Hrvati još nemaju Hrvatsku

[EdgarFranjul]

POLEMIKA O IZASLANIKU: Do kada će se Republika Hrvatska ispričavati zločincima?


Autor: Marko Ljubić
Srijeda, 24. Veljača 2016. u 20:15

Nije li konačno vrijeme da se prvo Irinej počne prati i to ni manje ni više, već pod vodopadom Krke, najmanje nekoliko godina uz tisuće tona sapuna, pred hrvatskim narodom, pred tisućama Srba koji su odbili biti sudionici zločina i sačuvali pravo cijelome srpskom narodu na civilizacijsku šansu bar u dalekoj budućnosti, braneći svoju Hrvatsku od toga zla?


Povodom imenovanja ministra Zlatka Hasanbegovića posebnim izaslanikom predsjednice Republike otvorila se i javna i politička rasprava o značenju te Predsjedničine odluke.

Evo što o tome kaže zastupnik SDSS-a u Hrvatskom Saboru, Dragan Crnogorac: „Provokacija je bila i njegovo slanje na proslavu državnosti Srbije koju je u Zagrebu organizirala ambasada Srbije, a prisustvo u Pakracu je još veća zbog poznatih proustaških stavova hrvatskog ministra i događaja koji je vezan i za zasjedanje Sinoda SPC u Jasenovcu“.

Pa dodaje: „Hrvatska je prihvatila financiranje obnove zahvaljujući srpskim predstavnicima u Saboru. Nije Hrvatska novac dala zato što je htjela, već zato što su se naši zastupnici izborili za to jer je Vladičanski dvor godinama propadao“.

Kako tumačiti ovakav stav mladog Srbina u Hrvatskoj?

Najbolje s pozicija elementarnih činjenica, koje određuju poziciju s koje on govori, kako bi se moglo relevantno i objektivno zauzeti stajalište o vrijednosti njegovih riječi.

Jer, jedino tako se može – ne biti on.

A to je nužno svakome tko drži do sebe.

Pa pogledajmo.

U agresiji Srbije u kojoj je sudjelovalo gotovo kompletno članstvo SDSS-a, po nekim informacijama i otac i sva rodbina Dragana Crnogorca, koji su milošću Republike Hrvatske abolirani od kaznenog progona, u Hrvatskoj je na okupiranim područjima i na crtama bojišnice od Konavala do Vukovara uništeno 65 župnih crkvi, pedeset i jedna ostala crkva, 88 kapelica, 66 župnih kuća i dvorana, 7 samostana, 15 groblja, 88 križeva na otvorenom. Ubijeno je oko 15 tisuća ljudi, silovano preko tri tisuće žena, prognano oko trista tisuća ljudi, a uništeno, oštećeno i opljačkano stotine tisuća objekata, što privatnoga što državnoga vlasništva. Ukupna izravna šteta procijenjena je na 60 milijardi Eura.

Tisuće su ljudi bile u logorima izloženi najtežim mogućim zvjerstvima i mučenjima, pri čemu su mnogi od njih mjesecima i godinama služili kao roblje diljem Srbije.

Iz Vojvodine je protjerano oko 40 tisuća Hrvata.

„Rukopis“iste politike u Bosni i Hercegovini, preciznije na području današnje Republike Srpske, prema riječima kardinala Puljića izgleda ovako:

„Prema crkvenim statističkim podatcima, s prostora koji danas obuhvaća bosanskohercegovački entitet Republika Srpska nasilno je protjerano iz svojih domova oko 140 000 katolika. Tako je npr. u 15 župa Derventskog dekanata prije rata živjelo gotovo 50 000 katolika koji su tijekom rata u golemoj većini protjerani pa ih je nakon rata ostalo tek oko hiljadu.“

Kardinal zatim poimenice navodi ubojstva svećenika, njihovih obitelji, časnih sestara, rušenja objekata tijekom rata, te nakon rata, pod vlašću Republike Srpske.

U Banja Luci je bez ikakvih ratnih sukoba ubijeno 122 katolika, u Prijedoru 151 katolik sa župnikom Tomislavom Matanovićem i njegovim roditeljima. U Presači kod Banja Luke ubijen je župnik i čuvar biskupijskog svetišta sv. Terezije od djeteta Isusa, Filip Lukenda, te časna sestra Cecilija Grgić. Ubijeni su svećenici Ratko Grgić,Ivan Grgić, Petar Jurendić, Marko Šalić, Alojzije Atlija, a osobite torture u logorima doživjeli su župnici Zvonimir Matijević, Stipo Šošić, Ilija Arlović, Ivan Franjić i Jozo Puškarić. U lipnju 1995. godine su pripadnici Srpske policije i vojske provalili u samostanske sobe redovnica Družbe Klanjateljica Krvi Kristove, te se cijelu noć iživljavali nad tamošnjim redovnicama.

Patrijarh Irinej u Banja Luci u siječnju 2016. godine, govori: „Danas Republika Srpska, utemeljena na istini Božjoj, na pravdi Božjoj, slavi svoj rođendan, veliki dan, ne samo za vas, braćo i sestre, veliki dan za ceo srpski narod…. Znamo mi danas da, kao što su nekada fariseji škrgutali zubima na arhiđakona Stefana kada im je prigovorio istinu, Božiju istinu, i danas mnogi škrgući zubima na Republiku Srpsku, ali uzalud im to škrgutanje. Ako Gospod blagoslovi narod, naslednike onih koji su položili živote svoje, i ova Republika je postavljena na krvi svetih mučenika, na kostima svetih mučenika, a sve što je postavljeno na pravdi, na istini, na krvi za pravdom i za ime Božje, to je večno i neprolazno“.

Ni jednom jedinom riječju nije spomenuo zlodjela u temeljima države čiji rođendan slavi i veliča kao „istinu Božju“.

Irinej jučer u Pakracu govori o strašnim zločinima nad srpskim narodom, ističe kako nisu bili dovoljni kamioni pa su uveli i željeznicu da ih mogu voditi na stratišta, govori o uništenim i zapaljenim sakralnim objektima, ukratko – govori isključivo i samo o progonu Srba.

I laže u oči i pred očima cijeloga hrvatskoga naroda.

I, pred izaslanikom predsjednice Republike.

Čime iskazuje nepoštovanje i prijezir prema narodu, Predsjednici, time i državi Hrvatskoj.

Ni jednom jedinom riječju nije spomenuo zvjerstva svojih sunarodnjaka oko Pakraca i u tom djelu Hrvatske. Niti uopće. Nije našao potrebnim bar u ime svećenika SPC reći riječi kajanja. A imao bi zašto. Evo primjera njihovog govora tijekom rata.

Episkop Nikanor: „Tamo gdje se prospe srpska krv i gdje padnu srpske kosti to mora biti srpska zemlja.”

Patrijarh SPC-a Pavle je tražio odvajanje „srpskih oblasti“ iz Hrvatske. U studenom 1991. godine patrijarh šalje otvoreno pismo britanskom lordu Carringtonu predsjedniku Međunarodne mirovne konferencije o Jugoslaviji, s osnovnom porukom: „Srbi ne mogu živjeti sa Hrvatima ni u kakvoj državi. Ni u kakvoj Hrvatskoj.”

Sinod SPC-a u prosincu 1992. godine, o logorima o kojima je već tada cijeli svijet sve znao kaže: „U ime pravde Božje, na osnovu svjedočenja naše subraće arhijereja i drugih pouzdanih svjedočenja, izjavljujemo sa punom moralnom odgovornošću da takvih logora u Republici Srpskoj, kao ni u Srpskim Krajinama, niti je bilo niti ima.”

Kako suočeni s ovim informacijama uopće imati bilo kakav ljudski odnos prema tim ljudima?

Kako bilo što vjerovati Irineju?

Nikako.

I, onda Crnogorac kaže da se Hasanbegović pokušao “oprati od ustaške ideologije, ali nije priznao da je pogrešio, niti se ikada izjasnio protiv NDH i ustaša. Zato kad ga vidim odmah pomislim na ustaše“.

Crnogorcu nije jasno zbog svega – zašto Srbija šuti?

Primjetno je da se u svojim istupima, Crnogorac kao službeni zastupnik u Hrvatskom Saboru, spominjući „provokaciju u ambasadi Srbije“, ali i ovim pozivom Srbiji, ponaša kao zastupnik Srbije a na hrvatski političar, čime eksplicitno poručuje da ne priznanje suverenitet naroda i države u kojoj djeluje.

To bi samo po sebi bilo dovoljno svugdje u svijetu za trenutni opoziv sa svih političkih i javnih funkcija.

Ako ne i za kazneno procesuiranje.

Da vidimo moralnu dimenziju njegovih poruka.

Zašto bi se bilo tko „prao“, makar bio i najveći razbojnik, ubojica i nečovjek pred ljudima koji baštine, prešućuju i slijede nedjela koja sam naveo?

Nije li konačno vrijeme da se prvo Irinej počne prati i to ni manje ni više, već pod vodopadom Krke, najmanje nekoliko godina uz tisuće tona sapuna, pred hrvatskim narodom, pred tisućama Srba koji su odbili biti sudionici zločina i sačuvali pravo cijelome srpskom narodu na civilizacijsku šansu bar u dalekoj budućnosti, braneći svoju Hrvatsku od toga zla?

I pred cijelim čovječanstvom, jer cijeli svijet je svjedočio tom zlu.

I presudio mu službeno na ICJ.

Crnogorac na valu kampanje bijednika u Hrvatskoj, koji ne poštuju ni minimum golih elementarnih ljudskih normi, pokušava problematizirati ministra Hasanbegovića, pokušava problematizirati legitimitet odlučivanja predsjednice Republike u Hrvatskoj, ali i otvoreno zaziva intervencionizam Republike Srbije.

I još se hvali da je on i slični natjerao Republiku Hrvatsku na izdvajanje deset milijuna kuna za obnovu pravoslavnog manastira, polazeći od toga da „ona nije htjela“.

Je li politički mudro tolerirati takve ispade, takve ideje, takve namjere u samome srcu Hrvatske i u hrvatskim državnim institucijama?

Nikako nije.

Jer, Hrvatska nikada takvim ponašanjem neće ništa dobiti.

Samo nevolju, sve veću, što se više i dosljednije bude tako ponašala.

Nitko na taj način nikada u povijesti nije preodgojio nikoga.

Zbog toga, iako razumijem zašto je to uradila, predsjednica Republike nikako nije smjela nikoga poslati kao svoga izaslanika u Pakrac. Veliki je, vrlo veliki, znak državne i ljudske milosti uopće takvim ljudima dopustiti slobodan ulazak u Hrvatsku.

Jer definitivno ni jednu civilizacijsku, političku i običnu ljudsku nakanu ti ljudi ne razumiju. Sve što nosi ljudski i civilizacijski biljeg oni jednostavno smatraju – slabošću.

A država ne smije neprijateljima pokazivati slabost.

http://www.dnevno.hr/vijesti/dnevni-det ... zlocincima

[EdgarFranjul]

Dujmović o ludilu partizanske Hrvatske i aktualnim aferama

Mi ovdje pokušavamo reći ovo je Hrvatska, ali ona to nije. Ovo je još uvijek kao što je bilo u socijalističkoj Hrvatskoj, kazao je Dujmović

Datum objave: 23.03.2016 | 08:04 Autor: iz
U emisiji 'Markov trg' gostovao je novinar Tihomir Dujmović koji je komentirajući terorističke napade u Bruxellesu izjavio; 'Europa spava svojim starim dekadentnim snom'.


U emisiju se iz Bruxellesa, telefonom javila zastupnica u EU parlamentu Dubravka Šuica.

"Trenutno sam u zgradi EU parlamenta gdje nas je zatekao ovaj napad. Tek malo prije smo dobili dozvolu da možemo polako odlaziti. Eksplozije su nas zatekle u zgradi parlamenta. Ljudi su bili zaprepašteni. Premda se govorilo, da su bile indicije nakon uhićenja Abdeslama kako bi se nešto moglo dogoditi. Cijeli dan grad nadlijeću helikopteri. Promet je zaustavljen i nije ugodno. Na taj terorizam moramo odgovoriti ozbiljnim mjerama. Ne smijemo dozvoliti da terorizam pobijedi našu demokraciju. Ne bih povezivala migrantsku krizu i terorizam. Mi odlučujemo o jednoj europskoj direktivi odnosi se na registraciju putnika u zračnom prometu. Imate dvije struje. Ljudi se ovdje radije priklanjaju opciji zaštiti podataka, nego sigurnosti. Mi smo se uvijek zalagali za registraciju putnika, ali imate tu drugu opciju liberala i socijalista koji smatraju da je zaštita podataka važnija. Pitam se što je važnije život ili diskrecija? Restriktivne mjere su na snazi, a što se tiče reakcije o tome će se razgovarati. Nešto se drastično mora poduzeti jer je ovo napad na naš način života", kazala je Šuica.


"Ovi napadi imaju gradaciju interesa. Ovo je evidentno odmazda na uhićenje Abdeslama. Netko je neoprezno pustio informaciju da on surađuje. Potom prebacivanje rata na prostor Europe. Cijela ova priča s migrantima smjera prema destabilizaciji Europe. Koliko god mi govorili o humanitarnoj katstrofi, jezivo je gledati te žene i djecu u blatu. Fascinantna je površnost medija jer su 80 posto tih migranata bili muškarci, a na snimkama koje gledamo su 300 posto žene i djeca", komentirao je Dujmović.

Koliko je Hrvatska spremna na ovakve izazove?

"Želim vjerovati da su hrvatske obavještajne službe spremne. Hrvatska mora biti svjesna svoje pozicije, a nije, mora biti svjesna situacije u BiH, a nije, mora biti spremna paktiranja Srbije i Rusije, a nije. U Hrvatskoj je dominantan provincijalizam. Tu su neke čelije islamista u BiH, postoje određeni krugovi u Srbiji koji nisu prežalili pad tzv. Krajine".

S obzirom da je šef SOA-e dobio 'crveni karton' predsjednice Grabar-Kitarović, tu je i afera o čudnom načinu nabavke MIG-ova 21 iz Ukrajine, koliko je Hrvatska obavještajno spremna?

"Kad vam otkaže jedna strana, a to je Predsjednica, pitanje je kako sve to funkcionira. Pretpostavljam da je sustav jak i da može bez čelnog čovjeka opstati spreman. Međutim ova afera s MIG-ovima je zastrašujuća. Bilo je najava te afere. Ako se ne varam Hrvatski je tjednik otvarao tu temu, ali nije bilo odgovora vlasti na te zastrašujuće podatke".

Gdje je problem? Ako je Lozančić dobio crveni karton zašto sam nije dao ostavku? Kakav izbor ima predsjednik vlade Orešković? Kako može Lozančić ostati ako ne može servisirati sve institucije u državi koje mu više ne vjeruju?

"To je mali misterij u državi. Zašto se premijer ovako ponaša, niti zašto Lozančić sam ne da ostavku. Ispalo je da Orešković traži boljeg kandidata, ali kako će ga on pronaći ako ne poznaje sustav i ljude. Situacija je pred raspletom. Ali kandidat o kojem se govori je neprihvatljiv HDZ-u. Prema tome nije mi jasno, potpuno mi je neshvatljivo ponašanje Oreškovića".

Je li Orešković najveća Karamarkova pogreška?

"Evidentno je da je Oreškovića HDZ doveo. Bilo bi pristojno da on respektira tu činjenicu. To se očito ne događa. Evo na primjeru imenovanja šefa obavještajne zajednice predsjednik Vlade prkosi ne samo Karamarku, nego i predsjednici države. Ako se nastavi ovim putem Orešković gura HDZ u prijevremene izbore. Način na koji se Most ponaša, ta nesolidarnost, provincijalnost… Pogledajte kako Petrov bira tajnicu preko javnog natječaja, on nema još ni ured, njemu ne treba službeni auto. To je primijenjeni boljševizam knjiškog tipa. Vi pokazujete kako ste vehementno transparentni. To je čisti populizam. To su trikovi iz komunizma. To je poza, jeftini trikovi".

Koji su uzroci tih jakih šumova na liniji Orešković Karamarko i Predsjednica. Orešković je čovjek impozantne karijere i sasvim sigurno mu ne nedostaje samopouzdanja. Je li sve to pokušaj da nahrani svoj ego i demonstrira svoj autoritet ili su to neki drugi razlozi, odnosno interesi koji vode prema onome čime se do sada bavio?

"Mislim da se radi o goloj taštini. On ima novac i to nije motiv. Ova mu pozicija daje moć koju kao šef firme ne može imati. On se teško snalazi u političkim vodama. On bi bio odličan ministar financija.
Neshvatljivo je primjerice njegovo uporno i upravo prkosno držanje prema predsjednici države glede iznimno važne promjene na mjestu šefa SOA-e.
Ne primiti na razgovor tajnika najveće političke stranke koji je bio kandidat za ministra branitelja. Samo onaj tko politiku ne razumije, mogao je onako poniziti Milijana Brkića. 'Mostovski' tražiti više kandidata kao na javnom natječaju. Dopustiti da se javno oglase same legende Domovinskog rata, znati pri tom da će samo jedan proći. Zašto te ljude ponižavati? Mislim da on to ne radi namjerno. On misli da je to natječaj za biznis. Javite se pa tko prođe, prođe i nema loših osjećaja. Tako je u biznisu, a ne u politici. Takva ponižavanja ljudi djeluju pomalo sadistički. Morati će se dogoditi nekakvo 'povijesno' pomirenje Karamarka i Oreškovića ili prijevremeni izbori".

Ovih je dana bilo puno polemika ministra unutarnjih poslova Orepića i Karamarka?

"Trebate znati kad se izgovore neke riječi da povratka nema. Da je pobijedio SDP bi li bilo moguće zamisliti da dva pomoćnika ministra budu Karamarko i Milijan Brkić. To što se događa je neobjašnjivo. Mostovci pokušavaju od SDP-ovaca napraviti janjičare, ostanite tu i budite naši ljudi. 12 pomoćnika SDP-ovih ministara su ostavili na svojim pozicijama. To je veliki rizik jer to mogu biti profesionalci, ali i nagazne mine. Nikada se nije dogodilo da nakon promjene vlasti u policiji ostanu čelni ljudi prethodne vlasti. Za to odgovornost snosi Petrov.
Radman je otišao, promijenjeni su i voditelji dnevnika i niz političkih emisija, ali to je sve. Što je s lustracijom, a to je bilo predizborno obećanje? Još ništa od gospodarskih reformi, HNB, monetarna politika. Oreškovićeva najava da će Hrvatska uvesti euro najbolje svjedoči da svu dubinu hrvatske krize on još nije pohvatao. Orešković zbunjuje naciju, te nam se prije pokazuje kao običan predstavnik međunarodnih bankarskih institucija. Želim vjerovati da su to početničke pogreške vrsnog stručnjaka koji se politici tek uči".

Marijanu Petir su žestoko napali nakon njene objave neposredno nakon napada gdje je napisala 'Eksplozije u Bruxellesu pred Uskrs pokazatelj su da nekima nije ništa sveto! Neće nas zaplašiti jer naš Bog je pobijedio smrt', dodajući čestitku: 'Sretan Uskrs', kako to komentirate?

"To je nastavak histerije u Hrvatskoj u kojoj se katoličanstvo ne prihvaća. Ovo nije fundamentalna zemlja, ali su devedeset posto kršćani. Reakcija Marijane Petir je tipična reakcija vjernice, ali ovo kako je ljevica reagirala i kako ju je sotonizirala je ludilo partizanske Hrvatske. U Americi nema škole u kojoj se ujutro ne svira američka himna. Mi ovdje pokušavamo reći ovo je Hrvatska, ali ona to nije. Ovo je još uvijek kao što je bilo u socijalističkoj Hrvatskoj. Još uvijek se ne prihvaća nacionalni temelj, jednaka averzija prema tome. Zašto nema, primjerice, bilten o govoru mržnje prema Česima? Zašto samo govor mržnje prema Srbima? Zašto se ne objavi knjiga govora mržnje prema Hrvatima? Ali to nije diskurs govora u jednoj demokratskoj državi. Na neki način takav bilten je jedan šovinistički pamflet. Srbi od 1918. godine stalno dijele vlast s Hrvatima u Hrvatskoj. Kada pogledate tih sto godina života sa Srbima u Hrvatskoj to je konstanta, opsesija koja Srbe gura u geto. Pogledajte što Pupovac radi: srpska banka, srpske novine, srpske novosti, Srbi kao ministri itd. To je loša poruka za Srbe. Srbi mogu biti građani sa svim pravima, ali politički Hrvati.
Nedavno je na HRT ukinuta emisija satiričkog karaktera. Brojni kritičari te odluke su naveli kako aktualna hrvatska vlast nije spremna čuti kritike i satiru na svoj račun. Međutim, budući je u tim emisijama uvijek ismijavan samo jedan svjetonazor, samo jedna politička strana u emisiji su pušteni satirički spotovi s plesnim točkama Milorada Pupovca, kako gledateljstvo ipak ne bi bilo uskraćeno za satiričke doživljaje", zaključio je Dujmović.


http://direktno.hr/en/2014/direkt/42852 ... ferama.htm

[EdgarFranjul]

Miki Bratanić: Hrvatski labirint laži i ideologija zvana jugoslavenizam
Objavio
Miki Bratanić -
2. veljače 2019. u 10:29
Foto: Narod.hr

„Labirint laži“ njemački je film koji govori o javno-političkim opstrukcijama suočavanja njemačke javnosti sa zločinima nacizma. Desetljeće nakon završetka Drugoga svjetskog rata tisuće onih koji su u nacizmu okrvavili ruke integrirali su se u sve pore društva, od obavještajnih, gospodarskih do političkih, pa je svako nastojanje otkrivanja pune istine užasa nailazilo na prepreke. Svima je bilo lakše okrenuti glavu i „okrenuti se budućnosti“, a mnogobrojne žrtve morale su se suočavati sa svojom poviješću svakodnevno susrećući svoje zločince. Nitko nije želio kopati po vlastitoj povijesti jer su mnogi bili dio tog mračnog vremena, pa je kopanje moglo dovesti do vlastitih korijena i sramote. Zato je šutnja bila blago. Sve dok se krajem pedesetih nije okupila mala grupa mladih ljudi koji su preskočili prepreke vlastitih obiteljskih tereta prošlosti i odlučili istinu o zločinima nacizma staviti pred lice njemačkoga naroda. I lavina je krenula. Suđenja koja su uslijedila i osude koje su donesene sigurno nisu obuhvatili ni manji dio svih koji su bili u toj zločinačkoj mašineriji, ali suđenje je postiglo potpuni cilj: okrenulo je glavu njemačkome narodu, otvorilo je njegove oči, suočilo ga s istinom i činjenicama.

Povukao sam paralelu s našom hrvatskom svakodnevicom, ali ne s opstrukcijom suočavanja hrvatske javnosti s nacističkim, fašističkim ili ustaškim zločinima, jer u Hrvatskoj na sreću nema nacista, fašista ili ustaša (premda se mnogi političari i njihovi medijski istomišljenici nadljudskim naporima trude ih izmisliti) koji bi to mogli raditi, već s opstrukcijom suočavanja hrvatske javnosti sa svojom komunističkom prošlošću koju i danas rade nasljednici komunističke ideologije.

Treba naglasiti da se u Hrvatskoj pored zločina komunizma sakrivaju od javnosti i zločini četništva, te sve ono negativno i od jednih i od drugih. Pogotovo ono negativno učinjeno spram Hrvatske i Hrvata. A zajednički nazivnik komunizmu i četništvu je Jugoslavija.

Možda bi zato “jugoslavenizam” bio pravi termin jedne ideologije koja vlada na “ovim prostorima”, a s kojim bi se trebali suočiti i kojeg bi trebalo prosuditi.

Jugoslavenizam!

Četvrt stoljeća nakon stvaranja države Hrvatske, očito je da jugoslavenski mentalitet u Hrvatskoj nije povijest, te da raspad Jugoslavije nije značio i raspad komunizma i četništva, pogotovo one njihove komponente koja je zatirala hrvatsko. Zapravo, stječe se sve više dojam da se ni Jugoslavija nije raspala.

I danas mnogi žive dobro na račun blaćenja svega što je hrvatsko, po istom ključu kao što su to nekad radili njihovi prethodnici. Isti recepti iz oba rata ponavljaju se na jednak način: sakrij istinu – istakni laž. A kada se to radi dovoljno dugo, onda su rezultati zajamčeni.

Raspodijelivši se na dvije strane političke scene, lijevu i desnu, stara se jugoslavenistička oligarhija zaogrnula dvjema svetinjama – antifašizmom i domoljubljem – te ih licemjerno zloupotrebljava, zavaravajući već izvarani narod, koji je prihvatio poziv na „zaborav povijesti“. Naravno, mnogi koji pozivaju na zaborav povijesti ne zaboravljaju onaj dio koji njima odgovara, a u kojem je laž, već ga i dalje upornno ponavljaju na očigled naroda, koji nije sposoban upaliti svjetlo i provesti vlastitu „lustraciju“.

Nema nikoga tko bi racionalno i objektivno suočio javnost s istinitom koja glasi: hrvatski narod osjetio je zla svih ideologija i režima: fašizma, nacizma, komunizma i četništva, ali se nažalost isključivo govorilo o ustaštvu kao problemu. Nažalost, nikoga nema da otkrije plašt laži i ukaže na istinu koja se ispod njega skriva. Nažalost, jer hrvatski narod je participirao i u antifašizmu i u domoljublju, pa na to treba biti ponosan, a ne može, jer su laži izmiješane s istinom i zagađuju volju za ponosom.

Usprkos navodnim medijskim slobodama, naša javnost ne zna istinu o zločinima jugoslavenizma, odnosno komunizma i četništva, već i dalje konzumira one laži koje su se desetljećima plasirale i nudile kao univerzalna istina, a u kojima se ističu ili umnožavaju samo fašistički, nacistički i ustaški zločini, a istodobno prikrivaju ili umanjuju oni jugoslavenistički.

A u čemu je razlika između njemačke i hrvatske opstrukcije? U čemu je razlika između ljudi koji opstruiraju istinu? U čemu je razlika između ovih zločina? U čemu je razlika između ovih istina? U čemu je razlika između Nijemaca i Hrvata koji okreću glave?

Komunizam je najveće zlo u povijesti čovječanstva – i to pokazuju brojke. Kineski komunisti ubili su, prema procjenama međunarodnih instituta, 65 milijuna Kineza, što je deset puta više nego što su nacisti, fašisti i nihovi pomagači zajedno ubili pripadnika židovskog naroda. Ruski komunisti ubili su milijun Židova. Najdulju bodljikavu žicu kojom su opasani ljudi u povijesti čovječanstva podigli su i po njenim tragovima kasnije izgradili zid upravo komunisti u Berlinu kako bi zarobili ljude u komunističkoj „demokraciji“, u njihovom „koncentracijskom logoru“. O zločinima komunizma u Hrvatskoj objavljeno je, prema mojim spoznajama, gotovo 200 knjiga, a ona o komunističkim zločinima samo u Dalmaciji sadrži gotovo 800 stranica.

A četnički zločini dva puta su se u povijesti ponovili na tijelu hrvatskoga naroda. Dva puta. I to drugi put nedavno, pred našim očima. Vrlo krvavo i okrutno.

Mnoge povijesne činjenice, na žalost, hrvatskoj javnosti nisu prezentirane, već su sakrivene, a ne postoji kritična masa koja bi hrvatsku glavu okrenula prema povijesti i otvorila joj oči, pa je ona danas podijeljena do boli na svim razinama – jer u temelju našeg društva nedostaje istina.

I zato je Hrvatska, za razliku od Njemačke, tamo gdje joj je i mjesto: u blatu vlastite povijesne laži u kojoj se valja i ne može iz nje izaći i krenuti u istinsku budućnost.

Na žalost, suđenja u Hrvatskoj nije bilo ni za komunizam, ni za četništvo, ni za Jugoslaviju. A njihovi zločini su neizmjerni.

Sudski proces o kriminalu na državnom nivou i ubojstvu kojim se zataškao taj kriminal iz vremena Jugoslavije vodi se pred njemačkim sudom.

Ne pred hrvatskim, nego pred njemačkim sudom, daleko od očiju hrvatske javnosti.

A koliko su se naši političari opirali i tom njemačkom sudskom procesu i izručenju optuženih dobro nam je poznato.

Nisu tada primjenili parolu: “Locirati, uhititi, transferirati”.

I što drugo zaključiti nego da je stogodišnje bivanje hrvatskih javno-političkih djelatnika pod Jugoslavijom i služenje četništvu i komunizmu stvorilo logičan sukob interesa. Previše je onih utjecajnih koji su imali interesa od jugoslavenizma. Generacijama. Njima je draže o Jugoslaviji govoriti lijepo, a o Hrvatskoj ružno, te žaliti za jučer, a rugati se svemu danas. Njima bi istina o komunizmu i četništvu poremetila idilu jugoslavenizma.

I zato se ne događa ništa, i to ne samo na području suočavanja s povijesnim istinama.

To je na duši onih kojima je to bila ljudska i građanska dužnost i koji su bili plaćeni da to naprave. Tisuće žrtava komunizma i četništva u Hrvatskoj umrlo je gledajući svoje zločince kako se mirno šeću ovom zemljom i – što je najgore – oni i njihovi ideološki nasljednici jugoslavenizma participiraju u institucijama ove zemlje.

Preskakanjem ovih povijesnih istina, a ponavljanjem povijesnih laži, srušila se moralna društvena osnovica, relativizirao ljudski život i pogazilo dostojanstvo.

A tamo gdje nema istine, nema ni pravde, nema ni demokracije.


Hrvatskoj je nužno potreban hitan izlaz iz labirinta laži na polje istine, kako bi se suočavanjem s vlastitom prošlošću mogao završiti ovaj suludi virtualni ideološki građanski rat koji se nameće.

Samo istina može rasteretiti ovo teško breme podjela i samo rasterećeni možemo napokon krenuti dalje u budućnost u kojoj će istina predstavljati uzor i vrijednost, a ne prijezir, i u kojoj će se ljude koji se bore za istinu cijeniti i poštovati.

Od institucija se to očito teško može očekivati, pa će biti potrebno uložiti mnogo individualnog napora svakog pojedinog čovjeka u ovom nužnom civilizacijskom procesu.

https://narod.hr/hrvatska/miki-bratanic ... slavenizam

[EdgarFranjul]