Ratni zločin u međunarodnom pravu

[EdgarFranjul]

14. NOVI NURNBERG

14.1.1. Nakon što je dugo držala potpuno ili djelomično zatvorene oči pred strahotama koje su se dogodile u Hrvatskoj, i još se uvijek događaju u BiH, i popuštala Miloševiću kao i nekada Hitleru, međunarodna zajednica kao da je konačno shvatila da srbijanski agresori na ovim prostorima čine slične, pa i gore zločine nego nacisti u II svjetskom ratu. Zato su prijedlog Lawrencea Eagleburgera da se za ratne zločine sa prostora bivše Jugoslavije organizira "Drugi Nurnberg" podržali i prijašnji supredsjedatelji Konferencije o bivšoj Jugoslaviji Cyrus Vance i lord David Owen.

14.1.2. Početkom listopada 1992. Vijeće sigurnosti UN u Rezoluciji 780 odredilo je osnivanje nepristrane komisije stručnjaka zadužene za istraživanje svih slučajeva kršenja međunarodnog humanitarnog prava u bivšoj Jugoslaviji.

14.1.3. Vijeće sigurnosti u toj Rezoluciji podsjeća da je još sredinom lipnja 1992. upozorilo sve strane u sukobu da se moraju pridržavati obveza koje proizlaze iz međunarodnog humanitarnog prava, a posebno ženevskih konvencija od 12. kolovoza 1949, te da su osobe koje krše ili narede kršenje tih konvencija osobno odgovorne. Vijeće sigurnosti također je podsjetilo da je u mjesec dana kasnije donesenoj rezoluciji zahtijevalo da svi uključeni u sukobe u bivšoj Jugoslaviji odmah prekinu sva kršenja međunarodnog humanitarnog prava.

14.1.4. Unatoč tome, Vijeću sigurnosti su, kako je vidljivo iz Rezolucije 780, i dalje stizale informacije koje su upućivale na opća kršenja tog prava na teritoriju bivše Jugoslavije, posebno u Bosni i Hercegovini, a posebno informacije o masovnim ubojstvima i nastavak etničkog čišćenja. Zato je Vijeće sigurnosti u Prvoj točki Rezolucije 780 zatražilo od svih država i međunarodnih humanitarnih organizacija da prikupe sve provjerene informacije koje posjeduju, ili su im prenijete, o kršenjima humanitarnog prava, ukljulujuči i teška kršenja ženevskih konvencija polinjena na teritoriju bivše Jugoslavije. Također je zatražilo da države, nadležne institucije UN i nadležne organizacije te informacije stave na raspolaganje komisiji stručnjaka UN zaduženih za istraživanje kršenja međunarodnog humanitarnog prava i da joj pruže svu potrebnu pomoć.

14.1.5. U drugoj točki te Rezolucije, Vijeće sigurnosti je ovlastilo glavnog tajnika UN Butrosa Galija da hitno osnuje komisiju koja će pružiti i analizirati sve dostavljene informacije kao i sve informacije koje će dobiti kroz vlastitu istragu i zahvaljujući naporima drugih osoba i institucija.

14.1.6. Ubrzo je Komisija za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji i osnovana. Za njenog predsjednika određen je profesor Fritz Kalshoven (68), pravni savjetnik za međunarodne odnose u nizozemskom Crvenom križu. Prema dostupnim podacima, Kalshoven je član Međunarodne komisije za istraživanje činjenica osnovane u skladu s člankom 90. Protokola I ženevske konvencije iz 1949. Bio je profesor međunarodnog humanitarnog prava na sveučilištu u Leidenu od 1975. do 1989.
Drugi član te važne komisije UN-a je Egipćanin Cheriff Bassiouni (55), profesor prava na sveučilištu De-Paul u Chicagu i predsjednik Međunarodnog instituta za ljudska prava. Predsjednik je Međunarodnog udruženja za kaznene zakone i predsjednik Međunarodnog instituta za visoke studije u kriminalističkim znanostima.
Treći član komisije je William J. Fenrick (49), direktor za pravna pitanja u Stožeru Nacionalne obrane Ottawe te autor brojnih znanstvenih radova i članaka o ratnom pravu. Ima mnoge titule sveučilišta Dalhouse i George Washington. Od 1985. do 1991. bio je direktor za međunarodno pravo u Stožeru nacionalne obrane.
Uz njih u komisiji je i sudac Keba Mbaye. On je bio član Međunarodnog suda od 1982. do 1991, a od 1987. do 1991. bio mu je predsjednik. Bivši je predsjednik vrhovnog suda Senegala i bivši član brojnih međunarodnih organizacija za ljudska prava.
Posljednji član komisije je šezdesetjednogodišnji Norvežanin Torkel Opshal. On je predsjednik norveškog Instituta za ljudska prava Sveučilišta u Oslu, a bio je član Komiteta za ljudska prava UN od 1976. do 1986.

14.1.7. Komisija će istraživati i analizirati informacije podnesene UN-u i voditi vlastitu istragu o kršenjima Ženevske konvencije i drugih međunarodnih humanitarnih zakona u bivšoj Jugoslaviji.
Da prikupljanje dokaza o brojnim ratnim zločinima neće biti teško, govori i podatak da je već nekoliko država Komisiji poslalo podatke o ratnim zločinima na tim prostorima. SAD su poslale četiri izvještaja, a svoje informacije su poslale ili najavile Kanada, Francuska, Hrvatska, BiH, Njemačka, Australija i druge zemlje.
Počelo je i istraživanje prvih dojava. Tako su predstavnici međunarodne organizacije Liječnici za ljudska prava počeli istraživati kukuruzište pokraj vukovarskog poljoprivrednog dobra Ovčara gdje je otkrivena masovna grobnica oko 300 ljudi za koje se vjeruje da ih je 1991. ubila srbijanska vojska. Prema izjavi člana komisije UN Cheriffa Bassiounija, podaci prikupljeni istragom mogli bi dati prvi potpuni dokaz ratnog zločina tijekom rata na ovim prostorima. Istražitelji vjeruju da je kukuruzište masovna grobnica civila i hrvatskih vojnika koji su nakon pada Vukovara bili odvedeni iz bolnice. Pretpostavlja se da su srbijanske snage pokolj počinile 20. studenog 1991, istog dana kada su i okupirale Vukovar. Predstavnici UN izjavili su da bi taj masakr mogao biti obrazac za kriminalna djela učinjena u ratu u Hrvatskoj i BiH, te da bi mogao ubrzati stvaranje stalnog svjetskog tijela koje bi sudilo ratnim zločincima.*


14.2. Tko su ratni zločinci


14.2.1. Mjesecima pretjerano suzdržan spram agresije na Hrvatsku i BiH, amerièki državni tajnik Bushove administracije Lawrence Eagleburger neočekivano je preduhitrio Komisiju UN za istraživanje ratnih zločina u bivšoj Jugoslaviji i prvi imenovao ratne zločince.

14.2.2. Prema njegovim rijeèima, vođe poput predsjednika Srbije Slobodana Miloševića, predsjednika samoproglašene "Republike Srpske" dr. Radovana Karadžića i zapovjednika vojske bosanskih Srba generala Ratka Mladića morat će objasniti jesu li i kako namjeravali zajamčiti da se njihova vojska ponaša u skladu s međunarodnim pravom.

14.2.3. Osim spomenutih, Eagleburger je tom prigodom kao ratne zločince imenovao još nekoliko osoba. Na prvom je mjestu Željko Ražnjatović, poznat pod nadimkom Arkan, čije su paravojne snage Tigrovi po Eagleburgerovim riječima, povezane s brutalnim etničkim čišćenjem i masovnim ubojstvima oko 3000 osoba u blizini Brčkog. Osim njega, tu je i dr. Vojislav Šešelj, predsjednik srbijanske Radikalne stranke čiji su Beli orlovi povezani sa strahotama u brojnim bosanskim gradovima među kojima i Brčkom.

14.2.4. Kako su se brojni ratni zločini događali i u srbijanskim koncentracijskim logorima u BiH, na popisu ratnih zločinaca našli su se i neki od zapovjednika brojnih logora u kojima su poubijani i maltretirani brojni Hrvati i Muslimani. Eagleburger je poimenično spomenuo Dragu Prčca, zapovjednika logora u Omarskoj kod Banja Luke i Adema Delića, zapovjednika logora u Čelebičima, u kojem je, prema Eagleburgerovim riječima, najmanje 15 osoba tijekom kolovoza 1992. nasmrt premlaćeno.
________________
* Hrvatski vojnik br.30, str.23


14.3. Sve više dokaza o zločinima

14.3.1. Jedna emisija britanske nezavisne televizije pobudila je svojedobno veliku pozornost i prije negoli je prikazana. Poznati britanski reporter-istražitelj Roger Cook, autor gledanog programa Cookov izvještaj, suočio se sa zločincem Željkom Ražnjatovićem-Arkanom. Cook je Arkanu predočio fotografske dokaze o zločinima nad civilima, optuživši ga da je sa svojom privatnom vojskom ubijao hrvatske i muslimanske civile, ukljuèujući žene i djecu.

14.3.2. To su u Cookovoj emisiji posvjedočili brojni hrvatski civili govoreći o surovim metodama kojima su se služili Arkanovci u etničkom čišćenju. Primjerice, Pele Mandić iz Voćina pričao je kako su Arkanovi ljudi uhvatili jednu od žena dok su se mještani povlačili. Izvukli su je iz njene kuće, iskopali joj oči i potom presjekli grlo, isprièčo je Mandić. A lokalni učitelj iz istog mjesta ispričao je da su oni ubijeni metkom barem imali laganu smrt, jer su Arkanovci mnogima pucali u noge a tada ih klali noževima. Takve izjave svjedoka potvrdile su i ranije načinjene snimke britanske TV koje prikazuju dramatičnu sliku Voćina neposredno nakon zločina, punog izmrcvarenih ljudskih tijela na svakom koraku.

14.3.3. Ali možda najozbiljniji dokazni materijal protiv ratnog zločinca Arkana čini serija snimaka fotoreportera poznatog američkog tjednika Time. One u slijedu pokazuju kako je u Bjeljini ubijen neki civil, a potom i dvije žene koje su mu potrčale u pomoć. Posljednja iz serije snimaka pokazuje Arkanove koljače kako nogama udaraju mrtva tijela. Nakon što mu je Cook pokazao te fotografije, Arkan je priznao da su vojnici na slici njegovi ljudi, ali je tvrdio da je sve žrtve ustrijelio skriveni muslimanski snajperist. Također je tvrdio da on niti njegovi ljudi nisu učinili ni ostale zločine koji su prikazani. Nije međutim, mogao izdržati da se pred kamerama ne pohvali svojom ulogom u ratu, rekavši da ga Hrvati, kako ih je nazvao fašisti, zovu ratnim zločincem, ali da je on za Srbe ratni heroj.


________________
* Hrvatski vojnik br.30, str.23

Hrvati dakako, nisu jedini koji Arkana smatraju zlikovcem. Snimke i fotografije iz ove emisije britanske TV naći će se nesumnjivo među brojnim dokazima koje o Arkanu i njemu sličnima prikuplja Komisija UN za ratne zločince. Ona će na kraju odlučiti hoće li mu se suditi kao ratnom zločincu. Misleći da će ga Miloševićev režim uvijek moći štititi, Arkan očito nije ni pomišljao da bi jednog dana mogao odgovarati za zločine s kojima se dosad hvalio glumeći ratnog heroja.

[EdgarFranjul]

15. SUD ZA RATNE ZLOČINE



15.1.1. Međunarodni sud za zločine počinjene na području bivše SFRJ, kojega je Rezolucijom 827 od 27. svibnja 1993. osnovalo Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda, završio je rad na svom Statutu kojim se definiraju njegove nadležnosti, ustroj, specificiraju oblici ozbiljnih kršenja Ženevskih konvencija iz 1949. te navode kaznena djela i određuju kazne za njih, kao i opći uvijeti kažnjavanja. Time je stvorena mogućnost da se učini zadnji i najvažniji korak - izvede ratne zločince pred sud i lice pravde. Ipak, više je eksperata za međunarodno pravo koji ne izražavaju oduševljenje konačnom verzijom Statuta i koji ne skrivaju bojazan da bi sudbina Međunarodnog suda u Haagu mogla biti slična neslavnim sudskim procesima nakon prvog svjetskog rata ili pretjerano ispolitiziranom Međunarodnom vojnom sudu iz 1945. Na nurnberškom i tokijskom procesu izrečene su, uz ostale, 43 smrtne kazne i četrdesetak kazni doživotne robije, što, uza svu prepolitiziranost tih procesa (suđenje isključivo ratnim zločincima poražene strane, nepotezanje odgovornosti za uporabu atomske bombe nad Japanom, osuđivanje na smrtnu kaznu pa zatim puštanje na slobodu po političkom diktatu i sl.), ipak svjedoči o učinkovitosti tih povijesnih suđenja kremi nacistièke Njemačke i militarističkog Japana.



15.2. Sličnosti i razlike


15.2.1. Međunarodni sud za zločine počinjene na teritoriju bivše SFRJ, osim što je poput Međunarodnog vojnog suda iz 1945. osnovan ad hoc, preuzeo je u tekstu svoga Statuta mnogo regulativa od suda osnovanog sa sličnim ciljem prije pola stoljeća. Sličnosti su vjerojatno i posljedice toga što su oba suda ustanovljena nakon dugih razdoblja u kojima se nije sudilo ratnim zločincima. Budući da tada kao ni danas nije bilo suda koji bi sudio, da nije bilo definirano tzv. materijalno pravo koje bi se primjenjivalo, niti su postojale procesne norme temeljem kojih bi se suđenja odvijala, mnoga su rješenja nađena za potrebe suđenja nakon drugog svjetskog rata i ona predviđena za suđenje za zločine počinjene na prostoru bivše SFRJ vrlo slična. Dakako, politički i pravni okvir tih se pedeset godina korjenito promijenio, pa nije neumjesno pitanje hoće li biti moguće ostvariti funkciju suda u Haagu - kažnjavanje zločinaca onako kako je to bilo učinjeno nakon drugog svjetskog rata.


15.3. Pobjeđeni i pobjednici


15.3.1. Članak 11. Statuta Međunarodnog suda navodi da će on biti sastavljen od dva sudska (prvostupanjska) vijeća, jednog žalbenog vijeća i tužitelja. U dva vijeća je 11 sudaca koji svi moraju imati različita državljanstva te moraju, kako nalaže Statut, udovoljavati visokim moralnim i stručnim kriterijima. Dok će suci biti birani pod strogim patronatom glavnog tajnika UN i Vijeća sigurnosti, tužitelja će izravno imenovati Vijeće sigurnosti i bit će izjednaèen sa zamjenikom glavnog tajnika. Premda je prema jednom članku Statuta Međunarodnog suda to moguće, teško je zamislivo da bi u sastav suda bili izabrani suci iz država nastalih raspadom bivše SFRJ koje su sudjelovale u ratnim operacijama, posebice ima li se na umu inzistiranje na neovisnosti i nepristranosti Međunarodnog suda u Haagu. Bitno je napomenuti da su suce Međunarodnog vojnog suda iz 1945. koji su sudili u Nurnberbergu imenovale savezničke države, dakle one koje su bile na strani pobjednika i upravo se toj činjenici može naći vrlo širok prostor za spekulacije. Naime, suđenja nakon drugog svjetskog rata organizirana su prema obrascu pobjednika i pobjeđenog, prema kojem su savezničke države u potpunosti po svome nahođenju mogle (i jesu) urediti međunarodno sudište za ratne zločine. Tome sudu iz 1945. prigovaralo se da ga je praktički nametnuo manji broj država i da je sud pobjednika nad poraženim, ali je sve te prigovore uspjela umanjiti moralna podloga tih suđenja koju je prihvatio najveći dio svjetske javnosti. Za razliku od tog suđenja, suđenje za zločine poèinjene u ratnim operacijama na tlu bivše Jugoslavije nije nikakav diktat pobjednika nego isključivo rezultat akcije Vijeća sigurnosti, legitimnog tijela međunarodne zajednice, i glavnog tajnika UN, utemeljen na Povelji UN. Činjenice da glavni kandidati za optuženička mjesta zasad ipak nisu doživjeli vojni poraz, da posjeduju svoju državu i paradržave, da raspolažu snažnom vojnom silom, te da su, unatoč moralnom fijasku, nezaobilazna strana u pregovorima što pothranjuje skepsu glede djelotvornosti uspostavljenog mehanizma sudovanja. Odatle i pravne dvojbe oko nekih odredbi Međunarodnog suda za ratne zločine na području bivše Jugoslavije koje polaze od samog imena tog suda, određene vremenske nadležnosti tog suda pa do zaključka o stvarnoj nadležnosti.


15.4. Nepotrebne kalkulacije



15.4.1. Naime, u samom nazivu dio pravnih stručnjaka nalazi očitu političku kalkulaciju. Sintagmom "na području bivše SFRJ" izbjegava se konstatirati kako su zločini počinjeni u novonastalim državama koje su članice UN i koje se kao međunarodno priznate države trebaju precizno imenovati. Za razliku od najvećeg dijela međunarodne zajednice, za koju je ova činjenica neprijeporna, srbijanska strana ima drukčije stajalište pa je lako vidljivo da je Vijeće sigurnosti navedenom formulacijom pokušalo tankoćutno podilaziti srbijanskoj strani kako bi se neutralizirao eventualni otpor uvođenju međunarodnog suda. Slično je i s označavanjem 1991. godine granicom razdoblja od koje sud uzima u razmatranje počinjene zločine, što prema mišljenju dr. Ive Josipovića, profesora s Pravnog fakulteta u Zagrebu "na osobit način" otklanja raspravu o prirodi oružanih sukoba koji su se vodili u Hrvatskoj i BiH. Kako kaže prof. Josipović, problem je smatraju li ti se ti sukobi unutarnjim ili međunarodnim sukobom. Kako je to pitanje među zaraćenim stranama sporno, Statut Međunarodnog suda nepotrebno kalkulira o naravi sukoba u bivšoj Jugoslaviji. *
Statut je u članku 1. odredio nadležnost Međunarodnog suda za suđenje osobama odgovornim za ozbiljna kršenja međunarodnog humanitarnog prava počinjena na području bivše Jugoslavije od 1991,, a kršenja precizirao u slijedećim člancima kao ozbiljna kršenja Ženevskih konvencija iz 1949, kršenja prava ili običaja rata, genocid, te zločine protiv čovječnosti uperene protiv civila, bez obzira na međunarodni ili građanski karakter sukoba, što je gotovo identično Statutu Međunarodnog vojnog suda iz 1945.


15.5. Nepotrebno nabrajanje


15.5.1. Zbog postojanja takvog materijalnog prava od prije pola stoljeća, čini se sasvim nepotrebnim ponovo nabrajanje svih radnji koje se smatraju oblikom ozbiljnog kršenja humanitarnog prava, jer to, prema mišljenju nekih stručnjaka za međunarodno pravo stvara konkurenciju pravnih normi, a napose jer ih je bivša SFRJ odavno sve ratificirala i time preuzela obvezu poštivanja obveza iz Ženevskih konvencija.
________________________________
* Danas, 15. ožujka 1994.


15.5.2. Međutim, Međunarodni sud za područje bivše SFRJ ne obuhvaća kategoriju zločina protiv mira neosporno iz sasvim političkih razloga, jer bi takvim normiranjem ratnih zločina političari kao glavni krivci za učinjene ratne zločine bezuvjetno morali izaći pred međunarodno sudište, a ovakvim im se rješenjem stavlja u izgled da će na koncu proći bez kazne, a što se čini da bi se političarima olakšalo postizanje mira i kako bi pred sud stigli barem neposredni izvršitelji zločina. Uz to, tzv. realističko poimanje balkanskog sukoba, temelji se na uvjerenju međunarodne zajednice da agresor ipak neće doživjeti poraz, te da će političari i dalje ostati na svojim pozicijama, što svjedoči o kompromitirajućem i moralno krajnje dvojbenom pristupu međunarodne zajednice sukobima na području bivše SFRJ.



15.6. Bez smrtne kazne


15.6.1. Možda je najrelevantniji dio Statuta koji rješava nadležnosti Međunarodnog suda njegova svojevrsna nadređenost nacionalnim sudovima, što naposljetku daje stanovito jamstvo za pravedno kažnjavanje okrivljenika kojima su dokazani zločini. Naime, u Statutu je otvorena mogućnost ponavljanja sudskog postupka pred Međunarodnim sudom ako postoje razlozi za sumnju u nepristranost provedenog postupka pred nacionalnim sudom, a shodno tome, Statut ne ostavlja mogućnost da nacionalni sudovi ponavljaju postupak već dovršen pred Međunarodnim sudom. Time se zadnja riječ pravde ostavlja Međunarodnom sudu za ratne zločine sa područja bivše SFRJ, čime međunarodna zajednica daje do znanja da nema povjerenja u nacionalne sudove, ali istovremeno otvara bitne probleme kada se radi o preuzimanju, odnosno ponavljanju postupka pred Međunarodnim sudom. Jedan je od tih problema mogućnost nepodudaranja opisa kaznenog djela po kome je sudio nacionalni sud i prilično šturih opisa kaznenih djela iz Statuta Međunarodnog suda u Haagu. Primjerice, Statut uopće ne propisuje odgovornost organizacije kao ni odgovornost pripadnosti organizaciji te ne obuhvaća odredbe kao što su pripremanje, pokušaj i detalji suučesništva, ublažavanje kazne, pooštravanje kazne i slično. Treba istaknuti da Statut izostavlja smrtnu kaznu propisujući kaznu zatvora kao jedinu kaznu.
15.7. Hitnost postupka




15.7.1. Koliko će biti učinkovit Međunarodni sud u Haagu?


15.7.2. Premda Statut, koji obvezuje sve države, nalaže državama da pruže svaku pomoć i udovolje zamolbi suda bez odgađanja, ako je suditi prema iskustvima dosadašnjih obvezujućih odluka izglasanih kako u Vijeću sigurnosti, tako i u ostalim svjetskim i europskim organizacijama, iluzorno je nadati se kako će, recimo srbijanska strana biti promptna prema odlukama Međunarodnog suda te izručiti svoje visoke političke dužnosnike. Dakako, spremnost država da surađuju s haškim sudom ovisit će o daljnjem razvoju političke situacije, a Statut predviđa stanovite mjere (od raznovrsnih sankcija, pa do vojne akcije ograničenog dometa) budu li se države opirale izručenju svojih državljana. Kada je jedan reporter upitao Milana Martića, samozvanog predsjednika "RSK" i čovjeka izravno odgovornog za čitav niz zločina počinjenih prema Hrvatima u tzv. krajinama smatra li se odgovornim, te razmišlja li o mogućnosti da će jednog dana biti pozvan na sud kao okrivljenik, Martić je ironično i uza smijeh odgovorio kako je on za Hrvate ratni zločinac i da je to za njega kompliment, što jasno kazuje kakav je odnos srbijanske strane prema aktualnoj međunarodnoj inicijativi za suđenje ratnim zločincima i dovodi u pitanje članak Statuta Međunarodnog suda koji inzistira na brzini ukupnog sudskog postupka.

15.8. Zaštićeni zločinci

15.8.1. Zloglasni major Šljivančanin, koji je osobno zabranio pristup djelatnicima Međunarodnog crvenog križa u vukovarsku bolnicu i koji je proveo odabir vukovarskih ranjenika i najvjerojatnije na Ovčari naredio njihovu egzekuciju, danas je pukovnik u Podgorici, te je zbog "ratnih zasluga" promaknut u komandanta armijske oblasti. Najeksponiraniji srbijanski biznismen Željko Ražnjatović - Arkan, koji je bio i predsjednički kandidat i Miloševićev miljenik, te čitava plejada danas istaknutih osoba iz srbijanskog političkog života, prema svim su normama međunarodnog ratnog prava neprijeporno ratni zločinci, no teško je vjerovati da će ih srbijanski režim prepustiti postupku pred Međunarodnim sudom.

15.8.2. Osnivanje Međunarodnog suda za ratne zločine na području bivše SFRJ, zapravo je otvorilo jedno staro i suštinsko pitanje koje se prelamalo u međunarodnoj zajednici još od svršetka drugog svjetskog rata, a koje i danas zrači mnogim nedoumicama proizašlim iz političkog oportuniteta svjetskih političara. Iako se još 1945. javila ideja o kodifikaciji međunarodnog kaznenog prava te uspostavljanju suda za ratne zločine i unatoč vrlo ozbiljnim inicijativama u okviru UN, do ostvarenja te ideje nikad nije došlo, pa je niz ratova što su se vodili poslije drugog svjetskog rata prošao bez suđenja ratnim zločincima. Ta praznina pokazuje zapravo nečistu savjest političara i otkriva njihov strah da bi se možda i sami mogli jednog dana naći pred takvim sudom kao optuženici.



15.9. Uzaludan posao u Haagu ?


15.9.1. Pažljiviji promatrači zbivanja međunarodnih aktivnosti oko područja bivše SFRJ mogu veoma lako doći do zaključka da je eventualno suđenje ratnim zločincima potpuno u drugom planu, a najvažnije je postići - mir. Po mnogima, čak i po cijenu da se ratnim zločincima progleda kroz prste.
Bit će to, ako zaista stvari budu tako tekle, najgori mogući ishod krvoprolića na ovim prostorima, jer ako se odgovornost za učinjene zločine ne svede na konkretne pojedince, krivica će postati kolektivna i obilježiti cijele narode. To bi, nesumnjivo, vodilo u nove ratove, nove zločine, nova raščišćavanja računa među narodima.
No, čak i uz pretpostavku da tako ne bude, da se uđe u postupak utvrđivanja konkretnih zločina (zločinaca), to će malo zaplašiti one koji su na tim listama, a državljani su SRJ. Važećim Ustavom SRJ naime, ekstradicija jugoslavenskih državljana isključena je, jugoslavenski državljanin ne može biti lišen državljanstva, protjeran iz zemlje ili izručen drugoj državi.
Valja reći da u Beogradu postoje i (usamljena) mišljenja da to nije razlog da eventualni zločinci ne bi bili izručeni, jer se u Ustavu govori o nemogućnosti izručenja drugoj državi, a ne međunarodnim organizacijama, kakav je sud u Haagu. Zanimljivo je da te zabrane nema u Ustavu Crne Gore.
Bez obzira na to, stav većine službenih osoba u Beogradu je da do izručenja ne može doći,* a to je još prije nekoliko mjeseci jasno rekao i Ivica Dačić, portparol vladajuće SPS.
- Svima za koje se dokaže da su počinili neki ratni zločin će se suditi, ali u Srbiji, jer Srbija ne poznaje i ne prihvaća kompetencije haškog suda samo za prostor bivše Jugoslavije, rekao je početkom prosinca 1993. Dačić.
_________________
* Večernji list, 26. ožujka 1994.

- Vrlo brzo će na optuženičku klupu, koja je sada rezervirana samo za Srbe, sjesti oni koji su uveli sankcije prema nedužnome narodu. Takvom stavu pridružila se i savezna ministrica za ljudska prava Margit Savović, koja uopće ne dopušta mogućnost eventualnog suđenja izvan Srbije.
- Taj sud je formiran mimo međunarodnog prava i tek kada bude suđeno za sve one zločine koji su počinjeni nakon drugog svjetskog rata, može se razgovarati o popisu zločinaca s našeg teritorija, kaže gospođa Savović.
- Tribunal može dostaviti Jugoslaviji dokaz o izvršenom zločinu, a mi ćemo počiniteljima suditi po nacionalnim zakonima.
Upravo to, postići da optuženi prisustvuju suđenju, jedno je od najspornijih pitanja rada suda u Haagu. Po mnogim procjenama, bit će to jedinstveno suđenje - bez optuženih. Za razliku od stavova jugoslavenskih funkcionera, predsjednik haškog suda Antonio Kasese ima drukčije mišljenje.
- U slučaju da optužnica bude prihvaćena, osumnjičene osobe se moraju pojaviti na suđenju, tvrdi ovaj talijanski pravnik. Obaveza je svih državnih vlasti da izruče okrivljene, odnosno omoguće da budu prisutni na suđenju. Ako pojedine zemlje ne ispune svoje obaveze, bit ćemo prisiljeni tražiti pomoć Vijeća sigurnosti UN.


15.9.2. Upravo to obraćanje Vijeću sigurnosti najviše i brine vlast u Beogradu, jer se može dogoditi da ionako teške međunarodne sankcije budu i pooštrene. To je i najveža nožna mora beogradskog režima, a mnogi vež sada govore da bi, u slućaju prijetnji jaćim sankcijama, Međunarodnom sudu bio izručen dio zločinaca, što bi trebalo potvrditi dobru volju Beograda.
- To što ne možemo vršiti ekstradiciju (zbog Ustava), ne znači da ćemo štititi ratne zločince, državljane SRJ - rekao je za Večernje novosti ministar pravde Zoran Stojanović. - Ni u kojem slučaju! Sudit ćemo im pred našim sudovima i primjenjivati naše nacionalno pravo.


15.9.3. Posebno je zanimljivo da netrpeljivost prema Međunarodnom sudu za ratne zločine ne pokazuju samo jugoslavenske vlasti, nego i jedan od supredsjedatelja Konferencije o bivšoj Jugoslaviji, lord David Owen. On tvrdi, naime, da bi se sadašnjim sudskim proganjanjem nekih od njegovih partnera u pregovorima ugrozili mirovni procesi, jer se među osumnjičene unosi strah i sumnja. Zbog takvog psihičkog stanja pregovarača, tvrdi engleski lord, neki od njih (koji bi se mogli naći na optuženičkoj klupi u Haagu) nisu više spremni na ustupke u pregovaračkim procesima.
Neće biti suđenja ratnim zločincima dok se ne zaključi bilo kakav mirovni sporazum. Ali neće biti ni mira na Balkanu sve dok se ne identificiraju i osude oni koji su te zločine počinili i inspirirali. *

15.10. I administracija UN ide na ruku zločincima


15.10.1. Čini se da na ruku ratnim zločincima iz Srbije, osim propisa njihove države, ide i odluka administracije UN da obustavi rad Komisije stručnjaka za istraživanje ratnih zločina na prostoru bivše Jugoslavije. Prema izjavi čelnika spomenute komisije Cheriffa Basiounija, dosad je u kompjuterskoj bazi podataka prikupljeno 55 000 slučajeva, ali veliki projekti istrage masovnih silovanja i ubojstava nisu dovršeni, a iskapanje i istraživanje masovnih grobnica nedaleko Vukovara predviđeno za 10. travnja 1994. odgođeno je.

_________________
* Večernji list 24. ožujka 1994.

[EdgarFranjul]

16. ĆELIJE ČEKAJU



16.1. Richard J. Goldstone glavni je tužitelj Suda za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji. Njegov je zamjenik Graham Blewitt. Prethodnik Goldstonea, Ramon Escovar - Salom bio je imenovan tužiteljem, ali zbog prijelaza na posao ministra u svojoj domovini Venecueli, otišao je još prije početka rada Suda.
U impozantnoj zgradi, u ekskluzivnom dijelu nizozemske prijestolnice, nasuprot Kongresnom centru i ne tako daleko od poznatog Suda pravde, zasjeda Međunarodni sud za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji. Tribunal je osnovalo Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda, a raditi je počeo 17. studenoga 1993. Od jedanaest sudaca, sedmorica njih su praktičari, kao i sam tužitelj.
Tužitelj Richard J. Goldstone ima 56 godina. Rođen je u Boksburgu, u Južnoj Africi. Osim advokature bavio se sudačkim poslom: prvo u Vrhovnom sudu Transvala (do 1989.), a nakon toga postaje sudac Vrhovnog suda Južne Afrike. Od te godine Goldstone se također bavi sudskom istragom političkog nasilja i kršenja ljudskih prava od strane državnih snaga sigurnosti i članova političkih stranaka. Njegovu "komisiju istine", kako je nazivaju u ovoj afričkoj zemlji, službeno je prihvatila i vlada predsjednika Mandele.

16.2. One koji su organizirali ili izvršili genocid, etnička čišćenja, masovna silovanja, pljačke i ostale ratne zločine u Hrvatskoj i BiH, veæ čekaju 24 zatvorske ćelije u Den Haagu. Bude li potrebno, kapaciteti će se
proširiti, pa će u obzir doći i zatvori u drugim zemljama. Još jedino ostaje da se sav raspoloživi zatvorski prostor širom svijeta napuni. A to neće biti teško, misle u Međunarodnom sudu za ratne zločine u nizozemskoj prijestolnici.

16.3. Nakon početnih problema s financiranjem ovog novog organa Ujedinjenih naroda, prije oko deset mjeseci počelo je proučavanje opsežne dokumentacije koju je skupila Komisija za ratne zločine UN u Ženevi, UNPROFOR, brojne organizacije za zaštitu ljudskih prava i sami pojedinci, žrtve ili svjedoci nasilja.




17. PISMO GLAVNOG TAJNIKA UN
PREDSJEDNIKU VIJEĆA SIGURNOSTI *


17.1. Rezolucijom br. 780 (1992.) od 6. listopada 1992. Vijeće sigurnosti me je zamolilo da utemeljim Komisiju stručnjaka koja bi pretresla i analizirala informacije prikupljene s ciljem da se glavni tajnik upozna s njenim zaključcima koji se tiču dokaza o teškom kršenju Ženevskih konvencija i drugih povreda međunarodnog humanitarnog prava do kojih je došlo na području bivše Jugoslavije. Dana 26. listopada imenovao sam peteročlanu Komisiju na čelu koje je bio profesor Frits Kalshoven, a nakon njegove ostavke profesor Cherif Bassiouni. Moje izvješće o ustanovljenju Komisije stručnjaka podastrijeto je Vijeću sigurnosti 14. listopada 1992. (S/21657).
Komisija je započela s radom u studenome 1992. i završila s poslom u travnju 1994. Za to vrijeme održala je 12 sjednica i provela niz analiza i istraživanja na terenu i koristeći se za tu svrhu ponuđenom pomoći od strane vlade i nevladinih organizacija. Komisija je također ustanovila bazu podataka sa svrhom da se opsežno zabilježe svi primjeri teškog kršenja Ženevskih konvencija i druga kršenja međunarodnog humanitarnog prava o kojima smo dobili izvješća. Dva privremena izvješća Komisije koja opisuju pravni položaj njenog rada i njezine preliminarne zaključke predana su Vijeću sigurnosti u mojim pismima od 9. veljače 1993. (S/25274) i 5. listopada (S/26545).
Završno izvješće Komisije sadrži pregled rada Komisije od njenog početka, njen mandat, strukturu i metode rada, njezino gledanje na pojedina značajna pravna pitanja u kontekstu bivše Jugoslavije, općenitu studiju o vojnom ustroju "zaraćenih strana" i strategiju i taktiku kojom se one koriste, te bitne nalaze o navodnim zločinima "etničkog čišćenja" i drugim masovnim kršenjima osnovnih načela čovječnosti, silovanju i seksualnom zlostavljanju, te uništavanju kulturnih dobara u različitim dijelovima Bosne i Hercegovine.
Na temelju sakupljenih informacija što ih je pregledala i analizirala, Komisija je zaključila da je na području bivše Jugoslavije počinjen velik broj prekršaja Ženevskih konvencija, te da je bilo i drugih kršenja međunarodnog humanitarnog prava. Ti prekršaji bili su iznimno surovi i okrutni. Pojedine strane su tako sustavno provodile "etničko čišćenje", silovanje i seksualno zlostavljanje, te se doima kako je riječ o svjesnoj i namjernoj politici, što se također može zaključiti i iz činjenice da se ovi zločini nisu nastojali spriječiti i da počinitelji nisu bili progonjeni i kažnjeni.
Konačno izvješće sadrži i nekoliko aneksa s izvješćima o istraživanjima i analizama koji su sastavni dio izvješća. U pismu koje mi je uputio 6. svibnja 1994. predsjednik Komisije me je zamolio da se ovi aneksi objave, premda mi je zbog troškova i obujma (riječ je o približno 3000 stranica) savjetovao da se objave samo na engleskom jeziku, te da se taj trošak financira iz viška Zaklade Komisije stručnjaka.
Pažljivo sam pregledao konačno izvješće i potpuno se slažem sa zaključcima do kojih je Komisija došla. Stoga držim da je ova Komisija izvršila nalog što joj ga je rezolucijom br. 780 (1992.) povjerilo Vijeće sigurnosti i zadovoljan sam što će materijali što ih je ona sakupila i analizirala znatno olakšati zadaću Međunarodnom sudu za suđenje osobama odgovornim za teško kršenje međunarodnog humanitarnog prava na području bivše Jugoslavije nakon 1991. u obavljanju njegovog mandata. Sukladno mojim napucima baza podataka i sve informacije do kojih je Komisija u svom radu došla proslijeđeni su tužitelju Međunarodnog suda.

U skladu s člankom 4. rezolucije br. 780 (1992.) Vijeća sigurnosti, ovim putem Vijeću prosljeđujem izvješće Komisije stručnjaka utemeljene u skladu s rezolucijom Vijeća sigurnosti br. 780 (1992.). Aneksi će biti proslijeđeni članicama Vijeća sigurnosti čim nam budu dostavljeni.



Boutros Boutros-Ghali


_________________________________
* Novi list 3.kolovoza 1994.

[EdgarFranjul]

18. ZAKLJUČAK


18.1. Prvo suđenje za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije počinje 8. studenog 1994. u Haagu. Riječ je o procesu Dušku Tadiću (Srbin). (Večernji list od 17. listopada 1994).


18.2. Što reći nakon svega?


U Hrvatskoj je do 19. listopada 1994. osuđeno zbog ratnih zločina 107 ljudi, a protiv 1060 vodi se sudski postupak. (Večernji list od 19. listopada 1994.).
Većina je razmijenjena za zarobljene ili zatočene Hrvate, a mnogima se sudilo i sudit će se u odsutnosti. Kako u Hrvatskoj nema smrtne kazne, niti doživotne zatvorske kazne, oni zločinci koji budu osuđeni, dobit će najveće kazne do 20 godina zatvora.

U odnosu na to što su učinili - pokolji, silovanja, mučenja nevinih ljudi na najbrutalnije načine u stilu najgorih horor filmova - kazne su upravo smiješne.

Na taj način svim budućim potencijalnim zločincima dano je zeleno svjetlo za nove zločine, jer, ako je moguće ubijati, silovati, mučiti i iživljavati se na najbestijalne naèine i za to eventualno biti kažnjen sa par godina zatvora, onda čemu se pridržavati normi humanitarnog prava i svih ostalih normi.

Zločinac ima pravo na obranu, pravedno suđenje i humano izdržavanje kazne. A kakva su prava žrtve ?

Kakva su prava onih tisuća masakriranih i na razne druge načine ubijenih ljudi ?

Kakva su prava silovanih žena i djevojčica te djece koja su ostala bez roditelja ?
Oni, očito je, nemaju nikakvih prava, i to je žalosna činjenica. Žalosna činjenica je i to da do svega ovoga ne bi ni došlo da je "međunarodna zajednica" učinila ono što je morala učiniti: spriječiti rat. To se moglo veoma lako učiniti i to samo prijetnjom od strane SAD kao najjače svjetske sile, čega se Srbija najviše i bojala. No, kada je James Baker u Beogradu 1991. izjavio " kako SAD podržavaju cjelovitu Jugoslaviju", rat je mogao početi. I to prljavi i nepošteni rat, jer je protivnik prije početka sukoba razoružan. Naime, poznato je je da je JNA razoružala TO u Hrvatskoj i Sloveniji još prije prvih demokratskih izbora, te je računala da će lako, u tjedan, dva, vojnom silom srušiti demokratski izabrane vlade, koje se nisu imale čime braniti, a međunarodna zajednica umjesto da pruži pomoć u oružju i vojnim savjetnicima, uvodi embargo na uvoz oružja, od kojeg najviše koristi, dakako, ima Srbija jer ga ima i više nego dovoljno, a i sama ga proizvodi.


18.3. Ako to usporedimo sa događajima u Kuvajtu, koji je bogat naftom, i kojeg je međunarodna zajednica oružjem oslobodila i oružjem ga je spremna braniti ako opet bude napadnut, očito je da su uvijek samo u pitanju interesi.
Međutim, pokazalo se da agresija može biti i nagrađena umjesto kažnjena, pa nije nemoguće da se Hrvatska i BiH ne ponove negdje na prostoru bivšeg Sovjetskog Saveza, sa mnogo težim i opasnijim posljedicama.

18.4. Ako opet povučemo paralelu sa beskrajnim pregovorima koji nigdje ne vode, a ista međunarodna zajednica ih postavlja imperativno kao uvjet, te vojne intervencije na Faklandskim otocima, Grenadi, u Panami i gdje god bude trebalo, nameće se jedini mogući zaključak i jedino moguće rješenje, a koje je veoma lijepo u jednoj rečenici sažeo američki predsjednik Theodore Roosevelt: " Pričaj tiho, ali nosi debelu batinu".

[EdgarFranjul]

19. SADRŽAJ



1. Uvod ....................................................................................................... 3

2. Ratni zločini u srcu Europe .......................................... ………………….6

3. Primjena Međunarodnog prava na oružani sukob u Hrvatskoj .................................................................................................................... 8

4. Ograničenja ratovanja - općenito ............................................................. 9

5. Običajno Međunarodno ratno pravo .......................................................13

6. Osvrt na rat u Hrvatskoj ..........................................................................15

7. Oružani teror srbijanske vojske ............................................................. 19

8. Teror ..................................................................................................... 21

9. Ratni zločini u RH ................................................................................. 22

10. Ekocid ............................................................. ...................................23

11. Dum - dum streljivo .......................................... ..................................29

12. Napad na kulturno - povijesnu baštinu Hrvatske ………………………32

13. Koliko je bolnica razoreno....................................................................34

14. Sprema se novi Nurnberg ..................................................................35

15. Sud za ratne zločine ..........................................................................40

16. Ćelije čekaju .....................................................................................48

17. Pismo glavnog tajnika UN Predsjedniku Vijeća sigurnosti .....................................................................................................................49

18. Zaključak .............................................................. …………………51

19. Sadržaj .................................................................. ……………………53

20. Literatura .............................................................. …………………....55


20. LITERATURA


V. Ibler, Rječnik međunarodnog javnog prava, Informator, Zagreb 1972.

S. Mesić, Kako je srušena Jugoslavija,
Mislav Press, Zagreb, 1994.

D. Runtić, Rat prije rata,
ITG, Zagreb, 1992.

D. Runtić, Rat,
ITG, Zagreb, 1992.

D. Runtić, Rat poslije rata,
ITG, Zagreb, 1993.

J. Andrassy, Međunarodno pravo,
Školska knjiga, Zagreb, 1976.

B. Zlatarić, Međunarodno krivično pravo, Informator, Zagreb, 1979.

J. Jelièić, Čime se branila Hrvatska,
Hrvatski povijesni muzej i Narodno sveučilište Velika Gorica, 1994.

F. Bačić, Krivičnopravni aspekti rata u RH, Zakonitost, (46) 1992-broj 5-str. 671-679

B. Blažević, Pravno reguliranje obrambenog sustava RH i pridržavanje normi međunarodnog ratnog prava,
Zakonitost, (47) 1993-broj 1- str. 30-49

S. Oeter, Zaštita civilnog stanovništva u ratu - državna odgovornost i krivični progon ratnih zločina u sukobima glede jugoslavenskog nasljedstva,
Zakonitost, (46) 1992-broj 10- str. 1217-1236



V. Kandžija, Izravne i neizravne štete agresorskog rata protiv RH,
Zakonitost, (46) 1992-broj 10- str 1281-1292

B. Blažević, Konvencija o zaštiti kulturnih dobara u slučaju oružanog sukoba i agresorska razaranja u Hrvatskoj,
Zakonitost, (46) 1992-broj 10- str. 1311-1331

B. Bakotić, Primjena međunarodnog prava na oružani sukob u Hrvatskoj,
Zakonitost, (45) 1991-broj 11-12-str. 1251-1263

V.-Ð. Degan, Običajno međunarodno ratno pravo,
Zakonitost, (45) 1991-broj 11-12- str. 1264-1285

P. Novoselec, Krivičnopravni aspekti rata u Hrvatskoj, Zakonitost (45) 1991-broj 11-12- str. 1286-1293

D. Vidas, Osvrt na Uputstvo o primjeni pravila međunarodnoga ratnog prava u oružanim snagama SFRJ iz 1988. godine,
Zakonitost, (45) 1991-broj 11-12- str. 1360-1366

G. Nuhanović, Tko će privesti Arkana,
Danas, 15. ožujka 1994, str. 15-17

M. Nedeljkov, Uzaludan posao u Haagu ?
Večernji list, 26. ožujka 1994.

D. Glavina, Ukupna šteta u zdravstvu RH,
Večernji list, 3. svibnja 1994.

S. Mes, Bit će to novi Nurnberg,
Večernji list, 3. rujna 1994.

Vojna enciklopedija,
Beograd, 1966.

Vojni leksikon,
Vojnoizdavački zavod, Beograd, 1981.

Drugi svjetski rat,
Mladinska knjiga, Ljubljana, 1980.

Seminar o ratnom pravu,
HV br. 11/92, str 4

Agresor napada zabranjenim oružjem,
HV br. 11/92, str. 45

Nadražljivci (ni)su bojni otrovi,
HV br. 12/92, str 21

Streljivo,
HV br. 17/92, str. 45

Rat u Hrvatskoj i BiH,
HV br. 19/92, str. 20


I vatra je ljut neprijatelj,
HV br. 20/92, str. 8

Vrste pješačkog streljiva,
HV br. 22/92,

Milijun mina rasuto Hrvatskom,
HV br. 23/93, str. 14

Strategija tame,
HV br. 23/93, str. 20

Bašibozuci - jahači apokalipse,
HV br. 23/93, str 22

Označavanje pješačkog streljiva bojom,
HV br. 23/93, str. 46

Zagađivači okoliša,
HV br. 25/93, str. 20

Ekološki terorizam,
HV br. 25/93, str. 22

Eksplozijom nastaju i otrovni metali,
HV br. 25/93, str. 23

Agresor odgovoran za ekocid,
HV br. 25/93, str.24

Opasnost prijeti iz ruševina,
HV br 25/92, str. 25

Panika među ratnim zločincima,
HV br 30/93, str. 20

Što su sve ratni zločini,
HV br.30/93,str. 22

Sprema se novi Nurnberg,
HV br. 30/93, str. 23

Pokrenuta potjera za ratnim zločincima,
HV br. 30/93, str. 24

Genocid je najteži zločin,
HV br. 30/93, str. 27

Peruča - vodena bomba,
HV br. 32/93, str. 21

Hrvatska sudi zločincima,
HV br 34/93, str. 10

Konačno izvješće Komisije stručnjaka ustanovljene u skladu s Rezolucijom br. 780 Vijeća sigurnosti,
Glas Istre, 3. kolovoza - 16. kolovoza 1994.

D. Ogurlić: Svjedočanstva hrvatskog domovinskog rata 91-92 Dnevnik reportera

E. Franjul: Idealno lovačko zrno
Metak br. 2 str. 22.