Blog
-
EdgarFranjul
- Sheriff
- Posts: 8481
- Joined: Mon May 17, 2010 8:42 pm
- Location: Pula
- Contact:
Re: Blog
Ponovo navodim da je riječ o tekstovima Dubravka Gvozdanovića. Objavljivani su na njegovom blogu, no kako više nisu dostupni, nešto od tih tekstova sam pospremio pa ih možete pročitati na forumu.
"MOJU PROŠLOST,GOSPODINE, PREPUŠTAM TVOJOJ MILOSTI.
MOJU SADAŠNJOST, TVOJOJ LJUBAVI.
A MOJU BUDUĆNOST, TVOJOJ PROVIDNOSTI."
MOJU SADAŠNJOST, TVOJOJ LJUBAVI.
A MOJU BUDUĆNOST, TVOJOJ PROVIDNOSTI."
-
EdgarFranjul
- Sheriff
- Posts: 8481
- Joined: Mon May 17, 2010 8:42 pm
- Location: Pula
- Contact:
Re: Blog
Slučaj Galinec – otvara li on konačno pitanje ultimativne osobne samoobrane svakog pojedinca?
24. rujan 2008.
Čim su informacije o premlaćivanju Josipa Galinca, poznatoga hrvatskog poduzetnika, počele puniti informativni prostor hrvatske svakodnevnice i ja sam poželio na svome blogu napisati koji redak o njemu.
Ipak, nakon što sam dobro promislio odlučio sam pričekati smirivanje situacije i slučaj Galinac pokušati obraditi s nešto drugačije strane od većine pukih novinarskih izvještaja.
Brutalno i javno premlaćivanje bilo koje osobe, a posebice poznatog i jako medijski eksponiranog poduzetnika, otvara mnoga pitanja na koja bi trebalo potražiti odgovor…
Prvo je pitanje o sigurnosti tj. je li naše društvo dovoljno sigurno i jesmo li mi kao pojedinci u njemu sigurni?
Čitajući i slušajući raznorazna izvješća koja govore što u prilog a što protiv stanja sigurnosti u društvu treba biti razborit pa pokušati izvući razuman i realan zaključak.
Statistika kao takva vrlo je suhoparna i crno-bijela i ne može nam prikazati realno stanje stvari. Naime, većina vrlo vješto zlorabeći statističke podatke zanemaruje činjenicu da između crne i bijele boje postoje milijarde nijansi sive koje jasno ukazuju na pravo stanje stvari.
Tako npr. govorimo li o sigurnosti sa strane broja počinjenih ubojstava statistički pokazatelj nam kaže da je postotak otkrivanja ubojica vrlo velik. Želimo li se zadovoljiti, taj podatak slobodno možemo prihvatiti i prezentirati ga kao činjenicu, a da nam pritom nitko ne može ništa zamjeriti.
No, želimo li ozbiljnije promatrati problem počinjenih ubojstava onda ćemo vidjeti da je, a sa stajališta opće sigurnosti, situacija dijametralno suprotna onoj puke statistike.
Dok nam statistika govori da se ubojstva vrlo lako i jednostavno rješavaju, dotle nam zbilja pokazuje da gotovo niti jedno kapitalno ubojstvo npr. počinjeno u našoj metropoli nije riješeno.
Što pod time mislim?
Statistički - ubojstvo je ubojstvo, no je li to stvarno tako?
Naravno, da nije!
Smrt kao posljedica djela jedino je što spaja kapitalan slučaj koji je direktno povezan sa sigurnošću društva sa slučajem tzv. «običnog, uobičajenog» ubojstva.
Moramo biti realni i priznati da ubojstvo poznatog kriminalca ili neke druge poznate javne osobe izvršeno ispaljivanjem rafala iz automatskog oružja na javnom mjestu nije isto kao i ubojstvo počinjeno nožem u afektu ljubomore u nekoj obiteljskoj kući na periferiji grada!
Dok su za puku statistiku oba slučaja jednaka sa stajališta opće javne sigurnosti, oni se nikako ne mogu niti smiju jednako tretirati.
Isti je slučaj i s premlaćivanjem Josipa Galinca!
Uistinu ne moramo biti pretjerano inteligentni da bismo uočili razliku između «paličarenja» Galinca na parkirališnom prostoru od slične situacije u kojoj se recimo dva vozača potuku palicama ili francuskim ključevima oko parkirnog mjesta ili prvenstva prestrojavanja!?
No, za statistiku oba su slučaja ista!
Kako bilo da bilo, nešto se dramatično mijenja u našem društvu.
Kriminal je bezobzirniji i brutalniji, a pitanje sigurnosti samo se po sebi logično nameće.
Dok većina medija, nekih političara i svakodnevnih dežurnih mediokriteta pokušava i ovaj put za ovakvo loše stanje prozvati policiju i na nju prebaciti svu odgovornost moram priznati kako se ne slažem s time da je policija odgovorna za takvo stanje.
Bar ne u onoj mjeri u kojoj joj se pokušava to nametnuti.
Treba biti iskren i konačno priznati da policija nije i ne može biti odgovorna za sigurnost svakog pojedinca!
Naprosto zbog toga što policija nije osobna «tjelohraniteljska» služba personalizirane naravi!
Gledajući generalno, policija jest zadužena za opću sigurnost građana, no ona je i strahovito limitirana u obavljanju svojih zadaća.
Razloga je i previše da bi ih se posebno razlučivalo, no dovoljno je samo napomenuti neka kao što su: zakonska ograničenja, kroničan nedostatak ljudstva i tehnike, podcijenjenost profesije itd….
Nažalost po mnoge, u i izvan policijske službe, policija nije u stanju pružiti potpunu osobnu zaštitu svakomu pojedinom građaninu naše države, i pritom policiju ne treba za takvo što optuživati! To naprosto valja imati na umu!
Naime, razvoj društva u cijelosti prati i razvoj kriminala u svim segmentima našeg življenja, a policijska služba svojim resursima naprosto teško prati takav tempo.
Pritom valja napomenuti da to stanje nije ekskluzivno u našoj državi već je takav slučaj svugdje u svijetu…
Imajući u vidu takvo stanje danas je u mnogim zapadnim zemljama postalo normalno da se pojedinci sami brinu o svojoj sigurnosti, a tek se onda oslanjaju na državne službe.
Učestalost javnih premlaćivanja i slučajevi Rađenović, Miljuš i naposljetku Galinec upravo govore u prilog takvu stanju i otvaraju pitanja nužnosti instituta samoobrane i njegove primjene.
Dok je uobičajeno postalo da se institut samoobrane sustavno kriminalizira, a pojedinci koji ga pokušaju iskoristiti bivaju stigmatizirani, ovi posljednji slučajevi s palicama u glavnim ulogama jasno ukazuju na nužnost svakog pojedinca da se sam brani i obrani!
Pokušavajući pojedinačno analizirati ove slučajeve «paličarenja» mogu samo zaključiti da odgovornost policije leži u pronalaženju tj. nepronalaženju počinitelja i naručitelja tih djela.
U onom drugom segmentu, a pritom mislim na zaštitu, policija ne bi trebala snositi nikakvu odgovornost.
Naime, ako sam uspio dobiti točne informacije, većina ih je odbila pomoć policije, a mnogi su čak odbili i pomišljati o nekom drugom načinu osobne samoobrane npr. vatrenim oružjem.
Konkretno, mislim da sam čak negdje na televiziji čuo i izjavu Dušana Miljuša (o.a. a s kojim sam osobno u dobrim odnosima) da on niti ne pomišlja da zatraži npr. vatreno oružje u svrhu samoobrane!
Ako on to ne želi, a po meni u njegovu slučaju vatreno bi oružje bilo (izuzmemo li pratnju osobnih tjelohranitelja) jedini efikasan način samoobrane, kako ga je policija mogla zaštititi?!
Pa ne može njega, niti bilo koga, policija osiguravati 24 sata i to godinama?!?!
Koliko mi je poznato, razlog napada je njegovo pisanje i praćenje kriminala, pa je za pretpostaviti da, nastavi li sa svojom djelatnošću, sigurnost će mu biti upitna dok god se bude bavio poslom kojim se bavi!
To bi značilo da bi njemu cijelu njegovu karijeru policija trebala pružati zaštitu?!
Ili bilo kome sličnog zanimanja i problema!!!
Imajući na umu da nam policija, iz opravdanih razloga, nije u stanju pružati konstantu zaštitu smatram da bi svaki pojedinac trebao dobro razmisliti o svojoj osobnoj sigurnosti i zaštiti…
Jer ako se sam ne želiš štititi, nemoj onda niti zapomagati kad ti se nešto loše dogoditi, a pritom si sam to mogao spriječiti!
No, ovdje nailazimo na drugi, administrativni, jednako ozbiljan problem u našem društvu…
Svi koji se bave oružjem ili su poželjeli posjedovati oružje suočili su se s mnogim teškoćama kad su ga htjeli nabaviti.
Danas je vrlo teško ishoditi oružni list za držanje i nošenje jer nadležna služba odnosno policija, traži opravdani razlog za izdavanje takvog oružnog lista.
Osobno, još uvijek nisam uspio dokučiti koji je to opravdani razlog i kako se njegova opravdanost procjenjuje?!?!
Ako je razlog samoobrana, a svi ovi slučajevi premlaćivanja jasno pokazuju da takvih potreba ima, kako dokazati stvarnu ugrozu tj. potrebu za samoobranom?
U stvarnosti vrlo teško!
Kod podnošenja zahtjeva suočavate se s nizom nelogičnih, pomalo smiješnih, a napose zamarajućih pitanja tipa: “a što će vama oružje, tko to vas ugrožava” i sl.
Nakon cijele procedure dođeš na pomisao da bi onaj tko ti prijeti trebao o tome napisati potvrdu, potpisati je i ovjeriti kod javnog bilježnika kako bi ona imala stvarnu težinu i kako bi ti mogao dokazati svoju ugroženost tj. potrebu za oružjem iz samoobrane!?
Naravno, postoje mnogi koji će se, čitajući ovaj moj blog, zgroziti i reći da nam vatreno oružje nije potrebno za samoobranu i da je to samo naše preuveličavanje, patološki strah od ne znam čega i koga i sl.
Za svakog tko tako misli dovoljno je spomenuti slučaj Galinec i napomenuti kako je on prekretnica u mnogu čemu!
Prvi put ovo je djelo okvalificirano kao pokušaj ubojstva, a u takvim slučajevima svatko od nas ima pravo na nužnu obranu!!!
Dakako, svim sredstvima - uključujući i vatreno oružje!
Nema Galinec a i nitko od nas Supermenove moći pa da nam se željezne šipke prilikom udara obavijaju poput gume oko tijela!
One obično drobe kosti nanoseći teške, po život opasne ozljede i nikako ne spadaju u bezazleno oružje… Željezna šipka nije oružje osim ako se ne uporabi kao oružje! Znači, ipak je oružje ili možda nije?!
S te strane mislim da bi slučajevi brutalnih premlaćivanja Rađenovića, Miljuša i Galinca trebali biti jednako tretirani kao pokušaji ubojstava (iskreno, Miljuš i Galinac su bili vrlo blizu smrti!), a kao takvi nas jasno upozoravaju na nužnost samoobrane svakog pojedinca ponaosob!
U takvim slučajevima imamo puno pravo posegnuti za svim zakonski predviđenim i dopuštenim vidovima zaštite!
Pritom nam država ne bi trebala uskraćivati i pravo na samoobranu vatrenim oružjem.
Posebice ne svojim jeftinim administrativnim “začkoljicama” tipa “kako možemo znati da ste Vi ugroženi?!”
Udarac šipkom po glavi Rađenovića, Miljuša i Galinca valjda je dovoljan razlog da se i drugi građani imaju pravo pitati kada će biti na sličan način ugroženi…
Ova tri slučaja, apsolutno različita i apsolutno ista, daju nam za pravo tražiti i ishodovati pravo na nošenje vatrenog oružja u svrhu samoobrane i bez suludog dokazivanja ugroženosti…
Ili možda trebamo početi nositi željezne šipke?
Naime, za njih nam ne treba oružni list jer one nisu smrtonosno oružje!
Osim ako se ne prezivamo Rađenović, Miljuš i Galinec…
24. rujan 2008.
Čim su informacije o premlaćivanju Josipa Galinca, poznatoga hrvatskog poduzetnika, počele puniti informativni prostor hrvatske svakodnevnice i ja sam poželio na svome blogu napisati koji redak o njemu.
Ipak, nakon što sam dobro promislio odlučio sam pričekati smirivanje situacije i slučaj Galinac pokušati obraditi s nešto drugačije strane od većine pukih novinarskih izvještaja.
Brutalno i javno premlaćivanje bilo koje osobe, a posebice poznatog i jako medijski eksponiranog poduzetnika, otvara mnoga pitanja na koja bi trebalo potražiti odgovor…
Prvo je pitanje o sigurnosti tj. je li naše društvo dovoljno sigurno i jesmo li mi kao pojedinci u njemu sigurni?
Čitajući i slušajući raznorazna izvješća koja govore što u prilog a što protiv stanja sigurnosti u društvu treba biti razborit pa pokušati izvući razuman i realan zaključak.
Statistika kao takva vrlo je suhoparna i crno-bijela i ne može nam prikazati realno stanje stvari. Naime, većina vrlo vješto zlorabeći statističke podatke zanemaruje činjenicu da između crne i bijele boje postoje milijarde nijansi sive koje jasno ukazuju na pravo stanje stvari.
Tako npr. govorimo li o sigurnosti sa strane broja počinjenih ubojstava statistički pokazatelj nam kaže da je postotak otkrivanja ubojica vrlo velik. Želimo li se zadovoljiti, taj podatak slobodno možemo prihvatiti i prezentirati ga kao činjenicu, a da nam pritom nitko ne može ništa zamjeriti.
No, želimo li ozbiljnije promatrati problem počinjenih ubojstava onda ćemo vidjeti da je, a sa stajališta opće sigurnosti, situacija dijametralno suprotna onoj puke statistike.
Dok nam statistika govori da se ubojstva vrlo lako i jednostavno rješavaju, dotle nam zbilja pokazuje da gotovo niti jedno kapitalno ubojstvo npr. počinjeno u našoj metropoli nije riješeno.
Što pod time mislim?
Statistički - ubojstvo je ubojstvo, no je li to stvarno tako?
Naravno, da nije!
Smrt kao posljedica djela jedino je što spaja kapitalan slučaj koji je direktno povezan sa sigurnošću društva sa slučajem tzv. «običnog, uobičajenog» ubojstva.
Moramo biti realni i priznati da ubojstvo poznatog kriminalca ili neke druge poznate javne osobe izvršeno ispaljivanjem rafala iz automatskog oružja na javnom mjestu nije isto kao i ubojstvo počinjeno nožem u afektu ljubomore u nekoj obiteljskoj kući na periferiji grada!
Dok su za puku statistiku oba slučaja jednaka sa stajališta opće javne sigurnosti, oni se nikako ne mogu niti smiju jednako tretirati.
Isti je slučaj i s premlaćivanjem Josipa Galinca!
Uistinu ne moramo biti pretjerano inteligentni da bismo uočili razliku između «paličarenja» Galinca na parkirališnom prostoru od slične situacije u kojoj se recimo dva vozača potuku palicama ili francuskim ključevima oko parkirnog mjesta ili prvenstva prestrojavanja!?
No, za statistiku oba su slučaja ista!
Kako bilo da bilo, nešto se dramatično mijenja u našem društvu.
Kriminal je bezobzirniji i brutalniji, a pitanje sigurnosti samo se po sebi logično nameće.
Dok većina medija, nekih političara i svakodnevnih dežurnih mediokriteta pokušava i ovaj put za ovakvo loše stanje prozvati policiju i na nju prebaciti svu odgovornost moram priznati kako se ne slažem s time da je policija odgovorna za takvo stanje.
Bar ne u onoj mjeri u kojoj joj se pokušava to nametnuti.
Treba biti iskren i konačno priznati da policija nije i ne može biti odgovorna za sigurnost svakog pojedinca!
Naprosto zbog toga što policija nije osobna «tjelohraniteljska» služba personalizirane naravi!
Gledajući generalno, policija jest zadužena za opću sigurnost građana, no ona je i strahovito limitirana u obavljanju svojih zadaća.
Razloga je i previše da bi ih se posebno razlučivalo, no dovoljno je samo napomenuti neka kao što su: zakonska ograničenja, kroničan nedostatak ljudstva i tehnike, podcijenjenost profesije itd….
Nažalost po mnoge, u i izvan policijske službe, policija nije u stanju pružiti potpunu osobnu zaštitu svakomu pojedinom građaninu naše države, i pritom policiju ne treba za takvo što optuživati! To naprosto valja imati na umu!
Naime, razvoj društva u cijelosti prati i razvoj kriminala u svim segmentima našeg življenja, a policijska služba svojim resursima naprosto teško prati takav tempo.
Pritom valja napomenuti da to stanje nije ekskluzivno u našoj državi već je takav slučaj svugdje u svijetu…
Imajući u vidu takvo stanje danas je u mnogim zapadnim zemljama postalo normalno da se pojedinci sami brinu o svojoj sigurnosti, a tek se onda oslanjaju na državne službe.
Učestalost javnih premlaćivanja i slučajevi Rađenović, Miljuš i naposljetku Galinec upravo govore u prilog takvu stanju i otvaraju pitanja nužnosti instituta samoobrane i njegove primjene.
Dok je uobičajeno postalo da se institut samoobrane sustavno kriminalizira, a pojedinci koji ga pokušaju iskoristiti bivaju stigmatizirani, ovi posljednji slučajevi s palicama u glavnim ulogama jasno ukazuju na nužnost svakog pojedinca da se sam brani i obrani!
Pokušavajući pojedinačno analizirati ove slučajeve «paličarenja» mogu samo zaključiti da odgovornost policije leži u pronalaženju tj. nepronalaženju počinitelja i naručitelja tih djela.
U onom drugom segmentu, a pritom mislim na zaštitu, policija ne bi trebala snositi nikakvu odgovornost.
Naime, ako sam uspio dobiti točne informacije, većina ih je odbila pomoć policije, a mnogi su čak odbili i pomišljati o nekom drugom načinu osobne samoobrane npr. vatrenim oružjem.
Konkretno, mislim da sam čak negdje na televiziji čuo i izjavu Dušana Miljuša (o.a. a s kojim sam osobno u dobrim odnosima) da on niti ne pomišlja da zatraži npr. vatreno oružje u svrhu samoobrane!
Ako on to ne želi, a po meni u njegovu slučaju vatreno bi oružje bilo (izuzmemo li pratnju osobnih tjelohranitelja) jedini efikasan način samoobrane, kako ga je policija mogla zaštititi?!
Pa ne može njega, niti bilo koga, policija osiguravati 24 sata i to godinama?!?!
Koliko mi je poznato, razlog napada je njegovo pisanje i praćenje kriminala, pa je za pretpostaviti da, nastavi li sa svojom djelatnošću, sigurnost će mu biti upitna dok god se bude bavio poslom kojim se bavi!
To bi značilo da bi njemu cijelu njegovu karijeru policija trebala pružati zaštitu?!
Ili bilo kome sličnog zanimanja i problema!!!
Imajući na umu da nam policija, iz opravdanih razloga, nije u stanju pružati konstantu zaštitu smatram da bi svaki pojedinac trebao dobro razmisliti o svojoj osobnoj sigurnosti i zaštiti…
Jer ako se sam ne želiš štititi, nemoj onda niti zapomagati kad ti se nešto loše dogoditi, a pritom si sam to mogao spriječiti!
No, ovdje nailazimo na drugi, administrativni, jednako ozbiljan problem u našem društvu…
Svi koji se bave oružjem ili su poželjeli posjedovati oružje suočili su se s mnogim teškoćama kad su ga htjeli nabaviti.
Danas je vrlo teško ishoditi oružni list za držanje i nošenje jer nadležna služba odnosno policija, traži opravdani razlog za izdavanje takvog oružnog lista.
Osobno, još uvijek nisam uspio dokučiti koji je to opravdani razlog i kako se njegova opravdanost procjenjuje?!?!
Ako je razlog samoobrana, a svi ovi slučajevi premlaćivanja jasno pokazuju da takvih potreba ima, kako dokazati stvarnu ugrozu tj. potrebu za samoobranom?
U stvarnosti vrlo teško!
Kod podnošenja zahtjeva suočavate se s nizom nelogičnih, pomalo smiješnih, a napose zamarajućih pitanja tipa: “a što će vama oružje, tko to vas ugrožava” i sl.
Nakon cijele procedure dođeš na pomisao da bi onaj tko ti prijeti trebao o tome napisati potvrdu, potpisati je i ovjeriti kod javnog bilježnika kako bi ona imala stvarnu težinu i kako bi ti mogao dokazati svoju ugroženost tj. potrebu za oružjem iz samoobrane!?
Naravno, postoje mnogi koji će se, čitajući ovaj moj blog, zgroziti i reći da nam vatreno oružje nije potrebno za samoobranu i da je to samo naše preuveličavanje, patološki strah od ne znam čega i koga i sl.
Za svakog tko tako misli dovoljno je spomenuti slučaj Galinec i napomenuti kako je on prekretnica u mnogu čemu!
Prvi put ovo je djelo okvalificirano kao pokušaj ubojstva, a u takvim slučajevima svatko od nas ima pravo na nužnu obranu!!!
Dakako, svim sredstvima - uključujući i vatreno oružje!
Nema Galinec a i nitko od nas Supermenove moći pa da nam se željezne šipke prilikom udara obavijaju poput gume oko tijela!
One obično drobe kosti nanoseći teške, po život opasne ozljede i nikako ne spadaju u bezazleno oružje… Željezna šipka nije oružje osim ako se ne uporabi kao oružje! Znači, ipak je oružje ili možda nije?!
S te strane mislim da bi slučajevi brutalnih premlaćivanja Rađenovića, Miljuša i Galinca trebali biti jednako tretirani kao pokušaji ubojstava (iskreno, Miljuš i Galinac su bili vrlo blizu smrti!), a kao takvi nas jasno upozoravaju na nužnost samoobrane svakog pojedinca ponaosob!
U takvim slučajevima imamo puno pravo posegnuti za svim zakonski predviđenim i dopuštenim vidovima zaštite!
Pritom nam država ne bi trebala uskraćivati i pravo na samoobranu vatrenim oružjem.
Posebice ne svojim jeftinim administrativnim “začkoljicama” tipa “kako možemo znati da ste Vi ugroženi?!”
Udarac šipkom po glavi Rađenovića, Miljuša i Galinca valjda je dovoljan razlog da se i drugi građani imaju pravo pitati kada će biti na sličan način ugroženi…
Ova tri slučaja, apsolutno različita i apsolutno ista, daju nam za pravo tražiti i ishodovati pravo na nošenje vatrenog oružja u svrhu samoobrane i bez suludog dokazivanja ugroženosti…
Ili možda trebamo početi nositi željezne šipke?
Naime, za njih nam ne treba oružni list jer one nisu smrtonosno oružje!
Osim ako se ne prezivamo Rađenović, Miljuš i Galinec…
"MOJU PROŠLOST,GOSPODINE, PREPUŠTAM TVOJOJ MILOSTI.
MOJU SADAŠNJOST, TVOJOJ LJUBAVI.
A MOJU BUDUĆNOST, TVOJOJ PROVIDNOSTI."
MOJU SADAŠNJOST, TVOJOJ LJUBAVI.
A MOJU BUDUĆNOST, TVOJOJ PROVIDNOSTI."
-
EdgarFranjul
- Sheriff
- Posts: 8481
- Joined: Mon May 17, 2010 8:42 pm
- Location: Pula
- Contact:
Re: Blog
Likvidacije u metropoli – vlada li kriminal državom?
Brutalna ubojstva dviju mladih djevojaka obilježila su uobičajenu dopodnevnu učmalost gradskog života sigurne nam metropole.
Bez obzira na jednaku brutalnost i strahovitu krajnju, smrtnu posljedicu djela, ova su se dva slučaja vrlo brzo značajno distancirala jedan od drugog.
Kao što sam već u svom prošlom postu spomenuo - postoje «ubojstva» i «ubojstva», na prvi pogled u svim elementima u potpunosti jednaka dok na onaj drugi, pažljiviji dijametralno različita.
Sva različitost jednog ubojstva od drugog vrlo se lijepo uočava i vidi na primjeru današnjih slučajeva…
Oba slučaja, od kojih ubojstvo Ivane Hodak, kćeri odvjetnika Zvonimira Hodaka i bivše saborske zastupnice Ljerke Mintas-Hodak, po značaju svojim obilježjima višestruko odskače nego ubojstvo nepoznate malodobne djevojke, jasno upozoravaju na loše sigurnosno stanje ne samo u Zagrebu nego i u cijeloj državi!
Loša sigurnosna situacija pak s druge nam strane govori da se država nalazi u vrlo ozbiljnoj političko-sigurnosnoj krizi te da kriminal nije samo uzeo maha već je potpuno preuzeo kontrolu nad svim relevantnim čimbenicima u državi.
Teško se oteti dojmu o uskoj i intimnoj isprepletenosti politike, vlasti, biznisa i onih institucija koje bi trebale brinuti o sigurnosti u društvu.
Opisujući svojedobno obilježja kriminala na području bivše Jugoslavije, mnogi su policijski i pravni stručnjaci te novinari koji su pratili kretanje i razvoj kriminala često znali isticati da je država ta koja je vladala i upravljala kriminalom.
U to vrijeme opća je sigurnost bila na vrlo visokoj razini i vrlo, vrlo rijetko se moglo dogoditi ubojstvo koje bi sa sobom nosilo pečat klasične, naručene likvidacije.
Ako se kakvo kapitalno ubojstvo i dogodilo vrlo je brzo bilo i zaboravljeno odnosno «očišćeno» jer ga je vrlo vjerojatno odradila neka od «službi» bivše države.
Ono u čemu su se mnogi stručnjaci slagali i vidjeli problem za opću sigurnost nekog budućeg vremena jest trenutak kad će kriminal početi kontrolirati i vladati državom!
U takvom trenutku opća sigurnost drastično opada i počinje vrijeme terora i kaosa u kojem vlada zakon jačeg odnosno bezobzirnijeg!
Nerješavanje kapitalnih ubojstava javno poznatih osoba te današnje brutalno ubojstvo mlade odvjetničke vježbenice i kćeri još poznatijih roditelja vrlo je vjerojatno kap koja je prelila onu kritičnu količinu potrebnu da bismo počeli ozbiljno promišljati vlada li kriminal našom državom!?!
Sve donedavno gotovo da nije bilo poznatije osobe iz vlasti i državnih sigurnosnih institucija koje su nam uporno pokušavale dokazati kako je stanje sigurnosti u našem društvu, posebice Zagrebu kao glavnom gradu, na vrlo visokom nivou.
S gledišta sigurnosti jasno treba napraviti distinkciju između ova dva ubojstva.
Prvo ubojstvo u kojem je mladić, zaštitar ubio malodobnu djevojku, ma koliko brutalno bilo, sa stajališta sigurnosti ne predstavlja nikakav problem odnosno anomaliju koja bi nam mogla pokazati da je opća sigurnost narušena. Naime, ubojstva u afektu nikako nisu problem sigurnosti i ona se ne mogu spriječiti niti predvidjeti. Trenuci događanja tj. vrijeme njihova izvršenja zavise od slučaja do slučaja i općenito ne postoje nikakvi oblici praćenja u cilju njihova eventualnog sprečavanja. Vrijeme i mjesto te način i predmet izvršenja također su nepredvidivi. Ova su ubojstva ubojstva trenutka te ne ovise o kretanjima i razvoju kriminala stoga se i ne mogu promatrati kroz prizmu sigurnosti. Na kraju, kod ovakvih ubojstava gotovo u 100 posto slučajeva počinitelj je odmah poznat policiji i nerijetko se ili sam prijavi ili pokuša te i počini samoubojstvo, kao u današnjem slučaju.
Drugo današnje ubojstvo po značaju za sigurnost cjelokupnog društva slobodno se može deklarirati trenutkom nakon kojeg nitko zdravog razuma neće moći ignorirati činjenicu da kriminal vlada našim društvom!
Klasična i vrlo profesionalno, uz iznimnu drskost odabranog mjesta, odrađena likvidacija Ivane Hodak jasno kazuje kako se iza nje nalazi ozbiljna namjera i poruka upozorenja.
Mjesto, vrijeme i način izvršenja ubojstva djelo su pomno pripremljenog i razrađenog čina čija je posljedica jasno morala biti smrt i samo smrt buduće odvjetnice.
Bezobzirnost djela pokazuje na veliki motiv koji je rukovodio ubojstvom.
S obzirom na činjenice koje se pojavljuju i izlaze iz magle kao kakve aveti možemo samo logički zaključiti da se motiv mora tražiti među svakodnevnim dnevnopolitičko-estradno-poduzetničko-kriminalnim temama.
Naime, postavlja se pitanje do kada ćemo kao društvo gutati raznorazna opravdanja za očiti kriminal koji se događa svuda oko nas?
Zar nije čudno i pomalo nenormalno da se očiti kriminalci u našoj državi slave i javno putem svih medija prezentiraju kao uvaženi građani naše države i ugledni poduzetnici?
Uz to, takvi se likovi nerijetko viđaju i povezuju s političkom elitom u sklopu skupih poduzetničkih projekata
A na kraju bi se javnost trebala čuditi i zgražati kada jedan tako ugledan lik završi izrešetan u lokvi svoje krvi na podu nekoga opskurnog mjesta narodnjačke glazbe?!
Dokle će dnevna politika misliti da možemo slušati polupismene izjave tzv. «doktora», «znanstvenika», «magistara» i drugih titulara (nikako nisam primijetio da je i jedan od njih podlegao akciji Indeks!) dok nam putem šunderskih TV emisija njihovih satelita pokušavaju soliti pamet?
Pritom nas neuspješno pokušavaju šarmirati popularnim i šablonskim izjavama novopečenih moralista o čvrstoj vjeri u Boga, o ženama tj. suprugama koje su naše blago (koje oni u tajnosti ovlaš redovito prebijaju!!), o humanosti (a koja je redovito usmjerena prema njihovim džepovima!) itd., itd.
Dokle nam god takvi budu mogli prodavati maglu dotle će njihovi psi gristi i klati po ulicama naših gradova uvjeravajući nas kako se braneći nas od nas samih u stvari žele brinuti o našoj i sigurnosti društva u kojem živimo.
Današnje loše sigurnosno stanje samo je odraz blata u koje smo kao društvo godinama upadali i još uvijek upadamo…
Da je drugačije onda Ivana Hodak danas ne bi bila brutalno likvidirana niti bi se cijela država zatresla pod smjenama ministara i resornih ravnatelja….
Samo uvjeren sam da struka ovdje opet nije ništa kriva već je samo kolateralna žrtva poput žrtve običnog pješaka veće pozicijske igre na šahovskoj ploči jačih igrača kojom vlada drugi red teških figura na čelu s damom i kraljem!
Ili je svemu krivo društvo u kojem žene vole rabijatne i nasilne muškarce u skupim automobilima?!
Bar nam je takva poruka poslana pa bismo se možda svi trebali usmjeriti k ostvarenju takvih ideala…pritom ne birajući sredstva i načine pomoću kojih ćemo doseći takav status…
I na kraju, tko može tvrditi da nama, poštenim i odgovornim građanima, oružje nije potrebno za samoobranu?
Dapače, mislim da je svima jasno da se možemo jedino sami u sebe pouzdati i pokušati obraniti od nasilnika koji svakodnevno tumaraju našim ulicama tražeći novu žrtvu…
A onaj famozni dokaz o ugroženosti koji nam svaki put traže kada podnosimo zahtjev za izdavanje oružnog lista za držanje i nošenje vidljiv je u svim dnevnim listovima koji imaju rubriku Crna kronika…
Brutalna ubojstva dviju mladih djevojaka obilježila su uobičajenu dopodnevnu učmalost gradskog života sigurne nam metropole.
Bez obzira na jednaku brutalnost i strahovitu krajnju, smrtnu posljedicu djela, ova su se dva slučaja vrlo brzo značajno distancirala jedan od drugog.
Kao što sam već u svom prošlom postu spomenuo - postoje «ubojstva» i «ubojstva», na prvi pogled u svim elementima u potpunosti jednaka dok na onaj drugi, pažljiviji dijametralno različita.
Sva različitost jednog ubojstva od drugog vrlo se lijepo uočava i vidi na primjeru današnjih slučajeva…
Oba slučaja, od kojih ubojstvo Ivane Hodak, kćeri odvjetnika Zvonimira Hodaka i bivše saborske zastupnice Ljerke Mintas-Hodak, po značaju svojim obilježjima višestruko odskače nego ubojstvo nepoznate malodobne djevojke, jasno upozoravaju na loše sigurnosno stanje ne samo u Zagrebu nego i u cijeloj državi!
Loša sigurnosna situacija pak s druge nam strane govori da se država nalazi u vrlo ozbiljnoj političko-sigurnosnoj krizi te da kriminal nije samo uzeo maha već je potpuno preuzeo kontrolu nad svim relevantnim čimbenicima u državi.
Teško se oteti dojmu o uskoj i intimnoj isprepletenosti politike, vlasti, biznisa i onih institucija koje bi trebale brinuti o sigurnosti u društvu.
Opisujući svojedobno obilježja kriminala na području bivše Jugoslavije, mnogi su policijski i pravni stručnjaci te novinari koji su pratili kretanje i razvoj kriminala često znali isticati da je država ta koja je vladala i upravljala kriminalom.
U to vrijeme opća je sigurnost bila na vrlo visokoj razini i vrlo, vrlo rijetko se moglo dogoditi ubojstvo koje bi sa sobom nosilo pečat klasične, naručene likvidacije.
Ako se kakvo kapitalno ubojstvo i dogodilo vrlo je brzo bilo i zaboravljeno odnosno «očišćeno» jer ga je vrlo vjerojatno odradila neka od «službi» bivše države.
Ono u čemu su se mnogi stručnjaci slagali i vidjeli problem za opću sigurnost nekog budućeg vremena jest trenutak kad će kriminal početi kontrolirati i vladati državom!
U takvom trenutku opća sigurnost drastično opada i počinje vrijeme terora i kaosa u kojem vlada zakon jačeg odnosno bezobzirnijeg!
Nerješavanje kapitalnih ubojstava javno poznatih osoba te današnje brutalno ubojstvo mlade odvjetničke vježbenice i kćeri još poznatijih roditelja vrlo je vjerojatno kap koja je prelila onu kritičnu količinu potrebnu da bismo počeli ozbiljno promišljati vlada li kriminal našom državom!?!
Sve donedavno gotovo da nije bilo poznatije osobe iz vlasti i državnih sigurnosnih institucija koje su nam uporno pokušavale dokazati kako je stanje sigurnosti u našem društvu, posebice Zagrebu kao glavnom gradu, na vrlo visokom nivou.
S gledišta sigurnosti jasno treba napraviti distinkciju između ova dva ubojstva.
Prvo ubojstvo u kojem je mladić, zaštitar ubio malodobnu djevojku, ma koliko brutalno bilo, sa stajališta sigurnosti ne predstavlja nikakav problem odnosno anomaliju koja bi nam mogla pokazati da je opća sigurnost narušena. Naime, ubojstva u afektu nikako nisu problem sigurnosti i ona se ne mogu spriječiti niti predvidjeti. Trenuci događanja tj. vrijeme njihova izvršenja zavise od slučaja do slučaja i općenito ne postoje nikakvi oblici praćenja u cilju njihova eventualnog sprečavanja. Vrijeme i mjesto te način i predmet izvršenja također su nepredvidivi. Ova su ubojstva ubojstva trenutka te ne ovise o kretanjima i razvoju kriminala stoga se i ne mogu promatrati kroz prizmu sigurnosti. Na kraju, kod ovakvih ubojstava gotovo u 100 posto slučajeva počinitelj je odmah poznat policiji i nerijetko se ili sam prijavi ili pokuša te i počini samoubojstvo, kao u današnjem slučaju.
Drugo današnje ubojstvo po značaju za sigurnost cjelokupnog društva slobodno se može deklarirati trenutkom nakon kojeg nitko zdravog razuma neće moći ignorirati činjenicu da kriminal vlada našim društvom!
Klasična i vrlo profesionalno, uz iznimnu drskost odabranog mjesta, odrađena likvidacija Ivane Hodak jasno kazuje kako se iza nje nalazi ozbiljna namjera i poruka upozorenja.
Mjesto, vrijeme i način izvršenja ubojstva djelo su pomno pripremljenog i razrađenog čina čija je posljedica jasno morala biti smrt i samo smrt buduće odvjetnice.
Bezobzirnost djela pokazuje na veliki motiv koji je rukovodio ubojstvom.
S obzirom na činjenice koje se pojavljuju i izlaze iz magle kao kakve aveti možemo samo logički zaključiti da se motiv mora tražiti među svakodnevnim dnevnopolitičko-estradno-poduzetničko-kriminalnim temama.
Naime, postavlja se pitanje do kada ćemo kao društvo gutati raznorazna opravdanja za očiti kriminal koji se događa svuda oko nas?
Zar nije čudno i pomalo nenormalno da se očiti kriminalci u našoj državi slave i javno putem svih medija prezentiraju kao uvaženi građani naše države i ugledni poduzetnici?
Uz to, takvi se likovi nerijetko viđaju i povezuju s političkom elitom u sklopu skupih poduzetničkih projekata
A na kraju bi se javnost trebala čuditi i zgražati kada jedan tako ugledan lik završi izrešetan u lokvi svoje krvi na podu nekoga opskurnog mjesta narodnjačke glazbe?!
Dokle će dnevna politika misliti da možemo slušati polupismene izjave tzv. «doktora», «znanstvenika», «magistara» i drugih titulara (nikako nisam primijetio da je i jedan od njih podlegao akciji Indeks!) dok nam putem šunderskih TV emisija njihovih satelita pokušavaju soliti pamet?
Pritom nas neuspješno pokušavaju šarmirati popularnim i šablonskim izjavama novopečenih moralista o čvrstoj vjeri u Boga, o ženama tj. suprugama koje su naše blago (koje oni u tajnosti ovlaš redovito prebijaju!!), o humanosti (a koja je redovito usmjerena prema njihovim džepovima!) itd., itd.
Dokle nam god takvi budu mogli prodavati maglu dotle će njihovi psi gristi i klati po ulicama naših gradova uvjeravajući nas kako se braneći nas od nas samih u stvari žele brinuti o našoj i sigurnosti društva u kojem živimo.
Današnje loše sigurnosno stanje samo je odraz blata u koje smo kao društvo godinama upadali i još uvijek upadamo…
Da je drugačije onda Ivana Hodak danas ne bi bila brutalno likvidirana niti bi se cijela država zatresla pod smjenama ministara i resornih ravnatelja….
Samo uvjeren sam da struka ovdje opet nije ništa kriva već je samo kolateralna žrtva poput žrtve običnog pješaka veće pozicijske igre na šahovskoj ploči jačih igrača kojom vlada drugi red teških figura na čelu s damom i kraljem!
Ili je svemu krivo društvo u kojem žene vole rabijatne i nasilne muškarce u skupim automobilima?!
Bar nam je takva poruka poslana pa bismo se možda svi trebali usmjeriti k ostvarenju takvih ideala…pritom ne birajući sredstva i načine pomoću kojih ćemo doseći takav status…
I na kraju, tko može tvrditi da nama, poštenim i odgovornim građanima, oružje nije potrebno za samoobranu?
Dapače, mislim da je svima jasno da se možemo jedino sami u sebe pouzdati i pokušati obraniti od nasilnika koji svakodnevno tumaraju našim ulicama tražeći novu žrtvu…
A onaj famozni dokaz o ugroženosti koji nam svaki put traže kada podnosimo zahtjev za izdavanje oružnog lista za držanje i nošenje vidljiv je u svim dnevnim listovima koji imaju rubriku Crna kronika…
"MOJU PROŠLOST,GOSPODINE, PREPUŠTAM TVOJOJ MILOSTI.
MOJU SADAŠNJOST, TVOJOJ LJUBAVI.
A MOJU BUDUĆNOST, TVOJOJ PROVIDNOSTI."
MOJU SADAŠNJOST, TVOJOJ LJUBAVI.
A MOJU BUDUĆNOST, TVOJOJ PROVIDNOSTI."
-
EdgarFranjul
- Sheriff
- Posts: 8481
- Joined: Mon May 17, 2010 8:42 pm
- Location: Pula
- Contact:
Re: Blog
Egzekucije u metropoli - krije li se u pozadini nešto krupnije?
Upozorava li klasična egzekucija Ivane Hodak pa čak i usmjeruje ka nečem vrlo ozbiljnijem nego li se to na prvi pogled čini ili se možda uistinu radi o ljubavnim problemima?
Likvidacija kćeri Zvonimira Hodaka i Ljerke Mintas Hodak digla je na noge cijelu državu kao rijetko koje ubojstvo u povijesti naše mlade Domovine.
Kao direktna posljedica tog brutalnog ubojstva redom su se počele pojavljivati vrlo dramatične izjave rukovodećih ljudi a nedugo zatim i smjene resornih ministara i ravnatelja.
Sam sadržaj većine izjava te način na koji su dane i površnom promatraču jasno govori o ozbiljnosti nastale situacije.
Najave žestokog odgovora države u borbi protiv kriminala ostavljaju vrlo gorak dojam u ustima svakog iole pažljivijeg pratitelja sigurnosnog stanja naše države.
Reakcije vlastodržaca u kojoj se najavljuju oštre mjere usmjerene protiv organiziranog kriminala i mafije naprosto same po sebi nameću logičko pitanje a koje otprilike glasi ovako: Kako to itko zna da je ubojstvo Ivane Hodak djelo tih grupacija?
Ukoliko zna, očito je nešto gadno godinama zataškavano i marginalizirano ili je sprega kriminala s uglednim slojem hrvatskog društva toliko gusta da se može rasplesti jedino radikalnim i bolnim mjerama.
Prema svemu i posljedicama koje je za sobom već povuklo to je ubojstvo naprosto bilo ruka koja je otvorila Pandorinu kutiju.
Što će iz te kutije izaći naprosto će pokazati vrijeme ili će se u starom dobrom duhu hrvatske svakodnevice prepustiti vremenu da učini svoje!?
Kako stvari stoje za sada je jedino očito kako se nemir uvukao među mnoge ugledne javne osobe. Bahatost većine tzv. uglednika lagano popušta te se sve više pretvara u strah i plašljivost tko će biti slijedeći na udaru…
Obilježja koja opisuju ubojstvo mlade odvjetničke pripravnice upozoravajuće i preteče poput kakve jasne knjige govore dovoljno sama za sebe.
Odabir mjesta i vremena izvršenja ukazuju na izričitu drskost i bezobzirnost cilj kojeg je više nego očit, zastrašiti te na kraju pokolebati svakog tko se pokuša suprotstaviti ili izuzeti iz određenog biznisa!
Način i predmet izvršenja također dovoljno govore sami za sebe. Ubojstvo u sred bijelog dana, na stubištu haustora zgrade žrtve ispaljivanjem nekoliko hitaca u predjelu glave, bez imalo sumnje govori o ozbiljnosti počinitelja, a i naručitelja. Gotovo kontaktni hitci u predjelu glave najsigurniji su način da se nekog koga se želi usmrti!
Činjenica da za razliku od par sati ranije počinjenog ubojstva mlade zagrebačke tinejdžerice kod kojeg postoji poveći broj očevidaca, u slučaju ubojstva Ivane Hodak očevidaca gotovo da uopće nema nije začuđujuća!
Ona nam vrlo razumljivo govori slijedeće, kako se radi o pažljivo pripremljenom i odrađenom ubojstvu te još intrigantnije o stavu susjeda koji vrlo vjerojatno osjećaju kako se radi o nečem krupnijem!
Sve ove činjenice govore kako teško da se radi o ubojstvu iz strasti odnosno ubojstvu uzrokovanom ljubavnim problemima. Takva se ubojstva vrlo rijetko planiraju, a i kada se planiraju način njihova izvršenja gotovo je u pravilu suptilniji od načina na koji je ovo ubojstvo i izvršeno.
O čemu se radi u pozadini ovog ubojstva vjerojatno će javnost doznati i to vrlo skoro. Naime, po prvi puta, nije ubijen klasičan kriminalac već je ubijena osoba iz ugledne i poznate zagrebačke obitelji. Osoba koja je po prirodi svoje profesije s druge strane kriminala ili bi to po logici stvari trebala biti!
Ono što se nikako ne može ignorirati jest činjenica da Ivana Hodak nije bila obična, nepoznata domaćica čije bi ubojstvo postalo samo još jedan u nizu pukih statističkih brojeva.
Upozorava li klasična egzekucija Ivane Hodak pa čak i usmjeruje ka nečem vrlo ozbiljnijem nego li se to na prvi pogled čini ili se možda uistinu radi o ljubavnim problemima?
Likvidacija kćeri Zvonimira Hodaka i Ljerke Mintas Hodak digla je na noge cijelu državu kao rijetko koje ubojstvo u povijesti naše mlade Domovine.
Kao direktna posljedica tog brutalnog ubojstva redom su se počele pojavljivati vrlo dramatične izjave rukovodećih ljudi a nedugo zatim i smjene resornih ministara i ravnatelja.
Sam sadržaj većine izjava te način na koji su dane i površnom promatraču jasno govori o ozbiljnosti nastale situacije.
Najave žestokog odgovora države u borbi protiv kriminala ostavljaju vrlo gorak dojam u ustima svakog iole pažljivijeg pratitelja sigurnosnog stanja naše države.
Reakcije vlastodržaca u kojoj se najavljuju oštre mjere usmjerene protiv organiziranog kriminala i mafije naprosto same po sebi nameću logičko pitanje a koje otprilike glasi ovako: Kako to itko zna da je ubojstvo Ivane Hodak djelo tih grupacija?
Ukoliko zna, očito je nešto gadno godinama zataškavano i marginalizirano ili je sprega kriminala s uglednim slojem hrvatskog društva toliko gusta da se može rasplesti jedino radikalnim i bolnim mjerama.
Prema svemu i posljedicama koje je za sobom već povuklo to je ubojstvo naprosto bilo ruka koja je otvorila Pandorinu kutiju.
Što će iz te kutije izaći naprosto će pokazati vrijeme ili će se u starom dobrom duhu hrvatske svakodnevice prepustiti vremenu da učini svoje!?
Kako stvari stoje za sada je jedino očito kako se nemir uvukao među mnoge ugledne javne osobe. Bahatost većine tzv. uglednika lagano popušta te se sve više pretvara u strah i plašljivost tko će biti slijedeći na udaru…
Obilježja koja opisuju ubojstvo mlade odvjetničke pripravnice upozoravajuće i preteče poput kakve jasne knjige govore dovoljno sama za sebe.
Odabir mjesta i vremena izvršenja ukazuju na izričitu drskost i bezobzirnost cilj kojeg je više nego očit, zastrašiti te na kraju pokolebati svakog tko se pokuša suprotstaviti ili izuzeti iz određenog biznisa!
Način i predmet izvršenja također dovoljno govore sami za sebe. Ubojstvo u sred bijelog dana, na stubištu haustora zgrade žrtve ispaljivanjem nekoliko hitaca u predjelu glave, bez imalo sumnje govori o ozbiljnosti počinitelja, a i naručitelja. Gotovo kontaktni hitci u predjelu glave najsigurniji su način da se nekog koga se želi usmrti!
Činjenica da za razliku od par sati ranije počinjenog ubojstva mlade zagrebačke tinejdžerice kod kojeg postoji poveći broj očevidaca, u slučaju ubojstva Ivane Hodak očevidaca gotovo da uopće nema nije začuđujuća!
Ona nam vrlo razumljivo govori slijedeće, kako se radi o pažljivo pripremljenom i odrađenom ubojstvu te još intrigantnije o stavu susjeda koji vrlo vjerojatno osjećaju kako se radi o nečem krupnijem!
Sve ove činjenice govore kako teško da se radi o ubojstvu iz strasti odnosno ubojstvu uzrokovanom ljubavnim problemima. Takva se ubojstva vrlo rijetko planiraju, a i kada se planiraju način njihova izvršenja gotovo je u pravilu suptilniji od načina na koji je ovo ubojstvo i izvršeno.
O čemu se radi u pozadini ovog ubojstva vjerojatno će javnost doznati i to vrlo skoro. Naime, po prvi puta, nije ubijen klasičan kriminalac već je ubijena osoba iz ugledne i poznate zagrebačke obitelji. Osoba koja je po prirodi svoje profesije s druge strane kriminala ili bi to po logici stvari trebala biti!
Ono što se nikako ne može ignorirati jest činjenica da Ivana Hodak nije bila obična, nepoznata domaćica čije bi ubojstvo postalo samo još jedan u nizu pukih statističkih brojeva.
"MOJU PROŠLOST,GOSPODINE, PREPUŠTAM TVOJOJ MILOSTI.
MOJU SADAŠNJOST, TVOJOJ LJUBAVI.
A MOJU BUDUĆNOST, TVOJOJ PROVIDNOSTI."
MOJU SADAŠNJOST, TVOJOJ LJUBAVI.
A MOJU BUDUĆNOST, TVOJOJ PROVIDNOSTI."
-
EdgarFranjul
- Sheriff
- Posts: 8481
- Joined: Mon May 17, 2010 8:42 pm
- Location: Pula
- Contact:
Re: Blog
Europa i zakoni o oružju…
8. srpanj 2008.
Potaknut nekim postovima u kojima pojedini čitatelji moga bloga izražavaju nemalo čuđenje o osvrtu na iskustva SAD-a glede povezanosti količine vatrenog oružja u rukama građanstva s stanjem opće sigurnosti društva buduće se to nas, a prema njima, ne bi trebalo ticati odlučio sa napisati ponešto i o takvim iskustvima pojedinih europskih država.
Osnovno pitanje koje sam si postavio jest zašto mnogi zagovaraju donošenje što restriktivnijeg Zakona o oružju smatrajući da će se na taj način smanjiti stopa kriminaliteta, a da prethodno nitko nije niti pokušao istražiti te argumentirati takve stavove.
Gotovo je postalo pravilo da se nakon svakog nesretnog slučaja ili kakvog krivičnog djela počinjenog vatrenim oružjem okrivljuje liberalnost trenutno postojećeg Zakona o oružju.
Uvjeravajući javnost u opravdanost takvih promjena, većina medija potpomognuta određenim političkim strukturama obično senzacionalistički pristupa tome vrlo ozbiljnom problemu te pritom zagovara donošenje restriktivnijeg zakona. Prema njima, a ograničavanjem prava građanstvu na posjedovanje i nošenje oružja , smanjila bi se rastuća stopa kriminaliteta te nesretni slučajevi uzrokovani nestručnim rukovanjem vatrenim oružjem. Jednostavnom riječju pooštrenjem zakonskih normi kriminal bi opao te bi se opća sigurnost građanstva povećala.
No, da li je ova vrlo, jednostavna jednadžba točna?
Sumnjam da jest!
Jer da je njen rezultat bar u nekoj mjeri izgledan kao što nam većina medija nameće bio bih gorljivi zagovornik teorije totalne zabrane posjedovanja oružja.
No, kako bih bar djelomice pokušali razlučiti ovaj gorući problem suvremenih društava pokušat ćemo ući u sam srž problema odnosno analizirat ćemo stanje među ostalim razvijenim zemljama diljem svijeta te njihova iskustva s sličnim zakonima. Dakako, iskustva su različita jer dok neke države dozvoljavaju svojim građanima posjedovanje i nošenje oružja dotle druge države totalno zabranjuju svako posjedovanje oružja makar ono bilo namijenjeno samo i jedino sportu.
Kako u europskim zemljama ne postoji jedinstven Zakon o oružju tako ni iskustva primjene takvih zakona nisu ista. Dok u pojedinim državama stopa krivičnih djela počinjenih vatrenim oružjem stagnira ili jednostavno opada, u drugima broj takvih djela vrtoglavo raste. Slučajno ili ne, države s većim brojem takvih djela upravo s države s najrestriktivnijim mogućim zakonima o oružju.
Općenito je rašireno mišljenje kako su Sjedinjene Američke Države puno liberalnije glede nabavke i posjedovanja oružja od europskih zemalja. Iako su glede pogleda oružja u odnosu spram većine europskih zemalja, mnoge američke savezne države vrlo liberalno nastrojene, pri tome mislimo na samu proceduru nabavke oružja, i u Europi postoje države koje su zauzele vrlo liberalan stav prema svojim građanima glede nabavke i posjedovanja oružja.
Kao primjere vrijedne pažnje izdvojit ćemo Švicarsku i Austriju s relativno liberalnim zakonima o oružju. U obje zemlje, građani, dakle civili imaju pravo u dakako strogo kontroliranim uvjetima nabaviti i posjedovati kratko i dugo vatreno oružje.
Iako razlika među zakonima obje države postoji u osnovi se zasnivaju na istom pravu građana da slobodno u uvjetima predviđenim zakonom nabavljaju i posjeduju oružje u svrhu samoobrane, sporta i lova. Dakako, primjer Švicarske, a poradi specifičnosti vojne obveze izlazi iz zadanih okvira većine europskih zemalja.
Naime, u Švicarskoj svaki odrasli vojno sposoban muškarac u posjedu je osobnog vojnog naoružanja kojeg ima obavezu čuvati i držati u svome domu. Također je obavezan obavljati sva vojna zaduženja i dužnosti koje od njega zahtjeva vojska čiji je on dakako član. U redovita zaduženja spadaju i periodične vojne vježbe na kojima se svaki građanin mora dokazati u vještini rukovanja i gađanja osobnim oružjem te ispuniti unaprijed postavljene norme.
Ovakav sustav vojne službe duboko ukorijenjen u temelje švicarskog građanskog društva posljedično je doveo do toga da gotovo svaka švicarska obitelj u svome domu posjeduje bar jedan komad vatrenog oružja. Pri tome se ne misli samo na sportsko, lovačko ili pak samoobrambeno oružje kao što su npr. pištolji i revolveri već i na tipično vojno oružje odnosno jurišne puške s mogućnosti brzometne paljbe. Naime, svaki umirovljeni vojnik prema švicarskom zakonu ima pravo na otkup svog službenog oružja koje je tijekom službe imao u osobnom zaduženju.
Iako je za razliku od Švicarske, Austrija stroža u pogledu nabavke i posjedovanja vatrenog oružja, ona je također vrlo liberalna. Tako svaki zakonski podoban i sposoban građanin u uvjetima predviđenim zakonom ima pravo posjedovati i nositi oružje. Kako ne bi bilo zabune pod tim uvjetima mislimo na minimum uobičajenih uvjeta koje svaki građanin mora zadovoljiti.
Ovakvo stanje gdje gotovo svaki sposoban građanin može imati oružje, a u Švicarskoj ga i ima, prema poznatim tvrdnjama «anti-gun» pristaša trebalo bi dovesti do pravog pokolja na ulicama tih dviju država.
Njihova teorija kako povećanje broja oružja vodi ka povećanju broja nasilnih djela odnosno većeg broja ubojstava i samooubojstava, na primjerima obje ove države jednostavno je neodrživa.
Iako, je riječ čak i o posjedu potpuno automatskog oružja u rukama građana ( Švicarska ), obje države imaju vrlo mali prosjek ubojstava i samoubojstava u odnosu spram drugim zemalja kao što su npr. Luksemburg koji u potpunosti zabranjuje posjedovanje oružja ili npr. Danska i Njemačka s strožim zakonima o oružju. Tako je u Luksemburgu zabilježeno prosjek od 2.1 ubojstava na 100 000 stanovnika nasuprot prosjeka od 1.2 u Švicarskoj. U slučaju Danske taj prosjek je još veći i iznosi čak 5.0 dok je u Njemačkoj 1.8.
Treba se zapitati kako je to moguće ?
Restriktivni bi zakon, a posebice potpuno zabranjivanje vatrenog oružja trebalo, prema tvrdnjama «anti-gun» pokreta, dovesti do smanjivanja broja ubojstava!?
Čak štoviše, ako bi usporedili broj oružja prema broju stanovnika Švicarska bi po broju ubojstava trebala biti daleko, daleko ispred Luksemburga. Izuzevši ubojstva, Luksemburg u odnosu spram Švicarske i Austrije prednjači i po broju nasilnih kriminalnih djela počinjenih vatrenim oružjem.
Ovakve činjenice dovoljno govore o tome kako restriktivni zakoni o oružju ne pridonose povećanju opće sigurnosti niti smanjivanju kaznenih djela s vatrenim oružjem. Dapače, može se lijepo vidjeti da se države s takvim zakonima suočavaju s većim brojem takvih i sličnih kriminalnih djela.
Očito je da je cilj, bar onaj koji je korišten kao argument pri donošenju takvih zakona, promašen.
Naime, ne samo što stroži zakoni o oružju nisu smanjili broj krivičnih djela odnosno porast kriminaliteta u cijelosti, oni čak nisu u Europi niti uspjeli smanjiti broj politički motiviranih ubojstava te terorističkih djela.
Uostalom glupo je i očekivati da bi se počinitelji terorističkih ili kriminalnih djela obratili policiji i nadležnim službama za izdavanje odobrenja za nabavku oružja.
Kako što obično i biva u slučaju dozvola za oružje, strogoća se u pravilu uvježbava nad slabijom stranom, odnosno nad poštenim i odgovornim građanima koji na legalan način traže posjedovanje i nabavku oružja.
I sve to pod izlikom provedbe viših ciljeva za dobrobit cijelog društava.
Kolika je opravdanost i kakav je rezultat borbe za «više ciljeve» najbolje je vidjeti kroz primjere dvije zemlje s dijametralno suprotnim zakonima o oružju.
Napomena:
U slijedećem postu obraditi ću slučajeve Izraela i Velike Britanije te njihova dijametralno suprotna iskustva posebice onog Velike Britanije s narigoroznijim zakonom o oružju na svijetu.
8. srpanj 2008.
Potaknut nekim postovima u kojima pojedini čitatelji moga bloga izražavaju nemalo čuđenje o osvrtu na iskustva SAD-a glede povezanosti količine vatrenog oružja u rukama građanstva s stanjem opće sigurnosti društva buduće se to nas, a prema njima, ne bi trebalo ticati odlučio sa napisati ponešto i o takvim iskustvima pojedinih europskih država.
Osnovno pitanje koje sam si postavio jest zašto mnogi zagovaraju donošenje što restriktivnijeg Zakona o oružju smatrajući da će se na taj način smanjiti stopa kriminaliteta, a da prethodno nitko nije niti pokušao istražiti te argumentirati takve stavove.
Gotovo je postalo pravilo da se nakon svakog nesretnog slučaja ili kakvog krivičnog djela počinjenog vatrenim oružjem okrivljuje liberalnost trenutno postojećeg Zakona o oružju.
Uvjeravajući javnost u opravdanost takvih promjena, većina medija potpomognuta određenim političkim strukturama obično senzacionalistički pristupa tome vrlo ozbiljnom problemu te pritom zagovara donošenje restriktivnijeg zakona. Prema njima, a ograničavanjem prava građanstvu na posjedovanje i nošenje oružja , smanjila bi se rastuća stopa kriminaliteta te nesretni slučajevi uzrokovani nestručnim rukovanjem vatrenim oružjem. Jednostavnom riječju pooštrenjem zakonskih normi kriminal bi opao te bi se opća sigurnost građanstva povećala.
No, da li je ova vrlo, jednostavna jednadžba točna?
Sumnjam da jest!
Jer da je njen rezultat bar u nekoj mjeri izgledan kao što nam većina medija nameće bio bih gorljivi zagovornik teorije totalne zabrane posjedovanja oružja.
No, kako bih bar djelomice pokušali razlučiti ovaj gorući problem suvremenih društava pokušat ćemo ući u sam srž problema odnosno analizirat ćemo stanje među ostalim razvijenim zemljama diljem svijeta te njihova iskustva s sličnim zakonima. Dakako, iskustva su različita jer dok neke države dozvoljavaju svojim građanima posjedovanje i nošenje oružja dotle druge države totalno zabranjuju svako posjedovanje oružja makar ono bilo namijenjeno samo i jedino sportu.
Kako u europskim zemljama ne postoji jedinstven Zakon o oružju tako ni iskustva primjene takvih zakona nisu ista. Dok u pojedinim državama stopa krivičnih djela počinjenih vatrenim oružjem stagnira ili jednostavno opada, u drugima broj takvih djela vrtoglavo raste. Slučajno ili ne, države s većim brojem takvih djela upravo s države s najrestriktivnijim mogućim zakonima o oružju.
Općenito je rašireno mišljenje kako su Sjedinjene Američke Države puno liberalnije glede nabavke i posjedovanja oružja od europskih zemalja. Iako su glede pogleda oružja u odnosu spram većine europskih zemalja, mnoge američke savezne države vrlo liberalno nastrojene, pri tome mislimo na samu proceduru nabavke oružja, i u Europi postoje države koje su zauzele vrlo liberalan stav prema svojim građanima glede nabavke i posjedovanja oružja.
Kao primjere vrijedne pažnje izdvojit ćemo Švicarsku i Austriju s relativno liberalnim zakonima o oružju. U obje zemlje, građani, dakle civili imaju pravo u dakako strogo kontroliranim uvjetima nabaviti i posjedovati kratko i dugo vatreno oružje.
Iako razlika među zakonima obje države postoji u osnovi se zasnivaju na istom pravu građana da slobodno u uvjetima predviđenim zakonom nabavljaju i posjeduju oružje u svrhu samoobrane, sporta i lova. Dakako, primjer Švicarske, a poradi specifičnosti vojne obveze izlazi iz zadanih okvira većine europskih zemalja.
Naime, u Švicarskoj svaki odrasli vojno sposoban muškarac u posjedu je osobnog vojnog naoružanja kojeg ima obavezu čuvati i držati u svome domu. Također je obavezan obavljati sva vojna zaduženja i dužnosti koje od njega zahtjeva vojska čiji je on dakako član. U redovita zaduženja spadaju i periodične vojne vježbe na kojima se svaki građanin mora dokazati u vještini rukovanja i gađanja osobnim oružjem te ispuniti unaprijed postavljene norme.
Ovakav sustav vojne službe duboko ukorijenjen u temelje švicarskog građanskog društva posljedično je doveo do toga da gotovo svaka švicarska obitelj u svome domu posjeduje bar jedan komad vatrenog oružja. Pri tome se ne misli samo na sportsko, lovačko ili pak samoobrambeno oružje kao što su npr. pištolji i revolveri već i na tipično vojno oružje odnosno jurišne puške s mogućnosti brzometne paljbe. Naime, svaki umirovljeni vojnik prema švicarskom zakonu ima pravo na otkup svog službenog oružja koje je tijekom službe imao u osobnom zaduženju.
Iako je za razliku od Švicarske, Austrija stroža u pogledu nabavke i posjedovanja vatrenog oružja, ona je također vrlo liberalna. Tako svaki zakonski podoban i sposoban građanin u uvjetima predviđenim zakonom ima pravo posjedovati i nositi oružje. Kako ne bi bilo zabune pod tim uvjetima mislimo na minimum uobičajenih uvjeta koje svaki građanin mora zadovoljiti.
Ovakvo stanje gdje gotovo svaki sposoban građanin može imati oružje, a u Švicarskoj ga i ima, prema poznatim tvrdnjama «anti-gun» pristaša trebalo bi dovesti do pravog pokolja na ulicama tih dviju država.
Njihova teorija kako povećanje broja oružja vodi ka povećanju broja nasilnih djela odnosno većeg broja ubojstava i samooubojstava, na primjerima obje ove države jednostavno je neodrživa.
Iako, je riječ čak i o posjedu potpuno automatskog oružja u rukama građana ( Švicarska ), obje države imaju vrlo mali prosjek ubojstava i samoubojstava u odnosu spram drugim zemalja kao što su npr. Luksemburg koji u potpunosti zabranjuje posjedovanje oružja ili npr. Danska i Njemačka s strožim zakonima o oružju. Tako je u Luksemburgu zabilježeno prosjek od 2.1 ubojstava na 100 000 stanovnika nasuprot prosjeka od 1.2 u Švicarskoj. U slučaju Danske taj prosjek je još veći i iznosi čak 5.0 dok je u Njemačkoj 1.8.
Treba se zapitati kako je to moguće ?
Restriktivni bi zakon, a posebice potpuno zabranjivanje vatrenog oružja trebalo, prema tvrdnjama «anti-gun» pokreta, dovesti do smanjivanja broja ubojstava!?
Čak štoviše, ako bi usporedili broj oružja prema broju stanovnika Švicarska bi po broju ubojstava trebala biti daleko, daleko ispred Luksemburga. Izuzevši ubojstva, Luksemburg u odnosu spram Švicarske i Austrije prednjači i po broju nasilnih kriminalnih djela počinjenih vatrenim oružjem.
Ovakve činjenice dovoljno govore o tome kako restriktivni zakoni o oružju ne pridonose povećanju opće sigurnosti niti smanjivanju kaznenih djela s vatrenim oružjem. Dapače, može se lijepo vidjeti da se države s takvim zakonima suočavaju s većim brojem takvih i sličnih kriminalnih djela.
Očito je da je cilj, bar onaj koji je korišten kao argument pri donošenju takvih zakona, promašen.
Naime, ne samo što stroži zakoni o oružju nisu smanjili broj krivičnih djela odnosno porast kriminaliteta u cijelosti, oni čak nisu u Europi niti uspjeli smanjiti broj politički motiviranih ubojstava te terorističkih djela.
Uostalom glupo je i očekivati da bi se počinitelji terorističkih ili kriminalnih djela obratili policiji i nadležnim službama za izdavanje odobrenja za nabavku oružja.
Kako što obično i biva u slučaju dozvola za oružje, strogoća se u pravilu uvježbava nad slabijom stranom, odnosno nad poštenim i odgovornim građanima koji na legalan način traže posjedovanje i nabavku oružja.
I sve to pod izlikom provedbe viših ciljeva za dobrobit cijelog društava.
Kolika je opravdanost i kakav je rezultat borbe za «više ciljeve» najbolje je vidjeti kroz primjere dvije zemlje s dijametralno suprotnim zakonima o oružju.
Napomena:
U slijedećem postu obraditi ću slučajeve Izraela i Velike Britanije te njihova dijametralno suprotna iskustva posebice onog Velike Britanije s narigoroznijim zakonom o oružju na svijetu.
"MOJU PROŠLOST,GOSPODINE, PREPUŠTAM TVOJOJ MILOSTI.
MOJU SADAŠNJOST, TVOJOJ LJUBAVI.
A MOJU BUDUĆNOST, TVOJOJ PROVIDNOSTI."
MOJU SADAŠNJOST, TVOJOJ LJUBAVI.
A MOJU BUDUĆNOST, TVOJOJ PROVIDNOSTI."
-
EdgarFranjul
- Sheriff
- Posts: 8481
- Joined: Mon May 17, 2010 8:42 pm
- Location: Pula
- Contact:
Re: Blog
"MOJU PROŠLOST,GOSPODINE, PREPUŠTAM TVOJOJ MILOSTI.
MOJU SADAŠNJOST, TVOJOJ LJUBAVI.
A MOJU BUDUĆNOST, TVOJOJ PROVIDNOSTI."
MOJU SADAŠNJOST, TVOJOJ LJUBAVI.
A MOJU BUDUĆNOST, TVOJOJ PROVIDNOSTI."
-
EdgarFranjul
- Sheriff
- Posts: 8481
- Joined: Mon May 17, 2010 8:42 pm
- Location: Pula
- Contact:
Re: Blog
No, mi ćemo objaviti ono što imamo.
Iskustva Izraela i Velike Britanije te njenog najrigoroznijeg zakona na svijetu…
17. srpanj 2008.
Iskustva Izraela
U Izraelu svaki odrasli i zakonski podoban građanin ima pravo posjedovati vatreno oružje.
Dakako uz dozvolu i predočenje potvrde o uspješno završenoj obuci u pravilnom i sigurnom rukovanju vatrenim oružjem. Zbog specifičnog položaja i ugleda u svijetu, u Izraelu postoji jedinstvena vojna obuka koju zajednički prolaze žene i muškarci. Nakon što legalno nabavi oružje svaki izraelski građanin ima pravo i nositi ga.
No, unatoč velikoj slobodi nabavke oružja, mnogi Izraelci nemaju svoje privatno, kupljeno oružje. Naime, zbog specifičnosti geopolitičkog položaja te svakodnevnih sukoba te potrebe za obranom zemlje, izraelska država se pobrinula da svakog svoga građanina, ako se ukaže potreba, naoruža oružjem za samoobranu.
Tako imamo situaciju gdje država posuđuje milijune komada oružja svojim građanima.
Noću, mnoga mjesta odnosno susjedstva se čuvaju ophodnjama naoružanih civila koji su mahom stanovnici toga dijela grada.
Takvim sustavom naoružavanja odnosno obrane nerijetko se događa da upravo naoružani civili sprječavaju moguće napade i masakre koji iz toga mogu proisteći.
No, unatoč tomu što se Izrael slobodno može nazvati zemljom oružja, gdje čak i malodobni mladići nerijetko službeno dobivaju oružje, službeni podaci, a koji se odnose na prosjek ubojstava na broj od 100 000 stanovnika ukazuju da se Izrael nalazi s prosjekom od 1.2 iza Luksemburga, Danske, Njemačke pa čak i iza strogih Kanade i Novog Zelanda.
Ako bi kombinirali prosjek ubojstava i samooubojstava te povukli paralelnu usporedbu s ostalim europskim državama dobili bi uistinu zapanjujuće podatke. Naime, Izrael s takvim kombiniranim brojem ima najniži prosjek od 8.5 na 100 000 stanovnika, dok restriktivni Luksemburg ima prosjek od 17.2, Danska 27, Njemačka 17.6, a Švicarska 21.9 te Austrija 23.8 ( obje države imaju veliki broj samoubojstava što ima znatno povećava kombinirani prosjek ).
Nažalost po mnoge «anti-gun» pokrete ovi im egzaktni podatci ne idu u prilog niti potkrepljuju njihove tvrdnje, kako je oružje osnovni uzrok povećanja nasilja.
Velika Britanija - primjer loše procjene…
Pod uobičajenom izlikom smanjivanja stope kriminala te povećanja opće sigurnosti građana Velika je Britanija 1997. godine donijela novi, dotad najrestriktivniji Zakon o oružju, u Europi, a možda i u cijelom svijetu.
Naime, tada je izglasavanjem novog zakona u potpunosti zabranjeno posjedovanje kratkog vatrenog oružja te velike većine, drugog, dugog vatrenog oružja. Povod za donošenje tako restriktivnog zakona navodno je bio slučaj u kojem je manijakalni, duševni bolesnik iz poluautmatske puške pobio nekoliko djece u obližnjoj školi mjesta u kojem je stanovao.
Kao što to obično biva, slučaj je bio jako medijski popraćen te se ubrzo stvorila takva «anti-gun» histerija u kojem nije bilo teško izboriti se za zabranu posjedovanja svih vrsta kratkog vatrenog oružja te velike većine dugog vatrenog oružja.
U tome trenutku nikome nije bilo važno što se zabranjuje kratko vatreno oružje iako je djelo počinjeno dugim vatrenim oružjem, kao što nikome nije bilo važno što je tip oružja kojim je djelo počinjeno i dalje ostao legalan tj. i prema novom zakonu dopušteno ga je nabavljati i posjedovati!?
Dovoljno je bilo donijeti mjere koje su u određenom trenutku smirile javnost te na taj način dokazati ako se država brine o sigurnosti građana. Kao što obično i u bajci biva, tom je prilikom obećano smanjivanje stope kriminala, povećanja opće sigurnosti građana i sve što u takvim prilikama ide. Jer, krivac ( stari zakon o oružju ) je pronađen i eliminiran, a novi, ovaj put rigorozniji zakon će donijeti pravo blagostanje.
No, iako je ovakvo rješenje naišlo na protivljenje mnogih streljačkih, a i lovačkih organizacija, novi je zakon uz u javnosti stvoreno jako «anti-gun» raspoloženje usvojen po hitnom postupku.
Preko noći, slovom zakona, svatko tko je imao pištolj ili revolver postao je kriminalac, a kazna za takvo djelo iznosi 10 godina strogog zatvora. Faktički je bila stvoren klima progona!
Dvije godine poslije…
Nažalost, donošenje strožeg zakon o oružju Britancima nije donijelo ništa od onoga što ima se obećavalo.
Dapače, tijekom dvije godine od donošenja novoga zakona uporaba se kratkog vatrenog oružja u izvršenju krivičnih djela povećala za 40 %. Samo tijekom prvih sedam mjeseci 2001. godine, broj oružanih pljački samo u Londonu je porastao za čak 53 %. Mogućnost da budete napadnuti i opljačkani u Londonu je čak šest puta veća nego u New Yorku. Prosjek napada, pljačke i raznih provala postao je znatno veći neko u SAD-u.
Prema UN Interregional Crime and Justice Research Institute stanovnici Engleske i Walesa su iskusili više kriminalnih djela nego stanovnici 17 drugih razvijenih industrijskih zemalja, uključujući Japan, SAD, Francusku i Španjolsku. Prema tome istraživanju na 100 stanovnika u Engleskoj i Walesu otpada otprilike 55 krivičnih djela dok je broj krivičnih djela na 100 stanovnika u drugim industrijskim zemljama 35. Engleska i Wales također drže i neslavan rekord po broju počinjenih najtežih krivičnih djela napada s prosječno 18 takvih napada na 100 stanovnika, iza Australije s 16.
Treba li uopće spomenuti da Australija ima sličan zakon o oružju kao i Velika Britanija!?
Koliko su državne službe pogriješile u sigurnosnoj procijeni povezanosti oružja s nasiljem može se u potpunosti vidjeti u knjizi «Guns and Violence: The English Experience» profesorice Joyce Lee Malcolm. Njen zaključak izrečen u toj knjizi teško okrivljuje britansku vladu za donošenje takvog zakona koji je od svojih građana napravio bespomoćne, pasivne promatrače, ne uspjevši ih zaštiti od rastućeg i sve drskijeg te bezobzirnijeg kriminala.
Naime, obrađujući vrijeme od Srednjeg vijeka do 21. stoljeća, ona u svojoj knjizi jasno objašnjava genezu kriminalizacije samoobrane u Velikoj Britaniji. Također, u knjizi točno navodi lažiranje u policijskim statističkim evidencijama o počinjenim krivičnim djelima. Naime, prema British Crime Survey u 1998. godini je zabilježeno četiri ( 4 !!! ) puta više počinjenih krivičnih djela nego što je policija u svojim statističkim evidencijama prijavila.
Nakon, 1997. godine i razoružavanja civila, vlada je tako razoružane građane suprotstavila naoružanim pljačkašima i ubojicama koji više ne nose pištolje ili revolvere već u svoje pohode idu naoružani nekim tipom automatskog oružja! Čak su zabilježeni napadi automatskim oružjem u sudnicama!
Danas se mnogi Britanci pitaju jesu li prevareni? Od svega obećanog tijekom izglasavanja novog zakona o oružju ništa se nije obistinilo osim što su mnogi pošteni građani bili prisiljeni prodati oružje u bescjenje. Npr. autor je osobno imao prilike vidjeti kako njegov kolega strijelac iz Velike Britanije prodaje IPSC pištolj OPEN klase za otprilike 30 % cijene ukupne vrijednosti. Ako uzmemo u obzir da se radi o oružju ukupne vrijednosti 5000 Eura možete zamisliti koliki je gubitak.
Iskustva mnogih europskih zemalja ukazuju da mirna društva s malom stopom kriminaliteta ne trebaju totalnu zabranu posjedovanja vatrenog oružja dok nasilna društva od nje nemaju nikakve koristi.
ZANIMLJIVOSTI
U Velikoj Britaniji zabranjeno je u svrhu samoobrane nositi bilo kakav predmet, uključujući igle za štrikanje ili pomoćni štap za hodanje?! U slučaju samoobrane vrlo je vjerojatno da će i ti predmeti biti ocjenjeni ofenzivnim oružjem.
Britanac, vlasnik kuće u koju su tijekom noći provalila dva provalnik, uhićen i osuđen jer se obranio upotrijebivši igračku-imitaciju pravog oružja. Naime, nanio je duševne boli provalnicima koji su se strašno preplašili da će ih ubiti!
Otprilike oko 70 % britanskih sela rijetko ili nikako ne posjećuju policajci. U slučaju napada, obrana mora biti «razumna» tj. u skladu s zakonom. U slučaju da se tijekom noćnog silovanja žena pokuša obraniti oružjem od nenaoružana, ali fizički jačeg silovatelja, biti će vrlo vjerojatno uhićena i osuđena. Jer obrana mora biti razumna.
Tako je engleski farmer imenom Tony Martin, u 1999. godini tijekom noćne provale u njegovu kuću u svrhu samoobrane, a kako bi se obranio od dva profesionalna provalnika koji su ga već po sedmi put pljačkali upotrijebio sačmaricu te tom prilikom ubio jednog i ranio drugog provalnika. Za ubojstvo provalnika dobio je doživotnu kaznu zatvora, dodatnih deset godina je dobio za ranjavanje drugog provalnika te 12 mjeseci zatvora što je ilegalno posjedovao sačmaricu.
Dakako, treba li uopće ustvrditi da je ranjeni provalnik odavno već na slobodi!
Sumnjam da bi i prema našem Zakonu bolje prošao!
Iskustva Izraela i Velike Britanije te njenog najrigoroznijeg zakona na svijetu…
17. srpanj 2008.
Iskustva Izraela
U Izraelu svaki odrasli i zakonski podoban građanin ima pravo posjedovati vatreno oružje.
Dakako uz dozvolu i predočenje potvrde o uspješno završenoj obuci u pravilnom i sigurnom rukovanju vatrenim oružjem. Zbog specifičnog položaja i ugleda u svijetu, u Izraelu postoji jedinstvena vojna obuka koju zajednički prolaze žene i muškarci. Nakon što legalno nabavi oružje svaki izraelski građanin ima pravo i nositi ga.
No, unatoč velikoj slobodi nabavke oružja, mnogi Izraelci nemaju svoje privatno, kupljeno oružje. Naime, zbog specifičnosti geopolitičkog položaja te svakodnevnih sukoba te potrebe za obranom zemlje, izraelska država se pobrinula da svakog svoga građanina, ako se ukaže potreba, naoruža oružjem za samoobranu.
Tako imamo situaciju gdje država posuđuje milijune komada oružja svojim građanima.
Noću, mnoga mjesta odnosno susjedstva se čuvaju ophodnjama naoružanih civila koji su mahom stanovnici toga dijela grada.
Takvim sustavom naoružavanja odnosno obrane nerijetko se događa da upravo naoružani civili sprječavaju moguće napade i masakre koji iz toga mogu proisteći.
No, unatoč tomu što se Izrael slobodno može nazvati zemljom oružja, gdje čak i malodobni mladići nerijetko službeno dobivaju oružje, službeni podaci, a koji se odnose na prosjek ubojstava na broj od 100 000 stanovnika ukazuju da se Izrael nalazi s prosjekom od 1.2 iza Luksemburga, Danske, Njemačke pa čak i iza strogih Kanade i Novog Zelanda.
Ako bi kombinirali prosjek ubojstava i samooubojstava te povukli paralelnu usporedbu s ostalim europskim državama dobili bi uistinu zapanjujuće podatke. Naime, Izrael s takvim kombiniranim brojem ima najniži prosjek od 8.5 na 100 000 stanovnika, dok restriktivni Luksemburg ima prosjek od 17.2, Danska 27, Njemačka 17.6, a Švicarska 21.9 te Austrija 23.8 ( obje države imaju veliki broj samoubojstava što ima znatno povećava kombinirani prosjek ).
Nažalost po mnoge «anti-gun» pokrete ovi im egzaktni podatci ne idu u prilog niti potkrepljuju njihove tvrdnje, kako je oružje osnovni uzrok povećanja nasilja.
Velika Britanija - primjer loše procjene…
Pod uobičajenom izlikom smanjivanja stope kriminala te povećanja opće sigurnosti građana Velika je Britanija 1997. godine donijela novi, dotad najrestriktivniji Zakon o oružju, u Europi, a možda i u cijelom svijetu.
Naime, tada je izglasavanjem novog zakona u potpunosti zabranjeno posjedovanje kratkog vatrenog oružja te velike većine, drugog, dugog vatrenog oružja. Povod za donošenje tako restriktivnog zakona navodno je bio slučaj u kojem je manijakalni, duševni bolesnik iz poluautmatske puške pobio nekoliko djece u obližnjoj školi mjesta u kojem je stanovao.
Kao što to obično biva, slučaj je bio jako medijski popraćen te se ubrzo stvorila takva «anti-gun» histerija u kojem nije bilo teško izboriti se za zabranu posjedovanja svih vrsta kratkog vatrenog oružja te velike većine dugog vatrenog oružja.
U tome trenutku nikome nije bilo važno što se zabranjuje kratko vatreno oružje iako je djelo počinjeno dugim vatrenim oružjem, kao što nikome nije bilo važno što je tip oružja kojim je djelo počinjeno i dalje ostao legalan tj. i prema novom zakonu dopušteno ga je nabavljati i posjedovati!?
Dovoljno je bilo donijeti mjere koje su u određenom trenutku smirile javnost te na taj način dokazati ako se država brine o sigurnosti građana. Kao što obično i u bajci biva, tom je prilikom obećano smanjivanje stope kriminala, povećanja opće sigurnosti građana i sve što u takvim prilikama ide. Jer, krivac ( stari zakon o oružju ) je pronađen i eliminiran, a novi, ovaj put rigorozniji zakon će donijeti pravo blagostanje.
No, iako je ovakvo rješenje naišlo na protivljenje mnogih streljačkih, a i lovačkih organizacija, novi je zakon uz u javnosti stvoreno jako «anti-gun» raspoloženje usvojen po hitnom postupku.
Preko noći, slovom zakona, svatko tko je imao pištolj ili revolver postao je kriminalac, a kazna za takvo djelo iznosi 10 godina strogog zatvora. Faktički je bila stvoren klima progona!
Dvije godine poslije…
Nažalost, donošenje strožeg zakon o oružju Britancima nije donijelo ništa od onoga što ima se obećavalo.
Dapače, tijekom dvije godine od donošenja novoga zakona uporaba se kratkog vatrenog oružja u izvršenju krivičnih djela povećala za 40 %. Samo tijekom prvih sedam mjeseci 2001. godine, broj oružanih pljački samo u Londonu je porastao za čak 53 %. Mogućnost da budete napadnuti i opljačkani u Londonu je čak šest puta veća nego u New Yorku. Prosjek napada, pljačke i raznih provala postao je znatno veći neko u SAD-u.
Prema UN Interregional Crime and Justice Research Institute stanovnici Engleske i Walesa su iskusili više kriminalnih djela nego stanovnici 17 drugih razvijenih industrijskih zemalja, uključujući Japan, SAD, Francusku i Španjolsku. Prema tome istraživanju na 100 stanovnika u Engleskoj i Walesu otpada otprilike 55 krivičnih djela dok je broj krivičnih djela na 100 stanovnika u drugim industrijskim zemljama 35. Engleska i Wales također drže i neslavan rekord po broju počinjenih najtežih krivičnih djela napada s prosječno 18 takvih napada na 100 stanovnika, iza Australije s 16.
Treba li uopće spomenuti da Australija ima sličan zakon o oružju kao i Velika Britanija!?
Koliko su državne službe pogriješile u sigurnosnoj procijeni povezanosti oružja s nasiljem može se u potpunosti vidjeti u knjizi «Guns and Violence: The English Experience» profesorice Joyce Lee Malcolm. Njen zaključak izrečen u toj knjizi teško okrivljuje britansku vladu za donošenje takvog zakona koji je od svojih građana napravio bespomoćne, pasivne promatrače, ne uspjevši ih zaštiti od rastućeg i sve drskijeg te bezobzirnijeg kriminala.
Naime, obrađujući vrijeme od Srednjeg vijeka do 21. stoljeća, ona u svojoj knjizi jasno objašnjava genezu kriminalizacije samoobrane u Velikoj Britaniji. Također, u knjizi točno navodi lažiranje u policijskim statističkim evidencijama o počinjenim krivičnim djelima. Naime, prema British Crime Survey u 1998. godini je zabilježeno četiri ( 4 !!! ) puta više počinjenih krivičnih djela nego što je policija u svojim statističkim evidencijama prijavila.
Nakon, 1997. godine i razoružavanja civila, vlada je tako razoružane građane suprotstavila naoružanim pljačkašima i ubojicama koji više ne nose pištolje ili revolvere već u svoje pohode idu naoružani nekim tipom automatskog oružja! Čak su zabilježeni napadi automatskim oružjem u sudnicama!
Danas se mnogi Britanci pitaju jesu li prevareni? Od svega obećanog tijekom izglasavanja novog zakona o oružju ništa se nije obistinilo osim što su mnogi pošteni građani bili prisiljeni prodati oružje u bescjenje. Npr. autor je osobno imao prilike vidjeti kako njegov kolega strijelac iz Velike Britanije prodaje IPSC pištolj OPEN klase za otprilike 30 % cijene ukupne vrijednosti. Ako uzmemo u obzir da se radi o oružju ukupne vrijednosti 5000 Eura možete zamisliti koliki je gubitak.
Iskustva mnogih europskih zemalja ukazuju da mirna društva s malom stopom kriminaliteta ne trebaju totalnu zabranu posjedovanja vatrenog oružja dok nasilna društva od nje nemaju nikakve koristi.
ZANIMLJIVOSTI
U Velikoj Britaniji zabranjeno je u svrhu samoobrane nositi bilo kakav predmet, uključujući igle za štrikanje ili pomoćni štap za hodanje?! U slučaju samoobrane vrlo je vjerojatno da će i ti predmeti biti ocjenjeni ofenzivnim oružjem.
Britanac, vlasnik kuće u koju su tijekom noći provalila dva provalnik, uhićen i osuđen jer se obranio upotrijebivši igračku-imitaciju pravog oružja. Naime, nanio je duševne boli provalnicima koji su se strašno preplašili da će ih ubiti!
Otprilike oko 70 % britanskih sela rijetko ili nikako ne posjećuju policajci. U slučaju napada, obrana mora biti «razumna» tj. u skladu s zakonom. U slučaju da se tijekom noćnog silovanja žena pokuša obraniti oružjem od nenaoružana, ali fizički jačeg silovatelja, biti će vrlo vjerojatno uhićena i osuđena. Jer obrana mora biti razumna.
Tako je engleski farmer imenom Tony Martin, u 1999. godini tijekom noćne provale u njegovu kuću u svrhu samoobrane, a kako bi se obranio od dva profesionalna provalnika koji su ga već po sedmi put pljačkali upotrijebio sačmaricu te tom prilikom ubio jednog i ranio drugog provalnika. Za ubojstvo provalnika dobio je doživotnu kaznu zatvora, dodatnih deset godina je dobio za ranjavanje drugog provalnika te 12 mjeseci zatvora što je ilegalno posjedovao sačmaricu.
Dakako, treba li uopće ustvrditi da je ranjeni provalnik odavno već na slobodi!
Sumnjam da bi i prema našem Zakonu bolje prošao!
"MOJU PROŠLOST,GOSPODINE, PREPUŠTAM TVOJOJ MILOSTI.
MOJU SADAŠNJOST, TVOJOJ LJUBAVI.
A MOJU BUDUĆNOST, TVOJOJ PROVIDNOSTI."
MOJU SADAŠNJOST, TVOJOJ LJUBAVI.
A MOJU BUDUĆNOST, TVOJOJ PROVIDNOSTI."
-
EdgarFranjul
- Sheriff
- Posts: 8481
- Joined: Mon May 17, 2010 8:42 pm
- Location: Pula
- Contact:
Re: Blog
Brutalnost koja to nije!
31. listopad 2008.
Kao što sam i pretpostavljao nije dugo trebalo proći ( svega par sati ) pa da se netko prisjeti pokušati napraviti prilog o navodnoj policijskoj brutalnosti kao djelu poduzetih mjera protiv počinitelja gnjusnog ubojstva Ive Pukanića.
Tako sam i ja dobio ponudu od jedne TV kuće da komentiram policijsku brutalnost, a sve u smislu još jednog pokušaja blaćenja policijskih postupaka.
Dakako, da sam takvu ponudu glatko odbio!
Nikako se nisam mogao načuditi kako jedva da je prošlo tjedan dana od trenutka ubojstva Pukanića, mobiliziranja cjelokupnog državnog aparata u kojem je policija dobila potpunu što političku što podršku javnosti a već bi netko pokušao obezvrijediti napor koji ta ista policija ulaže u otkrivanju počinitelja…
A sve u cilju stvaranja još jedne umjetno stvorene medijske senzacije…
Senzacije od normalne posljedice uobičajenog djelovanja specijalnih, napadačkih snaga policije…
Snimke privođenja pojedinih teško ozlijeđenih osumnjičenika za atentat na Pukanića većina je javnosti s velikom pozornosti pratila i vrlo dobro percipirala.
Vidljive ozljede glave i lica pojedinih privedenih mnoge su pritom i jasno šokirale.
Ipak je većina javnosti pritom vrlo ravnodušno reagirala, jer je i površnom promatraču očito bilo jasno kako se ne radi o privođenju sitnih, beznačajnih i bezopasnih kriminalaca, već vrlo opasnih osoba.
Osoba koje su duboko ogrizle u međunarodni krupni bezobzirni kriminal u kojem samo najjači i najokrutniji opstaju.
U tome i takvome svijetu pravila igre više su nego kristalno jasna i jednostavna.
Na silu su odgovara još jačom silom, pritom se i očekuje napad na sebe jednako takvom okrutnošću i bezobzirnošću brutalnog svijeta u kojem ti ljudi žive, posluju i umiru.
Takve okolnosti toga kriminalnog svijeta i okružja poznate su jednako kako samim kriminalcima tako i policiji odnosno onima koji se kriminalom kao strukom bave!
Imajući to na umu, ma koliko politički nekorektno i neprihvatljivo javnosti bilo, mora se vrlo jasno bez ikakvih ograda konačno reći kako su posljedice opravdane uporabe sile nužno zlo koje bi trebalo predstavljati socijalno prihvatljiv rizik društva.
Okolnosti u kojima se hrvatska policija zadnjih godina našla naprosto su postale nepodnošljive samoj profesiji i društvu u cjelini.
Bojazan od uporabe bilo kojeg oblika i sredstava prisile, poglavito vatrenog oružja, značajno je limitirao policijske djelatnike u obavljanju njihovih temeljnih zadaća, poput običnog legitimiranja malodobnih izgrednika u parku.
Sasvim je normalno i uobičajeno postalo da se pritom policajca u odori na ulici omalovažava i ponižava, prečesto i fizički napada!
I to na najvulgarniji i bezobzirniji mogući način!
A pritom se čudimo kako nam policija nema dovoljno autoriteta!?
Ukoliko policijski djelatnik tada reagira te primjeni čak i najblaži oblik prisile, riskira da u skoroj budućnosti bude drastično sankcioniran, pa čak ostane i bez posla.
Naime, u najkraćem mogućem roku osoba nad kojom je primijenjena sila, osvane na naslovnicama tiskovina i udarnim terminima elektronskih medija kao žrtva «brutalnog i luđačkog» iživljavanja policije.
U takvoj medijskoj halabuci više uopće nisu bitne okolnosti pod kojima je sila primijenjena, kao niti nepobitna činjenica da se gotovo u 100 % slučajeva u pravilu radi o osobama s podebljim policijskim dosijeima, evidentiranim upravo za djela povezana s nasiljem!
Nažalost, u mnogim slučajevima tako stvorena negativna klima vrlo brzo pod svoje okrilje uzme i sam MUP odnosno nadređene koji u strahu od medijskog linča krenu linijom manjeg otpora sankcionirajući one djelatnike koji su se «eto drznuli» primijeniti sredstva prisile.
Pritom gotovo da nikoga niti ne zanimaju prave okolnosti pod kojima su sredstva prisile uporabljena!
Takve okolnosti nikada nisu crno-bijele kao što ih se prikazuje. Naime, između crne i bijele boje postoji milijardu nijansi sive boje koje ustvari skrivaju pravi razlog uporabe sredstava prisile.
Čudno je kako većina slučajeva uporabe sredstava prisile biva okarakterizirana kao neopravdana ili je utvrđeno prekoračenje!?
U takvome kontekstu treba promatrati i pokušaj da se kompromitira privođenje skupine osumnjičenih za počinjenje atentata na Ivu Pukanića!
Odlično izvedene akcije, u kojima se policajci zaduženi za lišavanje slobode i privođenje, imali jasnu predodžbu s kim se sukobljavaju, rezultirala su čistim svladavanjem i privođenjem bez uporabe vatrenog oružja i eventualnih žrtava!
Otpor osumnjičenih pa čak i uz uporabu vatrenog oružja očekivan je, te je time akcija još više dobila na vrijednosti.
Pokoja fizička ozljeda sasvim je uobičajena u takvim situacijama…
Ne znam postoji li itko tko bi očekivao da bi se tako okorjeli kriminalci predali bez ikakvog otpora?
Ili možda postoji koji izvjestitelj koji smatra da bi?
Možda upravo osoba koja me je nazvala da snimimo prilog o brutalnosti policije nad potencijalnim ubojicama Ive Pukanića ?
Možda ona ili netko tko joj je sugerirao takvu ideju zamišlja policijske specijalce kako u akciju idu s peruškom za prašinu u rukama umjesto automatskog oružja, a umjesto pištolja nose buket ruža dok im vođa tima ima svetu vodicu kojom će pošpricati osumnjičene?
I specijalci su ljudi, sa svim svojim vrlinama i manama, normalnim i uobičajenim ljudskim problemima, pa je još čudnije kako netko smatra da bi ti ljudi u akciji trebali izigravati naivce i budale te biti laka meta!?
Oni sami su više nego svjesni opasnosti sukoba s naoružanim protivnicima!
Kada dođe do pucnjave, metak ne bira..
Svatko može pasti mrtav pogođen zrnom čak i nasumice ispaljenog metka.
Zašto je onda problem ako u sprječavanju uporabe vatrenog oružja ponekad dođe i do ozljeđivanja onog tko je pružio otpor i pokušao uporabiti vatreno oružje?!
Specijalne antiterorističke policijske jedinice prije svega su napadačke jedinice čija je uporaba krajnja mogućnost i to samo u slučajevima kada su sve druge mogućnosti iscrpljene…
Metaforički govoreći te su jedinice skalpel koji ulazi u tijelo pacijenta i fizički rješava problem odstranjujući zloćudno tkivo!
Ako pritom pacijentu procuri malo više krvi od očekivanoga ne treba praviti paniku i eliminirati iz uporabe sam skalpel i liječnika koji ga usmjerava umanjujući njihovu vrijednost…
Bitno da zdravo tkivo nije oštećeno!
A zloćudno tkivo?
Ono prema sebi ionako očekuje agresivne zahvate! Inače ne bi bilo zloćudno tkivo!
NAPOMENA:
Tekst se zasniva na zakonski opravdanim slučajevima uporabe sredstava prisile! Autor ne podržava zlouporabe koje su uobičajena pojava bez obzira o kojoj se profesiji radi. Policijska profesija danas je toliko obezvrijeđena da si svatko daje za pravo prozivati i optuživati policiju bez obzira na činjenice i argumente. Mnoge viđene samoprozvane “medijske zvijezde” a koji prednjače u takvim “nasrtajima i tendencioznim” napadima na policijsku profesiju i sami su evidentirani kao počinitelji mnogih što kaznenih što prekršajnih dijela poput: teških krađa, razbojništava pa čak i pokušaja ubojstava!
31. listopad 2008.
Kao što sam i pretpostavljao nije dugo trebalo proći ( svega par sati ) pa da se netko prisjeti pokušati napraviti prilog o navodnoj policijskoj brutalnosti kao djelu poduzetih mjera protiv počinitelja gnjusnog ubojstva Ive Pukanića.
Tako sam i ja dobio ponudu od jedne TV kuće da komentiram policijsku brutalnost, a sve u smislu još jednog pokušaja blaćenja policijskih postupaka.
Dakako, da sam takvu ponudu glatko odbio!
Nikako se nisam mogao načuditi kako jedva da je prošlo tjedan dana od trenutka ubojstva Pukanića, mobiliziranja cjelokupnog državnog aparata u kojem je policija dobila potpunu što političku što podršku javnosti a već bi netko pokušao obezvrijediti napor koji ta ista policija ulaže u otkrivanju počinitelja…
A sve u cilju stvaranja još jedne umjetno stvorene medijske senzacije…
Senzacije od normalne posljedice uobičajenog djelovanja specijalnih, napadačkih snaga policije…
Snimke privođenja pojedinih teško ozlijeđenih osumnjičenika za atentat na Pukanića većina je javnosti s velikom pozornosti pratila i vrlo dobro percipirala.
Vidljive ozljede glave i lica pojedinih privedenih mnoge su pritom i jasno šokirale.
Ipak je većina javnosti pritom vrlo ravnodušno reagirala, jer je i površnom promatraču očito bilo jasno kako se ne radi o privođenju sitnih, beznačajnih i bezopasnih kriminalaca, već vrlo opasnih osoba.
Osoba koje su duboko ogrizle u međunarodni krupni bezobzirni kriminal u kojem samo najjači i najokrutniji opstaju.
U tome i takvome svijetu pravila igre više su nego kristalno jasna i jednostavna.
Na silu su odgovara još jačom silom, pritom se i očekuje napad na sebe jednako takvom okrutnošću i bezobzirnošću brutalnog svijeta u kojem ti ljudi žive, posluju i umiru.
Takve okolnosti toga kriminalnog svijeta i okružja poznate su jednako kako samim kriminalcima tako i policiji odnosno onima koji se kriminalom kao strukom bave!
Imajući to na umu, ma koliko politički nekorektno i neprihvatljivo javnosti bilo, mora se vrlo jasno bez ikakvih ograda konačno reći kako su posljedice opravdane uporabe sile nužno zlo koje bi trebalo predstavljati socijalno prihvatljiv rizik društva.
Okolnosti u kojima se hrvatska policija zadnjih godina našla naprosto su postale nepodnošljive samoj profesiji i društvu u cjelini.
Bojazan od uporabe bilo kojeg oblika i sredstava prisile, poglavito vatrenog oružja, značajno je limitirao policijske djelatnike u obavljanju njihovih temeljnih zadaća, poput običnog legitimiranja malodobnih izgrednika u parku.
Sasvim je normalno i uobičajeno postalo da se pritom policajca u odori na ulici omalovažava i ponižava, prečesto i fizički napada!
I to na najvulgarniji i bezobzirniji mogući način!
A pritom se čudimo kako nam policija nema dovoljno autoriteta!?
Ukoliko policijski djelatnik tada reagira te primjeni čak i najblaži oblik prisile, riskira da u skoroj budućnosti bude drastično sankcioniran, pa čak ostane i bez posla.
Naime, u najkraćem mogućem roku osoba nad kojom je primijenjena sila, osvane na naslovnicama tiskovina i udarnim terminima elektronskih medija kao žrtva «brutalnog i luđačkog» iživljavanja policije.
U takvoj medijskoj halabuci više uopće nisu bitne okolnosti pod kojima je sila primijenjena, kao niti nepobitna činjenica da se gotovo u 100 % slučajeva u pravilu radi o osobama s podebljim policijskim dosijeima, evidentiranim upravo za djela povezana s nasiljem!
Nažalost, u mnogim slučajevima tako stvorena negativna klima vrlo brzo pod svoje okrilje uzme i sam MUP odnosno nadređene koji u strahu od medijskog linča krenu linijom manjeg otpora sankcionirajući one djelatnike koji su se «eto drznuli» primijeniti sredstva prisile.
Pritom gotovo da nikoga niti ne zanimaju prave okolnosti pod kojima su sredstva prisile uporabljena!
Takve okolnosti nikada nisu crno-bijele kao što ih se prikazuje. Naime, između crne i bijele boje postoji milijardu nijansi sive boje koje ustvari skrivaju pravi razlog uporabe sredstava prisile.
Čudno je kako većina slučajeva uporabe sredstava prisile biva okarakterizirana kao neopravdana ili je utvrđeno prekoračenje!?
U takvome kontekstu treba promatrati i pokušaj da se kompromitira privođenje skupine osumnjičenih za počinjenje atentata na Ivu Pukanića!
Odlično izvedene akcije, u kojima se policajci zaduženi za lišavanje slobode i privođenje, imali jasnu predodžbu s kim se sukobljavaju, rezultirala su čistim svladavanjem i privođenjem bez uporabe vatrenog oružja i eventualnih žrtava!
Otpor osumnjičenih pa čak i uz uporabu vatrenog oružja očekivan je, te je time akcija još više dobila na vrijednosti.
Pokoja fizička ozljeda sasvim je uobičajena u takvim situacijama…
Ne znam postoji li itko tko bi očekivao da bi se tako okorjeli kriminalci predali bez ikakvog otpora?
Ili možda postoji koji izvjestitelj koji smatra da bi?
Možda upravo osoba koja me je nazvala da snimimo prilog o brutalnosti policije nad potencijalnim ubojicama Ive Pukanića ?
Možda ona ili netko tko joj je sugerirao takvu ideju zamišlja policijske specijalce kako u akciju idu s peruškom za prašinu u rukama umjesto automatskog oružja, a umjesto pištolja nose buket ruža dok im vođa tima ima svetu vodicu kojom će pošpricati osumnjičene?
I specijalci su ljudi, sa svim svojim vrlinama i manama, normalnim i uobičajenim ljudskim problemima, pa je još čudnije kako netko smatra da bi ti ljudi u akciji trebali izigravati naivce i budale te biti laka meta!?
Oni sami su više nego svjesni opasnosti sukoba s naoružanim protivnicima!
Kada dođe do pucnjave, metak ne bira..
Svatko može pasti mrtav pogođen zrnom čak i nasumice ispaljenog metka.
Zašto je onda problem ako u sprječavanju uporabe vatrenog oružja ponekad dođe i do ozljeđivanja onog tko je pružio otpor i pokušao uporabiti vatreno oružje?!
Specijalne antiterorističke policijske jedinice prije svega su napadačke jedinice čija je uporaba krajnja mogućnost i to samo u slučajevima kada su sve druge mogućnosti iscrpljene…
Metaforički govoreći te su jedinice skalpel koji ulazi u tijelo pacijenta i fizički rješava problem odstranjujući zloćudno tkivo!
Ako pritom pacijentu procuri malo više krvi od očekivanoga ne treba praviti paniku i eliminirati iz uporabe sam skalpel i liječnika koji ga usmjerava umanjujući njihovu vrijednost…
Bitno da zdravo tkivo nije oštećeno!
A zloćudno tkivo?
Ono prema sebi ionako očekuje agresivne zahvate! Inače ne bi bilo zloćudno tkivo!
NAPOMENA:
Tekst se zasniva na zakonski opravdanim slučajevima uporabe sredstava prisile! Autor ne podržava zlouporabe koje su uobičajena pojava bez obzira o kojoj se profesiji radi. Policijska profesija danas je toliko obezvrijeđena da si svatko daje za pravo prozivati i optuživati policiju bez obzira na činjenice i argumente. Mnoge viđene samoprozvane “medijske zvijezde” a koji prednjače u takvim “nasrtajima i tendencioznim” napadima na policijsku profesiju i sami su evidentirani kao počinitelji mnogih što kaznenih što prekršajnih dijela poput: teških krađa, razbojništava pa čak i pokušaja ubojstava!
"MOJU PROŠLOST,GOSPODINE, PREPUŠTAM TVOJOJ MILOSTI.
MOJU SADAŠNJOST, TVOJOJ LJUBAVI.
A MOJU BUDUĆNOST, TVOJOJ PROVIDNOSTI."
MOJU SADAŠNJOST, TVOJOJ LJUBAVI.
A MOJU BUDUĆNOST, TVOJOJ PROVIDNOSTI."
-
EdgarFranjul
- Sheriff
- Posts: 8481
- Joined: Mon May 17, 2010 8:42 pm
- Location: Pula
- Contact:
Re: Blog
Kad obična sjekira postane oružje…
14. studeni 2008.
Jedna mala novinarska crtica koja se u obliku obične vijesti pojavila na informativnim portalima navodeći šture podatke o sukobu dvije mlade ženske osobe privukla mi je mnogo veću pozornost od značajnijih naslova toga dana.
Ako se gotovo u pola bijelog dana dvije djevojke fizički sukobe pritom čak upotrebljavajući sjekiru i to u sred Zagreba, to nikako nije samo još jedna obična vijest.
Dapače, zvuči vrlo spektakularno, kao kakav scenarij nekoga kriminalističkog filma ili serije.
Trenutak kada zaigranost kućnih ljubimaca preraste iz obične životinjske igre u borbu za goli život jedne od vlasnica sve je samo ne uobičajena vijest.
Nažalost, umjesto da ovaj detalj iz «mirnog» života zagrebačkih ulica postane udarna vijest on se naprosto izgubio u masi kojekakvih natpisa načinjenih u stilu žutila koje uobičajeno okružuje «medijske zvijezde» i njihov «nama toliko zanimljiv» seksualni život!
A taj događaj, takav kakav jest, svakako zaslužuje mnogo veću pozornost ne samo medija nego i struke, posebice sociologa, kriminalista, pa čak i političara, mišljenja kojih bi mnogi čitatelji pročitali, a i pogledali u nekom od možda udarnih termina nacionalne televizije.
No, teško da je itko uopće i zapazio tu novinarsku crticu koja nam je govorila o možda još jednom u nizu besmislenih, bizarnih pokušaja ubojstava kojima svakodnevno svjedočimo.
Tom je prilikom konflikt oko igre odnosno malog sukoba kućnih ljubimaca skoro pa poprimio najtragičnije posljedice, a da to gotovo nitko i nije primijetio!!!
Ili je možda problem upravo u tome što jednoj od vlasnica druga, pobješnjela vlasnice još bjesnijeg psića, nije odrubila glavu?!
E, to bi bila vijest kojoj bi čak i običan revni pratitelj crne kronike teško odolio!
Ipak, nekako sam skeptičan da bi čak i tada ovaj slučaj dobio na medijskoj važnosti.
Naime, možda je razlog tome upravo nepostojanje izvlačenja nekakve koristi od eventualne medijske pompe koju taj slučaj nažalost nije izazvao!?
Pokušavajući shvatiti osnovu po kojoj nam društvo funkcionira nije teško uočiti kako se ono kao vodena masa kreće u onom smjeru u kojem ga gura sila vjetrova što nam dolazi iz određenih centara koji upravljaju društvom u cjelini.
Tako je i s ovim slučajem!
Sve okolnosti ovog događaja nisu u stanju izazvati toliko zanimanje medija iz nekoliko vrlo prizemnih razloga…
U ovome slučaju teško da se odgovornost za to djelo može pronaći u nekoj državnoj instituciji ili nekoj odgovornoj osobi na visokoj funkciji pa se i umjetno stvaranje frke ne može ni opravdati jeftinim trikovima.
Problem zašto ovaj slučaj nije izazvao potrebnu «galamu» u medijima naprosto treba tražiti u sredstvu izvršenja djela, tj. sjekiri «vulgaris»!
Iako je ovaj put, kao i u mnogim drugim, sjekira poslužila kao oružje, problem je što djelo nije izvršeno nekim predmetom, alatom kao što je npr. vatreno oružje posjedovanje kojeg regulira neki od zakona.
Da je djelo izvršeno vatrenim oružjem vrlo brzo bi se našlo na desetke nadobudnih dušebrižnika koji bi danima dizali bezrazložnu medijsku galamu prozivajući sve i svakoga, pritom tražeći imaginarnu odgovornost čak i u onome tiskarskom službeniku koji je tiskajući Zakon o oružju napravio sitan lapsus pa umjesto točke stavio zarez ili slovo A zamijenio slovom B.
Tada bi ponovno i nanovo bio kriv «liberalan» Zakon o oružju, MUP koji taj zakon ne provodi, kvartovski policajac koji eto na vrijeme nije uočio promjenu u ponašanju kućnog ljubimca jedne od dama sudionica događaja, političar XY koji se, eto, zatekao na mjestu ministra MUP-a, proizvođač vatrenog oružja pa čak i trgovina koja je prodala to vatreno oružje i mnogi drugi koji su legalno povezani s vatrenim oružjem.
Klupko bi se zarotiralo takvom brzinom te bi sva ta medijska hajka u hipu pronašla svoje pobornike koji bi promptno počeli prozivati sve i svakoga.
U prvom redu legalne vlasnike vatrenog oružja pritom tražeći totalnu zabranu posjedovanja vatrenog oružja i donošenje još rigoroznijeg Zakona o oružju, smjene prema njima odgovornih ministara i stegovno sankcioniranje «bijednih, lijenih i neodgovornih» policajaca koji su eto propustili i preventivno uočiti promjene na frizuri dotične dame koja je govorila da se ona danima pripremala izvršiti napad na vlasnicu drugog psića i sl…
Ne daj, Bože, da se pritom utvrdi kako se radi o djevojci ili supruzi hrvatskog branitelja. Tada tek nastupa prava hajka, a sudjelovanje u Domovinskom ratu odjednom izranja kao najveće zlo tog čovjeka dok PTSP ponovno postaje osnovni motiv i uzrok svih zala! Slijede napadi na liječnike i liječničke ustanove, ponovno na MUP koji u našoj državi u zadnje vrijeme postaje omiljeni «uzročnik svih zala» itd., itd…
Rukovodeći se takvim načinom razmišljanja, u kojem je uvijek netko drugi kriv, samo ne običan čovjek s imenom i prezimenom koji je i počinio to djelo, što nam je činiti u ovom konkretnom slučaju?
Mediji su svoje već učinili!
Nisu tome događaju dali nikakvu pozornost bacivši ga u zapećak dnevne kronike zagrebačkih zbivanja…
Razmišljajući što ja bih predložio da krenemo redom i utvrdimo:
a) Gdje je i kada kupljena ta sjekira! Utvrditi ime proizvođača sjekire i trgovine u kojoj je sjekira kupljena. Tražiti njihovo zatvaranje.
b) Ako je u afektu dograbljena s mesarskog pulta, treba utvrditi imena svih prodavača koji su taj dan radili u toj trgovini, posebice mesara i promptno ih sankcionirati pritom tražiti doživotnu zabranu približavanja svim predmetima koji imaju oštricu.
c) Staviti pod kontrolu svu prodaju predmeta s oštricom.
d) Predložiti da svaka obitelj izvrši obavezan liječnički pregled prije nego što im se dozvoli ulazak u kuhinju i dvorište.
e) Posebice nadzirati radnike u mesarskoj i drvnoj industriji kao potencijalne počinitelje najtežih krivičnih djela s eventualnom smrtnom posljedicom.
f) Braniteljima dodijeliti po dva policajca i zaštitara koji će ih fizički nadzirati, a svakom također ugraditi i čip kako bi se pratilo njihovo kretanje posebice po kućama i restoranima kao mjestima prepunih pribora s oštricom.
g) Od ovog izuzeti sve osobe iz visoke klase (uključujući sve političare) koji po svoj logici moraju imati pravo služiti se noževima i drugim predmetima s oštricom… (Kako će uopće jesti ako ne mogu rabiti noževe i vilice?)
Dakako da je ovo šala…
Ali, ako bismo ikako poželjeli biti maštoviti i dati si oduška, zar u ovoj šali nema stvarnosti?
Ima, čak i previše…
Dok god kao društvo ne shvatimo da kaznena djela čine ljudi s imenom i prezimenom te da ne možemo generalizirati, bit ćemo podložni ovakvim nebuloznim idejama.
Vratimo se na oružje i to ono vatreno!
Zar je Zakon o oružju kriv što je netko odlučio ubiti nekoga vatrenim oružjem pa je eto zloupotrijebio povjerenje koje mu je država dala?
Nije!
Jer taj tko je odlučio ubiti, ubit će bez obzira na Zakon koji mu nešto brani ili daje! Taj se neće ni obazirati na Zakon jer ga on i ne zanima…
Upravo ovaj zadnji slučaj upozorava da i obična sjekira kojim se koristimo u kućanstvu u trenutku postaje smrtonosno oružje samo zato što je to netko poželio!
Pa nećemo valjda zbog toga donijeti zakon koji bi zabranio posjedovanje sjekira, noževa i sl.!
Ili možda i hoćemo?!
14. studeni 2008.
Jedna mala novinarska crtica koja se u obliku obične vijesti pojavila na informativnim portalima navodeći šture podatke o sukobu dvije mlade ženske osobe privukla mi je mnogo veću pozornost od značajnijih naslova toga dana.
Ako se gotovo u pola bijelog dana dvije djevojke fizički sukobe pritom čak upotrebljavajući sjekiru i to u sred Zagreba, to nikako nije samo još jedna obična vijest.
Dapače, zvuči vrlo spektakularno, kao kakav scenarij nekoga kriminalističkog filma ili serije.
Trenutak kada zaigranost kućnih ljubimaca preraste iz obične životinjske igre u borbu za goli život jedne od vlasnica sve je samo ne uobičajena vijest.
Nažalost, umjesto da ovaj detalj iz «mirnog» života zagrebačkih ulica postane udarna vijest on se naprosto izgubio u masi kojekakvih natpisa načinjenih u stilu žutila koje uobičajeno okružuje «medijske zvijezde» i njihov «nama toliko zanimljiv» seksualni život!
A taj događaj, takav kakav jest, svakako zaslužuje mnogo veću pozornost ne samo medija nego i struke, posebice sociologa, kriminalista, pa čak i političara, mišljenja kojih bi mnogi čitatelji pročitali, a i pogledali u nekom od možda udarnih termina nacionalne televizije.
No, teško da je itko uopće i zapazio tu novinarsku crticu koja nam je govorila o možda još jednom u nizu besmislenih, bizarnih pokušaja ubojstava kojima svakodnevno svjedočimo.
Tom je prilikom konflikt oko igre odnosno malog sukoba kućnih ljubimaca skoro pa poprimio najtragičnije posljedice, a da to gotovo nitko i nije primijetio!!!
Ili je možda problem upravo u tome što jednoj od vlasnica druga, pobješnjela vlasnice još bjesnijeg psića, nije odrubila glavu?!
E, to bi bila vijest kojoj bi čak i običan revni pratitelj crne kronike teško odolio!
Ipak, nekako sam skeptičan da bi čak i tada ovaj slučaj dobio na medijskoj važnosti.
Naime, možda je razlog tome upravo nepostojanje izvlačenja nekakve koristi od eventualne medijske pompe koju taj slučaj nažalost nije izazvao!?
Pokušavajući shvatiti osnovu po kojoj nam društvo funkcionira nije teško uočiti kako se ono kao vodena masa kreće u onom smjeru u kojem ga gura sila vjetrova što nam dolazi iz određenih centara koji upravljaju društvom u cjelini.
Tako je i s ovim slučajem!
Sve okolnosti ovog događaja nisu u stanju izazvati toliko zanimanje medija iz nekoliko vrlo prizemnih razloga…
U ovome slučaju teško da se odgovornost za to djelo može pronaći u nekoj državnoj instituciji ili nekoj odgovornoj osobi na visokoj funkciji pa se i umjetno stvaranje frke ne može ni opravdati jeftinim trikovima.
Problem zašto ovaj slučaj nije izazvao potrebnu «galamu» u medijima naprosto treba tražiti u sredstvu izvršenja djela, tj. sjekiri «vulgaris»!
Iako je ovaj put, kao i u mnogim drugim, sjekira poslužila kao oružje, problem je što djelo nije izvršeno nekim predmetom, alatom kao što je npr. vatreno oružje posjedovanje kojeg regulira neki od zakona.
Da je djelo izvršeno vatrenim oružjem vrlo brzo bi se našlo na desetke nadobudnih dušebrižnika koji bi danima dizali bezrazložnu medijsku galamu prozivajući sve i svakoga, pritom tražeći imaginarnu odgovornost čak i u onome tiskarskom službeniku koji je tiskajući Zakon o oružju napravio sitan lapsus pa umjesto točke stavio zarez ili slovo A zamijenio slovom B.
Tada bi ponovno i nanovo bio kriv «liberalan» Zakon o oružju, MUP koji taj zakon ne provodi, kvartovski policajac koji eto na vrijeme nije uočio promjenu u ponašanju kućnog ljubimca jedne od dama sudionica događaja, političar XY koji se, eto, zatekao na mjestu ministra MUP-a, proizvođač vatrenog oružja pa čak i trgovina koja je prodala to vatreno oružje i mnogi drugi koji su legalno povezani s vatrenim oružjem.
Klupko bi se zarotiralo takvom brzinom te bi sva ta medijska hajka u hipu pronašla svoje pobornike koji bi promptno počeli prozivati sve i svakoga.
U prvom redu legalne vlasnike vatrenog oružja pritom tražeći totalnu zabranu posjedovanja vatrenog oružja i donošenje još rigoroznijeg Zakona o oružju, smjene prema njima odgovornih ministara i stegovno sankcioniranje «bijednih, lijenih i neodgovornih» policajaca koji su eto propustili i preventivno uočiti promjene na frizuri dotične dame koja je govorila da se ona danima pripremala izvršiti napad na vlasnicu drugog psića i sl…
Ne daj, Bože, da se pritom utvrdi kako se radi o djevojci ili supruzi hrvatskog branitelja. Tada tek nastupa prava hajka, a sudjelovanje u Domovinskom ratu odjednom izranja kao najveće zlo tog čovjeka dok PTSP ponovno postaje osnovni motiv i uzrok svih zala! Slijede napadi na liječnike i liječničke ustanove, ponovno na MUP koji u našoj državi u zadnje vrijeme postaje omiljeni «uzročnik svih zala» itd., itd…
Rukovodeći se takvim načinom razmišljanja, u kojem je uvijek netko drugi kriv, samo ne običan čovjek s imenom i prezimenom koji je i počinio to djelo, što nam je činiti u ovom konkretnom slučaju?
Mediji su svoje već učinili!
Nisu tome događaju dali nikakvu pozornost bacivši ga u zapećak dnevne kronike zagrebačkih zbivanja…
Razmišljajući što ja bih predložio da krenemo redom i utvrdimo:
a) Gdje je i kada kupljena ta sjekira! Utvrditi ime proizvođača sjekire i trgovine u kojoj je sjekira kupljena. Tražiti njihovo zatvaranje.
b) Ako je u afektu dograbljena s mesarskog pulta, treba utvrditi imena svih prodavača koji su taj dan radili u toj trgovini, posebice mesara i promptno ih sankcionirati pritom tražiti doživotnu zabranu približavanja svim predmetima koji imaju oštricu.
c) Staviti pod kontrolu svu prodaju predmeta s oštricom.
d) Predložiti da svaka obitelj izvrši obavezan liječnički pregled prije nego što im se dozvoli ulazak u kuhinju i dvorište.
e) Posebice nadzirati radnike u mesarskoj i drvnoj industriji kao potencijalne počinitelje najtežih krivičnih djela s eventualnom smrtnom posljedicom.
f) Braniteljima dodijeliti po dva policajca i zaštitara koji će ih fizički nadzirati, a svakom također ugraditi i čip kako bi se pratilo njihovo kretanje posebice po kućama i restoranima kao mjestima prepunih pribora s oštricom.
g) Od ovog izuzeti sve osobe iz visoke klase (uključujući sve političare) koji po svoj logici moraju imati pravo služiti se noževima i drugim predmetima s oštricom… (Kako će uopće jesti ako ne mogu rabiti noževe i vilice?)
Dakako da je ovo šala…
Ali, ako bismo ikako poželjeli biti maštoviti i dati si oduška, zar u ovoj šali nema stvarnosti?
Ima, čak i previše…
Dok god kao društvo ne shvatimo da kaznena djela čine ljudi s imenom i prezimenom te da ne možemo generalizirati, bit ćemo podložni ovakvim nebuloznim idejama.
Vratimo se na oružje i to ono vatreno!
Zar je Zakon o oružju kriv što je netko odlučio ubiti nekoga vatrenim oružjem pa je eto zloupotrijebio povjerenje koje mu je država dala?
Nije!
Jer taj tko je odlučio ubiti, ubit će bez obzira na Zakon koji mu nešto brani ili daje! Taj se neće ni obazirati na Zakon jer ga on i ne zanima…
Upravo ovaj zadnji slučaj upozorava da i obična sjekira kojim se koristimo u kućanstvu u trenutku postaje smrtonosno oružje samo zato što je to netko poželio!
Pa nećemo valjda zbog toga donijeti zakon koji bi zabranio posjedovanje sjekira, noževa i sl.!
Ili možda i hoćemo?!
"MOJU PROŠLOST,GOSPODINE, PREPUŠTAM TVOJOJ MILOSTI.
MOJU SADAŠNJOST, TVOJOJ LJUBAVI.
A MOJU BUDUĆNOST, TVOJOJ PROVIDNOSTI."
MOJU SADAŠNJOST, TVOJOJ LJUBAVI.
A MOJU BUDUĆNOST, TVOJOJ PROVIDNOSTI."