Da se ne zaboravi: kako je počelo

[EdgarFranjul]

VIDEO: 'Gde si deda sakrio kokardu kad je čiča raspustio gardu' u svibnju će opet odjekivati Ravnom gorom


Idilični obronci Ravne Gore, inače "pusti, sa ponekim pastirom ili drvosječom", svakog svibnja ožive kada se tamo okupe pripadnici ravnogorskog četničkog pokreta. Ondje oživljavaju uspomene na "kralja Petra, Karađorđa i Miloša, čiča Dražu i srpske vojvode".

I dok iz Srbije pristižu otrovne strelice zbog hrvatskog "veličanja ustaštva", a profesionalni Srbin Milorad Pupovac kritizira Hrvatsku zbog navodnih incidenata prema Srbima, u Srbiji je već godinama na djelu revitalizacija četničkog pokreta. Pokušavaju ga prodati kao muda pod bubrege, odnosno kao antifašistički pokret koji je u Drugom svjetskom ratu bio na "pravoj" strani.

Kako možemo vidjeti u prilogu srpske televizije, idilični obronci Ravne Gore, inače "pusti, sa ponekim pastirom ili drvosječom", svakog svibnja ožive kada se tamo okupe pripadnici ravnogorskog četničkog pokreta. Ondje oživljavaju uspomene na "kralja Petra, Karađorđa i Miloša, čiča Dražu i srpske vojvode". Uz idilične stihove poput "gde si deda sakrio kokardu kad je čiča raspustio gardu", poštovatelji lika i djela bradatih "junačina" (ipak!) žale za tim što u Drugom svjetskom ratu nisu pobijedili jer "istoriju pišu pobednici".

Uz stihove "što si deda zapalio slike, da ne gledam bradate vojnike", ostavljamo vas da pogledate kako se to "miroljubivi" bradonje svakog svibnja okupljaju i revitaliziraju četnički pokret. Nakon čega obuku odijela i kritiziraju Hrvate zbog "ustašluka".






http://www.dnevno.hr/vijesti/regija/107 ... gorom.html

[EdgarFranjul]

http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/1 ... elnik.html

Znate li da je ulaz u Vukovar od 1992 – 1997 godine 'krasio' spomenik četničkom vojvodi Draži Mihajloviću? Stanimirović zna, tada je bio gradonačelnik...


Bio je to prvi spomenik podignut četničkom zločincu nakon njegova pogubljenja 1946. godine te postavljen upravo u Vukovaru gdje je počinjen najveći ratni zločin u Domovinskom ratu, gdje se nakon pada grada 20. studenog 1991. godine orila pjesma: “Slobodane, šalji nam salate, bit će mesa klat ćemo Hrvate!

Iako tvrdi da nema ništa s tim, saborski zastupnik i predsjednik SDSS-a, Vojislav Stanimirović, neosporno je bio gradonačelnik u vrijeme realiziranja perverzne ideje da se 1992. godine na ulaz u potpuno razrušeni Vukovar postavi spomenik Draži Mihajloviću:

"To sa mnom nema nikakve veze", rekao je Stanimirović koji je, prema vlastitim riječima, 1993. godine, dok je bio direktor vukovarske bolnice, nakon smjene radikala Vukičevića s mjesta gradonačelnika, tri mjeseca volonterski obnašao dužnost predsjednika vukovarske Skupštine općine.
"Bio je to rezultat dogovora, da se popuni praznina do izbora novoga gradonačelnika", pravdao se tada medijima Vojislav Stanimirović.

Da je samo želio, "popunjavajući prazninu" Stanimirović je mogao reagirati. Ali, njemu spomenik, koji je i dvije godine nakon rata prkosio po Vukovaru, očigledno nije smetao. Ovaj spomenik poznat je i kao prvi spomenik podignut najpoznatijem četničkom zločincu nakon njegova pogubljenja 1946. godine, a napravljen je u Beogradu. Ne zna se čija je ideja da ga se postavi baš u Vukovaru, ali je nakon toga vraćen u Beograd da bi konačno završio u Brčkom.

Priču o spomeniku ponovo aktualizira tovarnička Udruga dr. Ante Starčević koja u svojem priopćenju navodi sljedeće:

"Točno na katolički Badnjak, 24. prosinca, u Srbiji će se nastaviti proces rehabilitacije Draže Mihailovića, četničkog vođe u 2. svjetskom ratu, kojega je u ljeto 1946. Titova vlast osudila kao ratnog zločinca i strijeljala. Rehabilitaciju četničkog pokreta podržavaju Pravoslavna crkva i vodeći političari kao što su predsjednik Srbije Tomislav Nikolić, četnički vojvoda koji se do danas nije odrekao te svoje titule i zamjenik premijera Aleksandar Vučić, dok su na drugoj strani predstavnici partizanskih udruženja i dio lijevo-liberalne javnosti, koji tvrde kako se radi o povijesnom revizionizmu i pokušaju aboliranja četničke suradnje s nacistima. Treba napomenuti kako su upravo ideološki baštinici Draže Mihailovića i njegova pokreta aktivno sudjelovali od 1990. – 1995., u vojnoj agresiji na Republiku Hrvatsku i u tom barbarskom pohodu počinili veliki broj strašnih zločina nad Hrvatima i svim hrvatskim vrijednostima za vrijeme trajanja obranbenog i oslobodilačkog Domovinskog rata. Pod obilježima toga zločinca i njegova pokreta ubijani su Tovarnik, Lovas, Sotin, Vukovar, Osijek, Zadar, Pakrac, Karlovac, Dubrovnik, Škabrinja, i mnoga druga mjesta i gradovi u Republici Hrvatskoj. O opasnoj političkoj tendenciji u Srbiji, kakvu suštinski predstavlja rehabilitacija đenerala Mihailovića, hrvatske vlasti šute. To je žalosno i zabrinjavajuća slika hrvatske službene politike popustljivosti prema Beogradu u kojem još uvijek nije sazrio stupanj odgovornosti za velikosrpsku politiku koja je nanijela tolikog zla ne samo Hrvatskoj i hrvatskom narodu nego i ostalim narodima na prostoru bivše Jugoslavije pa u krajnjem slučaju i samom srpskom narodu koji još uvijek nije prošao kroz katarzu nakon ratova koje je Srbija izvela".



Evo i fotke: Vukovar 1996.

[DeeJay]

Kakva je panika bila u Mirkovcima tamo negdje koncem 1997-početkom 1998, ne sjećam se točno datuma, kada je netko od povratnika onaj veliki mirkovački drveni spomenik četniku s uzdignutom desnicom i tri prsta spustio na zemlju, otpilio palac i uspravio ga, pa je drveni đikan umjesto tri prsta ponosno pokazivao V Odmah su tražili policiju da izađe, obavi očevid i nađe zločinca/zločince... Mo'š mislit'

[EdgarFranjul]

Da se ne zaboravi

Autor Mladen Pavković
Nedjelja, 29 Prosinac 2013 09:51


Što ćemo kao hrvatski branitelji pamtiti tijekom 2013.-te godine- tugu, jad i bijedu!

Odlazi još jedna godina. 23 godine je prošlo od početka srpske agresije. Po čemu će hrvatski branitelji i stradalnici pamtiti proteklih 365 dana. Ima niz stvari koje su se dogodile, a još više onih koje su bile najavljene, pa su stavljene ispod tepiha.

Nije najvažnije što državni vrh nije želio u kolonu s hrvatskim braniteljima, puno je važnije da oko toga razne tajne služne imaju posla. Većina hrvatskih medija postali su "sluge" onima na vlasti i pišu "kako aga kaže". Izmišljaju se afere, plaše se branitelji, a poglavito predsjednici Udruga hrvatskog Domovinskog rata. Sa Srbijom imamo sve bolje odnose, ali pitanja iz 1991. nisu se pomaknula dalje od početka. Na tisuće branitelja je umrlo i ove godine, većina od posljedica rata. Nemamo kao ovisnici o drogama svoje "kampove", "komune", ni posebne zdravstvene ustanove. Na stadionima se sve više premlaćuje hrvatskih mladića, utakmice su postale nevažne. Političarima gotovo više nitko ništa ne vjeruje. Dr. Franjo Tuđman još nije dobio spomenik u Zagrebu.

U ovih nekoliko točaka pokušat ćemo ukazati na najbitnije što se događalo tijekom 2013. godine, svjesni da smo mnoge stvari, zbog ograničenog prostora, prepustili navesti. Život ide dalje. Dakle:

1. Prvi značajniji događaj koji je potresao hrvatske branitelje u 2013. bio je otvoreni sukob hrvatske Vlade, odnosno premijera Milanovića sa braniteljima Vukovara, a u vezi postavljanje dvojezičnih ploča, na latiničnom i srpskom pismu, na najvažnije državne institucije u ovome gradu. Očito je da je to namjerno izazvan incident, u kojem je hrvatska policija čak u nekoliko navrata upotrijebila i silu da "smiri" ljude koji su branili i obranili hrvatsku državu. Jedan mladi policajac nepravomoćno dobio je i otkaz jer je skinuo ploču, a više njih zastrašujuće optužbe da će biti otpremljeni na teške robije, jer su se usudili maknuti ploče-razdora. Na taj način otpočelo je zastrašivanje ostalih branitelja, poglavito predsjednika pojedinih Udruga iz Domovinskoga rata, sve po onome, ako smo "sredili" Vukovarce- sredit ćemo i vas!

2. Godinu je obilježio i to na visokom drugom mjestu i Srbin – Milorad Pupovac. Svojim brojnim izjavama, intervjuima mržnje i gnjeva prema svemu što je hrvatsko uspio je putem sklonih mu medija navući nevjerojatan bijes hrvatskih junaka. Čitavo se vrijeme ponaša kao istaknuta i važna ličnost, a ustvari radi se o političkom kameleonu, pjeni od sapunice, koje iskorištavaju oni na vlasti, a ovaj politički patuljak sve im to dobro i znalački naplaćuje. Od hrvatske države svake godine prima toliko financijskih sredstava koliko Hrvati u Srbiji nisu dobili ni u proteklih 20 godina! Usred Zagreba objavljuje i tjednik koji jednim dobrim dijelom financira (sic!) Hrvatska država, a služi samo i isključivo za jedno- uvjeriti Hrvate i svijet da je Hrvatska izvršila agresiju na samu sebe i da do kraja života treba goniti one koji su branili svoj dom, a poštedjeti one koji su 1991. usred Beograda bacali cvijeće na srpske i ine tenkove koji su odlazili razarati Vukovar, Osijek, Vinkovce, Novu Gradišku, Županju i brojne druge gradove i mjesta diljem Hrvatske.

3. Ove godine dogodilo se pravo čudo- general Norac i osuđeni u slučaju Lora u Splitu dužni su platiti odštetu Srbima! Obiteljima ovih osuđenih branitelja već su pod ovrhom stavljeni njihovi posjedi, plaće i drugo, tako da žive – od zraka! S druge pak strane, još nitko od agresora (Srba, Crnogoraca i zločinačke JNA) nije platio ni kunu odštete hrvatskoj državi! Da, oprostite, Crnogorci su platili odštetu za nekoliko svinja koje su kao svinje potukli u vrijeme agresije!

4. Godinu je obilježio i "slučaj Perković". Radi se o navodnom kriminalcu, navodnom ubojici koji se uspio "ubaciti" i u sam vrh hrvatskog političkog života, a koji je kreator mnogih nevolja koje su se odnosile na hrvatske branitelje. Međutim,. svi govore o Perkoviću, a perkovića ima kao gljiva poslije kiše, i to u svim sredinama, od sudstva, pa do istaknutijih tvrtki. Oni znaju kako treba s "državnim neprijateljima", a za sve te ljude neprijatelji su, vjerujte, oni koji su branili svoj Dom. Stoga je lustracija prijeko potrebna, što brže i hitnije. Kad ste čuli ili čitali da je perković blatio perkovića, za razliku od hrvatskih branitelja koji su često kao "pas i mačka" (zavadi pa vladaj!).

5. Ove godine ponovno ista slika- i dalje se proganjaju hrvatski branitelji, ali ne i oni koji su služili agresorsku vojsku, koji su razarali od Vukovara, Škabrnje do Dubrovnika. Jeste li možda čuli da je netko odgovarao za oko 400 ubijene djece tijekom hrvatskog Domovinskoga rata? Ili da su dobili bio kakvu odštetu na desetine tisuća onih koji su u vrijeme rata bili ranjeni i ozlijeđeni, a nemaju 20 posto invaliditeta?

6. Ovu 2013. pamtit ćemo i po rekordnom broju nezaposlenih. Dosad ih je već blizu 400.000! Među njima je najmanje(!) pola hrvatskih branitelja! Kakva je to država koja ne može osigurati ni posao čistača čovjeku koji je dao krv i išao braniti Domovinu 1991.? Kad je odlazio u rat svjesno je otišao umrijeti za Hrvatsku. Sada kad je bez posla, novaca, kad kopa po kantama za smeće – "ubijen" je drugi puta! Zar smo to zaslužili?

7. Od ministra poglavito ćemo pamtiti – ministra branitelja. Prvo se predstavljao kao ministar "svih branitelja", a onda se iskazao kao ministar manjine, rekao je čak da je on "crveni", pod zakletvom, (ostavili su ga savjetnici, ostavile su ga udruge) ili bolje rečeno – sam je sebi svrhom. Od njegove knjige "Ništa lažno" ostala je tek jedna rečenica- sve je lažno. Što smo dobili sa Registrom hrvatskih branitelja koji nam je lani podario kao "Božični dar"? Oko dvije tisuće novih hrvatskih branitelja i totalni razdor među ljudima koji su branili i obranili Hrvatsku. Najavljivao je i proglasiti Junake Domovinskoga rata. Osim njega i njegovog imena nema ni jednog. (Što je s pok. Markom Babiće i stotinama drugih?) Sam je sebi dodijelio ocjenu - pet! Nije bio nazočan ni na jednoj tribini ili skupu kad su hrvatski branitelji – generali Gotovina i Markač bili na robiji, a koju su organizirali hrvatski branitelji diljem Hrvatske. Tek kad su se vratili kao nevini ljudi, eto ti njega prvoga(!) u njihovu zrakoplovu! Bože pomozi!

8. 2013. godinu pamtit ćemo i po Veljku Mariću. Nevini hrvatski branitelja ostavljen od svih služi 12 godina robije u srpskom zatvoru. Osudili su ga agresori. Obitelj mu nema financijskih sredstava ni da ga redovito posjećuje u srpskoj robijašnici. Već su ga odavno trebali zamijeniti za nekog srpskog četnika koji je u hrvatskom zatvoru ili za Perkovića.

9. U Hrvatskoj se svake godine ubije na stotine ljudi, među njima je najveći broj hrvatskih branitelja. Ubijaju se na najstrašnije načine. Nitko ne istražuje – je li se uistinu radi o suicidu ili ubojstvu. Nitko ne vjeruje da su se toliki ljudi sami ubili. Slična je stvar i sa stotinama i već tisućama Hrvata koji su jednostavno – nestali, kao da su ormari ili stolice. Jednoga dana nestat ćete i vi, pa će reći, eto "svi" nestaju, pa je nestao još jedan! Perkovići, što kažete na to?

10. Proteklu godinu poglavito je obilježio Stjepan Mesić. Takvog majka samo jednom rađa u stotinu godina! Besraman, baš kao i Pupovac. Bore se za istu stvar.

11. Osobito ćemo pamtiti Hrvatsku radio televiziju. Nevjerojatno je da ljudi moraju (moraju!) plaćati program i emisije u kojima više gotovo nema ni "h" od Hrvatske, a na toj i takvoj televiziji koja je režimska, kojom vladaju ljudi koji su trenutačno na vlasti, branitelji su zadnje smeće. Neprestano lažu kad su primjerice neki protesti, umanjuju broj sudionika barem deset puta. Marginaliziraju sve što je upereno protiv vladajuće strukture. Da pojedini urednici nemaju ispred sebe "blesimetre" ne bi znali izgovoriti tri rečenice. Kad ste čuli neku pjesmu iz 1991. na HTV-u?

12. Hrvatski branitelji su i ove godine upozoravali na lustraciju. Doušnici, izdajice i bivši Udbaši i dalje rade. Sekretari partije i bivši istaknuti komunisti su uspješni bankari, voditelji tvrtki, saborski zastupnici, suci, državni odvjetnici...I u 2013.-toj godini ostali su nedodirljivi.

13. Pamtiti ćemo i 2013.-tu godinu i po gromoglasnoj šutnji članova Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (HAZU), čiji je još uvijek počasni član Josip Broz. Većini tih "besmrtnih ljudi" najvažnije je sačuvati mirovine i plaće, te mlatiti "praznu slamu". Takva akademija Hrvatskoj uistinu nije potrebna. U njoj nema gotovo ni jednog (živog) istinskog hrvatskog branitelja, a u vrijeme komunizma u njoj nije bilo gotovo ni jednog koji nije bio član partije i beskrajno odan Brozu.

14. Po čemu ćemo još kao hrvatski branitelji pamtiti 2013.-tu? Pamtit ćemo je i po tome što su nas proglasili "povlaštenom kategorijom", poglavito stradalnike Domovinskoga rata. Užas je blaga riječ.

15. I na kraju: što je s Deklaracijom o Domovinskome ratu? Svi kojih se to tiče odmah će vam reći- slovo na papiru. I s tim "slovom na papiru" ponovno ulazimo u Novu, 2014.-tu godinu, samo jednu godinu stariji!

Mladen Pavković,

predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91.(UHBDR91.)
< « » >

http://www.dragovoljac.com/index.php?op ... &Itemid=11

[EdgarFranjul]

http://www.fizzit.net/vijesti-i-politik ... -obostrana

Interesantan i poučan članak...

[EdgarFranjul]

Ivan Ugrin: Začetak velikosrpske agresije na Hrvatsku


Subota, 04 Siječanj 2014 10:04


Prije 20 godina, točnije 20. prosinca 1994., objavio sam u Slobodnoj Dalmaciji intervju s isusovcem Ivanom Fučekom, u to vrijeme profesorom na Papinskom učilištu Gregoriana u Rimu. Bilo je to nedugo nakon prvog posjeta pape Ivana Pavla II. Zagrebu i Hrvatskoj. Razgovarali smo u Vječnom gradu za vrijeme proslave Međunarodne godine obitelji. O uzrocima krize obitelji i što bi se trebalo učiniti da se stanje u ovoj našoj civilizaciji popravi, dr. Fuček koji je na glasovitoj Gregoriani godinama predavao specijalnu moralnu teologiju, istaknuo je dvije stvari: dijalog o tome što odgaja a što ne odgaja u masmedijima, te zajedničko dobro čitavog svijeta.


Na konstataciju: Jedan od bitnih elemenata zajedničkoga dobra jest i mir, a kako vidimo, samo u ovom našem stoljeću neprestano se ratuje, i moje pitanje: zašto?, pater Ivan Fuček dao je odgovor kojega se i dan, danas sjećam, a citiram ga prema mojoj knjizi “Kardinalni razgovori”.

- Reći ću vam jednu žalosnu činjenicu. Prema statistici, od godine 1496. prije Krista do godine 1861. poslije Krista, znači kroz 3357 godina bilo je 227 godina mira, a 3130 godina rata. Na 13 godina rata jedna godina mira. U kršćanskoj Europi dosada je bilo 286 ratova, ne računajući ovaj sada novi balkanski rat. Dakle, svijet je jednostavno kroz povijest u ratu, to je činjenica. Zašto je u ratu? Mi teolozi imademo odgovor: čovjek je grješan. On je strašan egoist i u tom smislu je pohlepan za vlašću, za moći. Da bi to postigao, čovjek želi uništiti drugoga, ne samo osobno nego i grupno, nacionalno i teritorijalno. Mi ne možemo naći osnovni drugi uzrok već u zlu grijeha - zaključio je prof. Fuček.

U godini u koju smo zakoračili, cijeli će svijet obilježiti prvi rat koji je označen kategorijom svjetskog sukoba. Za razliku od teologa, povjesničari imaju drugačiji pogled na uzroke i posljedice ratova. Tako primjerice dr. Slavko Pavičić u svom djelu “Hrvatska vojna i ratna povijest i Prvi svjetski rat”, navodi kako se uzroci prvoga svjetskoga rata moraju dijeliti u vanjske, koji su doveli izravno do rata, i unutrašnje, dublje razloge. Možda je čak hitac Gavrila Principa, ističe Pavičić, dao zapadnim saveznicima Francuzima i Englezima te carskoj Rusiji prerano znak za početak krvavog rata.

Priprave za rat počele su još od godine 1871., jer su Francuzi nakon teškog poraza u francusko-njemačkom ratu stalno dušom, srcem i materijalno išli samo za jednim ciljem: za odmazdom, i to zbog gubitka teritorija, zbog poniženja i zbog prestanka njihove političke te vojničke prevlasti na europskom kontinentu.

Pravi stvarni povod rata bio je svakako atentat srpskih fanatika u Sarajevu 1914. godine na nadvojvodu Franju Ferdinanda, austrougarskog prijestolonasljednika, u kojem su mnogi vidjeli budućeg cara koji će učvrstiti veliku srednjoeuropsku monarhiju, a time neizravno ojačati i položaj Njemačke. Ferdinand se tako našao na putu i srpskim planovima koje je polovicom 19. stoljeća u program oblikovao Ilija Garešanin u svom djelu Načertanije, nacionalističkom i ekspanzionističkom projektu stvaranja Velike Srbije, odnosno jugoslavenske države na razvalinama austrougarske monarhije.

Sarajevski atentat bio je ne samo znak za početak Francuske osvete Nijemcima koji je prerastao u svjetsku kataklizmu, već je za nas Hrvate predstavljao začetak velikosrpske agresije koja nije prestajala kroz obje masonske tvorevine zvane Jugoslavija, do konačnog obračuna koji se zbio u naše dane i stvaranja samostalne i suverene Republike Hrvatske.

Od Principa do Slobodana Miloševića vremenski je razmak od svega 75 godina, a cilj im je u stvari isti. “To je glad za zemljom”, kazivao mi je prije dva desetljeća Ivan Fuček, “ili još prije jedan mesijanizam srpskoga naroda koji živi u tom narodu od pobjede Turaka nad Velikom Srbijom 1389. godine do dana današnjega. A svaki mesijanizam u povijesti strašno je opasan, jer norma je morala onda ostvariti jednu takvu mesijansku ideju koja uništava sve oko sebe i zato su Srbi krenuli u agresiju”.

Neka nam stogodišnjica Prvog svjetskog rata koji je u četiri godine odnio više od 40 milijuna žrtava, bude svima upozorenje kako nema pravog mira bez poštivanja svačije osobne i narodne slobode i dostojanstva.



Ivan Ugrin / Slobodna Dalmacija

http://www.hrsvijet.net/index.php?optio ... Itemid=385

[EdgarFranjul]

INTERVJU, ANTE NAZOR
Velike laži KOS-a i dalje žive

Povjesničar Ante Nazor analizira otkrića Josipa Perkovića o sigurnosno-obavještajnim ratovima koji su se vodili uoči i u vrijeme stvaranja Hrvatske.

2962 pregleda
Velike laži KOS-a i dalje žive

Foto: Sanjin Strukić/PIXSELL
kolumne

Autor:
Davor Ivanković

Intervju s Josipom Perkovićem otkrio je dosta tajni i potvrdio neke do sada neprovjerene teze. Pogotovu o kolopletu zbivanja nakon 1986., kada počinje završni čin raspada SFRJ. Perković je posvjedočio da je hrvatski SDS snimio kako Dobrica Ćosić čita Jovanu Raškoviću sadržaj Memoranduma SANU. Tako je i Ante Nazor, ravnatelj Hrvatskoga memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata, dobio potvrdu svojih informacija. “Donedavno sam mislio da su tekst pod naslovom „Nacrt memoranduma komisije Srpske akademije nauka i umetnosti o stanju u Jugoslaviji“ (kolokvijalno nazvan „Nacrt memoranduma SANU“), koji je krajem rujna 1986. objavljen u beogradskim „Večernjim novostima“, novinarima predali nositelji novoga velikosrpskog projekta da bi provjerili mišljenje javnosti o tome što u njemu piše.

Međutim, dobio sam informaciju da je njegov sadržaj tajno snimljen, kada su se Ćosić i Rašković udaljili iz kuće i izišli na terasu, upravo da ih netko ne bi prisluškivao. Nisu znali, međutim, da je SDS stavio mikrofon i u posudu za cvijeće na terasi. Nakon novih spoznaja, koje pokazuju da je SDS iz Hrvatske sadržaj razgovora poslao u Beograd, a da se tamošnja služba pobrinula da se on objavi, može se zaključiti da je cilj njegova objavljivanja bio upozoriti javnost na opasnost od nacionalizma i pripremiti teren za neutralizaciju tih „nacionalističkih snaga”, zaključuje Nazor. Međutim, dogodilo se upravo suprotno. I Nazor kaže da je činjenica da se nakon toga novi velikosrpski projekt zakotrljao. Pridružila se i Srpska pravoslavna crkva te književnici čije su knjige šovinističkoga sadržaja tiskane u velikoj nakladi.


Suživot je nemoguć

Javnost je tako „doznala“ da je Srpstvo u Jugoslaviji ugroženo, posebice na Kosovu i u Hrvatskoj“, a upravo je inzistiranje na ugroženosti Srpstva poslužilo kao temelj za mobilizaciju i homogenizaciju Srba u Jugoslaviji. Medijska hajka pojačana je nakon pobjede HDZ-a na višestranačkim izborima u Hrvatskoj, a posebice je porastao broj tekstova tematski posvećenih zločinima Hrvata nad Srbima kroz povijest, čiji cilj nije bilo utvrđivanje povijesnih činjenica, nego “uvjeravanje Srba da suživot s Hrvatima nije moguć i da je nova vlast u Hrvatskoj samo nastavak ustaške vlasti. Dakako, uslijedio je odgovor u hrvatskim tiskovinama i započeo je medijski rat, kaže Nazor.

No, ne treba zaboraviti da je “zauzimanje vekovnih granica” započelo mnogo prije višestranačkih izbora. Dolazak Tuđmana bio je tek alibi da se pritisak pojača. U prilog tome govori i zapis iz memoara admirala Branka Mamule: „Na skupu Udruženja književnika Srbije 14. rujna 1989. Vuk Drašković založio se da se oformi “srpska Krajina” u Hrvatskoj, kada Tuđmana i njegova HDZ još nije bilo u Hrvatskoj. Na vlasti su bili komunisti, Jugoslavija je postojala. Kroz školu u Francuskoj 7 (u Beogradu) već su bili prošli svi srpski nacionalistički lideri – Jovan Rašković, Jovan Opačić, Vuk Drašković, Vojislav Šešelj, Radovan Karadžić i drugi. Dobrica Ćosić bio je vrlo aktivan, davao je pismene lekcije i upute budućim vođama. Pripreme su bile toliko odmakle da su vodeći intelektualci SANU i Udruženja književnika Srbije nametali tempo Miloševiću“.

Nazor dalje navodi da je sredinom osamdesetih potaknut i preustroj Oružanih snaga SFRJ prema planu “Jedinstvo”. Centralizirana je komanda vojske 1988., a republička vodstva isključena su iz sustava zapovijedanja snagama TO. Teritorij Hrvatske podijeljen je između više zapovjedništava, a podjela je bila gotovo istovjetna granicama u kojima se trebalo ostvariti načelo da svi Srbi žive u jednoj državi. Kao razlog isključivanja republičkoga vodstva, Mamula, kaže Nazor, navodi „spoznaju da u slučaju ozbiljne krize, kakva je bila tijekom nemira u Hrvatskoj 1971. i na Kosovu 1981., TO može biti upotrijebljena protiv zajedničke države i njezine vojske“. O tome kako se pripremao i vodio specijalni rat protiv Hrvatske odnosno zašto je rat bio neizbježan govore i svjedočenja pripadnika „Odelenja za propagandni rad“ (tzv. OPERA) - neprijateljske protuobavještajne službe, koja je utemeljena u listopadu 1991., i sudionika operacije zvane „Labrador“ u Zagrebu, koju su proveli operativci Drugog detašmana kontraobavještajne grupe u Zagrebu, stacionirane u zgradi komande RV i PVO u Maksimirskoj ulici. Ona pokazuju da je u Zagrebu i Hrvatskoj uspostavljena snažna mreža njihovih suradnika „među pripadnicima Državne bezbjednosti države Hrvatske i visokih zvaničnika unutar HDZ-a“. Uz diverzije na Židovskoj općini i groblju u Zagrebu, kako bi se nova hrvatska vlast prikazala kao antisemitska i proustaška, ta je grupa smjestila na više mjesta eksploziv, naoružanje i sve ono što je bilo potrebno za izvođenje daljih terorističkih akcija.


Agenti KOS-a u CK SKH

U tom djelovanju, navodi Nazor, plasirane su brojne protuobavijesti s ciljem razjedinjavanja hrvatskog nacionalnog korpusa i nametanja osjećaja krivnje, čime se pokušala postići „izbalansirana odgovornost svih strana u sukobu“, a agresija JNA, Srbije i Crne Gore na RH i BiH prikazati kao građanski rat u kojem su „svi podjednako krivi za sve“. Među najpoznatijim „informacijama“, zapravo dezinformacijama ubačenim u hrvatski medijski prostor su one o „izdaji i žrtvovanju Vukovara radi međunarodnog priznanja Hrvatske“ te o „dogovorenom ratu“, odnosno o „dogovorenoj podjeli BiH između predsjednika Tuđmana i Miloševića“. Svjedočenja pripadnika OPERE pokazuju da je od 1986.-1990. pri kabinetu predsjednika Predsjedništva CK SKH postojala jedna analitička jezgra, grupa. Dokumente i podatke dobivali su iz centra SDS-a u Zagrebu i drugih centara SDS-a te od Vojne službe sigurnosti V. vojne oblasti. Prikupljeno je oko 40.000 dokumenata. To je presnimljeno na mikrofilomve – oko 1200-1400 „đeketa“, koji su potom završili u prostorijama u Maksimirskoj 63, a u rujnu 1991. prebacuju ih u Zemun, kao i oko 15 dužnih metara gradiva u kovčezima. To je gradivo poslužilo OPERI u djelovanju i sastavljanju „informacija“ koje su preko medija plasirane u javnost, kao i letaka koje su raspačavali po Hrvatskoj. Nazor potvrđuje kako se tada već odvijao pravi obavještajni rat, o kojemu je u intervjuu Večernjem govorio i Perković.

Jedan od najzanimljivijih pokušaja destabilizacije Hrvatske bilo je i lansiranje priče o tzv. komunističkoj sekciji HDZ-a. Nazor navodi da je na sastanku KOS-ovih operativaca zaključeno da bi se rukovodstvo RH moglo prikazati kao da su pojedinci u funkciji boljševičke Rusije, pa čak da ih je instalirao KGB kao svoju ekspozituru. Dakle, teza je postavljena. Hrvatsko vodstvo treba u nekakvoj publikaciji, napisu, javnosti argumentirano okarakterizirati kao agenturu KGB-a, dokazane boljševike i slično. Pritom su korišteni i materijali Uprave bezbednosti SSNO-a, nekakvi izvodi iz podataka za Josipa Manolića (bio u partizanima od – do, surađivao sa SMERŠ-om), Franju Tuđmana (partizan od – do, kontaktirao s Rusima), Josipa Boljkovca (partizan od – do, surađivao sa SMERŠ-om, završio tečajeve NKVD-a) i niz drugih osoba iz vodstva Hrvatske sa sličnim podacima. Završni tekst predan je na uvid u Upravu bezbednosti SSNO-a, gdje je odlučeno da se objavi kao brošura, a potom u javnosti objavi u tjednicima. Potpisao ga je novinar, koji je pod pseudonimom „Drvar“ bio suradnik detašmana KOG-a u Sarajevu. Tekst je objavljen u jednom mjesečniku, kao poseban prilog, a autori su međusobno za taj posao podijelili 10.000 DEM, za što se izravnom intervencijom pobrinuo tadašnji potpredsjednik Vlade Republike Srbije, objašnjava Nazor.



Kosovci su tako isfabricirali brojne dezinformacije, pisali lažna priopćenja HOS-a, primjerice i letke s porukom „Braćo Hercegovci, dok mi branimo Lijepu našu na bojišnicama Hrvatske, Zagrepčani i drugi pobjegli su u inozemstvo...“. Svoj su letak dobili i Splićani, bacan je iz aviona, na varijaciju Dragojevićeve pjesme „Oprosti mi, pape“, s porukama: „rekli su nam da bit će puno deviza, rekli su nam ovo ili ono..., onda su došli Rolling Stonesi i zombiji s planine i zaposjeli naš Split...“. Nazoru je znakovit i letak s lažnim tezama o Vukovaru, a čak se i sada tu i tamo i dalje uspijeva podvaliti hrvatskim medijima! - U listopadu 1991. nastao je taj letak pod naslovom „Jastrebova optužnica“, koji je sastavljen na temelju prijepisa teksta kontrole telefonskog komuniciranja Mile Dedakovića Jastreba iz Vukovara s nekim iz Zagreba, u kojem je Dedaković tražio pomoć iz Zagreba, optuživši kompletno hrvatsko vrhovništvo da je prodalo Vukovar, podsjeća nas Nazor na znamenitu KOS-ovu podvalu. Nazor ukazuje i na zanimljive procjene koje su KOS-ovi agenti iz CK SKH slali u centralu, uoči prvih višestranačkih izbora u RH. - Jedan od članova analitičke grupe je na 50-ak stranica teksta procijenio da će SKH-SDP izgubiti izbore, ali da će dobiti glasove na području s većinskim srpskim stanovništvom i da će na izborima pobijediti HDZ te da će takav rezultat izbora u Jugoslaviji „izazvati niz strukturalnih promjena u organima vlasti“, a kao krajnji ishod takvih izbora moguć je i oružani sukob. Nije poznato za koga je ta analiza napravljena, ali zna se da nije za Ivicu Račana, kaže Nazor.

I admiral Mamula navodi da je predvidio da je „Tuđmanov HDZ ozbiljan kandidat za pobjedu na izborima te da Ivica Račan nije vjerovao u to, jer je smatrao da HDZ nema dovoljno vremena za ustrojavanje“; on se plašio Koalicije narodnog sporazuma, odnosno Savke i Tripala. Nazor ima i svjedočanstva pripadnika hrvatskog SDS-a (Perkovićevi) koji potvrđuju da im je “Franjo Tuđman bio prihvatljiv kao mogući lider i budući predsjednik RH, jer za razliku od nekih drugih nije bio radikalan, nije govorio o odmazdi i zatvaranju/protjerivanju pripadnika raznih službi u dotadašnjoj jugoslavenskoj državi, nego o pomirbi među Hrvatima, u kojoj su oni vidjeli priliku za nastavak svoga profesionalnoga djelovanja. Naravno, u onakvim okolnostima, prvo prijetnje ratom, a potom i tijekom rata, novoj hrvatskoj vlasti nužno su trebali profesionalci koji će se suprotstaviti sigurnosno-izvještajnim sustavima („službama“) JNA i Srbije, zaključuje Nazor.

http://www.vecernji.hr/hrvatska/velike- ... ive-913387

[EdgarFranjul]

Ekspoze manadatara 'vlade' 'Republike Srpke Krajine' iz 1994. godine je dokaz stvaranja Velike Srbije

Ponedjeljak, 13 Siječanj 2014 14:35
Igor Drenjančević


Već dvadeset godina srpski ekspanzionizam gura se kao priča o građanskom ratu u Hrvatskoj i ostalim republikama nekadašnje države Jugoslavije. Zanimljiva je takva teza, iako je Srbija protagonist svih ratova u bivšoj zemlji, kao napadač. Srpska teza je godinama vezana uz Hrvatsku kao razbijača Jugoslavije, te je vojska Jugoslavije samo branila granice zemlje. Takav stav je propagandno rasprostranjen po cijelom svijetu ,a rat između Hrvata i Srba u Hrvatskoj se kvalificira kao građanski rat. Na taj način se umanjuje zapravo odgovornost Srbije u genocidima na našem terenu. "Ugroženi Srbi" koji su bili bolje naoružani nego hrvatska većina, navodno su bili borci za srpska prava.

Vojna krajina je nastala u 16. stoljeću s trajanjem do 19. stoljeća, u svezi obrane od turske ekspanzije i svakako nije vezana na srpsku krajinu iz devedesetih godina prošlog stoljeća. Zašto? Nema niti povijesni kontinuitet, a kamoli geografsku sličnost. Vojna krajina je područje u kome su Srbi bili manjina, a krajina koju su uspostavili Srbi 1991. godine zauzimala je područje vojne krajine, gdje su i tada Srbi bili manjina, Sjeverne Dalmacije u kojoj su bili većina, te graničnih područja sa Srbijom sa manjinskim srpskim stanovništvom. Iz toga je razvidno, koliko je priča sa vojnom krajinom i srpskom krajinom laž. Srpska ekspanzionistička politika je pripojila krajeve srpskoj krajini koji nemaju nikakav kontinuitet sa vojnom krajinom. Drugi jasan problem, koji je srpska vlast iskoristila; svakako je izuzetno loša naseljenost. Tako u Gvozdu na 212 m2 živi svega 3700 stanovnika.

Cijela laž u svezi velikosrpske politike je razotkrivena u ekspozeu mandatara Vlade Republike Srpske Krajine, Borislava Mikelića iz 1994. godine, u čiji posjed smo došli. U tom ekspozeu vrlo je jasno naglašeno, kako svjetski poredak u to doba neće prihvatiti stvaranje jedinstvene srpske države na teritoriju Hrvatske i Bosne i Hercegovine, te Srbije, a koje su tada bile Srpska Krajina , Republika Srpska i SR Jugoslavija, a Srbi zbog toga trebaju stvoriti monetarnu uniju, na tim teritorijem, sa glavnom emisijom novca iz Beograda. Na taj način će Srbi ekonomski ujediniti svoj interes i krenuti prema daljnjem ujedinjenju. Mikelić u svome ekspozeu je shvatio činjenicu kompatibilnosti ekonomija, koje mora zaokružiti kontrolom zajedničkog novca. Mikelić kao privrednik i dugogodišnji direktor Gavrilovića utabao je najsigurniji put stvaranja velike Srbije, što uopće ne krije u ekspozeu, ali je kao vrlo realan političar svjestan opasnosti trenutka, jer bi tada spajanje svih tzv. srpskih teritorija razotkrilo priču o velikoj Srbiji, te bi ugroženost Srba pala u drugi plan. Svijet je prihvatio načelno neke takve asocijacije, samo da umiri divljanje srpskih postrojbi. Tuđman je sve to poništio vojnom akcijom. Sa današnjeg stanovišta gledano i poznavajući ovaj dokument stvaranja velike Srbije, korak po korak, jasna je mržnja Srba prema Tuđmanovoj Hrvatskoj, te insistiranje na stigmatizaciji "Oluje" i "Bljeska". U slučaju proglašenja naših vojnih akcija zločinačkim, Srbi se nadaju ponovnom oživljavanju ovoga plana, koji je u ekspozeu napisao Borislav Mikelić. U tome ekspozeu je naglašena nemogućnost života u zajedničkoj državi sa Hrvatima. Velika Srbija je cilj ovog ekspozea, ali za razliku od ekstremizma Milana Babića i Milana Martića, Mikelić je htio monetarnom unijom zaokružiti teritorij velike Srbije i kada se steknu uvjeti, priključiti dijelove Hrvatske i Bosne i Hercegovine Srbiji.
Olujom je fizički i monetarno osujećen taj plan i stoga je ona izvor svih frustracija srpskih političara, koji se nikada nisu pomirili sa gubitkom teritorija.

Autor: Igor Drenjančević

http://www.tinolovka-news.com/vijesti-h ... ike-srbije

[EdgarFranjul]

A. Hebrang: Perković i njegovi udbaši nisu bili nikakvi borci za Hrvatsku

Objavljeno Utorak, 14 siječnja 2014 18:00



Perković se hvali da su njegovi udbaši ukrali zlato iz bolnice Dubrava, a napravili su strašnu štetu jer smo to zlato morali platiti Rašeti kako bi ostavio čitavu bolnicu


Šefovi bivše Udbe i njihovi komunistički zaštitnici ovih su dana izveli pravu invaziju na medije. Morali smo dočekati ulazak u EU da se pokrene istraga protiv jednoga od udbaških čelnika, a znamo koliko su zla nanijeli tijekom desetljeća zločinačkoga komunističkog režima. Neupućeni bi se promatrač u čudu pitao otkud sada u jednome dnevnom listu tri dana uzastopce intervju s Perkovićem.

Zato što je s njemačkim uhidbenim nalogom voda došla do grla. Počelo se odmotavati udbaško klupko skrivano desetljećima od javnosti. Ovo je najteža kriza pritajenoga udbaškog korpusa, na čijem čelu stoji stožer sastavljen od ljevičarskih političara. Kriza zato što se tek jedna od desetaka krvavih priča počinje raspletati.

To je priča o samo jednome od mnogobrojnih ubojstava, ubojstvu Stjepana Đurekovića u Njemačkoj. Stožer za obranu Udbe postavio je zadnju crtu obrane koja sažeto glasi: bili smo u Udbi i to se ne može zatajiti, ali mi smo se borili za Hrvatsku! Postoji velika vjerojatnost da naivna hrvatska javnost, premrežena lijevim medijima koji ispiru istinu, tomu povjeruje.


Koji su grijesi UDBA-e, ranije OZNA-e, kasnije Služba državne sigurnosti


Bili su desetljećima politička policija u rukama vrha komunističke partije. Glavni im je zadatak bio neutralizirati političke neistomišljenike koje su nazivali narodnim neprijateljima, teroristima, potkopavačima državnoga sustava itd. Krvavo iskustvo stekli su odmah nakon završetka Drugoga svjetskog rata, kada su izvršili zapovijed Josipa Broza Tita i pobili nekoliko desetaka tisuća nenaoružanih ljudi, bez suda, na najkrvoločnije načine.

Njihove grobove ni danas ne znamo. Hrvatska je policija utvrdila temeljem izvida na terenu da postoji samo na području Republike Hrvatske oko 940 skrivenih grobišta. Nakon tog pokolja udbaši imaju dva ključna zadatka. Treba zamagliti izvor zapovijedi za taj pokolj, najveći mirnodopski zločin u Europi, te pod svaku cijenu zaustaviti iskopavanje skrivenih grobišta da se ne dozna istina i dobiju podatci o počiniteljima.


Danas znamo da je zapovijed za ubijanje dao Tito. Svjedoči nam to knjiga srbijanskoga novinara i povjesničara Pere Simića, prevedena i u nas, ali potpuno prešućena. Simić iznosi autentično svjedočenje Jefte Šašića, pukovnika iz vrha Ozne, kojemu je osobno Tito dao zapovijed da se pobiju svi razoružani vojnici, a s njima i civili koji su počeli svoj križni put na Bleiburgu. Ta je istina za većinu hrvatskih građana vješto zatajena.


Dva puta spriječili istraživanje skrivenih grobišta


Drugi su zadatak udbaši udruženi s komunistima jednako vjerno ostvarili spriječivši u dva navrata istraživanje skrivenih grobišta. Prvi put to je učinio Ivica Račan 2001. godine kada je ukinuo Komisiju za istraživanje žrtava rata i poraća što ju je osnovao Hrvatski sabor. Drugi put to uspješno čini tandem Josipović – Milanović 2012. godine, kada ukidaju Ured za istraživanje grobova žrtava komunističkih zločina.

Na taj su način usporili otkopavanja, koje je Ured namjeravao provesti u sljedećih pet godina dok još postoje primarni svjedoci zločina. Daljnje istraživanje povjerili su bivšemu pukovniku Udbe Ivanu Grujiću, koji je u zajednici s ministrom Fredom Matićem usporio daljnja iskopavanja i održavao prividnu aktivnost tako da otkopa dvije do tri grobnice godišnje.

Ured koji je radio tek nepunu godinu dana imao je za cilj postići do 200 iskapanja godišnje i završiti posao za pet godina, dok još ima živih primarnih svjedoka. Grujić – Matićev tempo to ne će dovršiti ni za stotinu godina. Zato sada, nakon takvih uspjeha, udbaši ne mogu podnijeti početak procesuiranja, makar i samo jednoga ili nekoliko njihovih zločina.


Zadnji zid obrane je taj da se proglašavaju borcima za Hrvatsku i to ni manje ni više nego – dragovoljcima! To za sebe tvrde u izjavama, koje daju u medijima ovih dana, Perković i Grujić. Što je u tome istina? Gotovo pa ništa! Na predizbornim skupovima prije prvih demokratskih izbora, devedesetih još su nas marljivo popisivali, da vide tko odlazi na skupove. Strah koji su ulili u kosti ljudima tijekom proteklih desetljeća bio je velik.


Malo koji političar usudio se na skupove donijeti hrvatsku zastavu, poput dr. Franje Tuđmana i HDZ-a. Jesmo li zaboravili da se na završnome skupu Koalicije narodnoga sporazuma na čelu sa Savkom Dabčević Kučar vijorila jugoslavenska trobojnica, kao da su izbori jugoslavenski, a ne hrvatski? Bilo je to vrijeme kada su udbaši još vagali kamo će. U njih se uvukao strah jer su gledali eksploziju narodne energije koja je željela demokraciju.


Uplašili su se nakon događaja u Rumunjskoj, gdje su 25. prosinca 1989. godine strijeljali diktatora Ceaușescua. To je bio razlog okretanja partijskoga vrha prema narodu, prividno hrabroga ponašanja na sjednici u Karađorđevu, ali i razlog konačne odluke brojnih udbaša da se odluče za ostanak u Hrvatskoj. Odvagnuli su na kojoj strani imaju veću vjerojatnost sačuvati sebe i svoje privilegije.


Tuđman ih je morao prihvatiti da izbjegne unutarnju bojišnicu


Mi dragovoljci Domovinskoga rata rijetko smo ih viđali na prvim crtama bojišnice. Uglavnom su se držali pozadine i odrađivali sigurnosne zadatke daleko od pogibelji. Njihovi su se čelnici uvukli u vrhove svih stranaka i prikazivali se potrebnima. Zapravo, Tuđman ih je morao prihvatiti da izbjegne novu unutarnju bojišnicu. Udbaše je devedesetih spasio Franjo Tuđman, vjerujući u iskrenost i pomirbu. Danas su se ti isti udružili s ljevicom, tada mrtvom političkom opcijom, u najprljavijoj detuđmanizaciji. To najbolje govori o njima.

Mi nikada nismo vjerovali ni Manoliću, ni Perkoviću, ni Grujiću, kao ni tisućama ostalih pripadnika zloglasne Udbe ili vrhovima zločinačke komunističke partije. Na žalost, imali su daleko više političkoga iskustva od nas i dok smo mi organizirali otpor na bojišnici, oni su polako ugrabili medije, obavještajnu zajednicu, pravosuđe i preuzeli tvrtke koja su još nešto vrijedile.

Tako su polako zagospodarili sustavima postavljajući bivše komuniste na čelne pozicije. Putem medija i političkih igara uvijek su dovodili komuniste na čelo države, vlade, sudova, policije... Zaštita komunista i udbaša bila je koordinirana, jednako kao i njihovo djelovanje u zloglasnoj komunističkoj Jugoslaviji.


Kakvu je korist obrana Hrvatske imala od udbaša


Osobno, kao član Državnoga kriznog stožera, ratni ministar i predsjednik ratnoga Stožera saniteta nisam vidio tu korist, barem ne kao neposrednu. Radili su ono što bi svaka obavještajna zajednica morala, a to je otkrivanje terorista (Labradori), praćenje pošiljaka oružja, nadzor nad komunikacijama, otkrivanje protivničkih obavještajaca itd. Uz njih, to su jednako uspješno radili i kadrovi koji nisu postali domoljubi devedesete, nego su takvi bili cijeli svoj život.

Dapače, bili su u svojim poslovima još i uspješniji jer nisu bili opterećeni svojom prošlošću koja je za sobom vukla i kojekakve obveze. Bivši su udbaši nerijetko i smetali te izazivali nedoumice. Od niza situacija koje sam osjetio na taj način, spomenut ću samo onu o pregovorima o predaji Vojne bolnice u Zagrebu.


Krađa zlata kojim se hvali Perković bila je suluda akcija


Bio sam ovlašteni pregovarač Vlade Republike Hrvatske dok su s neprijateljske strane imenovani pregovarači bili general JNA Rašeta, pukovnik KOS-a Stamenković i ravnateljica JNA bolnice Mira Broz, snaha Josipa Broza. Budući da je u bolnici, vjerovali ili ne, bio lociran posljednji Glavni štab JNA, pregovore sam vodio isključivo u koordinaciji s hrvatskim predsjednikom dr. Franjom Tuđmanom.

Neistinite su Perkovićeve izjave da je spremao nekakav udar unutar bolnice jer je predsjednik Tuđman to izričito zabranio. Uostalom, na pregovore sam dolazio okružen sa stotinu dobro naoružanih pripadnika tzv. niških specijalaca, koji su nama pregovaračima prijetili svojim zastrašujućim 'uzijima' dok smo mi imali samo osobno naoružanje.

Drugi kat bolnice bio je miniran pa nikakva vojna akcija ne bi mogla spasiti bolnicu koju smo htjeli preuzeti čitavu. Zato je zapovijed vrhovnoga zapovjednika bila pregovorima prihvatiti sve što je nužno da se JNA do kraja 1991. iseli i napusti Hrvatsku uz uvjet da se sačuva bolnica. Istina je da su udbaši pokušali i ovdje napraviti paralelni sustav, ali ga nisu uspjeli uvezati sa sanitetom jer je u cijelome Sanitetskom stožeru bio samo jedan bivši pripadnik Udbe kojega smo dobro kontrolirali.

U jednoj svojoj takvoj suludoj akciji ukrali su sedam kilograma zlata namijenjenoga stomatološkim zahvatima. S time se sada Perković hvali, a trebao bi to prešutjeti jer je s tom krađom napravio nemjerljivu štetu. Naime, Rašeta je nakon krađe zaustavio pregovore, a prilikom napuštanja bolnice za Božić 1991. godine tražio naplatu cijele količine zlata!

U dogovoru s vrhovnim zapovjednikom, to sam prihvatio jer je državni interes bio da JNA napusti hrvatski državni teritorij do kraja godine. Platili smo mu zlato predajom stotinu televizora, koji su tada imali visoku cijenu, a ostatak do ukupne vrijednosti zlata od 140 000 maraka dali smo u novcu.

Za tu isplatu bio je zadužen direktor Fonda zdravstva. Prikupljanje novca bilo je vrlo dramatično jer je ultimatum istjecao za nekoliko sati i tada smo proklinjali kradljivce zbog kojih su pregovori upali u tešku krizu. Ne samo da smo morali platiti to zlato nego je krađa zlata ugrozila spašavanje bolnice koja je cijelu 1991. godinu bila isključena iz hrvatskoga saniteta i liječila isključivo neprijateljske vojnike!

Zanimljivo je da su dvije godine kasnije, 1993. godine, neki od JNA djelatnika u bolnici dobili potvrde da su preko Udbe bili uvezani u nekakvu zaštitu bolnice! Nedavno im je hrvatski predsjednik Ivo Josipović dao odličja za preuzimanje vojne bolnice, a tragikomična je činjenica da je odličje dobila i ravnateljica Mira Broz, koja se najviše trudila otežati pregovore! Ova akcija udbaša tipičan je primjer njihova uključenja u obranu.


Zašto udbaši tako energično brane svoje pozicije


Dva su razloga. Prvi je razlog zadržavanje privilegija. U Hrvatskome zavodu za mirovinsko osiguranje mirovinu prima 16 314 osoba u kategoriji 'radnici na određenim poslovima'. Drugi, jednako važan razlog zaštita je nalogodavaca. Poznato je da Udba nije smjela izvesti egzekucije bez naloga posebne komisije pri Centralnome komitetu.

U mogućim procesima moglo bi se postaviti pitanje kakvu su pri tome imali ulogu pojedini političari aktivni nakon devedesetih, očevi pojedinih političara ili njihovi suradnici. Zna se da je član Izvršnoga komiteta CK SKH u vrijeme ubojstva Stjepana Đurekovića bio Ivica Račan.

Zašto se nisu istražile okolnosti pod kojima je dan nalog za ubojstvo? Interes u tome imaju svi oni partijci i udbaši koji imaju čiste ruke.

Zašto da ih se sve trpa u isti koš? Možda je i među njima bilo poštenih, humanih, domoljubnih? Uzdajmo se u Europsku uniju da će se povijest odmotati u svoj svojoj istini. Jednostavno zato što Rezolucija Vijeća Europe o komunističkim zločinima donesena 2009. godine kaže da nema pomirenja bez istine i kažnjavanja zločinaca. Tek kada pročistimo svoju povijest istinama, možemo računati na kretanje u budućnost.

prof. dr. Andrija Hebrang

http://www.hkv.hr/hrvatski-tjednik/1673 ... atsku.html

[EdgarFranjul]

http://trutube.tv/video/20977/Croatian- ... -titlovima

Dokumentarac koji morate pogledati