatoč tome što su praktički onemogućili glasovanje desetak posto očekivano Kolindinih glasača, unatoč svim naručenim anketama i svekolikoj medijskoj i političkoj kontroli, sada je mali crveni princ u istinskoj opasnosti da izgubi prijestolje. Podcijenili su, ipak, čini se, i narod i Kolindu, ali i globalni politički kontekst. Sada već izgledni gubitak izbora mogao bi biti prvi korak prema demontaži cijelog neokomunističkog kraljevstva, u čijoj su srži stare crvene dinastije, stari način upravljanja i stara ljubav prema Istoku. Zato mi se čini bitnim skicirati politički portret malog crvenog princa i njegov politički uspon u višestranačkoj Hrvatskoj, ne samo zbog informacija koje je potrebno znati uoči ovih važnih izbora, već i kao svjedočanstvo o društveno-političkom modelu u kojem rastu i uspijevaju mali crveni prinčevi.


U agitpropovskim biografijama malog crvenog princa često ćete naći podatak kako je na političko-pravnu pozornicu suvremene hrvatske države zakoračio velikom pravnom pobjedom nad Haaškim sudom u slučaju subpoena. Bilo je to bitno drukčije. Mladog profesora Ivu Josipovića je u krug hrvatskih kadrova za suradnju s Haaškim sudom, kao vanjskog suradnika uveo njegov prijatelj i kolega s Pravnog fakulteta, Ivan Šimonović, koji je sredinom devedesetih bio pomoćnik ministra Mate Granića u Ministarstvu vanjskih poslova. Obojica dolaze iz kadrovskog bazena prof. Eugena Pusića, kao i niz drugih mladih pravnika s komunističko-udbaškim obiteljskim podrijetlom, koji su u to doba iz Pusićeva kadrovskog inkubatora infiltrirani u državne poslove mlade hrvatske države. Odatle su s vremenom potpuno istisnuli kadrove koje je u državnoj upravi okupila bitka za neovisnost, osobito one iz dijaspore.

Josipovićev rad u svojstvu promatrača hrvatske vlade pri Haaškom sudu podrobnije je opisan u jednoj bilješci tadašnjeg hrvatskog veleposlanika u Haagu, Branka Salaja, koja je kružila u diplomatsko-obavještajnim krugovima prije nekoliko godina. U bilješci upućenoj predsjednku Tuđmanu, veleposlanik se pitao, za koga zapravo radi promatrač Ivo Josipović i koga uhodi?

Parafrazirano, veleposlanik je imao dojam da se promatrač dodvorava Haaškom tužiteljstvu, a uhodi - njega. Promatrač Josipović je, prema tadašnjim dojmovima veleposlanika, vrlo blagonaklono i bez pogovora prihvaćao tadašnje nakane Tužiteljstva da Hrvatsku smatra (kazneno) odgovornom za zločine koje su počinile jedinice HVO-a u BiH, a iz čega je kasnije izrasla optužnica za zločinački pothvat hrvatskog vojnog i političkog vodstva u BiH. Veleposlanik Salaj je otišao iz nemoguće misije, a mali crveni princ je ostao i započeo svoj uspon. Gledajući iz današnje perspektive, ponašanje promatrača Ive u Haagu neodoljivo podsjeća na, u medijima više puta opisano ponašanje tate Ante Josipovića u Karađorđevu – ode s "našima", vrati se s "njihovima" da bi prionuo eliminaciji "naših".


Josipović i Crawford ispustili krucijalni dokaz

No vratimo se subpoeni, toj navodnoj velikoj pobjedi malog crvenog princa. Više svjedoka je i danas spremno potvrditi kako se upravo Ivo Josipović protivio da Hrvatska uopće ulazi u pravni spor s Haaškim sudom oko subpoene. Kada je u tome ostao usamljen, napisao je neki nezamjetni podnesak, potpuno irelevantan za konačnu presudu, jer bitno je sudjelovati, ne ispasti iz kruga (koga zanima može ga pogledati na internetskim stranicama ICTY-ja, tranksripti slučaja Blaškić, datum 17. travnja 1997. godine).


No, nakon što je presuđeno da Haaški sud ne može upućivati državama naloge pod prijetnjom kazne (subpoene) i da države imaju pravo pozivati se na razloge nacionalne sigurnosti pri isporučivanju dokumenata, mali crveni princ si je, dakako, znao pripisati pobjedu.


Zbog modusa djelovanja bitno je podsjetiti kako je rasla njegova pobjeda. Najprije je bio nebitni sudionik, jer ipak je glavninu argumentacije pripremio američki odvjetnik David Rivkin. Kasnije je "ubio" Rivkina i postao jedini pobjednik. Za razumijevanje modusa operandi malog crvenog princa, važno je znati kako je to učinio.


Nakon dolaska Račanove trećejanuarske koalicije na vlast 2000. godine, mali crveni princ izlazi iz sjene i dolazi u poziciju moći. Najprije difamira američkog odvjetnika Davida Rivkina kao nesposobnog i lopova (o preplaćenosti bi se i moglo razgovarati, ali o kompetenciji uspješnog i politički utjecajnog američkog odvjetnika bliskog Bushevoj administraciji nema spora, mali crveni princ mu po svojim kompetencijama ne može slagati ni spise u predsoblju). Potom, uz pripadajuću difamacijsku kampanju, mali crveni princ istiskuje Davida Rivkina iz pripreme tužbe za genocid i angažira britanskog pravnika Jamesa Crawforda.

Izbor je iznimno zanimljiv jer James Crawford je u sporu za subpoenu zastupao Haaško tužiteljstvo protiv Hrvatske! Njega je Njezino Kraljevsko Veličanstvo poslalo Haaškom tužiteljstvu da pokuša obraniti mehanizam subpoene koji praktički poništava pravni suverenitet hrvatske države, a onda si ga je uzeo Josipović da mu pomaže u tužbi za genocid. Sav kasniji rad na toj tužbi bio je u rukama ljudi od Josipovićeva povjerenja i britanskih pravnika.

Kada je o kompetencijama i namjerama riječ, valja znati da je "nesposobni i nekompetentni" Rivkin na svega dvije kartice teksta aplikacije tužbe 1999. godine uspio supstancijalno definirati instrumente preko kojih je SR Jugoslavija (kasnije Srbija) počinila genocid u Hrvatskoj, "izravno nadzirući oružane snage, obavještajne agente i paraobavještajne jedinice". "Sposobni i kompetentni" Ivo Josipović, s kraljičinim odvjetnikom Jamesom Crawfordom, nisu na više od 2000 kartica teksta tužbe, koju su predali Sudu u ožujku 2001. godine, ni na koji način obradili, niti istražili ulogu obavještajne službe bivše JNA, kolokvijalno Kosa, u zločinima u Hrvatskoj! Na tako velikom broju stranica uspjeli su ispustiti krucijalni dokaz za dokazivanje politike državnog genocida.

Blokirao ulazak Hrvatske u NATO

O tome se donedavno šuškalo, otkad je proljetos Međunarodni sud pravde (ICJ) objavio na svojim stranicama cjelokupni tekst tužbe - to je bjelodano, provjerljivo i dokazivo. U svakoj slobodnoj demokratskoj državi to bi bio prvorazredni skandal, autor tužbe bi morao odgovoriti na pitanje - je li zbog neznanja ili namjerno sabotirao najjače dokaze genocida?


Je li samo slučajno zaštitio bivšu obavještajnu službu agresorske vojske ili možda s njom ima i aktivniji odnos? Da nije možda suradnik?


Vjerojatno bi takav propust imao i svoje pravne posljedice. Da je u slobodnoj demokratskoj državi autor takve tužbe, kojim slučajem, predsjednik države bio bi to povod barem za raspravu o impeachmentu. Kod nas se o tome tek tu i tamo ponešto nagađa na marginama pravničkih krugova koji su upućeni u slučaj, bez izgleda da postane velika medijska i politička tema. A mali crveni princ se mirno kandidira za predsjednika države, još jedan mandat. Da paradoks bude veći, u agitpropovskom prilogu o njegovim profesionalnim uspjesima na jednoj komercijalnoj televiziji, još ga hvale kako je praktički sam izokrenuo i ponovo napisao tužbu za genocid!


Mali crveni princ je, zapravo, svoju kandidaturu za prvi predsjednikčki mandat zaradio na sudjelovanju u destrukciji temelja moderne hrvatske države preko postupaka za ratne zločine pred Haaškim i domaćim sudovima, ali i preko pravosudno-političke kampanje za pretvorbeno-privatizacijsku pljačku, koja se svela na difamaciju HDZ-a kao stranke, a potpuno zaobišla prave aktere, pripadnike komunističke dinastije, ciljano raspoređene po svim strankama.


Drugi dio njegovih aktivnosti, koje nisu javno pokazivane, svodi se na djelovanje protiv europske integracije Hrvatske. Mali crveni princ je, tada već kao saborski zastupnik, zagovarao referendum za hrvatski ulazak u NATO-savez, što je prema tadašnjem zakonu praktički značilo blokirati hrvatski ulazak u NATO. Tek sada se počinje otkrivati koliko je i tada blisko surađivao s tzv. nevladinim udrugama poput Documente, u čijem se djelovanju nedvosmisleno razabire rukopis bivših jugoslavenskih obavještajnih službi, a koje su svojim agitacijskim kampanjama za suđenja za ratne zločine, godinama uspjevale usporiti okončanje hrvatskih pregovora s EU-om.


I nakon što je postao predsjednik, potvrdio je svoju istinski antieuropsku orijentaciju, podržavši tzv. facebook prosvjednike (proizvod iste kuhinje) u rušenju vlade Jadranke Kosor, čime bi Hrvatska propustila zadnji vlak za okončanje pregovora i izdvajanje iz regiona. Danas, bez ikakva srama govori kako je on uveo Hrvatsku u EU.


Uklonili Sanadera i Bandića


Prvi predsjednički mandat malom crvenom princu je bio nagrada za minuli rad na destrukciji hrvatske samostalnosti i europske integracije. Njegov para-politbiro, sve prijatelji i suradnici tate Ante i njihova djeca, učinili su sve kako bi mali crveni princ samo ušetao na prijestolje. Prisilili su Ivu Sanadera na abdikaciju i postupno ga spakirali u Remetinec. Tako je uklonjen jedini protivnik koji je bez problema mogao dobiti predsjedničke izbore. Proizveli su tri HDZ-ova predsjednička kandidata i populističku maskotu Milana Bandića, kojeg su mirno, preko Mladena Bajića "ustrijelili" uoči drugog kruga. Za svaki slučaj, da mali crveni princ može ušetati na prijestolje bez nervoze i neizvjesnosti.

A on je zauzvrat odmah pokazao koliko im vrijedi: čim je zasjeo na prijestolje u samo tjedan dana je u svojim govorima u Sarajevu i u Pečuhu s najvišeg političkog mjesta u državi potvrdio hrvatsku odgovornost za rat u BiH i politički otklonio velikosrpski projekt kao uzrok svih ratova.


Začas je sa svojim srpskim idolom Borisom Tadićem politički pretvorio srpsku agresiju na Hrvatsku u unutarnji sukob, a da začepi usta svima koji bi o tome raspravljali, u izraelskom je Knessetu izvukao i staru ustašku zmiju iz njedara, koja je navodno još uvijek ofenzivna. No, predsjednik Josipović je tada samo politički potvrđivao ono na čemu je petnaestak godina ranije marljivo radio kao "pravni stručnjak".


Sve je u prve dvije godine mandata bilo na njegovoj strani. Izgledalo je da će taj neokomunistički oblik vladavine potrajati barem sljedeća dva desetljeća, u kojima će se ponovo uspostaviti region. A i Putin je stizao sve biliže i odlučnije. HDZ je bio politički na koljenima, izbušen pijunima starog para-politbiroa, uvaljen u četiri zločinačke organizacije: dvije pred Haaškim sudom (Oluja i BiH), jednu pretvorbeno-privatizacijsku i jednu poslijeratnu korupcijsku iz Sanaderova razdoblja. Mediji su potpuno preuzeti, akademska zajednica također, nevladin je sektor uvijek bio neupitan. Mali crveni princ, okružen svojim para-politbiroom, mogao je upravljati svime samo povlačeći konce s Pantovčaka.


A onda im je krenulo nizbrdo! Svim naporima unatoč, nisu uspjeli zaustaviti okončanje hrvatskih pregovora s EU-om. Potom su uslijedili hladni tuševi: najprije oslobađajuća presuda Anti Gotovini, potom njemački uhidbeni nalog za velikog kuma Josipa Perkovića, zatim su i EU i SAD prepoznali otvorenu Putinovu prijetnju na Balkanu i otvorenu sklonost aktualne neokomunističke hrvatske nomenklature na čelu s Ivom Josipovićem ruskoj opciji. Krenuo je sudski proces u Münchenu, pokrenute su nove istrage za zločine komunističkih tajnih službi u Njemačkoj, koje se šire i u Austriji i Italiji.


Mali crveni princ sve više ostaje gol


Kao što su stare komunističke dinastije postupno i nevidljivo osvajale sustav hrvatske države, tako se zasad nevidljivo, njihova konstrukcija ipak već počela ljuljati, iako naizgled i dalje kontroliraju sve. Ovaj put ipak nisu uspjeli namjestiti malom crvenom princu drugi mandat bez borbe, onako da samo ušeta na prijestolje. Namještaju mu televizijske ankete, ali one nisu donijele očekivani broj glasova. Mali crveni princ sve više ostaje gol. I sve više djeluje izgubljeno, kao lik iz nekog drugog vremena. A na neborbena mu je pleća pao najteži zadatak: da on sada izbori pobjedu za sustav, on koji nikad dosad nije ušao u borbu bez prethodno osigurane pobjede.
Mali crveni princ se sad istinski boji ući u ring s Kolindom Grabar Kitarović. Jer na kraju dana, nakon što ju je njegov para-politbiro nastojao ismijati, omalovažiti, svesti na Barbiku, sada i mali crveni princ mora priznati da je protukandidatkinja borac, da je svoje ciljeve postizala radom, upornošću, inatom i uvijek borbom do kraja. Čak i onda kada je samo ona vjerovala u ostvarivost cilja. Pokazala je to i u ovoj kampanji: što su je više omalovažavali i obeshrabrivali, to je ona bila upornija i odlučnija da uspije.
Nudeći nadu, zajedništvo, osobni angažman i pozitivan pristup u Obama-stilu, Kolinda u završnici kampanje raste kao novi, moderni, prozapadni vođa. Njoj borba daje krila i motivaciju, njega paralizira i baca u nelagodu. Mali crveni princ se sve više razotkriva kao klasični neokomunistički apartačik, a njegov sustav potpore se sve više razobličava kao pravi agitprop i postaje kontraproduktivan. No, u svemu tome mali crveni princ vjerojatno barem podsvjesno osjeća da mu je gubitak izbora možda najčasniji način da ode s pozornice.

Jer, ako ne ode na izborima, može otići i drukčije. Primjerice kao njegov imenjak Sanader. Jer Putin je preblizu Hrvatskoj i mali crveni princ je preblizu Putinu da bi još jedan mandat potrajao na Pantovčaku.

http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/1 ... a-ive.html

[EdgarFranjul]

Politika

KOJA SRAMOTA: SDP-ova akcija rušenja Kolinde Grabar Kitarović završila fijaskom

Cijela Hrvatska, ali i svijet, slavi pobjedu i izbor prve hrvatske predsjednice Kolinde Grabar Kitarović. Ipak, članica izbornog stožera Ive Josipovića zadužena za pravna pitanja Sandra Petrović Jakovina u izjavi za tportal ističe kako smatra da je pobjeda Kolinde Grabar Kitarović na predsjedničkim izborima upitna i kako se o svemu treba izjasniti Ustavni sud. Upitana hoće li Josipović, odnosno njegov stožer podnijeti zahtjev DIP-u i Ustavnom sudu za preispitivanje pobjede Grabar Kitarović, Petrović Jakovina kaže kako još nisu donijeli odluku, ali da ona smatra kako bi to trebali učiniti zbog neusklađenosti Zakona o izboru predsjednika i Ustava RH.


Inače, zahtjev za preispitivanjem rezultata izbora može, nakon službenog proglašenja izbornih rezultata, podnijeti predsjednički kandidat, ali i stranke koje su ga kandidirale na izborima. To znači da, ako Josipović ne bude htio osobno podnijeti zahtjev, to mogu učiniti i SDP i HNS, odnosno bilo koja od stranaka koje su poduprle njegovu kandidaturu. Ako je suditi prema izjavama premijera Zorana Milanovića kako će pobjedu čestitati tek kad rezultati budu konačni, za očekivati je da će SDP podnijeti zahtjev Ustavnom sudu.


Rezultat izbora još nije službeno proglašen; na biračkom mjestu u Karlovcu izbori se moraju ponoviti. Cijela zavrzlama nastala je jer DIP u svom konačnom izračunu u drugom krugu nije ubrojio nevažeće listiće. DIP je krivo izračunao postotak jer nije uzeo u obzir 60 tisuća nevažećih glasova. Tako je ispalo da je Kolinda Grabar Kitarović pobijedila s 50,74 posto glasova, a Ivo Josipović izgubio s 49,26. Međutim, te brojke nisu točne i Đulabić ističe kako je Kolinda Grabar Kitarović pobijedila s 49,37 posto glasova, a Josipović je osvojio 47,94 posto. No dr. Đulabić naglašava kako se na temelju toga ne može osporavati pobjeda Kolinde Grabar Kitarović jer zakon propisuje za pobjedu u drugom krugu relativnu većinu, a ne kao u prvom apsolutnu većinu glasova birača koji su glasali.

Pokušaj SDP-a da ospori nedjeljne izbore glasnogovornica HDZ-a Dajana Antonija Bebek naziva smiješnim. Kaže da iz suprotnog tabora time žele zamagliti novi fijasko svoje vlade: ''To je njihov pokušaj da s ovim skrenu pažnju javnosti s fijaska vlade Zorana Milanovića vezano za Obiteljski zakon koji je Ustavni sud suspendirao, ali i za prognoze Svjetske banke koja je prepolovila predviđanje rasta hrvatskog gospodarstva za 2015. godinu''. Glasnogovornik tima Kolinde Grabar Kitarović, Mladen Pavić kazao je za tportal kako će pravnici reći svoje, no da je narod odlučio.

Šefica kabineta predsjednika Ive Josipovića, Danica Juričić Spasović, za tportal je izjavila kako je predsjednik sve rekao u izbornoj noći kad je priznao poraz i čestitao protukandidatkinji na pobjedi te kako je njegov izborni stožer ukinut nakon izborne noći i da Sandra Petrović Jakovina govori u svoje ime: ''Predsjednik Josipović se, kao ni do sada, ne misli miješati u odgovornosti i obaveze DIP-a i Ustavnog suda''.

Član Predsjedništva HDZ-a Gordan Jandroković ocijenio je izjavu Petrović Jakovina potezom očajnika: "Šteta je što nakon prve korektne reakcije na gubitak predsjedničkih izbora Ive Josipovića koja je bila u duhu demokratskih uzusa sada iz njegovih krugova stižu i takve informacije. Radi se o potezu očajnika koji u nedostatku snage da prihvati poraz smišlja politikanske načine djelovanja". Predsjednik Hrvatskoga sabora Josip Leko izjavio je kako je eventualni zahtjev za preispitivanje rezultata izbora pitanje za Državno izborno povjerenstvo i Ustavni sud te da se on ne namjerava miješati u njihove ovlasti.“ Rekao je kako je on kao predsjednik Hrvatskoga sabora čestitao Kolindi Grabar Kitarović na izboru za predsjednicu Republike, baš kao što joj je pobjedu priznao i čestitao i aktualni predsjednik Ivo Josipović.

http://www.portaloko.hr/clanak/koja-sra ... -/0/69205/

[EdgarFranjul]

Kako presjeći opasnu hobotnicu na Pantovčaku instaliranu prije 15 godina


Riječ je o dobro poznatim službama koje su bile protiv stvaranja i uspostave hrvatske države, piše u novoj kolumni Jure Zovko

Datum objave: 19.01.2015 | 09:10 Autor: Jure Zovko

Pobjedom Kolinde Grabar-Kitarović na predsjedničkim izborima moglo bi započeti novo razdoblje u političkom životu Hrvatske. Predsjednica ima jedinstvenu priliku presjeći opasnu hobotnicu koja je prije petnaest godina instalirana na Pantovčaku po nalogu stranih obavještajnih služba.

Riječ je o dobro poznatim službama koje su bile protiv stvaranja i uspostave hrvatske države. Na osnovi onoga što je izgovorila u predizbornoj kampanji moglo bi se zaključiti da će buduća Predsjednica svoju vanjsku politiku države više usmjeravati prema Bruxelessu nego prema Balkanu. Pažljivi analitičari upozoravaju da je jedino ime iz međunarodne politike, koje je gospođa Grabar-Kitarović spomenula u predizbornoj kampanji, bila zapravo njemačka kancelarka Angela Merkel. Sukob koji se u zadnjih petnaestak godina odvijao između britanskoga Foreign Officea i njemačkog "Auswärtiges Amt" u pogledu politike prema postjugoslavenskim državama, zadobit će nova obilježja jer je u Josipoviću britanski Foreign Office izgubio jednoga od najpouzdanijih saveznika.


Neposredno nakon pobjede HDZ-ove kandidatkinje za predsjednicu države u službeni posjet stigao nam je britanski ministar vanjskih poslova Philip Hammond. Tema razgovora s našom jet-ministricom bila je "budućnost Europe, s posebnim naglaskom na stanje u BiH". Eto, Englezi su vraški zainteresirani za budućnost Europe nakon što je njihov premijer David Cameron građanima Ujedinjenoga Kraljevstva čestitao Novu godinu najavom referenduma o istupanju iz Europske unije. Čelniku Foreign Officea očito je teško pao Josipovićev poraz pa je pokušao nagovoriti slatkorječivu Josipovićevu miljenicu da i dalje ostane vjerni poslušnik britanske politike razbijanja Europske unije nastavljajući koketirati s postjugoslavenskim "Regionom" bez Slovenije. Da ne zaboravimo, prije nego je sletio u Zagreb, Philip Hammond je posjetio Beograd i razgovarao sa srbijanskim političarima o situaciji u "Regionu" nakon neočekivane pobjede Karamarkove kandidatkinje na predsjedničkim izborima. Možemo zamisliti što je o procesu pristupanja Srbije Europskoj uniji rekao ministar vanjskih poslova države koja se priprema za napuštanje EU-a. Vesna Pusić je vjerojatno ponovila šefu Foreign Officea ono što je već rekla u hrvatskim medijima: da je Vlada RH sada ostala "jedina brana od ekstremizma". Svima nam je, u međuvremenu, postalo jasno kako nas fini i pristojni Milanović, predsjednik Vlade, koji još nije čestitao budućoj predsjednici na pobjedi na izborima, može braniti od svih vrsta ekstremizama. Jet-ministrica je spočitnula novoizabranoj predsjednici države da je u predizbornoj kampanji koristila "retoriku nacionalističkog ekstremizma, retoriku koja nas vraća u 90-e."

Slično se na buduću Predsjednicu države obrušio i Sanaderov koalicijski pajdaš Milorad Pupovac, rekavši da ga retorika gospođe Grabar-Kitarović podsjeća na grozna vremena ustaškog režima. Popularni Pupi smatra da u Hrvatskoj mora i dalje ostati na snazi etnički model nacije, a ne politički model kakav dominira u Sjedinjenim Američkim Državama, a velikim dijelom i u Europskoj uniji. Gospođa Grabar-Kitarović, koja govori sedam jezika, ne računajući poliglotstvo "Regiona", pokušala nas je europeizirati zagovarajući politički model nacije, Milorad Pupovac inzistira da ostanemo na etnocentrizmu, jer u protivnom će propasti, da citiram bivšeg Predsjednika države, njegov "etnobusiness". Imamo li u vidu da je Hrvatska prema Ustavu definirana kao država hrvatskog naroda i država pripadnika nacionalnih manjina koji su njezini državljani, Kolinda je apsolutno upravu kada tvrdi da su Srbi iz Hrvatske s obzirom na državljanstvo Hrvati.

Pobjedu Kolinde Grabar-Kitarović zanimljivo je komentirao Pupovčev kolega s Filozofskog fakulteta u Zagrebu, u medijima sveprisutni Žarko Puhovski, da su naime, Tomislava Nikolića i Kolindu Grabar-Kitarović lansirale partije "koje imaju nečistu savjest, pa je za očekivati da će dobro surađivati". Nije na odmet u kontekstu izjave o "nečistoj savjesti" podsjetiti na neke od funkcija koje je obnašao ugledni profesor Žarko Puhovski. Opće je poznata stvar da je bio partijski agent provokator u vrijeme Hrvatskog proljeća, i jedan od glavnih svjedoka optužbe, pa je za nagradu zaposlen na katedri za političku filozofiju na Filozofskom fakultetu, iako filozofiju nikada nije studirao. Od partije je neposredno prije sloma komunističkog režima dobio dopuštenje da pokrene tzv. demokratsku alternativu koja se zvala Udruženje za jugoslavensku demokratsku inicijativu (UJDI). Svrha osnovanoga UJDI-a bila je očuvanje Jugoslavije koja je pucala po šavovima neriješenoga nacionalnog pitanja. Od značajnih članova UJDI-a iz Hrvatske treba spomenuti Milorada Pupovca, Branka Horvata, Dubravku Ugrešić, Predraga Vranickog, Milana Kangrgu, Rudija Supeka, Nenada Zakošeka.

Sa stajališta zdravorazumskih principa neobjašnjivo je da jedna osoba od posebnog povjerenja Saveza komunista može kasnije postati čelnik Sorosove zaklade "Otvoreno društvo" te predstavnik nevladine Međunarodne helsinške federacije za ljudska prava (The International Helsinki Federation for Human Rights), dakle udruga koje su se borile protiv kršenja ljudskih prava. U razdoblju detuđmanizacije Puhovski je godinama bio jedan od glavnih kolumnista Večernjeg lista, a nakon promjene vlasničkih struktura u Europapress holdingu postao je potpredsjednik Nadzornog odbora u Jutarnjem listu. Sve po načelu "nova metla mete dobro". Gospodin Puhovski očito ima profinjen moralni habitus da može prosuđivati o "nečistoj savjesti" stranke koja je kandidirala izabranu Predsjednicu države. Valjda je savjest Milorada Pupovca, Sanaderova koalicijskog partnera i stranačkog kolege Žarka Puhovskog do kraja čista. Čak i u pogledu lomljenja pogače na božićnom domjenku SNV-a kada je milošću Božjom novčić koji simbolizira sreću došao u Josipovićeve ruke.

http://direktno.hr/en/2014/kolumne/6723 ... godina.htm

[EdgarFranjul]

E. Kraljević: Josipovićeva regionalna ostavština

Objavljeno Utorak, 20 siječnja 2015 18:00



Opsesija Jugosferom

Pravi smisao regionalnog usmjerenja hrvatske politike, tijekom cijelog je mandata Ive Josipovića, kao i ranije u Mesićevo vrijeme, vješto prikrivan racionalnim razlozima poput okretanja budućnosti ili potrebom suradnje između država bivše Jugoslavije "koja nam je svima u interesu". Vremenom su ipak pojedini postupci aktualne vlasti i (još malo pa bivšeg) predsjednika postupno otkrivali skriveni smisao regionalnog okupljanja, što se najjasnije moglo iščitati iz Josipovićevih komentara koji se tiču raspada Jugoslavije.

Trabunjanje o konglomeratu loših politika koje su dovele do rata ili sramno svođenje srbijanskog napada na jug Hrvatske na "nesretni kontekst rata koji je teško pogodio grad Dubrovnik" što je objelodanio u pozivnici tadašnjem srbijanskom predsjedniku Tadiću za koncert Beogradske filharmonije na Dubrovačkim ljetnim igrama 2011. godine, samo su neki od Josipovićevih iskaza koji su jasno ogolili regionalni projekt. Zamagljivanje razloga rata i izjednačavanje krivnje žrtve i napadača kao osnovni motiv Predsjednikovih misli ali i ovako formulirane regionalne politike, postalo je glavni alat zbližavanja trenutne hrvatske vlasti i njezinih srpskih "drugova".

Regionalne ljubavi i mržnje

Kako minoriziranje srpskih i prenapuhavanje hrvatskih zločina kao nužna posljedica regionalnog poravnanja krivnje očito ide na ruku srpskoj strani, postalo je jasno i da inzistiranje na regiji nije uvjetovano razumskim motivima, nego nekim slabije razvidnim razlozima. Ove je najbolje opisati kao međusobne simpatije hrvatskih jugofila i velikosrba, utemeljene na nostalgiji za "starim dobrim jugoslavenskim vremenima" kada je izgledalo da je hrvatstvu zauvijek navučena luđačka košulja.

Izjava ministrice Pusić koja je nakon gubitka izbora progovorila o "mržnji i podjelama" kao osnovnim značajkama hrvatskih ratnih "devedesetih", jasno ocrtava specifični mentalni sklop onih u Hrvatskoj koji i u Domovinskom ratu kao nametnutoj nam ogorčenoj borbi za goli opstanak, vide hrvatsku mržnju i zlo koje ponovno treba staviti pod jugoslavensku šapu. Pojedincima čije su misli usidrene u nostalgičnim sjećanjima na godine koje prethode 1990.-oj, raspad Jugoslavije i ne može izgledati drukčije.

Tako se naizgled tolerantno zalaganje za regionalno zajedništvo, s druge strane pojavljuje kao protuhrvatska mržnja usmjerena prije svega prema simbolima hrvatskog osamostaljenja od Jugoslavije. Ovom slabo prikrivanom jugofilnom bijesu, mulitetničnost projekta regije (kao i svojevremeno jugoslavenska država) služi kao temelj s kojega je svaku hrvatsku misao ili djelo, pa čak i samoobranu od ratne agresije, moguće žigosati kao šovinizam, mržnju i fašizam, a svaki ispad mržnje spram hrvatstva protumačiti kao zalaganje za međunacionalnu pomirbu i čin tolerancije.

Hrvatska regionalna politika na tragu Miloševićevih načela

U srbijanskim razmatranjima krivice za ratove koji su pratili raspad Jugoslavije iskristalizirala su se dva oprečna stajališta. Jedno je još tijekom rata izrekao Milošević ustvrdivši da "mira neće biti dok se demonizira samo jedna strana u sukobu, Srbi". S druge strane Sonja Biserko, predsjednica srbijanskog Helsinškog odbora, tvrdi da je "glavni problem regije to što Srbija ne priznaje krivnju za ratove devedesetih". Regionalna politika izjednačavanja krivnje koju provode hrvatske vlasti se nažalost savršeno poklapa s Miloševićevim viđenjem stvari, dok stajalište Sonje Biserko korespondira onomu što zagovara trenutna hrvatska oporba koju se u ovdašnjoj javnoj komunikaciji nekažnjeno naziva šovinističkom ili profašističkom. Gđa Biserko je srećom po nju Srpkinja pa joj se ne mogu prišiti" navedeni epiteti niti ju može stići druga teška optužba, ona da se "nepotrebno vraća u prošlost". Hrvatska javnost međutim mora odgovoriti na pitanje: može li se regionalnu politiku koja u suštini predstavlja operacionalizaciju Miloševićevih načela, smatrati hrvatskom?

Pozivanje na zapadnobalkansku "ljubav na silu" i proglašavanje onih koji se s takvim tendencijama ne slažu mrziteljima, dio je novog jugofilnog pristupa koji i dalje prikriva svoju jugonostalgičnu poziciju, ali sve agresivnije nastupa prema neistomišljenicima.

Josipovićevo protivljenje Zakonu o ništetnosti i slučaj kapetana Dragana

Ovih je dana iz Josipovićeve glomazne regionalne prtljage ispao još jedan gotovo neproblematizirani slučaj. Srbija je nedavno od Australije zatražila da joj izruči kapetana Dragana, osumnjičenika za zločine u ratu u Hrvatskoj. Kako je Josipović još 2010. izrazio protivljenje prijedlogu Zakona o ništetnosti određenih pravnih akata pravosudnih tijela bivše JNA, bivše SFRJ i Republike Srbije kojim se toj državi odriče mjerodavnost za procesuiranje zločina koji su u vrijeme Domovinskog rata počinjeni u Hrvatskoj, a isto je ponovio i ovih dana dok se sprema napustiti Pantovčak, reklo bi se da nema ništa protiv toga da australski "golfer" odgovara pred srpskim sudovima.

Josipović bi se na ovakav zaključak zasigurno žestoko obrušio tvrdeći da je njegovo protivljenje navedenom Zakonu vođeno plemenitom željom da se ne prekine pravosudna suradnja sa Srbijom, a sve s namjerom da dvije države izgrade "sustav po kojem nitko tko je počinio zločin neće izbjeći pravdi". Na Documentinom skupu 2013., govoreći o mogućim procesima "protiv hrvatskih državljana" svoju je navodnu odanost pravdi formulirao još oštrije, riječima: Ako su krivci, treba ih naći pravda".

Kako je na Hrvatskom radiju 2011. izjavio da okrivljene treba procesuirati "u zemlji prebivališta" možemo zaključiti da je Josipović htio ustrojiti srpsko - hrvatski pravosudni sustav u okviru kojeg bi se razmjenjivale informacije o zločinima počinjenima u Hrvatskoj, čime je najvjerojatnije htio postići dvije stvari. S jedne strane na hrvatskim sudovima, a prema optužbama iz Srbije, pokrenuti procese za zločine koji se pripisuju hrvatskim snagama, te s druge strane omogućiti učinkovitije "kažnjavanje osoba odgovornih za ratne zločine u Hrvatskoj pred sudovima u Srbiji", pri čemu je mislio na one koji su bijegom u Srbiju postali nedostupni hrvatskom pravosuđu. Nije nevažno napomenuti da bi - s obzirom da opisani pravosudni model podrazumijeva suđenja Hrvatima prema srpskim optužbama u Hrvatskoj, a Srbima prema hrvatskim inkriminacijama u Srbiji - na ovdašnje javno mnijenje neusporedivo više utjecali procesi na hrvatskim sudovima.

Predsjednikova razroka pravDA

Iz navedenog je razvidno nekoliko stvari. Prije svega to da Josipović, vođen devizom "znali su drugovi iz Beograda s kim u Hrvatskoj imaju posla", intimno prihvaća nategnute optužnice iz Srbije čime pokazuje neograničeno povjerenje u pravosudni sustav susjedne zemlje. Ni ne pada mu na pamet izraziti rezerviranost spram njihovih optužnih materijala npr. zbog mogućnosti da je znatan dio ovih montiran, a svjedoci koji se u predmetima spominju, instruirani kako lažno svjedočiti. Svakomu tko je svjestan da je 1991. Hrvatska napadnuta, ta činjenica nalaže oprez zbog sasvim realne mogućnosti da država koja je bila agresor (a ni danas se ne odriče napadačke retorike) kroz optužnice koje su prošle "sito i rešeto" njezinih sigurnosnih službi, nastoji postići svoje ciljeve, a ne pravdu. Kada uz navedeno znamo i da su većinu tih optužnica napisali sudovi jugoslavenske vojske, iste one koja nas ja napadala, onda dvojbe o kartakteru ovih optužnica ne bi trebalo biti.

Josipoviću koji u tezu o srbijanskoj agresiji baš i ne vjeruje, priča o montiranju procesa očito ne djeluje uvjerljivo, jer ipak je on Titov gardist s Pantovčaka, a KOS je obavještajna služba baš te, nekada "naše" vojske. Da sugerirajući sentimentalnost hrvatskog Predsjednika spram institucija bivše države ne pretjerujem, potvrđuje i dio njegova govora izrečenog na navedenom Documentinom skupu, u kojem je dotaknuvši se regionalne suradnje hrvatskih i srbijanskih redarstvenih snaga, upotrijebio atribut "naše policije". Pa ako su srbijansko pravosuđe, njihove vojne i ostale sigurnosne službe, baš kao i policija i vojska, bile a izgleda i ostale "naše", kako im onda ne vjerovati?

Iz svega se nadaje zaključak da Josipović ne bi imao ništa protiv toga da se srbijanskim optužnicama, nakon medijskog, izvede i pravosudno poravnanje regionalnih krivica (koje je josipovćevcima "za dlaku" izmaklo u Haagu) i time potvrde relativističke teze o Domovinskom ratu. Što se tiče suđenja srpskim zločincima u Srbiji, ona bi ionako bila daleko od očiju hrvatske javnosti pa ne bi značajnije otežala relativizaciju krivnje. Osim toga srpski su zločini dijelu hrvatske javnosti otprije dobro poznati, pa se ponovnom aktualizacijom nekih slučajeva ne bi saznalo ništa novo. S druge strane, nadaju se josipovićevci, suđenja Hrvatima u Hrvatskoj bi imala "terapeutski" učinak. Naposljetku bi dočekali dugo zazivano selektivno "suočavanje s prošlošću" koje bi se bavilo samo zločinima Hrvata u Domovinskom ratu i ničim drugim.

Ako neki i dalje vjeruju da se Predsjednikovo protivljenje Zakonu o ništetnosti vodi istinskim osjećajem za pravdu, trebali bi se zapitati kako to da je isti taj čovjek učinio sve što je u njegovoj moći da onemogući izručenje udbaša njemačkom sudu čime je izravno i vrlo grubo sabotirao i pogazio načelo pravednosti?

Još jedan pokušaj racionalnog opravdavanja skrivenih jugoslavenskih namjera

Uspostavu regionalne pravosudne suradnje, kao uostalom i sve svoje projekte, jugoidna je ljevica u Hrvatskoj umotala u celofan jako privlačnih opravdanja. Josipović je tako tvrdio da mu je namjera "od neopravdanih progona zaštititi hrvatske branitelje", što je uvjerljivo otprilike kao i teza da se neizručenjem Perkovića Njemačkoj štite hrvatski nacionalni interesi. Istovremeno je izjavljivao i kako treba "kazniti sve krivce bez obzira na nacionalnost", što je još jedan pokušaj racionalizacije, na jugoslavenskim emocijama zasnovane regionalne politike. No u potonjoj se Josipovićevoj izjavi nalazi i vješto prikrivena trunka istine. Primjenom univerzalističkog načela "bez obrzira na nacionalnu pripadnost", Predsjednik je u stvari htio olakšati proširenje istraga i na Hrvate, te potaknuti daljnju kriminalizaciju hrvatskog sudjelovanja u ratu za koji po njemu, velikosrbi i dalje nezasluženo nose preveliki teret krivnje. "Bez obzira na nacionalnu pripadnost" unatoč svom univerzalističkom prizvuku, u stvari znači, "sudite većem broju Hrvata!".

Slučaj kapetana Dragana bi se zahvaljujući Josipovićevu zalaganju za odustajanje od Zakona o ništetnosti mogao zakomplicirati jer australske se vlasti s pravom mogu zapitati zašto dotičnoga izručiti Hrvatima kad mi sami priznajemo mjerodavnost beogradskih sudova za zločine počinjene u Hrvatskoj?

No to je Predsjedniku nebitna stvar jer prava meta njegovih namjera su hrvatski branitelji i Domovinski rat, zbog čega se prigodom iznuđenog posjeta Šatoru u Savskoj, naočigled kamera osjećao neugodno, poput grabežljivca koji se nenadano nađe u situaciji da ga njegove potencijalne žrtve nadvladaju. To su "kapitalci" kojima smjera Josipovićeva pravednost, to je njegova opsesija zbog koje čak i na samom kraju mandata ponovno izražava svoje protivljenje Zakonu o ništetnosti. Navedenom će se pitanju Josipović stalno vraćati, bilo obnašajući neku novu političku dužnost, bilo kao građanski aktivist bliskih mu udruga.


Egon Kraljević

http://www.hkv.hr/izdvojeno/vai-prilozi ... stina.html

[EdgarFranjul]

Jugoslavenizirani SDP je stranka opasnih namjera: POZIVI NA PROTUNACIONALNU REVOLUCIJU

Autor: Zoran Meter
Datum: subota, 24. siječnja 2015. u 19:30

Da se Josipović 1991. g. kao komunist zatekao u Srbu čiji ''antifašizam“ ovih godina slavi, danas bi se njegovi posmrtni ostatci nalazili u nekoj od bezbrojnih jama prepunih pobijenih hrvatskih civila i branitelja.

Demokracija, tolerancija, zastupljenost žena u politici, samo su neki od pojmova koji svakodnevno pune usta naših vladajućih političara i njima sklonih medija. Ali izborom nove hrvatske predsjednice mnogi od njih svojim su izjavama javno obznanili koliko su u stvarnosti oni mentalno zaostali u komunističkom načinu poimanja društva te kako im navedene fraze služe isključivo kao plašt za prikrivanje svojih totalitarističkih metoda vladavine i ostvarivanje osobnih interesa.

Donedavni magovi tolerancije pod okriljem SDP-a progovaraju govorom mržnje

Na socijalnim mrežama iskazana lavina govora mržnje, netolerancije i revolucionarne retorike prema novoj predsjednici i svim biračima koji su se eto usudili svoj glas njoj dati, identične onoj iz doba diktatora Tita kada se obračunavalo s partijskim i ideološkim neistomišljenicima, završavalo na Golom otoku ili pred streljačkim vodovima prijekih sudova formiranih ''u ime naroda", ukazuje na činjenicu koliko je hrvatsko društvo ustvari ozbiljno bolesno.

I nije osnovni problem u ljevičarskim uličnim i internet revolucionarima koji demokraciju shvaćaju i prihvaćaju samo onda kada im to odgovara, već ključni problem leži u SDP-u kao, zašto to otvoreno ne reći (a Račan je to isto, u praskozorje srbijanske vojne agresije na Hrvatsku rekao za HDZ), po Hrvatsku opasnoj stranci, ne pročišćenoj od protuhrvatskih interesnih grupacija koje su u naše društvo svjesno unijele kaos i nacionalni razdor.

A upravo iz takvih struktura iznikli su i predsjednik razdora Ivo Josipović i prije njega haški krivokletnik Stjepan Mesić kao i veći dio današnje vladajuće oligarhije. Te su, jugoslavenstvom zadojene strukture, preko noći lažno prigrlile plašt zapadne demokracije i početkom 90-tih godina zaiskale zaštitu Hrvatske, nudeći mladoj državi izloženoj brutalnoj agresiji, svoje usluge i iskustvo, svjesni kako bi velikosrpski sljedbenici u svom krvavom piru tada i njima, hrvatskim komunistima, sjekli glave jednako kao i hrvatskim domoljubima.

Da se Josipović 91. slučajno zatekao u Srbu čiji je ''antifašistički" ustanak do sada licemjerno slavio i veličao, džaba bi mu bilo njegovo jugoslavenstvo i komunizam. Danas bi se njegovi posmrtni ostatci nalazili u nekoj od bezbrojnih masovnih grobnica prepunih pobijenih hrvatskih civila i branitelja.

Zaostala partijska elita koja je spas pronašla u novoj hrvatskoj državi, nije istoj ostala zahvalna već je dolaskom na vlast 2000. godine na sebe ponovno ogrnula netom ranije zbačeni krvavi plašt propalog jugoslavenstva i krenula u perfidni obračun s vlastitim narodom i njegovom državom.

Tita danas najviše zagovaraju oni koji su Jugoslaviju rušili

Hrvatski Jugoslaveni svojom su ideologijom kroz svekoliki medijski nadzor uspjeli inficirati dio hrvatskog nacionalnog bića, težeći za nekakvom Jugoslavijom koju u Srbiji (bez koje njihova zamišljena nova Jugoslavija nema nikakvog smisla niti je uopće može biti) više malo tko želi.

Upravo su Srbi tog istog Tita, tako milog Josipoviću, njegovim štićenicima i njihovim medijskim potrkalima, već odavno proglasili najvećim neprijateljem srpskog naroda, a kao supstrat Titu i jugoslavenstvu tamo su uvedeni Draža Mihajlović, rehabilitirani četnički pokret i velikosrpska ideologija. Partizani i Tito u Srbiji žive još samo u sjećanju minorne grupacije ljudi. Da ironija bude veća, upravo one grupacije visokopozicioniranih osoba, poput umirovljanog generala Stevana Mirkovića, koja je u uniformama JNA koračala jugoslavenskim generalštabom i s Miloševićevim komunistima bombama rušila tu istu Jugoslaviju želeći je preoblikovati u tzv. veliku Srbiju.

Ti rušitelji Jugoslavije i tadašnji krvnici ostalih nesrpskih naroda koji su je tvorili, danas najviše maštaju o reinkarnaciji iste. Josipović i njegovi puleni opisani i jedino istiniti scenarij raspada Jugoslavije zaboravljivoj hrvatskoj javnosti svjesno prikrivaju, a za raspad te „perspektivne" države lažno optužuju ''razorne republičke nacionalizme".

Razorni nacionalizam koji je rasturio Jugoslaviju bio je samo i jedino onaj velikosrpski, a njegova posljedična i logična obrambena pojava bili su nacionalni pokreti ostalih manjih naroda koji su tu državu činili a nisu upravljali posrbljenim državnim aparatom u kritičnoj mjeri koja bi bila dovoljna za sprječavanje povampirenog četništva koje je otvoreno prijetilo svemu i svakome koji mu se usudio stati na put.

Stoga se s pravom postavlja pitanje kome to i s kojim ciljem današnji SDP i dosadašnji predsjednik Josipović prodaju ideju neojugoslavenstva i s kime su je mislili ostvariti? Oni drsko i bezobzirno instaliraju u strukture vlasti pobornike propalog režima i isto takvih ideologija, znajući pri tom kako iste osobe danas djeluju u interesu sadašnje srbijanske politike, poput Dejana Jovića, Budimira Lončara, ili pak Milorada Pupovca koji je sigurnosnim službama zahvaćen kao velikosrpski eksponenti i pripadnik srbijanske agenturne mreže, a što je bilo gdje u svijetu nazamislivo i podlježe kaznenom progonu. U Hrvatskoj se umjesto toga njima danas daje velika medijska pozornost.

Brutalan napad na domoljubnu aktivisticu iz udruge „Krug za trg", u maniri udbaških egzekutora

Koliki je utjecaj retrogradnih političkih struktura u našem društvu, ukazuje i u Hrvatskoj medijski gotovo prešućen fizički napad na građansku aktivisticu Maju Runje i njenog supruga Jerka, u njihovom domu u Zagrebu, dan uoči predsjedničkih izbora. Isti je izvršen u maniri brutalnih udbinih egzekutora koji su partijske i svjetonazorske neistomišljenike bivše države „obrađivali" na sebi svojstven način, bilo to sjekirama, bilo pištoljima, ili ''samo" golom fizičkom silom.

Iako se za počiniteljima traga, teško je povjerovati kako će oni biti i pronađeni jer bi tada trebali obrazložiti, u čije ime su navedeno kazneno djelo izvršili. A tu bi onda bilo svega.

Iz samoga čina nasrtaja na tijelo i život oštećenih aktivista, i više je nego upadljivo kako isti nije imao za cilj protupravno prisvajanje materjalne ili novčane imovinske koristi jer iz doma ništa nije niti otuđeno. Ali i ne samo zbog toga. Naime, profesionalni provalnici, ukoliko im je cilj pljačka tuđe imovine, prethodno opserviraju ciljani objekt i u akciju kreću tek kada se uvjere kako je isti prazan tj ne štićen. Osim toga ovi napadači su bili oboružani i elektrošokerima, što ukazuje kako su unaprijed očekivali da će vlasnici kuće u njoj i biti. Drugim riječima, cilj njihovog napada bio je, ili zastrašivanje brutalnim premlačivanjem i na taj način odašiljanje poruke žrtvama da se ostave režimu neugodnog aktivizma, ili gola fizička likvidacija. Ovo posljednje je ipak malo vjerojatno budući bi počinitelji tada likvidaciju vjerojatno i uspjeli učiniti korištenjem vatrenog oružja a što nije bio slučaj.

S obzirom kako se napadnuti bračni par kroz udrugu ''Krug za trg" već godinama aktivno zalaže za izmjenu sramotnog imena ponajljepšeg zagrebačkog trga kojega ''krasi" naziv najvećeg krvnika hrvatskoga naroda Josipa Broza Tita, napadači su vjerojatno ciljali u tome smjeru.

Demaskiranje Titove ''dobrote" je test političke zrelosti hrvatskog naroda

Za sve one koji Tita doživljavaju poput detroniziranog Josipovića, smatrajući kako je on eto imao i dobrih osobina tj. ne negiraju Titove loše strane, a u stvarnosti zločine počinjene barem po zapovjednoj odgovornosti a puno vjerojatnije po njegovoj direktnoj naredbi, treba kazati sljedeće.

Tko bi se to u bivšoj Jugoslaviji bez izričite Titove naredbe ili njegova prešutnog odobrenja (što je u suštini isto ukoliko netko ima moć zločine zabraniti i zaustaviti, a Tito je to nedvojbeno imao), usuđivao bez suđenja likvidirati nakon rata zarobljene stotine tisuća vojnika i civila? Tko bi se to bez Titovoga znanja i odobrenja usudio otvarati partijske kaznionice poput one na Golom otoku, gdje se najbrutalnijim represivnim metodama preodgajalo nepoćudne ''državne elemente"?

I na kraju, nisu li svi, pa i oni najveći svjetski diktatori imali u svojoj vladavini i pozitivnih stvari pored brutalnih zločina? Nije li Hitler primjerice, u Njemačkoj izgradio suvremene autoceste kojima se Nijemci i danas voze? Nije li Staljin izvršio industrijalizaciju i elektrifikaciju zemlje te obrazovao njeno stanovništvo i uveo mu zdravstvenu zaštitu?

Nije li i Staljin proširio sovjetski i ruski teritorij kao i Tito jugoslavenski i hrvatski, u vidu vraćanja Istre i Dalmacije matici zemlji? Odgovor je svakako pozitivan ali to ih nikako ne skida i ne smije skidati s rang-lista ponajvećih svjetskih zločinaca čak i u vlastitim zemljama, u kojima su posmicali milijune svojih ideoloških protivnika. Po tom istom obrascu i Titu je osigurano mjesto u plejadi svjetskih krvnika, svidjelo se to nekomu ili ne.

Na kraju krajeva oni koji danas u Hrvatskoj smišljeno Titom i njegovom „dobrotom" indoktriniraju narod odnosno građane, to ponajprije čine iz najnižih pobuda mržnje prema vlastitoj Domovini i hrvatskom narodu u cjelosti, jer se isto drukčije naprosto logikom ne može obrazložiti. Zato je demaskiranje Titove „dobrote" za Hrvate test njihove nacionalne i političke zrelosti koja jamči opstanak u uzavrelom grotlu budućnosti.

Dirljiva zatvorska posjeta Kolinde Grabar-Kitarović hrvatskom uzniku Zvonku Bušiću

Titovoj ''dobroti" moramo suprostaviti istinsku ljubav i prema zemlji i prema ljudima uopće. Evo primjera kako treba djelovati pravi humanist i domoljub, bio on političar ili obični čovjek.

U prošle godine objavljenoj posljednjoj knjizi pokojnog hrvatskog mučenika i domoljuba Zvonka Bušića, pod nazivom „Zdravo oko sjećanja", na jednom mjestu se kaže nešto što je u meni pobudilo pomješane osjećaje iznenađenja i divljenja. Naime, obećavši Zvonku Bušiću, tadašnjem zatočeniku američkih zatvora, svoj dolazak u posjetu, tadašnja hrvatska veleposlanica u SAD-u Kolinda Grabar-Kitarović je napravila divljenja vrijednu gestu. Kako je zbog popunjenosti zrakoplova koji je vodio do grada u čijem je zatvoru boravio pok. Bušić veleposlanica ostala bez karte, ista se automobilom odvezla u deset sati vožnje udaljenu državnu kaznionicu. Jednostavno nije željela svojim nedolaskom prouzročiti još jedno od beskrajnih razočarenja koja je proživljavao taj veliki hrvatski uznik. Došavši u zatvor uprava ih je smjestila u tijesnu, ne klimatiziranu i zagušljivu prostoriju, u kojoj je temperatura zraka iznosila 35 C stupnjeva, iako je diplomatskom osoblju bila dužna osigurati povoljnije uvjete. Tamo su veleposlanica Grabar-Kitarović i Zvonko Bušić razgovarali puna četiri sata o svojim životima, problemima, stavovima, o nastojanju veleposlanice da učini sve što može za njegovo puštanje na slobodu. Nakon izlaska iz zatvora veleposlanica je SMS porukama danima izvješćivala Zvonkovu suprugu o njegovom stanju, strahovima, nadanjima, tješila ju je sa samo ženi svojstvenim suosjećanjem kako će na kraju sve biti dobro, a nije moralo biti. Sve navedeno nije bilo u opisu njenog posla Takvu ljudsku gestu i količinu pokazane empatije bračni par Bušić nije nikada ni prije ni poslje doživio niti od jednog hrvatskog ili bilo čijeg drugog političara.

Imamo predsjednicu i moramo joj pružiti šansu

Promjenom na čelu države vrlo brzo će doći do preslagivanja snaga na domaćoj političkoj sceni. Milanovićeva ''čvrsta" potpora u Saboru vrlo će brzo postati tanka a onda će je i nestati, u pokušaju prebijega i pojedinaca i čitavih grupacija s ''broda koji tone" na političko dno iz kojega se više nikada neće izdići.

Nova integralistička nacionalna politička platforma ponuđena je ovih dana od strane Kolinde Grabar-Kitarović, moderne i karizmatične predsjednice koja je privukla mase hrvatskih ljudi iz svih slojeva društva. Po tome je gđa. Grabar-Kitarović predsjednik-integralist i ima šansu od Hrvatske napraviti modernu, snažnu i samosvjesnu zemlju, a Hrvatima vratiti izgubljeno dostojanstvo. Ona djeluje uvjerljivo i iskreno i zato u narodu pobuđuje toliko iščekivanu nadu i optimizam.

Od predsjednice ponajprije očekujemo dokinuće iscrpljujućeg ideološkog sukoba i nacionalnog razdora po obrascu partizani-ustaše, crveni i crni.

Ona to može i mora učiniti jedino na način da sve totalitarne režime proglasi zločinačkim, zajedno s njihovim vođama i simbolima. Na taj način više neće biti ni slova U ni zvijezde petokrake, ni Pavelića ni Tita. I da više od toga ništa ne učini za svoga mandata, učinila bi puno. Hrvatski je narod i njegova braniteljska populacija, u svom golemom djelu za to spreman, a temelj svoje moderne Hrvatske tražit će isključivo u vrijednostima Domovinskog rata i zaslugama prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana. Uza sve nedostatke koje je imao, on jest i uvijek će biti simbol hrvatske neovisnosti kao što je to za SAD George Washington, za Francusku osvajač i vojskovođa Napoleon i Charles de Gaulle i td. (uza sve njihove drastične mane i pogreške). To su jednostavno simboli modernih nacija i kao takve ih njihovi narodi s ponosom i slave, sviđalo se to nekome ili ne.

http://www.dnevno.hr/vijesti/komentari/ ... uciju.html

[EdgarFranjul]

Protuhrvatska propagandna mašinerija i dalje truje svjetsku javnost bez reakcije hrvatske visoke politike

Autor: Zoran Meter
Datum: ponedjeljak, 26. siječnja 2015. u 18:50

Tandem Josipović-Pusić nebrojeno je puta i sam ruglu izvrgivao zemlju koju predstavlja, često i na sablazan diplomatsko-političkih predstavnika drugih država kojima je tako nešto neshvatljivo. Dovoljno se prisjetiti onih najvećih protuhrvatskih „gafova" navedenoga dvojca.

Već nam je odavno poznato s kakvom se protuhrvatskom propagandnom mašinerijom susreće moderna hrvatska država, od trenutka uspostave svoje neovisnosti, preko napada na Domovinski rat i njegove svetinje, sve do najnovijih dana i „trpanja" Hrvatske u tzv. region, tj. zapadni Balkan. Svako toliko, u medijima Zapadnoga svijeta, kojemu Hrvatska danas i formalno pripada, iznova iznikne neka protuhrvatska novinarska umotvorina koja kod dobronamjernog čitatelja iskrivljuje sliku o našem narodu i Domovini.

Hrvatska diplomacija od 2000. godine ne čini ništa konkretno kako bi se ta iracionalna protuhrvatska mržnja neutralizirala, a istina o nama svijetu korektno prezentirala. Redovito izostaju demantiji naših diplomatsko-konzularnih predstavništava i nadležnog im ministarstva, na očevidne diletantske škrabotine koje su plod različitih interesnih grupacija nesklonih Hrvatskoj, ili, u svom najblažem obliku, samo odraz nestručnosti i pomanjkanja znanja novinara koji se u tako nešto olako upuštaju.

Izostanak reakcije hrvatske diplomacije niti ne čudi kada znamo tko joj je na čelu i tko je donedavno bio (formalno još uvijek i jest), predsjednik države s ovlastima sukreatora vanjske politike. Tandem Josipović-Pusić nebrojeno je puta i sam ruglu izvrgivao zemlju koju predstavlja, često i na sablazan diplomatsko-političkih predstavnika drugih država kojima je tako nešto neshvatljivo. Dovoljno se prisjetiti onih najvećih protuhrvatskih „gafova" navedenoga dvojca, poput Josipovićeva govora u izraelskom parlamentu o „ustaškoj guji", njegovoj izjavi u Londonu o porastu fašizma i ekstremne desnice u Hrvatskoj, protuhrvatskih izjava britanskim medijima od strane njegovog bivšeg savjetnika Dejana Jovića, pa sve do paljenja hrvatskih zastava po Srbiji, javnih pretenzija njihovih vjerskih čelnika i političara na hrvatski teritorij, a na koje nije bilo nikakvih reakcija navedenog hrvatskog tragikomičnog dueta.

Jedan od spomenutih predvodnika hrvatske vanjske politike više nam ne može nanositi štetu ali ostaje još onaj drugi, tj. Vesna Pusić. Njeno bestidno i žilavo opiranje stavovima novoizabrane hrvatske predsjednice Kolinde Grabar Kitarović, kao i davanje prava sebi čitati lekcije što će predsjednica morati, a što neće smjeti činiti po vanjskopolitičkim pitanjima Hrvatske, daje za pravo onima koji su Vesnu Pusić već odavno svrstali u plaćenike britanske vanjske politike (uostalom i Josipović je u Londonu svojedobno otvoreno rekao kako hrvatska danas provodi geopolitičke interese Velike Britanije, a koju je izjavu za HTV, izvješćujući o njegovoj posjeti, prenjela novinarka Jasna Paro, op.a.). Dakle, biti plaćenik strane države (pa makar i samo provoditelj njenih interesa na štetu onih nacionalnih, bez financijske potpore, na temelju ideološko-političke opredjeljenosti), u vrijeme kada kod kuće obnašaš najviše državničke dužnosti, svugdje u svijetu se tretira nacionalnom izdajom, tj. podliježe kazneno-pravnoj odgovornosti.


Povod ovom komentaru bio je nedavno objavljeni protuhrvatski novinarski uradak u švicarskom dnevniku Aargauer Zeitung, pod naslovom „Izabrana je lukava diplomatkinja", objavljen 12. sječnja 2015. godine od strane autora Norberta Mappes-Niedieka, osvjedočenog srpskog simpatizera, odavno poznatog po protuhrvatskim stavovima. Navedeni je novinar jedan od primjera kojima se može potkrijepiti tema ovoga moga komentara.

Kako ne bih išao u prepričavanje sadržaja spomenutog uratka, niže prilažem reakciju na isti članak od strane gđe. Dunje Gaupp iz Hrvatske kulturne zajednice u Švicarskoj, a gdje se nalazi i link s originalnim njemačkim tekstom istog švicarskog novinara. Svaki daljnji komentar je suvišan.

Sadržaj pisma - reakcije gđe. Dunje Gaupp

U švicarskom dnevniku Aargauer Zeitung objavljen je 12. 1. 2015. godine jedan krajnje uvredljiv članak o pobjednici predsjedničkih izbora, gospođi Kolindi Grabar Kitarović pod naslovom "Izabrana je lukava diplomatkinja".

Sasvim u stilu govora mržnje (kao da ga je pisao netko od vrlih 'hrvatskih' pera), dobro nam poznati Norbert Mappes-Niediek služi se lažima, izmišljotinama i udara 'ispod pojasa'. Čak se i ne trudeći barem malo prikriti svoju mržnju prema Hrvatima. No, možda sam nepravedna, može biti da samo dobro obavlja zadaću za koju je plaćen!

Reagirala sam odmah i novinama poslala "pismo čitatelja". S obzirom da ne objavljuju dugačke komentare, morala sam se ograničiti na ono najvažnije. Ali, i ono malo što sam napisala, očito je za urednika rubrike bilo previše i moja reakcija nije objavljena. Nije prvi puta!

Zato ga stavljam na internet u njemačkom originalu na ovoj stranici i hrvatskom prijevodu ovdje.

LUKAVA KLEVETA SRPSKOG SIMPATIZERA

Neutralno izvješće o Hrvatskoj, gospodin Mappes-Niediek nikada nije uspio staviti na papir. Njegova simpatija za Srbe previše je očita ("Hrvatski vojnici su zauzeli teritorij u rukama Srba ..." - istina je da su Hrvati oslobodili od Srba okupirani teritorij!), kao i antipatija prema prvom predsjedniku Hrvatske, dr. Franji Tuđmanu i njegovom HDZ. Domoljubni Hrvati za njega su nacionalisti, a novoizabranu predsjednicu vrijeđa brojnim oznakama ženomrsca.

Tako piše da je ona: "... lukava, moderna, klinički čisto argumentirajuća diplomatkinja sa kao od željeza izlivenom frizurom i neprobojnom šminkom- neprikladna slika u zemlji u kojoj trećina stanovništva živi ispod granice siromaštva. Da je njezin suprug taj koji pazi na sina Luku i kći Katarinu, da muž kuha dobro i da se to na njemu vidi, konzervativnoj političarki u predizbornoj kampanji nije bilo niti malo neugodno... ", itd.

Ima li gospodin Mappes-Niediek probleme s uspješnim ženama? Hrvatska predsjednica je visoko obrazovana, pametna i uz to vrlo lijepa, njegovana i ukusno odjevena dama. Bi li trebala nositi prljave krpe i imati razbarušenu kosu, kako bi je on mogao jednostavnije kritizirati? A komentar o njenom suprugu za svaku je kritiku. U kojem vremenu živi Mappes-Niedek? U današnjem vremenu nije nimalo neobično da se i očevi brinu o djeci, potpuno ili djelomično, kako bi se žena mogla posvetiti svome pozivu i karijeri.

On piše: "Pobjednička proslava još nije bila u punom jeku, kada je buduća predsjednica napravila signalizirajući potez: Uputila se u Savsku ulicu u Zagrebu, gdje branitelji već tjednima prosvjeduju protiv, u njihovim očima, nedomoljubne vlade. "Nitko ne će omalovažavati naš Domovinski obrambeni rat" viknula je tamo Kolinda Grabar Kitarović pijanim, bjesnim građanima."

Prvo, predsjednica je posjetila veterane nakon pobjedničkog slavlja, a kao drugo, radi se o 100-%-nim invalidima koji prosvjeduju zato što Vlada krši njihova prava. Reći da su oni pijani i bjesni građani je uvreda. Dolazim u napast gospodinu Mappes-Niedek-u poželjeti istu sudbinu, kako bi konačno ponešto razumio.

http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/1 ... itike.html

[EdgarFranjul]

Bauk nacionalizma u glavicama starleta i jugonostalgije

Nedjelja, 1 Veljača 2015 11:06
Autor: admin
0 Komentara


Uz redovite Babe Roge koje nas pokušavaju uvjeriti da živimo u monstruoznom društvu šovena, sada se uključuju i sudionici javne scene

Jezikom hladnih brojki, stranke koje obično nazivamo „radikalno desnima“ ili one koje njeguju „hrvatsku nacionalističku“ retoriku, posljednjih petnaestak godina na svim su izborima doživljavale potpune debakle i tek su rijetko dolazile blizu ili prelazile izborni prag. Nije uspio ni gospodin Kujundžić sa svojim lustracijskim pokušajem – „čuješ li me, moj hrvatski narode“. Ali, bez obzira na te činjenice, sirene za uzbunu protiv „širenja nacionalizma“ tule i trube neprekidno, sa svih strana.

Zaista, od trenutka izborne pobjede gospođe Grabar Kitarović, ne prestaje medijsko bombardiranje o revitalizaciji, bujanju, uskrsnuću, a za koji dan slobodno očekujte i divljanje, pa orgijanje „nacionalizma“. Uz redovite Babe Roge koje nas u svojim sve jadnijim, glupljim i nevjerojatnijim medijskim umotvorinama, posebno u Morgenblattu, ali i u Abendszeitungu, pokušavaju uvjeriti da živimo u monstruoznom društvu šovena, mrklih i zatucanih nacionalista pa i, budimo otvoreni, crnih ustaša, sada se uključuju i viđeniji sudionici javne scene koji „osjećaju strahove i pritiske“ od „bujajućeg nacionalizma“.

Posljednji javnici koji su iskusili potrebu podijeliti te svoje fobije sa svima nama su Damir Urban i gospođica Jelena Veljača. Damir Urban, po skromnom sudu pisca ovih redaka, jedan je od dva najbolja vokala hrvatske rock scene (znalci će rocku dodati prefiks alter ili što im već bude drago) i istinski umjetnik glazbenog pravca kojeg je odabrao, a gospođica Veljača plodna je autorica TV sapunica, vrijedna producentica, kolumnistica, a od nedavno i povratnica u svoje osnovno, glumačko zanimanje. Kada su javno izrekli strah od „bujajućeg nacionalizma“, ozbiljno su me natjerali na razmišljanje – gdje su se to jedan rock pjevač i medijska djelatnica (dopustite mi korištenje ove sintagme u nastavku jer ne znam kako drugačije sažeti sve talente i kreativni, gotovo renesansni genij gospođice Veljače ), mogli sudariti, uopće doći u dodir pa se nakon toga i preplašiti „bujajućeg nacionalizma“?

Takav bi se fenomen ipak morao osobno doživjeti, kada ga se već javno spominje. Primjerice, ja bih bio spreman čvrsto braniti izjavu da je u mojem kvartu sve veći broj kopača po kantama za smeće. To je pojava koju viđam u dnevnom ritmu, kojoj svjedočim i kada bih to javno spomenuo, iza tih bi riječi mogao stajati. Gospodin Urban, koliko znadem, živi i radi u Rijeci. Gradu koji je otvoren čak i iskrenom fašističkom dilentatizmu Olivera Frljića, koji apsolutno tolerira različitosti, koji se ponosi sintagmom – Rijeka može drugačije. Zaista, u riječkim klubovima možete bez brige piti svoja pića, na ulicama grada nitko vas neće zagnjaviti, u restoranima ste ono što i očekujete biti – dragi gost. Siguran sam da gospodina Urbana nacionalizmom nisu preplašili Prlja i Mrlja, da ga u Opatiji ili Lovranu nije prestravio kamerad Šajeta, a ako se uputio u Istru, prilično su mali izgledi da je u ustaškoj kapi, odmah iza Učke, pred njega iskočio lucidni ( ili možda ludi … ) Damir Kajin. U tolerantnoj Puli, koja nam je nedavno otkrila da Thompsonov koncert zapravo nije zabranjen, već da, jednostavno, glazbenik nije dovoljno kvalitetan da bi koncertirao u amfiteatru (u kojem su nastupali glazbeni divovi poput Kwabsa, a koji će ovog ljeta ugostiti i veličanstveni Musikantenstadl – njemačku inačicu Uvodićevog showa „Lijepom našom“, s postavom, za hrvatsku publiku, potpuno anonimnih pjevača njemačkih narodnjaka ), također nije baš mogao naletjeti na razularene grupe hrvatskih nacionalista koje lutaju ulicama, mašu zastavama dok ne dobiju musklfiber i tjeraju strah u kosti osjetljivim umjetnicima.

Ali, svejedno, riječi su poletjele, bauk nacionalizma kruži i nad tim, mirnim i tolerantnim sredinama. Mučila me i situacija u kojoj je strah satrao gospođicu Veljaču. Pomislih, je li možda kakav ustaša upao na produkciju neke od uspješnica koje producira gospođica Veljača? Teško. Ta nitko nije lud upasti na set na kojem je više od pola produkcijske ekipe iz Srbije, a Stefan Kapičić, Momčilo Otašević ili Nebojša Glogovac glavne zvijezde. Možda sada, kada je novi vlasnik preuzeo EPH, dok predaje tekstove kolumni, neki nacionalistički šaljivdžija na porti poviče za njom neprimjereno glasno – buuuU? Malo vjerojatno dok istom portom prolazi još jedna veleumnica, još jedna Jelena, Lovrićka. Ona bi to, naime, brzo riješila, po kratkom postupku. Gospođica Veljača redovito se pojavljuje i na društvenim i modnim događanjima, ali ni tu nisam uspio zamisliti Ciganovića ili Mačića u ustaškim uniformama, kako zagrljeni, uz taktove Jure i Bobana šire i „bujaju“ hrvatski nacionalizam. Gdje? Gdje su se sjajni rock glazbenik i plodna medijska djelatnica suočili i preplašili „nacionalizma“? Kada već nisam uspio pronaći stvarnu, životnu situaciju, pomislih – sigurno su se ustaše dokopale medija. Mora biti to. Osvojen je krugoval, pala je dalekovidnica, a sada traju žestoke borbe, grud o grud, za prevlast u tiskovinama.

Kad vraga, zacementirane pozicije „lijevo“ mislećih „progresivaca“ stoje nedirnute, a svaki pokušaj javnog govora u kojem se Hrvatska, hrvatsko ili hrvatski spomenu više od jednom u pozitivno državnom kontekstu, zatire se bez suvišnih zašto. Otkuda onda taj strah, to „bujanje“, taj prokleti i neumrli hrvatski „nacionalizam“? On živi u glavicama naših javnih mudrica i traje, i trajati će, kao neuništivi grijeh onih koji su ovu državu željeli, koji su je stvorili i koji još uvijek u njoj žele živjeti, ali ne prema pravilima partije i njezinih javnih poklisara. Isticati strah od nacionalizma gospođici Veljači je, prije svega, modni detalj, asesoar kojim naglašava svoju umišljenu duhovnu superiornost, a za Urbana, iskreno, ne znam. Ne razumijem zašto je pored svih objektivnih strahova koji mogu pritiskati njega kao i sve nas, izabrao strah od nečega što ne postoji. Svakako ne na način na koji nas uporno pokušavaju uvjeriti. S nestrpljenjem isčekujem dopunu tih dubokih misli – zašto šuti Kekin, gdje je reakcija Trbovićke, mora se, napokon, uključiti i Severina.

Autor: Ivica Blažičko izvor: Ovdje

http://croative.net/?p=27099

[EdgarFranjul]

Šporkarije

JESMO LI ZABORAVILI: Podsjetimo se veleizdajničkog dilanja Tuđmanovih transkripata
(VIDEO)



U jeku skandala oko nimalo demokratske primopredaje dužnosti predsjednika, skandala koji zaudara na podmukla podmetanja novoj predsjednici od strane bivšeg predsjednika Josipovića i premijera Milanovića, valja podsjetiti na jednako podmukle postupke Stjepana Mesića otprije 15 godina, postupke zbog kojih bi Mesić u svakoj pravnoj državi odgovarao zbog veleizdaje.

Stipe Mesić je, da podsjetimo, u zapečaćene prostorije na Pantovčaku, sobe u kojima su bili pohranjeni dokumenti označeni kao državna tajna, te 2000. godine najprije pustio novinare Hrvatskoj nesklone britanske televizije Channel 4. Engleski novinari tada su se u televizijskom prilogu hvalili činjenicom da samo zbog njih u Uredu predsjednika na Pantovčaku otpečaćuju sobu u koju prije njih nitko nije ušao?!

Engleski novinari tako su, zahvaljujući Stjepanu Mesiću, prvi imali priliku pregledati Tuđmanove transkripte i preslušati audio vrpce s razgovorima klasificiranim kao STROGA DRŽAVNA TAJNA. Britanski novinari prvi su, dakle, prije hrvatskih sigurnosnih službi, pregledali (a možda i odnijeli) dokumente zaštićene najvećim stupnjem tajnosti!

[EdgarFranjul]

IZOSTAVLJENI KLJUČNI DOKAZI

Šest otvorenih pitanja Ivi Josipoviću: Jeste li činili namjerne propuste u izradi tužbe za genocid?

Presuda Međunarodnog suda pravde u kojoj je Srbija oslobođena optužbi za genocid mnoge je Hrvate ostavila nezadovoljnima i razočaranima, pogotovo one koji su izgubili svoje najmilije. Ubrzo nakon presude nametnula su se dva pitanja: prvo je ono koje s pravom protestira i pita – ima li pravde na ovom svijetu jer ako su tako visoki kriteriji za definiciju genocida, neće li se takvo zlo ovom presudom opravdati i moći činiti u budućnosti.

Drugo pitanje koje se postavlja je pitanje odgovornosti pravnog tima koji je predočavao dokaze u sudskom procesu. Pogotovo se to odnosi na manjkavost onog dijela koji je trebao dokazati direktnu ulogu vrha JNA i KOS-a u provođenju ratnih operacija i genocida na području Republike Hrvatske.

Sustavno i kontinuirano prikrivanje

Jedan od onih koji je sudjelovao u izradi i pripremi tužbe je i predsjednik u odlasku Ivo Josipović i svatko se može opravdano pitati: je li Ivo Josipović štitio Srbiju, JNA i KOS prikrivajući ključne dokaze u izradi hrvatske tužbe za genocid?

Kroz rad na tužbi za genocid protiv Srbije (SRJ) može se pokazati kako je Ivo Josipović sustavno i kontinuirano radio na prikrivanju uloge JNA , a osobito Uprave bezbednosti JNA (KOS) u ratu i ratnim zločinima u Hrvatskoj i na amnestiranju vrha JNA (osobito KOS-a) od odgovornosti za zločine.

Kao glavni savjetnik u hrvatskoj tužbi za genocid (Memorijal, 2001. godina) Ivo Josipović je postupao kao da zastupa JNA i Srbiju (SRJ), a ne hrvatsku državu, kao da mu je šef general Aleksandar Vasiljević, a ne hrvatska vlada.


Najjači dokazi o povezanosti JNA, KOS-a i Srbije

Učinio je to tako što je nakon potpunog preuzimanja nadzora nad radom na tužbi 2000. godine namjerno i ciljano propuštao koristiti u tužbi najjače dokaze povezanosti Srbije (SRJ) i JNA sa zločinima počinjenim u Hrvatskoj:

Vrlo je važno istaknuti da u tužbi nije elaborirana uloga Uprave bezbednosti JNA (dalje: KOS) u strukturi i zapovjednoj liniji JNA; nadalje, nije istražena uloga KOS-a u najvećim pokoljima (Ovčara, Velepromet, Borovocommerce). Propuštena je i mogućnost elaboracije uloge KOS-a kao poveznice JNA i tzv. srpskih paravojski, odnosno da je KOS zapravo osnivao i koordinirao tzv. paravojske. Osim toga, nisu istraženi zločini u zatočeničkim logorima u Srbiji niti uloga KOS-a u njima (osnivanje, vođenje, nadzor), niti su u Tužbi logori na tlu Srbije elaborirani kao najjača poveznica Srbije (SRJ) sa zločinima.

Josipovićevi propusti


Ivo Josipović je taj propust učinio u trenutku (2000. – 2001. godina) kada je i prosječni promatrač postupaka, prosječni poznavatelj dokaza koju su dotad iznošeni pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju (ICTY) i prosječni pravnik morao znati da su najjači hrvatski dokazi za povezivanje Srbije (SRJ) i JNA sa počinjenim zločinima upravo: zatočenički logori na području Srbije, i obavještajna struktura JNA kao poveznica JNA s logorima, masovnim ubojstvima i paravojnim jedinicama.

Kao vrsni pravnik i dotadašnji vrlo aktivni promatrač hrvatske vlade pred ICTY-jem Ivo Josipović je to morao znati.

Je li Josipović radio u korist Srbije?

Takvim postupcima – odbijajući istražiti, elaborirati i iskoristiti najjače dokaze za povezivanje JNA i Srbije sa zločinima počinjenim u Hrvatskoj Ivo Josipović nije samo opstruirao uspjeh tužbe, već je izravno radio u korist tužene strane , izravno je sudjelovao u prikrivanju uloge JNA i KOS-a u zločinima u Hrvatskoj.

Svi njegovi daljnji postupci vezani uz tužbu (slučaj Cvetićanin), zahtjevi za povlačenjem tužbe mogu se tumačiti kao nastavak ponašanja koje je sustavno demostrirao namjernim propustima u tužbi za genocid. Što se tiče samog slučaja Cvetićanin, koje bivši srpski veleposlanik opisuje u svojim memoarima “Zagreb Indoors”, nije toliko sporno je li on njemu dao nešto od važnih dokumenata, nego je sporno to što se on kao dio tima uopće s njim sastajao.

Nakon svega ovoga, Ivi Josipoviću treba postaviti nekoliko otvorenih pitanja:

1. U kojim ste poglavljima i na koji način u tužbi za genocid (Memorijal iz 2001 godine) elaborirali ulogu Uprave bezbednosti JNA (KOS) u strukturi, zapovjednom lancu i ratnim operacijama JNA (dovoljno je dostaviti kopirane dijelove tužbe u kojima to činite)?

2. Jeste li istražili ulogu KOS-a u najvećim masakrima ( Ovčara, Velepromet, Borovocomerce) i do kakvih ste nalaza došli ( dovoljno je kopirati dijelove tužbe u kojima je to navedeno)?

3. Jeste li istražili ulogu KOS-a u osnivanju, organizianju i uporabi srpskih paravojnih jedinica i do kojih ste nalaza došli ( dovoljno je kopirati dijelove tužbe u kojima je to obrađeno)?

4. Jeste li istražili ulogu KOS-a u osnivanju , organiziranju, vođenju i nadzoru srpskih zatočeničkih logora i do kakvih ste nalaza došli ( dovoljno je kopirati dio tužbe u kojem je to obrađeno)?

5. Jeste li istražili zločine nad ratnim zarobljenicima počinjene u zatočeničkim logorima u Srbiji i elaborirali ih kao jaku poveznicu između počinjenih zločina i države SRJ ( Srbije) ( dovoljno je kopirati dio tužbe u kojem je to obrađeno)?

6. Koliko ste se puta u elaboraciji genocida u tužbi referirali na generala Aleksandra Vasiljevića tadašnjeg zapovjednika KOS-a ( dovoljno je kopirati dijelove tužbe u kojem je navedeno njegovo ime, uz naznaku poglavlja i stranice)?



Izvor: Narod.hr

http://narod.hr/hrvatska/sest-otvorenih ... a-genocid/