Kukuriku...

[EdgarFranjul]

M. Prpa: Politika dvorske lude!

Objavljeno: 27. travnja 2015.

Milanović ponovno zabavlja javnost

Povijest, poglavito zapadnoeuropskih kraljevstva i carstava, poznavala je na svojim dvorima postojanje i tzv. dvorske lude. Dvorska luda je obično bio netko, kao neki otkačeni glumac i slično, kojemu je bilo dopušteno na dvoru reći što god želi. Čak kritizirati Cara ili Kralja, ismijavati dvorsku svitu, rugati se s dvorjanima i političarima, nešto slično kao što je bila naša Ikača, ali s daleko većim ovlastima u brbljanju. (Ikaču je samo jedna krivo izgovorena riječ mogla koštati glave.) Dvorska luda što je gluplje govorila, to se svita jače smijala i zabavljala.

Carevima ili kraljevima na kraj pameti nije padalo da zato dvorsku ludu skrate za glavu. Počesto puta neki car ili kralj je iz usta dvorske lude čuo istinu, koju mu nisu smjeli reći dvorjani, jer izgovorena iz njihovih usta moglo bi ih koštati glave.

Hrvatska, sva sreća ili nesreća, nema ni cara ni kralja, pa nema ni dvorske lude, ali zato ima Predsjednicu i Premijera. Predsjednica je vrlo mudra, pa kontrolira svaku svoju izgovorenu riječ, ima držanje aristokrata iako je nikla iz običnog naroda, pa da i hoće ne bi mogla glumiti ulogu dvorske lude.

A Premijer, ne sluša narodnu mudrost koja glasi - "Prije stavljanja jezika u pogon, uključiti mozak!" Tako da se počesto u narodnim masama osjeća da više glumi na funkciji "dvorsku ludu" nego ozbiljni i vrlo odgovorni položaj Premijera.

Brojni su izričaji koji su javno izišli iz njegovih usta, a koji bi bez iti najmanje dvojbe mogli naći mjesto u Antologiji svjetske gluposti. Ovaj narod, i oni koji su glasali za njega i oni koji nisu, nikada nisu imali prilike vidjeti da na njegovim javnim nastupima koristi neke bilješke, neki papir, šalabahter i sl. iz kojeg bi bilo vidljivo da je najprije "ispekao pa rekao" kako kaže narod.

U Jasenovcu, mjestu dubokog pijeteta, on govori da za vrijeme Drugog svjetskog rata u Hrvatskoj je postojala samo jedna vojska koja je bila hrvatska ili vojska Hrvatske (izrazio se u genitivu) a to su bili – partizani.

Da je drug Zoran bio stariji i da je za vrijeme Drugog svjetskog rata i poraća rekao da su partizani hrvatska vojska, momentalno bi završio pred "Prijeki sud" i u roku od pola sata bio bi skraćen za glavu.

Jugoslavenska vojska

Govoriti o nekoj hrvatskoj vojsci to je tada bilo nezamislivo. Ta se vojska zvala - Jugoslavenska narodna armija sve do propasti Titove Jugoslavije devedestih godina prošlog stoljeća, svaki pokušaj ubacivanja u njen naziv pridjeva "hrvatski" bio bi nezamisliv i odmah bi izazvao i političke i drastične kaznene posljedice, za svakoga Jugoarmijaonoga koji bi se usudio tu sintagmu upotrijebiti ne samo javno, već i u običnom razgovoru s partizanima.

Partizani su se borili za obnovu ili ponovnu uspostavu Jugoslavije. Istina mora im se priznati da su se iskreno borili za teritorijalno što veću Jugoslaviju, ali činjenice pokazuju da su se borili i za što manju Hrvatsku u toj Jugoslaviji. Niti jednoj republici u komunističkoj Jugoslaviji nije oduzet teritorij već samo Hrvatskoj. Svim susjednim republikama je dodijeljen teritorij koji je uvijek povijesno bio hrvatski, tako je data Boka Kotorska Crnoj gori, istočni Srijem Srbiji, neki krajevi kod Bihaća i Neuma Bosni i Hercegovini i sl. da detalje ne nabrajam. Nekoliko čisto hrvatskih sela Sloveniji i sl. Dakle svaka je republika, koja je bila susjed Hrvatske dobila teritorije na uštrb Hrvatske. Hrvatska vojska to nikada ne bi dopustila, pa ni pod cijenu rata. Partizani kao hrvatska vojska nikada nisu postojali ni u stvarnosti ni kao pravni pojmovi.

Istina da je mnogo Hrvata bilo u partizanskim jedinicama kao Jugoslaveni ili antifašisti, jednako kao što je bilo i pripadnika drugih naroda na prostoru Jugoslavije. Ali da su se formacije zvale kao Hrvatska vojska to je bilo nezamislivo i suprotno temeljnim ciljevima partizanske borbe.

Konačno, opravdano ili ne partizanska vojska se uglavnom borila protiv postojanja hrvatske države. Borila se pod crvenom petokrakom cijelo vrijeme Drugoga svjetskog rata, ali i cijelo vrijeme Domovinskog obrambenog rata. Kako se borila protiv NDH kao "fašističke" države još se pod istim insignijama s većim žarom borila i protiv demokratske samostalne Hrvatske izabrane slobodnom voljom naroda za vrijeme Tuđmana. Jugoslavija i Hrvatska jedna drugu isključuje, jer tamo gdje ima Jugoslavije tamo nema Hrvatske i obrnuto gdje ima samostalne Hrvatske tamo nema nikakve Jugoslavije. Ili tamo gdje postoji jugoslavenska vojska tamo ne može postojati hrvatska vojska ili obrnuto.

Suludost

Najveći zločin u ta oba rata je bio uspostava hrvatske države. To je bio temeljni "zločin" a sve drugo je bilo sporadično ili samo prateće. I zapamtite, smatrali su, da niti jedna uspostavljena samostalna hrvatska država ne može biti drugačija već zločinačka tvorevina, pa makar da je stvaraju najveći sveci i da je umjesto vojnika brane nebeski anđeli.

Zato govoriti o partizanima kao o hrvatskoj vojsci je toliko suludo da to ne bi izgovorila niti jedna dvorska luda s naslova ovog teksta. A da uz to ne spominjemo i nespornu činjenicu da su Hrvati od partizana doživjeli najveće stradanje i tragediju u cijelokupnoj svojoj hrvatskoj povijesti. Toliko veliko stradanje da se slobodno može reći da sva druga stradanja zajedno u povijesti nisu toga omjera.

Vremenski sudac pravde pravedno sudi, pa će i u slučaju Hrvatske malo pomalo izići na površinu cjelokupna istuna o ponašanju svih sukobljenih strana u Jugoslaviji za vrijeme Drugog svjetskog rata. Bez obzira da li to posmatrali kao ozbiljni povijesni znanstvenici ili kao dvorske lude. A tim i više što corpus delicti (bezbrojne kosti) kao jedino mjerodavne činjenice na svu sreću i na njihovu nesreću još nisu istrunile.

Mile Prpa

http://www.hkv.hr/izdvojeno/vai-prilozi ... -lude.html

[EdgarFranjul]

Zoranu Milanoviću nema spasa – on je već bivši političar!

Autor: Zdravko TomacSrijeda, 29. Travanj 2015. u 07:40

Zoran Milanović se vraća u olovne godine komunističkog terora.

“Tko se sam hvali u njega je mozak mali”, kaže narodna poslovica koju upotrebljavaju Hrvati već generacijama kako bi se narugali hvalisavcima kojih je uvijek bilo i bit će u hrvatskom narodu.

Bilo je u našoj povijesti, ali i u sadašnjosti, raznih hvalisavaca. Ali nikada nismo imali takvog hvalisavca bez pokrića kao što je aktualni predsjednik hrvatske Vlade Zoran Milanović. Nema nikakve dvojbe da je teško pronaći političara ne samo u nas nego i u svijetu koji je toliko umišljen i koji vjeruje u svoju izuzetnu genijalnost, pamet, poštenje i uspješnost. U svojim izjavama da bi više istaknuo svoju izuzetnost, svoju svetost, svoju povijesnu misiju sebe naziva svjetlošću, dobrotom i poštenjem a političke protivnike tamom, zlom i kriminalnom udrugom. Proglasivši sebe za neupitnog velikana i povijesnu ličnost, proglasivši se spasiteljem Hrvatske on da bi dokazao svoju izuzetnu povijesnu ulogu mora svoje političke konkurente proglasiti podzemljem, tminom, zlom i kriminalnom udrugom kako bi izveo zaključak da je on najbolji predsjednik Vlade kojeg je hrvatska ikada imala, da je njegova Vlada najpoštenija i najbolja koju je Hrvatska ikada imala, da su njegovi konkurenti tako veliko zlo da ima pravo svim sredstvima, uključujući i ne demokratske, spriječiti promjenu vlasti na demokratskim izborima, da ima pravo optuživati, suditi, da ima pravo primjenjivati represiju, pa i stvarati kaos ako je potrebno kako bi obranio svoju vlast.

Zoran Milanović zaratio je sa svima onima koji ne priznaju njegovu genijalnost i navodno njegovu povijesnu misiju. Toliko je odletio u visine u svojoj umišljenoj veličini da se usudi sebe, iako je ateist, proglasiti svjetlom, nebeskim spasiteljem. Dakle, Zoran Milanović već dulje vrijeme tumara i lunja po Hrvatskoj, drži političke govore u kojima izaziva nove podjele, nove sukobe, kojima destabilizira Hrvatsku i nanosi veliku štetu hrvatskim nacionalnim interesima. Zoran Milanović stalno ponavlja da predstoji odlučujući i posljednji boj u kojem će se odlučiti, kako je rekao, mi ili oni.

Kada slušamo Zorana Milanovića i Vesnu Pusić i druge velike lažove i hvalisavce, koji tvrde da su najbolji i da nitko osim njih ne može spasiti Hrvatsku, koji neuspjehe i poraze pretvaraju u uspjehe i pobjede, u prvi trenutak ljudima, kao što se kaže, stane mozak, ne mogu povjerovati da postoje tako bahati lažljivci, hvalisavci koji neuspjehe lažima pretvaraju u navodne uspjehe. Jer stvarno stanje u Hrvatskoj je katastrofalno. Milanovićevu Vladu podržava svega 20% stanovnika, ali njemu i Vesnu Pusić ne smeta da kažu da su najuspješnija Vlada.

Na svim područjima gospodarstva, kulture i svakog drugog života u Hrvatskoj, nakon tri i po godine njihove vladavine stanje je mnogo mnogo gore nego prije tri i po godine godine.

Iz dana u dan rejting njegove Vlade i stranke opadaju, Milanoviću se zviždi gdje god dođe, njegova nepopularnost je ogromna, ali što mu više zvižde, što je više neuspjeha i katastrofa on tim ima veću potrebu da se hvališe i da sebe prikazuje i svoju Vladu kao navodne spasitelje Hrvatske.

Svaki Milanovićev novi javni istup je novi škandal, jer obnavlja optužnica protiv hrvatskog naroda. On se ponaša kao vrhovni autoritet kojem ne trebaju argumenti i dokazi jer smatra da je on takav autoritet da mu se mora vjerovati i da za njegove genijalne tvrdnje ne trebaju dokazi. Zbog takvih karakteristika Zorana Milanovića nije bilo neočekivano ono što je rekao na komemoraciji u Jasenovcu kada je ponovno iznio teške optužbe protiv vlastitog hrvatskog naroda i hrvatske predsjednice Kolinde Grabar Kitarović i kardinala Josipa Bozanića. Milanović je ustvrdio, bez ikakvih dokaza, da je komemoracija koja se godinama održava u Bleiburgu komemoracija NDH-oj i ustašama a ne žrtvama komunističkih zločina. Dakle, on je optužio sve one koji idu na komemoraciju u Bleiburg, koji su tamo išli godinama, i koji će ići i ove godine, da su ustaše, da podržavaju NDH i ustaše te da tamo odlaze da odaju počast ne žrtvama nego Pavelićevoj NDH i ustašama. To je strašna optužba. To je povratak na mračne poslijeratne godine kada su ljudi hapšeni koji su išli dati počast žrtvama na Bleiburg i Križni put. U svom govoru Zoran Milanović je podmetanjima i krivotvorinama optužio hrvatsku predsjednicu Kolindu Grabar Kitarović, malti ne da je ustašica i osobno, i da ustaške poklike za dom spremni proglašava veličanstvenom atmosferom. Ta optužba, zato ću o njoj malo opširnije pisati, potpuno liči na poslijeratne komunističke optužbe i presude, kada su ljudi suđeni ni krivi ni dužni.

Kolinda Grabar Kitarović bila je na nogometnoj utakmici Hrvatska- Norveška obučena u kockasti dres naše reprezentacije i među narodom a ne u svečanoj loži. Atmosfera je stvarno bila veličanstvena. I po tome što je Hrvatska uvjerljivo pobijedila i dovela do delirijuma navijača ali i po tome što se bodrilo hrvatsku reprezentaciju kao malo kada. Nije bilo ni baklji ni petardi, ni drugih ekscesa. Dogodio se jedan izolirani slučaj. U jednom trenutku, najviše nekoliko stotina navijača, u euforiji je počelo skandirati za dom spremni. Kolinda Grabar Kitarović je to skandiranje, ne samo na ovoj utakmici, nego uvijek, ocijenila neprimjerenim. Međutim, za vrijeme utakmice ta mala grupa se nije ni čula. O tome smo saznali zbog toga što je spiker to osudio, da on to nije osudio, nitko ne bi ni zamijetio, jer ogromna većina, 99% ljudi, nije prihvatila to skandiranje, čak su neki i zviždali. Dakle, raspoloženje na stadionu je bilo veličanstveno s kojim se trebalo ponositi jer je nakon dugo vremena, i na ovoj utakmici, izraženo je istinsko hrvatsko domoljublje. Kolinda Grabar Kitarović i sama je bila oduševljena, kao i svi koji smo gledali utakmicu preko televizije, veličanstvenom atmosferom. I nakon utakmice je i rekla da je atmosfera bila veličanstvena. Čak i da je čula poklik za dom spremni, činjenica da 99% ljudi nije prihvatilo taj poklik pokazuje da je atmosfera bila veličanstvena i da predsjednik Vlade u svom bijesu laže kada kaže da se urlalo za dom spremni, odnosno kada taj pojedinačni usklik želi pretvoriti u opće raspoloženje publike.

Dakle, Milanović radi svojih političkih razloga krivotvori istinu i pretvara raspoloženje grupice ljudi u većinsko raspoloženje naroda da bi mogao optužiti Kolindu Grabar Kitarović što je rekla da je raspoloženje bilo veličanstveno. Dakle, Zoranu Milanoviću trebaju novi politički sukobi, njegovim antifašistima trebaju fašisti, treba komemoraciju u Bleiburgu pretvoriti, kako to Mesić govori, u novu fašizaciju i ustašizaciju hrvatskog društva. U tome mu je pomogao notorni Milorad Pupovac koji bi hapsio i zatvarao mlade ljude. On pun bijesa i mržnje izobličenog lica optužuje hrvatsko pravosuđe što ne hapsi one koji navodno fašiziraju hrvatsko društvo. Nema nikakve dvojbe da se za dom spremni i kao pozdrav upotrebljavao i za vrijeme NDH, ali isto tako nema nikakve dvojbe da je za dom spremni bio sadržan u legalnom znaku hosovih branitelja koji su bili legalni dio hrvatske vojske, te da bi kriminalizacija usklika i natpisa za dom spremni značila i kriminalizaciju Domovinskog rata. Osim toga, u hrvatskim zakonima nema oslonca za krivični progon onih koji upotrebljavaju izraz za dom spremni. Ako Milanović, Pupovac, Mesić i Joispović i drugi smatraju da je to kriminalno fašističko djelo onda neka predlože zakon koji će to utvrditi. Nemaju pravo napadati suce i vršiti pritisak da se kriminalizira nešto što po zakonu nije kriminalno djelo. Uostalom, da podsjetim čitatelje kakva se hajka digla na Franju Tuđmana kada je predložio da se umjesto dinara, kao novac hrvatske države uvede kuna. Hajka je bila još puno veća nego za dom spremni. Mnogi su čak tvrdili da će Hrvatska zbog toga biti izbačena iz procesa pridruživanja Europskoj uniji, neki su čak tvrdili da neće nikada u svoje ruke uzeti niti priznati kunu kao novac. Danas oni koji su bili najžešći osporavatelji kune kritiziraju Hrvatsku je im nije dala dovoljno kuna i traže od hrvatske da im plati u kunama ratnu štetu koju su sami napravili. Uostalom za vrijeme NDH svirala se i naša himna Lijepa naša, a istine radi niti službeni ustaški pozdrav nije za dom spremni, nego za Poglavnika i dom spremni.

Hrvatsko društvo da bi bilo zrelo i demokratsko društvo mora riješiti te sporove. Ne može predsjednik Vlade mimo zakona optuživati za ustaštvo ljude koji nemaju nikakve veze s ustaštvom. Postavlja se pitanje zašto sve to radi Zoran Milanović? Zašto on i Liga antifašista, Mesić, Josipović, Pupovac i drugi tako žestoko napadaju novu hrvatsku predsjednicu Kolindu Grabar Kitarović. Kolinda Grabar Kitarović je iz partizanske obitelji i nema nikakve obiteljske ni bilo kakve osobne veze s ustaštvom. Čak su je u kampanji optuživali da je lijeva i da zato ne treba za nju glasati. Ali Kolinda Grabar Kitarović je prva predsjednica koja nema nikakve veze ni s kosovsko udbaškim ni s partijskim strukturama. Nije bila član partije, niti ima bilo kakve repove i obaveze da štiti titoiste. Njena politička pozicija je jasna. Ona se želi na isti način odnositi prema svim totalitarnim sustavima te izgrađuje jasnu platformu nove Hrvatske koja će se temeljiti na vrijednostima Domovinskog rata odnosno u kojoj će se jednako osuditi svi totalitarni zločini, kako fašističko ustaški tako i komunističko boljševički. To je njezina snaga zbog koje će ona pobijediti ali je i njezina slabost zbog čega će još neko vrijeme imati probleme s mentalnim komunistima i titoistima koji se ne mire s činjenicom da moderna demokratska Hrvatska nije utemeljena u komunističkoj borbi jer je, kako kaže Milanović, jedina Hrvatska partizanska vojska stvorila Jugoslaviju, totalitarnu u kojoj je ukinuta svaka samostalnost i državnost Hrvatske. Dakle, Kolinda Grabar Kitarović ne želi umjesto antifašizma u temelje Ustava uvesti Nezavisnu Državu Hrvatsku, kako je zlonamjerno i podlo optužuje Zoran Milanović. Ona želi Hrvatsku utemeljenu na istinskim vrijednostima demokracije i Domovinskog rata u kojoj ni jedan totalitarni sustav koje simboliziraju slovo “u” i crvena zvijezda petokraka neće biti novi izvor novih sukoba u hrvatskom narodu.

Pišu komunistički antifašisti pismo Kolindi Grabar Kitarović i žestoko ju kritiziraju što nije išla u Moskvu na proslavu 70- godišnjice pobjede nad fašizmom. Točno je da je Staljin srušio Hitlerov fašizam ali je u SSSR-u i istočnoj Europi nametnuo boljševiški fašizam koji je činio jednako grozne zločine kao i Hitlerov fašizam. Tako i u Hrvatskoj Tito i antifašisti pobijedili su ustaštvo, nacizam i fašizam ali nisu donijeli slobodu hrvatskom narodu nego su nametnuli novi totalitarizam, komunistički i boljševički, u kojem je pobijeno stotine tisuća Hrvata da bi se taj totalitarizam održao.

I tu je glavi problem, jer se komemoracija u Jasenovcu već godinama pretvara u političku manifestaciju rehabilitacije komunističkog totalitarizma koji je pobio stotine tisuća Hrvata. Ne odaju se u Jasenovcu počast žrtvama nego se komemoracija pretvara u političke mitinge kao da smo u ′46 godini sa istim rječnikom i sa istim optužbama.

Prošle godine komemoraciju u Jasenovcu također nije bilo odavanje pijeteta žrtvama nego je bilo politički skup s vatrenim političkim govorima u kojima su govornici iznijeli niz neistina pa i ne argumentiranih optužbi protiv hrvatskog naroda.

Ovaj puta ću se pozabaviti samo neistinama predsjednika Vlade Zorana Milanovića. On je prošle godine lažno i neistinito optužio ustaše da su prije Hitlera i prije masovnih nacističkih zločina prvi u Europi počinili masovne zločine i masovno ubijali. Tom neistinom on je podigao strašnu optužbu protiv hrvatskog naroda da je hrvatski narod bio zločinačkiji nego nacisti i fašisti. Ta neistina doživjela je žestoke kritike i uglednih politologa i komentatora poput prof. dr. Mirjane Kasapović koja je u opširnom članku u Večernjem listu navela jake argumente zašto je nužno smijeniti Zorana Milanovića kao predsjednika SDP-a i kao predsjednika Vlade. U njenim argumentima među najveće ide, po njenom mišljenju, izvrtanje povijesti i lažne optužbe da su Hrvati u Europi prvi krenuli u masovna ubijanja i likvidacije prije nacista u Njemačkoj. Zbog te laži i ove godine Zoran Milanović i njegova ekipa ponovno napadaju Kolindu Grabar Kitarović što nije prihvatila njihove laži i što je ustaške zločine povezala s nacističkim zločinima i njihovim utjecajem. Mirjana Kasapović je između ostalog napisala: “U nedavnom govoru u povodu obilježavanja obljetnice proboja zatočenih iz koncentracijskog logora u Jasenovcu Zoran Milanović uputio se u reviziju povijesti Drugog svjetskog rata i razdoblja koje mu je prethodilo, što je zgrozilo domaće povjesničare.”

I ove godine Zoran Milanović zloupotrijebio je komemoraciju u Jasenovcu da bi bez argumenata i grubo i neistinito optužio Kolindu Grabar Kitarović malte ne da je i osobno ustašica, da bi optužio sve one koji idu na Bleiburg i osobito da bi opravdao svoju odluku i odluku Sabora koji je ukinuo pokroviteljstvo Sabora nad komemoracijom u Bleiburgu. Nakon što je Kolinda Grabar Kitarović prihvatila pokroviteljstvo i poništila odluku Milanovića i njegove koalicije, Milanović nije imao drugoga izlaza nego da pokuša braniti svoju politiku a to je mogao jedino tako da optuži Kolindu Grabar Kitarović da je vratila pokroviteljstvo skupu koji ustvari veliča i žaluje za NDH i ustaštvom. Kolinda Grabar Kitarović je zadala još jedan smrtonosni udarac Milanoviću i njegovoj Antifašističkoj ligi. Nakon što su joj oduzeli pokroviteljstvo nad Danom pobjede, nakon što ju vrijeđaju, nakon što ju napadaju što nije otišla na proslavu Staljinove pobjede, tražili su ultimativno da dođe na komemoraciju u Jasenovac kako bi ju mogli izviždati i popljuvati, kao bi je mogli iskompromitirati. Što se skoro i dogodilo jer su se usudili izviždati i jednog Lustiga, žrtvu nacističkih logora, samo zato što je prihvatio biti izaslanik Kolinde Grabar Kitarović. Tu se veličao Tito i Zoran Milanović kao njegov nasljednik i branitelj. Sve skupa je bilo u funkciji pritiska na Kolindu Grabar Kitarović da ne smije otići u Bleiburg a pogotovo da ne smije tamo ništa reći. Ne mogu Kolindi Grabar Kitarović oprostiti što je uklonila Titov kip iz svoga ureda. Ne mogu joj oprostiti što ju narod podržava i što joj narod plješće gdje god se pojavi. Ne mogu joj oprostiti što inzistira da središnja proslava Oluje bude u Kninu, da se ne smije razvodniti s paralelnom proslavom u Zagrebu. Posebno Kolindu Grabar Kitarović ne može smisliti Zoran Milanović. On misli, čak je uvjeren, da je jako pametan, da je izvrstan predsjednik, da je domoljub, da radi u korist hrvatskog naroda, a da Kolinda Grabar Kitarović ništa ne zna i da sve radi pogrešno. Zato mu nije jasno i zbog toga ima besane noći kako to da onda narod zviždi “genijalnom” Zoranu Milanoviću a ne talentiranoj plavuši koja ima sliku a nema ton oduševljeno plješće. Kako to da njega ne vole a nju vole? Kolinda Grabar Kitarović ima sve ono što bi želio imati Milanović, ali nema, a on ima sve ono što bi on želio da ona ima. To je neravnopravna borba. Milanović liči na Don Kihota, koji je izmislio fašističke i ustaške vjetrenjače s kojima se iz dana u dan bori. Njegov put u katastrofu je već upisan i ne treba ga žaliti jer za to što će mu se dogoditi sam je najveći krivac. Problem je u tome što želi produžiti svoju vlast do zadnjeg dana. Problem je u tome što će svaki dan stvari nove probleme i nove sukobe. Problem je u tome što Hrvatska tone a na Milanovićevom brodu orkestar svira. On u svom salonu razmješta slike na zidu a ne vidi da kuća gori. Zato je pitanje svih pitanja kako se odnositi prema štetočini Milanoviću. Kako zaustaviti posljednji nalet titoista, posebno kvarteta koji svira istu melodiju, Mesića, Milanovića, Josipovića i Pupovca. Tu svakako treba pridružiti i jednu damu, Vesnu Pusić. Ona sada govori kako nikog ne mrzi, kako nikog ne napada. Zar stvarno misli da su Hrvati narod bez pamćenja, da su zaboravili što nam je napravila u posljednjih 15 godina.

I Zoran Milanović se žali da ga svrstavaju na spiskove ljudi koji navodno ne vole Hrvatsku. On stvarano misli da je Lex Perković, kojim je izdao hrvatski narod, dokaz ljubavi prema hrvatskom narodu. On stvarno misli da je nasilno uvođenje ćirilice u Vukovaru izraz ljubavi prema hrvatskom narodu. On stvarno misli da je odnos prema 100% ratnim invalidima izraz ljubavi prema hrvatskom narodu i Domovinskom ratu. Milanoviću nitko više ne može pomoći. Problem je što u njegovoj stranici i na ljevici nema dovoljno odlučnih ljudi koji vide da ih Milanović vodi u propast ali koji nemaju hrabrosti da ga zaustave nego su spremni uz glazbu potonuti zajedno s njim na njegovom brodu.

Milanović je nanio ogromnu štetu, ne samo gospodarsku, razvojnu, kulturnu i civilizacijsku, nego je i duboko podijelio i svaki dan sve više dijeli hrvatski narod pokušavajući obnovit hrvatske krvave mostove i sukobe iz hrvatske prošlosti. U takvoj situaciji sve je u rukama Kolinde Grabar Kitarović. Ona mora nastaviti sa svojom domoljubnom politikom i osudom svih ostataka totalitarnih sustava, mora biti odlučna čvrsta i ne smije pod pritiscima mijenjati svoje odluke koje je donijela a koje su ispravne.

Sve u svemu sve su maske pale. Nikakvi američki stratezi s nikakvom demokratskom maskom koju bi navukli Milanoviću ne mogu još jedanput prevariti hrvatski narod.

http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/s ... -politicar

[EdgarFranjul]

OD STRAHA PREKINULI PRIJENOS

Vladajuća mreža sve ugroženija pa skriva istinu, spremni i na krv na cesti

Kada bi kasta koja služi 'udbaško mafijašku mrežu' izgubila i parlamentarne izbore, bio bi to težak udarac za snage koje ni pod koju cijenu ne žele da istina o njima izađe na vidjelo

Datum objave: 03.05.2015 | 20:40 Autor: Damir Kramarić

Sabotaža televizijskog prijenosa Skupa zajedništva na Trgu bana Jelačića u subotu 2. svibnja vrhunac je, po svemu sudeći, protunarodnog djelovanja aktualne vlasti, odnosno otvorena diverzija i neprijateljski čin prema vlastitom narodu od strane marioneta udbaško-mafijaške mreže.


Sve očitije je, naime, da se ta 'mreža' osjeća sve ugroženijom, zbog čega više ne biraju sredstva kako bi očuvali režim u kojem kane 'dovijeka voditi glavnu riječ'.

U panici zbog činjenice da, unatoč medijskoj blokadi, strukture koje gotovo 25 godina iz pozadine vuku sve konce u Hrvatskoj, malo pomalo gube apsolutnu prevlast nad 'istinom' koju serviraju narodu, a onda i kontrolu nad hrvatskom stvarnošću, odlučuju se u zadnje vrijeme na sve luđe i sve drskije poteze.

Događa se nešto što je do jučer bilo nezamislivo

Tako su nedavno zaprepastili hrvatsku, ali i europsku javnost, odlukom da ignoriraju vrlo ozbiljne prijetnje smrću Ivanu Krmpotiću, svjedoku na suđenju Perkoviću i Mustaču, zbog čega je hrvatskog građanina morala zaštititi njemačka država (ekspresno su ga smjestili u sigurnu kuću negdje u Bavarskoj).

U kojoj mjeri su udbaške strukture i njihove sluge u izvršnoj i zakonodavnoj vlasti, u medijima, u pravosuđu... i danas jake, pokazalo se najbolje u trenutku kada gotovo nitko javno nije reagirao, odnosno kada glavni mediji nisu ni pratili taj pravosudno – sigurnosni skandal, koji je trebao danima biti udarna tema svih medija.


No, ako mediji nešto ne zabilježe, kao da se nije ni dogodilo - dobro je znana formula svih totalitarnih režima. Tom logikom očito su se vodili i u trenutku kada su odlučili prekinuti televizijski prijenos s velikog braniteljskog skupa. Jer masa je opasno napunila veliki zagrebački trg i zbog izravnog prijenosa teško su prolazile u takvim situacijama uobičajene laži da se na Trgu okupilo tek par tisuća ljudi. Organizatori su, osim toga, višekratno prozivali premijera Milanovića. U trenutku kada su Klemm i još neki istaknuli da je vlast zabranila klapi Sveti Juraj Hrvatske ratne mornarice nastup na braniteljskom skupu, postalo je jasno da su Milanovićeve riječi od prije par dana - prema kojima je spreman razgovorati s braniteljima - najobičniji spin, odnosno još jedan pokušaj obmane hrvatske javnosti.

Narod treba misliti da 'šatoraši' nemaju podršku javnosti

Zato je, izgleda, trebalo pod hitno 'zaustaviti Tanjug', odnosno pod svaku cijenu prekinuti televizijski prijenos. Narod je trebao ostati u uvjerenju da 'šatoraši' nemaju podršku javnosti, pa je izravni prijenos braniteljskog skupa na kojem se okupilo pedesetak tisuća ljudi, bio šaka u oko vladajućoj eliti. Budući da oni, uz pomoć američkog PR stručnjaka, na laži namjeravaju dobiti slijedeće izbore, istinu moraju što je moguće više prikriti i što je moguće dalje potjerati od naroda.

Jer laž ne može proći, ako narod svojim očima vidi i svojim ušima čuje – istinu.

Zato se, po svemu sudeći, trebamo pripremiti na nova neugodna iznenađenja i na nove još drskije diverzije i obmane od strane vladajuće kaste. Pojedini politički analitičari, na osnovu svega navedenog, već tjednima upozoravaju da premijer Milanović postaje vrlo opasan te da je on, po svemu sudeći, spreman izazvati i krv na ulicama, ne bi li zadržao vlast i tako spasio svoju kožu (sve je više naznaka da bi i premijer te pojedini ministri mogli završiti u Remetincu ako netko napokon deblokira korumpirano i udbaškom mrežom premreženo hrvatsko pravosuđe).

Čekaju nas sve veće napetosti

Na osnovu sve bezobzirnijih i sve opasnijih postupaka vladajućih, posebno vidljivih u vezi sa suđenjem udbašima u Muenchenu (masovno prijete svjedocima, odbijaju im dati zaštitu, blokiraju informacije o tim skandalima u medijima…), možemo zaključiti da Hrvatsku čekaju sve veće napetosti, sve drskije sabotaže i sve bezobzirnije laži kojima će se javnost pokušati uvjeriti da Milanovićeva vlada ima uspjeha te da Hrvati, iako to ne vide, žive bolje nego jučer. Čeka nas, dakle, opasno uzavrelo ljeto, jesen i zima.

Zbog čega su ovaj put, za razliku od mirne primopredaje vlasti u dosadašnjih četvrt stoljeća, vladajući spremni na vrlo opasne poteze i na sve moguće sabotaže i diverzije, ne bi li zadržali vlast?

Odgovor, čini se, leži u činjenici da se udbaško-mafijaške strukture (koje preko ucijenjenih pojedinaca vuku sve konce u državi) u zadnje vrijeme osjećaju posebno ugrožene zbog najmanje dva važna događaja.

Čega se najviše boje?

Prvi je suđenje Perkoviću i Mustaču u Njemačkoj, jer će kroz taj proces isplivati mnoge mračne tajne povezane s mnogim moćnicima u Hrvatskoj. A drugi važan događaj, zbog kojeg se osjećaju dodatno ugroženi, pobjeda je - po svemu sudeći - ničim ucjenjive Kolinde Grabar Kitarović na predsjedničkim izborima.

I kada bi politička kasta koja, zbog ucijenjenosti, podržava 'udbaško mafijašku mrežu' izgubila i parlamentarne izbore, bio bi to težak udarac za snage koje imaju na tone putra na glavi i koje ni pod koju cijenu ne žele da istina o njima izađe na vidjelo.

Hrvatsku stoga očekuju vrlo burni mjeseci, ali i moguća dugo očekivana katarza.

http://direktno.hr/en/2014/direkt/14138 ... -cesti.htm

[EdgarFranjul]

Gospodine Bauk to što ste Vi i Vaša Vlada učinili hrvatskim građanima zadnjih godina je li to bio zločin iz mržnje ili ste nas beskrajno voljeli?

UTORAK, 12 SVIBANJ 2015 18:03 IVANA


Ministar koji je dobio ime po jednom smrtonosnom otrovu, mislimo na arsen, dakle, ministar Arsen Bauk, potpisao je u 'prijateljskoj' Crnoj Gori, koja je u povijesti pokazala veliku ljubav prema Hrvatskoj, poglavito Dubrovniku, izjavu o suzbijanju zločina iz mržnje. Dakle, politika Crne Gore i bivši režimi te državice nikada nisu mrzili Dubrovnik, ljubav je bila vidljiva poglavito početkom devedesetih.

Nakon što je ministar Bauk, inače poznat i kao ministar duhova i imaginarnih birača, potpisao izjavu krenula su pitanja, oduševljeni hrvatski građani, koji su od danas zaštićeni od mržnje, ali ne i od lopovluka, postavili su, onako u sebi, ispod glasa, nekoliko pitanja koja mi telepatijom proslijeđujem ministru. Dakle, ministre, kad nas više ne mrzite, jer to očito više ne smijete, je li Vaša Vlada, kojoj je na čelu drug iz Vaše partije, Zoran Milanović, iz mržnje, ili iz čiste ljubavi, učinila sve ovo hrvatskim građanima što je učinila, a što su građani već osjetili na svojoj koži, i tek će osjetiti? Koliko ste nas 'voljeli' kad ste sve to što ste učinili bili u stanju učiniti, i još ne prestajete?

Dakle, jeste li Vi Vlada koje ste ministar iz mržnje povećali trošarine na gorivo zbog čega hrvatski građani plaćaju pola kune skuplji benzin nego što bi trebalo i barem pet kuna više nego što je njegova realna cijena? Jeste li gospodine ministre iz mržnje, ili pak ljubavi, prešutjeli 'socijalne mjere' Severine hrvatske politike, ministrice Milanke Opačić, koja samo na jedan parfem dnevno potroši više nego je prosječna socijalna naknada i osobna invalidnina opljačkane sirotinje u Hrvatskoj? Je li ministre Vaša Vlada, s Vašim premijerom, iz mržnje, neznanja, ljubavi i čistog sadizma dopustila da iz Hrvatske u posljednjih nekoliko godina ode na stotine, da ne kažemo tisuće, najperspektivnijih i najobrazovanijih mladih ljudi koji u svojoj zemlji, između ostaloga i zbog Vas gospodine ministre, nisu vidjeli perspektivu i prepoznali bolju budućnost?

Gospodine ministre, ubijaju li se branitelji u Hrvatskoj, umiru li branitelji u Hrvatskoj, zato što ih nesebično i bezgranično volite ili ih jednostavno mrzite, možda ipak 'tek' ne podnosite? Gospodine ministre, je li Vaša neokomunistička Vlada iz ljubavi, ili pak mržnje, oprostila brojnim medijskim tajkunima porezne i svake druge dugove, a onda ih nagradila predstečajnim nagodbama? Jeste li gospodine ministre zajedno s Vladom čiji ste član iz ljubavi ili mržnje prema građanima tim istim građanima oteli SIROTINJU iz njihovih džepova kako bi te iste sirotinjske novce udijelili svojim udrugama i svojim komunističkim portalima u kojima pišu, i za koje pišu, između ostalih, i ratni profiteri? Gospodine ministre, voli li ili pak mrzi hrvatski premijer svoju životnu družicu s obzirom da je pošteđuje 'dugih putovanja' dok o državnom trošku, pa čak i zrakoplovom ili helikopterom, putuje prema Rijeci, Krku,..., što već?

Vi, gospodine ministre, i Vlada u kojoj participirate, nesumnjivo volite hrvatske narod, stoga ste mu i učinili to što ste učinili posljednjih nekoliko godina. Sreća da ste nas voljeli svih ovih godina, i da nas još uvijek volite, Bog nam bio na pomoći kad nas uistinu počnete mrziti.

http://www.tinolovka-news.com/vijesti-h ... no-voljeli

[EdgarFranjul]

Milanović kao Dubajić: Likvidacija neprijatelja uz rječnik ulične bande


O odgovoru Karamarku: Jedine vještine kojima vladajući raspolažu su sposobnosti manipuliranja, varanja, pljačkanja, a prema datim okolnostima i ubijanja

Datum objave: 23.05.2015 | 21:10 Autor: Marko Jurič

Njegova je retorika potpuno identična njegovom uzoru Titu, koji je u svojim često pijanim govorima izgovarao kako se s narodnim neprijateljima nema što pregovarati i razgovarati, nego ih treba riješiti po kratkom postupku

SDP-ov i Milanović odgovor Tomislavu Karamarku na njegovo jučerašnje pismo kojim poziva na razgovor je rukopis ulične bande. Oni ne žele suživot s drugim političkim opcijama, oni se drže Milanovićeve maksime 'ili mi ili oni'. Odgovor šefu oporbe je surovi i infantilni ulični rječnik koji u svojoj suštini nije samo objava rata, već poziv na istrebljenje do posljednjega. Nevjerojatno koliko je Milanovićeva politika u potpunoj suprotnosti s onom Tuđmanovom o svehrvatskoj pomirbi, ili sa dobrobiti i gospodarskim razvojem Hrvatske, nego i sa zdravom pameću. Naime, njegov prznički odgovor 'neka Karamarko s novim Mercedesom dođe na posao u Sabor' je pored ostaloga i iznimno glup jer okreće javnost protiv njega i izravno će naštetiti SDP-u.

Ako ćemo politološki, Milanovićev odgovor zvuči kao da se ne radi o hrvatskom političaru, nego nekakvom kvislinškom sluzi režima koji je nakanio osvojiti Hrvatsku pa preko njega, svojeg agenta, provodi politiku 'divide et impera'. Poticanjem podjela i svađa unutar bića hrvatskoga naroda nameće se ozbiljno pitanje jesu li Milanovićeve namjere u interesu neke druge, a ne hrvatske politike? Ako bi se pokazalo da ove sumnje nisu utemeljene, onda se otvara pitanje Milanovićeve psihopatologije. U konačnici je teško reći koja je od tih dviju mogućnosti lošija za Hrvatsku?

Njegova je retorika potpuno identična njegovom uzoru Titu, koji je u svojim često pijanim govorima izgovarao kako se s narodnim neprijateljima nema što pregovarati i razgovarati, nego ih treba riješiti po kratkom postupku – jednom zauvijek. Za Milanovića su Karamarko i HDZ narodni neprijatelji. To onda znači ne samo 250 tisuća članova te stranke, nego i milijunski broj podupiratelja, odnosno glasaća. Za Milanovića i stranku koja stoji iza njega sve su to narodni neprijatelji s kojima treba obračunati, a ne pregovarati, razgovarati i možda se o nečemu dogovoriti.

Problem Milanovića i njegove destruktivne družine ministara je njihova posvemašnja neukost i nekompetentnost u svim disciplinama ljudskoga stvaralaštva. Jedine vještine kojima raspolažu su sposobnosti manipuliranja, varanja, pljačkanja, a prema datim okolnostima i ubijanja. Svakoga dana saznajemo neku novu prevarantsku aferu. Jedan dan ministar Miljanić preko reda zapošljava 'svoje' SDP-ovce, drugi dan na natječaju Hrvatskih šuma prođu samo SDP-ovci, SDP-ov ministar obrane vozika u vojnim helikopterima na privatnu zabavu goste agencije Promocija plus. Skanda na skandal potresaju redom sva ministarstva Milanovićeve vlade. Dakle, radi se o sustavu, a ne o pojedinačnim slučajevima. A sustav se zove nauk političke škola u Kumrovcu koja je duhovni slijednik političkog bizantinizma, koji su predavali svetosavski konvertiti.

Takvom retorikom, takvim svojim odgovorom Karamarku, Milanović se politički svrstao u kategoriju bleiburških likvidatora, onih pijanih, poludjelih zločinaca koji su noćima rafalima i kamama ubijali Hrvate, bacali ih po šumskim jamama ili zakapali u tenkovske rovove. Milanović je Simo Dubajić ovoga našeg doba. On je poslušni mitraljezac svoje partije koja je postrojila Hrvatsku i naredila 'nišani i pali'!

http://direktno.hr/en/2014/kolumne/988/ ... -bande.htm

[EdgarFranjul]

Treba li uzimati ozbiljno ispriku SDP-a upućenu stradalnicima komunizma?

Što se promijenilo i kakvog je smisla imala Račanova isprika od 3. studenog 1990?

Autor: Ante Gugo

Predizborna kampanja očito je u punome jeku. Vidi se to i po tome što neki novinari već jasno određuju svoju poziciju u odnosu na dva politička bloka. To samo po sebi ne bi bilo ništa loše kad bi se držali činjenica. Ne vjerujem u postojanje političkih analitičara bez vlastita stava. Svatko ima pravo favorizirati neke činjenice, ali nijedan novinar ili politički analitičar nema ih pravo svjesno zanemarivati. Ovih dana događa se baš to.

U jednim dnevnim novinama objavljen je tekst o tome kako se SDP ispričao za sve ono loše što je Komunistička partija Hrvatske, odnosno Savez komunista Hrvatske napravio loše tijekom vladavine duge 45 godina. To je istina. Prije 25 godina, točnije 3. studenog 1990., prilikom promjene imena SKH u SDP – Savez demokratskih promjena, Ivica Račan ispričao se svima koji su doživjeli neku neugodnost ili nasilje zbog odluka KPH/SKH ili njezinih članova. Ovomu potezu pokojnoga partijskog čelnika i bivšeg hrvatskog premijera tada se nije imalo što prigovoriti.

Kad je nakon deset godina apstinencije od vlasti Račan opet došao na čelo države kao hrvatski premijer, a ljudi iz SDP-a opet preuzeli upravljanje državom, nažalost vrlo su brzo zaboravili ispriku koju je on izrekao u ime partije. Nastavili su tamo gdje su stali krajem osamdesetih. Netko će reći da su stali još sredinom osamdesetih, nekoliko godina nakon Titove smrti. To međutim nije točno. Još 1988. komunistička vlast zabranjivala je novine i podizala optužnice zbog delikta slobode mišljenja i pisanja. Četiri broja Studenskog lista zabranjena su u nizu samo dvije godine prije demokratskih promjena u Hrvatskoj. Kad su smijenili i otpustili tadašnju redakciju, pokušali su nastaviti izdavanje Studenskog lista sa svojim ljudima. Nije dugo trajalo.

Umjesto da budu dosljedni svojoj isprici za nedjela protiv demokracije i ljudskih sloboda, oni su nastavili na potpuno isti način nakon ponovnog dolaska na vlast 2000. godine.



Tadašnji potpredsjednik Sabora, a danas sudac Ustavnog suda Mato Arlović bio je 20. travnja 2001. glavni gost na tribini SDP-a u Imotskom. Te večeri s političke je govornice smjenjivano uredništvo jednih dnevnih novina i pričalo se o tome kako će one izgledati kad oni (SDP, op. A.G.) budu od sutra uređivali te novine. Što se dakle promijenilo i kakvog je smisla imala Račanova isprika od 3. studenog 1990?

Čak i ako zanemarimo onaj izlazak iz dvorane u vrijeme proglašenja hrvatske samostalnosti i suverenosti 25. lipnja 1991., možemo zaključiti da Račanova isprika nije bila iskrena i da joj je vjerojatni cilj bio pravljenje bolje političke, a možda i zakonske pozicije u slučaju pozivanja na odgovornost. Kao što znamo, zbog Domovinskoga rata i Tuđmanove politike pomirbe do toga pozivanja na odgovornost nikada nije došlo.

Kad pogledamo kako su provedene čistke po državnoj upravi tijekom prvoga mandata SDP-ove Vlade, a posebno u posljednje tri godine u ovome drugom mandatu, moramo se zapitati što je u stvari značila ta Račanova isprika na koju se danas SDP poziva preko svojih medijskih podupiratelja. Jedno veliko ništa koje bi SDP-u i Račanovim nasljednicima bilo pametnije ne spominjati.


http://www.politikaplus.com/novost/122358/ANTE-GUGO

[EdgarFranjul]

Kako se Zoran Milanović prometnuo u vrlo opasnog diktatora?

Subota, 30 Svibanj 2015 18:45
Ivana


'Ili mi, ili oni', rekao je prije pola godine Zoran Milanović, bilo je to još prošle godine, a odmah poslije prvog kruga predsjedničkih izbora, kada je postalo jasno da će SDP-ov predsjednički kandidat, na opće zgražanje partije, partijskih medija, izgubiti izbore. Tada je postalo svima jasno, pa i onima koji su možda imali nekakve iluzije, kakvu će politiku u izbornoj godini, do kraja svog mandata, voditi SDP i njegova vrhuška, sklona skandaloznim istupima i nevjerojatnom govoru mržnje, Iako je, objektivno govoreći, u lov puno prije predsjedničkih izbora pušten brijunski turist, Nenad Stazić. Potpredsjednik Hrvatskog sabora, ne ulazeći je li pijan ili trijezan, ne ulazeći u napise Denisa Kuljiša o Staziću, jedan je osnovnih promotora mržnje u Hrvatskoj, one najopasnije mržnje koja dolazi s pozicije moći.

Konferencija za tisak, presica, kako god 'bogojavljanje' Zorana Milanovića nazvali nekoliko sati poslije dramatičnih scena na Trgu svetog Marka kada su policajci u Crkvu protjerali stotinjak hrvatskih branitelja i invalida, u potpunosti je razgolitila Milanovića, koji se prometnuo u diktatora od kojeg, iako živimo u 21. stoljeću, mnogi strahuju. Posve opravdano, naravno, Milanović nema mogućnost kakvu su imali brojni diktatori prije njega a koji su živjeli sredinom 20. vijeka, između ostalih i Josip Broz Tito, no, aktualni premijer ima nešto drugo na raspolaganju, ucijenjene medije u vlasništvu ratnih profitera i notornih kriminalaca, što mu automatski omogućuje da se političkim protivnicima obračunava na najbezobzirniji način koji poznaje 21. stoljeće. Milanović ne mora, kao neki diktatori 'IZ STARIH VREMENA', strijeljati protivnika da bi ga uništio, dovoljno je prikazati neistomišljenike, političku konkurenciju, skupinom opasnih ljudi kojih se boji čitava nacija. I demonizacija je pri kraju. Milanović je, uz pomoć medijskog smeća, pokušao narodu prodati foru da se taj isti narod boji svojih branitelja, stopostotnih invalida Domovinskog rata. Kome mogu nauditi, sve kad bi i htjeli, stopostotni invalidi u kolicima? Dakako, rekli smo već, Milanovićevu priču spremno je prihvatila medijska mafije, ne slučajno.

Koliko je zapravo Milanović izgubio dodir s realnošću pokazuje činjenica da je Zagreb nazvao hrvatskim Jeruzalemom, pritom je, u trenutku luđačkog transa, zaboravio što je Jeruzalem i zašto je Jeruzalem za pet milijardi ljudi zapravo centralni, najvažniji, grad na svijetu. Naravno, ne zato što se u Jeruzalemo rodio 'vrhovni komandant' 'jedine hrvatske vojske', Josip Broz Tito. Kad smo već kod Jeruzalema, možete li zamisliti situaciju u kojoj bi izraelski političari na svoje ratne veterane slali specijalnu policiju, možete li zamisliti da bi Izraelci izručivali svoje heroje stranim sudovima, možete li zamisliti izraelskog premijera koji se nije borio za svoju domovinu u brojnim oslobodilačkim, ali i agresivnim, ratovima koje je Izrael vodio?

Tiskovnom konferencijom na kojoj se obrušio na oporbu, pa čak i na predsjednicu Republike, Kolindu Grabar Kitarović, koja, za razliku od njega, ima direktni izborni legitimitet, Milanović je pokazao na što je zapravo spreman, dakle, nema toga što Milanović neće učiniti, osim vjerojatno one krajnje represije, kako bi zadržao vlast, u njegovom naumu štangu mu drži medijska mafija i čitav partijski aparat, ljudi koji su u hrvatskim institucijama ostali još iz vremena Račanovog režima, a koje Ivo Sanader nije lustrirao. Drugim riječima, indirektno, i za Zorana Milanovića je kriv HDZ, točnije Ivo Sanader, bivši šef Zorana Milanovića.

U tih nekoliko minuta sijanja mržnje na presici pored sebe je premijer imao čovjeka na kojeg je 'jako ponosan', govorimo o Predragu Fredu Matiću, aktualnom ministru branitelja. Naravno, premijer je zapravo zaboravio ono glavno, Matićevu ostavku traže branitelji, Matić je čovjek koji je branio Hrvatsku posljednjih nekoliko dana prije pada Vukovara, a poslije pogibije Blage Zadre. Gdje je Fred Matić bio od 1. do 19. listopada 1991. godine, pa i puno prije toga? Da ne spominjemo brojne prostačke izjave ministra na kojeg je Milanović ponosan. Ne postoji ministar koji ne bi bio smijenjen nakon što bi se javno hvalio veličinom svog spolnog organa i koji bi usporedio najvišeg crkvenog velikodostojnika s Hitlerom, kada govorimo da nema onda mislimo na Ameriku. Tko može reći da Amerika ( SAD ) nije demokratska država?

Iako veliki problem čak ni Milanović nije najveći problem za Hrvatsku, naime, kako je moguće da na Milanovićeve podvala nasjedaju mediji, osim ako se ne radi o namjeri, kako je moguće da se sve, osim Milanovića, optužuje za podjele, ako je Milanović jedini hrvatski političar koji je javno poručio 'ili mi ili oni'? Takav se jezik mržnje nije čuo u Hrvatskoj još od Pavelićevih ili Titovih vremena? Čak je i Nenad Stazić za Zorana Milanovića mala beba.

Kad političar ima sve važnije medije, kad je za njega spremna tući policija, kad širi mržnju, netoleranciju, kad s pozicije moći prijeti, kada se 'oslobađa' čak i svojih partijskih drugova koji ne kleče pred njim i ne ljube tlo pod kojim hoda, kad je kukavica jaka na riječima dok (ne)djela ostvaruju neki drugi imjesto njega, po njegovim direktivama, što je taj čovjek ako ne diktator, naravno, u granicama u kojima mogu postajati diktatori u Europskoj uniji 21. stoljeća?

http://www.tinolovka-news.com/index.php ... Itemid=549

[EdgarFranjul]

ZAUSTAVIMO KATASTROFU! Pusićka odlazi u UN uz asistenciju najvećeg mrzitelja generala Gotovine! Ovo su razlozi radi kojih se to ne smije dogoditi

Autor: Iva Međugorac
Nedjelja, 31. Svibanj 2015. u 12:49

Pusić je u svojim namjerama više nego ozbiljna, a tu katastrofu, drže mnogi, valja zaustaviti.

Vesna Pusić odavno ne nosi titulu hrvatske ministrice vanjskih poslova. Potpredsjednica Vlade i šefica male stranke za velike karijere HNS-a, kroz svoje aktivnosti na političkoj sceni isprofilirala se u ministarku regiona koja s posebnim sjajem u očima progovara o novoj Jugoslaviji zamotanoj u celofan u dijelu javnosti znan i kao zapadni Balkan. Ne nosi doduše Pusić već duže vrijeme niti titulu šefice svoje stranke, jer u njezinu su se dvorištu uskomešali duhovi koji je pod svaku cijenu žele skinuti te se riješiti žene koja je unijela razdor u Kukuriku koaliciju učestalim svađama s premijerom Zoranom Milanovićem kojem se poželjela nametnuti kao šefica. Kako i sama spoznaje da je u njezinoj avliji više ne žele, a u želji da antihrvatsku politiku uz ostvarenje vanjsko političkih ambicija nastavi širiti po svijetu, kreirajući time region od kojega smo ratujući pobjegli u EU, kandidirat će se za glavnu tajnicu UN-a. Taj dio kolača prva dama hrvatske diplomacije već je doduše daleko od očiju javnosti riješila uz Milanovićevu podršku. Govoreći o toj laskavoj fotelji, Pusić ističe da je to za nju velika čast jer ima pristojne izgleda za to mjesto na kojem treba naslijediti Ban Ki-moona kada mu u prosincu istekne mandat. U to doba, s obzirom na to da njezina koalicija gubi izbore, zbrinut će i vlastitu stražnjicu. No, brojni poznavatelji lika i djela Vesne Pusić već sada zazivaju da se takva katastrofa po Hrvatsku što hitnije zaustavi, prizivajući predsjednicu Grabar Kitarović da reagira na njezine planove.

S druge strane, posve se legitimno nameće pitanje kakve to kvalifikacije u Hrvatskoj ima Pusić da bi uopće mogla pretendirati na tako visoku vanjsko-političku funkciju, osim što se proslavila mrzilačkim porukama spram naroda koji je nije birao, a koji financira njezina bjesomučna putovanja i rastrošnost u ministarskoj fotelji. Ni jedne izbore dotična nikada nije dobila.

Niti one predsjedničke, niti izbore za zagrebačkog gradonačelnika, niti je trijumfalno prolazila na stranačkim listama. Ozbiljne izborne baze nikada nije imala, ali unatoč tome redovito su najbolje pozicije u politici rezervirane baš za nju pa se posve legitimno nameće pitanje tko stoji iza nje lansirajući je uvijek u vrh?

Dok se hrvatski narod borio za neovisnost, ministrice Pusić na političkoj sceni naprosto nije bilo. Nje se u tim vremenima nitko ne može sjetiti, ali se zato velika Vesna pojavljuje kada je neovisnost izborena te kada kreće diplomatska borba da ne izgubimo okupirano. Pusić izlazi na scenu i tih 90-ih godina organizira sastanak hrvatskih i srpskih intelektualaca kako bi se uspostavila komunikacija. Od onda do danas ostala je vjerna sebi ne mijenjajući politiku, ali istodobno gubeći sve izbore, uključujući i one za predsjednika države. Politika je to u kojoj se odvažno borila protiv hrvatskih nacionalnih interesa, a za širenje krivotvorina o Domovinskom ratu što je pak značilo iznošenje optužbi na račun pokojnog Tuđmana, ali i hrvatskih generala. Snažnu potporu u izjednačavanju krivnje agresora i žrtve davala je zloglasnoj Carli del Ponte, a ujedno je bila i prva političarka koja je još 1993. godine negirala Domovinski rat tvrdeći da ne postoji niti agresor niti žrtva. Nema agresora, ni žrtve, nema rata, već se prema Pusić radilo o dogovorenom sukobu srpskog i hrvatskog nacionalizma radi komadanja BiH.

Podsjetiti valja da je bila potpisnik pisma uoči Oluje u kojem se tražila Tuđmanova smjena, a bila je i dijelom vodstva koje je uoči Dana pobjede pokušalo izvesti državni udar te bez izbora preuzeti vlast u Saboru tražeći smjenu pokojnog predsjednika.

Govorila je Pusić počesto štošta, a hrvatski narod teško da je zaboravio njezinu izjavu kojom je Hrvatsku proglasila agresorom na Bosni i Hercegovinu, ali i izjavu kojom je Deklaraciju o Domovinskom ratu nazvala sramotom. Diljem svijeta, kada god je smogla prilike, vrijeđala je Hrvate iz BiH. I nakon što hrvatski generali na sudu u Haagu dobivaju svoju drugu veliku bitku, politika ministarke Pusić ostaje istom, iako se u tom trenu trajno trebala pokopati i skloniti s vladajućeg trona.

Zajedno s bivšim predsjednikom Josipovićem činila je sve da se povuče i omalovaži hrvatska tužba za genocid Srbije. Kada je sva njezina politika pala u vodu, umjesto da bude kažnjena, Pusić bi uskoro mogla biti nagrađena značajnom i prestižnom kandidaturom, jer njoj se, eto, dopušta da čini što poželi. Prvo je privatizirala Vladin avion, zatim je privatizirala ministarstvo kojim upravlja, koristeći aktualnu poziciju preko koje lobira za ostvarenje vanjsko političkih ambicija. Putuje tako proteklih mjeseci po bijelom svijetu trgujući nacionalnim interesima preko kojih bi trebala realizirati svoje planove, uz asistenciju britanskih partnera s kojima ionako godinama nanosi štetu Hrvatskoj. Njezina politika, dio je britanske politike čija je Pusić perjanica u Lijepoj našoj. A britanska politika neodoljivo miriše na velikosrpsku.

Spona s britanskom politikom može se pronaći u još jednom izrazito zanimljivom i pomno isplaniranom potezu. Osoba koja je ministricu Pusić kandidirala za ovu prestižnu funkciju krije se također u britanskim redovima, a riječ je o njenoj staroj ljubavi, Carlu Bildtu. Riječ je o omraženom britanskom političaru kojega teško da može zaboraviti velik dio hrvatskoga naroda. Dotični je ministar vanjskih poslova Švedske, ali i međunarodni posrednik u balkanskm sukobima. Bio je i specijalni izaslanik EU za bivšu Jugoslaviju te dopredsjednik mirovne konferencije u Daytonu, a ujedno i visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu.

No, jamačno je najzanimljiviji podatak kako je bio specijalni izaslanik Glavnog tajnika za Zapadni Balkan. Sjećati ga se možemo i kao protivnika nacionalne države hrvatskog naroda, ali i protivnika Oluje te politike Franje Tuđmana. Isticao se Bildt svojim proglašanjima Bljeska i Oluje zločinačkim pothvatima. A da je izrazito blizak stavovima ministrice Pusić svjedoči njegovo izjednačavanje Tuđmana i Miloševića.

Istom se retorikom šefica diplomacije poslužila gostujući nedavno u Beogradu kada je Nikoliću i Vučiću kazala kako su politike iz 90-ih krive za rat. Zanemarila je pri tome činjenicu da je ova dvojka krojila politiku 90-ih haračeći po hrvatskom tlu. Pusić je dakle u stilu njezina podupiratelja naprosto izjednačila krivnju za sve ono kroz što je Hrvatska prošla. Napadao je čuveni Bildt suca koji je oslobodio generale Gotovinu i Markača, ali sve to nije poremetilo prisne odnose njega i ministrice Pusić. Preko Bildta osigurala je Pusić potporu kako britanske, tako i ruske te srpske politike te će se i na taj način pokušati instalirati u fotelju glavnog tajnika UN-a.

Ako je izaberu, jasno je kakve će zadatke instruirana tom i takvom politikom morati obavljati. No, njoj to ionako nije teško. Novi je to put i nova metoda udruživanja mimo hrvatskih interesa i nova zavjera protivna hrvatskim interesima. Zavjera koju je blagoslovio Zoran Milanović, a od koje nas spasiti može tek nova predsjednica Kolinda Grabar Kitarović.

http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/z ... iti-805170

[EdgarFranjul]

SDP UKIDA POREZNE OLAKŠICE ZA DJECU
Komentar Borisa Becka: SDP za Hrvatsku bez stanovnika

“Socijaldemokracija je danas najzdraviji europski svjetonazor”, izjavio je jučer premijer Zoran Milanović. Isti dan njegova ministrica za socijalnu politiku Milanka Opačić predlaže ukidanje sadašnjih poreznih olakšica za djecu.

Neobično za našu vladu, ali objašnjenje je potpuno nesuvislo. U zdravoj socijaldemokratskoj vladi zaključili su da oni koji imaju više plaće i više djece dobiju veću poreznu olakšicu, a oni koji imaju manje plaće i manje djece dobiju malu ili čak nikakvu olakšicu. „Takav sustav najviše pogoduje onima s visokim plaćama, dok, primjerice, zaposleni roditelj s minimalnom plaćom od 2500 kuna od njega nema nikakve koristi“, zaključili su zdravo, socijalno i demokratski. Zato će porazne olakšice srezati, a povisiti socijalu.

Zašto vladu smeta porezna olakšica? Jer porezna olakšica olakšava plaćanje poreza, što znači da roditelji svoj zarađeni novac ne uplaćuju vrloj vladi. Nego plaćaju aviončiće, bilježnice, cijepljenja, čokolino, dječje dokumente, đačku opremu, engleski, fiziku, globuse, instrukcije, jaslice, kolica, ljuljačke, mandarine, nebuloze svih vrsta, odjećicu, pelene, rođendanske proslave, slikovnice, šestare, tečajeve stranih jezika, udžbenike, vitamine, zoološki vrt i životinjske ljubimce.

Sve ono što ljudi bez djece ne trebaju plaćati pa zato i nemaju poreznu olakšicu.

Bijednu, ali uskoro će i ona biti ukinuta.

A Hrvatska će učiniti još jedan krupan korak naprijed prema zdravom idealu naše socijaldemokratske vlade – državi bez stanovnika.

Izvor: Narod.hr

http://narod.hr/hrvatska/komentar-boris ... stanovnika

[EdgarFranjul]

PREDSJEDNIK VLADE – SVE ZA GLASOVE
Pokušava li premijer Zoran Milanović nekoliko mjeseci prije izbora nametnuti strah od fašizma kao glavnu temu kampanje?

Premijer Zoran Milanović zajedno sa svojom strankom, SDP-om, već nekoliko mjeseci bori se za glasove na idućim parlamentarnim izborima, koji su sve bliže. Dobrim dijelom i Vlada Republike Hrvatske podređena je izborima i Milanovićevoj kampanji, iako ona službeno još nije počela. Ne zna se ni datum parlamentarnih izbora, ali je sve realnija opcija da će oni biti početkom iduće godine.

U borbu za glasove građana su krenuli s priznanjem kako ne rade posao baš sjajno, ali su spremni zaštititi ljude od fašizma. Drugim riječima, nakon što je prije nekoliko mjeseci promovirao svoju osnovnu vodilju u izbornoj godini “ili mi, ili oni”, Milanović sebe i svoju političku opciju vidi kao “jedinu branu rastućem fašizmu” u Hrvatskoj, o čemu svjedoče brojne izjave premijera koji tvrdi da ne želi govoriti o prošlosti, no, zato mu je fašizam, koji je poražen prije 70 godine, nerijetko na usnama.

Najjasnije je to prikazano ovdje, naime, pokušali smo dočarati to čitateljima primjerima, u Milanovićevim izjavama posljednjih mjeseci, kojima pokušava nametnuti strah i opasnost od fašizma kao temu izborne kampanje, oko čega će se očito lomiti koplja idućih mjeseci.

14. lipnja 2015.

“S pravdom uvijek ispred očiju, borimo se za status i poštovanje u međunarodnoj zajednici i regiji, a naš je zadatak da Hrvatsku u osam godina mandata učinimo toliko normalnom da ju ni jedan grafiter, crtač kukastih križeva ili sektaš, sve da i hoće, ne može izbaciti iz ravnoteže, uspravnog hoda, do čega je čovjek došao kroz valjda milijun godina evolucije”, rekao je Milanović komentirajući kukasti križ na Poljudu, dakle, svastiku na poljudskom travnjaku tijekom utakmice između Hrvatske i Italije.

Milanović je isto tako rekao da SDP nema ni interesa ni želje ni vremena “za sektašenja i udbašenja, lustracije”. Time neka se bave oni koji imaju nečistu savjest, kazao je dodavši kako je posao SDP-a da Hrvatsku vodi naprijed.

12. lipnja 2015.

U Brdovcu je Milanović izjavio kako je borba za povećanje državnog proračuna rastom, zapošljavanjem i boljem zaradom jedini zadatak njegove Vlade, a ne “kopanje po 1941. i ne znam kojoj drugoj godini”.

“Nažalost neki u tome uživaju, ja ne. Probat ću se od toga što je moguće distancirati. Što smo se o tome napričali, napričali smo se. Isključivo ćemo se baviti da u Hrvatskoj fiksiramo i podignemo ekonomiju te da se počne zarađivati”, poručio je Milanović u Brdovcu.

09. svibnja 2015.

Savez antifašističkih boraca i antifašista Hrvatske u dvorani Vatroslava Lisinskog u Zagrebu obilježio je 70. obljetnicu pobjede nad fašizmom.

“Da nije bilo NOB-a, Istra ne bi bila Hrvatska, pa kome krivo, a kome pravo. Tko to ne razumije – ne razumije Hrvatsku. Mi smo danas u Hrvatskoj, nismo u Parizu, Moskvi ili Gdanjsku, nego tu jer Hrvati imaju svoju posebnu priču. 300 tisuća ljudi u Hrvatskoj naspram 100 tisuća ljudi u Italiji se uključilo u NOB. To je bio visokoriskantan potez da se iz dubine duše priključiš pravoj strani, strani dobra. Najveći dio njih nije ni čuo za komunističku partiju, svećenika, vojska u kojoj se nije prebrojavali nego se išlo zbog osjećaja. To je bila borba pravde protiv nepravde”, pokušao je biti jasan premijer Milanović.

“Spomenike treba čuvati i stalno podsjećati i učiti mlade što je bilo jer godine prolaze. Živimo u državi koja je stvorena u zadnjem ratu. Ljudi koji su dali živote i koji su stradali zaslužuju naše najveće poštovanje. Oni koji ne razumiju što je bio Tito i NOB, ne razumiju u kakvim se situacijama nalaze lideri u takvim teškim vremenima. To su naši lideri, kakvi su takvi su, ali su naši pa kome krivo, kome pravo”, dodao je Zoran Milanović.

“I sa zločinima ’45. i nakon toga što su se dogodili treba razlučiti žal za žrtvama kojih nije smjelo biti i nostalgiju za propalom državom! Žrtvama ću se i ove godine pokloniti u Teznom”, rekao je premijer.

Na kraju je poručio da neće proći pokušaji kojih, kako tvrdi, ima diljem Europe, da se revitaliziraju stare zločinačke ideologije: “Neće proći! No pasaran!”

26. travnja 2015.

Kolonom sjećanja od Memorijalnog muzeja do spomenika “Cvijet” u Spomen području Jasenovac počelo je obilježavanje 70. obljetnice proboja logoraša iz ustaškog koncentracijskog logora Jasenovac.

Premijer Milanović pročitao je uvod iz hrvatskog Ustava da bi, kako je rekao, neke stvari u najboljoj namjeri učinio jasnijima i “skinuo možda i osjećaj krivnje i frustracije s nekih koji ne razumiju ili ne žele razumjeti”: “Izražavajući tisućljetnu nacionalnu samobitnost i državnu opstojnost hrvatskog naroda, potvrđenu slijedom ukupnog povijesnog zbivanja u različitim državnim obličjima, te održanjem i razvitkom državotvorne misli u povijesnom pravu hrvatskog naroda na punu državnu suverenost, što se očitovalo u uspostavi temelja državne suverenosti u razdoblju Drugog svjetskog rata u odlukama ZAVNOH-a izraženoj nasuprot proglašenju NDH 1941. godine…’

“Ako ovo nije jasno svakom Hrvatu i građaninu Hrvatske, svakom političaru, onda neka se, molim lijepo, demokratskim sredstvima izvoli zalagati za nijekanje ovoga i za promjenu hrvatskog Ustava i unošenje u hrvatski Ustav Nezavisne Države Hrvatske. Ali, takvog junaka ja još čuo nisam i čekam da izađe i kaže ako to zaista misli, a u međuvremenu ja ću ponoviti ovo – za mene je u Drugom svjetskom ratu postojala smao jedna hrvatska vojska, to su bili hrvatski partizani i partizani Hrvatske”, poručio je.

Rekao je kako njegovi preci, kada su 1941. u Dalmaciji odlazili u partizane, nisu znali tko je načelu tog pokreta, već su išli kao patrioti i borci za slobodu, “protiv porobljenja svoje dalmatinske i hrvatske braće, za zaštitu Srba nad kojima je provođen zulum.” Dodao je kako nije još vidio takvu razinu banalnosti tog zla u hrvatskom narodu tijekom Drugog svjetskog rata, neshvaćanje činjenice da su “zločinci došli iz inozemstva i jednu povijesnu želju i težnju hrvatskog naroda tako brutalno zloupotrijebili i silovali, a s druge strane je bio hrvatski narod”.

“I kada političar, kada javno odgovorna osoba koju je birao hrvatski politički narod, kaže da je veličanstvena atmosfera na stadionu na kojem se skandiralo, odnosno urlalo ‘Za dom spremni’, onda je bolje da to prešuti ili da hladno i dostojanstveno ode s tog stadiona. To nije veličanstvena atmosfera, to je tužna atmosfera, to je turobna atmosfera. Volim Hrvatsku i volim da pobijedi 10:0, ali ne na takav način, ne po svaku cijenu, ne država po svaku cijenu. Ova država! Ova Hrvatska! Živio hrvatski antifašizam, živjela moderna i humana Hrvatska”, poručio je Milanović i zaključio svoje obraćanje.

18. travnja 2015.

Na izbornoj konvenciji splitskog SDP-a Milanović je također imao poruku: “Neki u Hrvatskoj sastavljaju popise onih koji vole Hrvatsku i onih koji ne vole Hrvatsku. Eto dokle smo došli 2015. godine, to je ključna poruka opozicije: podjela na one koji vole Hrvatsku – to su ‘šatro’ oni – i one koji ne vole Hrvatsku, koje treba otpisati… To je elementarno zlo, to nije istina, to nema veze sa zdravom pameću i s onim što se u ovoj zemlji događa. Tome moramo reći dosta riječima i djelima”, rekao je Milanović.

“Zlo predstavlja i veličanje nacističkih režima i povijesti i, onog hrvatskog, takozvanog, iz vremena Drugog svjetskog rata”, rekao je. “Kad se na nekom stadionu kliče takvim vrijednostima, odnosno opačinama, onda se takva atmosfera ne može nazvati veličanstvenom atmosferom pa makar Hrvatska pobjedila 10:0, jer to nije pobjeda, to je neugodno i zato nas kažnjavaju i sramote i zato moramo reći da to ne valja. Svaki političar, onaj tko je vidljiv, onoga tko se čuje – možda ga se ne sluša ali ga se čuje- koji je izabran od ljudi mora na te stvari upozoravati“, naglasio je.

Pri tomu je istaknuo kako treba biti svjestan da je ta pobjeda (u Drugom svjetskom ratu) “u kojoj su sudjelovali mnogi njegovi bliski rođaci, imala i onu drugu stranu, u kojoj su sudjelovali neki drugi njegovi bliski rođaci, koji su izgubili taj rat”.

“Njihovi potomci su na neke stvari osjetljivi kada im se obraćamo kao antifašisti i toga moramo biti svjesni”, kazao je Milanović.

Ima li, s obzirom na sve, predsjednik Vlade i SDP-a, Zoran Milanović, konkretan gospodarski i socijalni program ili mu je širenje straha od fašizma jedini adut za izbore?

Izvor: narod.hr/h

http://narod.hr/hrvatska/pokusava-li-pr ... u-kampanje