GOVOR MRŽNJE?

[EdgarFranjul]

Vice Batarelo: Zastupniče Pupovac, izjasnite se, podržavate li tekst ‘Lijepa naša haubico’?

“Situacija oko pamfleta mržnje nazvanog „Lijepa naša haubico“ u listu Novosti, službenom glasilu jednoga dijela hrvatskih Srba, izvan je pameti”, riječi su kojima je počeo svoj novi tekst na blogu Vice Batarelo, predsjednik udruge Vigilare, a koja je i sama osudila tjednik Novosti, glasilo Srpskog narodnog vijeća, zbog objave obrade hrvatske himne pod nazivom “Lijepa naša haubico”.

“S obzirom na to da su moje formacijske godine odrastanja provedene u Australiji, s preko stotinu etničkih skupina, ne mogu zamisliti da ijedna od njih, a posebno japanska ili njemačka etnička manjina, ne samo kritizira, nego ismijava i ponižava (pod krinkom satire) australske vojnike i vojsku koja se borila protiv japanskog i nacističkog režima. Još neshvatljivije bi bilo da bi takav list financirali australski porezni obveznici. Osuda australskih političkih, javnih i medijskih elita bila bi brza i jasna. Osudilo bi se takvo pisanje i stav tih etničkih manjina; jasno bi se dalo do znanja što se od njih očekuje te da, ako se s time ne slažu, onda jednostavno nisu dobrodošli u Australiji. Ne treba ni spomenuti da bi se državni novac, uz odobrenje australskih građana, odmah ukinuo”, ističe Batarelo.

Premijer se mora očitovati

U tekstu ističe da Australija ima puno više etničkih manjina nego Hrvatska, ali se ondje održava red i poštovanje prema Australiji, njezinoj povijesti, kulturi i dostignućima.

“Tekst „Lijepa naša haubico“ tekst je u najmanju ruku nepoštovanja (a realno mržnje) jednog dijela jedne etničke manjine u Hrvatskoj (srpske) prema hrvatskoj himni, prema oslobođenju Hrvatske od okupacije i međunarodno potvrđenoj istini o vojno-redarstvenoj operaciji „Oluja“ “, piše Batarelo.

Postavlja pitanje Miloradu Pupovcu, zastupniku u Saboru, podržava li tekst “Lijepa naša haubico”, te ističe kako se i premijer Zoran Milanović mora jasno očitovati u vezi s tim tekstom i o ponašanju Milorada Pupovca te njegovu političkom vodstvu hrvatskih Srba.

“Kao država i narod ne smijemo dopustiti da ovo samo tako prođe. Ne smije se ni s druge strane pustiti da neke periferne političke grupacije na ovome skupljaju jeftine bodove. Ovo je pitanje cjelokupne hrvatske političke elite i civilnog društva”, zaključuje na kraju.

Izvor: narod.hr/vicebatarelo.com

http://narod.hr/hrvatska/vice-batarelo- ... sa-haubico

[EdgarFranjul]

27.08.2015
Dezerter Jergović napao Kajina zbog izbjeglica i dobio ‘zasluženi’ odgovor

“Kako to da svi koji napuštaju Siriju, a Sirijaca među njima ima možda 10 posto, imaju po 10 tisuća eura u džepu, a riječ je o ljudima između 16 i 46 godina? Ja sam uvjeren da u ovom trenutku 99 posto građana ove bankrotirane Hrvatske nema 10 tisuća eura. Znači, riječ je o političkom, a ne samo humanitarnom problemu i vrijeme je da to shvate i prvi ljudi ove države. Zbog svega ovoga Njemačka će u BiH, Kosovo, Srbiju i Makedoniju vratiti 50 tisuća njihovih azilanata. Suočeni smo s još jednom krizom pored gospodarske i ta će kriza rezultirati i ukinućem Shengena“, kaže Kajin. Na takav njegov tekst javio se rudlavi književnik Miljenko Jergović sa svojom kolumnom i naziva Kajina uplašenim fašistom, inače Jergović je dezerter iz Sarajeva i poznati politički kameleon.

„Miljenko Jergović, koji mene naziva uplašenim fašistom, morao bi nam najprije objasniti zašto je jedna tako hrabra osoba pobjegla iz rodnog Sarajeva. Ja fašistom neću nazvati ni kukavicu koja nije spremna braniti svoj dom“, kazao je predsjednik Istarskih demokrata Damir Kajin.

I sam pratim dugo nebuloze književnika Jergovića, ali mi najviše zapinje za oko njegova priča o bosanskim Hrvatima, kada je iste htio odvojiti od hrvatskog korpusa i plače nad njihovom sudbinom, naravno iz Zagreba. Naravno u srpskom interesu.

Miljenko Jergović oduševio me svojom uvijek nadahnutom kolumnom o “Bosanskim Hrvatima” i o njihova dva doma i dvije putovnice. Jergović cvili nad sudbinom “Bosanskih Hrvata”, jer smatra da su dvije putovnice i dva doma degutantna istina njihove zbilje. Zanimljiva je rečenica na kraju Jergovićeve poslanice o Bosancima;

“Franjo Tuđman, koji ih je evangelizirao svojim domovnicama, kao kakav katolički misionar koji je pokrštavao gologuze, kurate urođenike po prašumama Amazonije”.

Posrprdni govor nekadašnjeg obožavatelja djela pokojnog predsjednika u devedesetim i sadašnja mržnja nastala iz pera promjenom poslodavca, govori sve o “našem književniku”. lako je ove amazonce ubacio u tekst gledajući sebe pred kupaonskim ogledalom, samo što i taj narod ima puno veće poštovanje prema sebi. Amazonci pokršteni ili ne, nisu zbrisali iz svoje domovine, ma koliko teško bilo, za razliku od dežurnog kritičara tuđmanizma. Jergović je hrabro zbisao iz Sarajeva kad je ono gorilo i udomaćio se u Hrvatskoj prema onoj “od kuda vjetar puše”. Kako je Franjo Tuđman, političar kojeg Jutarnji i Jergović koriste u nedostatku čitanosti, govorio: prodane duše prodaju se za judine škude. Tako se i tekstovi ovog provincijalnog pisca prodaju za tiraže.

Njemu nisu jasne dvije putovnice Hrvata iz Bosne. Što tu nije jasno? Jedna je bosanska i druga je hrvatska. Po Jergoviću dvije putovnice su razlog da njega manje vole u Hrvatskoj. Nije mu palo na pamet da ga možda ne vole u Bosni jer je zbrisao, a u Hrvatskoj jer piški po kruhu koji jede. I što mu preostaje? Neka čovjek okuša treću sreću i krene put Srbije. Ionako je blistavo opisao Dražu Mihajlovića, kao karizmatika i tragičara u svom djelu “Dvorima od Oraha”, što po njemu niti Tuđman, a niti Milošević u sebi nemaju. Miljenko Jergović prodaje staru priču o tome da Hrvati ne vole “Bosance”u Hrvatskoj u svom tekstu, da se niti jedan “Bosanac” nije “stopio” u Hrvatskoj. Vjerojatno polazi od svoga primjera. Svijetlog primjera kameleona. Samo što ne kuži da takve nigdje u svijetu ne vole. Nije tu Hrvatska neki izniman primjer.

Nisu “Bosanci” problem zbog dvije putovnice i nekakvog odnosa društva, koje ih ne voli, već je Hrvatska problem sama sebi, zbog kameleona, koji je mrze i žive u njoj. Nije Gotovina “Bosanac”, pa ga je država Hrvatska progonila i diskriminirala, kao i njegovo pisanje. Mnogi građani su ovdje rođeni, pa nemaju mogućnost ugodno živjeti. Sve zbog kameleona, koji se prodaju za judine škude.

Čiju politiku zagovara književnik i novinar Jergović ovim objašnjavanjima dvije putovnice? Srpsku. Kada bi Hrvati iz Bosne i Hercegovine ostali sami, to bi velikosrpska klika jedva dočekala. Koliko nas cijene u Bosni i Hercegovini, najbolje govori odbijanje u Bihaću proglašenja Ante Gotovine počasnim građaninom. Zaboravljanje njihovih građana; zbrinjavanja izbjeglica u Hrvatskoj. Jergović je glasnogovornik takve politike. Politike laži i obmane. Politika koja ne vidi koliko je malo ili nimalo Hrvatska pomagala u zadnje vrijeme. Takvima treba Jergović. Hrvatima u Bosni Jergović sigurno ne treba, a još manje građanima Hrvatske. Ako nema ideju za pisati knjige, može vrlo lako naći inspiraciju u Ratku Mladiću. On je nekako Dražin suvremenik. Možda se konačno izbori za srpsku potovnicu pa skine nama jednu brigu sa vrata.

Kaže Jergović da kada prijeđe “Bosanac” hrvatsku granicu, kako je odmah upozoren da to nije njegova domovina i “što se ne vrati otkuda je došao”. Osobno nemam rezervnu domovinu, ali se zbog ovakvih čupavih amozonaca osjećam kao da nisam iz Hrvatske. Tko mi je za to kriv? Činjenica biranja pogrešnih ljudi. U svemu. Jadno je stanje duha, po kojem nekome određuješ pripadnost putovnicom. Njega muči isti problem kao i Bošnjake godinama, rezervna domovina. On je izgubio i jednu i drugu, a njihova rezervna je predaleko. Novine gube vlasnike često, a ljudi kad izgube obraz izgube sebe i onda svima tumače kako smo svi izgubljeni. Nismo. Mi neki još znamo što želimo, ali ne želimo slušati o podjelama. Dijele baš oni koji niti sebe ne poznaju, već se prodaju kao roba, a robu uvijek kupuje onaj koji više plati. Čovječnost za takvog ima preveliku cijenu.

Jergoviću otiđi u Srbiju i tamo potraži svoju putovnicu, nitko ti neće zamjeriti. Frizura je već ionako u tom stilu, Amazona je za tebe predaleko.

Igor Drenjančević

http://hop.hr/dezerter-jergovic-napao-k ... i-odgovor/

[EdgarFranjul]

NIJE REAGIRAO, A TREBAO JE

Kaznena prijava protiv Obersnela zbog zastave na pola koplja uoči obljetnice ‘Oluje’

Državnom odvjetništvu u Rijeci predana je kaznena prjava protiv riječkog gradonačelnika Vojka Obersnela zbog kaznenog djela povrede ugleda Republike Hrvatske.

Predao ju je Nedeljko Kuzma, a odnosi se na hrvatsku zastavu koja je uoči obljetnice Oluje, na dan 2. i 3. kolovoza ove godine na pročelju zgrade HNK-a u Rijeci bila spuštena na pola koplja.

Nakon nekoliko prijava podnesenih MUP-u zastava je ponovo podignuta uz objašnjenje kako ju je spustio vjetar.

Nedeljko Kuzma ističe da nije član niti jedne stranke, da podnosi ovu tužbu kao ogorčeni građanin u svoje ime te da je kao građanin RH šokiran i uvrijeđen ponuđenim objašnjenjem da se zastava spustila sama od sebe. Inače, on je pomorac već 28 godina, a počeo je raditi u svojoj 26-oj godini kao najmlađi hrvatski zapovjednik na brodu, tu istu dužnost obavlja već 21 godinu, pa tako tvrdi da je nemoguće da je zastavu spustio vjetar s obzirom da se zastava nakon podizanja veže u čvor javnosti poznat kao zastavni čvor.

Stavovi intendanta Olivera Frljića dobro su poznati, međutim, na ovakvu provokaciju trebao bi reagirati gradonačelnik Rijeke Vojko Obersnel. Međutim, njega ovaj prizor ili ne zanima ili se slaže s Frljićem.

Izvor: narod.hr

http://narod.hr/hrvatska/kaznena-prijav ... nice-oluje

[EdgarFranjul]

KOMENTAR ŽELJKA SAKIĆA

Branko Smidth i Ivana Šimić Boridžić protiv biskupa i Blanke Vlašić

Zadnji dan kolovoza obilježila su dva, u najmanju ruku čudna medijska istupa. Jedan u intervjuu filmskog redatelja Branka Schmidta što ga je dao Večernjem listu, a drugi u komentaru književnice Ivane Simić Bodrožić na portalu voxfeminae.net. Iako stilski i sadržajno različiti, oba članka imaju isti cilj.

Branko Schmidt

Branko Schmidt u istupima koji su prethodili ovom intervjuu, otkriva puno o svojoj životnoj filozofiji. Između ostalog, prethodno je izjavio: “Shvatio sam da imam dosta godina. Do pedesete se ima pravo kalkulirati, zaraditi nešto kad imate obitelj. Poslije pedesete nemate pravo raditi kompromise. Doživio sam veliko razočaranje projektom hrvatske države u koju sam vjerovao. Mislio sam da će nam Švicarci zavidjeti, no pokazalo se da nismo bolji ni od koga na Balkanu.”. Schmidtova tvrdnja da nismo bolji od nikoga na Balkanu niti ne zaslužuje komentar, jer je posve apsurdna. Schmidt je za vrijeme mandata predsjednika Tuđmana snimio dugometražne igrane filmove Vukovar se vraća kući (1994.), i Božić u Beču (1997.), čime je stekao glas režimskog režisera. Jednako je nastavio i promjenom vlasti, kada snima dugometražne filmove Srce nije u modi (2000.), i Kraljica noći (2001.), čime zadržava taj status, sada primjeren novoj vlasti. Tek, Put lubenica (2005.), Metastaze (2009.), te ljudožder vegetarijanac (2012), vraća ga na razinu njegove uspješnice, s početka karijere, Sokol ga nije volio iz 1988.g.

Njegova najava u intervjuu od 31.08.2015.g. “Meta mog novog filma biti će Biskupi”, te obrazloženje “Kao katolik zgrožen sam potporom crkvenih ljudi izrazima mržnje”, govori kako se Schmidt ponovno vraća svojim konformističkim počecima. Schmidt nadalje tvrdi: ”To što su inicijativu za pozdrav “ Za dom spremni” potpisala dvojica biskupa nešto je što mora duboko zabrinjavati ovo društvo, a i Katoličku crkvu u Hrvata. Kako katolik i kao čovijek koji ima sve sakramente, čija djeca imaju sve sakramente, koji beskrajno štujem papu Franju, zgrožen sam time, da iskaz netrpeljivosti, mržnje i netolerancije, nalazi potporu kod biskupa i nekih ljudi u katoličkoj crkvi. To mi je nespojivo. A nakon toga dolazi posve neočekivana izjava, “Mislim da je predsjednik Tuđman bio jedini pravi predsjednik ove države…” “Mene je njemu najviše privukla ideja pomirbe Hrvata, djece partizana i ustaša.”

Kada čitam ove izjave primjećujem kako Schmidt ponovno djeluje na valu političkog oportunizma. Sva nabrajanja njegovih sakramenata, sakramenata djece i poštovanja pape, služe kako bi čitatelju dokazao da je “pravi vjernik”, iako bi isto pravo na kritiku imao i kada ne bi posjedovao niti jedan sakrament. Ovim se Schmidt dodatno “osigurava”, što je posve nepotrebno. Ukoliko je želio biti doslijedan, onda je morao reagirati na sramotni “Lex Perković”, koji je bio neviđena blamaža, i direktno je podrivao ideju pomirbe, jer je štitio osumljičene za organizaciju likvidacije emigranata, od bilo kakvog procesuiranja. Tada se Schmidt nije oglasio, iako je takvo ponašanje vlasti bilo jedno od najsramotnijih od hrvatske samostalnosti. Tada nije najavio snimanje filma o političkim elitama, koje su u stvari svojim postupcima podržavali počinjene zločine. Za Schmidta, to nije bio iskaz “iskaz netrpeljivosti, mržnje i netolerancije.” U tom bi se slučaju mogao izložiti sankcijama političkih krugova, a na to ipak bio spreman, “bez obzira na pedesete.” Stoga, neka meta njegovog novog filma budu biskupi, to spada u Schmidtovu umjetničku slobodu, no unaprijed se može zaključiti kako će se njime vratiti u fazu neuspjelih režimskih filmova, s kojima ima bogato iskustvo i za vrijeme Tuđmana i Račana.

Ivana Simić Bodrožić

Vukovarska književnica Ivana Simić Bodrožić se na portalu Vox Feminae istoga dana 31.08.2015., obilato financiranom od strane ministarstva kulture, jer se navodno zalaže za “medijski pluralizam”, “različitost gledišta” i tome slično, u sramotnom članku pod naslovom, “Srebro od Boga, zlato od đavla”, ispod svake granice dobrog ukusa, obračunala s Blankom Vlašić.

Tako Ivana Simić Bodrožić kaže: “Dok se Bog tog popodneva bavio centimetrima i gledao kako da nategne još barem tri i tako pomogne Blanki Vlašić iz Hrvatske da dobije srebrnu medalju za skok u vis (iako je ona “znala da tu medalju nije zaslužila”, ali, prema njezinoj tvrdnji “dogodilo se čudo jer je Bog milostiv”), s druge strane, na Mediteranu, dok Bog nije gledao, Đavao je gurao djecu iz Sirije i Afganistana pod vodu i pazio da ne izrone koji centimetar više, prije nego se njihova tijela opuste i oni prestanu živjeti prije nego su počeli.”

Ovakvu monstruoznu konstrukciju, u kojoj se ismijava Blankina vijera u Boga, te se u direktnoj koleraciji s njenim uspjehom Bog optužuje kako je odgovoran za smrt nesretne djece imigranata, objašnjavajući dostatnu i nedostatnu količinu centimetara, na krajinje vulgaran i prostački način ustvari “osvećuje” Blanki za ono što joj Ivana Simić Bodrožić nikako ne može oprostiti. “Dvije tisuće trinaeste godine, Blanka Vlašić je postala, pored atletskih rezultata, poznata i po javnoj podršci građanskoj inicijativi ‘U ime obitelji’ gdje u promotivnom videu inicijative tvrdi da je jedina moguća obitelj ona u kojoj su temelj muškarac i žena. Tu nastupa skupa sa svojim ocem…” U tome je razlog ovakvog neskrivenog govora mržnje, koji se još uz sve financira novcem poreznih obveznika. No tu niti slučajno nije kraj. Potom kreće kritika Blankine pobožnosti, iako se to Ivanu Simić Bodrožić, kao što bi svakome trebalo biti jasno nimalo ne tiče: “Teško je ne primijetiti da Blanka Vlašić kao individua kreće prema dolje odričući svaki integritet svojoj osobi, vrijednost vlastitom ili bilo čijem uloženom trudu, u svakom sljedećem intervjuu, naglašavajući kako ona sama nema baš ništa sa sobom, jer sve je to Bog.” Kako bi vrijeđanje i ponižavanje Blanke Vlašić do kraja održalo isti intenzitet, Ivana Simić Bodrožić nastavlja: “Nižu se i bizarni trenuci; zahvaljuje se tako svima koji su molili za nju, a pogotovo preminuloj gospođi Klisurić, velikoj vjernici, i njezinoj vjernoj navijačici. Postavlja se pitanje kako je moguće da je više onih koji mole za Blankine centimetre, nego onih koji mole za svoje koji su krenuli put Mediterana ili su u mislima s njima.” Kako I. S. Bodrožić zna da je “više onih koji mole za Blankine centimetre”, bukačica mržnje ne objašnjava, jer za to u ovakvom članku nema potrebe. Kako bi naglasila koliko joj se gadi nacionalna heroina, i svi nacionalni simboli, I.S. Bodrožić morala se spomenuti i hrvatske zastave. Stoga I.S. Bodrožić na osobito gnusan način zaključuje: “Ne zaboravimo dodati tome i izjavu da bi “najradije noćas i spavala sa zastavom”. Otac je ovdje, i konkrentno i metaforički glavni i sveprisutan, bilo u vidu Boga koji daje i uzima centimentre, bilo u vidu Joška koji je hranitelj i branitelj obitelji pa su mu zato djeca uspješna, ili države – čiji simbol – pravokutnu šarenu plahtu mlada žena, nakon sportskog postignuća nosi sa sobom u krevet dijeleći s njom intiman čin spavanja.”

Oba članka na manje ili više suptilan način pokazuju intenciju obračuna s Katoličkom crkvom. Dok je Schmidt uspio zadržati primjeren način komunikacije, pa makar se ne slagali s njim, Ivana Simić Bodrožić potonula je na dno mračne kaljuže mržnje, podvala i netrpeljivosti, vrijeđajući svojim nekontroliranim izljevima mržnje, vjerničke osjećaje ne samo Blanke Vlašić, nego svih vjernika.

Izvor: narod.hr

http://narod.hr/hrvatska/b-smidth-i-i-s ... nke-vlasic

[EdgarFranjul]

Danska: „Obrnuti rasizam“ o kojem svi mediji šute

Dvije danske žene iznijele su tek mali dio problema povezan s masovnom ne-bjelačkom imigracijom, o čemu svi mainstream mediji uporno šute, odnosno piše se samo o navodnom „rasizmu“ i „ksenofobiji“ prema imigrantima, dok u obratnom slučaju nastupa zapanjujuća tišina.

4. Rujan 2015. - Svijet

Potpuno je iznenađujuće to što je ovu priču objavio danski ultra-ljevičarski list Ekstra Bladet, od kojega se to najmanje očekivalo. Teme o kojima se dosada šutjelo, iznijele su dvije žene koje su uputile otvoreno pismo s jasnim primjerima mržnje koju imigranti pokazuju prema onima koji su ih udomaćili.

„Zašto moramo slušati samo o imigrantima koje se diskriminira, a ne i o danskim ženama koje se naziva ‘kurvama’,“ pišu dvije žene.

„Umorna sam od slušanja kako se stranci u Danskoj osjećaju loše. Pa evo par primjera kako se prema meni, kao Dankinji, odnose u mojoj zemlji.“

Tako je Charlotte T. započela svoje pismo upućeno uredništvu spomenutog lista u kojem je opisala kako se osjeća plavokosa žena u Danskoj 2015. godine. Charlotte je na pisanje pisma potakao članak u kojem je jedna muslimanska majka poslala novinama „zabrinjavajuću vijest“ prema kojoj je njen sin bio pozvan na nečiji rođendan, ali je mu je bilo rečeno da donese vlastitu hranu jer će na rođendanu biti poslužena samo svinjetina za obrok.

Charlotte se nadovezala i na taj „slučaj“ i jednostavno navela kako dječak nije morao ići na rođendan ako to vrijeđa njega ili njegovu majku, ili je pak majka mogla jednostavno dati sinu posebnu hranu i problem bi bio riješen. Međutim Charlotte je pored ovog krajnje komičnog i nevažnog slučaja rekla kako je Dancima prekipjelo. „Naši gosti prema nama nemaju poštovanja,“ napisala je i nastavila:

„16. kolovoza, zatekla sam se u kasinu, gdje se većinom nalaze imigranti (možda bi Porezna uprava trebala malo pogledati kako oni mogu sjediti s nekoliko ovećih svežnjeva novca za automatima). Jedan od imigranata gnjavio je moju sestru na zahodu. To smo prijavile vlasniku, ali umjesto neke reakcije mi smo prozvane rasistima. Ostatak večeri slušali smo kako se on i njegovi prijatelji smiju i nastavljaju nas nazivati kurvama.

„21. kolovoza, sjedim ujutro u blizini gradske vijećnice. Započele su nevolje s velikom skupinom Somalijaca. Ubrzo se pojavilo 6 policijskih vozila, mnogo službenika i pasa. Sjedila sam mirno i gledala što se događa, kada je jedan od Somalijaca dotrčao do mene i rekao mi da ne mogu biti tamo. Ne mogu sjediti tamo. Kada sam mu rekla da to nije na njemu da odlučuje, ponovno sam nazvana kurvom,“ napisala je Charlotte.

Nina J. također je opisala kako je to biti žena u Danskoj i kako ju neprekidno imigranti nazivaju „kurvom.“ Također je ukazala na brojke iz jednog znanstvenog istraživanja, prema kojem u Danskoj jedno od tri silovanja počine imigranti, a također je navela da bi željela otvorenu raspravu o onome što je zazvala „obrnuti rasizam.“

„Doista sam znatiželjna i htjela bih znati zašto svi mediji pišu samo o rasizmu protiv imigranata, kada ga ja osobno doživljavam svakodnevno od imigranata. Nije nimalo zabavno to reći, ali ja i moje prijateljice užasavamo se prošetati u dijelovima poput Vollsmosea.

„Napravite također raspravu o rasizmu protiv bijelaca! Riječ ‘rasizam’ je već toliko ofucana da me nije briga ako me njome nazivaju,“ piše Nina, koju je podržao, ni više ni manje, Mehmet Ümit Necef, društveni sociolog i istraživač imigracije, koji je naglasio kako su statistike o silovanjima itekako važne:

„Mnogi imigranti ne znaju i ne razumiju dansku kulturu,“ rekao je Mehmet.

Samo za napomenu, u Danskoj se prema istraživanju Vijeća za prevenciju kriminala, svakog dana dogodi oko osam silovanja ili pokušaja silovanja. Procijenjeno je da se godišnje dogodi najmanje 2800 silovanja, a tek dio njih se prijavljuje policiji. Za razliku od Švedske, koja je na vrhu liste po broju slučaja silovanja koje u ogromnoj većini počine upravo imigranti, u Danskoj imigranti počine jedno od tri silovanja.

Iako je članak posve ironično objavljen u ljevičarskom mediju, teško je očekivati da će se taj isti ili pak neki drugi mediji, kako vani, tako i u nas, uopće osvrnuti i istražiti čitavu lepezu problema proizašlih upravo iz masovne ne-bjelačke imigracije.

Ako samo pogledate i te medije, uočit ćete da nema niti bilo kakvih pozitivnih vijesti u vidu neke društvene koristi od imigranata, pa je stoga jasno da je Europa u globalu metom anti-bjelački nastrojenih „lidera,“ koji bilo iz jednostavno morbidnih pobuda ili pak radi profita i dalje nameću svoju politiku tobožnje „humanosti,“ od kojima se vjerojatno svima već povraća, a koja će neupitno dovesti do potpunog raspada Europe i vrlo izglednog općeg sukoba.

Izvor: Ekstra Bladet

http://pandora.kreativisti.org/danska-o ... diji-sute/

[EdgarFranjul]

Kanada: White Student Union je „uvredljiv,“ ali anti-bjelačka organizacija je u redu

15. Rujan 2015. - Društvo


Prije nekoliko mjeseci, na sveučilištu Ryerson u Torontu, organizacija „Racialised Students Collective“ lijepila je plakate u kojima se navodi kako bijelci „zauzimaju prostor i utišavaju druge.“

ryerson-anti-white-posters.jpg (73.23 KiB) Viewed 5062 times

Sveučilišna administracija nije vidjela nikakav problem u tom govoru rasne mržnje, što je jasno ukazalo na činjenicu kako imaju anti-bjelačke stavove.

Otada su neki od uzrujanih bijelih studenata sveučilišta počeli neslužbeno okupljati skupinu pod nazivom „White Students Union,“ te su postavili svoje plakate. Bio je to u neku ruku mali društveni eksperiment.

Prema uvredljivim plakatima anti-bjelačke skupine, ovi plakati bili su posve jednostavni, s natpisom „White Students Union,“ te bez ikakvih uvredljivih riječi – jednostavno se reklamirala organizacija bez „mržnje“ prema ikome. Na plakatu se nalazila tek poveznica na web stranicu StudentsForWesternCivilisation.com.

Administracija sveučilišta odlučila je najednom kako im se ovi plakati ne sviđaju te su ih sve poskidali.

„Mogu potvrditi kako oni nisu kažnjeni klub. Mi ne odobravamo ovakve stvari,“ rekao je u razgovoru glasnogovornik sveučilišta Ryerson, Michael Forbes. „To je uvredljivo.“

Forbes je također naveo kako skupina nije dobila dopuštenje da osnuju organizaciju, ali i da jesu, „oni bi i dalje bili odbijeni.“

Već dugi niz godina ovakve stvari se događaju ne samo u SAD-u ili Kanadi, već i u Europi, budući da je svatko tko iskaže bilo kakav ponos ili poštovanje prema svojoj rasi ili pak naciji, okarakteriziran istovremeno kao „mrzitelj“, „rasist“, „fašist“ ili nešto slično. To se u današnje vrijeme u javnosti smatra istovjetnim prozivanjem nekoga „vješticom“ ili „heretikom“ za vrijeme Inkvizicije, pa se pokreće javni medijski linč, a neki zbog toga u pojedinim zemljama ostaju bez posla, pa čak i bez socijalnih i društvenih prava.

U suštini, radi se o svojevrsnim dvostrukim standardima, prema kojima su bijelci građani drugog reda, a u isto vrijeme se putem svih mogućih medijskih kanala promiče ideja o tobožnjoj „bjelačkoj privilegiranosti,“ čime se bijelcima dodatno želi nametnuti krivnja za sve moguće i nemoguće izmišljene i stvarne povijesne događaje.

http://pandora.kreativisti.org/kanada-w ... je-u-redu/

[EdgarFranjul]

KRAJ SLOBODE MISLI!

HRVATSKA, ZAŠTO ŠUTIŠ? Medijski ‘razapet’ svećenik koji se jedini usudio reći ‘istinu’ o islamu i ‘izbjeglicama’!

Autor: Zrinka K.Četvrtak, 01. Listopad 2015. u 10:32

"Ako očekujete da ćete vidjeti patnička prognanička lica, morat ćete proguglati novinarske montirane snimke jer toga u realnosti nema. To su lica kraljeva koji su došli u podaničke zemlje i sada moraju trpjeti neku njima nejasnu gnjavažu.

Živimo u vremenu kada se stvara privid da svatko može reći što želi, misli i promišlja. Teorijski, ta je vrsta demokracije izrazito zanimljiva i nekako svima draga, no u praksi sve više primjećujemo da je riječ isključivo o prividu, ne i o stvarnoj slobodi misli. Zapravo događa se potpuno suprotno, sloboda više ne postoji, a sloboda misli je zapravo potpuno selektivna. Tako primjerice jedna feministica može tražiti odštetu jer se osjetila uvrijeđenom zbog stihova bećarca, jedna aktivistica koja brani život smije biti pretučena u centru grada, kršćane se može nazivati ksenofobima i raznim drugim popularnim ‘fobima’, a jedan svećenik ne može reći riječima ono što je vidio i čuo, jer ako to nije u skladu s Agendom novog doba, on je automatski proglašen ‘mrziteljem’, diskreditiran i za njega se traži pravi pravcati progon. To se dogodilo fra Danijelu Maljuru, katoličkom franjevcu koji je za vrijeme ‘izbjegličke krize’ iznio svoje mišljenje o toj temi zbog čega je izvrgnut medijskom progonu i ušutkavanju.

Jer, zamislite, kako je moguće da se u doba demokracije, dok se svi kunu i busaju nekom slobodom i tolerancijom u prsa, da jedan svećenik javno citira stihove Kurana kojima se poziva na ubijanje? Kako je moguće da on u to doba demokracije upozorava da Islam može biti opasan ako ga se doslovno slijedi, a najgore od svega kako je moguće da je fra Danijel Maljur nakon što je obišao Tovarnik napisao ono što je zapravo vidio i čuo? Ma kako?

Pa zar ne znate da je istina zabranjena, kao i gledanje, slušanje, mišljenje? Zar ne znate da je sve uigrano i da se ne smije iskakati iz kalupa? Dakle, ako svi mediji objavljuju uplakanu djecu i stvaraju ‘tužnu izbjegličku sliku, vi nikako ne smijete napisati da tamo ima malo izbjeglica i djece, a puno više muškaraca koji ne traže utočište, već puno više od toga. Ako se pak usudite, vi ste mrzitelj i nema dalje od toga. Zauvijek zapečaćeni zbog slobode misli i govora, i to je ono što je zaista strašno.

Tako su mediji ‘razapeli’ mladog i hrabrog franjevca, župnog vikara Župe svetog Nikole u Hrvatskoj Kostajnici, Danijela Maljura jer je objavio nekoliko videa na YouTubeu na kojima o aktualnim temama, pa tako i o izbjegličkoj krizi te islamu, iznosi stavove, ali i teološke argumente kojima ih potkrepljuje.

“Koje je to najveće zlo koje je zadesilo ljudski rod u cjelokupnoj njegovoj povijesti?” pita se fra Danijel Maljur kad govori o islamu. “Islam, koji trenutačno u naše živote ulazi na mala vrata, bez ikakve sumnje nadmašuje sve navedene tragedije čovječanstva”, govori fra Maljur i to potkrepljuje brojkama koje kažu da je u osvajanjima od osnivanja islama ubijeno oko 270 milijuna ljudi, a to je dvostruko više od ukupnog broja žrtava svih totalitarističkih režima novije svjetske povijesti’. Također, Maljur je napomenuo i da je u posljednjih 15 godina bilo više od 27 tisuća džihadističkih napada, što svakako govori da ovdje nije riječ o tako mirnoj religiji kako bi svi mi pa i Maljur trebali misliti. No, to je tek bio okidač. Maljur je zapravo te ‘vrle humaniste’ razljutio tek kada je posjetio Tovarnik i kada je na svom Facebook profilu objavio što je vidio i čuo. Nažalost, to što je vidio i čuo nije dobro po kreatore današnje stvarnosti pa je tako vrlo brzo Maljur ušutkan. Jer kako se samo usudio reći da je vidio muškarce, puno njih, a ne žene i djecu kako to govore svi drugi?


“Ako očekujete da ćete vidjeti patnička prognanička lica, morat ćete proguglati novinarske montirane snimke jer toga u realnosti nema. To su lica kraljeva koji su došli u podaničke zemlje i sada moraju trpjeti neku njima nejasnu gnjavažu. Možda među njima ima i pravih izbjeglica koji traže samo sigurnost u prvoj slobodnoj zemlji, ali takve nisam vidio”, napisao je Maljur i automatski je proglašen ‘mrziteljem’. A neki mediji potražuju njegovo kažnjavanje jer je on svećenik koji širi mržnju i to samo zato što misli, gleda, sluša i osjeća. Nije nam jasno vidi li Hrvatska tu selektivnu slobodu, koja preko noći postane genocid slobode misli nad svima onima koji slijepo ne slijede kalupe misli koji su prije svega nametnuti čovječanstvu, kalupe koji dopuštaju razbijanje starice u središtu Zagreba, suptilni progon kršćana, a zabranjuju govorenje istine. Ako vidi, zašto šuti?

P. S. Naravno da je originalni video o islamu koji detaljno argumentira te kvazi ‘mrziteljske’ navode izbrisan. Dostupan je samo selektivni video ovog franjevca koji ne prikazuje sve što je Maljur argumentirao o islamu, što samo dokazuje da se netko potrudio da javnost ipak ne dobije uvid u cijelu istinu!

http://www.dnevno.hr/vijesti/komentari/ ... ama-837147

[EdgarFranjul]

Komentari i kolumne
Slučaj bećarac- opasno petljanje države u sferu osobnih osjećaja
С Kreirano Subota, 03 Listopad 2015 13:20 Napisao/la G.M.
becarac

Dolazim iz dijela zemlje u kojem bećarac nije tradicija. Štoviše, bit ću iskrena i priznat ću da mi do prije nekoliko dana nije baš ni bilo sasvim jasno što je to. Pa sam se raspitala kod onih koji znaju i tako sam doznala sljedeće.

Bećarac je oblik narodne pjesme.
Uvijek ima istu melodiju od 24 takta.
Stihovi su mu često lascivne prirode, sarkastični i humoristični.
Bećarac je, dakle, obična narodna zafrkancija.

Doznavši to, zaključila sam: doista je suludo takvo što shvaćati ozbiljno. A eto, ima jedna koja je bećarac shvatila do te mjere smrtno ozbiljno da je odlučila tužiti tipa koji ga je pjevao. Stanovita policajka koja je osiguravala skup Ljeto Valpovačko u lipnju ove godine podnijela je prekršajnu prijavu protiv Slavonca Branimira Čolakovića (24) jer je krećući se u povorci folklornih skupina, šokačkih zaprega i jahača zapjevao sljedeće stihove: 'Mala moja, ti u plavoj bluzi, dođi bliže pa mi se naguzi.' Čolakoviću sada prijeti kazna u iznosu od 5.000 kuna jer se stanovita mlada dama, koja se prepoznala u ovom opisu, strašno uvrijedila.

Uvrijedile su se i Sanja Sarnavka i njene B.A.B.E pa tako Sarnavka kaže: 'Dobar je znak da se zbog toga podigla prekršajna prijava jer još uvijek na terenu, pogotovo kada se radi o nasilju nad ženama i obitelji, imamo mnogo rodno neosviještenih policajaca.'


Moram priznati da je doista umijeće uspjeti tako, u jednoj rečenici, pronaći poveznicu između pjevanja zafrkantskog pjesmuljka i nasilja nad ženama, tim više što dolazi iz usta osobe koja svojedobno nije pokazala ni trunčice suosjećajnosti za predsjednicu Hrvatskog pokreta za život i obitelj, 77-godišnju Ružicu Ćavar, kada je 20. rujna prošle godine bila žrtva nasilja ljevičarskog aktivista Nevena Kovačića, tijekom prosvjeda na Cvjetnom trgu u Zagrebu. Tada se Sarnavka nije pozivala na ravnopravnost spolova i zgražala nad nasiljem već je 'mrtva 'ladna' izustila sljedeće: 'Nije ona nemoćna bakica nego vrlo agilna žena koja neumorno radi. Ona je sve samo ne nemoćna starica.'

Zanimljiv je taj vrijednosni sustav Sanje Sarnavke. Kad dva desetljeća mlađi frajer tuče staricu, onda to nije nasilje, a kad mladić otpjeva šaljive stihove djevojci, onda je to skandal dostojan suda koji uz to vuče asocijacije na nasilje. Pričajmo malo o dvostrukim mjerilima.

Dobro, Sarnavka je barem dosljedna što se tiče averzije prema bećarcu. Naime, još u lipnju 2012. pobunila se zbog serije reklama za Osječko pivo u režiji Dalibora Matanića. Reklame u kojima mladići ispijaju pivo i pjevaju djevojkama šaljive, ujedno i tipično bećarski dvosmislene stihove sa seksualnim aluzijama digle su Sarnavku i B.A.B.E. na noge pa su već tad počele s prijedlozima o tome kako ovu slavonsku tradiciju 'treba mijenjati u 21. stoljeću.' Bacanje na pod i mlaćenje 77-godišnjih starica nikad nije ni bilo tradicija u ovim krajevima ali, eto, protiv toga im još nije palo na pamet buniti se.

A što reći o policajki koja je tužila Čolakovića? Nadam se da se njena tankoćutna dušica neće uvrijediti ali prvo što mi pada na pamet jest ovo: curo, nabavi si život. Da, mogu shvatiti da ti stihovi ''Mala moja, ti u plavoj bluzi, dođi bliže pa mi se naguzi' nisu smiješni. Evo da ti budem iskrena, nisu ni meni. Ali evo, nije mi smiješno ni Nad lipom 35 – štoviše, dobijem poriv uzeti papirnatu vrećicu i staviti je na glavu zbog nelagode kad vidim taj patetičan pokušaj humora – ali ne pada mi na pamet tužiti ekipu koja to osmišljava zato jer vrijeđaju dobar ukus. O, pardon, ovaj bećarac je uvrijedio tebe osobno? Curo, izlaziš li ti kada među ljude? Da sam svaki put išla tužiti frajera koji mi se obratio na neprimjeren način vjerojatno bih više-manje cijeli svoj životni vijek provela na sudu. Kad tip od sebe pravi budalu možeš jednostavno ignorirati ga ili se može smijati tome kakva je budala – dok on vjeruje da se ti zapravo smiješ njegovoj fori – a onda se nakon nekog vremena okrenuti na peti i otići. Ako ti baš jako smeta, možeš mu i sarkastično nešto odbrusiti, a možeš i – znam da će ti ovo biti šok – prihvatiti malo šale na svom račun. Ne, to ne znači da ćeš mu se nakon toga stvarno morati naguziti u toj plavoj bluzi. Samo da si dovoljno inteligentna da se znaš šarmom i šalom izvući iz situacije koju smatraš potencijalno neugodnom.

Ali ne, ti bi se radije povlačila po sudovima jer si suviše osobno shvatila nečiju benignu zafrkanciju. A postoji toliko pametnijih stvari koje bi mogla raditi u isto ono vrijeme koje ćeš provoditi na sudu. Recimo, pogledati dobar film. Pročitati knjigu. Izaći na kavu s frendicama. Otići na fitness. Upisati tečaj stranog jezika. Naučiti provjeriti tekućine u motoru auta. Ispeći pitu od trešanja i podijeliti je sa susjedima. Udomiti mačku s ulice. Donirati svoju staru odjeću sirotinji. Pročistiti svoj popis prijatelja na Faceu. Očistiti i presložiti kramu u podrumu. Kupiti si lijepe, a udobne cipele na rasprodaji. Smanjiti minus na tekućem računu. Vidjeti Pariz. Pojesti punu staklenku Nutelle. Da, čak i konzumacija milijardu kalorija ugljikohidrata koje će te udebljati, izazvati ti glavobolju i barem nekoliko karijesa pametnija je opcija od suđenja s mladićem koji se malo zafrkavao. Zapravo, sve je pametnije od toga.

Opći problem s današnjim neoliberalnim, nadasve tankoćutnim svijetom je u tome da je opsjednut time da nikoga ne smijemo uvrijediti. Ne smijemo se šaliti na račun debelih, mršavih, niskih, visokih, homoseksualaca, lezbijki, crnaca, žena, Srba, Židova, muslimana, vegetarijanaca … Jer svi se oni mogu uvrijediti.

Zapravo, čini se da postoje samo dvije skupine ljudi na ovom planetu koje neoliberali smatraju otpornima na uvrede: bijeli muškarci i katolici.

Humor usmjeren ka bilo kome drugome diže na stražnje noge moralnu policiju koja onda upire prstom i proziva za famozni govor mržnje, netoleraciju, primitivizam, šovinizam, rasizam, ili, kako je to u slučaju ovog nesretnog bećarca, seksizam. U takvom rigidnom svijetu koji svoj vrijednosni sustav temelji na udovoljavanju egu nekakve osjetljive mimoze teško se opustiti i istinski uživati. Stoga nije ni čudno da je danas nikad veći broj ljudi na antidepresivima i da sve češće čitamo vijesti o luđacima koji su pobili djecu na nekakvom koledžu ili u šoping centru. Sve u svemu, sebe doživljavamo suviše ozbiljno.

Vrijednosni sustav društva, pa tako i zakoni koji bi iz njega trebali proizlaziti, ne smiju se temeljiti na osobnim osjećajima pojedinca već moraju počivati na racionalnim temeljima od kojih u konačnici društvo u cjelini ima korist. Zbog toga je smislenost zakona koji nekog kažnjavaju jer je uvrijedio pojedinca – i to čak i kada je do vrijeđanja došlo nenamjerno kako je to slučaj s ovim bećarcem! – u najmanju ruku dubiozna. Država, zajedno sa svojim zakonima, nije tu kako bi udovoljavala nečijoj tankoćutnosti pa je stoga smislenije eventualan sukob s onim tko nas je uvrijedio rješavati daleko od institucija, na osobnoj razini. Dakle, ako je dotičnu policajku spomenuti bećarac stvarno toliko uvrijedio mogla je jednostavno zatražiti od Čolakovića ispriku, osobno, u četiri oka, bez petljanja institucija i novca poreznih obveznika u cijelu priču.

Problem sa zakonima koji sankcioniraju povredu nečijih osobnih osjećaja je i u tome što se oni mogu zloupotrijebiti. Uvijek možete reći da vas je netko smrtno uvrijedio kada to zapravo nije kako bi sebi stavili nešto novca u džep ili možda čak nekoga strpali iza rešetaka te mu uništili ugled. No dobro, ovdje navodno nisu problem samo osobni osjećaji već i pitanje ravnopravnosti spolova.

Osobno na tu ravnopravnost gledam ovako: daj mi pravo na slobodan izbor i na preuzimanje odgovornosti za taj izbor. Ako imam pravo upisati fakultet ili se zaposliti na određenom radnom mjestu pod jednakim uvjetima kao i ostali te ako sam za jednak radni učinak na istom radnom mjestu jednako plaćena kao i moj muški kolega, onda sam ravnopravna. Ne tražim da me se štiti nekakvim pozitivnim kvotama i beneficijama. Želim znati da sam određen posao ili položaj dobila zato jer ga zaslužujem više od svih ostalih kandidata koji za njega konkuriraju, zahvaljujući vlastitim kvalifikacijama i sposobnostima, a ne zato jer je netko morao naštimati nekakvu kvotu jer je upravo ovo potonje nekako ponižavajuće. Dok mi zakoni ove države takvo što omogućuju i dok ne dozvoljavaju da me netko opstruira naprosto zbog činjenice da sam ženskog spola, smatram da moja ravnopravnost u formalnom smislu nije ugrožena. Ne vidim državu kao instituciju koja bi trebala ispravljati krive Drine i korigirati nečiji osjećaj za ćudoređe i dobar odgoj. Za ovo posljednje zadužena je obitelj. Država je samo neutralan sudac u utakmici koji vodi računa da za sve vrijede jednaka pravila igre.

Kako ćemo tu igru odigrati je na nama, a to posebno vrijedi za sferu osobnih odnosa i osjećaja. Naime, ako država može sankcionirati mladića koji je (nehotice!) uvrijedio djevojku hoćemo li sutra morati na sud riješiti sukob u nekakvoj običnoj kućanskoj razmirici? Možda će sutra neka uvrijeđena domaćica poslati svog supruga na sud jer ju je uvrijedio rečenicom da lošije vozi od njega smatrajući da je on time povrijedio načelo ravnopravnosti spolova implicirajući da su žene lošiji vozači od muškaraca? Ili će djevojke po noćnim klubovima redom krenuti tužakati sve one krkane koji ih ometaju ili one nesretnike bez previše iskustva koji ne znaju curi prići na pravi način? Priča o bećarcu zapravo je i smiješna u svojoj apsurdnosti ali iza nje se krije puno gora opasnost – ponovo dajemo ovlasti državi za petljanje u međuljudske odnose i osjećaje.

Spomenut je ovdje i seksizam. Svođenje žene na seksualni objekt, točnije rečeno. U redu, možemo reći da sugerirati djevojci da se naguzi nju stvarno svodi na seksualni objekt. Ali i ovdje postoji užasan apsurd. Autor jedne benigne pošalice završit će na sudu, a moguće je da će kao kolateralna žrtva ovdje čak pasti i cijela jedna tradicija.

S druge strane, djevojčice od 13, 14 godina izgladnjuju se i paradiraju polugole pred sumnjivim tipovima koji ih nerijetko stimuliraju raznim ilegalnim supstancama lažno im obećavajući brda i doline i nekakvu slavu u manekenskim vodama, crnački hip-hop spotovi i vizualno i auditivno žene svode doslovno na razinu prostitutki koje se može impresionirati debelim zlatnim lančićem i 'pilom' s hidraulikom, a na raznim dječjim natjecanjima ljepota paradiraju djevojčice natapiranih frizura s tonom šminke i u cipelama s visokim potpeticama i – nitko se na to ne buni. Ne kažem nužno da bi trebali ali nejasno je zašto se cjepidlači insistiranjem na uklanjanju trešćice u trenutku dok istovremeno negdje smeta cijeli balvan? Čovjeku dođe da postavi pitanje: je li suvremenim feministkinjama poput B.A.B.A. doista stalo do ženske ravnopravnosti ili se samo vrlo pomno, selektivno, hvataju određenih slučajeva koji su im u određenom trenutku politički oportuni? Što mislite, što se u današnjoj Hrvatskoj više isplati napadati: slavonsku narodnu tradiciju koja je dio hrvatskog kulturnog identiteta ili sumnjive likove koji uvjeravaju maloljetnice kako im se isplati skinuti pred objektivom fotoaparata i kako će biti lijepe, bogate i slavne ako budu izgledale poput mršavih dječaka u pubertetu? Odgovor znate. Radi li onda tu stvarno o borbi za prava žena ili su žene zapravo samo instrument u ostvarenju nečijih trenutno politički oportunih motiva?

http://www.fizzit.net/vijesti-i-politik ... h-osjecaja

[EdgarFranjul]

UDBAŠA STAROGA SIN

Milijune iz proračuna RH proslavlja uz ‘Spremte se spremte’: Biti ugroženi Srbin je najunosnija profesija u Hrvatskoj!

Autor: Marcel Holjevac
Četvrtak, 22. Listopad 2015. u 10:47

Ako je ovo što rade Ličina i ostali Frljići legitimna provokacija, onda je to i "Heil Hitler" i svastika na Poljudu, o ZDS da ne govorimo. No, Ličina je na taj način, uz četnički pozdrav, proslavio dodjelu 3.200.000 kuna iz proračuna RH za svoj film "Posljednji Srbin u Hrvatskoj". Da se ne radi o potomku eminentnog srpskog udbaša koji je bio suučesnik u progonima i ubojstvima Hrvata, i dalje bi bilo neukusno. Srpskim nacional-šovinistima se za srbovanje daje ogroman novac od RH, a to se onda zove "kultura".

Što morate uraditi da biste od države Hrvatske, koja nema novca za djecu s posebnim potrebama i njihove asistente, koja nema ni sto tisuća kuna za izradu kipića za “Oskara znanja”, koja nema novca za rodiljne naknade, dobili milijune kuna bez da mrdnete prstom? Ako govorimo o kulturi i umjetnosti, trebate biti Jasmila Žbanić, Predrag Ličina, ili Oliver Frljić. Jasmila je dobila milijune od Hribarovog HAVC-a – za lezbo-pedofilski film koji joj je ministarstvo njene matične BIH odbilo financirati upravo pod obrazloženjem da je – pedofilski. Zato smo ga financirali mi, iako je Jasmila tipičan pripadnik socijal-vehabijske političke struje u BIH koju karakterizira štovanje kulta ličnosti mrtvog diktatora, agresivni i destruktivni ateizam u odnosu na kršćanstvo ispod kojeg se kriju islamističko-osmanlijski kulturološki sentimenti – odatle i guranje gay tematike. U znak zahvalnosti za debele pare koje dobiva od RH poručila je premijeru Milanoviću “mrš kući” kad je ovaj posjetio BIH, a pisala je i papi pisamca kontra Hrvata u BIH, koje službena BIH uglavnom gleda kao nekoć Miloševićeva Srbija Albance na Kosovu.

Frljić je skuplji – njega plaćamo 43 milijuna kuna godišnje da bi propagirao svoju i svog mecene Obersnela stranku SDP novcem poreznih obveznika. On se također služi onim što se u Hrvatskoj zove “provokacija” kad to rade komunisti, Srbi ili Bošnjaci, a “govor mržnje” kad to rade Hrvati. A sad se ovoj ekipi iz filma “dotirani film” pridružio i mladi debitant Peđa u 44. godini života.

Hribarov HAVC dakle nema novaca za Kristijana Milića, dragovoljca Domovinskog rata i vrhunskog redatelja, koji je filmovima “Broj 55” i “Živi i mrtvi” pokazao da je i u Hrvatskoj moguće snimiti film svjetske kvalitete i to s budžetom koji ne prelazi onaj za snimanje spota Nives Celzijus – no o takvim filmovima se ne stvara medijski hype, oni ne dobivaju nagrade “od struke”, za njih nema državnog novca. Iako sve druge države svijeta financiraju samo i jedino filmove koje promoviraju one vrijednosti koje te države, izravno ili neizravno, zastupaju! Ali ima novca za režisera koji u preko dvadeset godina “karijere” nije snimio baš ništa vrijedno spomena! I od tog ničeg dobro živi u “ustaškoj” Hrvatskoj. Očito, biti ugroženi Srbin je jedna od unosnijih profesija u Hrvatskoj. Najunosnija!


Radi li se ovdje o favoriziranju Srba u Hrvatskoj, pranju novca, ciljanoj provokaciji, izazivanju nacionalne netrpeljivosti u kojoj će onda SDP nastupiti kao zastupnik ravnopravnosti i poštenja, ili jednostavno nagrađivanju lojalnosti partiji nije toliko bitno. Bitno je to da su režimski umjetnici u Jugoslaviji uvijek dobro živjeli od lojalnosti režimu: njima su se dijelili stanovi u centru, literarne nagrade, država im je otkupljivala knjige koje nitko nije čitao i filmove koje nitko nije gledao, njihove uratke su slavila plaćena režimska novinarska pera. Ništa se tu nije promijenilo! Filmovi se i dalje snimaju da bi se okrenula tuđa lova, a ne zbog promoviranja države, ili zbog publike!

Ima li Peđa iza sebe umjetničke dosege zbog kojih bi trebao biti nagrađen milijunima eura za snimanje svog uratka? U dvadesetak godina karijere snimio je svega dva kratkometražna filma, od kojih je jedan prikazan i nagrađen na nekom festivalu u Srbiji, stotinjak spotova uglavnom za cajkaroško revanje (najpoznatiji mu je onaj s najpoznatijom hrvatskom cajkom Severinom), hrpu TV reklama i jednu domaću “humorističku seriju”, “Nedjeljom ujutro, subotom navečer”. Nisam je gledao, jer kad čujem “domaća humoristička serija” umrem od smijeha, ali mogu vam prenijeti što je kritika rekla o njoj. Doduše, kritičkih osvrta na seriju je bilo vrlo malo, jer ju je malo tko i gledao, no legendarni Ivan Starčević je napisao o toj seriji:

“Od glupog uvijek postoji gluplje. HTV-ov prvak sada je “Nedjeljom navečer, subotom ujutro”, humoristična serija koja će zauvijek ostati zapamćena po tome što u njoj nema apsolutno ničeg smiješnog. HTV ju je nakon prve epizode trebao sućutno skinuti s programa, jer je na prvi pogled bilo jasno da je riječ o krepanoj ličinki iz koje se izleći ne će nikad ništa, no emitiran je i drugi nastavak. Misteriju ovog povijesnog uspjeha lako je objasniti političkim razlozima. Njen autor je visoko štićeni Predrag Ličina, dugogodišnji ljubimac Milanovićeve suradnice Zinke Bardić, totalni antitalent koji je ovo svoje ha-ha smeće izvolio plasirati na ekran putem nekakvog HTV-ova natječaja za smiješnu seriju. Sirota rođačka Rvacka javna TV uporno seriju najavljuje kao humorističnu, što znači da tamo Milanović-Josipovićeva struja uspijeva arbitrirati i u pitanjima humora. Da bi njena pobjeda bila potpuna, potrebne su neke sitne predradnje: zabrana interneta, zabrana političkih stranaka i put ka ujedinjenju s Bjelorusijom i Rusijom, kojim će nas voditi Predrag Ličina Peđa.


A kritičar Marko Đurđević piše:

“Potencijalni problem s likovima je u njihovoj seksualnoj orijentaciji. Naime, Sonja (Iva Babić) je lezba (…) To samo po sebi nije problem, već je vrlo, vrlo tanka linija između organskog, normalnog korištenja i plasiranja lezbijstva zbog generiranja publiciteta. (…)

Vezano uz to, mnogo se insinuiralo i na Srbinov pederluk i s druge, Hansove strane, neke latentne sklonosti. Što opet, samo po sebi, nije problem (i ne radi se o: mmm, lezbe, fuj, pederi argumentu), već ako u grupi od četiri glavna lika imamo dva homoseksualna, to već postaje serija za manjine. Dodatno, Hans i Sonja jebivjetri su koji žive na grbači roditelja pa bi se u tom slučaju i tu dao isčitati zanimljiv podtekst.”

A anonimni komentator je ispod toga dodao: “I ta urbanost. I opet, homoseksualni likovi opet svedeni samo na to vole li koji spolni organ. Brate, smorili ste više”. Mi koji te serije ne gledamo to ne radimo zato jer od serije očekujemo dobru priču. Domaće serije, poput navedene, su zapravo pamfleti o gay/srpskoj/čijoj god “borbi za jednakost i ravnopravnost” i protiv eksploatacije, s izuzetkom jasno borbe Hrvata protiv eksploatacije od strane Srba u Jugoslaviji i borbi Hrvata za emancipaciju. Nije problem što su njegovi likovi manjinci – problem je što im je to, sudeći po kritikama, jedina definirajuća osobina. Oni postoje u filmu samo zato jer su Srbi ili homoseksualci, kako bi se mogao od filma napraviti politički pamflet, kao što je i Frljićevo kazalište primitivni pamfletizam i dnevna politika a ne umjetnost.


Dakle što to gospodina Ličinu “kvalifikuje” za dodjelu tri milijuna i dvjesto tisuća kuna iz proračuna za novi film? Nadarenost, ili krvna zrnca po ukusu režima i činjenica da je sin visokopozicioniranog udbaša? Kao i kod Frljića i Jasmile, nema tu nekog velikog talenta u koji bi trebalo ulagati. Ali ga “kvalifikuje” to što je snimao spotove za prošlu kampanju Zorana Milanovića i SDP-a, to da je blizak i Partiji i HNS-u koji izravno kontrolira HAVC, to da je intiman s bivšom glavnom savjetnicom za PR Zorana Milanovića.

A najviše od svega ga za proračunski novac kvalificira rodijačko-dinastička pripadnost: u Hrvatskoj se naime novac ne dijeli prema kriterijima sposobnosti, već prema tome “čiji si i ko ti je ćaća”. Dakle, otac antifašista Ličine je Đorđe Ličina, poznati udbaš kojem je kao cover služilo to što je bio novinar Vjesnika. Ličina je oduvijek bo neprikriveni udbaš, izvori za knjige i tekstove su mu bili UDBA i milicija, u knjigama je pravdao njihove akcije i širio dezinformacije u njihovom interesu, a kažu da je je nerijetko znao sudjelovati i u njihovim akcijama, dakle ne samo kao novinar već i kao aktivni tajni policajac. Zanimljivo da Perković, koji je na popis suradnika UDBA-e stavio Hidajeta Biščevića “Luksa”, Inoslava Beškera kodnog imena “Oliver”; Mladena Plešea, i gotovo cijelu redakciju, ali ne i Plešeovog pomoćnika 1991/2 – Ličinu. Đorđe Ličina je naime odradio vrhunske poslove za Službu i bio je više od suradnika – bio je insider, a Perković je s njim očito računao i za neka kasnija vremena, pa ga nije kompromitirao stavljanjem na popis suradnika. Pismo koje možete vidjeti je Đorđe Ličina napisao kao izvjestitelj sa suđenja u montiranom procesu 13-orici Zadrana optuženih da su osnovali fantomsku Hrvatsku Oslobodilačku Revolucionarnu Armiju s ciljem terorističkog rušenja SFRJ, mučenih u istrazi i kasnije (Josip Bilušić tvrdi da ga je sad već pokojni Franjo Vugrinec i trovao, a Marko Dizdar da ga je isljeđivao i Ante Josipović, otac aktualnog predsjednika) i osuđenih svi skupa na više stotina godina robije, a pisao ga je direktoru SOUR-a Vjesnik, a pozivajući se na druga Račana iz CK SKH.


Zanimljivo je da kad od RH obilno financirani Srbin i sin poznatog udbaša stavi takav status s četničkim pozdravom mediji to prešućuju, a kad netko na facebook stavi “ZDS” pozdrav pet dana se piše samo o ustašluku u Hrvata. No problem nije, bar meni, to kako će on pozdravljati, mene to “spremte se spremte” ne smeta, bar nije licemjer da glumi nešto što nije. Kad imam posla s četnikom, više volim da kaže da je četnik, pa možemo normalno razgovarati otvorenih karata. Problem je što vlada sustavno financira njega, i samo takve poput njega. Dodatni je problem što mladac u svojoj nježnoj 44. godini života dobiva novac za debitantski dugometražni film!!! Peđa, mlada nada hrvatske kinematografije koja će pokoriti Hollywood! U Hrvatskoj se novac izgleda dijeli prije svega za – srbovanje. I to dva tjedna pred izbore.


Dakle, šovinistička logika HAVC-a i ministarstva kulture RH je slijedeća: ako ste Hrvat (etnički, politički, kakav god) i želite snimiti nešto što bi propagiralo RH u inozemstvu, para nema. Da biste dobili pare morate se zvati Predrag ili Čejen (!). Najbolje još ako se zovete Danilo, a prezivate Šerbedžija. Dinastija Šerbedžija očito ima posebno mjesto u Hrvatskoj kad se radi o dodjeli državnog novca. Nije li licemjerno snimati film nazvan “Posljednji Srbin u Hrvatskoj”, dok istovremeno od četiri dotirana filma u Hrvatskoj imate tri kojima su autori Srbi? Nije da imam nešto protiv Srba kao takvih, da ne bude zabune, niti imam protiv da i autori svih filmova koje sufinancira Hrvatska budu Srbi – ali imam i te kako protiv da Srbi u Hrvatskoj snimaju antihrvatske i projugoslavenske filmove za hrvatske novce, onako kako to radi Frljić u kazalištu.


http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/m ... koj-846057

[EdgarFranjul]

GENERALSKI ZBOR MARASU

Glasnogovornici onih koji nisu željeli Hrvatsku ponovno dižu svoje glave

Vrijeđanje hrvatskih branitelja i generala, kao i neprihvatljive podjele u hrvatskom društvu, nažalost za vrijeme vaše vlade dostigle su vrhunac

Datum objave: 23.10.2015 | 13:33 Autor: direktno.hr

Hrvatski generalski zbor dostavio je medijima svoje reagiranje i priopćenje na objavljeni intervju ministra Gordana Marasa i njegovu neprimjerenu usporedbu general bojnika Damira Krstičevića i stožernog brigadira Ante Kotromanovića:


Poštovani,

mislili smo da su vremena vrijeđanja, ponižavanja i progona hrvatskih generala zauvijek za nama. No nažalost, glasnogovornici onih koji nikada nisu željeli samostalnu i suverenu Hrvatsku, ponovno dižu svoje glave.


Tako se je u svom dobro poznatom stilu potpredsjednik SDP-a, ministar poduzetništva i obrta i bliski suradnik premijera Milanovića, Gordan Maras u intervjuu Jutarnjem listu od 22.10.2015. grubo okomio na generala Damira Krstičevića, jednog od najistaknutijih zapovjednika Domovinskog rata.

Nepristojno i nekulturno, ne samo prema generalu Krstičeviću, nego i svim hrvatskim braniteljima i Domovinskom ratu, i to od čovjeka koji ništa nije učinio za obranu Republike Hrvatske, kao što isto tako ništa nije učinio kao ministar, osim što se novcem poreznih obveznika hvali svojim „uspjesima i dostignućima".

Gospodine Maras, ispričajte se generalu Krstičeviću, jer to bi bio minimum pristojnosti i kulture koju Vam nalaže javna politička scena i javni dijalog. Nemate pravo vrijeđati one koji su branili i stvarali Hrvatsku, za vrijeme dok ste vi mirno spavali. Razumijemo da samo vrijeđanjem i osporavanjem drugih nastojite graditi svoj politički autoritet, jer on baš nema nikakvog utemeljenja u svemu onome što ste do sada u životu radili i napravili.

Vrijeđanje hrvatskih branitelja i generala, kao i neprihvatljive podjele u hrvatskom društvu, nažalost za vrijeme vaše vlade dostigle su vrhunac.

http://direktno.hr/en/2014/direkt/28555 ... -glave.htm