Još jedna obljetnica

[EdgarFranjul]

Obljetnica akcije Maslenica, Gotovina: Rat nismo željeli, ali je bio tu (FOTO)

Autor: Hina/T. Pšenko
Datum: srijeda, 21. siječnja 2015. u 13:43

1_341122.jpg (64.47 KiB) Viewed 5555 times

Vojno-redarstvena operacija Maslenica bila je prva velika osloboditeljska operacija hrvatske vojske i policije. Počela je 22. siječnja 1993., u 6 sati ujutro, i u tri su dana hrvatski branitelji u zadarskome zaleđu oslobodili 15-ak sela te bitne strateške točke kao što su Novsko ždrilo i zrakoplovna baza Zemunik.

Na središnjoj svečanosti obilježavanje 22. godišnjice vojno-redarstvene akcije Maslenica, jedne od najuspješnijih osloboditeljskih operacija, u srijedu je predsjednik Hrvatskog sabora Josip Leko rekao da je ona potvrdila vjeru u hrvatsku državu i branitelje.

"Ovo je prilika da se prisjetimo vrijednosti na kojima je stvorena ova zemlja, na slobodu koju smo stekli i obranili, na demokraciju i samostalnost hrvatske države za koju smo se izborili", rekao je predsjednik Hrvatskog sabora Leko. Istaknuo je kako se prisjećamo akcije koja je potvrdila vjeru u hrvatsku državu i branitelje, te bila prethodnica Bljesku i Oluji.

Oslobodivši za samo 72 sata 92 četvorna kilometra hrvatskog teritorija, što je omogućilo ponovno cestovno povezivanje Dalmacije s kopnenom Hrvatskom, postrojbe Hrvatske vojske (HV) i policije ostvarile su glavne ciljeve operacije Maslenica. Prije operacije Hrvatska je nastojala brojnim pregovorima, potpisanim sporazumima i primirjima s pobunjenim Srbima, potaknuti dogovorno rješavanje svih pitanja, no oni su sve dogovoreno izigravali. Središnja svečanost 22. obljetnice Maslenice počela je ujutro polaganjem vijenaca pred središnji Križ zadarskoga gradskog groblja u spomen na poginule branitelje.

Uz brojne branitelje i sudionike operacije, obilježavanju nazoče i izaslanici predsjednika Republike i Vlade, te Hrvatske vojske (HV), Ministarstva unutarnjih poslova (MUP) i Glavnog stožera Oružanih snaga RH, te predstavnici lokalnih vlasti. Svojim poginulim suborcima počast je odao i umirovljeni general Ante Gotovina:

"Živimo u miru, nadam se blagostanju u budućnosti. Morali smo to obaviti i to nam je bila zadaća. Rat nismo željeli, ali je bio tu i danas se sjećamo naših ljudi koji su dali živote i ugradili svoje zdravlje. Akcija Maslenica je bila jako važna operacija oružanih snaga. Udaljili smo neposrednu opasnost od Zadra i svih naselja duž obale sve do Šibenika. Spojili smo sjever i jug Hrvatske i to je bio početak kraja agresije", rekao je general Ante Gotovina nakon mise za domovinu u crkvi Svetog Šimuna na kojoj je bio i predsjednik Sabora Josip Leko.

Najsvečaniji dio, kao i nekoliko prošlih godina, bio je mimohod postrojbi sudionica operacije s ratnim zastavama gradskim središtem. Obilježavanje se nastavlja predstavljanjem dokumentarne knjige "Operacija Maslenica - sjećanje sudionika", autora Tomislava Šulja i Vladimira Brnadića u dvorani Kazališta lutaka. Riječ je o 8. knjizi iz serije „Republika Hrvatska i Domovinski rat 90. - 95. Memoarsko gradivo" u izdanju Hrvatskoga memorijalno – dokumentacijskog centra.

Vojno-redarstvena operacija Maslenica bila je prva velika osloboditeljska operacija hrvatske vojske i policije. Počela je 22. siječnja 1993., u 6 sati ujutro, i u tri su dana hrvatski branitelji u zadarskome zaleđu oslobodili 15-ak sela te bitne strateške točke kao što su Novsko ždrilo i zrakoplovna baza Zemunik. Također ponovno su prometno povezani jug i sjever Hrvatske, a naknadno je oslobođena i Hidrocentrala i brana Peruća, koju su pripadnici srpskih terorista neuspješno pokušali dignuti u zrak sa 30 tona eksploziva.

Srpskim snagama je došla pomoć iz Srbije, zatim snage kapetana Dragana, arkanovci i drugi dobrovoljci te dijelovi vojnih postrojbi iz BiH kojima je zapovijedao general Ratko Mladić.

Maslenica je bila ključna za obranu Hrvatske od jugosrpske agresije i daljnja vojna djelovanja Hrvatske vojske i policije, te najava pobjedonosne operacije Oluje 1995.

U prva tri dana operacije poginulo je 19 pripadnika Hrvatske vojske i MUP-a, a ranjeno ih je 70. No, zbog snažnih topničko-raketnih i tenkovskih, a povremeno i pješačko-diverzantskih napada srpskih agresora, koji su uslijedili odmah nakon operacije Maslenice, do 31. ožujka 1993. ukupno je poginulo 127 hrvatskih branitelja.

U operaciji Maslenica prvi put su angažirane sve grane hrvatskih Oružanih snaga.

http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/1 ... -foto.html

[EdgarFranjul]

SJEĆANJE NA GENERALA JANKA BOBETKA
Janko Bobetko: Na odnosu prema svojim ratnicima Hrvatska polaže ispit sama pred sobom

Janko-Bobetko-580x451.jpg (58.84 KiB) Viewed 5551 times

“Na odnosu prema ratnicima svoje Domovine, prema ljudima koji su dali svoje živote… tu Hrvatska polaže ispit sama pred sobom. Tu Hrvatska prozazi ili dobiva negativnu ocjenu” rekao je general Janko Bobetko. Ovaj tekst je u sjećanje na Janka Bobetka, generala zbora Hrvatske vojske, domoljuba i čovjeka velikog srca.

Ovih dana obilježavamo obljetnicu operacije Maslenica. Upravo je general Bobetko, koji je u to vrijeme bio načelnik Glavnog stožera i zapovjednik naše vojske, bio onaj koji je u izuzetno složenoj vojno diplomatskoj situaciji isplanirao, organizirao i naredio napadnu akciju „Gusar“, oslobađanje Masleničkog ždrila i okolice, te ponovno spajanje ratom razdvojene sjeverne i južne Hrvatske.

Rođen u mnogobrojnoj hrvatskoj katoličkoj obitelji u selu Crncu kraj Siska, već kao mladić se u turbulentnim vremenima između dva svjetska rata zainteresirao za ljevičarske ideje. Prije Drugog svjetskog rata pristupio je komunističkoj partiji, i kao takav početkom rata pridružio se partizanima, slijedeći stariju braću. Otac i tri brata ubijeni su, a Janko je teško ranjen krajem rata.

Obnašao je visoke dužnosti u JNA, te čak bio zapovjednik 5. Vojne oblasti, da bi sa mnogim drugim hrvatskim časnicima JNA u ‘hrvatskom proljeću’ bio isključen iz JNA odlukom Josipa Broza Tita sa zabranom bilo kakvog javnog djelovanja pod optužbom hrvatskog nacionalizma. Zabrana javnog djelovanja bila je na snazi do osamostaljenja Hrvatske.

Još prije početka rata, Janko Bobetko se priključuje hrvatskom Zboru narodne Garde, a 1992. Postaje general zbora HV. Organizira i vodi akcije oslobađanja Dubrovnika, doline Neretve i zaleđa, a krajem 1992. postaje načelnik Glavnog stožera HV-a umjesto Antuna Tusa. U toj službi organizirao je akciju Maslenica koje se sjećamo ovih dana, zajedno sa generalima Antom Gotovinom, Antom Rosom, Mirkom Norcem. Na drugoj strani nalazio se general JNA i srpski ratni zločinac Ratko Mladić.

Međunarodnim politikantstvom i željom nekih zemalja nesklonih Hrvatskoj dolazi i pod optužbe za ratne zločine počinjene dok je bio na čelu HV-a. Tada je 83-godišnji hrvatski general rekao: „Ja sam odlučio: dođu li po mene, živ im u ruke ne idem, iz moje me kuće mogu iznijeti samo mrtvog, ne ranjenog nego mrtvog“.

Bilo je to vrijeme velike krize u Hrvatskoj, kada su pred kućom pokojnog generala dane i noći stajali njegovi bivši vojnici i čuvali starog generala od sramotnog izručenja.

Bio je supotpisnikom Otvorenog pisma dvanaestorice hrvatskih ratnih zapovjednika hrvatskoj javnosti od 28. rujna 2000. godine, zbog kojeg je ondašnji predsjednik RH Stjepan Mesić prisilno umirovio sedmoricu hrvatskih zaslužnih generala, ratnih heroja.

2000. godine general Bobetko se povukao iz javnog života. Umro je 29. travnja 2003. u Zagrebu, a pokopan je na Gradskom groblju u Sisku

Operacija Maslenica

Govoreći o teškoj bici za Maslenicu general Bobetko kazao je:

“Operaciju smo izveli u dvije etape, dok treća etapa nije realizirana zbog intervencije iz svijeta, pa čak i ozbiljnih prijetnji. Početni odnos snaga, s kojim smo krenuli u prvu etapu, bio je otprilike po tri i pol tisuće ljudi na objema stranama. U drugoj etapi operacije neprijateljske snage narasle su na gotovo osam tisuća ljudi. Naše su snage na širokoj fronti u tom trenutku bile neukopane i neorganizirane za obranu. To je bio najopasniji trenutak operacije. Po odnosu snaga mogli su nas razbiti, ući u Zadar i pretvoriti operaciju Maslenica od velike hrvatske pobjede u veliki hrvatski poraz. Naime, srpskim snagama je došla pomoć iz Srbije, zatim snage kapetana Dragana, arkanovci i drugi dobrovoljci, jurišna brigada Vojvoda Vuk, te dijelovi vojnih postrojbi iz BiH kojima je zapovijedao general Ratko Mladić.“

Operaciju Maslenica su planirali i izveli generali Janko Bobetko, Ante Gotovina, Ante Roso, Mirko Norac i Mladen Markač. U izvedbi operacije Maslenica bile su angažirane sve grane oružanih snaga, a sudjelovale su postrojbe tadašnjeg Zbornog područja Split (4. gardijska brigada “Pauci”, taktičke grupe 112. i 113., 126. brigada, 7. domobranska pukovnija, 40. inženjerijska bojna, 72. bojna VP), specijalne postrojbe MUP-a, dijelovi 9., 3., 2., i 1. gardijske brigade, dijelovi postrojbi GSHV-a, te Središnjica elektroničkog djelovanja Split, kopnene, diverzantske i pomorske snage HRM-a i eskadrila helikoptera HRZ-a.

Izvor: Narod.hr

http://narod.hr/hrvatska/janko-bobetko- ... red-sobom/

[EdgarFranjul]

POLAGANJEM VIJENACA I SVEČANIM MIMOHODOM

U Pakracu obilježena 24. obljetnica oslobođenja Policijske postaje

Polaganjem vijenaca podno spomen obilježja poginulim hrvatskim braniteljima, svetom misom i Mimohodom pobjednika u subotu je u Pakracu obilježena 24. godišnjica oslobođenja Policijske postaje Pakrac i početka Domovinskog rata.

S 1. na 2. ožujka 1991. godine posebne jedinice hrvatske policije iz Rakitja i Bjelovara oslobodile su i u ustavno pravni poredak Hrvatske vratile Policijsku postaju Pakrac i grad Pakrac.

Do intervencije hrvatskih policijskih snaga došlo je nakon što je 22. veljače 1991. na sjednici tadašnje Skupštine općine Pakrac donijeta odluka o pristupanju Općine Pakrac SAO Krajini, a 1. ožujka 1991. pod prijetnjom oružja i uz primjenu sile pobunjeni Srbi razoružali su policajce nesrpske nacionalnosti te zauzeli pakračku Policijsku stanicu.

O događajima od prije 24 godine okupljenim građanima govorili su sudionici oslobođenja Policijske postaje brigadir Zdravko Andabak te župan požeško-slavonski Alojz Tomašević i gradonačelnik Pakraca Davor Huška, dok je skup u ime Predsjednice Republike Hrvatske Kolinde Grabar Kitarović pozdravio njen izaslanik Ante Deur. Skupu je nazočio i general Mladen Markač, te glavni ravnatelj policije Vlado Dronić kao izaslanik ministra unutarnjih poslova.

Naglasivši da je u Pakracu i prostoru zapadne Slavonije srpski agresor slomljen i uništen, gradonačelnik Huška i župan Tomašević zatražili su da se u škole uvede predmet Domovinski rat, tiska udžbenik o Domovinskom ratu, te da se dijelovima Hrvatske pogođenim ratom vrati status područja od posebne državne skrbi. Traže i da se za junaštvo branitelja u obrani Hrvatske na tlu zapadne Slavonije uvede odličje Medalja zapadne Slavonije. Sa skupa je upućena podrška braniteljima prosvjednicima u zagrebačkoj Savskoj ulici.

Izvor: narod.hr\h

http://hoplon.hr/forum/posting.php?mode ... f=16&t=888

[EdgarFranjul]

NA DANAŠNJI DAN 1991.
Prvi otvoreni sukob hrvatskih snaga sa srpskim pobunjenicima u Pakracu

U Pakracu su 1. ožujka 1991. godine srpski pobunjenici postavili barikade. Te je noći s 1. na 2. ožujka 1991. oko 3 sata ujutro na barikadi zaustavljen civil iz sela Levinovac pokraj Virovitice koji je putovao prema Pakracu. Na sjevernom ulazu u grad (Zukva) srpski pobunjenici su ga zaustavili, ranili u ruku i vratili u selo Badljevina. Taj događaj bio je povod za intervenciju specijalaca.

Dva sata kasnije, specijalne postrojbe iz Bjelovara dolaze u selo Badljevina i kreću prema Pakracu. Pratio ih je bager koji je trebao raskrčiti barikade i put do Pakraca. No specijalci su probili barikade sami i oko 5:45 već su bili u Pakracu. Prvo su ušli u praznu zgradu Općine, a zatim, bez otpora, i u zgradu Policije u kojoj također nije bilo nikoga. Postalo je jasno da je pobunjenicima dojavljeno da dolaze specijalci.

Srpski pobunjenici su se povukli u povišene dijelove grada – Vinograde i Gavrinicu, te sela Šeovica i Japaga.

Specijalne postrojbe rasporedile su se na području općine i policije. U 9 sati ujutro srpska paravojska počela je pucati na Policijsku postaju i Općinu s okolnih brda. Specijalci su uzvratili, a sve završava nakon nekih pola sata kada dolazi JNA. Poslije pucnjave dolazi i specijalna jedinica iz Lučkog pod vodstvom Mladena Markača. Također, oko 10 sati iz Čazme dolazi Stjepan Kupsjak koji je postavljen za novog načelnika PP Pakrac jer se dotadašnji načelnik Jovo Vezmar, zajedno s pomoćnikom Brankom Pavićem, pridružio pobunjenicima i povukao na polože izvan centra grada.

Uhićene su 32 osobe pod sumnjom da su sudjelovali u pobuni te su prebačeni u policijsku postaju u Bjelovaru radi ispitivanja. Tijekom dana, hrvatski specijalci stavili su pod nadzor ulaze u grad te su često pri kontroli vozila u automobilima pronalazili oružje. U Lipiku je zaustavljen i dr. Jovan Rašković, koji je putovao za Jasenovac.

U 14 sati u policijsku postaju dolazi nekoliko oficira JNA, među kojima i general Dobrašin Praščević (načelnik Štaba V. vojne oblasti), a u 16 sati dolaze i Stjepan Mesić (potpredsjednik Predsjedništva SFRJ i predsjednik Vlade RH) i Slavko Degoricija (predsjednik Vijeća općina Sabora RH).

Na sastanku nije dogovoreno ništa konkretno, osim nastavka sljedeći dan. Nakon što su visoki predstavnici otišli, oko 18 sati s okolnih brda počela je pucanjava po gradu, hrvatske su postrojbe uzvraćale vatru te su tri branitelja bila ranjena.

O događajima u Pakracu srpski su mediji izvješćivali potpuno netočno. Beogradske „Večernje novosti“ pišu o “masakru srpskog naroda u Pakracu, mitraljeskom gnijezdu u zvoniku katoličke crkve i ubojstvu pravoslavnog svećenika”, a u istim novinama Veljko Džakula je izjavio kako su hrvatski specijalci upali u klopku te kako su ih sve mogli pobiti da su htjeli. „Politika ekspres“ piše o 11 mrtvih, a titogradska „Pobjeda“ o 40 mrtvih i desetine ranjenih.

Zanimljiva je izjava jednog pakračkog Srbina objavljena taj dan u „Borbi“: „To o ugroženosti, to su priče. Nitko nije bio ugrožen. Jednostavno, uzrok su (hrvatska) zastava i grb. Samo to, i to neće ostati ovdje. Kad – tad ćemo ih skinuti. Kako su oni postavili, tako ćemo mi skinuti“.

Nakon ovih događanja, situacija se smirila, vjerojatno zbog zakazanog sastanka, o kojemu nešto više sutra. Ipak, pobunjenici pribjegavaju puno podmuklijem načinu ratovanja – terorističkim akcijama, koje će u Pakracu postati svakodnevne sve do općeg napada na grad 19. kolovoza 1991. Ova događanja u Pakracu 1. i 2. ožujka 1991. s pravom se smatraju početkom Domovinskog rata u Hrvatskoj jer se ovdje dogodio prvi otvoreni oružani sukob hrvatskih snaga sa srpskim pobunjenicima.

Izvor: Narod.hr/dogodilose.com

http://narod.hr/hrvatska/prvi-otvoreni- ... u-pakracu/

[EdgarFranjul]

MINISTAR KOJI JE USTROJIO POBJEDNIČKU VOJSKU

Evo što je američki ministar obrane Perry rekao o Gojku Šušku, hrvatskom ministru obrane

Na današnji se dan prisjećamo 17. obljetnice smrti Gojka Šuška, ratnog ministra Hrvatske koji je ustrojio Hrvatsku vojsku i s njom osigurao oslobađanje Hrvatske i pobjedu u ratu protiv Srbije.

William Perry: Smrt Gojka Šuška veliki je gubitak za Hrvatsku

U cijelosti donosimo govor Williama Perryja, ministra obrane SAD-a od 1994 do 1997. godine, za vrijeme predsjednika Clintona. Evo što je dipomant prestižnog Stanforda, čovjek koji je upravljao godišnjim proračunom (Ministarstva obrane) od oko 253 milijarde dolara, kao 19. ministar obrane SAD-a rekao o 5. ministru obrane Republike Hrvatske, Gojku Šušku na njegovu sprovodu, na današnji dan, 7.5.1998. godine:

”Ovo je doista za mene vrlo tužna prigoda. Došao sam ovdje ne samo kao predstavnik SAD-a, već i kao prijatelj Gojka Šuška. I moja supruga i ja izražavamo najdublju sućut i sućut naših sunarodnjaka Vama Đurđa i Vašoj djeci, Gojkovoj majci, bratu i sestri. Naše su misli i molitve danas s Vama.

Smrt Gojka Šuška nije samo velik gubitak za njegovu obitelj i prijatelje, već je to i velik gubitak za Hrvatsku. Ono što je Shakespeare rekao u jednoj svojoj drami o jednom velikom Rimljaninu kažem danas za jednog velikog Hrvata : otišao je čovjek kakva više nećemo vidjeti.

Ministar Šušak počeo je služiti svojoj zemlji u presudno vrijeme. Mislim da se može sa sigurnošću reći da bi dug i težak put Hrvatske do njezine neovisnosti i teritorijalne cjelovitosti bez njega bio još dulji , još teži i trnovitiji. Kako sam ustanovio prilikom našeg prvog sastanka 1994. godine, Gojko Šušak je bio čovjek doista važnih kvaliteta: bio je tvrdoglav i samouvjeren, ali iznad svega bio je domoljub. Bio je vizionar u oružanim pitanjima i njegova je zasluga što će jednog dana hrvatska oružana sila postati značajan sudionik u zapadnim sigurnosnim organizacijama.

I što je možda najvažnije: iskovao je naš bliski odnos te je bio čovjek od osobnog integriteta i čovjek od riječi. Za Amerikance to su najviše vrijednosti.

Prvog tjedna poslije ostvarenja hrvatske neovisnosti, Gojko je napustio svoj udobni i prosperitetni posao u Kanadi kako bi se vratio u Hrvatsku i borio za slobodu svoje zemlje. Pritom je bio svjedokom ostvarenja svog životnog sna, doživio je slobodu, onako kako ju je izrazio veliki hrvatski pjesnik Ivan Gundulić :“ O draga o lijepa o slatka slobodo, taj dar što višnji Bog nam je do, sva srebra sva zlata svi ljudski životi ne mogu biti plata tvoj čistoj ljepoti.“ Za Hrvatsku je bio presudan za uspostavu slobode, za Amerikance je bio presudan za uspostavu mira i stabilnosti na ovom prostoru, svojom potporom Daytonskom sporazumu. Često sam mu se obraćao za pomoć na putu otklanjanja prepreka za ostvarenje Daytonskog sporazuma.

Ali, nadasve sam uvijek uživao raditi s Gojkom. Često smo se sastajali. U Zagrebu, Washingtonu, Daytonu, Garmischu u Njemačkoj. Uvijek mi je bilo drago biti u njegovu društvu i zaista će mi nedostajati.

Godine 1996., dok sam bio minisar obrane SAD-a, Gojko me posjetio u Washingtonu. Priredio sam večeru u njegovu čast. Zdravicu sam zaključio citatom jednog od velikih američkih predsjednika Teodora Roosvelta, koja, uvjeren sam, pogađa samu bit ministra Šuška : „Zaslužan je čovjek koji je doista na poprištu, čije je lice obilježeno prašinom i znojem i krvlju, koji srčano ustraje, koji poznaje zanose, koji poznaje odanost, koji sebe troši za vrijedan ideal. Njegovo mjesto nikad neće i ne može biti s onim plašljivim dušama koje ne poznaju ni pobjedu ni poraz.“

Čast mi je biti danas ovdje i odati počast ovom izuzetnom hrvatskom domoljubu i čovjeku. Bog te blagoslovio Gojko i zbogom.”



[attachment=0]ušak-e1426498958860.jpg[/attachment]
Odlučni vođa u teškim vremenima


Gojko Šušak postao je ministar obrane 18.9.1991., samo 2 mjeseca prije pada Vukovara, u okolnostima u kojima je Srbija već okupirala gotovo jednu trećinu hrvatskog teritorija. Šušak je preuzeo ministarstvo koje je bilo odgovorno za obranu i oslobađanje Hrvatske u tretnutku kad je Hrvatska vojska bila u procesu ustrojavanja, samo tjedan dana prije nego što je 25.9.1991., na zahtjev tadašnjeg ministra vanjskih poslova SFRJ Budimira Lončara i britanske diplomacije, Vijeće sigurnosti UN-a donijelo rezoluciju UN-a 713 o zabrani uvoza oružja i vojne opreme u zemlje tadašnje Jugoslavije. Budimir Lončar danas je predsjednik Savjeta za vanjsku politiku predsjednika Josipovića. Tri tjedna nakon što je postao ministar, Gojko Šušak je ustrojio Glavni stožer Oružanih snaga Republike Hrvatske.

U iznimno teškim političkim, vojnim, financijskim okolnostima ministar Šušak ustrojio je Hrvatsku vojsku, oslobodio sva okupirana područja Republike Hrvatske omogučujući povratak stotina tisuća hrvatskih prognanika te osigurao sve preduvjete za ulazak Hrvatske u NATO.

Izvor: narod.hr

http://narod.hr/hrvatska/obljetnica-smr ... ku-vojsku/

[EdgarFranjul]

Na obljetnici Krvavog Uskrsa Kolinda, Karamarko, ali ne i Milanović


Akcija Plitvice izvedena je na Uskrs, 31. ožujka 1991. U akciji je poginuo 22-godišnji Jović, a ranjeno je devetero pripadnika Jedinice za posebne namjene MUP-a

Datum objave: 30.03.2015 | 22:11 Autor: h/ab

U utorak polaganjem vijenaca i paljenjem svijeća te obraćanjem predsjednice Republike, Kolinde Grabar-Kitarović, te molitvom koju će predvoditi vojni ordinarij, mons. Juraj Jezerinac, obilježit će se 24. obljetnica akcije "Plitvice" i pogibije hrvatskog redarstvenika Josipa Jovića, prve žrtve jugosrpske agresije u Domovinskom ratu.

Obilježavanju će nazočiti i ministar unutarnjih poslova Ranko Ostojić te glavni ravnatelj policije Vlado Dominić. Akcija "Plitvice" izvedena je na Uskrs, 31. ožujka 1991., te je poznata i kao "Krvavi Uskrs". U akciji je poginuo 22-godišnji Jović, a ranjeno je devetero pripadnika Jedinice za posebne namjene MUP-a Rakitje i Antiterorističke jedinice "Lučko".

Oni su dobili zadatak da na tom području uspostave javni red i mir nakon što su pripadnici pobunjenih Srba zaposjeli Nacionalni park Plitvice želeći ga pripojiti tzv. SAO krajini. Kolonu s hrvatskim specijalcima u ranim jutarnjim satima u blizini plitvičkog hotela u zasjedi su dočekali pripadnici "milicije" iz Knina. Uslijedio je vatreni okršaj koji je trajao nekoliko sati, a hrvatski specijalci uspjeli su slomiti otpor velikosrpskih pobunjenika i to područje staviti pod ustavno-pravni poredak Republike Hrvatske.

Ipak, ove godine će izostati dolazak premijera Zorana Milanovića na obilježavanje akcije ''Plitvice''. Ostaje pitanje, što mu je važnije od toga.

http://direktno.hr/en/2014/direkt/11617 ... %C4%87.htm

[EdgarFranjul]

Dvadeseta obljetnica vojno-redarstvene akcije ‘Bljesak’ i oslobađanja zapadne Slavonije

Autor: HinaČetvrtak, 30. Travanj 2015. u 08:52

Hrvatske snage s oko 7200 vojnika i policajaca su u manje od trideset dva sata oslobodile 500 četvornih kilometara teritorija te je uspostavljen nadzor nad autocestom Zagreb-Lipovac i željezničkom prugom prema istočnoj Slavoniji.

Hrvatska u petak, 1. svibnja, obilježava 20. obljetnicu početka Vojno-redarstvene akcije “Bljesak” kojom je napadom Hrvatske vojske i specijalne policije na južni i središnji dio zapadno-slavonskog okupiranog teritorija iz smjera Novske i Nove Gradiške nakon gotovo četverogodišnje okupacije oslobođena zapadna Slavonija.


Cilj akcije bio je oslobađanje Okučana, središta neprijateljske pobune i terorističkih napada na zapadno-slavonskom području.

U akciji koja je trajala od 1. do 3. svibnja 1995. na glavnim pravcima napada bile su 81. gardijska bojna, 5. gardijska brigada, te dijelovi 1. i 3. gardijske brigade. U potpori su bile pričuvne i domobranske postrojbe potpomognute protuoklopnim topničko-raketnim postrojbama, Hrvatskim ratnim zrakoplovstvom (HRZ) i postrojbama specijalne policije.

Prvi put u Domovinskom ratu korišteni su i masovniji udari hrvatskog zrakoplovstva, a tenkovi dopremljeni željeznicom ulazili su izravno u borbu čime je postignuto dodatno taktičko iznenađenje neprijatelja.

Hrvatske snage s oko 7200 vojnika i policajaca su u manje od trideset dva sata oslobodile 500 četvornih kilometara teritorija te je uspostavljen nadzor nad autocestom Zagreb-Lipovac i željezničkom prugom prema istočnoj Slavoniji. Nakon gotovo četiri godine okupacije oslobođeni su Okučani.

U akciji oslobađanja zapadne Slavonije poginula su 42 pripadnika Hrvatske vojske i policije, a 162 su ranjena. Tijekom akcije Srbi su srušili zrakoplov Rudolfa Perešina, pilota HRZ-a koji je u vrijeme najjačih napada na Hrvatsku 1991. zrakoplovom MIG-21 prebjegao u Austriju.

Operacija “Bljesak” prethodila je operaciji “Oluja” koja je uslijedila nakon tri mjeseca, čime je Republika Hrvatska pokazala odlučnost da uspostavi državno-pravni poredak na cijelom svom području.

Zbog vojnog poraza u akciji “Bljesak”, srpski pobunjenici su 2. svibnja 1995. godine napali središte Zagreba raketnim sustavom “Orkan” s kasetnim punjenjem s tzv. “zvončićima”, pri čemu je poginulo sedmero ljudi, a njih najmanje 176 ranjeno.

To je pred televizijskim kamerama otvoreno priznao i njihov tadašnji vođa Milan Martić, a zbog zapovijedi da se napadne Zagreb Međunarodni sud u Haagu pravomoćno ga je za ratni zločin osudio na 35 godina zatvora

http://www.dnevno.hr/domovina/dvadeseta ... -slavonije

[EdgarFranjul]

Strava u Borovu Selu

‘PREŽIVIO SAM MASAKR U BOROVU SELU': ‘Kopali su im oči, rezali jezike… Sve je trajalo dvadesetak minuta’

images_cms-image-0000138451-660x330.jpg (65 KiB) Viewed 5447 times

Autor: S. Vučković
Subota, 02. Svibanj 2015. u 12:06

Bilo je to nezapamćeno iživljavanje nad hrvatskim redarstvenicima.

Nije se puno promijenilo 24 godine nakon stravičnog masakra hrvatskih redarstvenika u Borovu Selu. Dapače… “Živote su dali, za slobodu, za slobodu, srpskom narodu – slava im, Beli orlovi”, skandalozni su natpisi na četničkim spomenicima i grobovima u tom mjestu.

Slučajni šetač neupućen u krvavu hrvatsku povijest lako bi mogao zaključiti kako šeće po srpskom tlu u kojem su ukopana tijela “srpskih heroja”, a shodno tome i “hrvatskih agresora”. Sporni spomenik udaljen je samo 200-tinjak metara od onog podignutog za dvanaestoricu izmasakriranih hrvatskih redarstvenika, za čiju smrt do današnjeg dana nitko nije odgovarao.

Preživjeli sudionik koji je tada kao redarstvenik samim čudom izbjegao smrt, Robert Bosak, tvrdi kako ove godine po prvi put nije dobio poziv na Memorijal 12-torici njegovih kolega ubijenih u Borovu Selu. Čini se da netko ovaj događaj želi spremiti u ropotarnicu povijesti, međutim, to se neće tako lako dogoditi. Barem dok Bosak bude pamtio i najsitnije detalje koji su se dogodili tog 02.05.1991. godine:

‘Zapravo, nismo bili spremni!

– Počeo sam raditi kao policajac u Vukovaru, ali sam završio i specijalnu obuku u Zagrebu. Tog dana sam došao po plaću i samostalno se priključio akciji spašavanja dvojice ranjenih i zarobljenih policajaca. Njih trojica su, naime, bili u redovitoj ophodnji i završili su u Borovu Selu. Jedan je uspio pobjeći, a druga dvojica su zarobljena. Da se razumijemo, oteti i raniti policajce na službenoj dužnosti u to vrijeme i pod tim okolnostima je teroristički čin, pa ja počinitelje masakra u Borovu Selu nazivam teroristima. Naravno, Zagreb se digao na noge i akcija je brzinski organizirana. Došao sam, dakle, s kolegom Barišićem sat vremena prije u osobnom automobilu s kojeg smo skinuli tablice. Moguće da nas je i to spasilo. Također, bitno je znati da 95% policajaca nije nikad opalilo metak i da zapravo nismo bili spremni.

U 9 i 30 Bošnjak, koji je bio zapovijednik i koji je i sam tada poginuo, izdao je zapovijed po kojoj se trebalo ući sa čak 150 policajaca i to istovremeno s vinkovačkog i daljskog ulaza, s tim da je jednu ekipu predvodio Josip Reihl-Kir.

Nezapamćeno iživljavanje nad hrvatskim redarstvenicima

Već tada su stvari krenule po zlu, jer je Kir jednostavno procijenio da je preopasno i povukao svoje ljude. Kako je to mogao već tada znati? Smatram da je imao informaciju, drugačije to ne mogu objasniti. Ipak, želim naglasiti da je nekolicina njegovih ljudi otkazala poslušnost i krenula u akciju, ali nisu mogli dalje jer je već u međuvremenu došlo do pucnjave. Šest policajaca s vinkovačke strane već je zauzelo položaj, tom prilikom jedan je i ranjen. Naših preostalih policajaca je ušlo kilometar i pol prije centra. Pucalo se po autobusu u kojem su odmah poginula trojica policajaca, a ostali su ranjavani onako, u bijegu i pokušaju da se obrane od pucnjave. A onda je počeo masakr… Najmučniji dio priče o događaju iz Borovog sela… Naši dečki su ležali posvuda, izranjavani, nepokretni. Prilazili su im jednom po jednom i klali, kopali oči i rezali jezike. Pamtim Vučića koji je ranjen ležao na cesti i molio nas da mu ne prilazimo pomoći. Bio je iskusniji, znao je da teroristi samo čekaju da mu dođemo pomoći , pa da nas pobiju. Vučić je odlučnim glasom inzistirao da mu ne prilazimo. A onda mu je prišao jedan od njih i hladnokrvno pucao u njega… Malo tko zna za Vučića i koliki je heroj bio. Malo tko zna i da je jedan od policajaca ležao ranjene noge, sve dok mu nisu prišla dvojica. Jedan ga je primio za jednu, a drugi za drugu ruku. Tad je došao treći sa sjekirom i zabio mu je posred šljema. Sve je trajalo dvadesetak minuta. Dvanaest mučki ubijenih policajaca, svi redom iz Vinkovaca i okolice…

Osim Roberta Bosaka, niti Stevo Stiv Culej se ne miri s činjenicom da za ovaj zločin nakon 24 godine krivaca nema. Naime, jedan od ubijenih redarstvenika, bio je Culejev brat:

– Istraživao sam godinama tko je ubio mog brata i njegove kolege i došao do popisa 53 Srbina iz Borova Sela koji su sudjelovali u ubojstvu i imam njihove fotografije, podatke što su radili toga dana, gdje danas žive, iako ih je većina s razlogom pobjegla u Srbiju ili drugdje. Taj popis s obimnom dokumentacijom o ovom slučaju u obliku elaborata, dostavio sam tadašnjem predsjedniku Josipoviću i tadašnjem državnom odvjetniku Bajiću, a Vladi, Saboru, pravosuđu, MUP-u sam pisao neka poduzmu nešto kako bi se kaznili zločinci, ali do sada nije učinjeno ništa osim što je izvjesni Marinković dobio 3,5 godina zatvora koje provodi u šetnji Vukovarom.

Moj brat, kao i većina mladića, nije ubijen u borbi, već je ranjen odvučen u dvorište kuće u središtu Borova Sela i tu su ga ubili udaranjem tvrdim predmetom u glavu do neprepoznatljivosti. To je ratni zločin jer ženevska konvencija štiti zarobljenike i ranjenike, a to u Borovu Selu nije poštovano. Zato počinitelji ne mogu biti abolirani i ja stalno tražim neka im se sudi bez obzira na aboliciju. U pismu Bajiću naveo sam kako imam popis počinitelja i da ću, ako država ništa ne poduzme, uzeti pravdu u svoje ruke i krenuti tražiti zločince prema svome popisu od 53 imena – kazao je svojevremeno za medije Stevo Culej-Stiv, branitelj, policijski specijalac i dopredsjednik krovne i predsjednik vukovarsko-srijemske Udruge specijalne policije.

Culej je tada također podsjetio kako je na mjesnom groblju podignut “mauzolej” Vukašinu Šoškočaninu koji je predvodio zločin 2. svibnja. Na spomeniku su stihovi ispisani ćirilicom koji, među ostalim, govore o srpskoj zemlji u koju su pobodene srpske zastave. Sličan spomenik podignut je i zločincima iz tzv. Belih orlova, pa iako je od vlasti zahtijevano da se ovi neprimjereni spomenici uklone jer vrijeđaju osjećaje rodbine žrtava masakra u Borovu Selu, oni i danas “ponosno” stoje…

http://www.dnevno.hr/domovina/prezivio- ... tak-minuta

[EdgarFranjul]

NA DANAŠNJI DAN
Prije 17 godina preminuo je Gojko Šušak, ratni ministar i jedan od najbližih suradnika predsjednika dr. Franje Tuđmana

Susak-580x391.jpg (29.37 KiB) Viewed 5447 times

Prošlo je 17 godina od smrti Gojka Šuška, umro je u Zagrebu 3. svibnja 1998.

Gojko Šušak rođen je 16. ožujka 1945. u Širokom Brijegu. Po povratku iz iseljeništva 1990. godine dužnost ministra obrane obnašao u svim hrvatskim vladama od 1991. do 1998. godine. Bio je jedan od najbližih suradnika predsjednika dr. Franje Tuđmana. Kao ratni ministar dao je nemjerljiv doprinos u ustrojavanju, jačanju i ratnim operacijama Hrvatske vojske i stvaranju neovisne države Hrvatske.

Odlikovan je Veleredom kralja Petra Krešimira IV. s lentom i Danicom, Veleredom kralja Dmitra Zvonimira s lentom i Danicom, Redom kneza Domagoja s ogrlicom, Redom Nikole Šubića Zrinskog, Redom Ante Starčevića, Redom Stjepana Radića, Redom hrvatskoga trolista, Medaljom za Bljesak, Medaljom za Ljeto 95, Medaljom za Oluju i Medaljom za iznimne pothvate. Osim toga, nositelj je Spomenice Domovinskoga rata i Spomenice domovinske zahvalnosti.

Posmrtno je 5. svibnja 1998. promaknut u čin stožernoga generala Hrvatske vojske. Pokopan je 7. svibnja 1998. na zagrebačkom groblju Mirogoj u Aleji hrvatskih branitelja.

Na njegovom grobu stoji jasna poruka:

Tako i vi: kad izvršite sve što vam je naređeno, recite: ‘Sluge smo beskorisne! Učinismo što smo bili dužni učiniti! (Lk 17,10)

Izvor: narod.hr

http://narod.hr/kultura/prije-17-godina ... je-tudmana

[EdgarFranjul]

UBIJEN HEROJ DOMOVINSKOG RATA JOHANNES TILDER – 10. SVIBNJA
Johannes Tilder

10-05-2015 Objavio : Borna Marinić

Na današnji dan 1994. godine ubijen je heroj Domovinskog rata Johannes Tilder.

Tilder je rođen 1963. godine u malenom gradiću Enkhuizenu u Nizozemskoj u kojoj je završio Kraljevsku vojnu akademiju. Nakon dvije godine specijalne škole za izvidnike diverzante, službovao je u NATO-ovoj bazi Seedorf u Njemačkoj od 1985. do 1990. te je neko vrijeme proveo u Legiji stranaca.

Potom se vratio u Nizozemsku i 1991. se preko humanitarne organizacije “Hrvatska pomoć” javio kao dobrovoljac za Hrvatsku vojsku.

U Hrvatsku je stigao u studenom 1991. godine gdje je upućen je Gospić. Tamo je neko vrijeme bio u Vojnoj policiji, a potom je primljen u djelatni sastav 9. gardijske brigade.

U sklopu izviđačko-diverzantske satnije 9. gbr “Vukovi” je uz veću grupu dragovoljaca iz Nizozemske ustrojio “Prvu nizozemsku dobrovoljačku satniju”.

I nakon završetka najžeščih sukoba Tilder je ostao u Hrvatskoj s još nekolicinom sunarodnjaka. U Hrvatskoj vojsci dobio je čin poručnika i bio zapovjednik voda, pa zamjenik zapovjednika izvidničko-diverzantske satnije u 9. gardijskoj brigadi.

Neko vrijeme bio je i glavni inspektor za izvidničko-diverzantsku obuku Hrvatske vojske za operativnu zonu Gospić. Tu se i oženio Hrvaticom Mandicom i postao hrvatski zet no kraj rata i svoju slobodnu Hrvatsku nije doživio.

Tilder je zarobljen od strane pripadnika pobunjenih Srba 5. travnja 1994. na ničijoj zemlji u blizini Ličkog Osika iako je nosio plavu beretku UN-a i bio nenaoružan. Pred kamerama je zatim priznao zločine HV-a u operaciji “Medački Džep” iz 1993. godine.Rezultati autopsije pokazali da je bio pod utjecajem droge te da su priznanja bila na taj način iznuđena.

Ubijen je s leđa u navodnom pokušaju bijega pri prebacivanju u kninski zatvor. Njegovo tijelo počiva u njegovoj Hrvatskoj na zagrebačkom groblju Mirogoj.

http://dogodilose.com/2015/05/10/ubijen ... 0-svibnja/