DAN DRŽAVNOSTI

[EdgarFranjul]

Riječima je nemoguće opisati što je pravi Dan državnosti značio Hrvatima

UTORAK, 25 LIPANJ 2013 06:15 IVANA



Republika Hrvatska 25. lipnja obilježava Dan državnosti. Dan državnosti do dolaska koalicijske vlasti na čelu sa pokojnim premijerom Ivicom Račanom slavio se 30. svibnja, taj dan ujedno je u narodu bio opće prihvaćen, dok je novi datum, 25. lipnja (kada je Hrvatski sabor donio ustavnu odluku o suverenosti i samostalnosti ), unio pomutnju i zbunjenost u hrvatski narod. Nažalost, nakaradnu odluku režim Ivice Račana donio je 2001. godine te se od spomenute godine Dan državnosti slavi baš na ovaj datum.


Riječima je današnjoj generaciji nemouće opisati što je pravi Dan državnosti značio Republici Hrvatskoj tijekom devedesetih, hrvatskom narodu, i ne samo zato što je tih godina, postojala prava ratna opasnost zbog velikosrpskih razbojnika već i poradi činjenice da je 30. svibanj bio prihvaćen u Hrvatskoj na isti način na koji je to bio 4. srpanj u Americi. Nije se moglo primijetiti puno kuća i balkona koje na 30. svibanj nisu bili izvjesili hrvatske zastave. Na Jarunu se feštalo, Hrvatska je bila u euforij, u pobjedničkom zanosu. Nakon Oluje sve se činilo mogućim, a onda su na površinu izbili pijanci, kukavice i naravno oni koji su rat proveli besramno se bogateći, rezultat toga vidimo danas. Hrvatska je rastočena i kao takva nespremna ulazi u Europsku uniju. Hrvatski narod nespremno ulazi u EU, no, zato su legalni ratni profiteri itekako spremni. Nekima je rat donio metak, sretnicima, barem na ovom svijetu, imetak.


Povijesno je važno napomenuti kako su prilikom izglasavanja odluke o samostalnosti, pripadnici SDP-a napustili sabornicu, želeći da se u proceduru uz odluku o razdruživanju sa Srbijom, donese odluka o udruživanju sa ostalim republikama bivše Jugoslavije. Bilo je to klasično dezerterstvo, iako su do danas ne zna koji je prvi SDP-ovac zbrisao iz Sabora. Možda ćemo o tome jedno dana učiti u školama?


- Svim Hrvaticama i Hrvatima u domovini i širom svijeta te svim drugim hrvatskim građankama i građankama, svima koji vole svoju domovinu, ponajprije hrvatskim braniteljima, sretan Dan državnosti. Nadajmo se da ipak nije posljednji, kako se neki boje, iako ćemo u ovo vrijeme biti dio EU, a već za dvije-tri godine će se ta EU raspasti. Svaka asocijacija u koju smo mi ušli se raspala. Nada umire posljednja.

http://www.tinolovka-news.com/vijesti-h ... -hrvatima-

[EdgarFranjul]

Kako je iracionalni Milanović ukrao Dan državnosti? .

Utorak, 25 Lipanj 2013 10:37 Ivana ..Tweet .


Zoran Milanović uspio je svojim iracionalnim ponašanjem 'ukrasti' i ovaj blagdan što se od patološki ambicioznog i isto tako samoljubivog premijera očekuje. Naime, činjenica da se Zoran Milanović nije pojavio na misi za domovinu u svakom slučaju je skandalozna. Može predsjednik SDP-a biti ateista, agnostik, može vjerovati da je reinkarnacija Johna Lennona i Kleopatre, ali se ne može ponašati na način kao da ga se ne tiče ova država kojoj je na čelu, nadajmo se ne još zadugo.

Mislite li da je prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman bio veliki vjernik, da je bio najveći fratar u Hrvata? Naravno da nije, kao bivši komunist prvi predsjednik dugo se lomio u sebi, a na kraju je najviše povjerenja imao, i to posve opravdano, u Vatikan dok mu je najbolji prijatelj, barem kada su javne osobe u pitanju, bio kardinal Franju Kuharić, međutim, predsjednika to nije smetalo da se tijekom blagdana pojavljuje na misama za domovinu, prije svega za domovinu, kao što je to slučaj s Barackom Obamom koji nema nikakve veze s religijom. Obama kada odlazi na mise za domovinu odlazi to iz posve jasnih razloga, iz poštovanja prema građanima Amerike, prema ljudima koji su pali za Ameriku, jednako je i s Hrvatskom, možda još i više. Naime u Hrvatskoj je oko 87 posto katolika i ne otići na Dan državnosti na misu za domovinu je skandalozno, pa čak i ako je od čovjeka koji je svoj kukavičluk dokazao u Domovinskom ratu kada je izbjegao bojište pod izgovorom da je bio mlad, naime, nesretnik je tada imao samo 25 godina, a najmlađa žrtva Ovčare 16 godina, dakle, puno 'starija' od Milanovića. Kada ide, kao što ne ide, na misu za domovinu premijer ne ide za svoju dušu, ali ide za duše onih koji su bili i ostali, živi i mrtvi, puno hrabriji i moralniji od njega.

Devedeset posto hrvatskih DRAGOVOLJACA, dakle prvih branitelja, nosilo je oko vrata krunice, na Ovčari je pronađeno, uz 200 tijela, mnoštvo krunica, a niti jedna zvijezda petokraka, kada je odbio otići na misu za domovinu Milanović je zapravo pljunuo na hrvatske svetinje, pritom ne mislimo na patetično domoljublje već na činjenice koje su neosporive, Hrvatska je stvarana uz pomoć križa i sama je nosila godinama križ na svojim leđima. Nije London prvi priznao Hrvatsku, dapače, London je sve učinio da te Hrvatske ne bude, a kada je nje ipak bilo učinili su što god su mogli da podijele Bosnu i Hercegovinu i to podvale Hrvatskoj, pa ipak Milanović i Vesna Pusić se najljepše osjećaju u Londonu.

Još jedan potez Zorana Milanovića izazvao je pozornost medija i javnosti ovoga blagdana, činjenica je da se Milanović na Dan državnosti nije poklonio Ivici Račanu dok je istodobno položio vijence kod groba predsjednika Tuđmana zgrozila je neke, posebno ekstremiste, iako je riječ o jednom logičnom potezu. Naime, Račan je učinio zaista sve što je mogao da upropasti i omete put Hrvatske prema suverenosti, prve je izbore raspisao samo zato što nije imao izbora, naime, u suprotnom bi završio kao rumunjski diktator. Njegov SDP prije 22 godine kada se glasovalo o hrvatskoj samostalnosti pobjegao je iz Sabora, dakle, nije Račan mogao učiniti više nego što je učinio da Hrvatske ne bude, iako se to sve događalo nakon Plitvica i nakon pokolja hrvatskih redarstvenika u Borovom Selu, kada su nesretni, a hrabri, hrvatski redarstvenici masakrirani. Koji je razlog, osim ukoliko se nije nadao da će Jugoslavija ipak opstati, imao Račan za taktiziranje s hrvatskom neovisnošću, barem je on dobro znao Miloševića i znao je da ovaj neće odustati?

Milanović je dakle postupio vrlo mudro kada je na današnji dan zaobišao Račanov grob, koliko je to bilo namjerno, a koliko stvar uobičajenog šlamperaja, sasvim je drugo pitanje i trenutno nevažno budući da mediji bruje samo o tome gdje je MIlanović bio, a gdje nije, na Mirogoju. No, zato se umjesto Milanovića na Račanovom grobu pojavio Sorosov miljenik Ivo Josipović, ovog puta bez klavira u rukama.

Usporedbe Tuđmana i Račana zapravo su smiješne i ne vrijedi ih pretjerano komentirati. O čemu razgovarati kada netko uspoređuje Mercedes i Ladu? Takvom možete pomoći samo ako ga liječite, inače, ovih dana Vlada piše recepte za ludnice, prvog su već tamo pospremili, je li Milanović drugi na redu?


http://www.tinolovka-news.com/vijesti-h ... drzavnosti

[EdgarFranjul]

http://www.dnevno.hr/kolumne/zvonimir-h ... -hv-a.html

Izvadak iz kolumne Zvonimira Hodaka :


Prošlo je 18 godina od oslobodilačke akcije Oluja. Koliko je samo lijevih novinara, političara, gledatelja Žikine dinastije i anacionalnog ološa do sada pisalo i govorilo: “deset godina mraka, deset izgubljenih godina, deset godina međunarodne izolacije, deset godina kašnjenja na ulazak u EU i da ne nabrajam dalje.

I političkim slijepcima je danas jasno da je u tih deset godina vladavine dr. Franje Tuđmana stvorena samostalna država, obranjena od napada JNA i srpskih paravojnih snaga, obnovljena i izgrađena nakon rata i svih prognanika i izbjeglica koji su vraćeni ili su im izgrađene kuće, a Oluja je bila točka na “i” u tom cijelom procesu.

Međutim, kad su na vlast stigli Mesić, Račan, Sanader i Kosorica, počela je vulgarna detuđmanizacija, a s njom i kriminalizacija oslobodilačkih akcija Bljesak i Oluja. S jedne strane Mesić, HHO, gledatelji Žikine dinastije, ljevičarski mediji, razni Butkovići, Lovrićke, Teršelićke i slični, strane agenture i njihove ekspoziture u nevladinim udruga razbacanim po svim područjima djelatnosti i diljem Hrvatske, a s druge strane Savo Štrbac i njegovi hrvatski trabanti kao npr: Zoran Pusić.

Možda se još sjećate kako je, dan prije presude Gotovini i Markaču, Snježana Pavić u Jutarnjem bila sigurna da presuda mora biti potvrđena kako bi to bila konačna presuda Tuđmanovoj Hrvatskoj. Sjetite se i Olivera Frljića, netalentiranoga i teatralnoga kazalištarca koji je javno naricao nad oslobađajućom presudom generalima Gotovini i Markaču. Stipe Mesić i danas još širi svoje paunovo perje ponosan što je umirovio generale pobjedničke Hrvatske vojske. Sjetite se kako je Kosorica pedantno i nadahnuto proganjala odvjetnike i sve koji su željeli pomoći generalima Gotovini i Markaču pa se čak u njihovu obranu morao uključiti i sam Haški sud.


Nakon pravomoćne presude koja je rehabilitirala Oluju, mnoge su oči i dalje uprte u divlji istok i Savu Štrbca. Sava je ovih dana pronašao nove srpske leševe u Zadru i Šibeniku gdje su se, po njemu, vodile žestoke borbe za vrijeme Oluje. Otprilike slično kao i u Čakovcu i Krapini. On misli da su to dokazi koji nisu bili poznati u vrijeme suđenja Gotovini i Markaču pa će sad sud 'lepo da odredi' po hitnom postupku ponavljanje postupka. Idi bre da se lečiš - rekao bi pokojni Vlado Traburer. Ostali bi zaprepašteni koliko je njih u Hrvatskoj živnulo na taj otrcani i jeftini blef bivšeg sudije Štrpca. Zoran Pusić, Oliver Frljić, Mile Keko, Vesna Tešerlić koja javno nariče da do danas nije donesena nijedna pravomoćna presuda za zločine Hrvata u Oluji.

Predmet Županijskog suda u Zagrebu br. K-RZ- 1/10 pravomoćno je završen i u njemu se VSH znatno smanjio prvostupanjske presude svim okrivljenicima. A da ne govorim o milijun gledatelja Žikine dinastije.

Uzalud vam trud svirači … Tuđman, Oluja, neovisna Hrvatska, branitelji i generali ostat će vječno! A vi, koji sve to mrzite, niste ni svjesni koliko vas ta mržnja izjeda pa će vas biti iz dana u dan sve manje. Završiti ćete u kaosu i urnebesu Štrpčeve drage. Osim godina, nemate nikakvog drugog dokaza da ste živjeli za nešto lijepo i vrijedno! Parafraziram Woodyja Allena: “Vaše obrazovanje bilo je žalosno. Išli ste u niz škola za mentalno poremećene učitelje.”

[EdgarFranjul]

http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/n ... sti-810930

[EdgarFranjul]

Dr. Slaven Letica: Tko je Hrvatskoj ukrao rođendan ili velika osveta podrumskih junaka

Lipanj 25, 2015 Hrvatska,

Prof.dr. Slaven Letica je prije pet godina u “Vijencu” Matice Hrvatske, (br. 398. od 4. lipnja 2009.) napisao jedan od bezvremenskih tekstova u kojem je objasnio pozadinu Dana neovisnosti – blagdana kojeg Hrvati nikada nisu prihvatili. Zbog aktualnosti teksta, uz dopuštenje autora, prenosimo ga u cijelosti:


Piše dr. Slaven Letica

Republika Hrvatska ima dva rođendana! Službeni rođendan Dan državnosti, do 2002. bio je slavljen kao glavni nacionalni blagdan 30. svibnja. Na taj je dan 1990. održana svečana, konstitutivna sjednica Hrvatskoga sabora. Kako su se u to vrijeme i vlast i narod nadali mirnu raspadu Jugoslavije, taj je dan izabran kao službeni rođendan hrvatske države.

Nažalost, našemu narodu nije bilo suđeno da njegova dvostruko potvrđena politička volja (na slobodnim i poštenim izborima 22. travnja i 6. svibnja 1990. i na referendumu o neovisnosti 19. svibnja 1991, na kojem je 94 posto građana glasovalo za neovisnost) bude dostatan uvjet za stvaranje i međunarodno priznanje države.

Velikosrpska agresija, četverogodišnja okupacija trećine hrvatske države (1991–1995) i njezino postupno oslobođenje (ratnim pobjedama, ali i diplomatskim umijećem i neumijećem), prisilili su nas da državu rađamo i gradimo na rate, u dugom razdoblju od 1990. do 1998. godine. Baranja i istočni podunavski dio postali su dijelom hrvatske države tek 1998!

Sabor u podrumu zgrade INA-e

Nakon smjene vlasti 2000, na inicijativu saborskog zastupnika HSLS-a Ive Škrabala, zaljubljenika u holivudske filmove i romantiziranu američku povijest, zakonski je promijenjen službeni rođendan Republike Zakonom o blagdanima, spomendanima i neradnim danima. Tim je zakonom hrvatska država, umjesto jednoga, dobila dva „rođendana”:

Prvi: Dan državnosti premješten je od 30. svibnja na 25. lipnja, a opravdanje za tu čudačku odluku pronađeno je u okolnosti što je Sabor 25. lipnja 1991. usvojio Ustavnu odluku o samostalnosti i suverenosti Republike Hrvatske, koja je, da apsurd bude potpun, istog dana zamrznuta na tri mjeseca.

Drugi: Dan neovisnosti ozakonjen je kao poseban blagdan i neradni dan. Slavi se 8. listopada kao spomen na „tajno” saborsko zasjedanje koje je 8. listopada 1991. održano u podrumskoj dvorani INA-e, nakon što su zrakoplovi JNA dan ranije raketirali Banske (u to doba predsjednikove) dvore. Tragikomično je to što su s Tuđmanom u Dvorima u času raketiranja bila dva čelna čovjeka države u ime koje ga je JNA željela likvidirati: Stipe Mesić kao predsjednik Predsjedništva SFRJ i formalni vrhovni zapovjednik JNA i Ante Marković predsjednik Vlade SFRJ.

Strah

Čini mi se da je upravo kolektivni veliki strah (kako ga u Travničkoj kronici naziva Ivo Andrić) natjerao zastupnike na saborsko zasjedanje (8. listopada 1991) u jednom, danas tuđinskom, mađarskom, korporativnom podrumu. U zgradi INA-e u Šubićevoj ulici, na broju 29. Taj ih je strah odvratio od ideje da se saboruje na jedinom legitimnom mjestu: u Hrvatskom saboru na Trgu Svetoga Marka. Danas se nadnevak i mjesto njihova utočišta zakonski slave kao simboli hrvatske neovisnosti i slobode. Dakako, kad su jedanaest godina poslije donosili Zakon o blagdanima, spomendanima i neradnim danima, zastupnici, među kojima je bilo mnoštvo podrumaša, pronašli su dovoljno osobnih razloga da taj skup proglase junačkim, državotvornim i, dakako, povijesnim.

Mnogi od njih i danas vjeruju kako je njihov tadašnji odlazak u podrum bilo junaštvo, za hrvatsku povijest znatno važnije od svih podrumskih dana koje su stotine tisuća ratnika i civila proveli u podrumima i bojišnicama Vukovara, Zadra, Šibenika, Dubrovnika, Pakraca, Sunje, Lipika, Lovasa, Vinkovaca ili Gospića…

Laž

O blagdanskoj revoluciji iz 2002. odavno sam kanio nešto javno napisati, kao sudionik ranoga razdoblja stvaranja hrvatske države, ali i kao svjedok i kritičar „Prve republike”. Koristim stoga kao povod Dan državnosti po Tuđmanovu kalendaru (30. svibnja 1990) da napokon nešto kažem o „revoluciji” za koju se, krležijanski, može reći da je zapravo bila – politička laž.

A da je doista riječ o političkoj laži, pokazat ću odgovarajući na pitanje: Kakvu su to „neovisnost” hrvatski narod i država izvojevali 8. listopada 1991. u jednom zagrebačkom mračnom podrumu? Odgovor na to pitanje posve je jednostavan: tog dana u INA-i nije izvojevana, ni ostvarena, nikakva neovisnost! Svaka bi ozbiljna povijesna analiza pokazala da su se saborski zastupnici, dan nakon raketiranja Predsjedničkih dvora, naprosto preplašili za vlastite živote. To je ljudski i razumljivo, ali nije razlog za naknadno pravljenje važnim i busanje u junačka prsa autora i prvoborca za hrvatsku neovisnost.

Umjesto da saborsko zasjedanje, baš zbog raketiranja Zagreba 7. listopada 1991, istog tog dana ili sutradan – staloženo, prkosno i uznosito – održe u zgradi Hrvatskoga sabora, prihvaćajući minimalni rizik eventualnoga novog raketiranja i da tom gestom iskažu minimalnu solidarnost s tisućama hrvatskih ratnika koji su tih dana i mjeseci ginuli za slobodu hrvatskog naroda i neovisnost Republike, narodni su zastupnici naprosto pobjegli – u podrum! Od tih davnih dana do danas neki od viđenih i moćnih podrumaša od javnosti skrivaju činjenicu da tog dana, kad je u mađaronskom podrumu čitana i izglasana Odluka o raskidu državnopravnih sveza, tamo nije bio jedan prilično važan hrvatski političar: dr. Franjo Tuđman.

Sram

Kad sam ga jedne davne nedjelje 1997. u Predsjedničkim dvorima na Pantovčaku pitao zašto tamo nije bio i što misli o „Šeksovoj deklaraciji”, rezignirano je odmahnuo rukom i rekao: “Zvali su me, ali se nisam želio skrivati u podrumu dok su ljudi diljem Hrvatske ginuli! Želio sam pokazati JNA da ih se ne bojimo!” (Inače, važno je znati i to da se predsjednik Tuđman nakon raketiranja Banskih dvora privremeno preselio u ratno sklonište u Tkalčićevoj ulici u Zagrebu.) Zanimljivo je da neki i dan-danas potiho šire glasinu kako Tuđman nije došao (u podrum!) jer je bio pod stresom zbog raketiranja Banskih dvora koje je slučajno preživio.

Što se mjesta izglasavanja Odluke tiče, kazat ću samo ovo: bilo bi sramotno za hrvatski narod, posebice za hrvatske državotvorne sanjare i mučenike, da su za neovisnost Republike najzaslužniji zastupnici koji su, kako kaže Ivo Andrić u Travničkoj kronici, “začarani magijom straha” završili u mračnom podrumu.

Sloboda

Ako čak zanemarimo kukavno mjesto zastupničkog saborovanja 8. listopada 1991. (kladim se da je to bilo prvo i posljednje podrumsko saborovanje Hrvata) i pozornost usmjerimo povijesnim okolnostima, svrsi, retorici i općem ozračju dvaju političkih događaja, svaki razuman čovjek mora zaključiti da je konstitutivno zasjedanje Hrvatskog sabora 30. svibnja 1990. bio povijesni događaj, dok je podrumsko saborovanje 8. listopada 1991. bila tek jedna od mnogih važnih saborskih političkih (ne)zgoda.
Dr. Franjo TuđmanDr. Franjo Tuđman: Zvali su me, ali se nisam želio skrivati u podrumu dok su ljudi diljem Hrvatske ginuli!



Usmjerimo prvi analitički pogled na Odluku o raskidu državnopravnih sveza s ostalim republikama i pokrajinama SFRJ, usvojenu u podrumu INA-e. Već sam naziv te kratke, dosadne i teško čitljive saborske odluke, koja se obredno u Saboru čita svakog 8. listopada, pokazuje da u tom papirku ne stanuju ni sloboda, ni neovisnost. Kratica bi Odluke izgledala ovako: OORDSSORIPSFRJ. Ona sve kazuje. Čak da taj mrtvi, činjenično nepotkovan i stilski uškopljen papir čitaju Goran Višnjić, Zrinka Cvitešić, Barbara Kolar, Duško Ćurlić ili Ivo Gregurević, nitko od njih ne bi bio kadar iz njega iscijediti dašak slobode, trunku ponosa ili zrnce ljepote.

Dokument ima 348 riječi. Pisan je kao fiškalski podnesak neke nesretne, zlostavljane žene, upućen provincijalnom sudu od kojega se, opravdano, ultimativno traži razvod braka od poludjela, nasilna, besprizorna muža. Dokument vrvi faktografskim pogreškama. Primjerice, u njemu piše da je u »bombardiranju« (radilo se o raketiranju) oštećena »rezidencija predsjednika Republike« (oštećen je, dakako, bio Ured predsjednika Republike).

U tekstu Odluke ne postoji riječ neovisnost, a dan kada je usvojena uzima se kao sveti gral „Dana neovisnosti”. U njoj nema ni riječi sloboda, pravda, istina, demokracija. Ne spominju se hrvatski ratnici. Prava se čovjeka spominju samo u odnosu na »nacionalne manjine«.

U Odluci postoji i bjanko-odluka o apriornom priznanju svih republika bivše SFRJ »temeljena na načelu uzajamnosti«. U Odluci nije bilo mjesta za božanske Gundulićeve stihove »O lijepa, o draga, o slatka slobodo, dar u kom sva blaga višnji nam Bog je d’o«, koje je planetarno popularni pjevač i vođa irske rock-grupe U2 Bono (Paul David Bono Hewson) uspio ugurati u veličanstvenu baladu o patnji Sarajeva Miss Sarajeva.

Ukratko. Odluka je napisana jezikom i stilom koji sramote hrvatski književni jezik, znanstvenu tradiciju i zdrav razum.

Osveta

Nasuprot tom povijesno nevažnu, sadržajno sakatu i stilski zapuštenu pravnom dokumentu (čija je literarna estetika na tragu one Jakova Blaževića), nasuprot „povijesnom” dokumentu za koji nitko nije mario u doba kad je pisan i izglasan, stoji istina povijesna priča o starom Danu državnosti, koji se zbio 30. svibnja 1990.

Masovno psihološko ozračje koje je među hrvatskim narodom vladalo tog dana možda je najbolje izraziti riječima njemačkog (židovskog) filozofa, pisca i književnog kritičara Waltera Benjamina (1892–1940), koji je za takve sretne, povijesno iznimno rijetke i neponovljive događaje znao kazati da su ovjenčani »slavom trenutka, njegovom aurom«.

Tog je dana doista, bitno i simbolično, ponovno rođena hrvatska država i u toj je državi počeo proces obnove europske parlamentarne demokracije, koja je nestala u vrtlogu Prvoga svjetskog rata. Dan je bio sunčan, što nije bilo nevažno za događanja na Trgu bana Josipa Jelačića kojih je glavni režiser bio Antun Vrdoljak. Svi sačuvani dokumenti svjedoče da je to bio povijesni dan. Video- i audiozapisi saborskog govora Franje Tuđmana. Zapisi i fotografije o dolasku sudionika Sabora na Trga bana Josipa Jelačića.

Dokumentarni filmovi i fotoreportaže o veličanstvenom, a, ruku na srce, i pomalo kičastom, okupljanju naroda i političara na tom istom trgu. Dio videodokumenta može se pronaći na Youtubeu i na drugim virtualnim internetskim postajama i riznicama. Ipak, znatno važnije od svih tih dokumenta kolektivno je sjećanje dvjesto tisuća neposrednih sudionika tih događaja i milijuna televizijskih gledatelja koji su tog dana živjeli »slavu trenutka« Waltera Benjamina.

Za razliku od isprazne i nevažne podrumske čitulje Vladimira Šeksa, saborski govor Franje Tuđmana 30. svibnja 1990. (dijelovi su govora dostupni na Youtubeu) bio je državnički i državotvorni govor. Istodobno, bio je to govor slobode, nadahnut idejama i diskursom Francuske i Američke revolucije. Konačno, bio je to govor odlučna, snošljiva, ali i zabrinuta (zbog prijeteće agresije s Istoka) državnika koji je svjestan mandata koji je dobio od hrvatskoga naroda: da stvori hrvatsku državu, ali ne bilo kakvu, već demokratsku, pravnu, prosperitetnu, socijalno osjetljivu, europsku državu. Tuđman i ja na tom smo govoru zajednički radili punih sedam dana, a njegov original, s Tuđmanovim rukopisnim intervencijama, danas se nalazi u mojoj kućnoj dokumentaciji.

Podrumari

Izmišljanje Dana neovisnosti i njegovo premještanje iz Sabora u podrum mađarske naftne kompanije na simboličkoj razini znači barem dvije stvari.

Prvo: podrumaši su tim činom naglo, nepravedno i bez pravih razloga povećali vlastite zasluge za postignuće neovisnosti hrvatskog naroda i države. Dakako, kako tamo nije bilo Tuđmana, njegove su zasluge (intelektualne, jer nije pisao Odluku, i politički, jer tamo nije bio) ionako bile ravne ništici. Još i važnije, kako su je vlastodršci „novog smjera” vrijednost političkih dionica „birtijaša” (s Plješivice) i „barakaša” (iz Savske) sveli na tržišnu i moralnu ništicu, PODRUM je postao slamka političkog spasa za mnoge dojučerašnje HDZ-ove stranačke otpadnike. Jedan od pisaca Božićnog ustava, Vladimir Šeks, postao je autorom Deklaracije o neovisnosti.

Čovjek sa smislom za crni humor mogao bi kazati: metaforički hrvatski Thomas Jefferson. Među dvojicom pisaca traktata o nacionalnoj neovisnosti ima pokoja sitna razlika, ali ima i sličnosti. Jefferson je američku Deklaraciju o neovisnosti napisao u 33. godini, a Šeks saborsku Odluku o „razdruživanju” u svojoj 48. Prvi je projektirao velebnu vilu u Monticellu, na imanju od 5.000.000 četvornih metara, a drugi je jedva skucao novac za skromnu vikendicu, s roštiljem i bazenom. Jefferson je bio vlasnik 800 robinja i robova, a Šeks si jedva može priuštiti kućnu pomoćnicu. Prvi je u vili imao poseban lift kojim su mu robovi iz podruma slali rujna francuska vina, a drugi takva vina ni u snu ne može sebi priuštiti. O vinskom liftu i ne razmišlja jer u vikendici nema vinskoga podruma, a nema ni robova i ropkinja.

Drugo: simbolični gruntovni vlasnik i ključar hrvatske državne neovisnosti od sada do daljega mađarska je naftna kompanija INA. Povijest se hrvatske državnosti na toj simboličnoj i metaforičnoj razini vratila na davni, mađaronski iskon. Pretvorena je u farsu.
Dr. Slaven Letica

http://www.maxportal.hr/dr-slaven-letic ... -junaka-2/

[EdgarFranjul]

images_cms-image-000008532.jpg (33.05 KiB) Viewed 5215 times

[EdgarFranjul]

12376822_955549707845322_6457249356413354914_n.jpg (14.6 KiB) Viewed 4932 times