Hrvatski sindrom

[EdgarFranjul]

Hrvatska bruji o predstavi tragedije obitelji Zec. Knjigu o tragediji hrvatske obitelji Šoljić nitko nije htio financirati!

Autor: S.V.
Datum: petak, 18. travnja 2014. u 12:29

Nakon predstave o tragediji obitelji Zec tišina je trajala desetak minuta, a nakon promocije knjige o tragediji obitelji Šoljić, tišina traje punih – deset godina!

Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskoga rata 91. (UHBDR91.) priopćenjem se osvrnuo na "hrvatsku histeriju" zbog predstave o obitelji Zec:

U Rijeci su svi oduševljeni- stigao je Oliver Frljić i pred punim kazalištem prikazao predstavu svoga života – "Aleksandra Zec", koja je, kako je naglasio, "posvećena djeci ubijenoj u hrvatskom Domovinskom ratu".


Kao prvo, to je laž.


Zatim je kontraverzni autor izrazio čuđenje što se i nakon gotovo dva desetljeća nakon rata- još uvijek žrtve dijele po nacionalnoj pripadnosti, što izravno ponižava žrtve. A on eto, jadnik, nije napravio predstavu po "nacionalnom ključu", već je za svoj "projekt"(sic!) izabrao isključivo i jedno žrtvu srpske nacionalnosti, čijeg su oca, majku i dijete ubili, ne u ratu, već kod kuće i na obroncima Sljemena ljudi koji su možebitno (što nikada nije dokazano) imali samo jedan motiv u vrijeme srpske agresije – da se "osvete" nekim Srbima, za što naravno nema opravdanja.


Na obitelj Zec nije pala srpska granata, kao na nevinih 28 dječaka i djevojčica u Slavonskom Brodu, kao ni na 400 druge hrvatske djece koja su zvjerski ubijena, ali ne od hrvatske, već od srpske ruke.

Ako je Frljić želio raditi predstavu za "svu djecu koja su ubijena u srpskoj agresiji", onda je zaboravio samo jedno- na najmanje ubijenih deset razreda nevine hrvatske djece!


Međutim, nevjerojatno je kako su ovu provokaciju "bivšeg dečka Danijele Trbović" s oduševljenjem i financijskim sredstvima mnogi popratili, iako je predstava na granici kiča, odnosno dobrog ukusa, ili jednom riječju "mlaka voda". Napravljena je po narudžbi raznih pupovaca, a to sve govori. Pojedini kritičari pišu kako je na kraju ovog komada nastala tišina. Desetak minuta se šutjelo. Ljudi su bili u šoku, a kako i ne bi.


Ali, kad je moja malenkost objavila knjigu "Kata Šoljić- Junakinja hrvatskog Domovinskoga rata" (2004.) u kojoj se opisuje smrt čak četiri sina Kate Šoljić u hrvatskom Domovinskome ratu, također je nastala tišina koja nije trajala desetak ili dvadesetak minuta, već traje sve do danas, punih desetak godina!


Održali smo dvadesetak ili tridesetak predstavljanja te knjige, i niz tribina, na kojima je bila nazočna i pokojna Kata Šoljić, koja je izravno i govorila o toj svojoj teškoj životnoj kalvariji, kad je pored četiri sina izgubila u Domovinskome ratu još i više od petnaestak članova svoje obitelji, kad je nakon II. svjetskog rata izgubila i četiri brata, za koje nikada nije saznala gdje im je grob, tzv. lijevi mediji, a poglavito oni koji, poput Frljića, "ne dijele" žrtve po nacionalnoj pripadnosti, ostali su nijemi, prešutili su i marginalizirali ovu strašnu, nečuvenu tragediju.

A "najponosnija majka u Hrvata" u Domovinskome ratu izgubila je sina Niku (r.1942.), Miju (1945.), Matu (1952. i Ivu (1948.). Godinama ih je nakon njihove užasne smrti tražila, zajedno sa svojim kćerkama, od kojih je jedna bila u srpskom logoru, a druga još ni danas nije pronašla svoga supruga i oca koji je ubijen negdje u Vukovaru. Kad je ova knjiga o tragediji obitelji Šoljić objavljena nije bilo zainteresiranih sponzora (gdje ste tada bili frljići, gradonačelnici, ministarstva, srpska vijeća, pupovci, "documente", odnosno svi vi koji ste toliko složni kad treba poduprijeti neki "srpski projekt", koji ima za cilj jedino još više razjediniti hrvatski narod?).

Da je netko u Rijeci, poput nekog frljića, napravio kazališnu predstavu o tragediji obitelji Šoljić, ili Eve Šegarić iz Škabrnje, koja nije ništa bolje prošla, (ili stotinama drugih hrvatskih obitelji koje su Srbi u vrijeme rata "sravnali do koljena", nakon tog "projekta" i nakon promocije knjižice o njima, tišina bi valjda trajala ne desetak minuta nego najmanje – godinu dana.

Ali, neka nam netko objasni kako i zbog čega ima interesa da se rade i kazališne predstave po "nacionalnom ključu", da se iskorištava tragedija jedne nevine srpske obitelji, (samo da se "dokaže" da su u ovome ratu jedni i drugi bili "isti"), a da nema još ni danas zanimanja za nešto takvoga kad su nevine hrvatske obitelji u pitanju koje su možebitno još i gore prošle samo od četničkih krvavih ruku u Domovinskome ratu?


Zar jedan takav "projekt" ne zanima ni razne ministrice za kulturu, svjetski poznate glumce, estradne i ine zvijezde, srpske i ine političare, već samo i isključivo ostaju "nijemi" kad vide što se dogodilo sa jednom srpskom obitelji, a povod je bila, kako smo rekli, srpska agresija na Republiku Hrvatsku. Jer da Srbi i ini okupatori nisu napali Hrvatsku, obitelj Zec, ali i na desetine tisuća Hrvata danas bi bili živi, a predstave bi se radile o nečem mnogo boljem i zabavnijem.


Šteta što Frljić i njegovi pomagači nisu, u okviru ovoga "projekta" publici objasnili tko je bio žrtva a tko agresor, jer bi tada mnoštvo posjetitelja sigurno bolje shvatilo što je "majstor želio reći"! Ali, ako bi u predstavi to istaknuli, onda to ne bi, zar ne, "bivši dečko Danijele Trbović" (po čemu je ipak najpoznatiji) to bilo to!

E, sad nakon ovog "velikog i nezapamćenog projekta" Frljića treba i nagraditi – intendantskom stolicom u riječkom HNK-u!

Zaslužio je!

Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskoga rata 91. (UHBDR91.)

http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/1 ... irati.html

[EdgarFranjul]

Mali hrvatski anđeli Andrijana, Dalibor, Marinko, Ivan i Marko ne zanimaju Frljića! Njega zanima samo Aleksandra Zec!

Autor: Dražen Boroš
Datum: petak, 18. travnja 2014. u 19:22

Za ljude poput Frljića nijedna hrvatska žrtva nema ime. Za ljude poput njega ne postoje hrvatska djeca. On je majstor estradizacije mržnje prema Hrvatskoj i svemu hrvatskom s plaćom iz hrvatskog državnog proračuna. On će 4. svibnja u 15,05 stati mirno u počast "svom maršalu", a neće imati pojma zašto će dan ranije 29 majki u Slavonskom Brodu tiho zaplakati. I neće ga ni zanimati. Jer da je htio odati počast svoj stradaloj hrvatskoj djeci u Domovinskom ratu, kako javno laže ovih dana, mogao je barem pročitati njihovih 399 imena u svojom bljutavoj predstavi.

Te stravične nedjelje, 3.svibnja 1992. nitko nije ni slutio kakva se tragedija sprema. Već u jutarnjim satima (7,18) na okolna sela ispaljeno je oko 500 granata. U 8,39 napadnut je i Slavonski Brod, a već u 9,40 oglašena je i zračna opasnost koja je tijekom dana ponavljana pet puta. Neprijateljski zrakoplovi su od 11,22 u sedam navrata napadali Savski most. Zrakoplovi su dolijetali u valovima, uništavajući sve pokretno i nepokretno. Raketama i "krmačama" napadnuta su naselja Budainka i Jelas, Pilareva ulica, Krajiška ulica, Tvrđava Brod, Željeznička stanica... Pogođena su i kola hitne pomoći. U napadima toga dana poginulo je 16 osoba, od toga ŠESTERO djece, ranjeno je 60 ljudi od toga 30 teško. Slavonski Brod je te krvave nedjelje proživljavao jedan od najtežih trenutaka u svojoj povijesti.
Inače u prvih deset dana svibnja 1992. Savski most između Slavonskog i Bosanskog Broda te šire gradsko područje s lijeve i desne obale rijeke Save bili su meta intenzivnog, bombardiranja i raketiranja srpskog zrakoplovstva i artiljerije iz susjedne BiH. Savski most poslužio je agresoru kao izgovor za napade na stanovništvo i civilne objekte. U službenom izvješću je ostalo zapisano: srpski zrakoplovi najintenzivnija borbena djelovanja imali su od 2. do 8. svibnja 1992. pri čemu su izveli 65 napada s 200 naleta. U napadima je sudjelovalo 100 zrakoplova, iz kojih je izbačeno oko 70 aviobombi od 250 kg, 24 vođene aviobombe od 250 kg, četiri kasetne bombe, 60 navođenih raketnih zrna. Od svih ispaljenja 70 posto upućeno je na most, dok je 30 posto upućeno na civilne objekte. Most nije izravno pogođen, ali je bio oštećen.
U jednom trenutku, tog zlokobnog dana, jedan srpski zrakoplov je u niskom letu doletio sa sjevera izbacivši "krmaču" na naselje Jelas. Pritom je sravnio jednu katnicu ubivši petero djece u podrumu.
Pored razrušene katnice gdje ni tri betonske "deke" nisu uspjele od smrti spasiti malu Moniku, Ivana, Dalibora, Mirka, mamu Željku i baku Kaju preživjeli susjedi su samo nemoćno mogli gledajući dječja tijela. Stotinjak metara dalje na ulici vozilo Hitne pomoći granata je zgužvala poput kutije cigareta. Vozač je poginuo kad je došao po teškog bolesnika u susjednu katnicu. Nasuprot njoj, u jednoj manjoj kući od gelera poginulo je još jedno dijete.

Kad bi samo znao da nisu svi hrvatske nacionalnost...

U Hrvatskoj je tijekom Domovinskog rata ubijeno 400 djece, a više od tisuću je teško ranjeno. Samo u Slavonskom Brodu poginulo je 29 djece. Oni nikada nisu dobili priliku odrasti, veseliti se, ljubovati. Sve njihove želje i snovi nestali su u sekundi, u eksploziji topničke ili minobacačke granate ispaljene iz Bosne ili u prasku bombi izbačenih iz zrakoplova koji su uzletjeli s aerodroma u Srbiji i Bosni. To su žrtve za koje nema zaborava i praštanja. Nikome.
No samo jedno od ubijene djece ima medijsko ime i prezime. To je Aleksandra Zec, dvanaestogodišnja djevojčica iz Zagreba koju su ubili obični kriminalci u odori hrvatskog vojnika. O njoj je napisan jedan roman (Pavičić), snimljen je film (Brešan), napisane su stotine novinskih članaka, televizijskih priloga i emisija, novinari su se na njenoj tragediji nadobivali nagrada, nevladine udruge su održale bezbroj konferencija i skupova o "suočavanju s prošlošću", preživjeli članovi obitelji dobili su i novčanu odštetu od Republike Hrvatske. Sada je dobila i kazališnu predstavu, za koju kritičari tvrde da je običan jeftini politički kič, jednog estradnog mrzitelja svega hrvatskog.

Oliver Frljić koji je u Beogradu režirao ubojstvo Đinđića, u Sloveniji dramu o izbrisanim Bosancima, u Rijeci je eto dobio priliku sam kreirati bljutavu dramu koju je on, kako kaže, posvetio svim civilnim žrtvama Domovinskog rata.

Naravno da je to obična laž iz usta čovjeka koji sasvim sigurno nema pojma tko su Andrijana, Dalibor, Marinko, Ivan i Marko, mali hrvatski anđeli za čije brutalno ubojstvo s predumišljajem hrvatska država i Mladen Bajić nikada nisu podigli čak ni optužnicu. Samo je čudo da više djece nije poubijano tijekom vgelikosrpske agresije na Hrvatsku, jer su barbari s istoka bombardirali gotovo sve vrtiće, škole, dječja igrališta. I za razliku od male Aleksandre, u brodskom i svim drugim hrvatskim slučajevima ubojstva djece nisu bila izolirani zločin sumanutih pojedinaca nego plansko uništavanje hrvatske budućnosti.

Jeftina simbolika

Da možda bi Frljić i o njima radio "predstave", kada bi znao kako nisu svi oni hrvatske nacionalnosti. Ali kako on zna da mi njih sve zovemo hrvatskom djecom, Frljić i drugi slični njemu neće se otimati da o njima napišu roman ili snime film, pokupe neku nagradu....

Frljićeva predstava o smrti Aleksandre Zec je odvratna manipulacija u kojoj autor do kraja otvara svoje zatrovano srce. Klempave žečje uši, crno bijele fotografije jednog zločina, manipulacije s "malom srpskom kurvom". Jeftinom simbolikom uspio je uvrijediti prije svega žrtvu, a onda i većinu građana ove zemlje što mu je zapravo bio prvotni cilj.

Njegova predstava nema veze s teatrom, to je ideološko razračunavanjem s onim što Frljić tako otvoreno mrzi. Odnosno ne baš sve, jer kunu "naprosto obožava", ne toliko kao faunu koliko kao platežno sredstvo.

Malena Aleksandra i njena smrt je tako - po tko zna koji puta - medijski i "umjetnički" upotrebljena za rješavanje ideoloških frustracija i nostalgija nekih primitivnih ljudi, i kako god "čitajući" tu predstavu teško se oteti dojmu kako nigdje, ničim i niti na jednom mjestu Frljić ne odaje počast ostaloj hrvatskoj djeci čija smrt njega ne zanima. Nemojmo se zavaravati.

Japanci svake godine čitaju imena 150 tisuća žrtava američkog atomskog genocida u Hiroshimi i Nagasakiju. Srebreničani svake godine čitaju imena osam tisuća Karadžićevih i Mladićevih žrtava, a Hrvatska se svojih malih anđela gotovo ni ne sjeti.

Samo zato što oni nisu zanimljivi teršeličkama, pusićima, frljićima, milanovićima, josipovićima, mesićima i ostalima. Za ljude poput Frljića nijedna hrvatska žrtva nema ime. Za ljude poput njega ne postoje hrvatska djeca. On je jednostavno majstor estradizacije mržnje prema Hrvatskoj i svemu hrvatskom s plaćom iz hrvatskog državnog proračuna. On će sasvim sigurno 4. svibnja u 15,05 stati mirno u počast "svom maršalu", a neće imati pojma zašto će dan ranije 29 majki u Slavonskom Brodu tiho zaplakati. I neće ga ni zanimati.

Jer da je htio odati počast svim hrvatskim malim anđelima, mogao je barem pročitati njihovih 399 imena u svojoj bljutavoj predstavi.

k

[EdgarFranjul]

Pismo prijatelju koji nije čuo za Bleiburg


Autor Tomislav Nürnberger

Petak, 20 Rujan 2013 16:55


Naši "neškolovani" branitelji potukli pitomce i kadete JNA

Dragi prijatelju*!

Kažeš: »Herojski« otpor partizana protiv »50 njemačkih divizija«!

A Rudolf Arapović objavio na mreži imena i sastav njemačkih postrojbi s datumima dolaska i odlaska iz »ovih prostora«, kako kažu oni koji ne mogu izreći Hrvatsko ime! Iz popisa se vidi da NIKAVIH 50 njemačkih divizija nije bilo tu! A da si pročitao knjigu Ive Tasovca: „American policy toward Yu from 1939.-1941.” znao bi da je to bila laž s namjerom da se neutralizira američko javno mnijenje za dolazeći planirani genocid nad Hrvatskim Narodom!

Bleiburg i Križni putevi

Prvo nisi nikad čuo za Bleiburg, onda si mislio da je to izmišljotina, valjda »Ustaške emigracije«?! Onda si mislio da je to »pretjerivanje«! A danas?! Po Šafarićevim podatcima i procjenama 600.000, samo u Sloveniji do sada otkrivenih 890 masovnih grobnica! Na Macelju, između 12.000 i 18.000, nedavno pokopanih 1163 žrtava četničko-partizanskog genocida nad Hrvatskim Narodom!

»Demokratizacija« Ju...?!

Mislio si da će se ju... »demokratizirati«, a nisi znao da je to oximoron, da je ju... moguća SAMO kao brutalna diktatura! U ideji i stvarnosti ZLOČINAČKA! Dvije prošle i sve buduće!

»Nema političkih zatvorenika«

Rekao si kasnih 70ih - »...mislim da u ju nema političkih zatvorenika!«

Koju godinu kasnije u Torontu upoznajem čovjeka koji je 19 godina bio u zatvoru. Bez sudskog postupka ili zapisa! Nije postojao! Ne samo da je bio nevin, nego niti nije znao ZAŠTO je zatvoren!

»Tuđman je ukrao 700 milijuna dolara«.

Zanimljivo kako vjeruješ sve što je štetno za Hrvatsku! Kada smo išli malo analizirati »gdje je tih 600 milijuna«, zapeli smo! Nije g. Ankica, nije Miroslav, i tako ostao onaj mali unuk, koji je, Srbin, polu Srbin ili ne, isplatio s dobitkom sve svoje klijente! Da, još je prodao kuću u Istri za DM 100.000! Onaj koji je »ukrao 600 dolaramilijuna«, ne prodaje kuću za DM 100.000, nego kupuje deset novih!

Svi su hrvatski generali RATNI ZLOČINCI

Zločinac ovaj, pa zločinac onaj! Pitam: – ...pa reci mi JEDNOG JEDINOG hrvatskog generala koji NIJE ratni zločinac! Dugo razmišljaš i konačno „nađeš“ jednoga: – Bobetko! Kažeš trijumfalno! Koji tjedan kasnije dolazi Haaška optužnica (i) za Bobetka!

Hrvatski generali nisu školovani!

Norac je bio na svim najvažnijim bojištima. Pobjedio „školovane“ po JNA „standardima“! Mnogi nikada nisu bili u JNA, ali su imali srdca i mozga, pa su i napredovali brzo, kako je i običaj u ratu! Uostalom koji bi to rang trebao imati častnik, koji zapovijeda bojnom ili brigadom?! „Kaplar prve klase, zapovjednik Brigade“?!

»Koncentracioni« logori za Muslimane

Zgražaš se nad sudbinom „jadnih muslimana“, a u Hadžićima se bitka vodila 48 sati! Za opstanak Hrvata u Lašvanskoj dolini! A na CNN-u „pukovnik“ Stewart, debeo kao bačva, za BBC nad još toplim tijelima – „...bloody Croats! ....bloody Croats!!“! On već »zna« tko su mrtvi, a tko živi, pa on je sve organizirao!

»Hercegovci su krivi za sve...«

Ako misliš na izgled Zagreba, onda si u pravu! »Gradonačelnik« je Hercegovac! A NITKO se NIKADA nije žalio na TOG Hercegovca! Pogledaj pročelja najljepših zgrada, pogledaj našu Križanićevu, rupa do rupe. A tek „trava“ ispred naših kuća?! Pa Križanićeva gimnazija, dječji vrtić „Naši dani“?! A oni „ukrasni“ rashladni uređaji na licu škole, pa grafiti?! Nadam se da si pročitao moje „Grafite mRačniog kaosa“?!i Skoro zaboravih „genijalnu“ ideju da je parkiranje poslije 6 na večer BESPLATNO! Pa dolaze, dolaze,... i parkiraju pred našim kućama i odlaze u Sheraton, Cineplex kina, pizzeriju na čošku! To se zove „samoupravni kapitalizam“, „eksploatacija nad TUĐIM sredstvima za proizvodnju“!

»Samo da srušimo HDZ«

Nasjeo si na svaku jeftinu varku KOS–a, UDBA–e, CK–jota,...! Ma nemoj! „Samo da srušimo HDZ“! Pa nam dođe pre’cednik za„Vrhovnog zapovednika“?! Ili Esma Frčko?! A tek „Tuđmanove pogreške“?! Počev od „krive politike prema Bosni“, „dogovora s Miloševićem“ pa preko prava (izbornog) glasa nama Iseljenicima, ili kako ste ih vi zvali „ekstremna emigracija“?!

Kažeš, »nisi glasao za mRačana«, »glasao si za Budišu«!

Kažeš, treba moći predvidjeti, to je najveći domet intelekta! Zbilja je bilo jako teško predvidjeti kako će završiti „petokraka“ protuhrvatska koalicija?! Pa imao si „svi samo ne HDZ“! Da nije bilo Splitskog („Nema Splita do Splita!“) protesta podrške generalu Norcu, odosmo svi mi na Bleiburg! Upravo kako je LetVica „predvidio“ u onoj naručenoj „karikaturi“ u svojem „predavanju“ u Sheratonu!

Kažeš da si za EU, jer »ćeš imati višu mirovinu....«!

A eYUropski mirovinski je u bankrotu! Baš je bila na prvoj stranici njemačkih novina umirovljenica, koja kada sve plati, ostane joj e2 dnevno za „čajek“! Ili ako misliš da bi Ti imao više, moj kolega koji je plaćao 35 godina najviši mogući mirovinski doprinos, upravo je „dobio“ mirovinu od 1500 eura mjesečno, a stan plaća 1700 eura!

Dr. Marić vam je svima lijepo rekao: „...izbaciti će vas iz vlastitih stanova...“!

Da Te podsjetim, u „trulom kapitalizmu“ kojem „nema alternative“ kao nekada SKJ, godišnji porez na nekretninu je 2 % vrijednosti, dakle 4000 eura za stan vrijedan 200.000 eura! Ako nemaš, prodaj (ako možeš!), ili će Ti država (prije nego odumre!) demoNkratski zaplijeniti!

Kažeš »sve su pokrali...«! »200 najbogatijih obitelji...«!

A kad došli na vlast, ne znaju „što je obitelj“?! I nakon pet godina, još uvijek nema popisa „200 najbogatijih obitelji“?! Jesi li možda pomislio da bi to mogle biti sve jugo–komunističko–orjunaške obitelji?! Tko je dobivao tzv. „menadžerske kredite“?! „Ekstremna emigracija“?! Ma hajde! Pa direktori i ostala jugo–oligarhija, koja se za to pripremala dvadeset godina, šaljući sinove da otvore poduzeća u „trulom kapitalizmu“!

Kažeš da »intelektualac sve mora čitati... «, ali ne čitaš Hrvatsko slovo!

Pitam Te kako možeš čitati ono smeće, znaš već koje, a Ti mi kažeš da „intelektualac mora sve čitati...“! A ja pitam: – ...pa zašto onda ne čitaš Hrvatsko slovo?!

Kažeš za Ivezićevu PROFITERNU da je »najbolja knjiga koji si pročitao!«

A kada Ti dajem njegovu JASENOVAC BROJKE, bacaš mi ju na stol! Zar Te činjenica da „nitko nikada nije dokazao da je u Jasenovcu ubijeno tisuću ljudi“, naravno prije tzv. „oslobođenja“, toliko plaši? S pravom! Mit o Jasenovcu je desetljećima služio kao opravdanje za genocid nad Hrvatskim Narodom 1945., ali i za planirani genocid 1990.!

Svaki tjedan si mi dolazio i kukao »...ljudi su gladni...«!

Dok je bio rat, dok je Hrvatska Država bila u opasnosti, dolazio si mi svaki tjedan i kukao kako „su ljudi gladni“! Od kada vlada mRačna demoNkracija, ne dolaziš više! Pa „srušili ste HDZ“, sada je sve „sjajno“, da ne kažem „svijetla budućnost“!

»Treba uvijek glasovaati za opoziciju, da se vlast ne osili...«!

Naravno, sve dok oporbaa svemu Hrvatskome ne zasjedne na vlast! A onda kažeš da „više nema afera“! Misliš onih iz smeće–novina?!

»Pašalić je najomraženiji političar«!

Za skoro sve je bio kriv Pašalić! Pa sada ga nema već par godine niti blizu vlasti i odlučivanja! I još uvijek je „najomraženiji“! Pa ako je on „sve pokrao“, tko je vlasnik Konzuma, Zagrebačke banke, Privredne banke, INA–e,...?!

Kada sam rekao da se Blaškić »nikad ne će vratiti...«!

Kada sam rekao da se Blaškić «nikad ne će vratiti...» bio si zaprepašten! A ja sam znao da je Gotovina PRAVI cilj Haaga! Danas je Gotovina sužanj u Haagu, gdje nevini Dario Kordić treba provesti slijedećeih 25 godina, gdje Paško Ljubičić čeka prvu raspravu PET godina! Po eJUropskim „standardima“! A Norca čekaju, nakon što odsluži „hrvatskih“ 12 godina! Možeš li mirno spavati?! Mnogi ne mogu!

»...on je iskusan«!

Pred drugi krug predsjedničkih izbora rekao sam Ti da ne ću glasati niti za jednoga! A Ti si rekao da ćeš glasati za Mesića, jer «...on je iskusan»!



*) Pismo fiktivnom prijatelju u kojem sam skupio mnoge nebuloze organizirane protu hrvatske propagande u koje su ipak nepodnošljivom lakoćom mnogi građani ove zemlje (po)vjerovali.

Tomislav Nürnberger - hrvatski-fokus.hr
< « » >

http://www.dragovoljac.com/index.php?op ... &Itemid=10

[EdgarFranjul]

Sve je manje vjernika? Srećom, mi u Hrvatskoj, unatoč medijima koji mrze, nemamo takvih problema!

Nedjelja, 20 Travanj 2014 09:32
Ivana


Istraživanja, tvrde naši mediji, pokazuju ono što oni koji su naručili anketu žele pokazati, tako je u Sjedinjenim Američkim Državama navodno danas manje vjernika nego što ih je bilo prije 24 godine, odnosno, sve manje ljudi se izjašnjavaju kao vjernici, za sve oni koji su proveli ovu studiju krive – internet.

Srećom, mi u Hrvatskoj takvih problema nemamo, unatoč činjenici da imamo problema s medijima koje ni sud ne može obuzdati u njihovoj mržnji prema kršćanima. Sjećate li se nedavne nepravomoćne presude Borisu Dežuloviću, novinaru kome je nedavno Soroseva fondacija dodijelila navodno prestižnu nagradu? Dežulović je zbog govora mržnje prema 'katotalibanima' svom poslodavcu i svojoj dnevnoj novini u kojoj ponekad mrzi priskrbio 350 000 kuna kazne. Svojedobno ga je zbog nepoštivanja hrvatskih institucija, točnije, zbog neodazivanja na sud, morala privoditi policija.

Slične eskapade i govor mržnje hrvatskih novinara itekako se reflektiraju na mlade, što se vidi na društvenim mrežama, poglavito Facebooku, na kojem se pojavila vrlo opasna i kancerogena takozvana Građanska akcija koja je svojom mržnjom nadmašila većinu hrvatskih medija. Međutim, čak i takva vrsta mržnje nije presudno utjecala na Hrvate. Naime, na zadnjem popisu pučanstva Hrvata vjernika, katolika, jednako je koliko je bilo i prije dvadeset godina. Otprilike 86 posto, dakle, trend ne govori u prilog onima koji tvrde da broj vjernika u Hrvatskoj opada, naprotiv.

Kako je, dakle, moguće da u zemlji u kojoj je 86 posto katolika dođu na vlast oni koji se u nekim okolnostima 'kite' komunističkim perjem, koji baštine jedan dio zločinačke ideologije?

Prije svega to govori puno o zrelosti hrvatskih građana koji su uspjeli razdvojiti vjeru od politike, kako bi to popularno rekli komunisti, Crkvu od države. Naravno, to nije jedini razlog, zapravo, glavni razlog je u odgovornosti i krivici onih koji su se deklarirali kao vjernici, dobili priliku godinama vladati hrvatskim građanima, zatim te iste opljačkati. Što mi danas, kao hrvatski građani, imamo od činjenice da se Sanader deklarirao kao vjernik ako je nakon njegovog režima, krivicom i jednog djela hrvatskih medija, ostala pustoš?


Zapravo, jedino je Franjo Tuđman, koji i nije bio 'pravi vjernik', uspio ostvariti većinu svojih političkih obećanja te ispuniti većinu ciljeva zbog kojih je i dobio mandat na prvim demokratskim izborima 1990. godine, iako se i tijekom njegove vladavine, poglavito u drugoj polovici devedesetih, pojavila erozija koja je nagrizala hrvatsko društvo.

Nakon Tuđmanovog odlaska Hrvatska je u samo nekoliko godina zahrđala, pretvorila se u lopovsku državu nejednakih šansi, u državu u kojoj je biti student gotovo jednako kao biti sudionikom rata u Vijetnamu. Perspektiva hrvatskih studenata danas je jednako mračna kao i perspektiva zatočenika Golog otoka, mnogi mladi ljudi s dva i više fakulteta rade poslove koji nisu, blago rečeno, primjereni njihovom obrazovanju, dok istovremeno neobrazovani novinari, s jedva završenom,srednjom školom, poput Davora Butkovića, imaju plaću kao direktori u američkoj svemirskoj agenciji – NASA-i. Teško je u ovakvoj Hrvatskoj zadržati vjeru, iako je mnogima uspjelo, što je čudo samo po sebi!

http://www.tinolovka-news.com/vijesti-h ... h-problema

[EdgarFranjul]

Antihrvatska fronta se nastavlja iživljavati na smrti 400 hrvatske djece poginule u Domovinskom ratu!

Autor: D.Boroš
Datum: ponedjeljak, 21. travnja 2014. u 19:40

Imena 400 djece koja su poginula tijekom rata u Hrvatskoj nećete naći baš nigdje (osim jednog), kao ni imena njihovih ubojica. To je tabu tema o kojoj se jednostavno ne smije govoriti, jer ubojstva Hrvata za vrijeme Domovinskog rata su bila nekako "prirodna stvar", a za dokaz hrvatske okrutnosti dovoljno je samo jedno ime i prezime. Nažalost, svi ti dokazani mrzitelji svega hrvatskog koji su estradizirali tragičnu smrt jedne dvanaestogodišnje djevojčice, jednostavno ne znaju da među "ostalih" 400 djece ima mnogo one koja su bila druge nacionalnosti i vjere, ali sve su to hrvatska djeca. Što je najgore, ta ljevičarska falanga danas čak dovodi u pitanje vjerodostojnost tih nevinih žrtava!!!

Na informaciju jedne marginalne udruge i inicijativu 99 "hrvatskih" intelektualaca (Josipović, Mesić, Jović, Ugrešić, Štulhofer, Banović, Maković, Tomić, Jergović, Dežulović, Matvejević...) o imenovanju jedne zagrebačke ulice imenom djevojčice Aleksandre Zec koju su ubili obični kriminalci na početku rata, te na provokativnu predstavu Olivera Frljića u riječkom HNK, da ne kažemo bljutav politički pamflet o tragičnoj sudbini te iste dvanaestogodišnjakinje, u Hrvatskoj je reagiralo malo intelektualaca i medija. Oni pak koji su se uopće usudili komentirati taj jeftin propagandni pokušaj lijeve falange u Hrvatskoj, dobili su ekspresno formiranu antihrvatsku frontu koja je upotrebljavajuće sve raspoložive državne medije rigala vatru na sve koji su se usudili dovesti u pitanje "umjetnički" doseg jedne predstave, ali i ideju da samo jedna nevina hrvatska žrtva dobije svoju ulicu u Zagrebu.

Medijska lijeva falanga je doslovce sinkronizirano napala sve koji su se usudili napisati bilo što protiv "demokratske i humanitarne inicijative" (pre)imenovanja ulica. Primjerice pokretače ovog prijedloga - Inicijativu mladih za ljudska prava zasmetalo je što primjerice Milan Ivkošić smrt Aleksandre Zec definira kao "najustrajniji bučni mit u Hrvatskoj koji služi kako bi se šutjelo o 400 ubijene hrvatske djece", a koji su pojedinci i grupe u zadnjih 20 godina zlorabili do iznemoglosti, prodavajući na njenoj tragičnoj sudbini knjige, karte za kazališne i filmske predstave, uzimajući na njoj novčane nagrade, priznanja i honorare.

Registar poginule djece

No ono što je zapravo zastrašujuće je činjenica da pojedinci i grupe iz te antihrvatske fronte danas mrtvo-hladno dovode u pitanje brojku od 400 poginule djece u Domovinskom ratu. Štoviše, njihova bešćutnost može se iščitati iz pitanja ako je to stvarno tako zar nije čudno da o toj djeci i njihovoj sudbini do sada nema nikakvih podataka.

Jasno, tragično je saznanje da o imenima tih malih anđela u Hrvatskoj nećete naći nikakve sistematizirane podatke. Prema službenim podacima u Hrvatskoj je tijekom Domovinskog rata uslijed ratnih razaranja poginulo 402 djece, a ranjeno je 1044 djece. Svojevremeno je postojala ideja da se izradi i Registar tih najtragičnijih žrtava, no kako je to obično sa svim registrima u Hrvatskoj na to ćemo vjerojatno čekati još tko zna koliko godina.

Međutim vrhunac licemjerstva stigao je ovih dana u vidu reagiranja na medijske napise Inicijative mladih za ljudska prava. Dakle oni, odnosno njen programski direktor Mario Mažić se doslovce isprdavaju s kritičarima njihove inicijative pozivajući između ostalog sve koji ne misle kao i oni da surađuju s njima.

Tuga i bol

Oni se tako "slažu" da postoji šutnja u Hrvatskoj o smrti ostale djece. I hladno zaključuju slijedeće: "Kada govorimo o ubijenoj djeci, govorimo o onima koji ni na koji način nisu mogli biti odgovorni za društvene, političke ili bilo koje druge okolnosti u trenutku njihova stradavanja.... Tim inicijative mladih rado će biti na raspolaganju svima koji to žele kako bismo o svakom stradalom djetetu u ratu prikupili podatke i informacije te ih obradili za objavu. Tako će javnost u Hrvatskoj napokon dobiti priliku čuti o njihovim sudbinama..."

Dakle u Inicijativi, eto imaju želju istraživati te najgore zločine, ali ne znaju kako. Dvadeset godina prekasno su se sjetili da bi možda i o tome mogli nešto objaviti. Oni bi ispravljali, kako sami kažu, nepravdu, ali ne znju kako. Pa ako jednoga dana uspiju prikupiti sve podatke, oni će se ispričati i tražiti (pre)imenovanje svih ulica "narodnih heroja" u Rijeci. A do tada će provocirati javnost pričom o samo jednoj žrtvi rata, pretvarajući je u simbol hrvatske okrutnosti.

Za početak možda bi bilo dobro da dođu u Slavonski Brod na Titov rođendan kada se po 12. puta budu okupljali roditelji tih malih hrvatskih anđela. Pa prvo s njima odu na Svetu misu, pa u Katehetski centar gdje se tradicionalno održava prigodni program, pa na polaganje vijenaca kod spomenika "Djevojčici"... I kad vide tu tugu i bol zauvijek će prestati izgovarati samo jedno ime.

http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/1 ... -ratu.html

[EdgarFranjul]

Postoji li jugonostalgija u Hrvatskoj? Jesu li Hrvati izgubili vjeru u domovinu?

Petak, 25 Travanj 2014 10:35
Ivana



Postoji li uopće u Hrvatskoj jugonostalgija i što se dogodilo s hrvatskim narodom koji je plebiscitarno, unatoč komunističkim novinarima poput Jelene Lovrić, Drage Hedla, Mladena Plešea..., na referendumu izašao iz Jugoslavije?

Podsjetimo, gotovo 95 posto onih koji su tog svibnja 1991. izašli na referendum glasovalo je za samostalnost Hrvatske. Rijetko kada su Hrvati bili jedinstveniji, rijetko koji je referendum prošao lakše i briljantnije. Raspisivanje referenduma, koji je bio podloga za samostalnost Hrvatske, zapravo je jedan od najvećih poteza u oba predsjednička mandata Franje Tuđmana, danas to prvom predsjedniku priznaju i njegovi najveći kritičari, uključujući i one koji su članovi partije koja je 25. lipnja 1991., kada se glasovalo o samostalnosti Hrvatske, dezertirala iz Hrvatskog državnog sabora.

Hrvatski mediji pokušavaju nam već godinama prodati foru o Hrvatima koji sve više pate za Jugoslavijom, što je, naravno, podvala medijskih lopina koje su u Hrvatskoj sirotinji isisale sve što su mogle, sad bi se, poput parazita, proširili 'zapadnim Balkanom.' Tipična je to podvala koja je dobrim dijelom, uz financijske razloge, generirana političkim razlozima.

Naime, dobar dio hrvatskih medija u vlasništvu je stranih kompanija, pravih ili legalnih kriminalaca, kako je Hrvatima nametnuta regionalna, umjesto europske, suradnja tako je i regionalizacija Hrvatske, a to se može postići kroz buđenje 'nježnih' osjećaja prema propaloj Jugoslaviji i stvaranju iluzije da 'nam je nekad bilo puno bolje', imperativ jednog većeg dijela hrvatskih medija, koji ne biraju način na koji bi Hrvate uvjerili da su ono što nisu, da su zapravo nostalgični za Jugoslavijom.

Naravno, jedan dio građana, starije populacije koja je u komunističkom režimu uživala određene povlastice, koja je tijekom komunističkog režima bila sudionikom svih onih prigodnih komunističkih derneka koje je sirotinja skupo plaćala, ponekad i glavom, osjeća nostalgiju za vremenom koje je neumitno prohujalo, za anticivilizacijom koju je 'zameo vjetar', naravno, to se može razumjeti, nerijetko je bolje živjeti u imaginarnoj prošlosti nego suočiti se sa surovom stvarnošću. Takav period u životu, period tijekom kojeg žalimo za mladošću, prolazimo svi. To je nepisano pravilo života.

Hrvati svakako jesu, posve opravdano, razočarani ovakvom Hrvatskom, ovakvim režimom, ovakvim djelomično lopovskim medijima, Hrvati su razočarani, ali nisu izgubili vjeruju u svoju domovinu, izgubili su vjeruju u medijsku i političku oligarhiiju, što oligarhija ne želi priznati, umjesto činjenica mediji građanima laž prodaju kao istinu. Onog trenutka kada su u Hrvatskoj bude živjelo bolje, životom na kakav Hrvati imaju pravo, ni 'jugonostalgije' neće biti, osim možda u medijima i partiji? No, tada će i partiji doći kraj i partijskim medijima.

Previše je ljudskih života palo za Hrvatsku da bi se u Hrvatskoj živjelo loše.

http://www.tinolovka-news.com/vijesti-h ... u-domovinu

[EdgarFranjul]

Dediću, što je bilo tako dobro u Jugoslaviji 'da bi bila dobra i za našu djecu'?

Autor: Tihomir Dujmović

Datum: petak, 02. svibnja 2014. u 10:21

Zar činjenica da dok je to Arsen mogao do mile volje, Vici Vukovu nije bilo dozvoljeno pjevati 20 godina nije stvorilo neki prkos, cehovsku neugodu, političku solidarnost? Zar zatvori puni Gotovaca, Budiša,Tuđmana i Veselica nisu donjeli prijezir? U Hrvatskoj zacijelo nema osobe srednjih godina koja se bar jednom nije fatalno zaljubila uz glazbenu pratnju Arsenovih neopisivih balada i još boljih izvođenja svevremenske Gabi Novak. U tom smislu Arsen i Gabi su ušli u svaki hrvatski dom pa ako je netko s estrade punog srca bio prihvaćen onda je to bio taj par nebeskog glasa i punog talenta. Arsen i Gabi, to je bila šifra nepatvorene ljubavi, oni su bili drugo ime za pjesme dirljivih emocija od kojih se treperilo i ne samo u adolescenstkoj dobi. S Arsenom smo rasli, uz Arsena i Gabi smo stasali, odgajali su nas i ne samo u smislu glazbenog ukusa!

Tko je odrastao na Arsenu i Gabi, tko je makar potajno slušao Vicu Vukova, taj danas s prijezirom gleda kako srpske cajke trešte iz hrvatskih disko clubova. Ali, valja biti iskren: tko je iskreno odrastao na Arsenu i Gabi, taj nema senzibiliteta niti prema danas općeprihvaćenom Halidu! Jer, to je uistinu drugi svijet. Arsen i Gabi, to je bio svijet za sebe, to je bila poruka za sebe, to je bila glazba za sebe, to je bio brand za sebe! Nešto neponovljivo! No, Arsen i Gabi nisu bili samo pjesma, kao što ništa u komunizmu nije imalo jednoznačnu poruku, bili su nam ako hoćete i putokaz i ako je dopušteno reći, ne pamtim da su nas u komunizmu iznevjerili s ukupnim svojim držanjem. Na samom početku '90.-tih, zapamtio sam da su jednom prigodom, ne sjećam se više razloga, pjevali Marku Veselici odnosno njegovoj stranci i taj detalj mi je toliko odskočio da ga pamtim i dan danas. Kasnije ih nećemo viđati u političkim relacijama, barem ja nisam zapamtio neki njihov angažman. Bili su dakako sa nama u onoj ratnoj muci, bilo nam je drago vidjeti ih i čuti u himni "Moja domovina", čak je bilo osobito šarmantno što se na politički zov nije odazvao bilo kojoj stranci sačuvavši tako svoju osobnost. Arsen je rijetko davao intervjue u ovih 20-tak godina, uostalom, prije deset godina je transplantirao jetru pa je medijska neeksponiranost i na taj način bila razumljiva. No, zapamtio sam da je rijetko, ali ipak davao intervjue Feral Tribuneu, a to je bila nevidljiva šifra koja je pogotovo u prvoj polovici '90.-tih imala specifičnu težinu. Da, bili su to signali i Arsen je imao potrebu popeti se na svjetionik i mahati lampionom! Izblendati se! Ništa mu naravno nismo zamjerali, jer je njegova decentnost poštivana, jer je njegova veličina honorirana. No, ili godine rade svoje ili se zapravo istinski i dubinski nikada nismo do kraja razumjeli,ili nas nešto metafizički dijeli, svakako nakon njegovih zadnjih medijskih nastupa čovjek se ipak ugrize za usnicu i s nevjericom čita Arsenove intervjue.

Najprije, Arsen Dedić ne daje previše intervjua, pažljivo dozira kada i kome se odazove, neopisivo je taktičan i ima iznimno istančan osjećaj da ni u najvećoj aluziji nikad ne prijeđe Rubikon. Sada je pak dao intervju srpskom tjedniku Novosti gdje su se kao Bijelo Dugme za dobru lovu okupili stari "Feralovci" bez osobite dileme da ih sad plaća prezrena hrvatska država! Iz proračuna!

U tom intervjuu Arsen Dedić i dalje drži nogu na kočnici, ali na nekim zavojima je izletio. Običan svijet u ovom intervjuu najprije doznaje zanimljvi detalj, da je Dedić nedavno dao intervju jednom beogradskom tjedniku. Novinar ga na taj intervju podsjeća riječima:„..u jednom beogradskom dnevnom listu prije mjesec dana ste rekli da bi Jugoslavija bila dobra i našoj djeci, jer ste u njoj napravili karijeru i živjeli životom u punim bojama...".Na to Arsen Dedić odgovara: "To o punim bojama nisam rekao, to je netko dodao". Onaj tko puši sada pali cigaretu, onaj tko pije toči si novu čašu, onaj tko je nervozan počne šetati stanom jer mi sad imamo ispred sebe presudu Arsena Dedića hrvatskoj državi! Jer, ako bi "Jugoslavija bila dobra i našoj djeci" to jasno sugerira da hrvatska država nije dobro rješenje za našu djecu! Ako je pak Jugoslavija dobra i u budućnosti, to implicira da nije bila loša niti u prošlosti!

I tu se negdje zadnji puta gledamo u oči i tu se negdje zadnji put još uvijek puni starih emocija pitamo zar stvarno nakon svega što smo vidjeli od Jugoslavije, što smo proživjeli u Jugoslaviji, zar doista mislite Arsene Dediću, da je to bila tako dobra tvorevina da bi bila dobra i našoj djeci? Zar 20 godina koje je proveo u sramnoj hrvatskoj šutnji nije napravilo nikakvu ogradu prema tom okviru? Zar ona grozničava borba protiv Novosadskog sporazuma i za minimum jezične samobitnosti nije stvorilo neki revolt? Zar činjenica da dok je to Arsen mogao do mile volje, Vici Vukovu nije bilo dozvoljeno pjevati 20 godina nije stvorilo neki prkos, cehovsku neugodu, političku solidarnost? Zar zatvori puni Gotovaca, Budiša,Tuđmana i Veselica nisu donijeli prijezir? Zar srpska opća hegemonija nije probudila želju da se osamostalimo? Jer, jedno su naše današnje muke, lopovi, pretvorba, malograđanština i neznaje, a drugo su užasi Jugoslavije!

Dakle, ništa u Jugoslaviji nije bilo do te razine skaradno za Arsena Dedića da je ne bi poželio i našoj djeci?!
Jesmo li živjeli u istoj državi?
Što je to tako poželjno u Jugoslaviji da "bi bila dobra i našoj djeci"?

Velikosrpski teror u kojem ste morali paziti koju riječ izgovarate da ne bi bili kažnjeni? Komunizam protiv kojeg po sili zakona ništa kritično niste mogli reći?
Titoizam, kao balkanska inačica staljinizma iza kojeg je stajalo 200 tisuća žrtava biblijskog pokolja na Bleiburgu, krvavi pogrom 71, sva ona poratna otimanja kuća, stanova, stoke, žita, svega što je nova vlast poželjela.
Huda jama!
Pa svi užasi domovinskog rata, sve sramotno što je napravljeno u tom ratnom vihoru, a da je vrijedno kazne i svake robije, sve skupa ne stane u horor koji se zove Huda jama! Huda jama je brojčano ravna Srebrenici,a po monstruoznosti se može mjeriti samo sa najperverznijim fašističkim zločinima! No, o njima znamo sve!

Ali, o Hudoj jami ne znamo zapravo ništa!
Niti nas je briga tko tamo leži!
Niti pišemo knjige o tome niti radimo kazališne predstave o djeci koja su tamo ugušena!
Niti educiramo djecu o tom zločinu!

Djecu educiramo na nekim drugim zločinima! Jer želimo poslati neke druge poruke! O Hudoj jami i tisućama ugušenih u jednom rudniku danas se šuti, jer se sa određenim razumijevanjem gleda "na završne operacije drugog svjetskog rata", odnosno zato jer se sa razumijevanjem gleda na stvaranje Jugoslavije!

A zločini u domovinskom ratu se prenaglašavaju jer se na stvaranje hrvatske države gleda bez simpatija!

Zar ništa od toga nije kod jednog Arsena Dedića stvorilo averziju prema takvoj državi? Što je zavodljivo u Jugoslaviji u kojoj su Srbi u svim segmentima društva od vojske i policije preko medija i financija vodili glavnu riječ?
To je bila zemlja u kojoj je Arsen Dedić mogao i smio pjevati, ali Vice Vukov je morao šutjeti 20 godina!
I Arsenu Dediću je bilo zabranjeno o tom nasilju govoriti 20 godina!
Tko bi mogao poželjeti svom djetetu da živi u takvoj državi?
Državi koja ne samo da je nastala na 200 tisuća poklanih na Bleiburgu, već o državi čija je tajna policija likvidirala u debelom miru na desetine hrvatskih političkih emigranata!

Stvara li to barem neku elementarnu averziju za Boga miloga? Normalan čovjek nikako ne želi da mu dijete živi u takvoj državi čak i ako je on bio zvijezda prvog reda u takvoj tvorevini! Živio je u državi u kojoj je bio zabranjen višestranački sustav, sloboda medija, državi u kojoj se išlo u zatvor zbog pjevanja pjesama, državi koja je permanentno bila u građanskom ratu jer su se sve nacije borile sa srpskom supremacijom i kako je moguće poželjeti vlastitoj djeci da živi u tom logoru?

Ovo je sve tim prije krajnje suspektno obzirom da Arsen sam za sebe kaže da on nije apolitičan, nego antipolitičan! Ali, ovaj intervju pokazuje da je on i te kako političan! Antipolitičan čovjek koji o politici šuti u komunističko vrijeme šutjeti će o politici i kasnije jer ga na to tjera njegova antipolitičnost.

Ali, Arsena izdaje sjaj u očima kad govori sa ponosom da je na albumu „Ministarstvo straha" nastalom u Tuđmanovo doba, progovorio o nekim političkim relacijama pa kaže :"...trebalo se usuditi napraviti takav album! Pitam se gdje je u to vrijeme bila hrabrost onih koji se danas samoveličaju?... Kako vidim Hrvatsku? Nije lako. Živimo u vremenu za koje kažem da je stabilno nesigurno... Kod nas se stabiliziralo vrijeme neizvjesnosti. Ruše se spomenici, mijenjaju nazivi ulica, teško mi je o tome ne suditi, već mi je teško sudjelovati..I ne sudjelujem koliko god mogu...".

Dakle, danas doznajemo da je album "Ministarstvo straha" oporbeni prkos tadašnjoj hrvatskoj vlasti! Ako je strah karakterizirao neki sustav onda je to valjda bio Titov sustav! Ali, Arsen nema poriva govoriti o strahu u Titovo vrijeme! Danas doznajemo da je Arsen Dedić odlučio u Tuđmanovo vrijeme napraviti jedan angažirani album i sam za sebe u to vrijeme kaže: "trebalo se usuditi napraviti takav album!".

Ok. kod Tuđmana nije sve bilo idilično premda je čovjek pola svog ukupnog mandata bio u ratu. Stvorio državu, oslobodio okupirani teritorij, odveo je u UN, krenuo prema NATO paktu! I pri tom i griješio, ok. Ali, valjda je bilo i stvari koje su u Titovom režimu tražile album za koji bismo mogli kasnije reći "trebalo se usuditi napraviti takav album"? No Arsen ga nikada nije napravio.

Zato jer on ne samo da nije apolitičan, već je politički subjektivan, a njegova subjektivnost curi između redova i on nam između redova jasno kaže: prije je bilo bolje, Tito je bio bolji! Jugoslavija je bila bolja! Ruše se spomenici, mijenjaju se nazivi ulica,kaže Arsen!

Rušili su se spomenici, a pogotovo su se mijenjale ulice i u Titovom vremenu, ali nismo čuli da ga je to iritiralo. Izblendao se, otkrio se, rekao nam je što zapravo misli! Što zapravo cijelo vrijeme istinski misli! Nakon svega što smo od Jugoslavije doživjeli, nakon svega što smo o njoj saznali,nakon svega što sad vidimo u držanju Beograda iz čega nije teško zaključiti kako bi se Beograd držao da je Jugoslavija opstala, nakon svega toga reći da bi i našoj djeci Jugoslavija bila dobra, za mene je medicinski fenomen!

Jer, to što danas u hrvatskoj državi jedva da nešto normalno funkcionira ne znači da je Jugoslavija bila dobra, pogotovo ne dovoljno dobra da bi bila dobra i za našu djecu! Jugoslavija je gospodarski postavila tako stvari da je zakonomjerno završila u bankrotu kao i cijeli istočni lager i tu se ništa ne može kopirati!

Ne moramo valjda govoriti o teroru jednopartijskog sustava? Što bi onda kopirali? Da nam zagrebačku vlast zamjeni beogradska vlast? Kako god izgledalo kao kvadratura kruga, ali nema drugog puta nego ovdje izabrati vlast koja će nas znati izvući iz gospodarske krize,graditi normalnu evropsku državu, osloniti se stare vanjskopolitičke prijatelje i stabilizirati zemlju u svakom smislu. Što fali ovoj hrvatskoj državi? Novac, standard,vizija, moralni uzusi, karakternost pojedinaca, poštenje, ljudskost, stabilnost i predvidljiva budućnost za našu djecu! Stotine država muku muči sa ovim relacijama, ali državni okvir ne diraju! Uostalom,što je od pobrojanog imala Jugoslavija da bi bila "dobra i za našu djecu"?


http://www.dnevno.hr/kolumne/tihomir-du ... djecu.html

[EdgarFranjul]

S. Šuba: Reklame pokazuju tko su stvarni gospodari

Objavljeno Petak, 02 svibnja 2014 18:00

Reklame

Ne znam je li ikad netko primijetio, ali turizam Hrvatima uglavnom služi za liječenje kompleksa. Jer, možemo se samo diviti tim neumornim turističkim pregaocima koji iz godine u godinu ruše sve rekorde, što u broju noćenja što u broju ljudstva koje hrli k našim jadranskim delicijama, kako onima od kamena i čistog mora, tako i onima gastronomskima, kulturnima, hotelskima i prirodnima svih vrsta. Nama Hrvatima, ostaje za početak svibnja uživati u standardnim referatima iz Zagreba, Splita, te ostalih prigodnih lokacija, gdje se servirao i pojeo grah, i gdje su političari uživali u veselom druženju s narodom.

Od ostalih luckastih vijesti, osim ponekog razgovora s ponekim strancem koji je oduševljen Opatijom ili Dubrovnikom ili možda čarobnom Istrom, tu su i predviđanja i očekivanja bogate turističke sezone i prihoda, ponovimo to, jer to se u Hrvatskoj od travnja do listopada poput mantre vrti u svim medijima, slavodobitno se navode brojke, ministri defiliraju i slave, a zemlja i dalje tone u dug, pada u nezaposlenost, guši se u deponijima smeća i prati najnovije slučajeve tobožnjeg razotkrivanja mita i korupcije, bez spomena nepotizma koji očito nikad neće ni doći na red.

A Hrvatska je zemlja u kojoj sve ima svoj red, iako nema ni rada pa ni discipline. Reklametine koje su preuzele udarne termine na televizijskim i radijskim postajama, ispresijecale svaki slobodni trenutak razmaknuvši smisleni program – ako takvoga još uopće ima – u niše kojima se može samo nadati. Jer i glazbeni je program katastrofalan, uglavnom se vrte prežvakane veličine domaće pop, rock, blues, i očajem natopljene scene koje nitko više ne želi ''slušati'', jer za uživanje u glazbi odavno nitko više zapravo i nema vremena, čak i kad bi bilo nečega za čuti.

Reklametine

Reklametine su zauzele i novinski prostor, odavno, ali od ne tako davno preuzele su i virtualni, s bezbrojnim prozorima koji skaču po ekranu, neutaživo gladni priopćiti nam neku strahovito, budimo iskreni, beznačajnu informaciju, koja ionako služi samo zaradi ljudi koji su je uspjeli dovesti na naše ekrane. Što reći o reklamnom programu, osim što je besmislen, nego da su reklame pojedinačno i u cjelini gore nego ikad?

Zvučne i bučne, skaču i preskaču, vladaju i prevladavaju. Uglavnom, tu su medicinski proizvodi, pred kojima je čak i kozmetika ustuknula, nadalje bankovni proizvodi, te naravno, neizbježni telekomunikacijski, koji su zamijenili nekadašnju strast za tehnikom i tehnologijom, i strpali ''pametne'', zapravo najgluplje moguće uređaje, zvane telefone, direktno u torbice i džepove. Da ne zaboravimo, turistički su proizvodi također tu, s time što su u ovoj zemlji odavno prešli u sferu ekskluzive, za one dubljega džepa.

A takvih je sve manje. Zato posve čudi ekstremna, krajnje radikalna reklametina posvećena ''vremenskom trezoru''. Osim što je morbidna, ta poruka, uz prigodnu glazbenu kulisu nudi vam – budućnost. Nemate li novca, naravno da vas ta budućnost ne zanima, jer živite u sadašnjosti. Kako novca ima vrlo malo ljudi i sve manje, dotična je reklametina dvostruko morbidna.

Ostavit ćete nešto ljudima u trezoru, koji vas nikada nisu niti neće ni vidjeti ni čuti? Fantastično, idemo u društvo robota. Plus novca. Sve će to riješiti banke, naravno, zajedno sa svojim financijskim porizvodima, i svojim čovjekoljubivim vlasnicima.

Uz reklametine, koje su tu bile i u komunizmu i u liberalizmu, i koje reflektiraju stanje na tržištu, općenito ali napose rada i usluga, odnosno rada kojega i nema te usluga koje prevladavaju osobito ''prema van'', izmještanje ''prema van'', iliti outsourcing, počinje dominirati. Ta posebna metoda preraspodjele sredstava, odnosno resursa postala je dominantnom u sektoru informatike, u Americi devedesetih, odakle se njezina popularnost prelila u razne druge ekonomske sektore.

Ne može, međutim, svako područje gospodarstva, niti svaki subjekt od toga profitirati. Outsourcing, koji nema jednoznačnog hrvatskoga prijevoda, mogao bi se označiti prebacivanjem, pri čemu – ne nenamjerno -- konotiramo to zajedno s dobacivanjem ili razbacivanjem. Jer, može se raditi i o jednom i o drugom. Prebacujući dio posla, posebno onaj dio koji ili ne znate dobro ili vam je preskup, nekome drugome, koji vam to naplaćuje, otvarate mogućnost da vam taj dotični poslovni subjekt to izdašno naplati. Ako konačna knjigovodstvena matematika nije ni predvidiva ni transparentna, bilo kada u budućnosti, odnosno ne polažete li nikome račun, onda u redu.

Topovsko meso

Svaki poslovni subjekt preuzima rizik sam za sebe, kalkulirajući u skladu sa svojom situacijom, odnosno željama i potrebama. Nevolja je, prilikom outsourcinga kakav se provodio, recimo, u Plivi pred desetak godina, a posebno ovoga kakav želi provoditi ova vlada, ovih dana, što ili priznajete da ne znate sami, s onime što imate i što ste sami izgradili, ili priznajete da nećete sami. Jer niste, u jednom vrlo jasnom smislu, tome dorasli. Ako se ne radi ni o jednom ni o drugom, treći izbor je – nešto, najblaže rečeno, ''netransparentno''.

Uz predstečajne nagodbe, outsourcing tako postaje još jednom, vrlo zvučnom i milozvučnom metodom uvođenja još jednoga modusa prebacivanja, u hrvatskoj političkoj i gospodarskoj praksi više nego jasno izjednačivog s dobacivanjem/razbacivanjem, ovisno iz kojeg kuta i iz čijeg džepa odnosno interesa prilazite ''problematici''.

Ali, morbidne reklametine samo označavaju kako stoje stvari i tko su stvarni gospodari, sadašnjega ''društveno-političkoga trenutka''. Niti je ovoj vladi ikad bila namjera nešto učiniti za svoje birače, niti su bilo što uradile kako bi ovaj narod imao bilo kakve koristi od pristupa ''tržištu od 500m potrošača''. Hrvatski je potrošač na polumilijardskome tržištu jednostavno postao topovsko meso, i to na vlastitom terenu, sredstvo za odstrel. Triumfalna reklametina s ''vremenskim trezorom'' samo slavi pobjedu banaka nad svojim robovima.


Uopće, početak preporoda hrvatskog društva i gospodarstva mogao bi biti kada bi narod, premoćnom većinom na referendumu, recimo, odlučio kako banke ne mogu biti vlasnici nekretnina, na primjer. Ukoliko im ne služe za obavljanje njihove osnovne, bankarske djelatnosti, na njihovim ''premisama''. Što će bankama nekretnine, osim da imaju – što više?

Je li ideja prisustva banaka na tržištu da tržištem – vladaju, ili da na tržištu – sudjeluju, kako bi pomagale razvoju dotičnoga tržišta, gospodarstva, kvalitete života, naroda? Kakva je vizija položaja ovakvih banaka u ovakvom gospodarstvu, ili u bilo kojem gospodarstvu, recimo za 100 godina? Jesu li ljudi koji reklamiraju ''vremenski trezor'' sigurni da mogu garantirati kako će biti ovdje, i za 100 godina? Može im se vjerovati??

Obmana i opsjena

Obmana i opsjena, retorika i reklametine, okupirali su i dominiraju, tržištem i svakodnevicom. Naši su političari obuzeti outsourcingom, danas. Jučer su to bile predstečajne nagodbe, prekjučer stečajevi. Pa reforme, pa vizije. Narod se batrga pod ovrhama i teretom dugova, nezaposlenosti, projekata, Damoklovih mačeva monetizacije, outsourcinga, koncesija, restrukturiranja, regionalizacije, rebalansa budžeta, vječitih deficita i budućih dugova.

Ministar financija priča o podmetanjima i intrigama. Je li ova vlada svjesna da je ova zemlja svjesna, što oni rade, i možda još više, što niti rade niti namjeravaju – napraviti? Budimo iskreni, svi znamo što ova vlada radi. Za nas ne radi ni sada, ni dosad, niti će ikad. I to je to. Baš kao ni banke, farmaceutska industrija, ili telekomunikacijski giganti. Svi oni rade za svoje dioničare, u prvom redu.

Gdje se ti nalaze, i gdje će ostati, osim što na višemetarskim jahtama ljeti krstare po Jadranu, treba pitati domaće tiskovine, na primjer, odnosno tabloide. Koji su svi, također, u vlasništvu, zna se čijem. Sigurno ne u rukama konobara i spremačica koji će i ove godine, kao i svake, preplaviti jadranske, uspješne, turističke objekte, što nam garantira još jednu, tipičnu, senzacionalnu sezonu. I žetvu deviza, uz pokoju kunu.

Što se više mijenja, više ostaje isto. I tako to biva, i tako to jest. Među narodima mi Hrvati sada jesmo zadnji, robovi bez vlasti, osuđeni pasti i propasti bez časti. Pjevao je AG Matoš, koji bi, da danas živi, ispjevao potpuno iste stihove, nakon stotinu ljeta.

dr. Slaven Šuba

http://www.hkv.hr/izdvojeno/vai-prilozi ... odari.html

[EdgarFranjul]

NINO RASPUDIĆ

23:07, 12.05.2014.


U Hrvatskoj manjine imaju veća prava nego BiH Hrvati u svojoj zemlji

Prof. dr. sc. Nino Raspudić na predavanju pod nazivom „Hrvatska i Hrvati u BiH između EU i Balkana“ večeras u sisačkom Velikom Kaptolu istaknuo je da je Hrvatska jedina zemlja koja je mirno promatrala političko eliminiranje svoga naroda u drugoj državi, te da u Hrvatskoj nacionalne manjine imaju veća prava nego bosansko-hercegovački Hrvati u svojoj zemlji.

Raspudić se tijekom predavanja osvrnuo i na poziciju Hrvata u BiH i odnos RH prema tom pitanju što je najviše pobudilo interes posjetitelja u prepunoj dvorani Velikog kaptola.

“Hrvatska je jedina zemlja koja je mirno promatrala političko eliminiranje svoga naroda u drugoj državi. Bojim se da Hrvati u Bosni i Hercegovini uskoro neće biti konstitucionalni narod već nacionalna manjina, a u Hrvatskoj nacionalne manjine imaju veća prava nego bosansko-hercegovački Hrvati u svojoj zemlji”, istaknuo je.

“Ne smijemo sebi dozvoliti da budemo idioti. Ljudima je prekipjelo i žele razgovarati o tome gdje smo stigli kao država i društvo”, ocijenio je Raspudić.

Najbolje što se dogodilo ulaskom Hrvatske u EU je to što se prestalo govoriti o ulasku u EU. Ništa se nije promjenilo, ocijenio je. Istaknuo je i da je puno veći legitimitet imao referendum za samostalnost Hrvatske, za koji je glasalo 90 posto, nego za ulazak u EU što je podržalo 29 posto birača.

Osim o svom viđenju stanja u Hrvatskoj godinu dana nakon ulaska u EU, govorio je i o tome koliko dijelimo europske vrijednosti, a koliko smo još (post)totalitarno društvo (od slučaja Perković do referenduma o braku).

Referendum o braku je bio, kaže, prekretnica – sada će se morati mudrije postupati s većinom u državi.

Lustracija u Hrvatskoj je trebala biti simbolički čin, a pokazala se, na slučaju Perković, kao stvarna potreba jer se vidjelo kakve moćne strukture vladaju državom, istaknuo je Raspudić.

Velik dio rasprave uključivao je i pitanje odnosa društva i političkih elita prema Domovinskom ratu.

Raspudić je odgovarajući na upit zašto se u školama malo uči o Domovinskom ratu kazao da je žalosno da se bavimo Drugim svjetskim ratom, a potpuno marginaliziramo posljednji pobjednički rat.

“Do sada smo trebali imati snimljeno barem 50 filmova koji se bave Domovinskim ratom, a imamo svega nekoliko koji uglavnom propituju hrvatsku krivnju. Nema ispričanih priča o junacima rata. Nije dovoljno branitelju dati mirovinu. Bitno je dostojanstvo”, kazao je Raspudić.

Izvor: narod.hr

http://narod.hr/hrvatska/u-hrvatskoj-ma ... oj-zemlji/

[EdgarFranjul]

Zašto u dućanima uvijek traže sitno?

Autor: Marcel Holjevac
Datum: srijeda, 11. lipnja 2014. u 20:51

"Joooj nemam vam kaj za vratit... kaj nemate nikaj sitnog?" Koliko ste to puta čuli na kiosku, u dućanu?

Jedna od iritantnijih pojava u hrvatskim dućanima je što vas blagajnice uvijek traže sitno. Neki put pristojno, neki put iritantno. No, svi koji češće putuju van, znaju da se to tamo apsolutno nikad ne događa - niti se meni ikad dogodilo, niti ikom koga znam, da ga igdje na zapadu traže sitno, "jer nemaju za vratit".

Potaknut balkanskim navikama, ponekad sam znao pripremiti sitniš kako bi mi u dućanu na zapadu vratili okrugli iznos, novčanicu od deset eura ili tako nešto - i tada bi se blagajnica našla u čudu. Obično bi mi vratila sitno, te zatim uredno izbrojila ostatak od novčanice. U kovanicama. To i nije zato jer su na zapadu glupi pa ne znaju izračunati koliki je ostatak - jednostavno, navikli su svoj posao raditi po određenim pravilima, bez improvizacija. Jedan od problema je što često tako ostanete bez povrata dijela svog novca - što je u Njemačkoj nemoguće, tamo vam uvijek izbroje do u cent - a ponekad vam blagajnica možda i oprosti nekakvih dvadeset ili trideset lipa, samo da vam ne mora razmijeniti krupnu novčanicu. "Bute dali drugi put".

U čemu je problem? Pokušali smo doznati na par kioska, u FINA-i, i službama za potrošače nekih većih lanaca: od potonjih nismo dobili nikakav odgovor, ali su zato ostali bili ljubazni.
Kovanog novca, tvrde u FINA-i, definitivno ima: nikad nisu imali problema s isplatom kovanog novca poslovođama dućana koji ujutro dolaze podignuti gotovinu za blagajnu. FINA, doduše, danas više ne vodi platni promet za sve klijente, većina se toga odvija preko poslovnih banaka, no i tamo kovanica ima. FINA naplaćuje razmjenu novca u kovanice ili obratno - do tristo kuna tri kune fiksno, a preko toga - 1% od iznosa. No, to nije razlog zbog kojeg dućani nemaju sitnog: kad se ujutro podiže gotovina, predaje se specifikacija apoena koje se želi podignuti, i nije nikakav problem, prema njima, dobiti bilo koju količinu sitnog novca, koji se tada ne naplaćuje posebno.
Narodna banka je u zakonskoj obavezi izdati dovoljnu količinu svih kovanica kako bi ih bilo dovoljno za povrat novca u dućanima, i prema njihovim podacima, kovanica u opticaju ima dovoljno: godišnje HNB osigurava oko 100 milijuna kovanica za redoviti opticaj. U opticaju je trenutačno oko 1,8 milijardi komada kovanica, od čega 78,6 posto otpada na apoene manje od kune, dakle na kovanice od 50, 20, 10, 5, 2 i 1 lipe. Sjećate li se kad ste vidijeli one od jedne i dvije lipe?

No, HNB nema ovlasti prisiliti trgovce da osiguraju dovoljnu količinu i adekvatnu apoensku strukturu kovanog novca za potrebe poslovanja, dakle za povrat kovanica kod plaćanja. HNB propisuje blagajnički minimum - najmanju količinu novca koju određena kategorija dućana mora imati u svojoj blagajni u bilo kom trenutku, kako bi mogla uzvratiti kupcima novac, ali ne propisuje koliko u kojim apoenima. Ali, zato je zakon jasan: Kuna je jedino legalno sredstvo plaćanja robe i usluga u RH, i trgovci su dužni primiti vašu novčanicu: ne smiju vam ne izdati robu jer ne žele primiti krupnu novčanicu koju ste im dali, odnosno jer vam je ne mogu razmijeniti. To je, jednostavno, protuzakonito. I da, nemaju vam pravo uvaliti "žvake" umjesto ostatka novca.

No unatoč tome, situacija opisana na početku je česta: "Dajte nek vam neko to razmjeni, ja nemam". Za takve stvari možete i tužiti trgovca koji vam odbija primiti krupnu novčanicu, a možete se obratiti i društvu za zaštitu potrošača.

A zašto uopće do tog problema, specifičnog za balkanske i slične prostore, dolazi? Radi se, prvenstveno, o neodgovornosti i lijenosti poslovođa i onih koji su zaduženi ujutro podignuti novac za redovno poslovanje: oni bi trebali znati, temeljem iskustva u poslovanju, koliko im sitnog novca treba svaki dan u blagajni.

"Kod nas vam stvarno nema tog problema", kaže mi jedna trafikantica u susjednom kiosku. "Mi uvijek imamo sitnog, ali iznos je svaki dan jako različiti, pa je teško procijeniti", kaže. "Kad ljudi dobiju plaće ili mirovine, onda svi plaćaju s dvjestotkama, a ima dana kad svi nose po deset kuna". Može li se procijeniti koji su to dani u mjesecu kad treba više sitnih apoena za povrat? "Teško, tu vam danas nema nekog reda", kaže mi. "Gazda svako jutro donese kovanice, ima više trafika pa se i razmijeni između nas, a imamo i automat za kave pa izvadimo iz njega sitno ako je baš potrebno".

U drugoj trafici stvari rješavaju drukčije: "Navečer ostavimo novca koliko nam treba za blagajnički minimum u blagajni", kaže nam tamošnja trafikantica. Ipak, prema iskustvu, tamo se često desi da nemaju za vratiti ostatak od veće novčanice...

Ako zanemarimo kao čimbenik eventualnu lijenost blagajnice kojoj se jednostavno ne da brojiti sitniš, čega vjerojatno ima u manjoj mjeri, kao glavni razlog one rečenice "nemam vam za vratit, odite to negdje razmjenit u sitnije" koja vas je često dovodila do ludila ili vas prisilila na šetnju do obližnjeg kafića gdje ćete s nelagodom zamoliti konobara da vam razmijeni dvjestotku se nameće jednostavno neodgovornost poslovodnog kadra koji, jednostavno, ne vodi dovoljno brige o svom poslu: da osigura dovoljno svih apoena potrebnih za normalno poslovanje. Radi se, jednostavno, o lijenosti i ignoranciji. Potrebno je svako jutro otići u banku ili FINU i podići novac - a mnogima se to, očito, jednostavno ne da.

Uz to, tu je još jedan problem: dok je u Hrvatskoj i dalje uobičajeno plaćanje gotovinom, Šveđani, na primjer, i Finci, gotovo više i ne znaju kako izgleda gotovina. Tamo se sve, pa i sitnice, uglavnom plaća - karticama. Taj način plaćanja preferiraju mnogi, jer je - jeftin. Bar tamo gdje Diners ne zaračunava restoranima i trgovinama i do 6% od računa za svoje "usluge" (pa zato tu karticu na zapadu ne primaju gotovo nigdje, dok su mastercard i maestro, koji imaju manje marže, vrlo rašireni). A plaćanje gotovinom povlači za sobom još jedan velik trošak, bar kad se radi o većim trgovinama: odvoz i brojanje novca. Taj posao obično rade zaštitarske kuće, i otimaju se za njega jer je vrlo unosan. Na rubovima zapadnih gradova postoje veliki centri u koje se doprema, sortira i broji gotov novac, i to - košta. S druge strane, kartice imaju razmjerno manji trošak, tu nema potrebe za blindiranim kolima koja će odvoziti gotovinu i to skupo naplatiti. A takav način plaćanja preferira i država, jer ima pod kontrolom promet trgovina pa su i mogućnosti varanja na porezu osjetno manje...


No, kod nas će godinama još gotovina ostati glavni način plaćanja, bar tamo gdje se trže manji iznosi. I zato: inzistirajte na povratu svog novca. Zapamtite, nije vaš posao da idete negdje razmijeniti novčanicu. To je posao onog tko nije odradio svoj posao kako treba i osigurao dovoljnu količinu sitniša, i on vam jednostavno nema pravo odbiti primiti novac. Njegov je problem gdje će ga i kako razmijeniti, ukoliko nema trenutnu u blagajni dovoljno kovanica i sitnih apoena.

http://www.dnevno.hr/novac/125090-zasto ... sitno.html